Spustila se večer, iz kotline se čuju tramvajska zvona, rijetke automobilske sirene i šum za koji umišljaš da je to šum rijeke, iako si se po stotinu puta uvjerio da je Miljacka tiha voda i da je nikad niko s Mejtaša nije čuo. Neko vrijeme si mislio da je taj šum zapravo romor ljudi i da ih čujes kako govore iza zidova, u svim tim zgradama, kućama i neboderima koji se s tvojih prozora vide, od Čaršije sve do Marijin-Dvora. Govore u isto vrijeme svi ljudi tvoga grada i ne čuju se između sebe, ali ih čuješ ti, gore na brdu, dok kao najmlađe i najdraže Zeusovo dijete toneš u san. I uvijek isto čujes: tramvajska zvona, automobilske sirene i taj šum. Tako je od onog dana u ljeto 1969., kada ste se iz ulice Jugoslavenske narodne armije preselili na Mejtaš. Svijet zrije, raste i mijenja se, ali ti zvukovi ostaju.
Samo po jednoj stvari, dok ležiš zatvorenih očiju, možeš znati koja je godina. Ako oko pola jedanaest tamo od Bistrika čuješ daleki razvučeni tužni pisak ćire, to znači da je tek prošla Olimpijada u Münchenu, još nisi ni u školu pošao i još vozi taj voz uskim kolosijekom prema Višegradu. Tu prugu je, kažu, Austrija sagradila da bi zaratila sa Srbijom i ćirom slala municiju i ratni materijal, ali danas se to čini skroz neuvjerljivim jer je taj pisak zvuk uspavanke i jer je taj voz kojim nikada nisi putovao bio posljednji sakupljač krajolika i posljednja potvrda istine da je čovjek manji od prirode i od tih brda i šuma sve do Drine. Više ništa neće ići tako sporo kao ćiro, a sve što ide brzo, svaki autobus, auto i avion, čovjeku pruža iluziju da je veći od svijeta u kojem živi.
One godine kada je ukinuta uskotračna željeznica prema Višegradu i kada je umrla željeznička stanica na Bistriku, u sarajevskim se poslugama pojavila čokolada Toblerone. To znaš jer su te vodili za ruku preko Bistrika i jer si prvo rebro Tobleronea stavio u usta s pogledom na četvoricu radnika u plavim kombinezonima koji su vadili klinove iz željezničkih pragova. Pitao si kako smiju i kako će sad vozovi ići i bilo ti je baš čudno da više neće biti vozova tamo gdje ih je oduvijek bilo i da se vozovi ukidaju samo zato što su spori. U svakom slučaju, ukidanje posljednje uskotračne pruge koja je Sarajevo spajala sa svijetom imala je okus čokolade sa medom i bademima.
Čokolada Toblerone će svih narednih godina biti najbolja čokolada koja se u našim dućanima mogla kupiti, bolja i od Milke i od Brace i Seke i od onih groznih čokolada koje je proizvodila “Zora” Sarajevo. Tek puno kasnije, krajem osamdesetih, izgubit će se pojam o Tobleroneu i shvatit ćemo da je svijet u kojem živimo i koji okružuje našu malu nesvrstanu zemlju i u njoj naš još manji grad zapravo prepun čokolada koje su barem ravne Tobleroneu. Ali to više nije bilo vrijeme kada bi čokolade bile važne i povijesne, pa o tome nećemo ni govoriti.
Zato ćemo se opet vratiti nekoliko godina u prošlost, tačnije u 1982. godinu, kada je vlada Milke Planinc nešto petljala s uvozom kakao praha i stranih čokolada i kada smo masovno bili osuđeni na teror šećernih tabli. Te šećerne table su bile tako bljutave i gadne da se čovjek nakon svih godina vise i ne može sjetiti njihovog okusa, a pojavile su se u isto vrijeme kad su zaredale i prve velike nestašice kafe. Komsije su komšijama malo mljevene kafe donosili u salvetama, a onaj vakumirani paketić od dvadeset deka na kojemu je bila slika crnkinje zlatnoga lica bio je vredniji i od uspomene na taj isti paketić.
S tom nestašicom iz 1982. u Sarajevu je gotovo sasvim iščeznuo običaj koji je bio dragocjen kao uskotračna željeznica na liniji Sarajevo – Višegrad, a to je običaj da se kupuje sirova kafa i da se onda prži u rerni ili u onom specijalno konstruisanom šišu. Nakon Milke Planinc ljudi su se masovno navikli na kupovnu prženu kafu, a samo rijetki tradicionalisti i konzervativci i dalje su kupovali sirovu kafu i komšiluk kupali najljepšim predvečernjim mirisom, mirisom kafe koja se prži iza nekih mejtaških prozora.
Eto, tako svijet ostaje siromašniji za svoje spokoje: spokoj ćirinog piska i spokoj predvečernjeg mirisa svježe kafe. Spokoj sluzi tome da se čovjek barem zakratko ne nada nikakvom zlu i nesreći.
Pisak ćire
Objavljeno 09.07.1999.
Spustila se večer, iz kotline se čuju tramvajska zvona, rijetke automobilske sirene i šum za koji umišljaš da je to šum rijeke, iako si se po stotinu puta uvjerio da je Miljacka tiha voda i da je nikad niko s Mejtaša nije čuo. Neko vrijeme si mislio da je taj šum zapravo romor ljudi i da ih čujes kako govore iza zidova, u svim tim zgradama, kućama i neboderima koji se s tvojih prozora vide, od Čaršije sve do Marijin-Dvora. Govore u isto vrijeme svi ljudi tvoga grada i ne čuju se između sebe, ali ih čuješ ti, gore na brdu, dok kao najmlađe i najdraže Zeusovo dijete toneš u san. I uvijek isto čujes: tramvajska zvona, automobilske sirene i taj šum. Tako je od onog dana u ljeto 1969., kada ste se iz ulice Jugoslavenske narodne armije preselili na Mejtaš. Svijet zrije, raste i mijenja se, ali ti zvukovi ostaju.
Samo po jednoj stvari, dok ležiš zatvorenih očiju, možeš znati koja je godina. Ako oko pola jedanaest tamo od Bistrika čuješ daleki razvučeni tužni pisak ćire, to znači da je tek prošla Olimpijada u Münchenu, još nisi ni u školu pošao i još vozi taj voz uskim kolosijekom prema Višegradu. Tu prugu je, kažu, Austrija sagradila da bi zaratila sa Srbijom i ćirom slala municiju i ratni materijal, ali danas se to čini skroz neuvjerljivim jer je taj pisak zvuk uspavanke i jer je taj voz kojim nikada nisi putovao bio posljednji sakupljač krajolika i posljednja potvrda istine da je čovjek manji od prirode i od tih brda i šuma sve do Drine. Više ništa neće ići tako sporo kao ćiro, a sve što ide brzo, svaki autobus, auto i avion, čovjeku pruža iluziju da je veći od svijeta u kojem živi.
One godine kada je ukinuta uskotračna željeznica prema Višegradu i kada je umrla željeznička stanica na Bistriku, u sarajevskim se poslugama pojavila čokolada Toblerone. To znaš jer su te vodili za ruku preko Bistrika i jer si prvo rebro Tobleronea stavio u usta s pogledom na četvoricu radnika u plavim kombinezonima koji su vadili klinove iz željezničkih pragova. Pitao si kako smiju i kako će sad vozovi ići i bilo ti je baš čudno da više neće biti vozova tamo gdje ih je oduvijek bilo i da se vozovi ukidaju samo zato što su spori. U svakom slučaju, ukidanje posljednje uskotračne pruge koja je Sarajevo spajala sa svijetom imala je okus čokolade sa medom i bademima.
Čokolada Toblerone će svih narednih godina biti najbolja čokolada koja se u našim dućanima mogla kupiti, bolja i od Milke i od Brace i Seke i od onih groznih čokolada koje je proizvodila “Zora” Sarajevo. Tek puno kasnije, krajem osamdesetih, izgubit će se pojam o Tobleroneu i shvatit ćemo da je svijet u kojem živimo i koji okružuje našu malu nesvrstanu zemlju i u njoj naš još manji grad zapravo prepun čokolada koje su barem ravne Tobleroneu. Ali to više nije bilo vrijeme kada bi čokolade bile važne i povijesne, pa o tome nećemo ni govoriti.
Zato ćemo se opet vratiti nekoliko godina u prošlost, tačnije u 1982. godinu, kada je vlada Milke Planinc nešto petljala s uvozom kakao praha i stranih čokolada i kada smo masovno bili osuđeni na teror šećernih tabli. Te šećerne table su bile tako bljutave i gadne da se čovjek nakon svih godina vise i ne može sjetiti njihovog okusa, a pojavile su se u isto vrijeme kad su zaredale i prve velike nestašice kafe. Komsije su komšijama malo mljevene kafe donosili u salvetama, a onaj vakumirani paketić od dvadeset deka na kojemu je bila slika crnkinje zlatnoga lica bio je vredniji i od uspomene na taj isti paketić.
S tom nestašicom iz 1982. u Sarajevu je gotovo sasvim iščeznuo običaj koji je bio dragocjen kao uskotračna željeznica na liniji Sarajevo – Višegrad, a to je običaj da se kupuje sirova kafa i da se onda prži u rerni ili u onom specijalno konstruisanom šišu. Nakon Milke Planinc ljudi su se masovno navikli na kupovnu prženu kafu, a samo rijetki tradicionalisti i konzervativci i dalje su kupovali sirovu kafu i komšiluk kupali najljepšim predvečernjim mirisom, mirisom kafe koja se prži iza nekih mejtaških prozora.
Eto, tako svijet ostaje siromašniji za svoje spokoje: spokoj ćirinog piska i spokoj predvečernjeg mirisa svježe kafe. Spokoj sluzi tome da se čovjek barem zakratko ne nada nikakvom zlu i nesreći.