U dva dana igre po skupinama vidjeli smo dva nepostojeća jedanaesterca. Prvi je na insistiranje iz VAR kabineta sudio u korist Portugala iranski sudac Alireza Faghani. Drugi u korist Irana, i uz šutnju iz VAR kabineta, u korist Irana nije sudio španjolski sudac Antonio Miguel Mateu Lahoz. U prvom slučaju oštećena je reprezentacija Urugvaja. U drugom nije oštećena reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država. Prvi jedanaesterac suđen je u situaciji kada je Portugal vodio 1:0, pa je gol iz lažnog penala zapravo presudio utakmicu u kojoj je Urugvaj prethodno još imao šanse za preokret. Drugi jedanaesterac nije suđen u situaciji u kojoj bi gol za Iran sigurno značio njihov prolazak u sljedeći krug, te eliminaciju Amerikanaca.
Da vidimo kako su izgledali jedan i drugi jedanaesterac: nije se još uvijek radilo o izglednoj situaciji za gol, ali upravo se zakuhavalo, napadač je braniču koji je bio u padu između nogu proturio loptu i on ju je, padajući, zahvatio rukom. Padao je onako kako čovjek pada još od vremena kada je bio četveronožno stvorenje, dočekujući se na ruku. Radi se, dakle, o refleksnom pokretu, koji ima svoj praktični smisao: da ne pada tako, natukao bi se, povrijedio bi se, lomio bi kosti. Vjerojatno ne bi, padajući na ledini nogometnog igrališta. Ali nogometna igra, kao ni igračko umijeće, nisu zasnovani na poništavanju refleksnih pokreta, ukidanju atavizama, neurološkom i antropološkom preoblikovanju čovjeka u korist njegova talenta. Nogomet igraju ljudi koji se u tom smislu ne bi trebali razlikovati od drugih ljudi. I ne bi trebalo biti da se zarad penala ne dočekuju na ruku kada padaju. Općenito, ne bi trebalo biti da su ljudi, čim uđu u svoj šesnaesterac, dužni gurnuti obje ruke u svoju guzicu, e da ih slučajno ne pogodi lopta, da slučajno ne skrive jedanaesterac.
I još nešto važno je napomenuti: da igrač loptu nije zaustavio rukom na koju se padajući dočekivao, ništa se naročito, najvjerojatnije, ne bi dogodilo. Lopta nije išla prema praznoj mreži, niti prema usamljenom napadaču, spremnom da je smjesti u gol. Sve u svemu, lopta je bila nigdje i njezina putanja ovisila je o daljoj igri. Sve bilo je u Božjim i u sudačkim rukama, te pod nadleštvom birokracije u VAR kabinetu.
Drugi slučaj izgledao je ovako: jedna se ekipa, pomalo već i u rastrojstvu, branila, a druga je očajnički navaljivala. Trenuci su to kada nogomet prestaje biti organizirana igra, urušavaju se svi strateški rasporedi, utakmica se pretvara u jedan od onih masovnih juriša iz Prvoga svjetskog rata (Ove jeseni ih možemo gledati, režirane, snimljene i odigrane na vrlo upečatljiv način, na Netflixu u njemačkom filmu “Na Zapadu ništa novo”), kada stvarno nogometno umijeće prestaje biti važno, i u ratu koji obično ne potraje duže od pet-šest minuta presuđuju slučaj, sudac i sudbina. Napadač se stuštio prema golu, za leđima je imao braniča, pred sobom vratara, a lopta mu je bila na domak stopala. U tom trenutku s braničevom rukom na ramenu napadač pada. Pada tako što mu gornji dio tijela ostaje tamo gdje sugerira tuđa ruka na njegovu ramenu, a donji dio leti naprijed, u bezumnoj trci za prilikom, srećom i preokretom. Dok napadač tako pada, zabijajući se u golmana, branič diže ruku s njegova ramena, pokretom sugerira da ničega nije bilo. Ničega i nije bilo, osim što protiv braniča i u korist jedanaesterca govori fizikalno zanimljivo kretanje napadačeva tijela. Zašto je i kako gornji dio ostao ovamo, ukoliko je donji otišao onamo? Kažete, klizeći start? Neće baš biti. Ali jedanaesterac nije bio. I to upravo u laboratorijski jednakoj mjeri u kojoj nije bio ni onaj koji smo prethodno opisali. Samo što se načelno slučajevi razlikuju. U prvom suština nije u onome što smo vidjeli, a vidjeli smo da je lopta doista pogodila ruku, dok u drugom suština nije u onome što nismo vidjeli, a nismo vidjeli da je branič potegnuo napadača za rame. Pritom, otkako je svijeta i nogometa, ovakvi jedanaesterci se sude, i onda je to velika nepravda. Ili se ne sude, ali ni onda to nije pravda. U nastavku ćemo doznati i zašto.
Dojam je da je Alireza Faghani, inače odlični iranski sudac, možda i najbolji kojeg je ovaj gledatelj na prvenstvu vidio, najmanje tendenciozan i najdobronamjerniji, odlično vidio to igranje rukom u urugvajskom kaznenom prostoru. I nije svirao jedanaesterac, jer to naprosto nije ni bio jedanaesterac. Ali čim se uključio VAR kabinet, koji već igra ulogu svevidećeg Centralnog komiteta partije, nešto se u glavi i srcu dobrog Iranca stubokom promijenilo. Nevoljko je, pod pritiskom autoriteta, otišao gledati snimku. Dugo je gledao ono što je vidio od prve, i vjerojatno je intenzivno razmišljao o tome što su vidjeli oni u kabinetu, a njemu je ostalo nevidljivo. Razmišljao je o tome da svijet ide u jednom smjeru, dok je on, eto, krenuo mimo svijeta. Nije dobro, opasno je, ići mimo svijeta. Ionako je Alirezin život već potekao mimo svijeta. Iranac u ova svjetska nedoba, nogometni sudac u obitelji u kojoj je to već tradicija, jer mu je i otac bio nogometni sudac, prije par godina odselio se u Australiju. Danas tamo sudi. Je li to bio politički čin? Svaka emigracija je i politički čin. Naročito kada čovjek ode iz Irana. I tako, otišao je Alireza Faghani, tražeći sa svojom obitelji neki mirniji, sigurniji, a možda i slobodniji život. Prihvatili su ga, jer je izvanredno dobar nogometni sudac. I djeluje umirujuće na igrače. Alireza je autoritet u čijem nastupu nema ničega prijetećeg. Takvi su autoriteti dragocjeni u životu i u nogometu. Ali što je Alireza ako u tuđemu svijetu ostane bez svoje pištaljke i bez uloge pravednog nogometnog suca? Migrant, čovjek bez ikoga svog.
I stoji tako Alireza pred televizijskim ekranom, stoji pred malenim VAR monitorom, gleda tu snimku, vodi razgovor s kabinetom, koji već pomalo podsjeća na razgovore zapovjednog tornja s posadom zrakoplova koji se obrušava prema zemlji, i ne zna što da čini. Ono što on vidi je očigledno svakome na stadionu, svakome ispred televizijskog ekrana. Ali, eto, VAR kabinet misli drukčije. Koliko ste puta vidjeli u ovoj VAR eri da je kabinet suca pozvao da provjeri je li nešto jedanaesterac, a da sudac nakon toga nije i odsvirao jedanaesterac? Skoro nikad, je li tako?
Dobri Alireza Faghani završio je pregled snimke, i pošao nazad prema igralištu, kao da ide prema gubilištu. Nije potrčao, nije pokazivao upravo nikakvu živost, nego se poput Ahmeta Šabe, nego se poput Ahmeda Nurudina, nastavio kretati prema svojoj sudbini. Njegova pobuna sastojala se samo u tome da nevoljko rukom pokaže prema bijeloj tački i da ne odigra onaj čuveni sudački ples nad kaznenim prostorom. Bila je to krađa, nepravda, prevara…
Antonio Miguel Mateu Lahoz čuveni je europski sudac, Španjolac iz Velencije, mužjak pauna, siguran u sebe, zaštićen plemenitom demokracijom usred čijeg se rađanja i sam rodio, šesnaest mjeseci nakon smrti Francisca Franca i sloma jedne bezbožne teokratske diktature. Svakako je imao više sreće od Alireze Faghanija, ali je manje darovit sudac od njega. Iza Antonija nije prirodni autoritet, iza njega je sustav, i on sudi savršeno u skladu sa sustavom. Zato mu je, uostalom, i dodijeljeno da sudi u politički najosjetljivijoj utakmici prvenstva, između Sjedinjenih Američkih Država i Irana. Nije mu se javio VAR kabinet, nisu ga zvali da provjeri je li u onoj američkoj ruci na iranskom ramenu bilo penala. Jer ga, ponovimo to još jednom, nije ni bilo. Ali kako znamo da ga nije bilo, ako ga je u onoj prethodnoj utakmici bilo? I što je, zapravo, jedanaesterac u nogometu? Je li uvođenje VAR-a išta promijenilo u poetici, dramaturgiji i ideologiji jedanaesterca? Jest, promijenilo je, ali, na žalost samo to da se danas lakše i s više sigurnosti mogu svirati jedanaesterci koji ne postoje. Tojest, koji postoje, ali više u metafizičkom nego u fizičkom smislu riječi.
Mateu Lahoz utakmicu između Amerike i Irana odsudio je upravo onako kako se to od njega očekivalo. A očekivalo se da sudi pošteno, ali ako ikako može da Amerika pobijedi. Ili je malo pretjerano tako reći. On treba da sudi tako da ne griješi na štetu Amerike. Kao što, iz nekih posve drugih razloga, Alireza Faghani nije smio suditi na štetu Portugala. A Slovenac Slavko Vinčić nije u utakmici sa Saudijskom Arabijom smio suditi na štetu Argentine. Pa je Vinčić izmislio zgodan jedanaesterac za Argentinu, kojoj taj jedanaesterac nije bio dovoljan za pobjedu… U natjecanju po grupama Svjetskog prvenstva u Kataru bilo je već pet-šest dosuđenih penala, koji ili nisu bili penali, ili ih nitko živ ne bi sudio prije nego što su se pojavili VAR kabineti. Ali nije u tome glavni problem, nego je glavni problem što je baš svaki od tih jedanaesteraca suđen za privilegiranu ekipu. A u skoro svakoj utakmici prvog kruga natjecanja postoji privilegirana ekipa. Obično je se naziva favoritom. Ako nije favorit, onda je barem iz Europe. Ili u njoj igra neki važan igrač. Penali nisu, niti su ikada bili, pitanje poznavanja nogometnih pravila. Jedanaesterac nema veze sa stručnošću, znanjem i zakonom. Jedanaesterac je osnovno moralno pitanje u nogometu. Penal je etika. A etika u međunarodnim odnosima ima veze sa svjetskim poretkom, s politikom, s mjestom koje zauzimamo među ljudima, narodima, zemljama. Mnogo više u meni je poštovanja zaAlirezu Faghanija, nego za Antonija Miguela Mateu Lahoza, premda je Alireza pogriješio, a Antonio, tobože, nije pogriješio.
Zamislimo obrnutu situaciju: da je američki napadač u posljednjim trenucima utakmice prodirao prema iranskom golu, da je Americi trebalo izjednačenje za prolazak u drugi krug, da je iranski branič držao ruku na američkom ramenu, a da je američki igrač tad pao u iranskom kaznenom prostoru, padom koji je fizikalno neobjašnjiv ukoliko ga Iranac nije držao za rame, što bi se tada dogodilo i bi li Mateu Lahoz sudio isti taj jedanaesterac za Ameriku? Svijet u kojem živimo, nogomet u tom svijetu i naš doživljaj pravednosti, sva etika naše ljudskosti, ovise o tome hoćemo li povjerovati da Mateu Lahoz ni tada ne bi svirao penal. Kao što naša ljudska solidarnost s narodom Ukrajine može postojati samo ako postoji naša ljudska solidarnost s narodom Jemena, naša bratska i sestrinska solidarnost sa ženama Irana može postojati samo ako postoji naša bratska i sestrinska s Crncima u američkim predgrađima. Ne s Afroamerikancima, riječi same po sebi ne pomažu, lažni penal je lažni penal čak i ako ga nazovete karanfilom.
Pitanje penala: bi li sudac za Ameriku sudio ono što nije sudio za Iran?
U dva dana igre po skupinama vidjeli smo dva nepostojeća jedanaesterca. Prvi je na insistiranje iz VAR kabineta sudio u korist Portugala iranski sudac Alireza Faghani. Drugi u korist Irana, i uz šutnju iz VAR kabineta, u korist Irana nije sudio španjolski sudac Antonio Miguel Mateu Lahoz. U prvom slučaju oštećena je reprezentacija Urugvaja. U drugom nije oštećena reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država. Prvi jedanaesterac suđen je u situaciji kada je Portugal vodio 1:0, pa je gol iz lažnog penala zapravo presudio utakmicu u kojoj je Urugvaj prethodno još imao šanse za preokret. Drugi jedanaesterac nije suđen u situaciji u kojoj bi gol za Iran sigurno značio njihov prolazak u sljedeći krug, te eliminaciju Amerikanaca.
Da vidimo kako su izgledali jedan i drugi jedanaesterac: nije se još uvijek radilo o izglednoj situaciji za gol, ali upravo se zakuhavalo, napadač je braniču koji je bio u padu između nogu proturio loptu i on ju je, padajući, zahvatio rukom. Padao je onako kako čovjek pada još od vremena kada je bio četveronožno stvorenje, dočekujući se na ruku. Radi se, dakle, o refleksnom pokretu, koji ima svoj praktični smisao: da ne pada tako, natukao bi se, povrijedio bi se, lomio bi kosti. Vjerojatno ne bi, padajući na ledini nogometnog igrališta. Ali nogometna igra, kao ni igračko umijeće, nisu zasnovani na poništavanju refleksnih pokreta, ukidanju atavizama, neurološkom i antropološkom preoblikovanju čovjeka u korist njegova talenta. Nogomet igraju ljudi koji se u tom smislu ne bi trebali razlikovati od drugih ljudi. I ne bi trebalo biti da se zarad penala ne dočekuju na ruku kada padaju. Općenito, ne bi trebalo biti da su ljudi, čim uđu u svoj šesnaesterac, dužni gurnuti obje ruke u svoju guzicu, e da ih slučajno ne pogodi lopta, da slučajno ne skrive jedanaesterac.
I još nešto važno je napomenuti: da igrač loptu nije zaustavio rukom na koju se padajući dočekivao, ništa se naročito, najvjerojatnije, ne bi dogodilo. Lopta nije išla prema praznoj mreži, niti prema usamljenom napadaču, spremnom da je smjesti u gol. Sve u svemu, lopta je bila nigdje i njezina putanja ovisila je o daljoj igri. Sve bilo je u Božjim i u sudačkim rukama, te pod nadleštvom birokracije u VAR kabinetu.
Drugi slučaj izgledao je ovako: jedna se ekipa, pomalo već i u rastrojstvu, branila, a druga je očajnički navaljivala. Trenuci su to kada nogomet prestaje biti organizirana igra, urušavaju se svi strateški rasporedi, utakmica se pretvara u jedan od onih masovnih juriša iz Prvoga svjetskog rata (Ove jeseni ih možemo gledati, režirane, snimljene i odigrane na vrlo upečatljiv način, na Netflixu u njemačkom filmu “Na Zapadu ništa novo”), kada stvarno nogometno umijeće prestaje biti važno, i u ratu koji obično ne potraje duže od pet-šest minuta presuđuju slučaj, sudac i sudbina. Napadač se stuštio prema golu, za leđima je imao braniča, pred sobom vratara, a lopta mu je bila na domak stopala. U tom trenutku s braničevom rukom na ramenu napadač pada. Pada tako što mu gornji dio tijela ostaje tamo gdje sugerira tuđa ruka na njegovu ramenu, a donji dio leti naprijed, u bezumnoj trci za prilikom, srećom i preokretom. Dok napadač tako pada, zabijajući se u golmana, branič diže ruku s njegova ramena, pokretom sugerira da ničega nije bilo. Ničega i nije bilo, osim što protiv braniča i u korist jedanaesterca govori fizikalno zanimljivo kretanje napadačeva tijela. Zašto je i kako gornji dio ostao ovamo, ukoliko je donji otišao onamo? Kažete, klizeći start? Neće baš biti. Ali jedanaesterac nije bio. I to upravo u laboratorijski jednakoj mjeri u kojoj nije bio ni onaj koji smo prethodno opisali. Samo što se načelno slučajevi razlikuju. U prvom suština nije u onome što smo vidjeli, a vidjeli smo da je lopta doista pogodila ruku, dok u drugom suština nije u onome što nismo vidjeli, a nismo vidjeli da je branič potegnuo napadača za rame. Pritom, otkako je svijeta i nogometa, ovakvi jedanaesterci se sude, i onda je to velika nepravda. Ili se ne sude, ali ni onda to nije pravda. U nastavku ćemo doznati i zašto.
Dojam je da je Alireza Faghani, inače odlični iranski sudac, možda i najbolji kojeg je ovaj gledatelj na prvenstvu vidio, najmanje tendenciozan i najdobronamjerniji, odlično vidio to igranje rukom u urugvajskom kaznenom prostoru. I nije svirao jedanaesterac, jer to naprosto nije ni bio jedanaesterac. Ali čim se uključio VAR kabinet, koji već igra ulogu svevidećeg Centralnog komiteta partije, nešto se u glavi i srcu dobrog Iranca stubokom promijenilo. Nevoljko je, pod pritiskom autoriteta, otišao gledati snimku. Dugo je gledao ono što je vidio od prve, i vjerojatno je intenzivno razmišljao o tome što su vidjeli oni u kabinetu, a njemu je ostalo nevidljivo. Razmišljao je o tome da svijet ide u jednom smjeru, dok je on, eto, krenuo mimo svijeta. Nije dobro, opasno je, ići mimo svijeta. Ionako je Alirezin život već potekao mimo svijeta. Iranac u ova svjetska nedoba, nogometni sudac u obitelji u kojoj je to već tradicija, jer mu je i otac bio nogometni sudac, prije par godina odselio se u Australiju. Danas tamo sudi. Je li to bio politički čin? Svaka emigracija je i politički čin. Naročito kada čovjek ode iz Irana. I tako, otišao je Alireza Faghani, tražeći sa svojom obitelji neki mirniji, sigurniji, a možda i slobodniji život. Prihvatili su ga, jer je izvanredno dobar nogometni sudac. I djeluje umirujuće na igrače. Alireza je autoritet u čijem nastupu nema ničega prijetećeg. Takvi su autoriteti dragocjeni u životu i u nogometu. Ali što je Alireza ako u tuđemu svijetu ostane bez svoje pištaljke i bez uloge pravednog nogometnog suca? Migrant, čovjek bez ikoga svog.
I stoji tako Alireza pred televizijskim ekranom, stoji pred malenim VAR monitorom, gleda tu snimku, vodi razgovor s kabinetom, koji već pomalo podsjeća na razgovore zapovjednog tornja s posadom zrakoplova koji se obrušava prema zemlji, i ne zna što da čini. Ono što on vidi je očigledno svakome na stadionu, svakome ispred televizijskog ekrana. Ali, eto, VAR kabinet misli drukčije. Koliko ste puta vidjeli u ovoj VAR eri da je kabinet suca pozvao da provjeri je li nešto jedanaesterac, a da sudac nakon toga nije i odsvirao jedanaesterac? Skoro nikad, je li tako?
Dobri Alireza Faghani završio je pregled snimke, i pošao nazad prema igralištu, kao da ide prema gubilištu. Nije potrčao, nije pokazivao upravo nikakvu živost, nego se poput Ahmeta Šabe, nego se poput Ahmeda Nurudina, nastavio kretati prema svojoj sudbini. Njegova pobuna sastojala se samo u tome da nevoljko rukom pokaže prema bijeloj tački i da ne odigra onaj čuveni sudački ples nad kaznenim prostorom. Bila je to krađa, nepravda, prevara…
Antonio Miguel Mateu Lahoz čuveni je europski sudac, Španjolac iz Velencije, mužjak pauna, siguran u sebe, zaštićen plemenitom demokracijom usred čijeg se rađanja i sam rodio, šesnaest mjeseci nakon smrti Francisca Franca i sloma jedne bezbožne teokratske diktature. Svakako je imao više sreće od Alireze Faghanija, ali je manje darovit sudac od njega. Iza Antonija nije prirodni autoritet, iza njega je sustav, i on sudi savršeno u skladu sa sustavom. Zato mu je, uostalom, i dodijeljeno da sudi u politički najosjetljivijoj utakmici prvenstva, između Sjedinjenih Američkih Država i Irana. Nije mu se javio VAR kabinet, nisu ga zvali da provjeri je li u onoj američkoj ruci na iranskom ramenu bilo penala. Jer ga, ponovimo to još jednom, nije ni bilo. Ali kako znamo da ga nije bilo, ako ga je u onoj prethodnoj utakmici bilo? I što je, zapravo, jedanaesterac u nogometu? Je li uvođenje VAR-a išta promijenilo u poetici, dramaturgiji i ideologiji jedanaesterca? Jest, promijenilo je, ali, na žalost samo to da se danas lakše i s više sigurnosti mogu svirati jedanaesterci koji ne postoje. Tojest, koji postoje, ali više u metafizičkom nego u fizičkom smislu riječi.
Mateu Lahoz utakmicu između Amerike i Irana odsudio je upravo onako kako se to od njega očekivalo. A očekivalo se da sudi pošteno, ali ako ikako može da Amerika pobijedi. Ili je malo pretjerano tako reći. On treba da sudi tako da ne griješi na štetu Amerike. Kao što, iz nekih posve drugih razloga, Alireza Faghani nije smio suditi na štetu Portugala. A Slovenac Slavko Vinčić nije u utakmici sa Saudijskom Arabijom smio suditi na štetu Argentine. Pa je Vinčić izmislio zgodan jedanaesterac za Argentinu, kojoj taj jedanaesterac nije bio dovoljan za pobjedu… U natjecanju po grupama Svjetskog prvenstva u Kataru bilo je već pet-šest dosuđenih penala, koji ili nisu bili penali, ili ih nitko živ ne bi sudio prije nego što su se pojavili VAR kabineti. Ali nije u tome glavni problem, nego je glavni problem što je baš svaki od tih jedanaesteraca suđen za privilegiranu ekipu. A u skoro svakoj utakmici prvog kruga natjecanja postoji privilegirana ekipa. Obično je se naziva favoritom. Ako nije favorit, onda je barem iz Europe. Ili u njoj igra neki važan igrač. Penali nisu, niti su ikada bili, pitanje poznavanja nogometnih pravila. Jedanaesterac nema veze sa stručnošću, znanjem i zakonom. Jedanaesterac je osnovno moralno pitanje u nogometu. Penal je etika. A etika u međunarodnim odnosima ima veze sa svjetskim poretkom, s politikom, s mjestom koje zauzimamo među ljudima, narodima, zemljama. Mnogo više u meni je poštovanja za Alirezu Faghanija, nego za Antonija Miguela Mateu Lahoza, premda je Alireza pogriješio, a Antonio, tobože, nije pogriješio.
Zamislimo obrnutu situaciju: da je američki napadač u posljednjim trenucima utakmice prodirao prema iranskom golu, da je Americi trebalo izjednačenje za prolazak u drugi krug, da je iranski branič držao ruku na američkom ramenu, a da je američki igrač tad pao u iranskom kaznenom prostoru, padom koji je fizikalno neobjašnjiv ukoliko ga Iranac nije držao za rame, što bi se tada dogodilo i bi li Mateu Lahoz sudio isti taj jedanaesterac za Ameriku? Svijet u kojem živimo, nogomet u tom svijetu i naš doživljaj pravednosti, sva etika naše ljudskosti, ovise o tome hoćemo li povjerovati da Mateu Lahoz ni tada ne bi svirao penal. Kao što naša ljudska solidarnost s narodom Ukrajine može postojati samo ako postoji naša ljudska solidarnost s narodom Jemena, naša bratska i sestrinska solidarnost sa ženama Irana može postojati samo ako postoji naša bratska i sestrinska s Crncima u američkim predgrađima. Ne s Afroamerikancima, riječi same po sebi ne pomažu, lažni penal je lažni penal čak i ako ga nazovete karanfilom.