Učestaše u to i nedjelje. Dan kad čovjek ne zna kud bi sa sobom. Žene prazno zure u stakla kuhinjskih kredenaca, i za njima fotografije mrtvih gradova i neke mladosti tuđe. Muški se dignu pa tumaraju stanom, zagledaju nebo, pa planine u daljini, gledaju hoće li kiša. Nedjeljom se u gradu namnože puste sobe i hodnici, kuhinje, umivaonici po čijem limenom dnu tuku metronomi vodenih kapi, ožive stanovi koji ne pamte da je u njima ikada itko živio, čija su ulazna vrata zapečaćena voskom za pisma, koji se još od prije rata ne koristi.
U jednome takvom stanu, na crnom pisaćem stolu, jedinom preostalom komadu namještaja u nekadašnjoj prostranoj radnoj sobi kakvog profesora književnosti, svećenika ili suca, rastvaraju se kapije alabasterne glazbene kutije načinjene u obliku dvorca, promoli van crni koncertni klavir. Naklonivši se nevidljivoj publici, za klavir sjeda pijanist u fraku. Jako je star, jer stara je ova glazbena kutija, premda on ima lice i figuru dječaka Mozarta, pa bi promatrač, kad bi ga bilo, vidio bolni grč na njegovu licu, i čuo bi kako u njegovim zglobovima krcka presušeno orahovo drvo. I svake mu je nedjelje naklon sve plići, svake nedjelje sve teže sjeda.
Pa zasvira Turski marš, jedinu melodiju koju svira njegova glazbena kutija. U vremena dok je u stanu bilo ljudi, a rijetkim bi nedjeljama dolazili gosti s djecom, kutija se navijala posebnim ključem, koji je pokretao nevidljivi mehanizam. Za rata, svi metalni dijelovi iz mehanizama svih igračaka u gradu pretopljeni su u puščane i topovske cijevi, a zamijenili su ih dezerteri i osjetljivi mladići koji nisu htjeli uzeti oružje u ruke. Načinjeni od drveta, mnogo manji od najmanjih ljudi, sad nedjeljom u pustim stanovima bez navijanja odsviraju tu jedinu melodiju glazbene kutije u kojoj su se našli.
Stari pijanist s licem dječaka Mozarta još jednom umorno pogleda po nekadašnjoj radnoj sobi, i vrati se nazad u dvorac od alabastera, s uvijek jednakom mišlju da je bilo lakše umrijeti u ratu, nego u miru provoditi vječnost, kad svaki sljedeći dan je nedjelja, a melodija uvijek ista.
Pijanist
Učestaše u to i nedjelje. Dan kad čovjek ne zna kud bi sa sobom. Žene prazno zure u stakla kuhinjskih kredenaca, i za njima fotografije mrtvih gradova i neke mladosti tuđe. Muški se dignu pa tumaraju stanom, zagledaju nebo, pa planine u daljini, gledaju hoće li kiša. Nedjeljom se u gradu namnože puste sobe i hodnici, kuhinje, umivaonici po čijem limenom dnu tuku metronomi vodenih kapi, ožive stanovi koji ne pamte da je u njima ikada itko živio, čija su ulazna vrata zapečaćena voskom za pisma, koji se još od prije rata ne koristi.
U jednome takvom stanu, na crnom pisaćem stolu, jedinom preostalom komadu namještaja u nekadašnjoj prostranoj radnoj sobi kakvog profesora književnosti, svećenika ili suca, rastvaraju se kapije alabasterne glazbene kutije načinjene u obliku dvorca, promoli van crni koncertni klavir. Naklonivši se nevidljivoj publici, za klavir sjeda pijanist u fraku. Jako je star, jer stara je ova glazbena kutija, premda on ima lice i figuru dječaka Mozarta, pa bi promatrač, kad bi ga bilo, vidio bolni grč na njegovu licu, i čuo bi kako u njegovim zglobovima krcka presušeno orahovo drvo. I svake mu je nedjelje naklon sve plići, svake nedjelje sve teže sjeda.
Pa zasvira Turski marš, jedinu melodiju koju svira njegova glazbena kutija. U vremena dok je u stanu bilo ljudi, a rijetkim bi nedjeljama dolazili gosti s djecom, kutija se navijala posebnim ključem, koji je pokretao nevidljivi mehanizam. Za rata, svi metalni dijelovi iz mehanizama svih igračaka u gradu pretopljeni su u puščane i topovske cijevi, a zamijenili su ih dezerteri i osjetljivi mladići koji nisu htjeli uzeti oružje u ruke. Načinjeni od drveta, mnogo manji od najmanjih ljudi, sad nedjeljom u pustim stanovima bez navijanja odsviraju tu jedinu melodiju glazbene kutije u kojoj su se našli.
Stari pijanist s licem dječaka Mozarta još jednom umorno pogleda po nekadašnjoj radnoj sobi, i vrati se nazad u dvorac od alabastera, s uvijek jednakom mišlju da je bilo lakše umrijeti u ratu, nego u miru provoditi vječnost, kad svaki sljedeći dan je nedjelja, a melodija uvijek ista.