Niko tog 70-godišnjeg Kiseljačanina zapravo ovako ne zove, nego mu se obraća najčešće nadimkom Pipi, ali sam mu ja – na osnovu jedna od nekoliko njegovih vještina koje je u životu vrlo dobro savladao – u ovoj priči nadometnuo taj nadimak. No, Pipi je zaista, istina rijetki pisac oproštajnih govora koje, povodom smrti njemu poznate osobe, piše ili samoinicijativno ili na molbu porodice umrlog. Ne znam koliko je takvih govora napisao, naravno i pročitao nad grobom umrlog, ali sam ja svedočio trima takvim prigodama.
Obično je te govore držao, bolje rečeno čitao taj svoj litetarni sastav nakon što bi umrlog spustili u raku i zatrpali svježemirisajućom zemljom, kada bi on, u crnom odijelu i bijeloj košulji sa crnom kravatom, neprimijetno se primakao grobu, iz unutrašnjeg džepa izvadio napisani govor, brižno se skoncentrišući na tekst, počinjao: „Dragi naš…“, izgovorivši tužno ime umrlog, a onda nastavljao opisujući ga epitetima koji su za života krasili tu osobu. Spomenuo bi on, već na početku, ono po čemu ga većina Kiseljačana pamti; za pedijatra Blagoju je kazao da je liječio nas dok smo bili mali a kasnije i našu djecu te da smo mu za to svi neizmjerno zahvalni, za Kadira da je svojom blagom naravi i višegodišnjim radom u planinarskom društvu zaslužio da se i jedna tradicionalna transverzala zove po njemu, a za Bocu da je bio uspješni i uvaženi direktor „Kooperative“…
Ono što je u tim žalosnim trenucima neka vrsta utjehe za umrlim jeste, uz isticanje općekorisnih i općeljudskih djela po čemu se ta ličnost pamti, lirski sadržaj teksta i ton piščevog čitanja teksta, pa je sve to odavalo tužno, ali svečarsko ozračje na ispraćaju umrlog.
Ovi Pipijevi govori posebnu su dobijali na značenju ako je umrli bio ateist, jer – osim svirane „Tišine“ pri spuštanju u grob – kasnije kazana biografija umrlog je upotpunjavala izostanak molitve, na koju su Kiseljačani navikli kod sahrana. Ako je, pak, na groblju prilikom sahrane molitvu držao svećenik ili imam, Pipijevo vrijeme je dolazilo na kraju obreda.
Upotpunjavajući svojim govorom ceremoniju oproštaja od pokojnika, Pipi je tako kod prisutnih odavao dojam da je, eto, sa svim tim ljudima, bez obzira kako su se zvali i kojoj vjeri su pripadali, bio u dobrim, komšijskim odnosima, ukazujući na kraju njihovog života koliko je ih je uvažavao, cijenio i nadasve priznavao kao ravnopravne i vrijedne ličnosti ovog grada. Svojom blagošću i smirenošću stvarao je na kraju ozračje adekvatno tom žalosnom trenutku. Ponekad bi mu glas zadrhtao, ali je smogao snage da do kraja iz te tuge ne padne u patetiku, ostajući dostojni govornik, kakvi su u davnim vremenima bili profesionalni oratori.
Kada sam mu nakon jedne sahrane prišao i pohvalio mu dobro napisan i izgovoren nekrolog, naglasivši kako je to kazao kao pravi literata, odgovorio mi je da je vještinu pisanja teksta savladao još kao gimnazijalac, ističući se od ostalih đaka svojim literarnim radovima.
Biti pisac i govornik oproštajnih govora sve tri nacije u Kiseljaku, u ovom populističkom vremenu nije nimalo lahko. Ta duboka nacionalna podijeljenost, ma koliko na sahranama prividno izgledala prevaziđena, u stvarnom životu je daleko od zajedničke multikulturalnosti, što svjedoči i dvije škole pod jednim krovom, odvojeno održavanje i kulturnih predstava i sl. A Pipi je, eto, uspio da u tim i takvim vremenima, naravno zbog svog shvaćanja i stava prema životu, bude prihvaćen, pa i uvažavan, u sva tri naroda, među kojima ima i svoje prijatelje.
To je postigao živeći u ovoj sredini, družeći se, a kasnije i sarađujući u poslu, s poštenim, provjerenim i dobrim ljudima. Pohađao je gimnaziju i Elektrotehnički fakultet u mješovitoj sredini, gdje su se cijenile vrijednosti, poput karaktera i poštenja a ne imena, što je formiralo i njegovu osobinu vjernika koji na prvo mjesto stavlja ljubav prema svim ljudima, a ne prema samo jednoj vjeri ili narodu. Ta šarolikost i raznolikost bosanskog podneblja formirala je Pipija još i prije dok je odrastao u uglednoj, poštenoj i priznatoj porodici Kristića, koja je poznata upravo po skladnom životu i harmoniji sa ostalim narodima, i kad su se bavili turizmom i trgovinom, ili modernim informatičkim tehnologijama, kao što je slučaj danas s Pipijem.
Pisac nekrologa spoznao je život u mnogim pojavnim oblicima, pa je i mogao da u svim vremenima bude (i ostane) osoba čvrstog karaktera koju nikakva iskušenja ne mogu dovesti u zabludu.
Pisac nekrologa
Niko tog 70-godišnjeg Kiseljačanina zapravo ovako ne zove, nego mu se obraća najčešće nadimkom Pipi, ali sam mu ja – na osnovu jedna od nekoliko njegovih vještina koje je u životu vrlo dobro savladao – u ovoj priči nadometnuo taj nadimak. No, Pipi je zaista, istina rijetki pisac oproštajnih govora koje, povodom smrti njemu poznate osobe, piše ili samoinicijativno ili na molbu porodice umrlog. Ne znam koliko je takvih govora napisao, naravno i pročitao nad grobom umrlog, ali sam ja svedočio trima takvim prigodama.
Obično je te govore držao, bolje rečeno čitao taj svoj litetarni sastav nakon što bi umrlog spustili u raku i zatrpali svježemirisajućom zemljom, kada bi on, u crnom odijelu i bijeloj košulji sa crnom kravatom, neprimijetno se primakao grobu, iz unutrašnjeg džepa izvadio napisani govor, brižno se skoncentrišući na tekst, počinjao: „Dragi naš…“, izgovorivši tužno ime umrlog, a onda nastavljao opisujući ga epitetima koji su za života krasili tu osobu. Spomenuo bi on, već na početku, ono po čemu ga većina Kiseljačana pamti; za pedijatra Blagoju je kazao da je liječio nas dok smo bili mali a kasnije i našu djecu te da smo mu za to svi neizmjerno zahvalni, za Kadira da je svojom blagom naravi i višegodišnjim radom u planinarskom društvu zaslužio da se i jedna tradicionalna transverzala zove po njemu, a za Bocu da je bio uspješni i uvaženi direktor „Kooperative“…
Ono što je u tim žalosnim trenucima neka vrsta utjehe za umrlim jeste, uz isticanje općekorisnih i općeljudskih djela po čemu se ta ličnost pamti, lirski sadržaj teksta i ton piščevog čitanja teksta, pa je sve to odavalo tužno, ali svečarsko ozračje na ispraćaju umrlog.
Ovi Pipijevi govori posebnu su dobijali na značenju ako je umrli bio ateist, jer – osim svirane „Tišine“ pri spuštanju u grob – kasnije kazana biografija umrlog je upotpunjavala izostanak molitve, na koju su Kiseljačani navikli kod sahrana. Ako je, pak, na groblju prilikom sahrane molitvu držao svećenik ili imam, Pipijevo vrijeme je dolazilo na kraju obreda.
Upotpunjavajući svojim govorom ceremoniju oproštaja od pokojnika, Pipi je tako kod prisutnih odavao dojam da je, eto, sa svim tim ljudima, bez obzira kako su se zvali i kojoj vjeri su pripadali, bio u dobrim, komšijskim odnosima, ukazujući na kraju njihovog života koliko je ih je uvažavao, cijenio i nadasve priznavao kao ravnopravne i vrijedne ličnosti ovog grada. Svojom blagošću i smirenošću stvarao je na kraju ozračje adekvatno tom žalosnom trenutku. Ponekad bi mu glas zadrhtao, ali je smogao snage da do kraja iz te tuge ne padne u patetiku, ostajući dostojni govornik, kakvi su u davnim vremenima bili profesionalni oratori.
Kada sam mu nakon jedne sahrane prišao i pohvalio mu dobro napisan i izgovoren nekrolog, naglasivši kako je to kazao kao pravi literata, odgovorio mi je da je vještinu pisanja teksta savladao još kao gimnazijalac, ističući se od ostalih đaka svojim literarnim radovima.
Biti pisac i govornik oproštajnih govora sve tri nacije u Kiseljaku, u ovom populističkom vremenu nije nimalo lahko. Ta duboka nacionalna podijeljenost, ma koliko na sahranama prividno izgledala prevaziđena, u stvarnom životu je daleko od zajedničke multikulturalnosti, što svjedoči i dvije škole pod jednim krovom, odvojeno održavanje i kulturnih predstava i sl. A Pipi je, eto, uspio da u tim i takvim vremenima, naravno zbog svog shvaćanja i stava prema životu, bude prihvaćen, pa i uvažavan, u sva tri naroda, među kojima ima i svoje prijatelje.
To je postigao živeći u ovoj sredini, družeći se, a kasnije i sarađujući u poslu, s poštenim, provjerenim i dobrim ljudima. Pohađao je gimnaziju i Elektrotehnički fakultet u mješovitoj sredini, gdje su se cijenile vrijednosti, poput karaktera i poštenja a ne imena, što je formiralo i njegovu osobinu vjernika koji na prvo mjesto stavlja ljubav prema svim ljudima, a ne prema samo jednoj vjeri ili narodu. Ta šarolikost i raznolikost bosanskog podneblja formirala je Pipija još i prije dok je odrastao u uglednoj, poštenoj i priznatoj porodici Kristića, koja je poznata upravo po skladnom životu i harmoniji sa ostalim narodima, i kad su se bavili turizmom i trgovinom, ili modernim informatičkim tehnologijama, kao što je slučaj danas s Pipijem.
Pisac nekrologa spoznao je život u mnogim pojavnim oblicima, pa je i mogao da u svim vremenima bude (i ostane) osoba čvrstog karaktera koju nikakva iskušenja ne mogu dovesti u zabludu.