Rat je ravnodušno prošao pokraj Pinkija. Poput oluje, nevremena koje je ovaj sa strahopoštovanjem osluškivao iz sigurnosti zaklona. Ili općeg, biblijskog potopa promatranog iz perspektive sretnika s palube Noine arke. A ponekad, opet, podsjećao je na bučnu i šarenu cirkusku šatru koja se jednog dana iznenada pojavila u provincijalnoj nedođiji i donijela tu dašak velikog i skrajnutog svijeta. I ostala. Rat je imao svoje gutače vatre, upravitelje, krotitelje lavova, klaunove, hodače po žici, akrobate, svoju menažeriju i bestijarij… Ipak, u jednom trenutku bilo mu je svega dosta. Odlučio je ostati i umrijeti, točno tim redom, i odjednom mu više ništa nije bilo važno: granate, plač, traktori na čijim su prikolicama sjedili žene, starci i djeca, policija koja je požurivala tu uzdrhtalu masu ili skidala s pojedinih traktora dijelove namještaja da bi stvorili prostora za ljude koji su se izvlačili pješice, preplašena i gladna stoka izluđena eksplozijama, dim koji je štipao za oči, vreli, užareni zrak koji se vrtložio i krivio, panika koja je bila vidljiva u pokretima, hodu i gestama odraslih… Pinki se zvao Milan Pecikoza. Bio je geodetski tehničar. Nadimak je dobio u Beogradu, gdje je završio srednju školu. Dobio ga je po nekom partizanskom heroju iz Drugog svjetskog rata. Pinki je imao pedeset i pet godina i invalidsku mirovinu koju su inflacija i rat obezvrijedili. Bolovao je od raka debelog crijeva i imao otvor, stomu, izveden na stjenku trbušne šupljine oko kojega je lijepio silikonske pločice, a na njih je, potom, kačio posebne medicinske vrećice. Međutim, dugo nije imao nijedno od to dvoje, pa se snalazio kako je znao: lijepio selotejp trakom ili flasterima obične plastične vrećice oko otvora ili bi jednostavno prislanjao uz njega tkaninu, stare majice, plahte ili potkošulje. To je radio kada bi mu koža oko stome bila suviše iziritirana. Plastične vrećice su se napuhivale i pucale i tada bi se osjetio težak i ružan zadah. Jednom mu se to dogodilo u snu. Sanjao je kako je upao u mračnu septičku jamu i probudio ga je nesnosni zadah iz tame. Ležao je jedno vrijeme, očajan i slomljen, u smrdljivoj lokvi, susprežući dah. Nije imao volje ustati. Razmišljao je o smrti.
Pinki je živio sam. Žena ga je napustila nekoliko mjeseci prije nego što mu je dijagnosticiran rak. To je bilo prije rata. Živjela je kod njihove kćerke u Srbiji, u Zemunu. Kćer ga je, ranije, dok su funkcionirale telefonske veze, znala ponekad nazvati. Majku nikada u tim razgovorima nije spominjala, osim neodređeno, u množini: “nas dvije”, ili “mi”. Radile su kao akviziteri Zepter posuđa, organizirale prezentacije po stanovima bogatijih građana ili poznanika, ili su kačile za brisače automobila po parkiralištima kopirane letke u kojima su nudile posuđe na dvanaest ili dvadeset i četiri rate. Ili su ih lijepile po banderama i drvoredima gradskih predgrađa, pored smrtovnica, oglasa i tjeralica za izgubljenim mačkama i psima. Posao im je u jednom trenutku procvjetao, pa splasnuo kada se zemlja u krvi raspala, a crno tržište preplavili kompleti Zepter posuđa opljačkani najprije u Hrvatskoj, potom u Bosni i Hercegovini, koji su bili višestruko jeftiniji od onih koje su one prodavale. Žena ga je napustila zbog alkohola. Pio je često, ponekad se danima nije trijeznio. Znao ju je, tada, brutalno pretući. To je trajalo godinama. Danima se nakon toga bezvoljno vukla kućom s modrim sjenama oko očiju, a jednom je završila u bolnici kada joj je naprsnula kost podlaktice. Štitila je rukama glavu od prazne boce koju je on zavitlao prema njoj. Iz tih dana ostale su mu tek neugodne rupe u pamćenju. Nije se sjećao ni tog kobnog pijanstva, kada je pogodio suprugu bocom. Nakon operacije je prestao. Operiran je u Zagrebu, polovicom kolovoza, u jednoj od onih velikih, užurbanih zagrebačkih bolnica. Bližila se obljetnica operacije. Nekada mu je taj datum bio važan. Sada više ne. Liječnici su mu prije zahvata spomenuli mogućnost naknadnog premošćivanja isječenog dijela debelog crijeva, nakon što se oporavi i ojača. Od toga nije bilo ništa. Njegov liječnik mu je kasnije priznao da to govore svakom pacijentu prije zahvata, bez obzira što su znali da to u Pinkijevom slučaju nije bilo moguće. Morali su mu, naime, odstraniti mišiće koji su kontrolirali završetak debelog crijeva.
Sjedio je na klupi ispred kuće i ravnodušno promatrao metež oko sebe. Veliki cirkus je podigao šatre i odlazio. Pinki je u krilu držao pušku i razmišljao o cigaretama. Imao je tek dvije kutije. Iako je bio strastveni pušač, to mu je trebalo biti dovoljno do kraja života. Puška mu je u jednom trenutku ispala na beton i on ju je naslonio na zid kuće. Radilo se o rashodovanoj poluautomatskoj pušci izgrižene i proširene cijevi. Imao je desetak metaka. Sve to kupio je početkom rata od Šešeljevih četnika za dva litra rakije. Nekada je maštao o spektakularnoj lovačkoj pušci, o Winchesterovom karabinu s Carl Zeissovom optikom ili Remingtonovoj pumperici, i ta asketska, dotrajala papovka bila je dio te mirnodopske priče, odnosno kod njega se nije radilo o adrenalinskoj pomami za oružjem koju je donio rat. Selo se praznilo i Pinki je u jednom trenutku osjetio kako mu teku suze. Prišao mu je nervozni, mršavi policajac umornih i krvavih očiju.
“Šta ti čekaš!?” rekao mu je. “Ustaše!?”
“Ja ostajem”, rekao je Pinki i pokazao policajcu vrećicu. “Svejedno je.”
“Rak?”
Pinki je klimnuo glavom.
“Kako hoćeš”, rekao je policajac i požurio prema koloni koja se izvlačila iz sela.
Otišli su i Pinki je ostao sam. Ubrzo ih više nije vidio. Osluškivao je ritmično brektanje traktorskih motora koji su u jednom trenutku utihnuli i nakon toga ih nije čuo. Zapalio je cigaretu i pomislio na alkohol. U kući, iz predostrožnosti, posljednjih godina nije držao ni kap alkohola. Zatim je osluškivao eksplozije. Dopirale su odasvuda. Ustao je i krenuo prema susjednoj kući. Ulazna vrata bila su otvorena, a u hodniku je ležao pas. Bio je lancem zavezan za vrata jedne od soba. Pinki ga se nije plašio. Bio je to dobar pas. Skinuo mu je lanac i pas je istrčao u dvorište. U kući je pronašao bocu rakije i tri čiste muške potkošulje. Rakija je bila u pivskoj boci od pola litra koja je pri vrhu grliću imala pričvršćen zatvarač. Prve takve boce vidio je sedamdesetih godina. Donosili su ih gastarbajteri iz Njemačke.
Vrijeme se sporo vuklo. Pinki je sjedio na klupi ispred svoje kuće i pio. Svijet je napokon postao ljepši, gotovo podnošljiv. Preko sela je u jednom trenutku preletjelo jato raketa ispaljenih iz VBR-a. Bilo je to moćno oružje. Imao je trideset i šest cijevi i Hrvati su ga zvali Genscherom. Rakete su letjele u pravcu kamo je taj dan zamakla šarena i nijema kolona. Pokušao ih je prebrojati u trenutku kada su počele padati. Međutim, nije uspio: detonacije su se stopile u zastrašujuću grmljavinu. Predvečer su kroz selo prošli ostaci poražene i razbijene srpske vojske. Vojnici su bili umorni i očajni. Svi. Podsjećali su na klonove. Bacali su po putu suvišne dijelove vojne opreme: rance, prazne okvire od pušaka, šatorska krila, ručne bombe… On je, kada su prošli i napustili selo, pokupio dvije bačene bombe koje su se aktivirale udaranjem upaljača o tvrdi predmet, iako nije imao nikakvu ideju što s njima napraviti. Ležale su na suncem spaljenoj livadi pored puta. Ugledao ih je i pokupio. To je bilo sve. Oslobođeni susjedov pas se vratio i legao uz njegove noge. Pinki se pokušavao sjetiti kako se zove. Imao je neko od onih modernih imena: Bobi, Beni, Laki… Ili tako nekako. Možda Semi? Ili Tedi?
“Semi!” rekao je Pinki.
Pas je podigao glavu, par trenutaka osluškivao, a zatim je ponovo spustio.
“Beni!”
Pas je reagirao na isti način kao kada ga je nazvao Semijem. Noć je bila topla, ali je Pinkiju unatoč tome bilo hladno, te je u jednom trenutku ušao u kuću, navukao zimsku jaknu, pronašao dvije konzerve, nalio vode u duboku tavu na čijem je dnu bilo ostataka zagorene hrane i vratio se natrag na klupu. Otvorio je konzerve i njihov sadržaj istresao pred psa. Ovaj ih je halapljivo pojeo, a potom dugo pio vodu iz tave. Pinki je, zatim, na trenutak zaspao. Imao je zapaljenu cigaretu u ruci koja mu je tom prilikom ispala, progorjela tkaninu hlača i opržila ga. To ga je probudilo. I dalje su iz daljine dopirale eksplozije, a na nekoliko mjesta duž horizonta vidio se odsjaj vatre.
Zaspao je na klupi nešto kasnije, zureći u mrak koji je čegrtao, krkljao i žagorio, poput njegova unakaženog debelog crijeva. S tim se najteže pomirio, sa zvukovima debelog crijeva koje nije mogao kontrolirati. Probudila ga je tišina. Tako mu se učinilo. Pas je podigao glavu i naćulio uši. Bili su to prelijepi trenuci. Čuo je kapanje vode s pokvarene slavine u kupatilu i žubor onemoćalog potoka koji je protjecao pored sela. To je trajalo kratko. Zatim je svega nestalo: uslijedile su nove eksplozije.
Pred zoru mu je nestalo rakije. Razmišljao je o tome da zadrži bocu. Opružni zatvarač je i nakon tisuća otvaranja i zatvaranja čvrsto držao čep na otvoru grlića. Boca se još mogla godinama koristiti. A onda se sjetio svoje odluke i zavitlao bocu na put. Međutim, nije se razbila. Pas se negdje izgubio. Zatim se otvor njegova debelog crijeva probudio, krkljao je i pištao, a vrećica se nadimala. Odlijepio je flastere i skinuo vrećicu. Koža oko stome se crvenjela. Bila je to bolesna crvenomodra boja koja je podsjećala na boju zaleđenog mesa. Donio je iz kuće flastere i novu vrećicu te ju zalijepio. Potom je nekoliko sati lutao selom, ulazio u kuće, tražeći rakiju. Međutim, ubrzo je shvatio da ga daleko više od rakije interesiraju tuđi životi, oni djelići koji su bili skriveni i nedostupni drugima. Kopao je po ladicama, zavlačio prste ispod složene odjeće, pokušavao prepoznati dječake i djevojčice s požutjelih fotografija ili kuće ispred kojih su stajali, otvarao torbe koje su vlasnici pripremili za bijeg, pa ih u posljednji trenutak ostavili… Pas je ležao ispred kuće svojih vlasnika i u jednom trenutku mu se pridružio.
Izgubio je osjećaj za vrijeme. Vratio se na klupu ispred kuće. Sunce je bilo visoko na nebu, a zrak je treperio od vreline, kada je pas podigao glavu, naćulio uši, a zatim istrčao na put i nestao. Pinki je dohvatio pušku, ušao u kuću, u sobu odakle se vidio dio sela kamo je nestao pas. Ulazna vrata ostavio je širom otvorena. Prišao je prozoru. Na trenutak je ugledao dvojicu vojnika. Išli su prema selu. Otkočio je pušku, ubacio metak u cijev i čekao. Vojnici su se negdje izgubili, a odnekle je dopirao lavež psa. Zatim je odjeknuo pucanj i pas je prestao lajati. U glavi mu se vrtjelo od alkohola i vrućine. Vidio je ponovo onu dvojicu vojnika. Nanišanio je desetak metara desno od njih i povukao obarač. Vojnici su se bacili na zemlju. I dalje ih je vidio. Ispalio je nekoliko metaka iznad njihovih glava, potom ubacio preostale metke u spremnik u koji je moglo stati pet metaka. Kiša metaka zasula je kuću. Stakla na prozorima su se rasprsnula, a on je, sagnut i gazeći preko krhotina stakla, prišao prozoru i ispalio sve preostale metke iz puške visoko u zrak, potom ju bacio na pod, sjeo uza zid i zapalio cigaretu. Nije se bojao. Meci su i dalje žestoko bubnjali po kući. Prolazili su kroz prozorski otvor, odbijali se od zidova, ali ga, začudo, nijedan nije pogodio. Osjetio se miris kreča i prašine. Na suprotnom zidu visjela je ikona Bogorodice s djetetom Isusom u naručju. Jedan metak ju je pogodio ravno u čelo, ali je Bogorodica i dalje imala zagonetni i tupi osmijeh koji je podsjećao na Mona Lisin. Pucnjava je u jednom trenutku prestala. Pinki je promatrao curenje duhanskog dima i čestice prašine zarobljene u nikotinskim oblacima. Zatim je čuo korake i šuškanje odjeće o fasadu kuće. Dolazili su, korak po korak. Bila su ih dvojica. Ušli su u hodnik. Podovi su se uvijali i škripali pod njihovim nogama. Ubacili su nekoliko ručnih bombi u prostoriju u kojoj je on opušteno sjedio, potom istrčali vani. Pinki je duboko udahnuo zrak, sklopio oči i čekao eksplozije. Razmišljao je o boli koju će osjetiti i o tome kako je život nekada davno bio lijep.
Pinki je odlučio umrijeti
Rat je ravnodušno prošao pokraj Pinkija. Poput oluje, nevremena koje je ovaj sa strahopoštovanjem osluškivao iz sigurnosti zaklona. Ili općeg, biblijskog potopa promatranog iz perspektive sretnika s palube Noine arke. A ponekad, opet, podsjećao je na bučnu i šarenu cirkusku šatru koja se jednog dana iznenada pojavila u provincijalnoj nedođiji i donijela tu dašak velikog i skrajnutog svijeta. I ostala. Rat je imao svoje gutače vatre, upravitelje, krotitelje lavova, klaunove, hodače po žici, akrobate, svoju menažeriju i bestijarij… Ipak, u jednom trenutku bilo mu je svega dosta. Odlučio je ostati i umrijeti, točno tim redom, i odjednom mu više ništa nije bilo važno: granate, plač, traktori na čijim su prikolicama sjedili žene, starci i djeca, policija koja je požurivala tu uzdrhtalu masu ili skidala s pojedinih traktora dijelove namještaja da bi stvorili prostora za ljude koji su se izvlačili pješice, preplašena i gladna stoka izluđena eksplozijama, dim koji je štipao za oči, vreli, užareni zrak koji se vrtložio i krivio, panika koja je bila vidljiva u pokretima, hodu i gestama odraslih… Pinki se zvao Milan Pecikoza. Bio je geodetski tehničar. Nadimak je dobio u Beogradu, gdje je završio srednju školu. Dobio ga je po nekom partizanskom heroju iz Drugog svjetskog rata. Pinki je imao pedeset i pet godina i invalidsku mirovinu koju su inflacija i rat obezvrijedili. Bolovao je od raka debelog crijeva i imao otvor, stomu, izveden na stjenku trbušne šupljine oko kojega je lijepio silikonske pločice, a na njih je, potom, kačio posebne medicinske vrećice. Međutim, dugo nije imao nijedno od to dvoje, pa se snalazio kako je znao: lijepio selotejp trakom ili flasterima obične plastične vrećice oko otvora ili bi jednostavno prislanjao uz njega tkaninu, stare majice, plahte ili potkošulje. To je radio kada bi mu koža oko stome bila suviše iziritirana. Plastične vrećice su se napuhivale i pucale i tada bi se osjetio težak i ružan zadah. Jednom mu se to dogodilo u snu. Sanjao je kako je upao u mračnu septičku jamu i probudio ga je nesnosni zadah iz tame. Ležao je jedno vrijeme, očajan i slomljen, u smrdljivoj lokvi, susprežući dah. Nije imao volje ustati. Razmišljao je o smrti.
Pinki je živio sam. Žena ga je napustila nekoliko mjeseci prije nego što mu je dijagnosticiran rak. To je bilo prije rata. Živjela je kod njihove kćerke u Srbiji, u Zemunu. Kćer ga je, ranije, dok su funkcionirale telefonske veze, znala ponekad nazvati. Majku nikada u tim razgovorima nije spominjala, osim neodređeno, u množini: “nas dvije”, ili “mi”. Radile su kao akviziteri Zepter posuđa, organizirale prezentacije po stanovima bogatijih građana ili poznanika, ili su kačile za brisače automobila po parkiralištima kopirane letke u kojima su nudile posuđe na dvanaest ili dvadeset i četiri rate. Ili su ih lijepile po banderama i drvoredima gradskih predgrađa, pored smrtovnica, oglasa i tjeralica za izgubljenim mačkama i psima. Posao im je u jednom trenutku procvjetao, pa splasnuo kada se zemlja u krvi raspala, a crno tržište preplavili kompleti Zepter posuđa opljačkani najprije u Hrvatskoj, potom u Bosni i Hercegovini, koji su bili višestruko jeftiniji od onih koje su one prodavale. Žena ga je napustila zbog alkohola. Pio je često, ponekad se danima nije trijeznio. Znao ju je, tada, brutalno pretući. To je trajalo godinama. Danima se nakon toga bezvoljno vukla kućom s modrim sjenama oko očiju, a jednom je završila u bolnici kada joj je naprsnula kost podlaktice. Štitila je rukama glavu od prazne boce koju je on zavitlao prema njoj. Iz tih dana ostale su mu tek neugodne rupe u pamćenju. Nije se sjećao ni tog kobnog pijanstva, kada je pogodio suprugu bocom. Nakon operacije je prestao. Operiran je u Zagrebu, polovicom kolovoza, u jednoj od onih velikih, užurbanih zagrebačkih bolnica. Bližila se obljetnica operacije. Nekada mu je taj datum bio važan. Sada više ne. Liječnici su mu prije zahvata spomenuli mogućnost naknadnog premošćivanja isječenog dijela debelog crijeva, nakon što se oporavi i ojača. Od toga nije bilo ništa. Njegov liječnik mu je kasnije priznao da to govore svakom pacijentu prije zahvata, bez obzira što su znali da to u Pinkijevom slučaju nije bilo moguće. Morali su mu, naime, odstraniti mišiće koji su kontrolirali završetak debelog crijeva.
Sjedio je na klupi ispred kuće i ravnodušno promatrao metež oko sebe. Veliki cirkus je podigao šatre i odlazio. Pinki je u krilu držao pušku i razmišljao o cigaretama. Imao je tek dvije kutije. Iako je bio strastveni pušač, to mu je trebalo biti dovoljno do kraja života. Puška mu je u jednom trenutku ispala na beton i on ju je naslonio na zid kuće. Radilo se o rashodovanoj poluautomatskoj pušci izgrižene i proširene cijevi. Imao je desetak metaka. Sve to kupio je početkom rata od Šešeljevih četnika za dva litra rakije. Nekada je maštao o spektakularnoj lovačkoj pušci, o Winchesterovom karabinu s Carl Zeissovom optikom ili Remingtonovoj pumperici, i ta asketska, dotrajala papovka bila je dio te mirnodopske priče, odnosno kod njega se nije radilo o adrenalinskoj pomami za oružjem koju je donio rat. Selo se praznilo i Pinki je u jednom trenutku osjetio kako mu teku suze. Prišao mu je nervozni, mršavi policajac umornih i krvavih očiju.
“Šta ti čekaš!?” rekao mu je. “Ustaše!?”
“Ja ostajem”, rekao je Pinki i pokazao policajcu vrećicu. “Svejedno je.”
“Rak?”
Pinki je klimnuo glavom.
“Kako hoćeš”, rekao je policajac i požurio prema koloni koja se izvlačila iz sela.
Otišli su i Pinki je ostao sam. Ubrzo ih više nije vidio. Osluškivao je ritmično brektanje traktorskih motora koji su u jednom trenutku utihnuli i nakon toga ih nije čuo. Zapalio je cigaretu i pomislio na alkohol. U kući, iz predostrožnosti, posljednjih godina nije držao ni kap alkohola. Zatim je osluškivao eksplozije. Dopirale su odasvuda. Ustao je i krenuo prema susjednoj kući. Ulazna vrata bila su otvorena, a u hodniku je ležao pas. Bio je lancem zavezan za vrata jedne od soba. Pinki ga se nije plašio. Bio je to dobar pas. Skinuo mu je lanac i pas je istrčao u dvorište. U kući je pronašao bocu rakije i tri čiste muške potkošulje. Rakija je bila u pivskoj boci od pola litra koja je pri vrhu grliću imala pričvršćen zatvarač. Prve takve boce vidio je sedamdesetih godina. Donosili su ih gastarbajteri iz Njemačke.
Vrijeme se sporo vuklo. Pinki je sjedio na klupi ispred svoje kuće i pio. Svijet je napokon postao ljepši, gotovo podnošljiv. Preko sela je u jednom trenutku preletjelo jato raketa ispaljenih iz VBR-a. Bilo je to moćno oružje. Imao je trideset i šest cijevi i Hrvati su ga zvali Genscherom. Rakete su letjele u pravcu kamo je taj dan zamakla šarena i nijema kolona. Pokušao ih je prebrojati u trenutku kada su počele padati. Međutim, nije uspio: detonacije su se stopile u zastrašujuću grmljavinu. Predvečer su kroz selo prošli ostaci poražene i razbijene srpske vojske. Vojnici su bili umorni i očajni. Svi. Podsjećali su na klonove. Bacali su po putu suvišne dijelove vojne opreme: rance, prazne okvire od pušaka, šatorska krila, ručne bombe… On je, kada su prošli i napustili selo, pokupio dvije bačene bombe koje su se aktivirale udaranjem upaljača o tvrdi predmet, iako nije imao nikakvu ideju što s njima napraviti. Ležale su na suncem spaljenoj livadi pored puta. Ugledao ih je i pokupio. To je bilo sve. Oslobođeni susjedov pas se vratio i legao uz njegove noge. Pinki se pokušavao sjetiti kako se zove. Imao je neko od onih modernih imena: Bobi, Beni, Laki… Ili tako nekako. Možda Semi? Ili Tedi?
“Semi!” rekao je Pinki.
Pas je podigao glavu, par trenutaka osluškivao, a zatim je ponovo spustio.
“Beni!”
Pas je reagirao na isti način kao kada ga je nazvao Semijem. Noć je bila topla, ali je Pinkiju unatoč tome bilo hladno, te je u jednom trenutku ušao u kuću, navukao zimsku jaknu, pronašao dvije konzerve, nalio vode u duboku tavu na čijem je dnu bilo ostataka zagorene hrane i vratio se natrag na klupu. Otvorio je konzerve i njihov sadržaj istresao pred psa. Ovaj ih je halapljivo pojeo, a potom dugo pio vodu iz tave. Pinki je, zatim, na trenutak zaspao. Imao je zapaljenu cigaretu u ruci koja mu je tom prilikom ispala, progorjela tkaninu hlača i opržila ga. To ga je probudilo. I dalje su iz daljine dopirale eksplozije, a na nekoliko mjesta duž horizonta vidio se odsjaj vatre.
Zaspao je na klupi nešto kasnije, zureći u mrak koji je čegrtao, krkljao i žagorio, poput njegova unakaženog debelog crijeva. S tim se najteže pomirio, sa zvukovima debelog crijeva koje nije mogao kontrolirati. Probudila ga je tišina. Tako mu se učinilo. Pas je podigao glavu i naćulio uši. Bili su to prelijepi trenuci. Čuo je kapanje vode s pokvarene slavine u kupatilu i žubor onemoćalog potoka koji je protjecao pored sela. To je trajalo kratko. Zatim je svega nestalo: uslijedile su nove eksplozije.
Pred zoru mu je nestalo rakije. Razmišljao je o tome da zadrži bocu. Opružni zatvarač je i nakon tisuća otvaranja i zatvaranja čvrsto držao čep na otvoru grlića. Boca se još mogla godinama koristiti. A onda se sjetio svoje odluke i zavitlao bocu na put. Međutim, nije se razbila. Pas se negdje izgubio. Zatim se otvor njegova debelog crijeva probudio, krkljao je i pištao, a vrećica se nadimala. Odlijepio je flastere i skinuo vrećicu. Koža oko stome se crvenjela. Bila je to bolesna crvenomodra boja koja je podsjećala na boju zaleđenog mesa. Donio je iz kuće flastere i novu vrećicu te ju zalijepio. Potom je nekoliko sati lutao selom, ulazio u kuće, tražeći rakiju. Međutim, ubrzo je shvatio da ga daleko više od rakije interesiraju tuđi životi, oni djelići koji su bili skriveni i nedostupni drugima. Kopao je po ladicama, zavlačio prste ispod složene odjeće, pokušavao prepoznati dječake i djevojčice s požutjelih fotografija ili kuće ispred kojih su stajali, otvarao torbe koje su vlasnici pripremili za bijeg, pa ih u posljednji trenutak ostavili… Pas je ležao ispred kuće svojih vlasnika i u jednom trenutku mu se pridružio.
Izgubio je osjećaj za vrijeme. Vratio se na klupu ispred kuće. Sunce je bilo visoko na nebu, a zrak je treperio od vreline, kada je pas podigao glavu, naćulio uši, a zatim istrčao na put i nestao. Pinki je dohvatio pušku, ušao u kuću, u sobu odakle se vidio dio sela kamo je nestao pas. Ulazna vrata ostavio je širom otvorena. Prišao je prozoru. Na trenutak je ugledao dvojicu vojnika. Išli su prema selu. Otkočio je pušku, ubacio metak u cijev i čekao. Vojnici su se negdje izgubili, a odnekle je dopirao lavež psa. Zatim je odjeknuo pucanj i pas je prestao lajati. U glavi mu se vrtjelo od alkohola i vrućine. Vidio je ponovo onu dvojicu vojnika. Nanišanio je desetak metara desno od njih i povukao obarač. Vojnici su se bacili na zemlju. I dalje ih je vidio. Ispalio je nekoliko metaka iznad njihovih glava, potom ubacio preostale metke u spremnik u koji je moglo stati pet metaka. Kiša metaka zasula je kuću. Stakla na prozorima su se rasprsnula, a on je, sagnut i gazeći preko krhotina stakla, prišao prozoru i ispalio sve preostale metke iz puške visoko u zrak, potom ju bacio na pod, sjeo uza zid i zapalio cigaretu. Nije se bojao. Meci su i dalje žestoko bubnjali po kući. Prolazili su kroz prozorski otvor, odbijali se od zidova, ali ga, začudo, nijedan nije pogodio. Osjetio se miris kreča i prašine. Na suprotnom zidu visjela je ikona Bogorodice s djetetom Isusom u naručju. Jedan metak ju je pogodio ravno u čelo, ali je Bogorodica i dalje imala zagonetni i tupi osmijeh koji je podsjećao na Mona Lisin. Pucnjava je u jednom trenutku prestala. Pinki je promatrao curenje duhanskog dima i čestice prašine zarobljene u nikotinskim oblacima. Zatim je čuo korake i šuškanje odjeće o fasadu kuće. Dolazili su, korak po korak. Bila su ih dvojica. Ušli su u hodnik. Podovi su se uvijali i škripali pod njihovim nogama. Ubacili su nekoliko ručnih bombi u prostoriju u kojoj je on opušteno sjedio, potom istrčali vani. Pinki je duboko udahnuo zrak, sklopio oči i čekao eksplozije. Razmišljao je o boli koju će osjetiti i o tome kako je život nekada davno bio lijep.