Predgovor zbirci Predikan för Eurydike, Mormor, Stockholm, 2009.
Ime mi je Refik Ličina, rođen sam 1956. godine u pokrajini Sandžak koja leži na tromeđi Srbije, Bosne i Crne Gore, u kojoj se dodiruju – nekad nježno, a nekad krvavo – Istok i Zapad, gdje se, dakle, miješaju narodi, jezici, religije i kulture. Dobar dio života proveo sam u gradu po imenu Novi Pazar, gdje sam, sve do 1991. godine, radio kao bibliotekar. Novi Pazar je ruinirana palanka, koja ipak, poput Aleksandrije K. Kavafija, čuva u arhitekturi i još više u jeziku, tragove svojih slavnih vremena kad je bila veliki grad i jedan od ključnih trgovačkih i kulturnih centara Balkana. Od samih početaka svog pisanja, pokušavao sam da otkrijem te tragove i doprem do onih najdubljih slovenskih, turskih, vizantijskih i rimskih ukrštanja.
Krajem 1991. godine, takvi napori postali su besmisleni. Nacionalizam koji je nikao poput korova iz razvalina jugoslovenskog socijalizma, pomeo je sve umjetničke, etičke i ljudske težnje, rasparčao zemlju u kojoj sam rođen u nacionalno čista “ali sretna” geta i onaj koji ih nije prihvatao postao je nepoželjan. Tako sam se obreo u egzilu, prvo u Nürnbergu, a zatim u Lundu u kojem i danas radim i živim.
U vrijeme kad sam Novi Pazar napustio, imao sam za sobom objavljene dvije knjige poezije. Prvu knjigu, Poznavanje prirode, objavio sam u Hrvatskoj, 1979. godine i za nju dobio Goranovu (1979) i Brankovu (1980) nagradu koje se dodjeljuju kao godišnje nagrade za najbolju debitansku zbirku poezije objavljene u Jugoslaviji. Drugu knjigu Pčele objavio sam 1983, u Matici srpskoj, najstarijoj izdavačkoj kući na Balkanu. Kako sam živio u dubokoj provinciji, te nagrade nisu promijenile ništa u mom književnom životu. Čitao me nije skoro niko, poezija se ne čita u malim mjestima, i ovo će mi iskustvo docnije pomoći da lakše podnesem tegobu egzila. Nečitanost moje poezije imala je i dublje korijene. Ona, moja poezija, nije se oslanjala na domaću književnu tradiciju, niti je slijedila ondašnje pjesničke modele, već je crpila snagu iz drukčijih poetskih izvora. U poeziju sam ušao slučajno, kad sam imao 22 godine, kad nisam znao šta ću sa sobom i svojim životom, kad sam, nakon haotičog lutanja, počeo raditi u biblioteci i prazne sate ispunjavao tako što sam iščitavao knjige koje, od ulaska u pozajmni fond, niko nije podizao. Takvih knjiga bilo je najviše na policama poezije. Tako sam otkrio E. Pounda, T. E. Eliota, K. Kavafija, G. Trakla. Jedno sam ljeto dobavio tanušnu knjigu V. S. Odna koja me je uvela u pisanje (i koju, poput hamajlije, još vučem po svijetu). Moji stihovi proizašli iz takve lektire, dopirali su, uglavnom, do stranica udaljenih alternativnih časopisa.
Eliot kaže na jednom mjestu kako svaki pjesnik stvara svoju tradiciju. U skladu sa tim, poetike dva balkanska autora, Konstantina Kavafija i Danila Kiša, čine temelje na kojim sam gradio vlastitu tradiciju. Od njih sam naučio kako se pristupa historiji, kako se u lokalnom pronalazi univerzalno, kako su poetike lišene etike lažne i opasne. Iz njihovog izbjegličkog iskustva, crpio sam snagu i umijeće da se vlastitom oduprem. Naučio sam (pokušao da naučim) kako da maternji jezik preuredim u snošljivu domovinu sa mekanim i poroznim granicama. Nakon desetak godina u Švedskoj, vlastitoj sam tradiciji priključio poeziju P. Sarikoskog, T. Tranströmera i B. E. Johnsona.
1994. godine, objavio sam treću zbirku poezije Ex solio, u Sarajevu, mjestu koje je, u balkanskom ratnome ludilu, sačuvalo ljudskost i vjeru u drukčiji život. Knjiga je lirska mapa izbjegličkog tumaranja, od kampa Celzijusa u Malmeu, preko onih u Visefjerdi, Landskruni, Svalevu, do konačnog prava na disanje i smještaja u Lundu. Većina pjesma iz ove zbirke prevedene su na švedski i objavljene u časopisima (BLM, 00-tal, Ariel, Peguot, itd.). Od 1994. naovamo, u Sarajevu će mi izaći još tri zbirke poezije, zatim dvije knjige proze.
Poezija je, mišljenja sam, jedna od najprisnijih tačaka ljudskog susretanja. Istinska pjesma postoji kao i druge zbiljske stvari, kao voda, zemlja, trava. I ona se, kako veli P. Saarikoski, ne piše, već traži. I tu potragu, tu volju za drugim i susretu s drugim, držim osnovnim razlogom vlastitog pisanja.
Pisati u egzilu
Predgovor zbirci Predikan för Eurydike, Mormor, Stockholm, 2009.
Ime mi je Refik Ličina, rođen sam 1956. godine u pokrajini Sandžak koja leži na tromeđi Srbije, Bosne i Crne Gore, u kojoj se dodiruju – nekad nježno, a nekad krvavo – Istok i Zapad, gdje se, dakle, miješaju narodi, jezici, religije i kulture. Dobar dio života proveo sam u gradu po imenu Novi Pazar, gdje sam, sve do 1991. godine, radio kao bibliotekar. Novi Pazar je ruinirana palanka, koja ipak, poput Aleksandrije K. Kavafija, čuva u arhitekturi i još više u jeziku, tragove svojih slavnih vremena kad je bila veliki grad i jedan od ključnih trgovačkih i kulturnih centara Balkana. Od samih početaka svog pisanja, pokušavao sam da otkrijem te tragove i doprem do onih najdubljih slovenskih, turskih, vizantijskih i rimskih ukrštanja.
Krajem 1991. godine, takvi napori postali su besmisleni. Nacionalizam koji je nikao poput korova iz razvalina jugoslovenskog socijalizma, pomeo je sve umjetničke, etičke i ljudske težnje, rasparčao zemlju u kojoj sam rođen u nacionalno čista “ali sretna” geta i onaj koji ih nije prihvatao postao je nepoželjan. Tako sam se obreo u egzilu, prvo u Nürnbergu, a zatim u Lundu u kojem i danas radim i živim.
U vrijeme kad sam Novi Pazar napustio, imao sam za sobom objavljene dvije knjige poezije. Prvu knjigu, Poznavanje prirode, objavio sam u Hrvatskoj, 1979. godine i za nju dobio Goranovu (1979) i Brankovu (1980) nagradu koje se dodjeljuju kao godišnje nagrade za najbolju debitansku zbirku poezije objavljene u Jugoslaviji. Drugu knjigu Pčele objavio sam 1983, u Matici srpskoj, najstarijoj izdavačkoj kući na Balkanu. Kako sam živio u dubokoj provinciji, te nagrade nisu promijenile ništa u mom književnom životu. Čitao me nije skoro niko, poezija se ne čita u malim mjestima, i ovo će mi iskustvo docnije pomoći da lakše podnesem tegobu egzila. Nečitanost moje poezije imala je i dublje korijene. Ona, moja poezija, nije se oslanjala na domaću književnu tradiciju, niti je slijedila ondašnje pjesničke modele, već je crpila snagu iz drukčijih poetskih izvora. U poeziju sam ušao slučajno, kad sam imao 22 godine, kad nisam znao šta ću sa sobom i svojim životom, kad sam, nakon haotičog lutanja, počeo raditi u biblioteci i prazne sate ispunjavao tako što sam iščitavao knjige koje, od ulaska u pozajmni fond, niko nije podizao. Takvih knjiga bilo je najviše na policama poezije. Tako sam otkrio E. Pounda, T. E. Eliota, K. Kavafija, G. Trakla. Jedno sam ljeto dobavio tanušnu knjigu V. S. Odna koja me je uvela u pisanje (i koju, poput hamajlije, još vučem po svijetu). Moji stihovi proizašli iz takve lektire, dopirali su, uglavnom, do stranica udaljenih alternativnih časopisa.
Eliot kaže na jednom mjestu kako svaki pjesnik stvara svoju tradiciju. U skladu sa tim, poetike dva balkanska autora, Konstantina Kavafija i Danila Kiša, čine temelje na kojim sam gradio vlastitu tradiciju. Od njih sam naučio kako se pristupa historiji, kako se u lokalnom pronalazi univerzalno, kako su poetike lišene etike lažne i opasne. Iz njihovog izbjegličkog iskustva, crpio sam snagu i umijeće da se vlastitom oduprem. Naučio sam (pokušao da naučim) kako da maternji jezik preuredim u snošljivu domovinu sa mekanim i poroznim granicama. Nakon desetak godina u Švedskoj, vlastitoj sam tradiciji priključio poeziju P. Sarikoskog, T. Tranströmera i B. E. Johnsona.
1994. godine, objavio sam treću zbirku poezije Ex solio, u Sarajevu, mjestu koje je, u balkanskom ratnome ludilu, sačuvalo ljudskost i vjeru u drukčiji život. Knjiga je lirska mapa izbjegličkog tumaranja, od kampa Celzijusa u Malmeu, preko onih u Visefjerdi, Landskruni, Svalevu, do konačnog prava na disanje i smještaja u Lundu. Većina pjesma iz ove zbirke prevedene su na švedski i objavljene u časopisima (BLM, 00-tal, Ariel, Peguot, itd.). Od 1994. naovamo, u Sarajevu će mi izaći još tri zbirke poezije, zatim dvije knjige proze.
Poezija je, mišljenja sam, jedna od najprisnijih tačaka ljudskog susretanja. Istinska pjesma postoji kao i druge zbiljske stvari, kao voda, zemlja, trava. I ona se, kako veli P. Saarikoski, ne piše, već traži. I tu potragu, tu volju za drugim i susretu s drugim, držim osnovnim razlogom vlastitog pisanja.