Sjedio sam u automobilu, čekajući suprugu koja je bila u trgovini, kad mi je zazvonio mobitel. Na zaslonu ime: Fleka.
– Hej, Fleka, što ima? – upitah svog starog prijatelja kojeg poznajem već više od dvadeset godina.
– Čuj, reci mi imaš li koga tko digitalizira filmove s osmomilimetarske trake. Već dugo imam neke trake koje sam uspio sačuvati, a ne znam što je na njima. – reče mi Fleka, te nastavi:
– Uostalom ja ti ih donesem, a ti imaš dosta prijatelja filmaša, pa ako tko može to digitalizirati…
Sjetih se odmah svog prijatelja Branka, pa ga nazvah nakon razgovora s Flekom. Branko to ne zna napraviti, ali ima on jednog prijatelja kojega će pitati. I tako u nekoliko dana, uz nekoliko poziva, trake bijahu digitalizirane. Stigle nam po Branku. Javio sam to Fleki, pa smo se našli da ih pregledamo na mome laptopu u jednom kafiću na obalama Kupe u Sisku.
Fleka je tijekom rata primijetio da vojska, koja je ušla u prostorije Pionirca (negdašnji Pionirski dom, a danas Kazalište 21), izbacuje iz ove kulturne ustanove razne papire, knjige, kazete i rekvizite. To je tada bio njihov privremeni dom, mini-vojarna u srcu Siska. Vjerujući da je sve to neko smeće iz starog režima, palili su pronađeno ispred zgrade. Fleka je u prolazu to vidio te iskoristio priliku dok nitko nije gledao i sa hrpe otpada uzeo tri stare vrpce.
Rat je odavno prošao, a Kazalište 21 sad pripada Domu kulture u Sisku, pa je zgrada i dalje u funkciji koju je dobila svojom izgradnjom. Tu se okupljaju mladi, a i oni koji se samo tako osjećaju. Kulturnim programima stvara se nova publika. Kako sam i sam jedno vrijeme radio u Domu kulture, kao voditelj Filmskog centra, organizirajući filmske festivale i radionice za filmofile te osmišljavajući program kina, zanimalo me je što je na tim snimkama.
Sjedili smo tako na terasi sisačkog kafića i gledali nijeme filmove snimljene onomad popularnom osmicom. Bile su to snimke starog placa u Sisku šezdesetih godina. Upravo na tom mjestu danas se nalazi kafić u koji smo nas dvojica sjeli. Na starom placu ljudi kupuju čarape, sir, jaja, stoku… Neobično je vidjeti Sisak iz tog vremena, pogotovo iz ove perspektive: zavirujemo u prošlost mjesta na kojemu se nalazimo kroz ekran računala. Zatim je na snimci utrka bicikala i romobila u ulici Stjepana i Antuna Radića. Milicija u šezdesetima regulira promet dok se odvija utrka u nekoliko kategorija. Cesta, naravno, neasfaltirana. Potom ide i snimka hokeja na ledu u Sisku te Stari grad s posavskim korabljama, stare drvene kuće od kojih je do danas preživjela samo jedna.
Nas dvojica sjedimo uz kavu i komentiramo ovo filmsko blago koje je Fleka uspio otrgnuti od sigurnog uništenja, spasiti stari Sisak od zaborava. Pridružuje nam se za stolom jedan stariji novinar, također iznenađen ovim arhivskim blagom. Vladimir Pajtler prisjeća se tih vremena kada je bio dječak.
Odjednom ide snimka tadašnjeg Kino kluba Sisak. Neki se dečkići svađaju, pa potuku, a zatim se s osmijehom raziđu. Snimka je s igrališta Segeste. Ne može se baš odgonetnuti tuku li se dečki zaista ili samo glume. Bitno je da na kraju nasmijani odlaze na ringišpil.
A onda se na snimci pojavljuje polaganje kamena temeljca Pionirskog doma, gdje se, uz odrasle, okupilo mnoštvo djece. Novinar Vlado se smije:
– Tko zna koja su ovo djeca, možda ih i poznajem, malo su mlađi od mene…
Nakon pregledanih snimaka, Vlado odlazi doma na ručak. Fleka i ja sjedimo i razmišljamo o ljudima sa snimki.
– Gle, sad nam je ravnatelj Branko Ištvančić, pa možemo bez problema organizirati u kinu prikazivanje ovih snimki. – predlažem Fleki. – Taman je 110 godina filmografije u Sisku, to bi bio odličan program. A možda i netko prepozna koga, možda čak i sebe?
Fleka mi potvrdi da je ovo odlična ideja, a ja nazvah Branka koji se složi s nama te predloži datum koji smo onako usput odabrali. Eto super programa!
U sljedećih nekoliko dana izradih plakat, obavijestih medije. Kako se radilo o nijemim filmovima, jer osmica nije snimala zvuk, dogovorih nastup mladog gradskog glazbenika. On bi klavirom pratio snimke, naravno, improvizirajući.
Ubrzo je došao taj dan. Okupilo se petnaestak ljudi. Kao da ljudi nisu bili zainteresirani za naše ekskluzivne snimke koje nas vraćaju u sisačke šezdesete godine. No nismo se uzrujavali. U najmanju ruku, vjerovali smo da će netko prepoznati nekoga na snimkama i tome smo se radovali.
Stigao je ponovno naš prijatelj Vladimir, doveo kolege novinare. Snimke su trajale ukupno oko 35 minuta. Mladi pijanist izvrsno je ozvučio snimke, a publika je uživala. Ipak, nakon filma nitko da se javi da je koga prepoznao. Nitko im nije bio poznat osim tadašnjeg direktora Drage Cotića, koji je na snimci polagao kamen temeljac.
– Eh da nam ovi ljudi sa snimke mogu pričati… – pomislih to i rekoh na glas.
– Daniele, ako što planiraš još raditi s ovim snimkama, ja ti imam broj Cotića. – iznenadi me Vladimir.
– Pa zar je on živ? – zaprepašteno ga upitah.
– Živ je i živi u Petrinji. – odgovori mi Vlado. – Ako ti treba, zovi što prije jer je čovjek u visokim godinama, skoro kao i ja. – nasmija se Vlado i dade mi komadić papira na koji je zapisao broj.
Nisam trošio vrijeme te sam već sutradan ujutro okrenuo broj koji mi je Vlado dao.
– Dobro jutro! Jesam li dobio stan Cotić? – upitam.
– Da, koga trebate? – odgovara mi stariji ženski glas.
– Trebao bih gospodina Dragu Cotića.
– Ja sam njegova supruga. Danas je Drago otišao sa sinom na Plitvička jezera. Navečer će se vratiti.
Predstavio sam se gospođi i rekao joj o čemu se radi. Željeli bismo pozvati gospodina Dragu da pogleda filmove koje smo pronašli. Organizirao bih posebnu projekciju za njega.
– Drago još od sedamdesetih godina, otkad su ga otjerali iz Pionirca, nije kročio u dom. Još i danas stalno priča o svojim danima u Pionircu. – reče mi njegova supruga. – Zovite nas večeras, bit će mu osobito drago i vjerujem da će doći.
Cijeli sam dan osmišljavao kako će izgledati ovaj susret. Kopalo me je to što je supruga rekla da su ga „otjerali“ iz Pionirskog doma. Razmišljao sam o mogućim razlozima, no i dalje mi nije bilo jasno kako bi netko mogao nekoga otjerati iz ustanove koju je sam osmislio i osnovao. Strpljivo sam čekao večer…
– Dobra večer, jesam li dobio gospodina Dragu? – upitah telefonom.
– Jeste – odgovori mi stariji glas ljubazno te nastavi:
– Rekla mi je supruga da ste zvali danas. Vrlo rado dođem, samo recite kada želite…
Sunce me je obasjalo, iako je već prije pola sata bilo zašlo. Odmah mi je kroz glavu jurnula ideja kako bi to moglo izgledati. Stoga sam predložio Dragi da to bude za tjedan dana. Kada mi je to potvrdio, odmah sam javio Branku, Fleki i još nekim prijateljima da nam u goste dolazi kulturna legenda za koju sam mislio da odavno nije više među nama.
Tjedan dana brzo je prošlo i ja sam s nestrpljenjem na licu mjesta čekao dolazak našeg posebnog gosta. Okupio se i kolektiv Doma kulture kako bi prezentirao svoj rad, sve što rade u ustanovi koju je Drago utemeljio početkom šezdesetih godina. Stiglo je i nekoliko novinara željnih Draginih priča iz prošlosti.
Malo prije jedanaest sati stigao je auto. Dragu je sin dovezao u dvorište Pionirca. Kad su se otvorila vrata auta, prišao sam Dragi i pomogao mu da izađe.
Starac sa štapom uspravio se uz automobil, pogledao u zemlju suznih očiju i rekao:
– Tu sam zabio prvi čavao u dasku, baš na ovom mjestu gdje sad stojimo…
Kolege su prilazili i predstavljali se, a onda smo polagano ušli u dvoranu kako bi Drago vidio materijale koje je Fleka spasio prije tridesetak godina. Sve oko sebe pažljivo je gledao. Zidovi, prozori, vrata, svaki kutak ove zgrade njemu je pričao priču, sjećanja su samo navirala…
Drago je bio prvi ravnatelj Pionirskog doma, zamišljenog kao mjesto na kojem će se okupljati prije svega djeca i mladi. Kultura, kazalište, film, pjesma, ples… Bili su to programi za njih, koje je Drago osmišljavao i organizirao sa svojim timom. Bio je inspiracija kazališnim glumcima Siska koji su upravo zbog njega odabrali svoj poziv. Iz njegovog rada proistekli su kazališna grupa Daska, Baletni studio, Filmski centar i još mnogo toga zabilježenog i nezabilježenog.
Međutim, početkom sedamdesetih godina, vlasti su Pionirski dom vidjeli kao sredstvo za politički (pre)odgoj omladine. To se Dragi nije svidjelo i usprotivio se tome, pa su ga ubrzo smaknuli s pozicije ravnatelja. Skroman, ali i ponosan, od tada do ovog trenutka nikada više nije stupio nogom u Pionirac…
– Pa čime ste se nakon toga bavili? – upitah ga radoznalo.
– Bavio sam se lončarstvom, keramikom. Mislim čak da je jedna žena iz Kostajnice kupovala od mene keramiku, a zatim ju ocrtavala. Možda je poznaješ? – upita me Drago.
– Jela, zar ne?
– Da, Jela Šolić! Poznaješ je? – ponovno me upita on.
– To mi je bila baka! – krenule su mi suze, a Drago me je iznenađeno pogledao i od srca se nasmijao.
Rekoh mu da je baka Jela umrla prije par godina, doživjevši više od devedeset godina.
– Eto, meni je punih 88 godina – reče mi Drago pokazujući štap. – Al’ bez štapa nigdje!
Kad smo pogledali filmove, opisao mi je svaki događaj, svega se sjetio. Znao je ime svakog onog djeteta sa snimke. Bilo je mnogo siročadi s Kozare, djece koja su nakon Drugog svjetskog rata posvojena u Sisku. Obišli smo prostorije Pionirca, gdje su mu djelatnici opisali što tu rade. Zastao bi i malo razmislio, a zatim ispričao neku zgodu iz vremena kada se gradio taj centar.
– Ovo je projektirao poznati arhitekt Branko Hrs, međutim, nitko ne zna da sam mu cijeli projekt zarotirao kako bih spasio jedan veliki bor koji je tu rastao. Vidio si ga na snimkama. E, taj su bor htjeli posjeći, a ja sam im rekao da samo malo zarotiraju sve ovo i bor je u konačnici bio spašen. – ponosno će Drago. – Došao sam iz osnovne škole u Budaševu ovdje u Pionirac i pokrenuo brojne aktivnosti. Lutkarska je privlačila najviše mladih, no i foto-kino klub plijenio je pažnju. U deset godina od otvaranja Pionirskog doma napravili smo pravo čudo u kulturi. A onda su došli neki drugi ljudi koji nisu shvatili ove vrijednosti. I to je bio kraj moga posla…
Drago se zamislio i opet zasuzio. Šutjeli smo. Šutjeli smo na trenutak svi. Poput doboša lupala je tišina po zraku u Pionircu. Gromoglasna tišina.
Prošlo je od tada pet godina. Drago mi je obećao da ćemo se viđati, ali sam ja u međuvremenu otišao iz Doma kulture. Desio se i potres koji je toliko razdrmao Dragin Pionirac da je zgrada morala u konstrukcijsku obnovu. Negdje pred kraj 2022. godine pročitah u novinama da je Drago preminuo. Nema više ni novinara Vladimira koji je s Dragom uređivao časopis Kurir. Vjerojatno se sada negdje smješkaju prisjećajući se jednog vizionarskog projekta na polju kulture koji su začeli. Možda je s njima i moja baka Jela koja im pokazuje na keramici pletere i cvjetne motive koje je kistom nacrtala.
Često mi na društvenim mrežama izleti fotografija napravljena onog dana kad nam je Drago Cotić, legendarni kulturni vizionar, pripovijedao o maloj sisačkoj ustanovi koja je na lica djece i mladih donosila osmijehe.
U međuvremenu, Fleka je na Hreliću nabavio stari škriputavi projektor za osmomilimetarske filmove. Često se nađemo na krovu njegove zgrade, pa pod zvijezdama na platnu pustimo originalne filmove koje je on spasio ratnih devedesetih godina. Kada vidimo brkatog mladića kako polaže kamen temeljac Pionirskog doma u Sisku, u isti glas kažemo:
– Eno Drage Cotića!
Uz škripanje kotačića na projektoru, kada na nijemom filmu vidimo djecu koja se smiju i plješću, kao da ih čujemo. Čujemo dječju radost i Draginu svečanu najavu otvaranja jedne nove dimenzije zabave, izrasle iz klice kulture koju je on usadio u onaj kamen položen u zemlju. Fleka i ja nazdravimo pivom, a zatim gledamo zvjezdani film na nijemom nebu iznad Siska.
Pionir Pionirca
Sjedio sam u automobilu, čekajući suprugu koja je bila u trgovini, kad mi je zazvonio mobitel. Na zaslonu ime: Fleka.
– Hej, Fleka, što ima? – upitah svog starog prijatelja kojeg poznajem već više od dvadeset godina.
– Čuj, reci mi imaš li koga tko digitalizira filmove s osmomilimetarske trake. Već dugo imam neke trake koje sam uspio sačuvati, a ne znam što je na njima. – reče mi Fleka, te nastavi:
– Uostalom ja ti ih donesem, a ti imaš dosta prijatelja filmaša, pa ako tko može to digitalizirati…
Sjetih se odmah svog prijatelja Branka, pa ga nazvah nakon razgovora s Flekom. Branko to ne zna napraviti, ali ima on jednog prijatelja kojega će pitati. I tako u nekoliko dana, uz nekoliko poziva, trake bijahu digitalizirane. Stigle nam po Branku. Javio sam to Fleki, pa smo se našli da ih pregledamo na mome laptopu u jednom kafiću na obalama Kupe u Sisku.
Fleka je tijekom rata primijetio da vojska, koja je ušla u prostorije Pionirca (negdašnji Pionirski dom, a danas Kazalište 21), izbacuje iz ove kulturne ustanove razne papire, knjige, kazete i rekvizite. To je tada bio njihov privremeni dom, mini-vojarna u srcu Siska. Vjerujući da je sve to neko smeće iz starog režima, palili su pronađeno ispred zgrade. Fleka je u prolazu to vidio te iskoristio priliku dok nitko nije gledao i sa hrpe otpada uzeo tri stare vrpce.
Rat je odavno prošao, a Kazalište 21 sad pripada Domu kulture u Sisku, pa je zgrada i dalje u funkciji koju je dobila svojom izgradnjom. Tu se okupljaju mladi, a i oni koji se samo tako osjećaju. Kulturnim programima stvara se nova publika. Kako sam i sam jedno vrijeme radio u Domu kulture, kao voditelj Filmskog centra, organizirajući filmske festivale i radionice za filmofile te osmišljavajući program kina, zanimalo me je što je na tim snimkama.
Sjedili smo tako na terasi sisačkog kafića i gledali nijeme filmove snimljene onomad popularnom osmicom. Bile su to snimke starog placa u Sisku šezdesetih godina. Upravo na tom mjestu danas se nalazi kafić u koji smo nas dvojica sjeli. Na starom placu ljudi kupuju čarape, sir, jaja, stoku… Neobično je vidjeti Sisak iz tog vremena, pogotovo iz ove perspektive: zavirujemo u prošlost mjesta na kojemu se nalazimo kroz ekran računala. Zatim je na snimci utrka bicikala i romobila u ulici Stjepana i Antuna Radića. Milicija u šezdesetima regulira promet dok se odvija utrka u nekoliko kategorija. Cesta, naravno, neasfaltirana. Potom ide i snimka hokeja na ledu u Sisku te Stari grad s posavskim korabljama, stare drvene kuće od kojih je do danas preživjela samo jedna.
Nas dvojica sjedimo uz kavu i komentiramo ovo filmsko blago koje je Fleka uspio otrgnuti od sigurnog uništenja, spasiti stari Sisak od zaborava. Pridružuje nam se za stolom jedan stariji novinar, također iznenađen ovim arhivskim blagom. Vladimir Pajtler prisjeća se tih vremena kada je bio dječak.
Odjednom ide snimka tadašnjeg Kino kluba Sisak. Neki se dečkići svađaju, pa potuku, a zatim se s osmijehom raziđu. Snimka je s igrališta Segeste. Ne može se baš odgonetnuti tuku li se dečki zaista ili samo glume. Bitno je da na kraju nasmijani odlaze na ringišpil.
A onda se na snimci pojavljuje polaganje kamena temeljca Pionirskog doma, gdje se, uz odrasle, okupilo mnoštvo djece. Novinar Vlado se smije:
– Tko zna koja su ovo djeca, možda ih i poznajem, malo su mlađi od mene…
Nakon pregledanih snimaka, Vlado odlazi doma na ručak. Fleka i ja sjedimo i razmišljamo o ljudima sa snimki.
– Gle, sad nam je ravnatelj Branko Ištvančić, pa možemo bez problema organizirati u kinu prikazivanje ovih snimki. – predlažem Fleki. – Taman je 110 godina filmografije u Sisku, to bi bio odličan program. A možda i netko prepozna koga, možda čak i sebe?
Fleka mi potvrdi da je ovo odlična ideja, a ja nazvah Branka koji se složi s nama te predloži datum koji smo onako usput odabrali. Eto super programa!
U sljedećih nekoliko dana izradih plakat, obavijestih medije. Kako se radilo o nijemim filmovima, jer osmica nije snimala zvuk, dogovorih nastup mladog gradskog glazbenika. On bi klavirom pratio snimke, naravno, improvizirajući.
Ubrzo je došao taj dan. Okupilo se petnaestak ljudi. Kao da ljudi nisu bili zainteresirani za naše ekskluzivne snimke koje nas vraćaju u sisačke šezdesete godine. No nismo se uzrujavali. U najmanju ruku, vjerovali smo da će netko prepoznati nekoga na snimkama i tome smo se radovali.
Stigao je ponovno naš prijatelj Vladimir, doveo kolege novinare. Snimke su trajale ukupno oko 35 minuta. Mladi pijanist izvrsno je ozvučio snimke, a publika je uživala. Ipak, nakon filma nitko da se javi da je koga prepoznao. Nitko im nije bio poznat osim tadašnjeg direktora Drage Cotića, koji je na snimci polagao kamen temeljac.
– Eh da nam ovi ljudi sa snimke mogu pričati… – pomislih to i rekoh na glas.
– Daniele, ako što planiraš još raditi s ovim snimkama, ja ti imam broj Cotića. – iznenadi me Vladimir.
– Pa zar je on živ? – zaprepašteno ga upitah.
– Živ je i živi u Petrinji. – odgovori mi Vlado. – Ako ti treba, zovi što prije jer je čovjek u visokim godinama, skoro kao i ja. – nasmija se Vlado i dade mi komadić papira na koji je zapisao broj.
Nisam trošio vrijeme te sam već sutradan ujutro okrenuo broj koji mi je Vlado dao.
– Dobro jutro! Jesam li dobio stan Cotić? – upitam.
– Da, koga trebate? – odgovara mi stariji ženski glas.
– Trebao bih gospodina Dragu Cotića.
– Ja sam njegova supruga. Danas je Drago otišao sa sinom na Plitvička jezera. Navečer će se vratiti.
Predstavio sam se gospođi i rekao joj o čemu se radi. Željeli bismo pozvati gospodina Dragu da pogleda filmove koje smo pronašli. Organizirao bih posebnu projekciju za njega.
– Drago još od sedamdesetih godina, otkad su ga otjerali iz Pionirca, nije kročio u dom. Još i danas stalno priča o svojim danima u Pionircu. – reče mi njegova supruga. – Zovite nas večeras, bit će mu osobito drago i vjerujem da će doći.
Cijeli sam dan osmišljavao kako će izgledati ovaj susret. Kopalo me je to što je supruga rekla da su ga „otjerali“ iz Pionirskog doma. Razmišljao sam o mogućim razlozima, no i dalje mi nije bilo jasno kako bi netko mogao nekoga otjerati iz ustanove koju je sam osmislio i osnovao. Strpljivo sam čekao večer…
– Dobra večer, jesam li dobio gospodina Dragu? – upitah telefonom.
– Jeste – odgovori mi stariji glas ljubazno te nastavi:
– Rekla mi je supruga da ste zvali danas. Vrlo rado dođem, samo recite kada želite…
Sunce me je obasjalo, iako je već prije pola sata bilo zašlo. Odmah mi je kroz glavu jurnula ideja kako bi to moglo izgledati. Stoga sam predložio Dragi da to bude za tjedan dana. Kada mi je to potvrdio, odmah sam javio Branku, Fleki i još nekim prijateljima da nam u goste dolazi kulturna legenda za koju sam mislio da odavno nije više među nama.
Tjedan dana brzo je prošlo i ja sam s nestrpljenjem na licu mjesta čekao dolazak našeg posebnog gosta. Okupio se i kolektiv Doma kulture kako bi prezentirao svoj rad, sve što rade u ustanovi koju je Drago utemeljio početkom šezdesetih godina. Stiglo je i nekoliko novinara željnih Draginih priča iz prošlosti.
Malo prije jedanaest sati stigao je auto. Dragu je sin dovezao u dvorište Pionirca. Kad su se otvorila vrata auta, prišao sam Dragi i pomogao mu da izađe.
Starac sa štapom uspravio se uz automobil, pogledao u zemlju suznih očiju i rekao:
– Tu sam zabio prvi čavao u dasku, baš na ovom mjestu gdje sad stojimo…
Kolege su prilazili i predstavljali se, a onda smo polagano ušli u dvoranu kako bi Drago vidio materijale koje je Fleka spasio prije tridesetak godina. Sve oko sebe pažljivo je gledao. Zidovi, prozori, vrata, svaki kutak ove zgrade njemu je pričao priču, sjećanja su samo navirala…
Drago je bio prvi ravnatelj Pionirskog doma, zamišljenog kao mjesto na kojem će se okupljati prije svega djeca i mladi. Kultura, kazalište, film, pjesma, ples… Bili su to programi za njih, koje je Drago osmišljavao i organizirao sa svojim timom. Bio je inspiracija kazališnim glumcima Siska koji su upravo zbog njega odabrali svoj poziv. Iz njegovog rada proistekli su kazališna grupa Daska, Baletni studio, Filmski centar i još mnogo toga zabilježenog i nezabilježenog.
Međutim, početkom sedamdesetih godina, vlasti su Pionirski dom vidjeli kao sredstvo za politički (pre)odgoj omladine. To se Dragi nije svidjelo i usprotivio se tome, pa su ga ubrzo smaknuli s pozicije ravnatelja. Skroman, ali i ponosan, od tada do ovog trenutka nikada više nije stupio nogom u Pionirac…
– Pa čime ste se nakon toga bavili? – upitah ga radoznalo.
– Bavio sam se lončarstvom, keramikom. Mislim čak da je jedna žena iz Kostajnice kupovala od mene keramiku, a zatim ju ocrtavala. Možda je poznaješ? – upita me Drago.
– Jela, zar ne?
– Da, Jela Šolić! Poznaješ je? – ponovno me upita on.
– To mi je bila baka! – krenule su mi suze, a Drago me je iznenađeno pogledao i od srca se nasmijao.
Rekoh mu da je baka Jela umrla prije par godina, doživjevši više od devedeset godina.
– Eto, meni je punih 88 godina – reče mi Drago pokazujući štap. – Al’ bez štapa nigdje!
Kad smo pogledali filmove, opisao mi je svaki događaj, svega se sjetio. Znao je ime svakog onog djeteta sa snimke. Bilo je mnogo siročadi s Kozare, djece koja su nakon Drugog svjetskog rata posvojena u Sisku. Obišli smo prostorije Pionirca, gdje su mu djelatnici opisali što tu rade. Zastao bi i malo razmislio, a zatim ispričao neku zgodu iz vremena kada se gradio taj centar.
– Ovo je projektirao poznati arhitekt Branko Hrs, međutim, nitko ne zna da sam mu cijeli projekt zarotirao kako bih spasio jedan veliki bor koji je tu rastao. Vidio si ga na snimkama. E, taj su bor htjeli posjeći, a ja sam im rekao da samo malo zarotiraju sve ovo i bor je u konačnici bio spašen. – ponosno će Drago. – Došao sam iz osnovne škole u Budaševu ovdje u Pionirac i pokrenuo brojne aktivnosti. Lutkarska je privlačila najviše mladih, no i foto-kino klub plijenio je pažnju. U deset godina od otvaranja Pionirskog doma napravili smo pravo čudo u kulturi. A onda su došli neki drugi ljudi koji nisu shvatili ove vrijednosti. I to je bio kraj moga posla…
Drago se zamislio i opet zasuzio. Šutjeli smo. Šutjeli smo na trenutak svi. Poput doboša lupala je tišina po zraku u Pionircu. Gromoglasna tišina.
Prošlo je od tada pet godina. Drago mi je obećao da ćemo se viđati, ali sam ja u međuvremenu otišao iz Doma kulture. Desio se i potres koji je toliko razdrmao Dragin Pionirac da je zgrada morala u konstrukcijsku obnovu. Negdje pred kraj 2022. godine pročitah u novinama da je Drago preminuo. Nema više ni novinara Vladimira koji je s Dragom uređivao časopis Kurir. Vjerojatno se sada negdje smješkaju prisjećajući se jednog vizionarskog projekta na polju kulture koji su začeli. Možda je s njima i moja baka Jela koja im pokazuje na keramici pletere i cvjetne motive koje je kistom nacrtala.
Često mi na društvenim mrežama izleti fotografija napravljena onog dana kad nam je Drago Cotić, legendarni kulturni vizionar, pripovijedao o maloj sisačkoj ustanovi koja je na lica djece i mladih donosila osmijehe.
U međuvremenu, Fleka je na Hreliću nabavio stari škriputavi projektor za osmomilimetarske filmove. Često se nađemo na krovu njegove zgrade, pa pod zvijezdama na platnu pustimo originalne filmove koje je on spasio ratnih devedesetih godina. Kada vidimo brkatog mladića kako polaže kamen temeljac Pionirskog doma u Sisku, u isti glas kažemo:
– Eno Drage Cotića!
Uz škripanje kotačića na projektoru, kada na nijemom filmu vidimo djecu koja se smiju i plješću, kao da ih čujemo. Čujemo dječju radost i Draginu svečanu najavu otvaranja jedne nove dimenzije zabave, izrasle iz klice kulture koju je on usadio u onaj kamen položen u zemlju. Fleka i ja nazdravimo pivom, a zatim gledamo zvjezdani film na nijemom nebu iznad Siska.