Dragi moji
mi više ne stanujemo na istoj adresi.
Vi ste sada s vašim komšijama, prijateljima i rodbinom.
Kod vas je uvijek mirno. Osim u novembru.
Tada se u vaše mjesto doseli život.
Ne znam koliko vam to znači.
I da li vam, u mjestu vječnog mira, trebaju naši lampinjoni, plastične ikebane,
zagovori i anđeli od pozlate.
Neki kažu da je kod vas hladno i mračno.
Ja u to ne želim vjerovati.
Tko se vrati zemlji, vratio se svjetlu.
To je moja utjeha i moja religija.
Nije bilo lako rastati se od vas.
Ispratili smo vas s molitvom “Svjetlost vječna neka im svijetli. Počivali u miru
božjem”.
Dosta vam je bilo mraka na zemlji.
Svake godine ponavljamo istu mantru.
Iako je vama bolje nego nama.
Ovdje se opet vodi rat.
Kod vas ne ubijaju djecu i ne siluju žene.
Vi ste na sigurnom.
Ispravnije je da vi molite za nas.
Mi smo izgubljeni.
Nama treba luč i kompas za život na zemlji.
Molim vas, uvedite “Dan živih”.
Za života se duša kuša. I pali svjetlo u ljudima.
Svijet se raspada.
Umorni smo od borbe protiv palih anđela.
Rastali smo se od svoje savjesti.
Sjeme ljubavi u mnogima nikad nije proklijalo.
Milosrdni smo samo kad je drugima gore nego nama.
Pomozite nam!
Molite za slabašni plamičak svjetla u vašoj bivšoj domovini. Dok se nije ugasio.
A, možda je već prekasno.
Izgubili smo dosta vremena u zabludi da vi trebate naše molitve.
Molite Svestvorenog da ispravi grešku.
Ako drugi put bude stvarao svijet, nek stvori site muškarce i žene.
Sretne životinje i radosne biljke.
I djecu koji nikad ne odrastaju.
A, sve što izgubi dušu na nebu, nek ne šalje na zemlju.
Dosta nam je kušnje i ispravljanja tuđih grešaka.
Mi trebamo domovinu vedrine, a ne bojno polje.
Dragi moji, ne zaboravite da u svojim molitvama spomenete slobodnu volju.
Pismo na Dušni dan
Dragi moji
mi više ne stanujemo na istoj adresi.
Vi ste sada s vašim komšijama, prijateljima i rodbinom.
Kod vas je uvijek mirno. Osim u novembru.
Tada se u vaše mjesto doseli život.
Ne znam koliko vam to znači.
I da li vam, u mjestu vječnog mira, trebaju naši lampinjoni, plastične ikebane,
zagovori i anđeli od pozlate.
Neki kažu da je kod vas hladno i mračno.
Ja u to ne želim vjerovati.
Tko se vrati zemlji, vratio se svjetlu.
To je moja utjeha i moja religija.
Nije bilo lako rastati se od vas.
Ispratili smo vas s molitvom “Svjetlost vječna neka im svijetli. Počivali u miru
božjem”.
Dosta vam je bilo mraka na zemlji.
Svake godine ponavljamo istu mantru.
Iako je vama bolje nego nama.
Ovdje se opet vodi rat.
Kod vas ne ubijaju djecu i ne siluju žene.
Vi ste na sigurnom.
Ispravnije je da vi molite za nas.
Mi smo izgubljeni.
Nama treba luč i kompas za život na zemlji.
Molim vas, uvedite “Dan živih”.
Za života se duša kuša. I pali svjetlo u ljudima.
Svijet se raspada.
Umorni smo od borbe protiv palih anđela.
Rastali smo se od svoje savjesti.
Sjeme ljubavi u mnogima nikad nije proklijalo.
Milosrdni smo samo kad je drugima gore nego nama.
Pomozite nam!
Molite za slabašni plamičak svjetla u vašoj bivšoj domovini. Dok se nije ugasio.
A, možda je već prekasno.
Izgubili smo dosta vremena u zabludi da vi trebate naše molitve.
Molite Svestvorenog da ispravi grešku.
Ako drugi put bude stvarao svijet, nek stvori site muškarce i žene.
Sretne životinje i radosne biljke.
I djecu koji nikad ne odrastaju.
A, sve što izgubi dušu na nebu, nek ne šalje na zemlju.
Dosta nam je kušnje i ispravljanja tuđih grešaka.
Mi trebamo domovinu vedrine, a ne bojno polje.
Dragi moji, ne zaboravite da u svojim molitvama spomenete slobodnu volju.
Nije ona za svakog čovjeka.