Sunita Subašić, romanistikinja i moja bivša gimnazijska učenica, sa kojom sam dosad napravio trista strana prepjeva francuskih pjesnika, poslala mi je mejl:
Sinoć sam upoznala H. I. pa smo malo pričali i tako dođemo do Kolje Mićevića s kojim je imao priliku razgovarati, ne znam više gdje. Pita ga Mićević: “Prevodi li Marko?” H. I. kaže: “Prevodi”. Na to Mićević: “Kako prevodi kad ne zna francuski?”.
I sjedoh da sročim ljubavno pismace Kolji Mićeviću.
…
Visokoslavni gospodine!
Nikad nisam ima čast da vas upoznam, što je za istinsko žaljenje, a još više žalim što vas odmah moram ugnati u laž.
Vojka Đikić-Smiljanić nije samo vaša nego i moja velika prijateljica i nikad nisam zamijetio da je sklona laganju. Ta Vojka mi pričala da ste pročitali moje prepjeve “Cvijeća zla” i da ste joj rekli: “Tu ima grešaka koliko voliš”.
“Ljubomora”, dodala je Vojka.
Slagali ste, dakle, da ne znate “prevodi li Marko”.
To nije sve. Očito je da ste pročitali moje analize vaših prepjeva francuskih pjesnika koje je Miljenko Jergović objavio na svom portalu, i taj tekst vas snabdio neborivim dokazima da, uprkos neznanju francuskog, ne samo sa tog jezika prevodim, nego i da taj posao radim bolje od vas, jer sam istinski pjesnik, a vi ćete to biti na Škripovdan, kad se paščad strigu. U tom tekstu sam, uz svaki vaš prepjev koji sam analizom razvalio, ponudio vlastiti, nek čitalac sam prosuđuje koji je tačniji i bolji, pa ipak ste mladog H. I. pitali: “prevodi li Marko?”
U mom tekstu, dugom pedesetak kompjuterskih strana, ne možete, gospodine Mićeviću, pobiti niti jednu moju analizu, ali ne, mnogo sam rekao, ne možete pobiti ni jedan pasus, pa ipak nije sve izgubljeno: sjednite i pokažite da u mojim prepjevima “Cvijeća zla” “ima grešaka koliko voliš”. Navedite original, doslovni prevod, Vešovićev prepjev, i napokon vaš, a potom analizama pokažite đe sam fulio, kao što sam to ja radio kad sam vas, na Jergovićevom portalu, rasturao ko bugarsku skupštinu. Ali to bi bio vraški težak posao, pa ste se odlučili za ogovaranje, što je milion puta lakše: idete okolo i govorite da Marko Vešović ne zna francuski jezik – veliki gospodin iz Banjaluke naprasno je evoluirao u babetinu iz Donjeg Brgudovca.
Gospodine Mićeviću, da nije bilo jedne sitnice, ali krupne, da nije bilo zapravo jedne sitne krupnice, ko zna bih li ikad sebe prislio da zapišem ono što o vašim prepjevima znam još od 1978. godine. Koliko poznajem samog sebe, teško da bi se to ikada desilo, najvjerojatnije bi montenegrinjska ljenčuga u meni, kad god stanem da je nagovaram: “Sjedni za kompjuter”, svaki put odmahnula rukom: “Enti Mićevića”.
U ratu, ne znam tačno kada, moja prijateljica Bošnjakinja, takođe romanistikinja, srela vas je u Parizu, i vi ste pred njom rasplakali: “Šta su oni divljaci uradili od moje Banjaluke!”
Toga sam se sjetio prije četiri, možda i više godina, pa sam sebi kazao: taj Kolja Mićević, koji u Parizu pred Bošnjakinjom plače ko godina, a nikad ni jednu nije lanuo protiv “tih divljaka”, zaslužio je da mu Marko Darinkin dadne što mu niko uzeti neće, kako bi rekla Darinka.
Sad znate šta me nagnalo da savladam urođenu montenegrinjsku lijenost i sjedem da vam se, bez hiće i skrleta, u analitičkom tekstu dugom pedeset kompjuterskih strana, iz kojeg ne možete pobiti niti jedan pasus, da vam se, kao prevodiocu, gospodine Mićeviću, najebem mile majke.
Pismo Kolji Mićeviću
Sunita Subašić, romanistikinja i moja bivša gimnazijska učenica, sa kojom sam dosad napravio trista strana prepjeva francuskih pjesnika, poslala mi je mejl:
Sinoć sam upoznala H. I. pa smo malo pričali i tako dođemo do Kolje Mićevića s kojim je imao priliku razgovarati, ne znam više gdje. Pita ga Mićević: “Prevodi li Marko?” H. I. kaže: “Prevodi”. Na to Mićević: “Kako prevodi kad ne zna francuski?”.
I sjedoh da sročim ljubavno pismace Kolji Mićeviću.
…
Visokoslavni gospodine!
Nikad nisam ima čast da vas upoznam, što je za istinsko žaljenje, a još više žalim što vas odmah moram ugnati u laž.
Vojka Đikić-Smiljanić nije samo vaša nego i moja velika prijateljica i nikad nisam zamijetio da je sklona laganju. Ta Vojka mi pričala da ste pročitali moje prepjeve “Cvijeća zla” i da ste joj rekli: “Tu ima grešaka koliko voliš”.
“Ljubomora”, dodala je Vojka.
Slagali ste, dakle, da ne znate “prevodi li Marko”.
To nije sve. Očito je da ste pročitali moje analize vaših prepjeva francuskih pjesnika koje je Miljenko Jergović objavio na svom portalu, i taj tekst vas snabdio neborivim dokazima da, uprkos neznanju francuskog, ne samo sa tog jezika prevodim, nego i da taj posao radim bolje od vas, jer sam istinski pjesnik, a vi ćete to biti na Škripovdan, kad se paščad strigu. U tom tekstu sam, uz svaki vaš prepjev koji sam analizom razvalio, ponudio vlastiti, nek čitalac sam prosuđuje koji je tačniji i bolji, pa ipak ste mladog H. I. pitali: “prevodi li Marko?”
U mom tekstu, dugom pedesetak kompjuterskih strana, ne možete, gospodine Mićeviću, pobiti niti jednu moju analizu, ali ne, mnogo sam rekao, ne možete pobiti ni jedan pasus, pa ipak nije sve izgubljeno: sjednite i pokažite da u mojim prepjevima “Cvijeća zla” “ima grešaka koliko voliš”. Navedite original, doslovni prevod, Vešovićev prepjev, i napokon vaš, a potom analizama pokažite đe sam fulio, kao što sam to ja radio kad sam vas, na Jergovićevom portalu, rasturao ko bugarsku skupštinu. Ali to bi bio vraški težak posao, pa ste se odlučili za ogovaranje, što je milion puta lakše: idete okolo i govorite da Marko Vešović ne zna francuski jezik – veliki gospodin iz Banjaluke naprasno je evoluirao u babetinu iz Donjeg Brgudovca.
Gospodine Mićeviću, da nije bilo jedne sitnice, ali krupne, da nije bilo zapravo jedne sitne krupnice, ko zna bih li ikad sebe prislio da zapišem ono što o vašim prepjevima znam još od 1978. godine. Koliko poznajem samog sebe, teško da bi se to ikada desilo, najvjerojatnije bi montenegrinjska ljenčuga u meni, kad god stanem da je nagovaram: “Sjedni za kompjuter”, svaki put odmahnula rukom: “Enti Mićevića”.
U ratu, ne znam tačno kada, moja prijateljica Bošnjakinja, takođe romanistikinja, srela vas je u Parizu, i vi ste pred njom rasplakali: “Šta su oni divljaci uradili od moje Banjaluke!”
Toga sam se sjetio prije četiri, možda i više godina, pa sam sebi kazao: taj Kolja Mićević, koji u Parizu pred Bošnjakinjom plače ko godina, a nikad ni jednu nije lanuo protiv “tih divljaka”, zaslužio je da mu Marko Darinkin dadne što mu niko uzeti neće, kako bi rekla Darinka.
Sad znate šta me nagnalo da savladam urođenu montenegrinjsku lijenost i sjedem da vam se, bez hiće i skrleta, u analitičkom tekstu dugom pedeset kompjuterskih strana, iz kojeg ne možete pobiti niti jedan pasus, da vam se, kao prevodiocu, gospodine Mićeviću, najebem mile majke.
Bilježim se vaš,
Marko Darinkin Vešović