Tripko i Zvane su desetog juna 1939., sedam dana poslije Tripkove maturske večeri, uzeli dvije vozne karte za Beograd. Na fijaker, koji ih je odvezao do željezničke stanice, utovarili su dva kufera – i jednu platnenu vreću punu knjiga – umjesto četiri, koliko su ih donijeli u septembru tridesetpete. Dva najveća kufera, zajedno s Patricijinom garderobom, poklonili su Kolu srpskih sestara. Patricijinu robu su složili poslije svojih stvari, jer ostavljanje garderobe u kancelariji gimnazije, koju je koristila ženska humanitarna organizacija, bio je još jedan bolan, ovoga puta zadnji oproštaj s njom. Zato, sve do dan uoči odlaska, kad su rezervisali željezničke karte, Tripko i Zvane se nijesu usudili otvoriti orman. U stvari čekali su jedan drugoga, koji će prvi predložiti što da se radi s haljinama, donjim rubljem, šeširima, cipelama, kaputima, bundom. Zvane je mislio da to sin pokojnice treba da odluči, a Tripko je smatrao da se muž, koji je stariji od njega, treba baviti sudbinom stvari koje ionako više nemaju stvarnu vrijednost ni za koga, osim onome kome će ih pokloniti. Tripko je bio manje sentimentalan prema stvarima pokojnice zato što je mislio da je ona cijeloga života izazivala sudbinu, i da je njena neodgovornost prema obavezama, prije svega u odnosu na familiju, koštala glave. Patricijinu smrt, ipak, nije očekivao, za razliku od Sofijine; kolikogod je bila svojeglava, i sklona depresijama, majkina žilavost doimala se neuništivom, i nijednom nije pomislio da će je izgubiti, kao što je to bio slučaj s malom sestrom, koju je, dok je držao na rukama, osjetio da je suviše duševno krhka, eterična, da bi mogla preživjeti u ovakvom svijetu.
Patricija je sahranjena na katločkom groblju u Kosovskoj Mitrovici, s crkvenim obredom, koji je služio Uk Beriša, svećenik iz Kline. Fratar je pitao – Zvane nije znao otkud je fratar ni ko ga je obavijestio o Paricijinoj smrti – je li pokojnica bila katolkinja. Zvane je ćutao, jer Patricijin odnos prema religiji bio je dvosmislen: nije mogao reći, ni da je bila ateista niti je li bila religiozna. Najtačnije je kazati da je bila agnostik, ali ni u to se nije mogao zakleti. Pošto nije dobio odgovor svećenik je pitao može li prije nego što pokojnicu spuste u raku pomoliti se za njenu grešnu dušu. Zvane je dvoumeći se klimnuo glavom: pomislio je kako je manja greška da pop očita molitvu za nevjernika nego da vjernik ode na onaj svijet bez bogougodnih riječi jednog božjeg službenika. Uz to, činilo mu se da religiozni obred daje izvjesno dostojanstvo sahrani, jer pratnja pokojnice do njene vječne kuće bila je mala i neugledna. Patricijinom ukopu, pored muža i sina, prisustvovali su samo gazda Jakov i njegova žena, kalfa Stojan sa suprugom Stanijom, Davorin Laginja i jedna mlada apotekarska pomoćnica.
Kako je prolazilo vrijeme od Patricijine sahrane Zvane je bio sve sjetniji. Peklo ga je da je možda, u posljednje vrijeme, bio zapostavio Patriciju. Nakon dolaska u Mitrovicu, nijesu – kao prije Sofijine smrti – vikende provodili zajedno. Nedugo poslije dolaska na Kosovo Patricija mu je otkrila konjsku ergelu u Zvečanu i staze za šetnju pored Ibra, ali on je uvijek iznaodio neki razlog da joj se ne pridruži. Poslije ga Patricija više nije zvala, i njemu je to dobro došlo, jer je mogao planirati sastanke s drugovima, iz tek formirane partijske ćelije.
Zvane i Tripko su od Patricijinih stvari ostavili samo fotografije i nakit. Porodične fotografije familije Bonomi, dottora Leonrada, Marije Pie, male Patricije i Izabele, kao i zajedničke slike Patricije s malim Trifonom, jedna slika Franke i don Fulvia, pripali su Tripku, dok je Patricijinu i Zvanovu fotografiju iz sale za vjenčanje na Gornjem gradu, zajedno s vjenačnim kumovima, Dušanom i Primaverom Trumpić, zajedničke slike mladog para na Sljemenu, za kafanskim stolom u Korčuli, na Cvjetnom trgu, ispred radnje mitrovačkog fotografa Davida Levija, kao i Patricijinu sliku s glumcima TKO poslije premijere Ribarskih svađa, uzeo Zvane. Tripko je Zvanu ostavio zlatni nakit, zajedno sa ženskim satom koji je Patricija dobila za osamnaesti rođendan od roditelja, premda se ovaj nećkao, govoreći mu da je to porodična ostavština koja treba pripasti sinu. Tripko je za sebe jedino uzeo vjenčanu burmu, koju je Patriciji njegov otac Dunjaš kupio u Napulju 1920.
Patricijina smrt je, barem tri mjeseca, ubrzala seljenje očuha i pastorka iz Kosovske Mitrovice. Tripko je bio naumio poslije mature upisati pravni fakultet u Beogradu ili Zagrebu, a Zvane se htio, čim se za to stvori prilika, vratiti negdje na morsku obalu. Kanio se nekoliko puta reći Patriciji da bi se mogli odseliti u jedan lijepi mali grad u Boki Kotorskoj, jer arsenal u Tivtu traži majstore njegove struke. Ali, u prvo vrijeme ona se toliko bila predala poslu u apoteci da se bojao kako bi je i sam pomen promjene mjesta boravka ponovo uznemirio, a poslije su im odnosi toliko zahladili da nije imao prilike s njom povesti ozbiljan razgovor o bilo čemu, kamoli o takvoj krupnoj odluci. Uz to, činilo mu se da Patricija i Tripko na neki način uživaju u bizarnostima ovdašnje čudne balkanske mješavine. No, Zvane je u Mitrovici osjećao tjeskobu, kao da je u novoj internaciji, ali ovoga puta njegova izolovanost nije bila stvarna, spoljašnja, nego grizodušna i stidna što služi privilegovanoj klasi koja izrabljuje seljake i rudare. U Zvečanu su rudari, kao i u labinskim rudnicima – samo još brutalnije – bili obespravljeni i socijalno i nacionalno. Englezi su plate u radionici određivali paušalno. Zvane i Davorin Laginja su imali najbolja primanja od svih namještenika koji nijesu radili u upravi rudnika – Zvane je mislio – zbog njihovih talijanskih pasoša, a ne zbog svoje stručnosti. Jer, i radnicima koji su radili najteže i naprostije poslovi, kopačima u rudničkoj jami, Srbima i Albancima, plate nijesu bile jednake. Oholost koja je izgrađena na rasističkim predrasudama, Englezima je nekako pristajala, i njihovo izrabljivanje drugih izgledalo je podnošljivije, umjerenije, naizgled racionalno, za razliku od lokalnih žandara, financa, oficira i sreskih načelnika, koji nijesu imali mjeru u nipodaštavanju Albanaca. Prepričavali su, s dozom humora, u birtijama gdje zalaze pravoslavci, kako je žandar Topalko, na stočnom pazaru, svezao jednom Albancu lanac oko vrata i natjerao ga hoda četvoronoške i laje poput psa, a u Metohiji kapetan Batara je postrojio nekoliko seljaka, jednog za drugim, za koje je sumnjao da su jataci rugovskim kačacima, i pucao prvom u prsa da bi provjerio kroz koliko će tijela probiti puščano zrno.
Tripko, pak, nije imao urođeni instikt da se bori za pravdu, štiti slabije, možda zbog toga što je sȃm bio najloćikastiji od svih s kojima bi se mogao odmjeriti. Smatrao je prirodnim što bogati izrabljuju siromašne, veliki ugnjetavaju male, jer jedni se rađaju inteligentni, drugi lukavi, treći priprosti, četvrti nemoćni. Ukoliko nemaš sopstvenu snagu, mislio je, treba služiti onome što ima silu i moć. Gimnazijalcu je imponovala samouvjerenost direktora gimnazije Golubovića, i komandanta garnizona, majora Gavrilovića, koji je prema njemu bio napadno ljubazan. Nerazuman mu je bio odnos njegove majke i očuha prema društvenim privilegijama, moći i bogatstvu. Zvane bi se uvijek okrenuo i sažaljivo pogledao prosjaka, sakatog ili starog čovjeka, a Patricija je išla iz krajnosti u krajnost, od posvećene brige za nevoljnike do uživanja u privilegijama povlašćene klase. Njeni nestalni politički nazori, doimali su se kao svojevrsna ćudljivost, jer su izvirali iz neke ženske intuicije i nesputanog temperamenta, a ne iz moralnih ili političkih svjetonazora.
Tripko je u mitrovačkoj gimnaziji, za razliku od škole u Zagrebu – gdje su ga šikanirali mangupi s Trešnjevke – imao svoje zaštitnike. U prvo vrijeme svi su zazirali od njega, nešto zbog njegove uštirkane odjeće, nešto zbog perfektnog znanja njemačkog jezila i matematike, koju je predavao, Evgenij Gajdar, bjelogardejski pukovnik inženjerije. Pred kraj prvog polugođa prišli su mu dvojica najkrupnijih đaka, koji su se odavno bili počeli brijati, i po stasu i izgledu prije su ličili apsolventima ili kadetima vojne akademije nego polaznicima osmog razreda gimnazije. Zvali su se Todor i Boško – ostali su ih podrugljivo, da oni ne čuju, zvali Toško i Boško – i bili su braća od tetaka. Todor je bio žute dlake a Boško crnpurast, ali osim po stasu ličili su i po govoru. Uvijek su pričali tako glasno kao da se dozivaju, s brda na brdo. Todor je sin sudije Marovića a Boškov otac je policijski pisar. Njihove majke su bile blizankinje, i udale su se iste, 1920. godine, u Virpazaru: Vidna je uzela žandarmerijskog narednika Strahinju Marovića a Veliku je oženio Mijajlo Rajković, policijski isljednik.
– Vele za tebe da si doša iz Zagreba, a prezime ti je naše. – Rekao je Todor Marović.
– Moj tata je Crnogorac.
– Onda si i ti Crnogorac. Dira li te ko?
– Ne razumem – Tripko je u Mitrovici prihvatio ekavski izgovor, kojim se govorilo u školi.
– Gleda li te ko poprijeko od đaka? Samo nam ti reci ako te ko mrko pogleda pa ćemo mu jebat oca očina.
Todor i Boško su s visine gledali ostale učenike. Tripku su objašnjavali razliku između Srbijanaca i Crnogoraca, toliko glasno da su ih svi mogli čuti. Srbijanci su bili tursko roblje. Više je u Srbiji Bugara, Cincara ili Vlaha nego Srba. Jedini smo mi pravi Srbi. Samo su Crnogorci bili slobodni i čuvali Kosovski zavjet petsto godina.
Tripko se pravio da mu nije neugodna napadna zaštita dvojice klipana, iako su Todor i Boško, ostalim đacima, i za najmanju sitnicu udarali šaku uz uši, pa je moglo u očima drugih izgledati da ih on podržava. Ipak, okrenuo je glavu na drugu stranu kad su dvojica Crnogoraca, po unaprijed smišljenom planu, nasrnuli na Rustem begove sinove, izvadili čvarke iz džepova i počeli ih tiskati u njihova usta. Braća su se opirala, pa su Todoru i Bošku priskočila u pomoć još nekolicina učenika, i u jednom času Bljerim, koji je tačno jedanaest mjeseci stariji od Hašima – koji je povraćao – nekako se istrgao iz ruku pomamljenih đaka i iz unutrašnjeg džepa kaputića izvadio je čakiju, izbezumljeno gledajući oko sebe, i onda je jurnuo na Boška. Krupni mladić je pobjegao iza profesorske katedre i dohvatio tešku stolicu sa gvozdenim nogama. Stavio je stolicu ispred sebe, kao štit, i krenuo prema Bljerimu.
– Jebat ću ti oca šiptarskoga! – riknuo je Boško.
Ostali đaci su se pomakli u stranu, osim Todora i Hašima koji su bili nepomični. I u trenutku kad se Boško spremao stolicom jurnuti na omalenog Albanca, između njih iskočio je visoki, lijepo razvijeni mladić, prijatnoga lika. Okrenuo se prema Bošku s podignutom rukom dajući mu znak da se smiri.
– Duško bježi otole. Zapamtiće oni mene – vikao je Boško, ali mu glas više nije bio odlučan.
– Spušti stolicu Boško. Vi ste ih napali na pravdu boga – glas mladića bio je miran, ali odlučan.
– Zašto da je spuštim oca im jebem šiptarskoga. Vidiš, nož je izvadio na mene – vikao je i dalje Boško, ali se nije pomicao naprijed.
Mladić je polako, i samouvjereno, kao da je Boškovim rukama pernica, krenuo prema njemu, uhvatio lijevom rukom jednu nogu od stolice, sve dok nasilnik nije popustio, i okrenuo se praznih ruku.
Tripko je i ranije primijetio da se Duško Tomanović, sin ovdašnjeg šefa policije – za koga je čuo da je, takođe po ženskoj liniji, Todorov i Boškov daljnji rođak – jedini od pravoslavnih đaka koji se povremeno družio sa sinovima Rustem bega. Duško je bio najbolji sportista gimnazije, osvajač prvog mjesta u petoboju na školskoj olimpijadi Zetske banovine održanoj na Cetinju, i za razliku od dvojice daljnjih rođaka, koji su preko protekcije prelazili razrede, bio je odličan učenik. Posebno se isticao u znanju iz srpskog jezika i istorije, i nekoliko puta je ostao u učionici poslije nastave s Bljerimom I Hašimom, da im pomogne u učenju gramatike.
Poslije incidenta u učionici koji se umalo nije tragično završio, Tripko i Duško su se zbližili. Njihovo prijateljstvo nastalo je spontano, pošto je Tripko u vrijeme velikog odmora prišao Dušku i rekao mu: Čestitam na hrabrosti. Duško ga je pogledao iznenađeno, jer mladić koga su svi zvali Njemac dosad je bio uzdržan prema svima, ljubazan, ali na distanci, kao da je opasȃn nekim nevidljivim zidom. Duško je poslije časova krenuo s Tripkom prema centru grada, iako je njegova kuća, s visokim kamenim zidom oko nje, koji je bio podigao njen raniji vlasnik, komandant turskog garnizona Latif beg, bila u predgrađu Mitrovice. Obojica su ubrzo shvatili da ih povezuje ista strast, proučavanje istorije. U ovoj temi su se nadopunjavali, jer Tripko je bolje poznavao antičku a Duško nacionalnu povijest. Strasno su debatovali o velikim osvajačima, propasti carstava, mitskim junacima, i kako to obično biva, preko istorije došli su do politike.
Duška je iznenadila Tripkova nezainteresovanost za savremenu politiku, i s druge strane, tako lucidna, ponekad i detaljna, tumačenja ideja i karaktera sukobljenih grupacija i njihovih prvaka u rimskom Senatu, u vrijeme Julija Cezara i Oktavijana Avgusta. Prvo je sumnjao da se Tripko kloni političkih rasprava možda zbog straha, za sebe i svoju familiju, jer oni su bili posebno ranjivi zbog toga što nemaju jugoslovensko državljanstvo. Ali, kad su malo dublje ušli u analizu nacionalnog pitanja i političke tradicije i kulture južnoslovenskih i balkanskih naroda, Duško je shvatio da distanciranje njegovog novog poznanika ne proizilazi iz straha već iz ravnodušnosti apartida, onoga što misli da je samim rođenjem i sudbinom bio drugačiji, i da zbog toga ne pripada nikome niti osjeća bliskost prema nekoj političkoj ideologiji.
Duško je Tripku vrlo oprezno, kroz lako uočljive svakodnevne pojave, sugerisao da je otuđenost, bezvoljnost, pa i fatalizam, koji se očituje u svim esnafskim slojevima, pa i kod obrazovanih ljudi, uzrokovan beskrupuloznom manipulacijom buržoaske ideologije, koja u prvi plan ističe nacionalne, kulturne i rasne razlike da bi široke narodne mase živjele u mraku nesnošljivosti i predrasuda, kako bi ih lakše manipulisali i pljačkali. O tome najbolje svjedoči tragedija Prvog svjetskog rata, jer i pored deset miliona poginulih i užasnih razaranja, nova Versajska Evropa nije stvorila pravedniji poredak. Naprotiv, kapitalizam je izrodio fašizam i nacizam, jer je buržoazija paktirala sa demagozima koji su uime ideologije tobožnje evropske više rase podilazili lumpenproleterijatu i malograđanštini, držeći ih u iluziji da i oni, bez obzira na sopstveni očaj i bijes, pripadaju toj izabranoj rasi. Zato radnici i napredna inteligencija, nastavljao je Duško, treba da se ujedine, stvarajući svijet u kojemu će svi, bez obzira na razlike u porijeklu i obrazovanju, imati jednaka prava, i ukidanjem klasnih razlika nestaće i nesnošljivosti na osnovu kulturnih, religijskih i jezičkih posebnosti.
Tripku su, u početku, Duškove priče izgledale nestvarne, jer on je više govorio o tome kakvi će ljudi biti nego kakvi su sada. S nepovjerenjem je slušao Duškova ubjeđivanja da se čovjek u stanju promijeniti, pozivajući se na istorijsku evoluciju, od robovlasništva do Oktobarske revolucije. Dušku je glas treperio dok je govorio o komunizmu u Rusiji.
– Rusija je do samo prije dvadeset godina bila zaostala zemlja s jednom vrstom feudalnog sistema, i za veoma kratko vrijeme napravljen je ogroman napredak u obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, industrijalizaciji. Sovjetski Savez je danas jedina nada naprednog čovječanstva. Evropska radnička klasa i lijeva inteligencija jedino se nadaju u Moskvu, da može poraziti nacizam i fašizam.
Tripka se, ipak, više dojmila Duškova odvažna mirnoća s kojom se ispriječio između noža i teške gvozdene stolice dvojice izbezumljenih mladića nego njegove, iz propagandnih brošura, naučene tirade – neprimjerene uzrastu jednog osamnaestogodišnjaka – o budućem komunističkom društvu. Vraćajući sliku Duškovog uskakanja između zakrvljenih mladića, prvi put je pomislio da zaista postoje ljudi koji su spremni rizikovati život za druge, jer vjeruju da mogu stvoriti novi svijet u kome će humanost nadvladati ljudski egoizam i pohlepu. Od svih Duškovih egzaltacija o novom svjetu najdublje mu se urezala kovanica da su komunisti ljudi posebnog kova, jer dvojica jedinih komunista koje je upoznao, Zvane Gorjan i Duško Tomanović, doista su se razlikovali od ostalih osoba. Da je Zvane drugačiji od svih ljudi na Trešnjevci, pa na Kosovu, sve dok nije upoznao Duška, osjetio je još prije devet godina kad je s majkom prešao granicu na Sušaku. Budući očuh prema Tripku odnosio se jednostavno i s povjerenjem, kao da ga je oduvijek poznavao. I Duško će – s kim se zbližio na početku drugog polugođa mature, nakon što se doselio iz Berana, gdje mu je otac, Pero Tomanović, kao i u Mitrovici, bio šef policije – osluškivati njegova mišljenja, i pažljivo mu razobličavati predrasude, koje je još kao pučkoškolac na Trešnjevci primio kao gotove obrasce mišljenja i ponašanja, ne udubljujući se u njihovo značenje.
Tako je novog prijatelja, koji se nije interesovao za literaturu, izvan obavezne gimnazijske lektire, nagovorio da čita angažovanu književnost socijalnog usmjerenja. Prvo mu je posudio autobiografiju njemačkog pisca Ernesta Tolera, Jedna mladost u Nemačkoj, u izdanju beogradskog Nolita, a potom romane sovjetskih pisaca, Maksima Gorkog, Mati, i Nikolaja Ostrovskog, Kako se kalio čelik. Tripko je prosto gutao romane, saživljavao se sa gorkim sudbinama potlačenih, bolesnih, siromašnih, i prosto se čudio kako takvu ljudsku patnju i obespravljenost nije dosad, na taj način, vidio u minulom životu. Osjetio je grižu savjesti što se nije, makar ponekad, ljubazno javio sinovima Rustem bega. On ih istina nije šikanirao kao drugi, ali mogao im je nečim pokazati da se ne solidariše sa neslanim šalama na račun njihovog jezika i običaja. Pošto je završio čitanje Ostrovskog, Tripko je tražio od Duška da mu posudi još neku knjigu, Tolera ili Gorkog, čija su mu se djela više dopali od romana N. Ostrovskog, Kako se kalio čelik. Duško je kazao da nema više knjiga socijalne književnosti koje su prevedene na srpski jezik, ali bi mu mogao dati na čitanje publicistiske tekstove Svetozara Markovića, Srbija na istoku, i knjigu V. I. Lenjina, Dve taktike socijaldemokratije u demokratskoj revoluciji.
Zvane se pravio da ne vidi knjige klasika socijalnog realizma koje je Tripko donio kući i poslije čitanja odlagao u trpezariji ili na natkasni pored kreveta u svojoj sobi. Činilo mu se, pak, da ih Tripko namjerno ostavlja u njegovom vidokrugu, ne bi li ga pripitao, ko mu ih je dao, otkad se interesuje sa knjige proleterskih pisaca. Na kraju se Tripko pomirio s tim da je Zvane – kod koga je od štampanih stvari u njegovom kuferu vidio samo nekoliko starih brojeva lista Proleter, štampanog u Pragu, i Pitanja lenjinizma, J. V. Staljina – komunistima pristupio iz tipičnih klasnih razloga, zbog ugnjetavanja radnika i seljaka, kao i šikaniranja govornika slovenskog jezika u Julijskoj krajini, a ne zbog ideološke osviještenosti, utemeljene na klasicima marskizma i lenjinizma i na poznavanju književnosti socijalnog realizma.
Zvane je bio odlučio, pošto ga je Davorin Laginja povezao s kosovskim komunistima, gdje su glavni bili Pećanci, crnogorski kolonisti iz vremena balkanskih ratova, u kojima su Peć, Đakovica i Dečani, bili pripali Kraljevini Crnoj Gori, i domicilni Albanci, sinovi trgovaca i begova. Pošto se upoznao s drugovima iz Oblasnog komiteta za Kosovo i Metohiju, zapazio je veliko povjerenje između drugova Crnogoraca i Albanaca, koji su mu kazali da stari kolonisti nijesu pokazivali toliko neprijateljstvo prema albanskom življu kao što je to bio slučaj sa naseljenicima koji su došli poslije Prvog svjetskog rata. Zvane je dobio zaduženje od Pavlja zvanog Paljoka, člana Oblasnog komiteta, da kontroliše rad omladinske organizacije u Mitrovici, koju su sačinjavali učenici sedmog i osmog razreda gimnazije, te Mario Levi, trgovački pomoćnik i Klara Rajvajn, asistent u apoteci.
Duško Tomanović je rekao Zvanu da je on Tripku posudio komunističku literaturu, na svoju odgovornost, jer je procijenio da će Nijemac – nazvao ga je po nadimku a ne po imenu – izrasti u primjernog skojevca. Još je kazao Zvanu da ga nije konsultovao, jer se plašio da on potcjenjuje svog pastorka, zbog njegove skromnosti i zatvorene prirode. Zvane je rekao Dušku da nije pogriješio, ali se pred Tripkom i dalje pravio da ništa ne zna o njegovoj povezanosti sa sinom upravnika policije, koji je najaktivniji član Skoja u gimnaziji. Ipak, pretposljednjeg dana školske godine, pružio je pastorku, pred odlazak u školu, jednu zapečaćenu kuvertu i rekao: Ovo ćeš dati Dušku Tomanoviću.
U vozu za Beograd obojica su ćutali, dok Zvane nije rekao Tripku da će čim se vrate u Zagreb, ukoliko ga interesuje, pronaći knjige Gramšija, Toljatija, Lenjina, Staljina, Tolera, Roze Luksemburg. Tripko mu se povjerio da ga se posebno dojmila Tolerova autobiografija, i da je čitajući piščevu ispovijest otkrio da se čovjekova vrijednost mjeri po tome koliko je sposoban da sasjeća s drugima, i da sada mnogo bolje razumio i život svog očuha. Onda je Zvane iskopao u sjećanju jednu knjigu – premda ih je svega nekoliko pročitao u životu – koja mu je bila ostala kod Josipa Dovšaka, emigranta iz Trsta. Dovšek je duge logorske sate prekraćivao čitanjem knjiga, iz logorske priručne biblioteke, kao i onih koje bi im nekako doturili njihove talijanski drugovi koji su bili s onu stranu logorske žice. Zvane je razbijao dosadu rezbarenjem raznih figura od otpadaka daske u stolarskoj radionici, ali je zapamtio da je među Dovžekovim knjigama bilo i talijansko izdanje Tolerove drame Preobraženje.
– Ljudi na razne načine spoznaju istinu. Moj otac je bio slabić, koji je mlatio mene i mamu, ali ja sam znao da je on dobra duša, jer dok je bio trijezan imao je grižu savjesti što nam ne može obezbijediti dostojanstveniji život. U meni se tada rodio bunt, ne u odnosu na oca nego prema onima koji su ga učinili tako nemoćnim. Kod tebe nisam prozreo taj bunt, i ne malo sam se iznenadio kad sam na trpezarijskom stolu vidio Tolerovu autobiografiju. Vidiš kako je moćna i zavodljiva ideja pravde i jednakosti. Hoće li netko imati napredne poglede ili će služiti mračnim silama zavisi od sredine u kojoj se formira, ali i od toga hoće li mu netko usaditi osjećaj pravde. Zato je misija svakog revolucionara da probudi bunt kod ugnjetenih prema sili i nepravdi. Tko god jednom otkrije i zavoli ideju bratstva i jednakosti više neće dozvoliti da bude ugnjetavan. Komunizam je više od politike: njegova misija nije samo da s vlasti skine reakciju nego da stvori novog čovjeka. Tko bi rekao da će te s proleterskim piscima upoznati mladić čiji otac hapsi i progoni komuniste. Duško je zreo i sposoban mladić, koji se vješto ukriva i ne pravi greške u procjeni ljudi.
Tripko se iznenadio kako je Zvanov uvijek suzdržljivi i upitljivi glas dobio svečani propovjednički ton. Istina, govorio je tiho, i na momente je okretao glavu da vidi osluškuje li ga ko. Onda je napravio značajnu pauzu, odmjeravajući Tripka, kao da ga prvi put vidi, i nastavio još tišim glasom.
– Ja pred tobom i Patricijom nisam ništa govorio o mom ilegalnom radu u Mitrovici, da ne bih doveo u opasnost sve nas, pa i organizaciju. Revolucionar mora slijediti stroga konspirativna pravila, i imati valjanu procjenu kad i što može kazati. Točnije, on je prinuđen voditi dvostruki život, i ne vjerovati nikome, pa ni najbliskijima. Većinu odmetnika i zavjerenika odale su žene, supruge ili ljubavnice, nesvjesno ili u trenutku rastrojstva, histerije ili malodušnosti. Patricija je nešto znala o mojim ilegalnim akcijama, i slutila je dosta toga, ali joj nikad nisam povjerio najsuptilnije tajne, jer je bila nestabilna u mišljenju, i na momente nekontrolisana. Ti si bio suviše mlad, I, činilo mi se, potpuno nezainteresiran za politiku.
U Beogradu su Zvane i Tripko konačili u istom hotelu, u kojem su spavali prije četiri godine kad su iz Zagreba putovali za Kosovsku Mitrovicu. Ostatak puta su razgovarali o planovima za budućnost. Tripko se više nije dvoumio hoće li na sveučilištu upisati pravo ili povijest. Jer, iako ga je istorija više zanimala nego pravne nauke shvatio je da će borbi za pravednije društvo više trebati pravnici, koji će zastupati interese obespravljenih. Mnogo je lakše tumačiti prošlost nego se boriti za promjenu sadašnjosti, rekao je Tripko očuhu.
Kako se voz približavao Zagrebu Zvane je bio sve manje potišten. Nijednom više nije pomenuo Patriciju: samopouzdanje mu je raslo kako su se primicali Zagrebu. Rekao je pastorku da imaju dovoljno novca od njegove štednje i prodaje Patricijinog udjela u apoteci Jakovu Rajvajnu. Moći će kupiti neku skromnu kućicu na periferiji Zagreba, i ostaće im dovoljno novca za Tripkove studije. Očekivao je da će ponovo naći posao na na željeznici, jer inženjer Mašević, šef održavanja, rekao je, kad mu je bio najavio odlazak na Kosovo, da su majstorima kao što je on vrata željezničke radionice uvijek otvorena.
Tripku je Zagreb izgledao mnogo privlačniji nego prije četiri godine kad je odlazio iz njega. U Mitrovici se bio navikao na nered, larmu, dozivanja i pjesme na srpskom, albanskom, turskom, i ciganskom jeziku, ali se iznenadio kako mu se odjednom dopala neuobičajena tišina željezničkog kolodvora, koju je remetio samo pisak lokomotiva pri ulasku na u stanicu, urednost ljudi i žena u skromnim građanskim kostimima, pravocrtnost ulica koje su vodile između skladno srezanih, i pritom sličnih masivnih kamenih zgrada, što je govorilo da su ih gradili ljudi slične tradicije i planova za budućnost. Ušli su u tramvaj koji ih je odvezao do Trga bana Jelačića, i onda su se s kuferima uputili prema malom hotelu Jadran, koji se nalazi u blizini katedrale. Zvane mu je rekao da će ovdje konačiti nekoliko noći, dok ne ne snađu za trajniji smještaj.
No, drugi dan su otišli iz hotela u kuću koju je Zvane kupio na Vrbanima, od Martina Gerla, starog udovca što se poslije pedeset godina života u Zagrebu vratio u Zabok da živi sa svojom sestrom Ankicom, kojoj je nedavno bio umro muž, Ljudevit Balon, penzionisani austrougarski natporučnik. Prizemna kuća na Vrbanima građena od opeke imala je tri prostorije i hodnik. Uz zadnju stranu kuće bio je dograđen klozet sa čučavcem i kada za kupanje, a iza kupatila je ostava za drva i poljoprivredne alatke. Iza kuće prostiralo se dvorište od oko deset ari zemlje sa stablima jabuka, šljiva i krušaka. Bašta je bila zarasla u travu, jer već tri godine, otkad je naprasno umrla Martinova žena Janica, koja je od muža bila mlađa dvadeset godina, niko nije okopavao zemlju niti je kosio travu.
Tripku su se neobično dopale kuća i okućnica. On ih je prepoznao čim su se taksijem dovezli ispred ulazne kapije, jer je ovuda, prije selidbe na Kosovo, prolazio putem od Mošćeničke ulice do Save, s ribarskim štapom preko ramena, tri ili četiri puta svakog mjeseca. Vrbani su u stvari na pola puta između njihove nekadašnje kuće i rijeke, a ambijent je bio seoski, iako se do centra grada stizalo za gotovo isto vrijeme kao iz Mošćeničke ulice, jer tramvaj je saobraćao od Trga bana Jelačića do kraja Savske ceste.
Zvane je šest mjeseci čekao da ga pozovu na posao, iako mu se inženjer Mašević obradovao, i više nego što je očekivao. Rekao mu je da će biti prvi na čekanju, ali da će se morati strpiti, sve dok neki majstor s održavanja željeznice dobije otkaz, razboli se, odseli, ili ode u mirovinu. Zvane je cijelu sedmicu pospremao kuću, kosio travu u dvorištu i preslagao ostatak drva od prošle zime ispod nastrešnice pored ulaznih vrata u kuću, Raščistio je ostavu, jer je namjeravao napraviti malu radionicu. Teza je ostala prazna sve do posljednjeg dana avgusta. Tog jutra, tek što je svanulo, s karoserije kamiona dvotonca, Zvane je, s još tri druga, skinuo malu štamparsku presu i linotip, mašinu za olovna slova. Pošto su ubacili mašine iz karoserije kamiona u ostavu, izvadili su nekolike, špagom povezane bale papira, formata velike radne sveske.
Zvane je rano izlazio, i često se vraćao kući tek kasno na veče. Kadgod je planirao da se duže zadrži izvan kuće prethodnu noć bi skuvao ručak za Tripka, i od septembra, nakon što su pastorku počela predavanja na Sveučilištu, na sto mu je ostavljao tri dinara, za tramvajsku kartu, pecivo i kafu u Zagorcu, kafani u blizini pravnog fakulteta. Tripko, koji je imao lak san, uvijek ga je čuo kad izlazi iz kuće, iako se Zvane kretao na vrhovima prstiju. Zvane je dobio posao prvih dana poslije nove hiljadudeveststočetrdesete godine. Jednu sedmicu je radio u prvoj a narednu u popodnevnoj smjeni, ali je uvijek ustajao u isto vrijeme. Jednom je Tripko prehladio bešiku, i digao se u cik zore, da ode do nužnika. Nije ga malo iznenadio ranojutarnji prizor: Zvane je s omanjim čovjekom četvrtastih leđa, koji ga je neobično podsjećao na Davorina Laginju, ulazio u pomoćnu kuću gdje su smjestili malu štampariju. Zvane je krajem oka primijetio Tripka, ali se pravio da ga ne vidi. Nije ga uzbudilo mladićevo iznenadno pojavljivanje, jer je slutio da je on ranije vidio štamparsku presu, i da je naslutio koja je njena svrha. No, početkom februara Zvane je povrijedio prste desne ruke na drebanku u željezničkoj radionici, a onda se i razbolio od influence. Imao je visoku temperaturu – pastorak ga nikad ranije nije vidio bolesnog – i Tripku je, koji mu je bio skuvao čaj od metvice, iz pantalona složenih na stolici pored kreveta, dodao ključ od pomoćne zgrade. Doći će ujutro, poslije šest sati, drug Joža, slovoslagač. Otvori mu vrata od teze.
Tripko nije spavao ni punu uru, i onda se panično trgnuo zbog straha da je okasnio, i prvo je pogledao koliko je sati na njegovom marvinu, koji su mu Zvane i Patricija kupili za osamnaesti rođendan. Više nije mogao zaspati iz straha da će ga zora prevariti, i da neće ustati na vrijeme, zbog čega će ga, pred vratima pomoćne kuće čekati štampar-ilegalac. Tripko je, ipak, bio spreman kad je naišao malešni plećati čovjek, koji ga je samo kratko osmotrio i rekao: Zdravo. Tripko je otvorio vrata ostave i propustio ga da prvi uđe unutra.
– Uđi – rekao je štampar ne okrećući se prema Zvanu.
Čovjek je sio za omanji drveni sto s olovnim slovima. Iz unutrašnjeg džepa izvadio je jedan list, i na špiglu veličine 30 x 20 cm počeo je slagati naslov proglasa, i tekst između čijih je pasusa, sa većim proredom i razvojenim slovima, pisalo je: R a d n i m lj u d i m a i g r a đ a n i m a! Tripko je, čim su štampariju unijeli u pomoćnu kuću htio vidjeti kako to nastaju štampane stvari. On nije bio spretan s rukama kao njegov očuh, jer nije imao interesovanja za zanate, ali kad mu je Joža pokazao kako se okreće ručka štamparske prese na kojoj se otiskuje tekst proglasa pomislio je da je trebao biti slovoslagač meter, koji bi oblikovao izgled tekstova. Jer, blizina štampanih stvari ga je smirivala, davala mu neku sigurnost: poslije školskih časova, barem jednom sedmično, navraćao je u malu biblioteku mitrovačke gimnazije. Ponekad je zadužio neku knjigu za čitanje, ali je pošto bi potpisao korisnički karton još dugo je ostajao da prelistava i one knjige čiji ga sadržaj nije zanimao. Naime, interesovale su ga tehničke osobine knjiga: dizajn, likovne ilustracije, fotografije, tip slova, širina margina, vrsta papira. Zamišljao je sebe kako će u budućnosti raditi u prostoru čiji su zidovi od dna do vrha zaklonjeni policama, na kojima će biti mnoštvo ukoričenih, ili samo u fasciklama, posloženih papira. Dok je okretao ručku na presi razmišljao je o tome da je štamparstvo jedini zanat koji direktno utiče na formiranje mišljenja.
Tek pošto je štampane papire složio u Jožin veliki ruksak sa pregradama, Tripko je shvatio da bi zbog štampanja antidržavnih letaka mogao biti uhapšen. Kasnije se čudio sȃm sebi kako se – premda je prvi put u životu učestvovao u nekom ilegalnom poslu – mirno suočio s mogućom zatvorskom kaznom i zabranom studiranja na Sveučilištu, u slučaju da policija otkrije štampariju iz koje su distribuiraju ilegalni leci koji pozivaju na rušenje polufašističkog monarhističkog poretka. Prošlo je nekoliko dana, i Tripko se prvi put u životu osjetio važnim, jer je onim jednostavnim okretanjem prese postao dio jednog novog svijeta, koji će iskorijeniti ljudsku oholost, pohlepu i vlastoljublje. Oni su drugačiji i zato će promijeniti svijet, ponavljao je u sebi kadgod bi se pokolebao ili osjetio strah. Sjetio se kako je slovoslagač Joža, u pauzi dok su štamparskoj mašini prinoslili novu balu papira, izvadio iz torbice veliki sendvič sa slaninom, sirom i lukom, predvojio ga, i pola pružio njemu. Uzmi, znam da imaš u kući hrane, ali drugovi treba sve da podijele, ubjeđivao ga je Joža.
Zvanu je sljedeći dan temperatura spala, i polako je ustao iz kreveta. Tripko je uzalud očekivao da će ga nešto pitati o štampanju letaka: samo mu je jednom – dok je na sto postavljao pribor za jelo – značajno namignuo. Sljedećih mjesec dana slovoslagač Joža još je tri puta izjutra sa Zvanom ostajao po par sati u pomoćnoj zgradi, a onda su sredinom marta, njih dvojica i još dva mladića s kačketama, istim onim kamionetom, kojim su dopeljali štampariju, odvezli je pokrivenu sivom ceradom. Zvane se poslije seljenja štamparije, nekoliko puta u februaru pojavljivao kući tek ujutru, s prvim kokotima, i tiho se ušunjao u svoju spavaću sobu. Tripko ga nije pitao, Gdje si bio, jer ga je, još u Mitrovici, Duško Tomanović, naučio da se svijetu konspiracije nikad ne pita, Gdje si: S kim si; Što radiš, ukoliko ti ilegalac sam to ne kaže.
Bio je to drugi po redu četvrtak u aprilu 1940. – tri dana uoči Uskrsa – posljednji radni dan pred petodnevni praznik u čast uskrsnuća Sina Gospodnjeg, i Tripko se polako vukao od pravnog fakulteta prema tramvajskoj stanici u Frankopanskoj ulici. Razmišljao je na koji način će protraćiti toliko vremena, jer štap za pecanje ostavio je u Mitrovici, a voditelj škole esperanta Antenore Jelčić, rekao mu je da će do prvomajskih praznika napraviti pauzu u učenju ovog vještačkog međunarodnog jezika, koji je odlično kapirao zato što je pretežno sastavljen na osnovu romanskih i njemačkog jezika. Ipak, bio je zadovoljan što ovog Uskrsa on i Zvane neće kuvati I farbati jaja. Obojica – za razliku od Patricije koja je obožavala rođendane, godišnjice, karnevale, blagdane – nijesu podnosili masovne euforije ispraznih rituala.
Tek što je Tripko poslije izlaska s fakulteta zašao iza ugla u Frankopansku ulicu, pored njega se zaustavila luksuzna limuzina. Otvorila su se prednja suvozačeva vrata na koja je izašao vitki visoki čovjek.
– Tripo, tebe tražimo. Zvane nas je poslao po tebe – rekao je visoki čovjek i otvorio mu zadnja vrata automobila.
Tripko je bez riječi sio, i tek nakon što su kola krenula primjetio je da pored njega sjedi snažni plavokosi mladić rumenih seljačkih obraza. Suvozač se okrenuo prema Tripku, da vidi je li dobro zatvorio zadnja vrata, a onda je rekao šoferu: Vozi prema Vinogradskoj. Tripko je mnogo kasnije, dok je vraćao film ulaska u škodu s nepoznatim licima u Frankopanskoj, ukapirao da se suvozač šoferu obratio neobičnim tonom, poluglasno, ali s visine osobe koja je naučila davati naredbe. Auto je iz Frankopanske Ilicom krenuo prema Černomercu, i onda je skrenuo u Vinogradsku ulicu. Dok je auto pristajalo u dvorište žuto opiturane jednospratnice, snažni mladić koji je sjedio na zadnjem sjedištu pored Tripka otvorio je svoja vrata i hitrim korakom prešao na drugu stranu auta, čekajući da se njegov saputnik, iskobelja zajedno s torbom, nabreklom od udžbenika i skripti.
– Dođi sa mnom – grubo je uhvatio Tripka za mišicu i počeo ga vući prema zadnjoj strani kuće, iako se ovaj nije opirao. Otvorio je jednokrilna vrata iza kojih se nalaze suterenske stepenice. Tripko je mahinalno zastao, i pokušao se otrgnuti od čvrstog stiska, ali njegov trzaj bio je slab, i istog časa mu se, od udarca pesnice u potiljak, zamračilo pred očima. Posrnuo je naprijed, i strovalio bi se niz stepenice da ga neznanac nije pridržao. Snio ga je u naručju, kao neku lutku, i kad ga je spustio na zadnju stepenicu snažno ga je odgurnuo tako da je pao licem na betonski pod. Tripko je leđao potrbuške nekoliko minuta, i utoliko su u podrum ušli šofer i njegov suvozač.
– Diži se – naredio je suvozač.
Tripko se pridizao pokušavajući da razabere gdje se nalazi. Na prigušenoj dnevnoj svjetlosti koja je dolazila s dva uska prozora pri samom plafonu, razaznao je tri muške figure, mali čestvrtasti sto na sredini prostorije i dvije stolice s naslonjačem. Plavokosi mladić ga je uhvatio za okovratnik, podigao ga i posadio na jednu stolicu. Preko puta stola sio je suvozač koji je iz džepa izvadio kutiju cigareta i šibice. Prvi dim je uvukao duboko u pluća i ispustio ga pravo u Tripkovo lice, bezočno se cereći.
– Pričaj – rekao je poluglasom trudeći se da mu glas zvuči jezovito.
Tripko je ćutao gledajući ga ispod oka, još ne shvatajući o čemu se radi.
– Pričaj bando komunistička – sad je podviknuo mršavi čovjek i lupio šakom o sto.
Tripko je razrogačio oči, ali je i dalje ćutao. Onda ga je plavokosi mladić koji je stojao iza njega mlatnuo pesnicom iza uha tako da se opet strovalio na pod. Prije nego što je s cijelim tijelom dodirnuo beton izgubio je dah od snažnog udarca vrha cipele u slabine. Pustili su ga da nekoliko minuta leži tako sklupčan u obliku fetusa, dok povrati dah.
– Kaži nam gdje je bila tiskara, gdje je propagandni materijal, tko je bio slovoslagač, i nećemo ti ništa. Pustit ćemo te da ideš. Znamo da si ti još zelen, samo si zaveden njihovom propagandom. Ti se još možeš, ako hoćeš, vratiti na pravi put – glas mršavca više nije bio grub, nego kao zabrinut, poput roditelja koji kori nestašno dijete. U maloj prostoriji s gvozdenim vratima nije dopirao nijedan zvuk izvana: samo se čulo Trikovo duboko disanje.
– Ako ne progovoriš proklinjat ćeš dan kad si se rodio. – Ton mu je opet bio nemilosrdan. – Odavde nećeš živ izaći, i nitko neće znati što se s tobom desilo… Šutiš? Skini mu cipele.
Plavokosi mladić je strgnuo Tripkove cipele s noga ne razvezujući pertle, a onda, gadljivo, skinuo mu je i čarape. Okrenuo ga je na leđa i sio mu na koljena čvrsto ga držeći za listove noga, tako da su mu stopala bila nepomična. Mršavi isljednik je iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadio mali gumeni pendrek, i snažno udario Tripka po tabanima. On je urliknuo od bola. Drugi udarac je dočekao spremniji. Samo je jeknuo. Svaki put bol se s tabana širio se uz noge i kičmenu moždinu do malog mozga. Onda mu je nešto bljesnulo pred očima. Učinilo mu se da je mozak eksplodirao.
Osvijestio se u mraku, i prvo što je pomislio da se nalazi u grobu, a onda je shvatio da je strop, kojega je poslije dosta naprezanja uspio nazrijeti, visok barem dva metra. Pokušao je srediti misli dišući duboko i ravnomjerno. Počele su mu navirati slike iz Frankopanske, potom limuzina, ljudi u autu, kuća u Vinogradskoj, i stepenice do podruma za mučenje. Pokrenuo je glavu i pokušao se okrenuti na bok da vidi gdje se nalazi sto sa dvije stolice, ali tijelo mu je bilo utrnulo, kao da nije njegovo. Pomislio je da su mu možda povrijedili kičmu. Nastavio je ležati tako oduzet, bez misli i orjentacije u vremenu. Onda je kroz mala prozorska okna počela dopirati slaba dnevna svjetlost. Svanulo je, pomislio je. Najednom je osjetio koliko je hladan betonski pod na kojemu je ležao s obije plećke. Ponovo se pokušao okrenuti na bok, i osjetio je bol u lijevom ramenu. Malo je pokrenuo ruke i noge. Nije imao snage, ali je shvatio da polako počinje da pomjera udove. Sve mu je bilo hladnije, i uspio je da se premetne na bok i sklupča, toliko da je skoro sastavio zube I koljena.
Tripku se polako bistrilo u glavi. Duško Tomanović mu je jednom kazao kako su Paljoku, u vrijeme dok je studirao u Beogradu, policajci zloglasnog krvnika Dragog Jovanovića, napali na sred ulice, odvezli u neku kuću na periferiji, premlatili ga i izbacili na ulicu. Nemam što odati i kad bih htio, ponavljao je Tripko u sebi, i u tom času su se otvorila gvozdena vrata podruma.
– Rekli su mi da si se dobro držao – kazao je omanji crnomanjasti čovjek s dugim tankim brcima iznad tankih usana. – Čestitam – stegnuo je Tripkovu mlitavu šaku svojim kratkim debelim prstima i napravio grimasu, koja bi ličila na osmijeh da mu oči nijesu bile tako hladne i bezdušne. Pored njega je stojao visoki mršavi isljednik, koji je prišao Tripku, polako ga uhvatio ispod pazuha i opet posadio na stolicu. Tripko se htio oprijeti na noge, ali kroz stopala ga prostrijeli bol, kao da je taknuo očni živac. Mahinalno je pogledao stopala koja su bila otečena i modra od podlivene krvi. Preko puta njega je sio omanji četvrtasti čovjek, koji je građom podsjećao na slovoslagača Jožu, i iz džepa izvadio kutiju cigareta i šibice, na isti način kao što je to juče učinio mršavko.
– Hoćeš li cigaretu? – glas mu je bio grub iako se trudio umekšati ga.
– Hvala… Ne pušim – procijedio je Tripko, misleći da je ovo uvod u novu torturu.
– Dobro je što ne pušiš. Revolucionar ne bi trebao da je zavisan od bilo kojeg poroka. Ja nažalost nisam toliko savršen.
Tripko je osjetio ironiju u čovjekovom glasu. Pokušavaju me navući na tanak led. Mislio je da je to igra živaca pred novo mučenje. Neznančeva ramena su bila opuštena, i držanje tijela neagresivno, ali pogled mu je i dalje bio ispitivački.
– Ja sam Stefan – ponovo je Tripku pružio ruku. – Položio si ispit. Mi te već duže vrijeme promatramo. Skupili smo podatke o tvom ponašanju, ovdje i u Kosovskoj Mitrovici. Morali smo provjeriti koliko si čvrst, jer Partija s tobom ima posebne planove. Neki drugovi nisu izdržali torture u policiji, i zbog toga su mnogi naši drugovi uhapšeni ili su morali pobjeći u inozemstvo… Drug Slavko će se brinuti o tebi dok zaliječiš stopala. – Pokazao je rukom na mršavog tipa koji ga je krvnički udarao pendrekom po tabanima, sve dok nije izgubio svijest. Drug Slavko, koji mu je kasnije kazao da radi kao tehničar u glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, uhvatio ga je ispod ramena i koljena, i iznio uz stepenice neočekivano lako. Otvorio je vrata jedne sobe na prvom spratu, i spustio ga na široki francuski ležaj.
Tripko nije bio u protesnoj koloni za Prvi maj, koja je marširala od Trga bana Jelačića do Maksimirske ceste. Još je šepao na desnu nogu, i Zvane je mislio da mu je polomljena neka koščica u stopalu. On bi svakako istupao u koloni bez obzira na bol u nozi da mu očuh nije zabranio da učestvuje u maršu, koji nadziru policijski agenti, ali i provokatori koji su se uvukli među radnike i studente. Poslije proslave u Maksimirskoj šumi, gdje se uz velike kazane s fadžolom i slaninom, izvodio splet narodnih i revolucionarnih pjesama studentskog pjevačkog zbora Mladost, Zvane je kući stigao malo pripit, i rekao Tripku da mu je žao što i njemu nije dozvolio da s drugovima proslavi međunarodni praznik rada, ali drug Stefan, koji je bio instruktor Kominterne u španskoj rebulikanskoj vojsci, naredio je drugu Slavku: Čuvajte tog mladića, trebat će nam za važnije stvari.
Slavko Markon je u prvu subotu nakon praznika pokucao na vrata kućice u Vrbanima. Zvane i Tripko, koji su poslije doručka pili crnu kafu, iznenadiše se nezvanom gostu.
– Otkud ti kod nas?
– Nemam vremena za priču. Daj Tripu svoj bicikl. Treba da ode sa mnom na jedno mjesto. – Visokom čovjeku se žurilo, i nije odgovorio na Zvanov poziv da načas uđe u kuću dok Tripko promijeni košulju i obuče sako, nego je krenuo prema svom biciklu koji je bio prislonio uz jedan stub kućne verande.
Tripko je prvi put, otkad se vratio iz Mitrovice u Zagreb, sio na biciklo, i već poslije petnaest minuta vožnje bio se zadihao. U nogama nije osjećao umor, jer s proljeća, sve dok ne zastudi u kasnu jesen, praktikovao je duge šetnje uz Ibar i Savu, uvijek istim tempom, ni sporim ni brzim. Prošli su Ilicu i Černomerac, i poslije dva kilometra šljunkovitom cestom krenuli su puteljkom prema padinama Sljemena. Ispred seoske kuće pod krošnjom rascvjetalog trešnjinog drveta sjedjeli su srednjovječni muškarac i žena. Oboje su ustali pošto su biciklisti prošli kapiju sklepanu od letava.
– Bog Slavko, stavite tamo bicikle. – Čovjek je pokazao rukom na zadnji zid drvene štale koji je zaklonjen od strane seoskog puta.
– Zdravo Rudi. Je li stigao drug Stefan?
– Čeka vas u kujini.
Tripko je ušao za Zvanom u kuhinju sa velikim stolom na sredini prostorije. Sa obije strane stola bile su postavljene drvene klupe, a na čelu i začelju nelakirane drvene stolice s naslonom. Čovjek na čelu stola je, sjedeći doimao se visokim, jer njegove snažne crte lica, oholi izgled i snažni vrat, izgledali su kao da su nasađeni na dugačko tijelo. Zbog toga što je čovjek sjedio ili zbog nepriviknutih oči na polumrak, svjejedno, Tripko nije prepoznao druga Stefana, iako je dobro zapamtio njegove riječi da se dobro držao pod batinama u podrumu kuće u Vinogradskoj ulici. Zato nije nije predosjetio Stefanov čelični stisak ruke, pa je Tripkova šaka koju je pružio za rukovanje ostala mlitava, poput mrtve ribe.
– Hoćeš li čašu rakije? Travarica. Dobra je – pokazao mu je glavom da sjedne na lijevu klupu blizu njega.
– Hvala, ne pijem.
– Opa, ne piješ, ne pušiš, ako još izbjegavaš ženske mogli bi te kandidovati za komunističkog svetog Tripuna – Iskezio se prema Tripku. – Jesi li u djetinjstvu išao u crkvu?
– Ne… Nisam. Mama je radila u jednoj katoličkoj zakladi, ali nije voljela ići na nedjeljne mise.
– Ja sam obožavao jutarnja bogosluženja nedjeljom. Moji roditelji su bili redovni na nedjeljnim misama, i ja također nikad nisam izostao, jer je to bila prilika da obučem bijelu košulju, najbolju jaketu i hlače. – Tripko je zapazio da Stefan na lijevoj ruci ima veliki prsten s dragim kamenom, i da bi po njegovom crnom odijelu prije rekao da je banovinski činovnik ili trgovac nego opasni zavjerenik kojemu većina drugova nije znala pravo ime. – Da ne gubimo vrijeme. Revolucionari nemaju tu privilegiju da nadugo naklapaju… Mi smo, poslije dužeg promatranja i analiza, odlučili da ti povjerimo specijalne zadaće. Jer, metode naše borbe moramo mijenjati i prilagođavati režimskim taktikama. Naša borba će biti duga, bez obzira što režim izgleda slab zbog razdora među nacionalnim buržoazijama. Ono što može ubrzati njegov kraj je mogući rat sa Hitlerom, koji je anektirao Austriju, i stigao na naše zapadne granice. Zato moramo biti budni, i ići u susret događajima, a ne ostati na njihovom repu. No, štogod de desi, da bismo mogli parirati režimu i pravovremeno osujetiti njegove namjere, treba infiltrirati što više ljudi s jasnim komunističkim opredjeljenjem u policiji, vojsci, finansi, banovinskim službama, sokolskim organizacijama, kulturnim društvima. U posljednje vrijeme političke okolnosti nam idu u prilog. Novostvorena Banovina Hrvatska dobija mnoge administrativne ovlasti, a među haesesovcima, koji su do juče bili u opoziciji, imamo dosta simpatizera. Banovinska uprava je postala nadležna za državljanstva, i u tom odjelu radi naš čovjek. Za ono što planiramo s tobom trebaće ti jugoslovensko državljanstvo.
Drug Slavko je cijelo vrijeme ćutao, povremeno je izlazio i vraćao se lagano, zatvarajući kuhinjska vrata čije su šarke škripale. Poslije ručka je kazao da će morati otići do grada. Domaćin Rudi i njegova žena Janica pojavili su se samo da donesu ručak i večeru iz pomoćne zgrade, koja je služila i za ljetnju kužinu. Stefan je rekao Tripku da je Partija baš njega izabrala između više kandidata, jer je neupadljiv, inteligentan, a pokazalo se i dovoljno čvrst da ne poklekne pred klasnim neprijateljem.
Tripko se trudio ne pokaže zbunjenost, jer Stefanove riječi su bile ljubazne, ali pogled mu je ostao prodoran, nimalo prijateljski. Ispitivao ga je o njegovim navikama, rodbini, prijateljima. Upozorio ga je da uvijek mora biti iskren pred Partijom, i kad su u pitanju najintimnije stvari.
– Imaš li curu?
– Nemam – rekao je Tripko, bez ustezanja, kao da je očekivao pitanje.
– Neki se drugovi ne bi složili sa mnom, ali veoma malo žena je u stanju da čuva tajnu. Istina, postoje izuzeci. Jer, ženska kemija je drugačija. Istina, one znaju biti posvećenije od muškaraca, ali kad se osjete napuštenim veoma su osvjetoljubive. Tko god se bavi konspirativnim radom to mora imati na umu. – Stefan je ispio čašu travarice i sklonio je sa stola na kredenac. Skinuo je sako i zavrnuo rukave, pokazujući mišićave podlaktice koje su bile očvrsle u učenju metalskog zanata. Naslonio je laktove na rub astala izazivački gledajući Tripka, kome se u jednom času učinilo da će se ustremiti na njega. Onda je opustio ramena, uzdignute šake položio ispred sebe i počeo govoriti jednoličnim glasom glasom iskusnog agitatora.
Tripku se činilo da Stefan govori neku lekciju koju je bio naučio napamet, jer nije pravio pauze niti se obazirao kakav je utisak ostavio na slušaoca. Osnovna je stvar, potcrtao mu je, da konspirator ne smije na sebe skretati pažnju okoline, osim ako se namjerno gradi prostodušnijim nego što je u stvari. Ukoliko ga doživljavaju kao osobenjaka onda tu svoju osobinu treba činiti unekoliko komičnom. Jer, susjedi, kolege iz političke stranke ili radne organizacije, u nespretnim ljudima ne prepoznaju opasne zavjerenike. Takođe je važno, nastavio je, da pokazuje izvjesnu neambicioznost, odnosno manjak političkih strasti, čak i kad se slaže sa stavovima sagovornika.
– Uvijek si u prednosti kad te okruženje potcijeni. Ako smatraju da si malo blentav neće te smatrati konkurencijom i manje će obraćati pažnju na tebe. Ipak, da bi zadobio potpuno povjerenje nadređenih i kolega sličnog statusa moraš pokazati lojalnost, i marljivost u svom osnovnom poslu. Ponašaj se kao fah idiot, kako je Marks nazivao jednosmjerne ljude. Dakle, ograničeno pametan, nedovoljno ambiciozan i sklon poštovanju autoriteta. Ipak, ne hvali pretjerano režim, pokazuj izvjesnu suzdržanost, ali ne i odbojnost prema dinastiji Karađorđević, i uključi se u Hrvatsku seljačku stranku, jer je dio državne vlasti i najuticajnija je u Zagrebu.
Domaćin Rudi je goste uz večeru poslužio i graševinom koju je pravio iz svog malog vinograda. Stefan je ponudio Tripku jednu čašu bijelog vina, koji se malo nećakao a onda je popio naiskap, kao vodu. Stefan je napravio grimasu jer se Tripku nije pomjerila nijedna crta na licu. Imaš dobar potencijal da postaneš pijanac, našalio se Stefan. Vino je Stefana raspoložilo, i tražio je od Rudija da mu donese još jednu bocu graševine. Prisipao je sȃm sebi, i nije više nudio Tripka. Glas mu je ostao tih, ali jednom je lupio mladića po ramenu, od čega se ovaj stresao. Nije podnosio onu vrstu intimizacije koju je gledao prolazeći ispred mitrovačkih kafana, gdje pijani gosti jedan drugog tapšu po leđima i ljube se u obraze na rastanku.
Stefan mu je nadugo ispričao kako se u Moskvi upoznao s Gruzinkom Šalvijom, kompozitorkom, čiji je otac bio Staljinov vršnjak. U Goriju su bili u istom odjeljenju, od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Opisivao je Šalvijinu krhku građu, bijelo lice uokvireno bujnom crnom kosom, i velike plave oči koje su uvijek izgledale sneno, slično kao što kolekcionar priča o nekom umjetničkom remek djelu, koje je nekad posjedovao. Rekao je još da je sȃm Staljin bio na prvomajskom koncertu, na kojem je Šalvija dirigovala, i da je tom prilikom vidio vođu velikog Sovjetskog Saveza.
– Staljin je prošao pored mene, i pogledao me. Izdaleka je izgledao obično, ali njegov pogled je imao hipnotičku moć. U času kad su nam se susreli pogledi shvatio sam da je sreća za svjetski radnički pokret što se na čelu prve zemlje proleterijata nalazi takav genije. – Nastavio je opisivati Staljinovu pratnju, i ložu u kojoj je u drugom redu, pored Staljinova ađutanta sio njegov školski drug Mihail, kompozitorkin otac.
– Gdje je sad drugarica Šalvija? – Pitao je Tripko, i odmah je shvatio da je pogriješio.
– Ne znam. Nismo se dugo vidjeli. Nisam joj se javio kad sam krenuo u Španiju. Uostalom, ona je mislila da sam Čeh… Inženjer iz Praga – rekao je Stefan poslije kratke pauze, i odjednom je izgubio želju za razgovor. – Umoran si, neka ti Rudi pokaže sobu u kojoj ćeš spavati.
Stefan je ispio još jednu botilju graševine prije nego nego je pošao na spavanje. Rudi je smjestio Tripka na mansardi, a Stefanu je spremio sobu svoje pokojne sestre Štefice, koja se nalazi između kužine i spavaće sobe supružnika. Tripkov krovni prozor je ostao otvoren tako da ga je probudilo sunce na izlasku i Janicino dozivanje Rudija, koja je molila da joj donese kofu vode za kokošinjac. Tripko i Stefan su se istovremeno našli ispred bunara u dvorištu čekajući domaćina da im prinese ručnike i sapun za jutarnje brijanje. Poslije ispijanja kafe Stefan je rekao Tripku da se poslije podne mora vratiti u grad. Zamolio je Janicu da mu ispegla košulju i donese vlažnu krpu da obriše cipele.
– Izgled je neobično važan za konspiratora. Odijevanje mora biti neupadljivo, u skladu sa socijalnim statusom. Ti ćeš nakon završenog fakulteta biti činovnik niže-srednje klase, zato i odijelo treba biti obično, crno, teget ili sivo. Nikako jarke boje niti detalje kao što su svileni šal, skupi nakit, lakovane cipele, šešir sa širokim obodom. Odijelo, cipele, čarape i kravata trebaju biti iste boje. Čiste i ispeglane. Ponavljam ti, većina ljudi se lakše povjerava jednostavnim osobama. Zato nikad ne pokazuj posebnu znatiželju za stvari koje te se osobno ne tiču. Tvoja je prednost što izgledaš kao čovjek od svoga posla. Ja se, kao što vidiš, moram kamuflirati na drugačiji način. – Stefan je rekao dvosmisleno, i iz prsluka izvadio džepni sat sa zlatnim lancem. – Posebno moraš biti pronicljiv u procjeni ljudi. Svaki čovjek potencijalno može biti nesvjesni dostavljač, ili, čak, ubačeni provokator. Naše neprijatelje i one koje treba vrbovati, posebno ćeš izučavati. Njihove navike, slabosti, odnose u obitelji, materijalno stanje, profesionalne ambicije. Posebno obrati pažnju na one stvari koje prešućuju. To je najsuptilniji dio tvog zadatka, i svaka greška u procjeni karaktera ili namjera osobe koju opserviraš dovodi u opasnost, ne samo tebe nego i cijelu organizaciju… Strpljivost i pronicljivost glavne su osobine konspiratora.
Oko podne pojavio se Slavko Markon. Krenuo je prema Rudiju koji je okopavao krompir u bašti, ne pozdravivši Stefana i Tripka, koji su sjedjeli za ljetnjim stolom na verandi. Ali, cijelo vrijeme dok je čavrljao s domaćinom ispod oka pogledivao je prema Stefanu. Prošao je cijeli sat, Slavko se nestrpljivo premještao s noge na nogu, kao da mu je puna bešika. Onda mu je Stefan mahnuo rukom da priđe, ali onako nehajno kao da su cijelo vrijeme bili zajedno.
– Zdravo – rekao je Slavko gledajući samo u Stefana. – Doći će Brko i Štef po tebe. Brko je kazao da budeš spreman oko jedan I po.
– U redu. Ti češ s drugom Tripom kako smo se dogovorili. – Stefanovo lice se iznenada smrklo. Otišao je u kuću i uzeo sako i šešir s čiviluka.
Stefan se vratio na verandu s šeširom na glavi, ispeglanom košuljom i očišćenim cipelama, naručio je domaćici još jednu kafu, i nakon petnaest minuta na makadamu pored Rudijeve kuće pristala je luksuzna crna limuzina. Suvozačeva se vrata otvoriše i iz auta izađe visok, koščat i mršav čovjek, koji je izdaleka ličio Slavku. Ali, kako se približavao vidjelo se kako je malo pognut u ramenima, i da u hodu čudno zabacuje noge, kao da će se sljedećeg trenutka spotaknuti i pasti.
– Ja sam Brko – prvo je pružio Tripku ruku, a onda ostalima. Osmjeh mu je bio srdačan, za razliku od Stefanovog koji je ličio na grimasu. Imao je lijepe zdrave zube i visoko čelo sa zaliscima. Brko mu je konspirativni nadimak, pomislio je Tripko, gledajući svježe obrijanog mladića.
Još dok su se vraćali bicikom, Slavko je kazao Tripku da će se, iz sigurnosnih razloga, još danas preseliti u Vlašku ulicu. Pozdravili su se na Černomercu, Slavko je krenuo prema Trgu bana Jelačića a Tripko ka Vrbanima. Zvane nije bio kući dok je Tripko pakovao stvari za selidbu, ali sjutradan ga je čekao ispred Gradske kavane, koja je pedesetak metara od iznajmljenog stana u Vlaškoj ulici, i pozvao na piće. Zvane je htio izgledati veseo premda se Tripku učinilo da je malo sjetan: Bolje je ovako za obojicu… Drug Brko mi je rekao da će ti isposlovati jugoslovensko državljanstvo. Ja sam već dobio papire. Otkad je Banovina dobila ovlašćenja za davanje državljanstva strancima to će se lakše regulirati nego ranije preko Beograda. Dok je pričao i ispijao kafu stalno je pogledivao na sat, platio je konobaru račun, užurbano ustao i rekao da će se javiti. Krenuo je tri četiri koraka, a onda se povrnuo i kazao: U slučaju da ti nešto treba u kući, ključ će biti na dovratku.
Prošlo je tri nedjelje, i Zvane je opet presrio Tripka, samo desetak metara dalje od mjesta gdje ga je sačekao prvi put. Između ljetnje bašte Gradske kavane i gvozdenog stuba za noćnu rasvjetu. Tripko se dvoumio da pita očuha čeka li ga dugo ili ga je neko obavjestio o njegovim terminima polaganja ispita u junskom roku. Ali, odustao je, jer je Zvane ovog puta bio vidno raspoložen. Rekao mu je da ima dobru vijest za njega: obaviješten je iz Odjela za strance da se Tripkov zahtjev za državljanstvo povoljno riješio, i da će uskoro dobiti poziv gospodina Bićanića, načelnika za opće poslove. Još mu je rekao da se neko vrijeme neće gledati, ali da će drug Slavko prenositi poruke, ukoliko bude nešto važno.
Bližio se kraj dugog sparnog zagrebačkog ljeta. Studenti i đaci iz unutrašnjosti su se vraćali preplanuli s velikim nadama da će poslije školovanja dobiti neko namještenje i ostati živjeti u Zagrebu. Tripko se cijelo ljeto vukao između svoje sobe u petosobnom stanu na prvom spratu u Vlaškoj 16, čija je vlasnica bila Johana plemenita Jakopina, Austrijanka iz Linca, supruga Blaža Jakopine, počivšeg austrougarskog i jugoslovenskog generala. Poslije muževe smrti gospođa generalica je, po preporuci, primala jednog mladog studenta u podstanarstvo, ne zbog novca, jer je imala muževu generalsku mirovinu a stanarina studentima bila je simbolična, nego zbog toga što je često imala napade migrene i depresije, i tješila je pomisao da je još neko s njom u stanu ko bi joj mogao, za ne daj bože, priskočiti u pomoć. Plemenita frau Johana bila je oduševljena skromnošću i znanjem njemačkog jezika svog novog podstanara. Dan pred okončanje kalendarskog ljeta na vrata, na čijoj je mesinganoj pločici pisalo, Blaž Jakopina divizijski đeneral, pokucao je Slavko Markon, koji je jedini posjećivao Tripka. Izvinio se milostivoj Jakopina na smetnji, i rekao da mora vidjeti Tripka – kazao je mladog gospodina Dragišića – i prenijeti mu jednu poruku od rodbine iz Italije.
Tripko je po Slavkovom licu shvatio da se dogodilo nešto neprijatno: usne su mu bile stisnute i bijele, kao da je iz njih bila istekla krv. Posljednji put su se sreli prvog vikenda u junu, u jednoj praznoj kolibi na Sljemenu, koja je bila nedaleko od gazdinstva Rudija Žugeca. Sa Slavkom je u kolibi bio Stefan i još dvojica mladića sa zagorskim naglaskom. Stefan ih je podučavao rukovanju eksplozivnim napravama, kao i sastavljanju i rastavljanju pištolja i zatvarača poluautomatske puške, i pošto je instruktor otišao, Slavko je rekao mladićima da će na jesen je proći još obuku gađanja iz vatrenog oružja, negdje u šikarama pored Save, gdje lovci često gađaju ptice na prelet.
– Zvane je uhapšen – rekao je Slavko, čim je zatvorio vrata.
– Gdje su ga uhitili? – Tripko je zaboravio gostu ponuditi stolicu da sjedne.
– U Splitu. Partija ga je poslala u brodogradilište. On je zanat naučio u pulskom arsenalu, i mislili smo da će tamo lako steći povjerenje među metalcima. Zaista, formirao je partijsku ćeliju, ali među novoprimljenim članovima Partije bio je i jedan policijski agent.
– Kad su ga aretirali?
– Prije dva tjedna. Misle da je neka velika zvjerka. Udarili su mu strašne muke. Iglama. Tamo sadistički muče zatvorenike, jednome su turpijali goljenice. Pitanje je može li izdržati takvu torturu. Zato su Brko i Stefan odlučili da se skloniš neko vrijeme.
– Gdje?
– Možda kod tvoje obitelji u Italiji? Preko naših drugova sa željeznice možemo lako organizirati ilegalno prebacivanje za Trst ili Goriciju.
– Otkad je, prije tri godine umro nono Leonardo, više mi se tamo nitko ne bi obradovao.
– Onda ćemo te neko vrijeme morati sakriti ovdje, dok ne organiziramo prebacivanje za negdje drugdje. Na primjer u Prag. Tamo je dosta naših drugova. Mogao bi nastaviti studije, na njemačkom jeziku.
– Možda imam bolju ideju. Stiglo mi je pismo od oca iz Argentine, preko mamine prijateljice iz Kazerte, prije nekoliko mjeseci, u kojemu kaže da posjeduje kuću na Cetinju, i da u kući stanuje jedan njegov prijatelj. Dalje navodi da bi volio da odem jednom u Cetinje, i upoznam zemlju u kojoj se on rodio.
– Ideja nije loša. Moram se konzultirati s drugom Stefanom. Javit ću se.
Tripko je prvog oktobra na željezničkom kolodvoru kupio kartu za Sarajevo. U torbi je imao jednogodišnji ugovor o imenovanju za šefa zastupništva Simensa za Cetinje, Podgoricu, Nikšić, i primorje od Herceg Novog do Ulcinja, koji je s velikim štambiljom, i datumom 9. 9. 1940., u Zagrebu potpisao, Franjo Špoljar, direktor prodaje. Tripko nije ništa znao o komercijalnim poslovima, a još manje o generatorima za struju i turbinama. Nije si ni trudio da nauči: Stefan ga je u obuci za diverzantske akcije grdio da ima dvije lijeve ruke, i što je najveća šeprtlja koju je vidio u životu, jer ni poslije deseti ponavljanja nije uspio povezivati kablove s trotila na satni mehanizam.
Stefan mu je preko Slavka poručio da posljednju noć, pred odlazak iz Zagreba, prespava u hotelu Astorija, koji je blizu željezničkog kolodvora, i da ne najavljuje odlazak gospođi Jakovina. Sve je napravio po dogovoru, išunjao se iz stana dok je gospođa drijemala poslije ručka, iznajmio hotelsku sobu i rano legao, jer je vlak za Sarajevo kretao u šest satu ujutro. Dok je pokušavao zaspati neko je pokucao na vrata. Policija, pomislio je. Pritajio se, još neodlučan hoće li otvoriti vrata ili pitati: Tko je. Onda je ustao, malo odškrinuo vrata, i ugledao Stefanovu facu, koja se podsmješljivo cerila.
– Sve je u redu. Nemoj da se brineš. Portir je moj rođak – rekao je i iz torbe izvadio balu novčanica od sto dinara. – Kad ti prifali novac javit ćeš našem čovjeku, koji će ti dolje biti veza. Ovaj ugovor, koji si danas dobio, bit će ti dobra kamuflaža. Zvanično ćeš postati šef predstavništva Simensa, obići ćeš električne centrale, nudi im rezervne djelove, ali nemoj ulaziti u stručne priče. Reci da si ti komercijalista, a da su za eventualne remonte zaduženi inženjeri. Simens je prestižna industrija, i mjesto njihovog predstavnika će ti pomoći da upoznaš lokalne poslovne ljude, političare, banovinske načelnike. Prvih par mjeseci ne poduzimaj nikakve aktivnosti dok ti se ne javi naš čovjek, od koga ćeš dobiti nove instrukcije. Na tog čovjeka se možeš se potpuno osloniti. No, ukoliko se promijene okolnosti budi preman za povratak.
Tripko je iz vagona prve klase izašao na sarajevsku željezničku stanicu poslije dvadeset pet sati vožnje, oko devet sati ujutro, drugog oktobra 1940. Do Banja Luke bio je sȃm u kupeu, gdje mu se pridružio artiljerijski major Krneta, Ličanin, koji je išao na raport u sjedište vojne bolesti u Sarajevo. Major je bio prostodušan, ali radoznao: odakle je njegov saputnik, što radi, kamo se uputio. Tripko je odgovarao neodređeno i mrzovoljno, kao da je pospan, ali major nije posustajao, sve dok su izašli na željezničkoj stanici. Na peronu major je ponudio Tripka da ga časti kafu i rakiju: Hvala gospodine majore, rado bih, ali kasnim na voz za Dubrovnik, nadam se da ćemo se opet sresti, migoljio je Tripko.
No, voz za Dubrovnik i Zeleniku je po redu vožnje kretao u četiri sata popodne, i on se dvoumio hoće li kufer ostaviti na garderobi i prošetati do Baš čaršije, čuvenog istočnjačkog bazara, tamo popiti kafu i probati čuvene sarajevske ćevape, ili će cijelo vrijeme ostati u kafani na željezničkoj stanici. Na kraju je odlučio ne mrdati nigdje, i da prekrati vrijeme čitanjem knjige, Milana Šufflaya, Srbi i Arbanasi, na njemačkom jeziku. Knjiga mu je otvorla nove spoznaje o albanskom narodu, koje u Mitrovici nije znao. Toliko su ga zanijele Šufflayeve opservacije i zamalo nije propustio voz za Dubrovnik i Zeleniku. U zadnji čas je krenuo prema peronu za uski kolosijek, i uz pomoć konduktera uspentrao se uz stepenice s teškim kuferom. Za razliku od zagrebačkog vlaka, voz iz Sarajeva nije imao kupee, i sve klupe u vagonima bile su drvene, nalik onima u čekaonicima željezničkih stanica. Zadihan, s šeširom u jednoj i kuferom u drugoj ruci, dokotrljao se do prve prazne klupe. Lokomotiva na ugalj deprimirujuće sporo probijala , a kad su stigli na Ivan planinu, mašinovođa je zaustavio voz, i zajedno s ložačem lokomotive i kondukterom i izašao da postavi voz na zupčanike. Voz se bio približio velikom nagibu, i zupčanici su kočili kompoziciju, kako se ne bi na prvoj krivni strovalila u ambis. Nedugo zatim, voz je oslobođen zupčanika I nastavio je da kašlje od Jablanice prema Mostaru, dolinom Neretve. Tripka utoliko prevari san. Kad se probudio voz se probijao kroz golo i krševito polje okruženo brdima u daljini. Pitao je srednjovječnog seljaka, grubih ruku i prosijedog brka, dokle su stigli. Ovo je Popovo polje, poslije dolazi Hum, a onda raskrsnica Uskoplje, gdje se vagoni ukrštaju, za Dubrovnik i Zeleniku.
Već oko deset sati kroz zatvorene prozore kupea upekla je nebeska jabuka – premda je bio početak oktobra – i Tripko je morao začepiti nos od neobične ape koja se širila sa susjedne klupe na kojoj je drijemao prosijedi brkajlija. Svježi znoj pomiješan sa zadahom stare tekućine koja je ostala u neopranom kaputu i donjem vešu, štipao je Tripkove nozdrve, tako da je morao okrenuti glavu na drugu stranu prema prozoru, iako su mu oči bliještile od odsjaja koji se prelamao na zamašćenom staklu. Pored voza sporo je promicao kameniti pejzaž, ispresijecan uskim puteljcima, s malim vrtačama koje su ograđene naslaganim kamenjem. Kuće pored pruge, kao i one što su se nazirale u daljini bile su jednobrazne, pravougaone, izrađene od tesanog kamena, malih prozora, s krovom prekrivenim tiglom kanalicom.
U Uskoplju su se odvojili vagoni za Dubrovnik i Zeleniku. Lokomotiva je odvezla za Dubrovnik četiri vagona dok su za Zeleniku ostala dva, koja su prikačili na novu lokomotivu. U boz su ušle dvije elegantne gospođe, očigledno majka i kćer, i sjele su preko puta Tripka, gdje je maločas bio onaj seljak koji je zaudarao na usireni znoj. U vagonu je bilo još praznih mjesta, ali mladi gospodin sa šeširom damama je izgledao otmjenije od svih putnika. Kondukteru su tražile karte do Zelenike, a onda su počele razgovarati na talijanskom, tačnije starom mletačkom dijalektu, kojim se govorilo još prije sto pedeset godina, u vrijeme kad je Venecija vladala ovim krajevima. Već dva sata su bile odmakli od posljednje željezničke postaje, i Tripko je izračunao da će put od Sarajeva do Zelenike trajati približno kao od Zagreba do Sarajeva, iako je distanca gotovo upola kraća. Gospođe su na trenutak zaćutale, i Tripko je iskoristio priliku da pita na talijanskom jeziku: Kad stižemo u Zeleniku.
Kad su čule talijanski jezik obje gospođe su se prosto bjenule, osmjehnule se široko, na istovjetan način.
– Za dvije ure bi trebali stići. Kamo putujete? – pitala je mlađa žena na hrvatskom jeziku.
– Za Cetinje.
– Moj muž je porijeklom iz okolice Cetinja. On je medigo, liječnik. Nas će čekati auto u Zelenici… Možete sa nama do Kotora. Ja i mama idemo u posjetu teti Nevi, do Prčanja.
Uz put je mlađa gospođa, koja se predstavila kao Marija Osvaldini, udana Popović, ispričala zanimljivu storiju o jednoj ekscentričnoj bečkoj princezi koja je putovala u istočne krajeve carstva, i toliko je bila očarana ljepotama Boke Kotorske da je uspjela ubijediti cara Franja Josifa, da željezničku prugu, koju su njegovi inženjeri bili trasirali do Dubrovnika, produži do Zelenike. Doista, na stanici u Zelenici, mamu i kćer, sačekao je šofer taksija u crnom odijelu i kožnim rukavicama, koga je naručio kapetan duge plovidbe, Anton Petović, muž gospođe Neve, rođene Bogišić. U Kotor su stigli pola sata prije ponoći: Tripka su ostavili pred ulazom u stari grad. Taksista mu je rekao da e s lijeve strane od glavnog gradskog trga nalazi pansion Marija, u kojemu može konačiti, jer prvi autobus za Cetinje polazi tek u devet sati ujutro.
Tripko je zažalio što je sio na sjedište pored prozora u autobusu koji je saobraćao od Kotora do Cetinja. Vozač je sve vrijeme pričao s čovjekom koji je sjedio iza njega, i s vremena na vrijeme bi okrenuo glavu da vidi kakav utisak na putnika ostavljaju njegove riječi. U razgovoru su pominjali više ljudi: prisjećali su se zgoda iz djetinjstva, učitelja u seoskoj školi, rođaka koji su otišli tamo i ovamo, i onih što su ostali u zavičaju. Tripko se čvrsto držao za naslon sjedišta ispred sebe, jer mu se nekoliko puta učinilo da prednji točkovi prelaze parapet i da će se strovaliti niz strminu, do samih bedema starog grada Kotora. Osjetio je kako mu se steže grlo svaki put kad bi autobus ulazio u okuku, kojih je izbrojio dvadeset i pet dok su se ispeli na plato koji je ulazio u kraško polje. Kasnije su pričali da je projektant puta , kako bi se umilio svom nalogodavcu kotorske serpentine projektovao u obliku višestrukog slova M, početnog slova imena kraljice Milene. Poslije Njeguša, rodnog sela posljednje crnogorske dinastije Petrović Njegoš, ponovo su ušli u nepregledni kameniti predio. Ljudi pored puta bili su mršavi, nalik onima pored kojih je juče prolazio kroz hercegovačke predjele, samo umjesto kačketa na glavi su imali okrugle crveno-crne kape. Žene su bile istovjetne kao Hercegovke, ubrađene crnim maramama, kao i mali nasamareni magarci, koji su u kotarinama od pruća nosili zelje i krompir. Kako su ulazili dalje u predio sivih kamenih brda, sa suvozidnim kućama pokrivenih slamom, i minijaturnim ljevkastim udubinama u kršu pokrivenih zemljom, Tripko je pomislio da je ovdje mogla preživjeti samo posebna ljudska vrsta, i da nije čudo što je Crna Gora ostala nepokorena nekoliko stoljeća u okruženju velikih evropazijskih imperija. Gledajući nepristupačni skrutnuti pejzaž zamišljao je lik svog oca, jednako surovog kao i zemlja u kojoj je stasao. Ipak, slova u njegovom pismu, koja su stigla preko Franke Materaki, pisana su nesigurnom, činilo mu se brižljivom rukom.
Kad su poslije Patricijine smrti preslagali njene stvari, Tripko je u kožnoj svesci našao adresu Franke Materaki. Napisao joj je kratko, službenim tonom, da je Patricija stadala u saobraćajnoj nesreći, i da obavijesti gospodina i gospođu Bonomi o smrti njihove starije kćerke. Franka se, dok je čitala pismo, sjetila Patricijinog očaja zbog bezosjećajnog sina, za kojega je rekla da je mali monstrum. Hladnoća Trifonovog pisma, koji umjesto nona i nono, piše gospodin i gospođa, uvjerili su gradonačelnikovu kćer da njena najbolja prijateljica nije pretjerivala. No, upravo tog dana kad je stigla obavijest o Patricijinoj smrti, proslijeđeno joj je Dunjaševo pismo – preko baštovana sindaca Materakija, Alesia Tatara, ex Alekse Tatara, sina narednika crnogorske izbjegličke vojske, Manojla Tatara, koji je dobio talijansko državljanstvo na osnovu braka sa Paolom, kćerkom stare Frankine dadilje Franćeske Ćilente – u kome je vidjela još jedan prst sudbine. Jer, Manojlo Tatar, koji je bio posilni Dunjaša Dragišića, u garnizonu crnogorske izbjegličke vojske u Kazerti, prema njihovom ranijem dogovoru, pismom je, jednom u pola godine, obavještavao Dragišića sve što je posredno saznao od gospođice Materaki, o njegovoj bivšoj ženi i sinu.
Franka je Tripku odgovorila na pismo, ali poslije punih devet mjeseci. Pored svog takođe kratkog hladnog odgovora, u kojemu ga obavještava da je dottore Leonardo Bonomi, srećom bio preminuo prije nego što je stiglo obavještenje o pogibiji njegove kćerke, u kuverti je bilo i drugo Dunjaševo pismo sinu koje joj je opet poslao preko Manojla Tatara, nakon što mu je ovaj otpisao da je njegova žena stradala u Jugoslaviji. Na papiru istrgnutom iz teke na linije, kakvu koriste đaci u osmoljetnoj školi, Dunjaš nije pomenuo bivšu ženu:
Ako te naćera neka nužda ili nemaština pa nemaš od čega živjet pođi na Cetinje tamo je moja kuća na dva boja u skadarsku ulicu. U nju stoji moj stari prijatelj i dužnik Nikola Božov Žutković i ti mu se samo javi da si doša i reci mu ako je s fameljom u prizemlje da sam ja reka neka se on popne na drugi boj pa ti stoj dolje. On će te poslušat i biće ti s ruke no nemoj šnjim ulazit u političke rasprave. Ako dođeš tamo javi mi preko iste osobe koja ti je proslijedila ovo pismo.
Vožnja od Cetinja do Kotora sigurno bi trajala cijeli sat manje da vozač nije zaustavljao prugu barem deset puta, putnicima koji su se, sa velikim zavežljajima, vraćali iz Kotora u svoja sela ili seljacima što su stopirali autobus mašući objema rukama često se ne pomičući sa sredine ceste, objašnjavajući šoferu da moraju stići na Cetinje, zbog važnog posla u banovini: jedan krupni seljak u bogatom narodnom odijelu izvezenim zlatom rekao je da ga čeka lično zamjenik bana Zetske banovine. Između Cetinja i Kotora nije bilo autobusnih stajališta, ali Tripka se i od same surove prirode više dojmila familijarnost svih putnika, koji su se međusobno pozdravljali i ljubili tri puta u obraze. Svi putnici u autobusu bili su muškarci, koji su međusobom glasno pričali, tako da se činilo da u jednom trenutku svako sa svakim razgovara. Da bi nekako skratio vrijeme, još jednom je pročitao kratko očevo pismo. Osmjehnuo se, kad se sjetio da je Slavku Markonu rekao da mu je otac pisao kako bi volio da posjeti njegov zavičaj, a ne da tamo ide samo iz nužde. Ovo je bila korisna laž, tačnije korisna poluistina, jer to je jedino mjesto gdje se mogu skloniti.
Poslije tri pune ure vožnje vijugavom cestom konačno su se u duguljastoj kotlini, sa svih strana okruženoj brdima, u daljiini pojavili pravocrtni redovi kuća. Autobus se još petnaestak minuta spuštao do ulaska u polje. Većina kuća na horizontu bile su skromno građene prizemljuše, ali između njih su strčala glomazna zdanja kakva možete sresti u velikim gradovima. Od dvospratne četvrtaste zgrade sa velikim prozorima, na kojoj je velikim ćiriličnim slovima piše GIMNAZIJA, počinjala je široka ulica sa drvoredima i travnjacima po sredini. Autobus je prošao bulevar s malim kućama, bez balkona i prozorima na mansardi, i ušao u rezidencijalni dio otmjenih palata s ogradama od kovanog gvožđa. Autobus je skrenuo u poprečnu ulicu i parkirao se na jednom proširenju između dva gabaritna zdanja: jedne palate sa baroknom fasadom dekorisanom bogatom plastikom na čijem se pročelju iznad velikog balkona nalazi okrugli gradski sat i kamene spratne zgrade ograđene visokim zidom sa četiri stražarske kule.
Iako je Tripko posljednji izašao iz autobusa, malešni crnputasti nosač čije su ruke dosezale do koljena, prvo je njemu prišao. Jer, Tripko je bio jedini putnik iz autobusa koji je na glavi imao šešir, što je nosaču bilo dovoljno da pomisli kako će tankovrati gospodin rado platiti dinar ili dva, da ne tegli veliki kožni kufer.
– Gospodine, trebate pomoć? – viknuo je nosač čije su crne čekinje rasle na samo dva santimetra iznad obrva.
– Da, Skadarska ulica. Gospodin Nikola Žutković.
– Nema problema – reče, jednako glasno nosač i uze Tripkov kufer.
– Koliko košta usluga?
– Koliko mi date – viknu još jednom nosač s neobičnom lakoćom noseći kufer, više se ne osvrćući na mušteriju.
Prošli su usku ulicu koja se nastavljala na bulevar i krenuli trotoarom pored reda spratnih kuća, sa stilizovanim fasadama. Tripko je s desne strane zapazio trg popločan kamenom, sa kamenim trpezama na kojima se prodaje voće i povrće, suvo meso, mliječni proizvodi i riba. Sa suprotne strane, iza ugla pijace nalazi se velika kamena trafika s lučnim prozorom. Tripko je na listri preko puta trafike pročitao: SKADARSKA ULICA. Nosač se zaustavio pred spratnom kućom sivkastomrkog pročelja, čiji je kamen bio ispran od dugih jesenjih kiša. Nosač je otvorio vrata i ušao u hodnik koji ima još jedna vrata na samom dnu. S lijeve strane od spoljnog ulaza iz hodnika se stepenicama izlazilo na sprat.
– Nikolaa… Imaš gosta – viknuo je nosač, iz svega mozga.
Prošlo je minut, dva prije nego se čulo škripanje zarđalih šarki na spratu. Na vrh stepenica se pojavio sitni brkati čovjek, blijed u licu, sa mutnim pogledom bolesnika.
– Ti si Tripko Dragišić… Javili su mi da ćeš doć – glas minijaturnog čovjeka bio je prigušen, sipljiv.
Polako se spuštao niz skale držeći se za ogradu. Pružio je Tripku šaku s grubom ispucalom kožom i malim širokim prstima, iskezivši požutjele zube. Pušač je iako ima astmu, pomisli Tripko. Malesni čovjek iz džepa izvadio je ključ od vrata na dnu hodnika i polako ih otvorio. Tripku je trebalo vremena da oči privikne na polumrak, jer su teške zavjese s dva dvokrilna prozora prigušivale dnevnu svjetlost. Postavio je kufer pri vratima i krenuo prema prozorima da razmakne zavjese. Namještaj u dnevnoj sobi koja je ujedno bila kužina i blagovaonica, uz veliki šporet sa rernom, bio je namještaj ručne izrede, okrugli niski sto s tronožnim stolicama koje imaju lučni naslon, kuhinjski orman, drvena polica na zidu za posuđe, kao i kanabe. U jednoj spavaćoj sobi nalazio se gvozdeni krevet s naslonima u vidu rešetaka i željeznom šuštom ispod stramaca, jedna stolica, natkasna, komoda sa ogledalom, i nelakirani orman za posteljinu i garderobu, dok je druga kamara zvrjala potpuno prazna.
– Posteljina je u šifunjer, škudele, pjati, ožice i piruni su u kredencu i na skancijeru, česma je u dvorište. Što ti drugo treba samo se javi. Tu su mi žena i šćer – reče čovjek s kabanicom kašljucajući. Ima još neku bolest, jer na plus dvadeset stupnjeva nosi ovaj vojnički kaput, primijeti Tripko.
– Hvala Vam – reče Tripko, i isprati astmatičara do vrata. Primijetio je da ga, premda se čovjek cijelo vrijeme kezio, posmatra sumnjičavo, nimalo prijateljski. Tripko je izvadio stvari iz kufera i složio ih u orman, a onda sio na jednu od četiri neobične stolice koje su bile postavljene oko okruglog stola. Tek sad je primjetio na zidu koji je preko puta vrata od hodnika uokvirenu fotografiju kralja Aleksandra Karađorđevića u uniformi, istu onakvu kakva je visila u učionicama gimnazije u Kosovskoj Mitrovici. Ustao je da otvori krila od prozora, jer u prostoriji je osjećao zadah ustajalog vazduha, a onda se ponovo okrenuo prema fotografiji, jer se sjetio opomene iz Dunjaševa pisma da sa Žutkovićem ne ulazi u političke rasprave.
Proći će skoro četiri mjeseca, sve do Svetog Jovana Krstitelja, krsne slave Dragišića, dok Tripko nije naslutio neke mutne stvari koje su povezivale Dunjaša Dragišića i Nikolu Žutkovića. Devetnaestog januara, dan uoči Jovandana, kod Tripka je banuo Krsto Zvicer, vlasnik male klanice u Bogdanovom Kraju, i pozvao ga na slavu, objasnivši mu da Dragišići i Zviceri, kao i većina ostalih Cuca i Katunjana, slavi Svetog Jovana Krstitelja. Još mu je kazao da familije Dragišića i Zvicera povezuje sedmostruko kumstvo, koje se s koljena na koljeno prenosi, i zato ga poziva da im učini čast i zadovoljstvo da ga sjutra ugosti. Tripko se nije u trenutku snašao da izmisli neki razlog, koji će ga spriječiti da se odazove pozivu, jer je već bio naučio da se kod Crnogoraca poziv na slavu i krštenje ne odbija. Rekao mu je da će rado doći, ispratio ga je do izlaznih vrata, i odmah krenuo u prvu kafanu, na uglu Bajove i Skadarske ulice, da se raspita gdje može kupiti litar dobre lozove rakije za poklon, jer su polaznici Nikole Žutkovića, na Nikoljdan, koji je devetnaestog decembra, obično donosili bocu pića.
Na trpezi kod domaćina Zvicera, za Tripkov ukus, bilo je previše mesa, freškog i suvog, pršute i kastradine, koje je njegov želudac teško vario, ali rakija i crno vino su pitki, delikatne arome, premda pri prvom gutljaju malo opori. Kad su prešli na vino domaćinu se razvezao jezik: pohvalio se da svake godine za krsnu slavu nabavlja dvije demidžane vina iz Brčela, od Iličkovića, koji su iz svoje postojbine, iz okoline Soluna, donijeli dvije rijetke vještine, pravljenje vina i vidanje rana, tako da su bili prvi vojni saniteti u Crnoj Gori. Onda se nakašljao, kao da upozorava gosta na važnost onoga što će kazati: Pazi se od Nikole Božova, š njim se nikad ne zna. On je pas. Zlo će napraviti ne samo zbog interesa nego i iz čista ćefa. To su pečene oči koje se boga ne boje a ljudi ne stide. Poslije ulaska sbijanskijeg trupa u Crnu Goru na jednom bjelaškom skupu na Čevo izvršio je veliku nuždu na crnogorsku zastavu, vele da je na prijevaru otrova popa Petra Mijanovića pošto je na Podgoričku skupštinu javno glasa za Crnu Goru, i prvi je bačio glamnicu na šljeme kuće Krsta Zrnova, a potlje mu je i bizina bačio u oganj. Vljerujem da bi mu isto tako obršili žena i đeca, da š njim nije bio jedan od vođa kontrakomita, Božo Malenica, koji je Krstov brat od tetke. I niko se ne može čudu načudit kako on dosad nije proda Dunjaševu kuću ili je prepisa na sebe. Zbog nečega on streca od Dunjaša. Niko ne zna zašto. Neki vele da ga je Dunjaš devestopetnaeste spasio od vojnoga suda pošto je zbog zlatnoga sata ubio popa Šiljka u Čajniče kad je crnogorska vojska odstupala s Romanije, drugi opet vele da je s Dunjašem ubio nekoga bogatoga Skadranina prilikom ulaska crnogorske vojske devestotrinaeste, ali u to ne treba vljerovat. Takve pogani, ka što je Nikola, poznaju samo strah, i među njima dvojicom ima nešto što samo oni znaju. No se ti isto pazi od njega iako je oronuo. On je bio i osta policijski čoek. Dok nije pȃ s noga često je pio rakiju u kavanu Kod Labuda, s pomoćnikom načelnika Vujisićem.
Tripko se spremao za svakodnevni ritual: odlazak u biblioteku Sveti Vladimir, kasnije kafa u Crmnici i ručak u restoranu Ćipur. Taman što se uhvatio za kvaku ulaznih vrata neko je pokucao. Pred njim se pojavi mladi čovjek s kuvertom na kojoj je utisnuto zaglavlje Simensa. Ovo je bilo treće šifrirano pismo otkad je stigao u Cetinje. Slavko Markon, potpisan kao inženjer Špoljar, direktor prodaje, šifrovano ga obavještava da je Zvane konfiniran u Kerestinac, i da dosad nije ništa odao policiji, tako da bude spreman za povratak u Zagreb. Poštar ga je, nakon što mu je predao kuverat, pogledao povjerljivo, kao da imaju neku zajedničku tajnu, i poluglasno mu rekao: Njemci su jutros u zoru bombardovali Beograd. Prije nego što je stigao da ga priupita, ima li mnogo žrtava, je li bombardovan Zagreb i još neki drugi veliki grad u Jugoslaviji, poštar se već bio okrenuo i zamaka na ulicu.
Biblioteka Sveti Vladimir je na spratu nekadašnjeg Kraljevskog pozorišta Zetski dom, naspram drugog sprata galerije koja se u polukružnom obliku uzdiže iznad partera. Krupni, glavati bibliotekar, koji je bio i glumac epizodnih uloga – prva uloga, lik vojvode Dabiživa u Balkanskoj carici, drami kralja Nikole, u čast velikog monarhovog jubileja, predeset godina vladavine, i proglašenja kraljevine, bila mu je i najvažnija u tridesetogodišnjoj karijeri – sjedio je u maloj čitaonici biblioteke i usplahireno saopštavao jutrošnje vijesti srednjovječnom gospodinu u crnom odijelu, koji nije pokazivao uznemirenost zbog strašnih vijesti o razaranju Beograda. Bibliotekar je primijetio Tripka tek pošto je sio za svoj sto, sa povećom gomilom knjiga i časopisa. Bibliotekar se na trenutak zbunio, a onda pozvao obojicu čitalaca u upravnikvu kancelariju, da zajedno slušaju nove vijesti na radiju. Glas spikera je krčao, kao da mu fali zraka, načas je bio razgovjetan pa se onda gubio. Ovo je novi telefunken, ali onaj stari se bolje čuo, žalio se bibliotekar na radio aparat. Prislonio je uho na radio i onda ponavljao za spikerom, kao za šaptačem kad zaboravi tekst svoje male uloge na pozorišnoj sceni, da je na Jugoslaviju krenulo pola miliona Njemaca, trista pedeset hijlada Talijana, sto hiljada Mađara i isto toliko Bugara. Spiker je pozivao građane na prisebnost i vjernost otadžbini, i uz to naglasio da će se uskoro kralj Petar Drugi Karađorđević obratiti naciji. Ko li će mu sad pročitat proglas. Oče li opet neki Crnogorac, rekao je podrugljivo čovjek koji je Tripka po nečemu podsjetio na jezuitskog svećenika. I onda je objasnio Tripku i bibliotekaru da je zbog kraljevog slabašnog dječačkog glasa proglas narodu poslije objavljivanja vojnog puča 27. marta, čitao kapetan korvete, Jakov Jovović. Nije umio, ili nije htio sakriti svoj crnogorski akcenat, dok je čitao. I da nijesam Bjelopavlić, lako bih shvatio da to ne može biti glas onoga Aleksandrova nedonoščeta, već nekoga Dinarca iz Crne Gore ili Hercegovine.
Čovjek je uzeo šešir sa stola i crnu kožnu torbu, i u taj čas se izvana začu snažna buka kamionskih motora. Svi trojica su izašli u dvorište, i pogledali u pravcu duge kolone od nekoliko desetina vojnih kamiona sa otvorenim karoserijama punih regruta Gvozdenog puka, koji su iznad bolnice zamicali prema izlazu iz Cetinja u pravcu Podgorice. Krenuli su na albansku granicu da dočekaju Talijane, reče bibliotekar. Vratili su se u biblioteku. Prosijedi čovjek je sio za susjedni sto, na kojemu se nalaze tvrde zelenkaste korice sa naljepnicom na kojoj piše, Glas Crnogorca 1909. Čovjek u crnom odijelu dugo je listao novine, i onda je brižljivo počeo prepisivati jedan uvodni tekst Glasa Crnogorca, u kojemu je saopštenje ministra unutrašnjih djela o otkrivanju i hapšenju zavjereničke grupe – čiji su inspiratori u Beogradu – koja je pripremala atentat na crnogorskog monarha. Pošto je završio pisanje i zatvorio korice stare štampe okrenuo se prema Tripku i znatiželjno pogledao knjigu koju je čitao. Onda je polako složio papire u torbu, stavio šešir na glavu i lagano ustao. Još je jednom pogledao prema Tripku, i kad je ovaj očekivao da će krenuti prema vratima čitaonice, stao je iznad njegovog stola, i pitao ga. Jeste li još nešto čitali od istog autora? Tripko je odmahnuo glavom, i prosijedi gospodin je kazao da knjiga Andrije Jovićevića, Zeta i Lješkopolje, nije toliko loša. To jest, da je akribična, i da su njeni podaci o porodicama i bratstvima vjerodostojni, ali bi bila mnogo bolja da nije imala redaktore u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Obratite pažnju na to da svi rodoslovi porodica i bratstava uglavnom liče jedan na drugi: na primjer, mitski predak je stigao iz Albanije, Lješa, Medove, Kavaje, itd. a prije toga su svi došli s Kosova. Kosovsko porijeklo su mu dopisali u Beogradu, kako bi u svijesti naših ljudi Kosovo postalo neka crnogorska Nojeva barka. Mit o sopstvenom plemenitom porijeklu niđe se tako lako nije primio kao od Crnogoraca. Jer jedina nagrada za strašnje patnje i iskušenja u borbi neprestanoj bila je ideja o svojoj istorijskoj izuzetnosti i misionarskoj ulozi u osobađanju ostalih Južnih Slovena, podučavao je Tripka.
Tripko pomisli kako je čovjek napadan, netaktičan, i bez ikakvog uvoda mu, strašću komunističkih agitatora, soli pamet svojim nacionalnim teorijama. Taman je zaustio pitati ga: bavi li se istorijskom naukom, ili nešto slično, ali, utoliko se začu jedna eksplozija, zatim druga i treća. Počelo je bombardovanje, stanite pored onog nosećeg zida, glas prosijedog gospodina postade tvrd, naredbodavan. Tripko se kanio da li će skupiti papire sa stola ili će odmah ustati i krenuti prema zidu. Ja sam bio artiljerijski oficir, krenite za mnom. Rukom mu je pokazao da čučne u hodniku koji odvaja pozorišnu salu od biblioteke. Sačekali su nekoliko minuta, i onda se čovjek sa šeširom polako uspravio i krenuo prema sporednom ulazu. Sad je bezbjedno. Mladić je krenuo za njim. Napolju je bilo pusto, samo je jedna žena, na vratima kuće u ulici Vuka Mićunovića, preko puta sporednog ulaza u pozorište, kad je vidjela dvojicu muškaraca da izlaze iz Zetskog doma počela vikati. Avioni, došli su od Lovćena, i bombardovali su Crnu Gredu, pokazujući kuće pored kojih su prije jedan sat vremena prošli vojni kamioni. Ne bojte se, danas više neće gađati, reče prosijedi čovjek i sȃm krenu prema glavnoj ulici.
Tripko je pogledom ispratio čovjeka s crnim šeširom i velikom kožnom torbom. Nije bio siguran je li na odlasku, kad ga je tješio da avioni više neće bombardovati, bilo sarkazma, jer, ljudi se ovdje rijetko smiju, i izvanjac teško može provaliti govore li ozbiljno ili se posprduju. Još nije bio ovladao semantikom crnogorskog jezika, kao i govora tijela, jer ovi gorštaci su rođeni glumci. Prvi put se susrio s činjenicom je jezik seljaka slikovitiji, bogatiji leksikom i značenjima nego u školovanih ljudi, koji su se trudili govoriti oficijelnim književnim izrazom, i bilo mu je krivo što Crnogorci nijesu imali sistematizovane rječnike svojih lokalnih govora. Stoga je Tripko u biblioteci kopao po stalažama tražeći knjige o plemenskim legendama, koje su pisane narodnim jezikom, kako bi odgonetao fraze, nepoznate izraze i sintaksu, tog naizgred skrutnutog, ali neobično asocijativnog jezika. Satima je u kafani na Balšića pazaru pio ceklinsku lozu i tobož čitao beogradsku Politiku ili opozicioni nedjeljnik Zetu, osluškujući seljake koji su se čašćavali poslije obavljene trgovine. Zabavljalo ga je dešifrovanje riječi koje je pamtio i kasnije zapisivao, i uz pomoć studije M. Rešetara, Štokavski dijalekat, tražio je njihovo porijeklo, korijen i značenje na osnovu sličnosti s talijanskim, grčkim, turskim i albanskim jezikom. Trgovci na cetinjskoj pijaci bili su iz raznih crnogorskih krajeva: Tripku bi se ponekad, zbog manjka stolova, pridružilo društvance od dva tri trgovca sa pazara, i on bi im ljubazno dozvolio da sjednu, ali je i dalje čitao novine, kao da ih ne sluša što pričaju. Seljaci su, obično kad popiju nekoliko ljutih postali radoznali, pa su ga pitali što mu je struka, čim se bavi, radi li u opštini ili u Banovini. Tripko je, bez namjere da se pravi važan, pokušao im objasniti da je predstavnik Simensovog koncerna, koji proizvodi najkvalitetnije djelove za generatore i dinamo mašine, iako je bio siguran da su ga malo što razumjeli.
Poslije razgovora o svom zastupništvu, ponekad bi poslije povratka kući ušao u spavaću sobu i posmatrao svoj lik na psihi, kako Cetinjani zovu komodu s ogledalom. Uvijek bi nazadovoljno zaključio da ne liči na poslovnoga čovjeka, i da će svaki malo pronicljiviji čovjek shvatiti da on nije nikakav komercijalista. Onda je počeo zaobilaziti birtiju na Balšića pazaru, i vjerovatno bi zaboravio da u tašni ima ugovor za zastupanje Simensa, da ga Nikola Žutković, nije presrijetao na kućnim vratima, premda mu dah bio sve kraći a leđa pognutija, vazda ga isto pitajući: Kako ide posa? Zato je Tripko dva put mjesečno odlazio autobusom prema primorju ili Podgorici, tobož da Simensove proizvode nudi električnim centralama, kako bi se njegove priče o sklapanju poslovnih ugovora što ubjedljivije dojmile policijskom doušniku sa sprata kuće u Skadarskoj ulici.
Cetinje je imalo dva nepodudarna lica: sjaj i bijedu. Sirotinjsko okruženje stare prijestonice se najbolje ogledalo na Balšića pazaru, gdje su seljanke, s crnim krpama na glavi i ispranim traversama prodavale krtolu, sir, mlijeko, skorup, maslo, zelje, raštan, luk, fadžolu, rumetin, raž, med, suvo meso, jezersku ribu, da bi mogle kupiti so, gaz, odjeću, posteljinu, poljoprivredne alatke. U dva sata poslije podne pijaca se zatvarala, a u osam uveče, na glavnoj ulici koja je dvadesetak metara udaljena od Balšića pazara, pojavili bi se šetači u crnim odijelima, koji su u znak pozdrava skidali s glave svoje meke šešire sa širokim obodom, obavezno u jednoj ruci noseći štap ili kišobran – koji je služio kao štap dok ne počne padati kiša – u maniru engleske gospode. Većina šetača na korzu bili su banovinski činovnici, oficiri, finansi, policajci u civilnoj odjeći, profesori, maturanti gimnazije i učiteljske škole, kao i penzioneri, bivši ministri i visoki oficiri, iz doba Kraljevine Crne Gore. Još od Berlinskog kongresa, kad je Crna Gora dobila prve konture moderne države, u Cetinje dolaze strane diplomate, političari i novinari, pa je gradsko stanovništvo bilo pretežno iz činovničkog sloja. Trgovački, ugostiteljski i zanatski esnaf je bio bez društvenog uticaja, jer su se glavne privredne inicijative u maloj knjaževini, i kasnijoj kraljevini, dešavali u Baru, Podgorici i Nikšiću.
Na korzu je šestog aprila uveče bilo je više ljudi nego obično: stojali su u povećim grupama, najviše ispred hotela Grand i na Dvorskom trgu, i pričali o jutrošnjem bombardovanju Cetinja i Beograda, te o ulasku stranih trupa u Jugoslaviju. Talijani nijesu gađali centar Cetinja, već jednu kuću na izlasku iz grada. U bombardovanju Cetinja, javio je Radio London, poginula je djevojčica od deset godina, i isti radio je tog popodneva saopštio je da u Beogradu ima oko deset hiljada poginulih. Muškarci su živo prepričavali svoje verzije – zavisno od toga koji je radio slušao – bombardovanja Cetinja, Podgorice i Beograda, dok ostale gradove koji su stradali, Sarajevo, Mostar, Split, Skoplje, Niš, Knin, niko nije pomenuo. Prolazilo je vrijeme, i nikome nije padalo na pamet da krene u šetnju. Oni koji su stojali kod Granda glasno su zahtijevali – kao da hrabre sebe i druge – da Jugoslaviju treba braniti do zadnjega, a drugi na pedeset metara od njih, kod Kuće Jovićevića, bili su zbijeniji jedni uz druge i pričali su polako, kao da se boje da će ih čuti neko drugi. U trećoj grupi starijih ljudi, na Dvorskom trgu, bio je prosijedi čovjek koji je jutros u biblioteci podrugljivo govorio o mladom kralju Petru. Tripko je sȃm krenuo prema Plavom dvorcu, palati nekadašnjeg prijestolonasljednika, princa Danila, s namjerom da prije spavanja – kako su govorili Cetinjani – uhvati jedan krug oko Donjeg polja, i utoliko mu je prišao markantni mršavi čovjek s crnim brčićima.
– Dobro veče, imaš pozdrav od Stefana – rekao je običnim glasom, kao kad se prenosi poruka od zajedničkog prijatelja.
Tripko se lecnuo, i pogledao čovjeka direktno u oči, odmjeravao ga sekund dva, i onda mu je pružio ruku.
– Kako je Stefan?
– Dobro. Kao i uvijek – čovjek snažno stisnu Tripkove mlitave prste. – Ja sam Borko Daković.
Novi poznanik, koji se ispred Tripka pojavio kao duh – nije bio siguran je li ga zaskočio od bivšeg engleskog poslanstva ili iz parka – ispričao mu je da je tek nekoliko mjeseci na Cetinju – malo više od tebe, pripomenuo je – i da je stigao iz Rožaja, male varoše na sjeveru Crne Gore, gdje je bio učitelj. Vraćen je u prijestonicu po preporuci njegovog rođaka, Marka Dakovića, lidera crnogorskih bjelaša 1918. i jednog od ministara u sadašnjoj pučističkoj vladi generala Dušana Simovića, ali ne u osnovnu školu, nego na upražnjeno mjesto policijskog pisara, koje je, navodno zbog bolesti, napustio Đuro Džodžo, rodom iz Trebinja. Uhvatio je Tripka pod ruku, kao da su davni poznanici i predložio mu da skrenu prema parku, jer noć je mjesečna: Velika je konfuzija. Jugoslavija je trula, iznutra podijeljena: teško bi se održala i bez spoljnih neprijatelja. Mi se moramo prilagoditi novoj situaciji i čekati instrukcije s vrha Partije. Drugovi su te predložili za kandidata za člana Partije. Od povratka u Zagreb zasad nema ništa, dok ne vidimo kako će se razvijati situacija. Možda ćeš ovdje biti od veće koristi… Separatisti su živnuli posljednjih dana. Misle da bi uz talijansku pomoć mogli opet vaskrsnuti Crnu Goru. Ti im se možeš približiti. Stari zelenaši znaju ko ti je otac. Za početak stekni povjerenje Novice Radovića. On, kao i ti, dolazi u gradsku biblioteku. Sigurno te je već zapazio. Jutros ste poslije bombardovanja bili zajedno ispred Zetskog doma. Samo budi oprezan, taj je prošao sito i rešeto. Bio je komita, emigrant, i u Napulju je, u vrijeme dok je pripremao doktorat vrbovan za Ovru. Po povratku iz emigracije bio je osuđen na dvadeset godina robije zbog učešća u Božićnoj pobuni i ubistva žandarma… Za sada ne proširuj kontakte s drugim separatistima, i čekaj da ti se ja javim. Tako će ostati do daljeg.
Tripko se rastao s Dakovićem ispred engleske ambasade, na istom mjestu gdje su se sreli prije dva sata. Krenuo je uz glavnu ulicu prema Balšića pazaru, i taman kad je bio naumio skrenuti desno, i preko pijace prepriječiti prema Skadarskoj ulici, na uglu, kod Kuće Zubera, samo što se nije sudario s jutrošnjim poznanikom iz Zetskog doma.
– Dobro veče gospodine Radoviću – Tripko umalo reče dottore Radoviću, jer mu je Daković prije samo petnaest minuta rekao da je matematičar doktorirao na napuljskom univerzitetu.
– Dobro veče gospodine Dragišiću. Jeste li krenuli na spavanje?
– Vrijeme je. – Tripko se u trenu malo zbuni, jer je vjerovao da čovjek sa crnim šeširom i torbom još ne zna njegovo ime.
– Ovo je advokat Dušan Vučinić – reče matematičar, i okrenu se prema snažnom crnomanjastom čovjeku okruglog crvenog lica koji je stojao pored njega, a onda se osmjehnu Tripku, povjerljivo, iako mu je pogled i dalje bio ispitivački – Dušane, ovo je Tripko Dragišić, sin kapetana Dunjaša Dragišića. Rođen je u Italiju. Đeneral mu je kršteni kum.
– Drago mi je da ste sad tu. Došli ste u pravo vrijeme. Pred nama su veliki događaji. Pozivam vas sjutra ujutro, u deset sati, na piće, u kavanu Čevo, ispod spomenika Lovćenska vila. Vjerujem da ćemo imat oko čega debatovati. Novica, jesi li ti ujutro libero?
– Śutra idem u Podgoricu, zbog onih stvari o kojima smo govorili, i ostaću tamo nekoliko dana. No, ja vam ne trebam ništa, imaćete i bez mene o čemu pričati.
Tripko je tačno u deset sati stigao u kafanu, ali advokat Vučinić je bio došao barem deset minuta ranije. Šolja crne kafe na prugastoj tavaji bila je dopola ispijena. Tripko je procijenio da je advokat Vučinić od onih tipova kojima je teško odrediti godine: mogao je imati između trideset i četrdeset pet godina, barem petnaest manje od Novice Radovića. Za ostalim stolovima se glasno pričalo o ratu, o prvim vijestima o rasulu u jugoslovenskoj vojsci, i o tome kako Hrvati i Slovenci masovno dezertiraju. Kako je stvorena, tako će i nestat, u krvi, vikao je za susjednim stolom brkati čovjek, s crnogorskom kapom na glavi. Ovo je separatistička kafana, pomisli Tripko.
Advokat Vučinić je izgledao nervozno, i čim je Tripko sio za sto, pitao ga je što će popiti, i viknuo je konobaru da i njemu natoči jednu rakiju. Srknuo je lozu, malo se stresao, i onda izvinjavajućim glasom kazao da ga danas čeka mnogo posla u Crnogorskoj stranci, čiji je sekretar, glavni operativac.
– Ljudi nam stalno dolaze, pitaju što da se radi. Jedan broj naših simpatizera je zbunjen, neki su se odazvali mobilizaciji, sramota je Crnogorcu ostati kući, jer on cijeloga vijeka živi da se iskaže u borbi protiv neprijatelja. Tako su mnogi otišli na front prema Albaniji, iako znaju da brane režim koji je na silu i prijevaru uništio Crnu Goru. Dodatnu smutnju stvaraju komunisti, koji su takođe protivnici režima, ali pozivaju na odbranu Jugoslavije.
– Kakav je odnos vaše stranke s komunistima? – reče Tripko i ugrize se za jezik.
– Sarađujemo, tu i tamo. Na primjer, zajedno smo organizovali Belvederske demonstracije, u kojima su žandari ubili nekoliko naših i komunističkih simpatizera. Oni su federalisti iz uvjerenja, a mi iz nužde. Svaki neprijatelj Karađorđevića je, po prirodi stvari naš saveznik. Kad obnovimo Crnu Goru pitanje komunizma će biti ad akta, jer njihove centrale su u Beogradu i Zagrebu. Međutim, zasad se prema njima moramo odnositi pažljivo, jer komunistička propaganda je zavela veliki dio omladine. Sinovi nekih uglednih zelenaša su komunistički aktivisti, i stoga su nam dragocjeni ljudi poput tebe. Fale nam mladi, pogotovo obrazovani ljudi, koji govore strane jezike. Doktor Radović mi je rekao da uz talijanski, razumiješ francuski i njemački jezik. Znanje talijanskog i njemačkog će nam ubrzo trebati. – Advokat je naglasio posljednju rečenicu, i Tripku stavio do znanja kako on zna još dosta toga što nije za priču.
Advokat pozva konobara da plati račun, pozdravi se s Tripkom, i reče mu tonom koji ne trpi premišljanja.
– Dođi sjutra u stranku, oko podne, da te upoznam i s drugim ljudima. Biće im milo da vide sina Dunjaša Dragišića.
Tripko mu reče da će sjutra, bez obzira na nove okolnosti, morati otići do Kotora, da potpiše jedan poslovni ugovor. Tražio je izgovor da ostane na izvjesnoj distanci dok dobije nove instrukcije od Borka Dakovića, koji mu je sinoć rekao da je još rano – u situaciji koja je nejasna – da se suviše pokazuje i svrstava na neku stranu.
Sljedećih nekoliko dana bilo je mirno, ali glasine su se umnožavale i bivale sve konfuznije. Propaganda se najviše odvijala na korzu. Radikali su prepričavali vijesti Radio Beograda, opozicija Radio Londona: komunisti su slušali Radio Moskvu, ali su imali instrukcije da ćute i osluškuju što drugi govore. Pristalice režima su govorili kako jugoslovnenska vojska pruža žestoki otpor, da je Zetska divizija razbila Talijane i ušla u Albaniju, dok su stari zelenaši i aktivisti Crnogorske stranke sve glasnije tvrdili da je u vojsci opšta pometnja i da je samo pitanje dana kad će kapitulirati. Crnogorski nacionalisti su doslutili kapitulaciju, i deseti dan rata jugoslovenska vojska se u neredu vraćala s albanske granice, bez kamiona i artiljerije. Neki su već bili odbacili puške i ostalu vojnu opremu, pa su se raspasani vukli u manjim grupicama prema svojim selima: pravdali su se da su izdani od vrhovne komande koja je pobjegla iz zemlje. Vijest o kapitulaciji ih je, vele, zatekla u trenutku kad su se bili probili u talijansku pozadinu i krenuli prema Skadru i Medovi.
Sjutradan, sedamnaestog aprila, u Cetinje je ušla kolona tenkova, pet manjih, ofarbanih u bojama talijanske zastave i još toliko velikih njemačkih tigrova, sa bijelim krstom na kupoli. Za njima su ušle motorizovane jedinice: njemački cindap motori, koje su vozili plavokosi vojnici sa šljemovima, i talijanski motori, takođe s s prikolicama i bersaglieri s perima od kokoške na kapama. Razlike u izgledu, na prvi pogled, bile su više nego očite. Njemački motorciklisti izgledali su zastrašujuće, a Talijani su se doimali operetno. Njemci su svoju motorizaciju dovezli pred zgradu Divizije, koja je u doba Kraljevine Crne Gore, bila austrougarska ambasada, dok su Talijani krenuli Bajovom ulicom prema Zetskoj banovini. Balšića Pazar je bio pust: samo je nekoliko dječjih glava virilo iza kamenih tezgi. Kad su talijanski motorciklisti minuli prema Banovini, jedan žutokosi, žgoljavi momčić, viknuo je: Stižu kokošari, čuvajte kokoške!
Treći dan okupacije Cetinja visoki plavi vojnici s velikim motorima i glomaznim tenkovima izašli su iz grada, istim putem kojim su i ušli sedamnaestog aprila. Njemci nijesu imali namjeru da ostanu u gradu, koji nije bio njihova okupaciona zona, nego samo da ustraše stanovništvo. Poruka je bila svakome jasna: ukoliko se ne pokorite okupacionoj sili vašega zeta Vitoria Emanuela Trećeg, imaćete posla s vojnicima Trećeg Rajha. S druge strane, Talijanima je bilo važno, da se na samom dolasku predstave kao prijatelji, a ne okupciona sila.
Nikola Laruso, kapetan Ovre, zadužen za propagandu, poslije ulaska u Cetinje, s balkona dvora kralja Nikole, okružen starim ministrima iz vremena Kraljevine Crne Gore i dužnosnicima Crnogorske stranke, rekao je da je Italija došla kao prijatelj Crne Gore, koja će pomoći Crnogorcima da povrate svoju vjekovnu, nepravedno oduzetu državnost. Još je kazao da će poštovati civilne zakone, i da će svi lojalni činovnici u upravi, školstvu i policiji zadržati posao, a siromašni, stari i bolesni, kao i izbjeglice s Kosova, koji su pobjegli u strahu od albanskih nacionalista, mogu računati na humanitarnu pomoć. Onda je riječ uzeo advokat Vučinić, i objavio da je osnovan Privremeni administrativni crnogorski komitet, kojim će predsjedavati Jovo Popović, bivši upravnik crnogorskih pošta i opunomoćeni ministar u Carigradu. Komitet će, nastavio je, upravljati civilnim poslovima do uspostavljanja ustavne monarhije na čelu s dinastijom Petrović Njegoš. Advokat Vučinić, koji je ispod crnog sakoa bio obukao džamadan, crveni muški prsluk izvezen zlatnim koncem, poispravio se, pogledom preletio cijeli trg, i pobjedonosno kliknuo: Srećna vam sloboda, Crnogorci.
Nikolu Žutkovića su s proljeća, kad gora zazeleni, spopadali napadi zaduhe: dah mu je bio sve kraći, a disanje je više ličilo na krkljanje, ali sluh i vid su ga dobro služili, pa je mogao čuti brujanje kamiona i dozivanje na talijanskom jeziku ispred Vojnoga stana udaljenog stotinak metara. Prepoznavao je svaki šum od kretanja mačke, bizina ili dvonogog insana na trotoaru oko vrata na prizemlju – kao u vrijeme dok je gonio komite – i kad je čuo kako škripe šarke ulaznih vrata, pripodigao bi se, i uz pomoć štapa polako se spustio niz skale.
– Tripko, oće li uvest policijski sat? Bojim se da će sad zelenaši progonit nas ka što smo mi njih. Ne bih se ja boja za sebe i famelju da mi je Dunjaš ovđe. Zna on koliko sam mu pomoga. Bjelaši bi mu poslije Božićne pobune zapalili ovu kuću, ili bi je dali nekome srbijanskom oficiru, da mene nije bilo.
– Ne bojte se gospodine Nikola. Talijani, koliko vidim, neće dozvoliti represije. Pokušavaju pridobiti narod blagim okupacionim režimom.
– Bog ti pomoga đetiću. Ja jesam u mladosti radio neke stvari koje ne treba, ali sad sam oronuo i panuo, pa više ne trebam nikome – cvilio je astmatični čovjek. – Ajde kod nas da nešto večeramo.
– Hvala gospodine Nikola, nijesam gladan. – Reče Tripko, pomislivši kako ga nijednom, za više od sedam mjeseci, otkad je došao u Cetinje, nije ponudio kafom, kamoli večerom.
– Ako te muka da izlaziš gore kod mene reći ću ja Rumici, onoj mojoj šćeri, da ti dolje donese večeru.
Tripko je slegnuo ramenima: mrzjelo ga je da se dalje raspravlja, i poslije petnaest minuta pojavila se rumena djevojka zaobljenih ramena i snažnih kukova, s poslužavnikom u rukama.
– Ovo Vi je otac posla – promucala je, stavila poslužavnik s dva pjata puna pršute, njeguškog sira i skorupa iz mijeha, i brže-bolje se okrenula prema vratima.
I narednih dana Tripka je svaku noć, pošto bi se vratio s večernje šetnje, čekala hrana na stolu. Ukoliko bi se vratio ranije kući, prije deset sati, okrugli mali hljeb, koji je pekla Grana, Nikolina žena, bio je još vruć. Dvadeset četvrtog aprila ujutro, četvrti dan nakon što su Njemci napustili Cetinje, na uglu Skadarske i Bajove, pored Talove trafike – kameni kiosk za prodaju cigareta, duvana, novina, gaza, šibica, lojanih šterika, nazvan je po Talu Bibuljici, sakatom vlasniku porijeklom iz Skadra – čekao ga je Borko Daković. Rukovali su se i zajedno krenuli prema Zetskom domu.
– Prije dva dana potpisao sam izjavu lojalnosti okupacionim vlastima. Sa mnom je prvo razgovarao kapetan Ovre, Mario Marini, koji zna naš jezik, a onda me je pozvao major Vinćenco Siraguza, novoimenovani upravnik policije, koji je rekao da ću, zasad ostati na istom poslu, dok ne dođe novi načelnik, Crnogorac. Rekao je još da se upoznao s mojim karakterisitkama, i da očekuje moje napredovanje u službi, ukoliko se ostavim kocke. Ja sam mu zahvalio, i kazao da se može osloniti na mene, bez obzira na delikatnost posla. Mislim da smo obojica bili zadovoljni poslije razgovora. Ja sam pokazivao servilnost, jer da bismo djelovali moramo biti blizu izvoru informacija. Na kraju razgovora mi je priznao da se i on ranije kockao, ali ne s kartama, nego da je, barem jednom mjesečno išao u San Marino, da igra rulet. Vrijeme je, dakle, da se uvučemo u strukture okupatora i njihovih saradnika. Stoga se ti što više približi advokatu Vučiniću. On je glavni operativac separatista, i njemu Talijani najviše vjeruju. Nas dvojica ćemo se svakog petka u osam uveče srijetati se, kao slučajno, ispred engleske ambasade, a ukoliko bude nešto hitno ja ću te pronaći… Još nešto, juče sam čuo da Musolini šalje nekakvog civilnog komesara, to jest guvernera iz Rima, koji će biti nadređen vojsci i civilnoj upravi. Tvoje znanje talijanskog i njemačkog za nas će biti dragocjeno, samo budi oprezan. Nemoj im se sȃm nuditi, oni će tražiti tvoje usluge.
Tripko je svako jutro nastavio odlaziti u gradsku biblioteku. Nekad bi se zanio listajući ukoričene tomove Istorijskih zapisa – u čijem je podnaslovu pisalo, Časopis za nauku i književnost, iako se više od osamdeset posto tekstova bavilo samo istorijskim pitanjima – i nije dizao glavu dok ga bibliotekar ne bi upozorio da je vrijeme za popodnevnu pauzu, od dva do pet sati. Posebno ga je interesovala publikovana građa iz bivšeg Dvorskog arhiva, u kojemu se nalazila korespodencija kralja Nikole sa ruskim, autrougraskim, turkim i talijanskim monarsima. Na osnovu same istorijske građe, bez poznavanja stvarnih populacijskih i ekonomskih potencijala Crne Gore, istraživač bi pomislio da je to velesila, a ne zemlja od par stotina hiljada stanovnika, bez industrije, velikih gradova, visokih škola. Stoga se crnogorska istorija, nesrazmjerna s veličinom i objektivnim značenjem države izvanjcima doimala pitoreksno, bajkovito. Prisjetio se razgovora od prije mjesec dana u istoj ovoj sobi s Novicom Radovićem, o crnogorskim fantazijama da su oni izabrani narod koji pronosi luču slobode i pamćenje na izgubljeno hrišćansko carstvo na Kosovu polju. Ovoj tlapnji slomljena je kičma 1918. kada Crnogorci više nijesu imali za koga da se žrtvuju. Kad je taj anahronizam, oličen u priprostim ratnicima-seljacima, za koje je Volter kazao da liče na mravinjak, i u njihovom operetnom vladaru, koji je u dokolici pisao stihove, maštao kako da zavlada Balkanom i da se orodi s velikim evropskim dvorovima,Crna Gora je po prirodi stvari nestala. Sadašnja obnova državnosti pod talijanskim protektoratom farsična je i karikaturlna, iako je politički opravdana jednako kao u slučaju drugih balkanskih država, Grčke, Bugarske, Rumunije, Albanije, koje su krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća takođe stvorile velike evropske sile, mislio je Tripko.
Tripko je, svaki drugi-treći dan, da ne bi nekome izgledalo napadno, svraćao u prostorije Crnogorske stranke. Ali, njegova bojazan bila je bezrazložna, jer je u iznajmljenoj kući u Njegoševoj ulici, iznad čijih vrata je izvješena stara ratna zastava crvene boje s malteškim krstom na stredini, prosto vrilo od simpatizera i funkcionera stranke, kao i pridošlica iz ostalih krajeva Crne Gore. Advokat Vučinić je dočekivao goste, sa svakim progorivši nešto uviđavno, ali glavnu riječ je imao proćelavi sijedi čovjek u crnom odijelu. Na njegovom licu je dominirao veliki nos i crne sitne zjenice, koje su podsjećale na ptičje. Tripko je odmah, po jednoj fotografiji u zagrebačkom Jutarnjem listu, prepoznao vremešnog gospodina. Ovo je Sekula Drljević, koji se na izborima 1938. kandidovao na listi Hrvatske seljačke stranke. Advokat Vučinić je, ipak, svaki put primijetio Tripka, prišao mu, stisnuo ruku, i ispratio ga uvijek s istom rečenicom: Izvini, gužva je. Viđećemo se kasnije.
Korzo je uveče dobilo nove šetače, talijanske oficire, koji su među sobom glasno razgovarali, i prijateljski se osmjehivali domaćim ljudima. Šetnica se poslije prvih nekoliko dana okupacije opet napučila u večernjim satima, nakon što su Cetinjani vidjeli da Dučeovi soldati nijesu toliko ratoborni. Tripko je prepoznavao talijanske dijalekte, i bio je u iskušenju da na svom maternjem jeziku nešto pita jednog mladog poručnika, koji ga je znatiželjno gledao, kao da mu je htio reći da ga odnekud poznaje.
Bio je prvi ponedjeljak u maju, dva dana prije Đurđevdana, za kojega Crnogorci vele, da mu se i tica u goru veseli. Tripko je u biblioteci listao memoarska djela crnogorskih vojvoda iz doba kralja Nikole i prozne i pjesničke knjige domaćih pisaca. Priče i pjesme su bile literarno naivne, sa patriotskim patosom, pod uticajem Balkanske carice, najpoznatije drame kralja Nikole, ali Tripko je u njihovim djelima tragao za uticajima lokalnih dijalekata, koji su se malo razlikovali, od jednog do drugog plemena, čak i od sela do sela. Na osnovu toga je zaključio da se u tim pustim prostorima, izvan puteva, sa minimalnim izvanjskim kulturnim uticajem, u stalnoj borbi sa prirodom i osvajačkim vojskama, stvarao posebni mikrokosmos čiji je logos, riječ i govor, otkrivao jedan neobično bogati emotivni i refleksivni svijet. On je bio savladao istarsku ikavicu, purgerski sleng i iskvarenu ekvicu kojom su govorili kosovski Srbi, i sad se trudio govoriti crnogorsku varijantu književnog standarda koju je koristio nedjeljnik Zeta, i mlađi pisci socijalnog usmjerenja. Ipak, danas nije imao koncetraciju. Divno sunčano jutro, cvrkut tica i miris mladih trava iz pozorišne bašte, prosto ga je omamilo. I taman što je sklopio knjigu pripovjedaka, Nikole Lopičića, Seljaci, na vratima čitaonice se pojavi mladi neugledni čovjek, koji je bojažljivo lutao pogledom po prostoriji. Tripko je bio sȃm u čitaonici, i bilo je očigledno da došljaka nije imresionirao on nego mnoštvo knjiga i novina rasutih po stolovima. Trenutak-dva je oklijevao, i onda je krenuo prema Tripku.
– Traži te Dušan Vučinić. Odma dođi u prostorije stranke – mladić nije persirao Tripka, iako se ranije nijesu poznavali.
U stranci je bila gužva, kao i posljednjih dana, i advokat Vučinić ga je uveo u jednu malu prostoriju, u kojoj je za pisaćim stolom sjedio vitki tridesetogodišnjak u talijanskoj vojnoj uniformi.
– Ja sam kapetan Nikola Laruso – oficir je hitro ustao, i pružio Tripku ruku.
– Tripko Dagišić, drago mi je – reče Tripko, takođe na talijanskom.
– Imate pulježanski naglasak.
– Možda ste u pravu. U posljednje vrijeme nemam prilike da govorim talijanski, ali ja sam dosad mislio da sam napolitanski dijalekat naslijedio od moje majke – Tripko se pokuša našaliti, i pokazati mu da kapetan, koji je govorio mletačkim idiomom ne poznaje baš najbolje jezik južnih provincija.
– Imamo jedan problem, i nadam se da ćete nam pomoći – kapetan je polako govorio naglašavajući riječi. – Naš prevodilac, doktor Mandel, iznenada je dobio influencu, i đeneralu Macoliniju sutra treba pomoć u razgovoru s jednim važnim čovjekom, dosadašnjim šefom policije u Cetinju. Dottore Vucinic mi je rekao da vi jednako dobro govorite crnogorski i talijanski jezik, pa očekujemo da ćete biti ljubazni i izdvojiti za komesara Macolinija izvjesno vrijeme.
– Činite mi čast, gospodine kapetane.
– Onda, sutra u deset, u zgradi engleskog poslanstva.
Tripko se pozdravio s kapetanom Larusom i advokatom Vučinićem, i otišao na ručak u restoran Ćipur. Pokušao se prisjetiti lika čovjeka u civilnom odijelu koji je sedamnaestog aprila s balkona dvora prevodio govor kapetana Larusa. Ubrzo je odustao, jer je shvatio da je bio obratio pažnju na ostale likove na balkonu, i da je u stvari samo slušao prevodiočev glas, koji nije imao onu tvrdoću suglasnika, kao što je to bio slučaj kod Cetinjana. Prevodilac je vjerovatno Bokelj ili Dubrovčanin, pomisli Tripko, spominjući se apotekarskog pomoćnika iz Kosovske Mitrovice, rodom bio iz Konavala, koji je bio Patriciji ustupio apoteku.
Kapetan Laruso je u petnaest do deset uveo Tripka u prostrani salon na prizemlju nekadašnjeg poslanstva Velike Britanije, u kojoj je sad sjedio Visoki civilni komesar Serafino Macolini. Oko niskog stola bile su četiri fotelje, tri istovjetne i jedna s visokim naslonom. Kapetan Laruso je sio Tripka lijevo od fotelje s visokim naslonom. Poslije njega se pojavio omaleni čovjek u svečanoj policijskoj uniformom Kraljevine Jugoslavije, na čijem su zlatnom svečanom pojasu bile prikačene korice od mača. Prazne korice su svjedočile da policajac više nije u službi Njegovog kraljevskog visočanstva, Petra Drugog Karađorđevića. Tačno u deset sati, iz prostorije koja se nalazi desno od ulaznih vrata pojavio se general Serafino Macolini, u svečanoj crnoj uniformi. Srdačno se rukovao s gostom koji ga je dočekao na nogama.
– Major Petar Tomašević.
– Dobro dosli, signor Tomasevic – komesar Macolini je pokušao odobrovoljiti gosta dobrodošlicom na domicilnom jeziku.
General je Tripku, u znak pozdrava samo klimnuo glavom, i usredsredio se na gosta. Govorio je polako, zastajkujući iza svake rečenice, kako bi olakšao prevodiocu, da precizno interpretira njegove misli. Macolini je bio visokog rasta i krupnih kostiju, a Tomašević sitan i kočoperan: Visoki komesar je više ličio na Crnogorca nego njegov gost, doskorašnju upravnik cetinjske policije. S lijeve strane od Macolinija, sio je vitki čovjek srednjeg rasta, skladnih crta lica. U rukama je imao blok za pisanje i naliv-pero. Otvorio je prvu praznu stranu s pažnjom gledajući u generala.
– Gospodine Tomaševiću, želimo ponovo uspostaviti civilnu vlast, i potrebna nam je Vaša pomoć. Mi smo prijatelji Crne Gore. Želimo da Crna Gora bude opet slobodna kao što je bila vjekovima. Naša kraljica Jelena, u koju se zaklinje svaki Talijan, vaša je crnogorska princeza s Cetinja. Ona čezne da što prije dođe na Cetinje, da vidi dom u kojemu je rođena, da obiđe rodbinu i prijatelje. Naš kralj Vitorio Emanuele Treći, tek što nije stigao u vašu prijestonicu. Potrebni ste nam da uvedete red za kojim čeznu građani Cetinja. Mir je potreban Cetinju i Crnogorcima. – General Macolini je zastao, sȃm napunio dvije čaše crnogorske loze, i nazdravio. – Za naše prijateljstvo i saradnju. Pijmo za Kraljevinu Italiju i Kraljevinu Crnu Goru… Mi znamo gospodine Tomaševiću, sve o vama i vašoj borbi protiv komunista. Radićemo zajedno da se Crna Gora oslobodi tog zla koje stoji na putu dobra i sreće ove ponosite i prelijepe zemlje. Koliko još sjutra, donijećete spiskove da ih zajedno pogledamo i odlučimo što treba preduzeti. Možda neke od njih treba izolovati, da ne bune narod i podrivaju vlast.
– Gospodine đenerale, dobro ste rekli da ne volim komuniste, i da sam mnoge godine proveo goneći ih i suzbijajući njihov uticaj. No sad je moja zemlja okupirana. Vi ste pobjednik, a mi smo poraženi. Spiskove mojih zemljaka, makar i komunista, u ruke okupatora ne mogu predat, jer bi to bilo nacionalno izdajstvo, a u mojoj familiji izdajnika nikad nije bilo. – Bivši upravnik policije je bio blijed u licu, i glas mu je na momente drhtao, ali se trudio da ostavi utisak odlučnog čovjeka. – Oprostite mi, gospodine đenerale što ovako zborim. Cijeloga života sam čeznuo za mjestom upravnika policije Cetinja, ali iz vaših ruka na mogu primit tu dužnos. Po majci sam Talijan, i ponosan sam na to, ali ovđe sam rođen, u ovu zemlju sam rastao, živio i služio Jugoslaviji.
General Macolini je gledao zamišljeno majora Tomaševića, ćutao nekoliko sekundi nakon što je gost završio svoj govor, a onda polako ustao, bez pozdrava, i rekao vitkom čovjeku koji je sjedio s njegove lijeve strane: Uhapsite gospodina Tomaševića.
Mršavi čovjek je odložio blok i naliv-pero na sto, i krenuo prema predvorju, nešto je šapnuo dežurnom oficiru, i ne pogledavši više nijednom majora Tomaševića, okrenuo se prema Tripku. Sačekao je da major, još uzbuđen, ali s odlučnim izrazom lica, izađe iz salona, i onda je krenuo prema Tripku.
– Vi imate talenat za jezike. Sve ste tačno preveli, i neobično precizno – rekao je na tečnom hrvatsko-srpskom jeziku. – Ja sam poručnik Đino Bijađi.
Tripko je prihvatio pruženu ruku, ne mogavši smisliti nijednu suvislu riječ. U toku prijevoda nijednom nije pomislio da zapisničar razumije riječi majora Tomaševića.
– Drago mi je što sam u ovoj zabiti upoznao nekoga kome je talijanski maternji jezik. I pritom je tako mlad i obrazovan. Ukoliko ste slobodni, bilo bi mi zadovoljstvo da Vas pozovem na ručak. – Poručnik Bijađi je nastavio komplimentirati novom poznaniku, kako to obično rade Talijani, ali s tipičnim dalmatinskim šarmom.
– Hvala, mnogo ste ljubazni. Naravno da ću prihvatiti sa zadovoljstvom.
– Onda, sutra u dva sata. Restoran hotela Grand.
Tripko je bio zadovoljan što se nije upecao na zamku oficira Ovre, kapetana Larusa, koji mu je podmetnuo čovjeka – što bolje zna južnoslovenske jezike od njega – da kontroliše tačnost prijevoda riječi bivšeg upravnika cetinjske policije. Sjutradan će saznati da je poručniku Bijađiju hrvatski jezik bio maternji, jer mati mu je bila bodulka, iz Starog Grada na Hvaru, i prvo je naučio hrvatski, pa onda iskvareni talijanski jezik, sa puno slavizama, kojim su govorili, Vergilije Bijađi, urar iz Splita, i nona Đina, otac i baba Đina Bijađija. Bijađi je studirao književnost u Zagrebu, i tek poslije ispijenog bocuna śirake, bijelog vina od endemske vinove loze iz Riječke nahije, koju je poručniku otkrio šef hotelskog restorana, Taso Dragojević, omakla bi mu se neka ikavska riječ. Tripku se učinilo da se Dalmatinac prerano opio od vina, ili je glumio pijanstvo, kako bi lakše skakao s teme na temu. Od istorije svoje porodice, preko poezije romantizma, do crnogorske istorije i ponovne uspostave rimske imperije pod vođstvom Benita Musolinija. Onda je egzaltirano citirao odbranu crnogorskog pitanja u rimskom parlamentu mladog fašističkog vođe Musolinija, dok je još bio u opoziciji. Tek poslije tri sata ića i pića počeo je propitivati Tripka, kad je došao na Cetinje, gdje se školovao, što je s njegovom porodicom, ima li rodbinu na Cetinju…
Tripka bi ponekad i čaša vina malo ošamutila: misli su mu postajale konfuzne i nepovezane, dok ga je rakija – i kad mu je glava otežala – činila budnim, izoštravala mu moždane vijuge. Poručnik hoće da me navede na tanak led, pomislio je. Talijanu je povjerljivim glasom ispovijedao svoju životnu priču, i u suštini nije mnogo lagao, samo je prešućivao ono što ga je moglo kompromitovati u očima poručnika Bijađija. Sjetio se Stefanove pouke o tehnikama kamufliranja: Poluistina je najuvjerljivija laž. Potpune izmišljotine lako je provjeriti. Ispričao je Splićaninu kako je njegov otac, kapetan crnogorske vojske, Dunjaš Dragišić, sa svojim drugovima emigrantima iz Italije otišao u Argentinu, iako je preko svoje žene mogao dobiti talijansko državljanstvo, i da je njegova mama Patricija, koja je završila farmaciju na rimskoj La Sapienzi, cijeli bila život zaljubljena u svog muža, te da je zbog njega postala slovenofil, pa je najviše zbog toga da bi joj sin naučio slovenski jezik, preselila se u Fiumu, a potom u Zagreb, gdje je otvorila malu apoteku. Još mu je kazao da je bio upisao pravni fakultet u Zagrebu, koji je lani napustio, jer se poslije iznenadne mamine smrti više nije mogao izdržavati, tako da se, mislio je privremeno, preselio na Cetinje, kao predstavnik Simensa.
– Gospodine Dragišiću, i ja sam ovdje privremeno, iako obožavam crnogorsku povijest. Ali, dok smo tu treba nešto korisno napraviti. Vi nam možete puno pomoći. Nesebične, plemenite ideje Italije prema Crnoj Gori moraju doći do svakog domaćeg čovjeka. Zato već slažem, od provjerenih domaćih i naših ljudi, ekipu za obnovu Glasa Crnogorca, koji će izlaziti dvojezično. Trebaju mi novinari, redaktori, lektori, korektori, prevoditelji.
– Ja sam, naravno, spreman da dam svoj doprinos u stvaranju nove Crne Gore, jer najbrži napredak ova zapuštena zemlja svakako će najprije postići uz pomoć Rima. Ali, korist od mene neće biti velika. Tek prije nekoliko mjeseci sam stigao na Cetinje, i slabo znam lokalne prilike. Trebaće mi izvjesno vrijeme da upoznam mentalitet, istoriju I tradiciju Crnogoraca.
– Imao sam to u vidu. Za početak biće dovoljno da prevodite tekstove za talijansko izdanje La Voce del Montenegro. Naravno, to ćemo Vam pristojno platiti, iz našeg posebnog fonda za propagandu.
Kad su se Tripko i poručnik Bijađi rastali u restoranskoj sali su već bile uključene električne svjetiljke. Poručnik ga je pitao ima li telefon u stanu, i onda je rekao će mu ostaviti poruku u biblioteci, koja je ionako pored zgrade Banovine, gdje je njegova kancelarija. Pošto su se rukovali u znak rastanka, poručnik Bijađi je zastao, kao da se sjetio nečeg važnog, i rekao mu da je 26. maja premijera Goldonijevih Ribarskih svađa, u režiji gospodina Šćućkina, i da će rezervisati još jednu kartu za njega.
Talijani su bili posebno interesantni najmlađim Cetinjanima. Svaki dan, na jednom jarbolu na dvorskom trgu, gdje se nekad vijorila crnogorska, i kasnije jugoslovenska zastava, uz pratnju orkestra bleh muzike vojnika u živopisnim uniformama, dva puta dnevno, ujutro i uveče, podizana i spuštana talijanska zastava. Talijanski vojnici su vazda imali u džepovima bombone ili čokolade torona koje su dijelili radoznalim dječacima, prijateljski im se osmjehujući, pokušavajući ih naučiti neke talijanske riječi. Ali, general Macolini je htio i starijima pokazati da je okupatorska vojska došla s plemenitim namjerama: pred zgradom Crvenog krasta, svake subote je iz Kotora stizalo desetak kamiona, punih brašna, oriza, makarona, dezertnog sira u kolutovima velikim kao omanja seljačka trpeza, koji je bio premazan crnom smolom, kako bi imao duži rok trajanja. Ispred Vojnoga stana, u red za obroke ispred ogromnih kazana, s bersaglierima se zajedno u redu tiskala gradska sirotinja i izbjeglice s Kosova.
Šesnaestog maja ujutro, duž Njegoševe ulice postrojili su se đaci osnovne škole Njegoš, koji su – pod budnim okom njihovih učitelja – mahali malim crnogorskim i talijanskim zastavama. General Tući, komandant divizije Mesina, uzbuđeno je koračao gore-dolje po Dvorskom trgu, vičući na svoje oficire, čini se bez razloga, tek toliko da ih još jednom upozori na važnost posjete koju očekuju. Pethodni dan je kapetan Laruso pozvao predsjednika Cetinja, Raška Bešića, mitropolita Joanikija, direktore osnovne škole, gimnazije, učiteljske škole i bogoslovije, kao i predsjednika i sekretara novoformiranog Savjetodavnog vijeća, koje je naslijedilo Privremeni crnogorski administrativni odbor, Jova Popovića i Dušana Vučinića, i kazao im da će u službenu posjetu Cetinju doći kralj Italije i car Etiopije, Vitorio Emanuele Treći. Ovu istorijsku priliku, nastavio je, Cetinje treba iskoristiti zbog svoje dobrobiti, i zato moli prisutne da pozovu svoje pristalice i ostale lojalne Cetinjane kako bi se priredio svečani doček njihovom zetu. Već u osam i po sati prema Dvorskom trgu je počela pristupati gospoda u svečanim crnim odijelima. Na otvorenim prozorima u Njegoševoj ulici, kojom su prolazili svi vladari i visoke zvanice – još od doba kralja Nikole – prije nego što se upute prema Dvoru, provirivale su ženske prilike u svečanim haljinama. Stariji Cetinjani su primijetili da su otvoreni oni prozori na koje su bile navučene škure kad je u Cetinje 1925. godine, povodom gradnje nove Njegoševe kapele na Lovćenu, stigao kralj Aleksandar Karađorđević, ujedinitelj, a da su danas talijanskom zetu zatvoreni prozori čija su krila bila širom otvorena prilikom prolaska unuka nekadašnjeg crnogorskog kralja, novog jugoslovenskog monarha sa svojom pratnjom.
Patuljasti talijanski kralj je, u otvorenom automobilu prošao glavnom ulicom, i na Dvorski trg je stigao tačno u devet i petnaest. Kralj je na Trgu, zajedno s komesarom Macolinijem, izvršio smotru počasnih četa, nakon čega je u stavu mirno saslušao staru crnogorsku i talijansku fašističku himnu, Ubavoj nam Crnoj Gori i Đovinecu, a onda krenuo prema vratima Dvora, gdje su ga sačekali stari ministri i službenici iz vremena crnogorske kraljevine. Kralj Vitorio je neke prepoznao i kurtoazno ih pitao za zdravlje, a s jednim starcem u narodnoj nošnji zadržao se malo duže, i potom ušao u Dvor. Gradonačelnik Cetinja ga je vodio kroz dvorske prostorije, pokazujući mu izložene uniforme, oružje, ordene, maršalske uniforme njegovog tasta, salone princeza u indonežanskom, venecijanskom, francuskom stilu, umjetničke slike talijanskih romantičara, portrete evropskih vladara s početka dvadesetog vijeka. Kralj je najduže ostao pored portreta svoje žene, kraljice Jelene, i onda saopštio pratiocima iz Savjetodavnog vijeća, Jovu Popoviću i Sekuli Drljeviću, da ga je regina zamolila da u njeno ime pokloni 250.000 lira crnogorskoj sirotinji. Poslije obilaska dvora talijanski kralj, sa svitom, uputio se u Cetinjski manastir, gdje ga je sačekao mitropolit Joanikije, koji je u njegovu čast služio Svetu arhijerejsku liturgiju.
Dušan Vučinić je, drugi dan poslije kraljeve posjete Crnoj Gori, pozvao Tripka u prostorije Crnogorske stranke, i uveo ga u praznu sobu predsjednika Drljevića, koji je bio na sastanku s Jovom Popovićem, Macolinijem, i generalom Tućijem. Advokat Vučionić nije krio zadovoljstvo uspješnom kraljevom posjetom, koji je – ushićen srdačnim prijemom – na odlasku obećao da će on sȃm pozvati princa Mihaila, bratanića njegove supruge, da prihvati crnogorski prijesto. Još je rekao da je dogovoreno na sastanku kralja Vitoria Emanuela i članova Savjetodavnog vijeća, da jedna domaća ekspertska komisija, u najkraćem roku, sastavi Ustav Kraljevine Crne Gore, koji će polaziti od temeljnih postulata Ustava Kraljevine Crne Gore iz 1905, ali će se umnogome inovirati, kao što je to slučaj i u ostalim savremenim evropskim ustavnim monarhijama, tako što bi dio tradicionalnih monarhovih ovlašćenja preuzeli vlada i parlament.
– Oformljen je odbor od devet članova za pisanje Ustava, na čelu sa Sekulom Drljevićem, koji je doktorirao pravo u Beču. Na tebe računamo, zbog toga što poznaješ pravnu terminologiju, jer prijedloge članova Ustava, treba prevesti i dostaviti pukovniku Maderniju, šefu Odjeljenja za informacije Visokog komesarijata, koji će ih proslijediti na konsultaciju ekspertima za ustavno pravo u Rimu.
Tripko se u prvi mah htio izgovoriti poslom u dvojezičnom izdanju Glasa Crnogorca/La Voce del Montenegro, ali se predomislio, jer je prevođenje sedmičnika postalo monotono: bio je izolovan od mnogih dnevnopolitičkih događanja. Osim Đina Bijađija kontaktirao je samo još s dvojicom prevodilaca, Mauriciom Mandelom, Kotoraninom, koji je sedamnaestog aprila prevodio govor kapetana Larusa sa balkona Dvora, i kapetanom Jakobom Našinbenijem, bivšim predstavnikom Šela u Beogradu. Shvatio je da bi mu učestovanje u radu ustavne komisije omogućilo da se približi nacionalističkim vođama, i preko njih dobije važne informacije o namjerama okupatorskih vlasti.
Na Odboru za Ustav, koji je zasijedao u spratnoj kući preko puta nekadašnje Austro-Ugarske ambasade, dosta vremena se trošilo oko protokolarnih stvari, dnevnog reda, metoda rada, vođenja zapisnika, jezičkih i terminoloških pitanja. Tripko je uspio uskladiti obaveze prevođenja tekstova i lekture u La Voce del Montenegro i u Odboru za ustav, tako što je tekstove za talijanski sedmičnik nosio kući i noću prevodio na pisaćoj mašini koju je posudio iz redakcije. Već na prvom sastanku Odbora primijetio je da žučne polemike više uzrokuju stara netrpeljivost nekadašnjih ministara nego koncepcijske razlike oko ustavnog ustrojstva države. Najžešće sporove vodili su Sekula Drljević, bivši ministar pravde i prosvjete, i Petar Plamenac, kraljevski ministar inostranih djela. Drljević je elokvatno zastupao stavove, koji su bili hibrid uporednih pravnih tekovina i specifičnosti crnogorske pravne i političke istorije, dok je Plamenac tvrdio da najviši pravni akt mora biti koncizan i potpuno oslonjen na savremenu evropsku političku praksu. S pravnog terena rasprava se ubrzo prenosila na savremena politička pitanja, oko kojih su postojale mnogo dublje razlike. Petar Plamenac i Novica Radović bili su ogorčeni zbog toga što je Italija pripojila Albaniji teritorije Ulcinja, Tuzi, Plava, Gusinja i Rožaja, koje su pripadale Kraljevini Crnoj Gori, i uz to je Boka Kotorska, koju je vladika Petar Prvi, u vrijeme ratova s Napoleonom bio ujedinio s Cetinjem, postala dio provincije Dalmacija. Za oduzimanje ovih teritorija, Crna Gora je dobila bijednu kompezaciju, Čajniče i Prijepolje, dva gradića koji nijesu bili dio stare crnogorske države.
Tripko je Borku Dakoviću, u redovnoj šetnji petkom oko Donjeg Polja, pričao detalje sukoba između nacionalističkih vođa. Skicirao mu je njihove karaktere, megalomanske ambicije, i nesposobnost da sagledaju realni odnos političkih snaga. Rekao mu je da stara neprijateljstva iz doba kralja Nikole još više produbljuju političke razlike. Stare budale, oni još vjeruju da će im se Nikolica vaskrsnuti i na bijelom konju doći na Cetinje, promrmljao je Daković. On je uhvatio Tripka pod ruku, zastao, i pažljivo ga zagledao u oči, kako bi mu stavio do znanja koliko je važno ono što će mu kazati.
– Ali, ni sekundu se ne smiješ opustiti. Važno je da zapamtiš dvije stvari: pazi se od svakoga, među separatistima je dosta dupljaka koji tajno rade za Ovru. Talijani će povesti tajne istrage kad se dogode neke stvari. Shvatiće da im cure informacije, i ti se pravi neuk i naivan: nemoj da staješ ni na jednu stranu u sukobu među separatistima. Tačnije, ukoliko to budu zahtijevali od tebe, pokušaj diskretno da daš signale jednoj i drugoj grupi da ih podržavaš.
Po završetku treće nedjelje od početka pisanja Ustava središte sukoba među članovima Odbora postalo je pitanje da li obnovu državnosti treba proglasiti ustavotvorna skupština, koja će ustoličiti prijestolonasljednika iz dinastije Petrović Njegoš, ili će Crnogorski sabor usvojiti Deklaraciju kojom se poništavaju odluke Podgoričke skupštine iz 1918. i ustanoviti regenstvo. Drljević je zastupao mišljenje da, bez obzira na neprihvatljive granice koje su Musolini i grof Ćano povukli na štetu Crne Gore, treba biti pragmatičan, i korak po korak konsolidovati vlast i državne organe, a onda se boriti za svoja prava. Rekao je još da je optimista i da će se nepravde počinjene Crnoj Gori ispraviti, jer će u tome imati podršku kraljevskog para i dijela rimskog establišmenta. Plamenac je, s druge strane, zastupao mišljenje, da postoje barem dva velika razloga zbog kojih zasijedanje Crnogorskog sabora nije opravdano: aneksija Crne Gore Srbiji 1918. nije sprovedena po domaćem Ustavu, i Crna Gora de iure nije prestala da postoji, bez obzira na odluke u Versaju, i drugo, Sabor će, s obzirom da Visoki komesar Macolini, imenuje trideset tri delegata, jednog više nego Savjetodavno vijeće, implicitno priznati prisvajanje dijela crnogorske teritorije od strane Albanije.
Komesar Macolini je naizmjenično razgovarao s predstavnicima jedne i druge frakcije – više s Plamencem nego s Drljevićem – da pokuša naći zajedničku platformu, ali kako se bližio datum zasijedanja Sabora, dvanaesti jul, njihovi stavovi bili su sve nepomirljiviji. Petar Plamenac je petog jula napustio Savjetodavno vijeće, kako bi ohrabrio ostale nezadovoljnike, i nije došao na pripremni sastanak, koji je u Vladinom domu, organizovao komesar Macolini. U sali nekadašnjeg crnogorskog parlamenta pristalice i protivnici održavanja Sabora bili su se odvojili. Drljević je sa većinom sjedio na desnoj strani, a lijevo od njih su se smjestili nezadovoljnici. U prvom redu među protivnicima Sabora, pored Novice Radovića i Sava Vuletića, bivšeg ministra unitrašnjih djela, sjedio je čovjek orijaške građe i ledenog izraza lica, kojeg Tripko nije poznavao.
Tripko se, zajedno s Mauricijom Mandelom, koji je pravio stenografske bilješke, smjestio za malim stolom desno od presjedavajućih, Serafina Macolinija, i Mihaila Ivanoviča, počasnog predsjednika Savjetodavnog vijeća. Njemu je Vučinić naredio da – za razliku od Talijana, koji za potrebe Ovre, zapisuje svaku riječ – izvlači samo glavne misli i sugestije govornika. Zato je Tripko imao dovoljno vremena da osmotri i studira lica koja su sjela na dva suprotna dijela sale. Bili su to mahom srednjovječni i stariji ljudi. Pogledom im je lovio izraze lica u vrijeme dok su njihovi spornici iznosiili svoje poglede. Ipak, dvije osobe pogledivao je češće od drugih. Mladog dvometraša u kaluđerskim haljinama, koji je sjedio između Sekule Drljevića i mitropolita Joanikija, s njegoševski fazoniranom bradom i likom koji je neobično ličio na pjesnika Gorskog vijenca. Drugi je bio čovjek velike četvrtaste glave, kratko podšišan sa kratkim brcima i velikim zelenim očima, koji je sjedio pored doktora Radovića: njegova tjelesna građa je bila kao da je bacač diska, ali duboke bore oko očiju i na čelu upućivale su da je na pragu starosti. Konačno, poslije dva sata diskusije, u kojoj su najčešće razmjenjivali argumente Sekula Drljević i Dušan Vučinić sa Novicom Radovićem i Savom Vuletićem, bivšim ministrom unutrašnjih poslova i gradonačelnikom Cetinja, gorostasni čovjek podigao je ruku gledajući prema presjedavajućem Mihailu Ivanoviću.
Đeneral Krsto Zrnović. Izvolite đenerale.
General je, valjda po navici, vojnički, odsječno, pogledao lijevo i desno, i nakašljao se. Crni Zrnovićev sako je izgledao broj manji, što je još više isticalo generalove ogromne šake, ali Tripko je još primijetio da su orijaški njegov torzo i lopataste šake neproporcionalno razvijeni u odnosu na uske kukove i vitke noge trkača.
– Krupna su pitanja pred ovom skupštinom… Ja sam bio vojnik, i mnogo manje znam od mnogih ovđe iz ustavnopravne oblasti, ali mislim da bi bilo pogrešno da mi na Saboru proglašavamo nevažećim odluke Podgoričke skupštine, jer bi joj na taj način priznali legitimitet, koji ona nije imala. Kao što svi znamo to bila jedna revolucinarna skupština koja je proglasila nestanak zemlje saveznice pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu, ne priznajući njen Ustav i zakone,niti skupštinski saziv kome zbog ratnog stanja nije bio istekao mandat. Stoga, ne treba biti previše pametan niti učen pa zaključiti da unošenjem tog nezakonitog događaja u deklaraciju Crnogorskog sabora, mi na neki način priznajemo da se odcjepljujemo od Jugoslavije, koja je uz blagoslov velikih sila učinila to nasilničko djelo. S obzirom na sadašnje okupaciono stanje u Crnoj Gori, mogli bismo dati za pravo našim neprijateljima, a i budućim naraštajima, da Sabor koji ste zakazali na Petrovdan, bude jednako tretiran kao i Podgorička skupština. Jedno bezakonje nije pametno ispravljati na isti ili sličan način. Da se razumijemo, ja podržavam Petra Plamenca i Novicu Radovića, i ponavljam, da politička deklaracija o uspostavi Crne Gore ne treba pominjati Podgoričku skupštinu, i bivšu Jugoslaviju, kao da nijesu postojale. Crna Gora nastavlja svoj život na osnovu svojih narodnih tradicija, skupština, zakona i Ustava, koje je uspostavila dinastija Petrović Njegoš.
Načas je nastao tajac, i onda je Sekula Drljević tražio riječ. Predsedavajući Mihailo Ivanović se pravio da ga ne vidi.
– Dakle, danas smo se još jednom uvjerili da imamo suprostavljena gledišta koja se ne mogu približiti. Stoga, da se ne bismo iscrpljivali u bespotrebnim raspravama, predlažem da Njegova ekselencija Visoki komesar, Serafino Macolini, i gospodin Jovo Popović, predsjednik Savjetodavnog vijeća, predlože delegate, koje bismo usvojili jedanaestog jula, dan uoči Petrovdanskog Sabora.
Nakon što je završio posljednju korekturu sedmičnika La Voce del Montenegro, Tripko je iz štamparije bio krenuo prema hotelu Grand. Na ulazu u hotel gotovo se sudario s Novicom Radovićem.
– Tebe tražim – Radović je krenuo za Tripkom u restoransku salu hotela.
Tripko je rekao da je gladan, i od konobara je tražio raštan bez kastradine, salatu od pamidore s lukom, porciju njeguškog sira i kriglu nikšićkog piva, a Radović je kazao da je upravo ručao s đeneralom Krstom Zrnovićem, i naručio je samo kafu. Tripku nije promaklo to da je naglasio s kim je ručao.
– Doktore, što ima novo?
– Posljednjih mjeseci, poslije komunističkog ustanka i dolaska generala Birolija na čelo vojnog guvernatorstva naša je politika u defanzivi. S druge strane raste uticaj i vojna snaga četničkog pokreta. Stoga smo, Petar Plamenac, Savo Vuletić, Ivo Jovićević i ja, nagovorili brigadira Krsta Zrnovića, koji se uoči Petrovdanskog sabora povukao na svoje imanje u Cucama, da se aktivira, i formira nacionalnu vojsku.
Tripko je slušao zabrinuti glas Novice Radovića, i pomislio kako je nacionalistima trebalo nekoliko mjeseca – poslije antifašističkog ustanka, uvođenja vojnog guvernatorstva umjesto civilnog komesarijata, i smjene Serafina Macolinija – da počnu razmišljati o vojnom i političkom reorganizovanju. Dvadeset trećeg jula, da bi suzbio masovni ustanak, umjesto Macolinija, Duče za guvernera Crne Gore, imenuje komandanta 9. armije, čije je sjedište bilo u Albaniji, Alesandra Pircija Birolija, bivšeg guvernera Talijanske Istočne Afrike, koji je u abisinskom ratu dobio nadimak Lav od Gondara. Biroli je, za razliku od blagog Macolinija, odmah pokazao energičnost koja će zastrašiti stanovništvo i talijanskoj vojsci, poraženoj u narodnom ustanku, vratiti samopouzdanje. Samo u bici na Košćelama, seljaci iz Riječke nahije ubili su osamdeset talijanskih vojnika i zarobili preko sedamsto. Biroli je oprobanim metodama iskusnog okupacijskog guvernera selektivno primijenio surove metode represija, odvođenja u logore i strijeljanja komunističkih pristalica, kao i uništavanja njihove imovine. Osvetnička akcija je trajala mjesec dana, sve dok su se ustanici počeli osipati, i u narodu strah od represija prevladao volju za otporom okupatoru, pa su se prorijeđeni gerilski odredi, taktički ili zbog premoći alpinaca i crnokošuljaša, povukli u nepristupačne zabiti, daleko od većih naseljenih mjesta i glavnih saobraćajnih komunikacija. Neki od istaknutih učesnika ustanka, bivši jugoslovenski oficiri, prihvatili su saradnju s okupatorom, i onda se guverner Biroli proglasom obratio narodu: Svi koji nijesu zavedeni komunističkom propagandom i ne pomažu banditima nemaju razloga da se boje, jer Italija je nacija sa civilizacijom od više hiljada godina.
Guverner Biroli je smijenio većinu civilnih funkcionera koje je postavio komesar Macolini, i potpuno ograničio uticaj protagonista Petrovdanskog sabora. Sekula Drljević je pismeno protestvovao zbog potcjenjivačkog odnosa prema crnogorskim nacionalistima i blagonaklonosti guvernera prema oficirima bivše jugoslovenske vojske, posebno mu prebacujući da je brigadnom generalu Blažu Đukanoviću, posljednjem banu Zetske banovine, omogućio kancelarije u Vladinom domu, simbolu crnogorske državnosti. Predsjednik Crnogorske stranke, koji je u glavnom referatu Petrovdanskog sabora, između ostalog kazao: Tragovima rimske kulture među kojima nije usamljena Dioklea, pridružuju se spomenici mnogobrojnih vena s Rimom, kasnije preko Venecije, sve do danas, velikim dijelom je zasluga tih veza, što crnogorski narod jedini od balkanskih naroda, neuzevši grčkog, ima ne samo definitivno izgrađen pogled na svijet, nego čak izdignut do visine filozofskoga sistema, prigovorio je guverneru da privileguje političare, koji nijesu samo neprijatelji crnogorske države nego i fašističke italije i Benita Musolinija. Biroli je isti dan pošto je pročitao pismo naredio da se Drljević protjera iz Crne Gore, i konfinira u San Remu, a kasnije je odbijao da primi njegove saradnike, prebacujući ih Guljermu Ruliju, svom zamjeniku za civilna pitanja.
– Petar Plamenac i ja nijesmo kontaktirali guvernera Birolija sve do dvadesetog septembra, kad smo se definitvno uvjerili da su pristalice Petrovdanskog sabora izgubile svaki uticaj na njega. Onda smo nas dvojica u opširnom memorandumu iznijeli poglede na političku situaciju, naročito u pogledu protežiranja činovnika bivšeg režima, koje je vratio na mnoge značajne administrativne poslove, i bliskog odnosa sa visokim oficirima bivše jugoslovenske vojske, generalom Đukanovićem i pukovnikom Stanišićem. On nas je poslije dva dana pozvao u njegovu rezidenciju. Trudio se, onako po talijanski, da bude susretljiv, naglašavajući da razumije našu zabrinutost, ali, s druge strane, trudio se ostaviti utisak da dobro zna što radi. Prvo je komplimentirao Petru, kazavši da je čuo kako je njegov sin Džon poznati filozof na Oksfordu, a onda je pogledao mene i rekao da je upoznao doktora Erkola de Marka, predsjednika Međunarodne akademije matematičara, i da je bio iznenađen kad mu je ovaj mene pomenuo, jer dotad, veli, nije vjerovao da se u ovim brdima nalazi jedan član renomirane akademije. Konačno je prešao na aktuelnu situaciju, i rekao da su njegovi potezi bili iznuđeni, jer se morao lišiti nesposobnih Macolinijevih ljudi, koji su dopustili da komunistički zavjerenici, prema instrukcijama iz Moskve, zajedno s beogradskim i londonskim agentima, u jednom naletu osvoje znatne teritorije, ubiju više od stotinu talijanskih vojnika, a iz stroja izbace i zarobe više od hiljadu. Naša vojska je prvi put napadnuta u ovom ratu, i pobuna u Crnoj Gori bila je neuporedivo masovnija i organizovanija nego u ostalim krajevima bivše Jugoslavije. Ja sam iz toga morao izvući zaključke, i preduzeti adekvatne mjere. Znam da u vašim krugovima postoji mišljenje da sam prosrpski orjentisan, jer sam u Prvom svjetskom ratu bio na Solunskom frontu, zajedno sa srpskom vojskom, i da su te informacije, ne samo od doktora Drljevića i njegove frakcije, stigle do grofa Ćana i kraljice Jelene, ali ja sam se rukovodio isključivo vojnim i političkim razlozima, i o tome sam potanko informisao Dučea i generalštab. Još je kazao da između njega i Macolinija nema razlike u strateškom nego samo u taktičkom pogledu, u procjeni odnosa snaga i kadrova na koje se okupaciona vojska može osloniti.
– Je li govorio o daljim planovima?
– Mi smo mu rekli da je veliko nezadovoljstvo među crnogorskim patriotama, da se osjećaju prevarenim, kao u doba potpisivanja Rapalskog ugovora, jer se na važna vojna i civilna mjesta postavljaju isti oni ljudi koji su ih u prethodnoj državi progonili zbog crnogorskog separatizma. On se pravdao da možda zbog nagomilanih problema, vojnih i policijskih akcija koje je bio prinuđen izvršiti, nije dobro sve odmjerio, ali da je spreman to popraviti, i moli nas da mu pomognemo u tome.
– Je li bio iskren?
– Nije. Ali, osjetio je da je možda otišao predaleko, i rekao je da će s pažnjom poslušati naše prijedloge. Kad smo guverneru predočili da se crnogorski nacionalisti trebaju vojno reorganizovati, da bi se mogli boriti protiv komunista, i uz to uspostavili ravnotežu u odnosu na četničke snage, koje potajno žele, uz podršku Engleza, restauraciju Jugoslavije, Biroli je zaćutao. Namrštio se, valjda razmišljujući o tome da je već ovđe dovoljno ljudi pod oružjem. Ali, pošto sam mu kazao da bi brigadir Krsto Zrnović, koji ima ogromni autoritet u narodu, mogao mnogo doprinijeti smirivanju situacije u četiri nahije Stare Crne Gore, gdje je ustanak bio najmasovniji, živnuo je i ponudio nas još jednim konjakom.
– On ranije nije računao na nacionaliste kao na vojnu silu?
– Izgleda da dosad nije to ozbiljno shvatao. Dijelom zbog četničke propagande, dijelom zbog patetičnih i nerealnih lamentiranja nekih naših starih ministara, s kojima se susrio prvih dana poslije dolaska na Cetinje. No, pošto je ispio konjak rekao je da moja ideja može biti ostvarljiva, samo je pitanje što Zrnović misli o tome. Pogledao me sumnjičavo i kazao: Ja sam obaviješten o njegovim oficirskim sposobnostima i autoritetu, ali, dva sina su mu komunisti, i koliko znam stariji je jedan od gerilskih komandanata. Ja sam mu kazao da je to danas, nažalost, u Crnoj Gori dosta česta pojava, da su đeca uglednih ljudi zavedena komunističkom propagandom, ali da je đeneral čovjek čvrstih uvjerenja, koji je vjeran oficirskoj zakletvi crnogorskoj dinastiji, i ne odobrava terorističke metode ratovanja komunističkih odreda.
– Jesu li se sreli Biroli i Zrnović?
– Jesu, početkom oktobra. Krsto mu je izložio svoj plan vojne organizacije crnogorske vojske, i tražio da Talijani, u početku pomognu u snadbijevanju oružjem i opremom. Biroli je dao naredbu potpukovniku Gandiniju, da nam se iz magacina u Cetinju i Skadru, dostavi oprema za jedinice u brojnosti do dvije hiljade vojnika, i već se pristupilo formiranju bataljona po plemenskom principu. U štabu brigade, u kojemu ću biti glavni politički i vojni savjetnik, treba nam jedan prevodilac za talijanski i njemački jezik, i ja sam generalu za talijanski predložio tebe, a za njemački Milana Rakočevića, filozofa, koji je u Ljubljani doktorirao na Njegošu. Rekao sam mu čiji si sin, i on me iznenađeno pogledao: To je moje kumče, ja sam ga na krst drža.
– Ja bih vam pomogao, ali ne znam koliko će to biti moguće, s obzirom da prevodim i radim korekturu u La Voce del Montenegro. Ipak, pitaću gospodina Bijađija, hoće li mi izaći u susret i razriješiti me tog posla, na kojemu nijesam od velike koriste, jer imaju još dva obučena prevodioca. Već je stvorena određena rutina u pripremi lista, ali, ponavljam, ne znam hoće li prihvatiti moju ostavku. Zato bi bilo dobro, ukoliko poručnik Biađi ne pokaže razumijevanje za moj premještaj u štab đenerala Zrnovića, da se Vi lično obratite njegovom šefu, majoru Siraguzi, i pritom se pozovete na Vaš razgovor s guverenerom Birolijem.
Petrovdanski sabor
Tripko i Zvane su desetog juna 1939., sedam dana poslije Tripkove maturske večeri, uzeli dvije vozne karte za Beograd. Na fijaker, koji ih je odvezao do željezničke stanice, utovarili su dva kufera – i jednu platnenu vreću punu knjiga – umjesto četiri, koliko su ih donijeli u septembru tridesetpete. Dva najveća kufera, zajedno s Patricijinom garderobom, poklonili su Kolu srpskih sestara. Patricijinu robu su složili poslije svojih stvari, jer ostavljanje garderobe u kancelariji gimnazije, koju je koristila ženska humanitarna organizacija, bio je još jedan bolan, ovoga puta zadnji oproštaj s njom. Zato, sve do dan uoči odlaska, kad su rezervisali željezničke karte, Tripko i Zvane se nijesu usudili otvoriti orman. U stvari čekali su jedan drugoga, koji će prvi predložiti što da se radi s haljinama, donjim rubljem, šeširima, cipelama, kaputima, bundom. Zvane je mislio da to sin pokojnice treba da odluči, a Tripko je smatrao da se muž, koji je stariji od njega, treba baviti sudbinom stvari koje ionako više nemaju stvarnu vrijednost ni za koga, osim onome kome će ih pokloniti. Tripko je bio manje sentimentalan prema stvarima pokojnice zato što je mislio da je ona cijeloga života izazivala sudbinu, i da je njena neodgovornost prema obavezama, prije svega u odnosu na familiju, koštala glave. Patricijinu smrt, ipak, nije očekivao, za razliku od Sofijine; kolikogod je bila svojeglava, i sklona depresijama, majkina žilavost doimala se neuništivom, i nijednom nije pomislio da će je izgubiti, kao što je to bio slučaj s malom sestrom, koju je, dok je držao na rukama, osjetio da je suviše duševno krhka, eterična, da bi mogla preživjeti u ovakvom svijetu.
Patricija je sahranjena na katločkom groblju u Kosovskoj Mitrovici, s crkvenim obredom, koji je služio Uk Beriša, svećenik iz Kline. Fratar je pitao – Zvane nije znao otkud je fratar ni ko ga je obavijestio o Paricijinoj smrti – je li pokojnica bila katolkinja. Zvane je ćutao, jer Patricijin odnos prema religiji bio je dvosmislen: nije mogao reći, ni da je bila ateista niti je li bila religiozna. Najtačnije je kazati da je bila agnostik, ali ni u to se nije mogao zakleti. Pošto nije dobio odgovor svećenik je pitao može li prije nego što pokojnicu spuste u raku pomoliti se za njenu grešnu dušu. Zvane je dvoumeći se klimnuo glavom: pomislio je kako je manja greška da pop očita molitvu za nevjernika nego da vjernik ode na onaj svijet bez bogougodnih riječi jednog božjeg službenika. Uz to, činilo mu se da religiozni obred daje izvjesno dostojanstvo sahrani, jer pratnja pokojnice do njene vječne kuće bila je mala i neugledna. Patricijinom ukopu, pored muža i sina, prisustvovali su samo gazda Jakov i njegova žena, kalfa Stojan sa suprugom Stanijom, Davorin Laginja i jedna mlada apotekarska pomoćnica.
Kako je prolazilo vrijeme od Patricijine sahrane Zvane je bio sve sjetniji. Peklo ga je da je možda, u posljednje vrijeme, bio zapostavio Patriciju. Nakon dolaska u Mitrovicu, nijesu – kao prije Sofijine smrti – vikende provodili zajedno. Nedugo poslije dolaska na Kosovo Patricija mu je otkrila konjsku ergelu u Zvečanu i staze za šetnju pored Ibra, ali on je uvijek iznaodio neki razlog da joj se ne pridruži. Poslije ga Patricija više nije zvala, i njemu je to dobro došlo, jer je mogao planirati sastanke s drugovima, iz tek formirane partijske ćelije.
Zvane i Tripko su od Patricijinih stvari ostavili samo fotografije i nakit. Porodične fotografije familije Bonomi, dottora Leonrada, Marije Pie, male Patricije i Izabele, kao i zajedničke slike Patricije s malim Trifonom, jedna slika Franke i don Fulvia, pripali su Tripku, dok je Patricijinu i Zvanovu fotografiju iz sale za vjenčanje na Gornjem gradu, zajedno s vjenačnim kumovima, Dušanom i Primaverom Trumpić, zajedničke slike mladog para na Sljemenu, za kafanskim stolom u Korčuli, na Cvjetnom trgu, ispred radnje mitrovačkog fotografa Davida Levija, kao i Patricijinu sliku s glumcima TKO poslije premijere Ribarskih svađa, uzeo Zvane. Tripko je Zvanu ostavio zlatni nakit, zajedno sa ženskim satom koji je Patricija dobila za osamnaesti rođendan od roditelja, premda se ovaj nećkao, govoreći mu da je to porodična ostavština koja treba pripasti sinu. Tripko je za sebe jedino uzeo vjenčanu burmu, koju je Patriciji njegov otac Dunjaš kupio u Napulju 1920.
Patricijina smrt je, barem tri mjeseca, ubrzala seljenje očuha i pastorka iz Kosovske Mitrovice. Tripko je bio naumio poslije mature upisati pravni fakultet u Beogradu ili Zagrebu, a Zvane se htio, čim se za to stvori prilika, vratiti negdje na morsku obalu. Kanio se nekoliko puta reći Patriciji da bi se mogli odseliti u jedan lijepi mali grad u Boki Kotorskoj, jer arsenal u Tivtu traži majstore njegove struke. Ali, u prvo vrijeme ona se toliko bila predala poslu u apoteci da se bojao kako bi je i sam pomen promjene mjesta boravka ponovo uznemirio, a poslije su im odnosi toliko zahladili da nije imao prilike s njom povesti ozbiljan razgovor o bilo čemu, kamoli o takvoj krupnoj odluci. Uz to, činilo mu se da Patricija i Tripko na neki način uživaju u bizarnostima ovdašnje čudne balkanske mješavine. No, Zvane je u Mitrovici osjećao tjeskobu, kao da je u novoj internaciji, ali ovoga puta njegova izolovanost nije bila stvarna, spoljašnja, nego grizodušna i stidna što služi privilegovanoj klasi koja izrabljuje seljake i rudare. U Zvečanu su rudari, kao i u labinskim rudnicima – samo još brutalnije – bili obespravljeni i socijalno i nacionalno. Englezi su plate u radionici određivali paušalno. Zvane i Davorin Laginja su imali najbolja primanja od svih namještenika koji nijesu radili u upravi rudnika – Zvane je mislio – zbog njihovih talijanskih pasoša, a ne zbog svoje stručnosti. Jer, i radnicima koji su radili najteže i naprostije poslovi, kopačima u rudničkoj jami, Srbima i Albancima, plate nijesu bile jednake. Oholost koja je izgrađena na rasističkim predrasudama, Englezima je nekako pristajala, i njihovo izrabljivanje drugih izgledalo je podnošljivije, umjerenije, naizgled racionalno, za razliku od lokalnih žandara, financa, oficira i sreskih načelnika, koji nijesu imali mjeru u nipodaštavanju Albanaca. Prepričavali su, s dozom humora, u birtijama gdje zalaze pravoslavci, kako je žandar Topalko, na stočnom pazaru, svezao jednom Albancu lanac oko vrata i natjerao ga hoda četvoronoške i laje poput psa, a u Metohiji kapetan Batara je postrojio nekoliko seljaka, jednog za drugim, za koje je sumnjao da su jataci rugovskim kačacima, i pucao prvom u prsa da bi provjerio kroz koliko će tijela probiti puščano zrno.
Tripko, pak, nije imao urođeni instikt da se bori za pravdu, štiti slabije, možda zbog toga što je sȃm bio najloćikastiji od svih s kojima bi se mogao odmjeriti. Smatrao je prirodnim što bogati izrabljuju siromašne, veliki ugnjetavaju male, jer jedni se rađaju inteligentni, drugi lukavi, treći priprosti, četvrti nemoćni. Ukoliko nemaš sopstvenu snagu, mislio je, treba služiti onome što ima silu i moć. Gimnazijalcu je imponovala samouvjerenost direktora gimnazije Golubovića, i komandanta garnizona, majora Gavrilovića, koji je prema njemu bio napadno ljubazan. Nerazuman mu je bio odnos njegove majke i očuha prema društvenim privilegijama, moći i bogatstvu. Zvane bi se uvijek okrenuo i sažaljivo pogledao prosjaka, sakatog ili starog čovjeka, a Patricija je išla iz krajnosti u krajnost, od posvećene brige za nevoljnike do uživanja u privilegijama povlašćene klase. Njeni nestalni politički nazori, doimali su se kao svojevrsna ćudljivost, jer su izvirali iz neke ženske intuicije i nesputanog temperamenta, a ne iz moralnih ili političkih svjetonazora.
Tripko je u mitrovačkoj gimnaziji, za razliku od škole u Zagrebu – gdje su ga šikanirali mangupi s Trešnjevke – imao svoje zaštitnike. U prvo vrijeme svi su zazirali od njega, nešto zbog njegove uštirkane odjeće, nešto zbog perfektnog znanja njemačkog jezila i matematike, koju je predavao, Evgenij Gajdar, bjelogardejski pukovnik inženjerije. Pred kraj prvog polugođa prišli su mu dvojica najkrupnijih đaka, koji su se odavno bili počeli brijati, i po stasu i izgledu prije su ličili apsolventima ili kadetima vojne akademije nego polaznicima osmog razreda gimnazije. Zvali su se Todor i Boško – ostali su ih podrugljivo, da oni ne čuju, zvali Toško i Boško – i bili su braća od tetaka. Todor je bio žute dlake a Boško crnpurast, ali osim po stasu ličili su i po govoru. Uvijek su pričali tako glasno kao da se dozivaju, s brda na brdo. Todor je sin sudije Marovića a Boškov otac je policijski pisar. Njihove majke su bile blizankinje, i udale su se iste, 1920. godine, u Virpazaru: Vidna je uzela žandarmerijskog narednika Strahinju Marovića a Veliku je oženio Mijajlo Rajković, policijski isljednik.
– Vele za tebe da si doša iz Zagreba, a prezime ti je naše. – Rekao je Todor Marović.
– Moj tata je Crnogorac.
– Onda si i ti Crnogorac. Dira li te ko?
– Ne razumem – Tripko je u Mitrovici prihvatio ekavski izgovor, kojim se govorilo u školi.
– Gleda li te ko poprijeko od đaka? Samo nam ti reci ako te ko mrko pogleda pa ćemo mu jebat oca očina.
Todor i Boško su s visine gledali ostale učenike. Tripku su objašnjavali razliku između Srbijanaca i Crnogoraca, toliko glasno da su ih svi mogli čuti. Srbijanci su bili tursko roblje. Više je u Srbiji Bugara, Cincara ili Vlaha nego Srba. Jedini smo mi pravi Srbi. Samo su Crnogorci bili slobodni i čuvali Kosovski zavjet petsto godina.
Tripko se pravio da mu nije neugodna napadna zaštita dvojice klipana, iako su Todor i Boško, ostalim đacima, i za najmanju sitnicu udarali šaku uz uši, pa je moglo u očima drugih izgledati da ih on podržava. Ipak, okrenuo je glavu na drugu stranu kad su dvojica Crnogoraca, po unaprijed smišljenom planu, nasrnuli na Rustem begove sinove, izvadili čvarke iz džepova i počeli ih tiskati u njihova usta. Braća su se opirala, pa su Todoru i Bošku priskočila u pomoć još nekolicina učenika, i u jednom času Bljerim, koji je tačno jedanaest mjeseci stariji od Hašima – koji je povraćao – nekako se istrgao iz ruku pomamljenih đaka i iz unutrašnjeg džepa kaputića izvadio je čakiju, izbezumljeno gledajući oko sebe, i onda je jurnuo na Boška. Krupni mladić je pobjegao iza profesorske katedre i dohvatio tešku stolicu sa gvozdenim nogama. Stavio je stolicu ispred sebe, kao štit, i krenuo prema Bljerimu.
– Jebat ću ti oca šiptarskoga! – riknuo je Boško.
Ostali đaci su se pomakli u stranu, osim Todora i Hašima koji su bili nepomični. I u trenutku kad se Boško spremao stolicom jurnuti na omalenog Albanca, između njih iskočio je visoki, lijepo razvijeni mladić, prijatnoga lika. Okrenuo se prema Bošku s podignutom rukom dajući mu znak da se smiri.
– Duško bježi otole. Zapamtiće oni mene – vikao je Boško, ali mu glas više nije bio odlučan.
– Spušti stolicu Boško. Vi ste ih napali na pravdu boga – glas mladića bio je miran, ali odlučan.
– Zašto da je spuštim oca im jebem šiptarskoga. Vidiš, nož je izvadio na mene – vikao je i dalje Boško, ali se nije pomicao naprijed.
Mladić je polako, i samouvjereno, kao da je Boškovim rukama pernica, krenuo prema njemu, uhvatio lijevom rukom jednu nogu od stolice, sve dok nasilnik nije popustio, i okrenuo se praznih ruku.
Tripko je i ranije primijetio da se Duško Tomanović, sin ovdašnjeg šefa policije – za koga je čuo da je, takođe po ženskoj liniji, Todorov i Boškov daljnji rođak – jedini od pravoslavnih đaka koji se povremeno družio sa sinovima Rustem bega. Duško je bio najbolji sportista gimnazije, osvajač prvog mjesta u petoboju na školskoj olimpijadi Zetske banovine održanoj na Cetinju, i za razliku od dvojice daljnjih rođaka, koji su preko protekcije prelazili razrede, bio je odličan učenik. Posebno se isticao u znanju iz srpskog jezika i istorije, i nekoliko puta je ostao u učionici poslije nastave s Bljerimom I Hašimom, da im pomogne u učenju gramatike.
Poslije incidenta u učionici koji se umalo nije tragično završio, Tripko i Duško su se zbližili. Njihovo prijateljstvo nastalo je spontano, pošto je Tripko u vrijeme velikog odmora prišao Dušku i rekao mu: Čestitam na hrabrosti. Duško ga je pogledao iznenađeno, jer mladić koga su svi zvali Njemac dosad je bio uzdržan prema svima, ljubazan, ali na distanci, kao da je opasȃn nekim nevidljivim zidom. Duško je poslije časova krenuo s Tripkom prema centru grada, iako je njegova kuća, s visokim kamenim zidom oko nje, koji je bio podigao njen raniji vlasnik, komandant turskog garnizona Latif beg, bila u predgrađu Mitrovice. Obojica su ubrzo shvatili da ih povezuje ista strast, proučavanje istorije. U ovoj temi su se nadopunjavali, jer Tripko je bolje poznavao antičku a Duško nacionalnu povijest. Strasno su debatovali o velikim osvajačima, propasti carstava, mitskim junacima, i kako to obično biva, preko istorije došli su do politike.
Duška je iznenadila Tripkova nezainteresovanost za savremenu politiku, i s druge strane, tako lucidna, ponekad i detaljna, tumačenja ideja i karaktera sukobljenih grupacija i njihovih prvaka u rimskom Senatu, u vrijeme Julija Cezara i Oktavijana Avgusta. Prvo je sumnjao da se Tripko kloni političkih rasprava možda zbog straha, za sebe i svoju familiju, jer oni su bili posebno ranjivi zbog toga što nemaju jugoslovensko državljanstvo. Ali, kad su malo dublje ušli u analizu nacionalnog pitanja i političke tradicije i kulture južnoslovenskih i balkanskih naroda, Duško je shvatio da distanciranje njegovog novog poznanika ne proizilazi iz straha već iz ravnodušnosti apartida, onoga što misli da je samim rođenjem i sudbinom bio drugačiji, i da zbog toga ne pripada nikome niti osjeća bliskost prema nekoj političkoj ideologiji.
Duško je Tripku vrlo oprezno, kroz lako uočljive svakodnevne pojave, sugerisao da je otuđenost, bezvoljnost, pa i fatalizam, koji se očituje u svim esnafskim slojevima, pa i kod obrazovanih ljudi, uzrokovan beskrupuloznom manipulacijom buržoaske ideologije, koja u prvi plan ističe nacionalne, kulturne i rasne razlike da bi široke narodne mase živjele u mraku nesnošljivosti i predrasuda, kako bi ih lakše manipulisali i pljačkali. O tome najbolje svjedoči tragedija Prvog svjetskog rata, jer i pored deset miliona poginulih i užasnih razaranja, nova Versajska Evropa nije stvorila pravedniji poredak. Naprotiv, kapitalizam je izrodio fašizam i nacizam, jer je buržoazija paktirala sa demagozima koji su uime ideologije tobožnje evropske više rase podilazili lumpenproleterijatu i malograđanštini, držeći ih u iluziji da i oni, bez obzira na sopstveni očaj i bijes, pripadaju toj izabranoj rasi. Zato radnici i napredna inteligencija, nastavljao je Duško, treba da se ujedine, stvarajući svijet u kojemu će svi, bez obzira na razlike u porijeklu i obrazovanju, imati jednaka prava, i ukidanjem klasnih razlika nestaće i nesnošljivosti na osnovu kulturnih, religijskih i jezičkih posebnosti.
Tripku su, u početku, Duškove priče izgledale nestvarne, jer on je više govorio o tome kakvi će ljudi biti nego kakvi su sada. S nepovjerenjem je slušao Duškova ubjeđivanja da se čovjek u stanju promijeniti, pozivajući se na istorijsku evoluciju, od robovlasništva do Oktobarske revolucije. Dušku je glas treperio dok je govorio o komunizmu u Rusiji.
– Rusija je do samo prije dvadeset godina bila zaostala zemlja s jednom vrstom feudalnog sistema, i za veoma kratko vrijeme napravljen je ogroman napredak u obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, industrijalizaciji. Sovjetski Savez je danas jedina nada naprednog čovječanstva. Evropska radnička klasa i lijeva inteligencija jedino se nadaju u Moskvu, da može poraziti nacizam i fašizam.
Tripka se, ipak, više dojmila Duškova odvažna mirnoća s kojom se ispriječio između noža i teške gvozdene stolice dvojice izbezumljenih mladića nego njegove, iz propagandnih brošura, naučene tirade – neprimjerene uzrastu jednog osamnaestogodišnjaka – o budućem komunističkom društvu. Vraćajući sliku Duškovog uskakanja između zakrvljenih mladića, prvi put je pomislio da zaista postoje ljudi koji su spremni rizikovati život za druge, jer vjeruju da mogu stvoriti novi svijet u kome će humanost nadvladati ljudski egoizam i pohlepu. Od svih Duškovih egzaltacija o novom svjetu najdublje mu se urezala kovanica da su komunisti ljudi posebnog kova, jer dvojica jedinih komunista koje je upoznao, Zvane Gorjan i Duško Tomanović, doista su se razlikovali od ostalih osoba. Da je Zvane drugačiji od svih ljudi na Trešnjevci, pa na Kosovu, sve dok nije upoznao Duška, osjetio je još prije devet godina kad je s majkom prešao granicu na Sušaku. Budući očuh prema Tripku odnosio se jednostavno i s povjerenjem, kao da ga je oduvijek poznavao. I Duško će – s kim se zbližio na početku drugog polugođa mature, nakon što se doselio iz Berana, gdje mu je otac, Pero Tomanović, kao i u Mitrovici, bio šef policije – osluškivati njegova mišljenja, i pažljivo mu razobličavati predrasude, koje je još kao pučkoškolac na Trešnjevci primio kao gotove obrasce mišljenja i ponašanja, ne udubljujući se u njihovo značenje.
Tako je novog prijatelja, koji se nije interesovao za literaturu, izvan obavezne gimnazijske lektire, nagovorio da čita angažovanu književnost socijalnog usmjerenja. Prvo mu je posudio autobiografiju njemačkog pisca Ernesta Tolera, Jedna mladost u Nemačkoj, u izdanju beogradskog Nolita, a potom romane sovjetskih pisaca, Maksima Gorkog, Mati, i Nikolaja Ostrovskog, Kako se kalio čelik. Tripko je prosto gutao romane, saživljavao se sa gorkim sudbinama potlačenih, bolesnih, siromašnih, i prosto se čudio kako takvu ljudsku patnju i obespravljenost nije dosad, na taj način, vidio u minulom životu. Osjetio je grižu savjesti što se nije, makar ponekad, ljubazno javio sinovima Rustem bega. On ih istina nije šikanirao kao drugi, ali mogao im je nečim pokazati da se ne solidariše sa neslanim šalama na račun njihovog jezika i običaja. Pošto je završio čitanje Ostrovskog, Tripko je tražio od Duška da mu posudi još neku knjigu, Tolera ili Gorkog, čija su mu se djela više dopali od romana N. Ostrovskog, Kako se kalio čelik. Duško je kazao da nema više knjiga socijalne književnosti koje su prevedene na srpski jezik, ali bi mu mogao dati na čitanje publicistiske tekstove Svetozara Markovića, Srbija na istoku, i knjigu V. I. Lenjina, Dve taktike socijaldemokratije u demokratskoj revoluciji.
Zvane se pravio da ne vidi knjige klasika socijalnog realizma koje je Tripko donio kući i poslije čitanja odlagao u trpezariji ili na natkasni pored kreveta u svojoj sobi. Činilo mu se, pak, da ih Tripko namjerno ostavlja u njegovom vidokrugu, ne bi li ga pripitao, ko mu ih je dao, otkad se interesuje sa knjige proleterskih pisaca. Na kraju se Tripko pomirio s tim da je Zvane – kod koga je od štampanih stvari u njegovom kuferu vidio samo nekoliko starih brojeva lista Proleter, štampanog u Pragu, i Pitanja lenjinizma, J. V. Staljina – komunistima pristupio iz tipičnih klasnih razloga, zbog ugnjetavanja radnika i seljaka, kao i šikaniranja govornika slovenskog jezika u Julijskoj krajini, a ne zbog ideološke osviještenosti, utemeljene na klasicima marskizma i lenjinizma i na poznavanju književnosti socijalnog realizma.
Zvane je bio odlučio, pošto ga je Davorin Laginja povezao s kosovskim komunistima, gdje su glavni bili Pećanci, crnogorski kolonisti iz vremena balkanskih ratova, u kojima su Peć, Đakovica i Dečani, bili pripali Kraljevini Crnoj Gori, i domicilni Albanci, sinovi trgovaca i begova. Pošto se upoznao s drugovima iz Oblasnog komiteta za Kosovo i Metohiju, zapazio je veliko povjerenje između drugova Crnogoraca i Albanaca, koji su mu kazali da stari kolonisti nijesu pokazivali toliko neprijateljstvo prema albanskom življu kao što je to bio slučaj sa naseljenicima koji su došli poslije Prvog svjetskog rata. Zvane je dobio zaduženje od Pavlja zvanog Paljoka, člana Oblasnog komiteta, da kontroliše rad omladinske organizacije u Mitrovici, koju su sačinjavali učenici sedmog i osmog razreda gimnazije, te Mario Levi, trgovački pomoćnik i Klara Rajvajn, asistent u apoteci.
Duško Tomanović je rekao Zvanu da je on Tripku posudio komunističku literaturu, na svoju odgovornost, jer je procijenio da će Nijemac – nazvao ga je po nadimku a ne po imenu – izrasti u primjernog skojevca. Još je kazao Zvanu da ga nije konsultovao, jer se plašio da on potcjenjuje svog pastorka, zbog njegove skromnosti i zatvorene prirode. Zvane je rekao Dušku da nije pogriješio, ali se pred Tripkom i dalje pravio da ništa ne zna o njegovoj povezanosti sa sinom upravnika policije, koji je najaktivniji član Skoja u gimnaziji. Ipak, pretposljednjeg dana školske godine, pružio je pastorku, pred odlazak u školu, jednu zapečaćenu kuvertu i rekao: Ovo ćeš dati Dušku Tomanoviću.
U vozu za Beograd obojica su ćutali, dok Zvane nije rekao Tripku da će čim se vrate u Zagreb, ukoliko ga interesuje, pronaći knjige Gramšija, Toljatija, Lenjina, Staljina, Tolera, Roze Luksemburg. Tripko mu se povjerio da ga se posebno dojmila Tolerova autobiografija, i da je čitajući piščevu ispovijest otkrio da se čovjekova vrijednost mjeri po tome koliko je sposoban da sasjeća s drugima, i da sada mnogo bolje razumio i život svog očuha. Onda je Zvane iskopao u sjećanju jednu knjigu – premda ih je svega nekoliko pročitao u životu – koja mu je bila ostala kod Josipa Dovšaka, emigranta iz Trsta. Dovšek je duge logorske sate prekraćivao čitanjem knjiga, iz logorske priručne biblioteke, kao i onih koje bi im nekako doturili njihove talijanski drugovi koji su bili s onu stranu logorske žice. Zvane je razbijao dosadu rezbarenjem raznih figura od otpadaka daske u stolarskoj radionici, ali je zapamtio da je među Dovžekovim knjigama bilo i talijansko izdanje Tolerove drame Preobraženje.
– Ljudi na razne načine spoznaju istinu. Moj otac je bio slabić, koji je mlatio mene i mamu, ali ja sam znao da je on dobra duša, jer dok je bio trijezan imao je grižu savjesti što nam ne može obezbijediti dostojanstveniji život. U meni se tada rodio bunt, ne u odnosu na oca nego prema onima koji su ga učinili tako nemoćnim. Kod tebe nisam prozreo taj bunt, i ne malo sam se iznenadio kad sam na trpezarijskom stolu vidio Tolerovu autobiografiju. Vidiš kako je moćna i zavodljiva ideja pravde i jednakosti. Hoće li netko imati napredne poglede ili će služiti mračnim silama zavisi od sredine u kojoj se formira, ali i od toga hoće li mu netko usaditi osjećaj pravde. Zato je misija svakog revolucionara da probudi bunt kod ugnjetenih prema sili i nepravdi. Tko god jednom otkrije i zavoli ideju bratstva i jednakosti više neće dozvoliti da bude ugnjetavan. Komunizam je više od politike: njegova misija nije samo da s vlasti skine reakciju nego da stvori novog čovjeka. Tko bi rekao da će te s proleterskim piscima upoznati mladić čiji otac hapsi i progoni komuniste. Duško je zreo i sposoban mladić, koji se vješto ukriva i ne pravi greške u procjeni ljudi.
Tripko se iznenadio kako je Zvanov uvijek suzdržljivi i upitljivi glas dobio svečani propovjednički ton. Istina, govorio je tiho, i na momente je okretao glavu da vidi osluškuje li ga ko. Onda je napravio značajnu pauzu, odmjeravajući Tripka, kao da ga prvi put vidi, i nastavio još tišim glasom.
– Ja pred tobom i Patricijom nisam ništa govorio o mom ilegalnom radu u Mitrovici, da ne bih doveo u opasnost sve nas, pa i organizaciju. Revolucionar mora slijediti stroga konspirativna pravila, i imati valjanu procjenu kad i što može kazati. Točnije, on je prinuđen voditi dvostruki život, i ne vjerovati nikome, pa ni najbliskijima. Većinu odmetnika i zavjerenika odale su žene, supruge ili ljubavnice, nesvjesno ili u trenutku rastrojstva, histerije ili malodušnosti. Patricija je nešto znala o mojim ilegalnim akcijama, i slutila je dosta toga, ali joj nikad nisam povjerio najsuptilnije tajne, jer je bila nestabilna u mišljenju, i na momente nekontrolisana. Ti si bio suviše mlad, I, činilo mi se, potpuno nezainteresiran za politiku.
U Beogradu su Zvane i Tripko konačili u istom hotelu, u kojem su spavali prije četiri godine kad su iz Zagreba putovali za Kosovsku Mitrovicu. Ostatak puta su razgovarali o planovima za budućnost. Tripko se više nije dvoumio hoće li na sveučilištu upisati pravo ili povijest. Jer, iako ga je istorija više zanimala nego pravne nauke shvatio je da će borbi za pravednije društvo više trebati pravnici, koji će zastupati interese obespravljenih. Mnogo je lakše tumačiti prošlost nego se boriti za promjenu sadašnjosti, rekao je Tripko očuhu.
Kako se voz približavao Zagrebu Zvane je bio sve manje potišten. Nijednom više nije pomenuo Patriciju: samopouzdanje mu je raslo kako su se primicali Zagrebu. Rekao je pastorku da imaju dovoljno novca od njegove štednje i prodaje Patricijinog udjela u apoteci Jakovu Rajvajnu. Moći će kupiti neku skromnu kućicu na periferiji Zagreba, i ostaće im dovoljno novca za Tripkove studije. Očekivao je da će ponovo naći posao na na željeznici, jer inženjer Mašević, šef održavanja, rekao je, kad mu je bio najavio odlazak na Kosovo, da su majstorima kao što je on vrata željezničke radionice uvijek otvorena.
Tripku je Zagreb izgledao mnogo privlačniji nego prije četiri godine kad je odlazio iz njega. U Mitrovici se bio navikao na nered, larmu, dozivanja i pjesme na srpskom, albanskom, turskom, i ciganskom jeziku, ali se iznenadio kako mu se odjednom dopala neuobičajena tišina željezničkog kolodvora, koju je remetio samo pisak lokomotiva pri ulasku na u stanicu, urednost ljudi i žena u skromnim građanskim kostimima, pravocrtnost ulica koje su vodile između skladno srezanih, i pritom sličnih masivnih kamenih zgrada, što je govorilo da su ih gradili ljudi slične tradicije i planova za budućnost. Ušli su u tramvaj koji ih je odvezao do Trga bana Jelačića, i onda su se s kuferima uputili prema malom hotelu Jadran, koji se nalazi u blizini katedrale. Zvane mu je rekao da će ovdje konačiti nekoliko noći, dok ne ne snađu za trajniji smještaj.
No, drugi dan su otišli iz hotela u kuću koju je Zvane kupio na Vrbanima, od Martina Gerla, starog udovca što se poslije pedeset godina života u Zagrebu vratio u Zabok da živi sa svojom sestrom Ankicom, kojoj je nedavno bio umro muž, Ljudevit Balon, penzionisani austrougarski natporučnik. Prizemna kuća na Vrbanima građena od opeke imala je tri prostorije i hodnik. Uz zadnju stranu kuće bio je dograđen klozet sa čučavcem i kada za kupanje, a iza kupatila je ostava za drva i poljoprivredne alatke. Iza kuće prostiralo se dvorište od oko deset ari zemlje sa stablima jabuka, šljiva i krušaka. Bašta je bila zarasla u travu, jer već tri godine, otkad je naprasno umrla Martinova žena Janica, koja je od muža bila mlađa dvadeset godina, niko nije okopavao zemlju niti je kosio travu.
Tripku su se neobično dopale kuća i okućnica. On ih je prepoznao čim su se taksijem dovezli ispred ulazne kapije, jer je ovuda, prije selidbe na Kosovo, prolazio putem od Mošćeničke ulice do Save, s ribarskim štapom preko ramena, tri ili četiri puta svakog mjeseca. Vrbani su u stvari na pola puta između njihove nekadašnje kuće i rijeke, a ambijent je bio seoski, iako se do centra grada stizalo za gotovo isto vrijeme kao iz Mošćeničke ulice, jer tramvaj je saobraćao od Trga bana Jelačića do kraja Savske ceste.
Zvane je šest mjeseci čekao da ga pozovu na posao, iako mu se inženjer Mašević obradovao, i više nego što je očekivao. Rekao mu je da će biti prvi na čekanju, ali da će se morati strpiti, sve dok neki majstor s održavanja željeznice dobije otkaz, razboli se, odseli, ili ode u mirovinu. Zvane je cijelu sedmicu pospremao kuću, kosio travu u dvorištu i preslagao ostatak drva od prošle zime ispod nastrešnice pored ulaznih vrata u kuću, Raščistio je ostavu, jer je namjeravao napraviti malu radionicu. Teza je ostala prazna sve do posljednjeg dana avgusta. Tog jutra, tek što je svanulo, s karoserije kamiona dvotonca, Zvane je, s još tri druga, skinuo malu štamparsku presu i linotip, mašinu za olovna slova. Pošto su ubacili mašine iz karoserije kamiona u ostavu, izvadili su nekolike, špagom povezane bale papira, formata velike radne sveske.
Zvane je rano izlazio, i često se vraćao kući tek kasno na veče. Kadgod je planirao da se duže zadrži izvan kuće prethodnu noć bi skuvao ručak za Tripka, i od septembra, nakon što su pastorku počela predavanja na Sveučilištu, na sto mu je ostavljao tri dinara, za tramvajsku kartu, pecivo i kafu u Zagorcu, kafani u blizini pravnog fakulteta. Tripko, koji je imao lak san, uvijek ga je čuo kad izlazi iz kuće, iako se Zvane kretao na vrhovima prstiju. Zvane je dobio posao prvih dana poslije nove hiljadudeveststočetrdesete godine. Jednu sedmicu je radio u prvoj a narednu u popodnevnoj smjeni, ali je uvijek ustajao u isto vrijeme. Jednom je Tripko prehladio bešiku, i digao se u cik zore, da ode do nužnika. Nije ga malo iznenadio ranojutarnji prizor: Zvane je s omanjim čovjekom četvrtastih leđa, koji ga je neobično podsjećao na Davorina Laginju, ulazio u pomoćnu kuću gdje su smjestili malu štampariju. Zvane je krajem oka primijetio Tripka, ali se pravio da ga ne vidi. Nije ga uzbudilo mladićevo iznenadno pojavljivanje, jer je slutio da je on ranije vidio štamparsku presu, i da je naslutio koja je njena svrha. No, početkom februara Zvane je povrijedio prste desne ruke na drebanku u željezničkoj radionici, a onda se i razbolio od influence. Imao je visoku temperaturu – pastorak ga nikad ranije nije vidio bolesnog – i Tripku je, koji mu je bio skuvao čaj od metvice, iz pantalona složenih na stolici pored kreveta, dodao ključ od pomoćne zgrade. Doći će ujutro, poslije šest sati, drug Joža, slovoslagač. Otvori mu vrata od teze.
Tripko nije spavao ni punu uru, i onda se panično trgnuo zbog straha da je okasnio, i prvo je pogledao koliko je sati na njegovom marvinu, koji su mu Zvane i Patricija kupili za osamnaesti rođendan. Više nije mogao zaspati iz straha da će ga zora prevariti, i da neće ustati na vrijeme, zbog čega će ga, pred vratima pomoćne kuće čekati štampar-ilegalac. Tripko je, ipak, bio spreman kad je naišao malešni plećati čovjek, koji ga je samo kratko osmotrio i rekao: Zdravo. Tripko je otvorio vrata ostave i propustio ga da prvi uđe unutra.
– Uđi – rekao je štampar ne okrećući se prema Zvanu.
Čovjek je sio za omanji drveni sto s olovnim slovima. Iz unutrašnjeg džepa izvadio je jedan list, i na špiglu veličine 30 x 20 cm počeo je slagati naslov proglasa, i tekst između čijih je pasusa, sa većim proredom i razvojenim slovima, pisalo je: R a d n i m lj u d i m a i g r a đ a n i m a! Tripko je, čim su štampariju unijeli u pomoćnu kuću htio vidjeti kako to nastaju štampane stvari. On nije bio spretan s rukama kao njegov očuh, jer nije imao interesovanja za zanate, ali kad mu je Joža pokazao kako se okreće ručka štamparske prese na kojoj se otiskuje tekst proglasa pomislio je da je trebao biti slovoslagač meter, koji bi oblikovao izgled tekstova. Jer, blizina štampanih stvari ga je smirivala, davala mu neku sigurnost: poslije školskih časova, barem jednom sedmično, navraćao je u malu biblioteku mitrovačke gimnazije. Ponekad je zadužio neku knjigu za čitanje, ali je pošto bi potpisao korisnički karton još dugo je ostajao da prelistava i one knjige čiji ga sadržaj nije zanimao. Naime, interesovale su ga tehničke osobine knjiga: dizajn, likovne ilustracije, fotografije, tip slova, širina margina, vrsta papira. Zamišljao je sebe kako će u budućnosti raditi u prostoru čiji su zidovi od dna do vrha zaklonjeni policama, na kojima će biti mnoštvo ukoričenih, ili samo u fasciklama, posloženih papira. Dok je okretao ručku na presi razmišljao je o tome da je štamparstvo jedini zanat koji direktno utiče na formiranje mišljenja.
Tek pošto je štampane papire složio u Jožin veliki ruksak sa pregradama, Tripko je shvatio da bi zbog štampanja antidržavnih letaka mogao biti uhapšen. Kasnije se čudio sȃm sebi kako se – premda je prvi put u životu učestvovao u nekom ilegalnom poslu – mirno suočio s mogućom zatvorskom kaznom i zabranom studiranja na Sveučilištu, u slučaju da policija otkrije štampariju iz koje su distribuiraju ilegalni leci koji pozivaju na rušenje polufašističkog monarhističkog poretka. Prošlo je nekoliko dana, i Tripko se prvi put u životu osjetio važnim, jer je onim jednostavnim okretanjem prese postao dio jednog novog svijeta, koji će iskorijeniti ljudsku oholost, pohlepu i vlastoljublje. Oni su drugačiji i zato će promijeniti svijet, ponavljao je u sebi kadgod bi se pokolebao ili osjetio strah. Sjetio se kako je slovoslagač Joža, u pauzi dok su štamparskoj mašini prinoslili novu balu papira, izvadio iz torbice veliki sendvič sa slaninom, sirom i lukom, predvojio ga, i pola pružio njemu. Uzmi, znam da imaš u kući hrane, ali drugovi treba sve da podijele, ubjeđivao ga je Joža.
Zvanu je sljedeći dan temperatura spala, i polako je ustao iz kreveta. Tripko je uzalud očekivao da će ga nešto pitati o štampanju letaka: samo mu je jednom – dok je na sto postavljao pribor za jelo – značajno namignuo. Sljedećih mjesec dana slovoslagač Joža još je tri puta izjutra sa Zvanom ostajao po par sati u pomoćnoj zgradi, a onda su sredinom marta, njih dvojica i još dva mladića s kačketama, istim onim kamionetom, kojim su dopeljali štampariju, odvezli je pokrivenu sivom ceradom. Zvane se poslije seljenja štamparije, nekoliko puta u februaru pojavljivao kući tek ujutru, s prvim kokotima, i tiho se ušunjao u svoju spavaću sobu. Tripko ga nije pitao, Gdje si bio, jer ga je, još u Mitrovici, Duško Tomanović, naučio da se svijetu konspiracije nikad ne pita, Gdje si: S kim si; Što radiš, ukoliko ti ilegalac sam to ne kaže.
Bio je to drugi po redu četvrtak u aprilu 1940. – tri dana uoči Uskrsa – posljednji radni dan pred petodnevni praznik u čast uskrsnuća Sina Gospodnjeg, i Tripko se polako vukao od pravnog fakulteta prema tramvajskoj stanici u Frankopanskoj ulici. Razmišljao je na koji način će protraćiti toliko vremena, jer štap za pecanje ostavio je u Mitrovici, a voditelj škole esperanta Antenore Jelčić, rekao mu je da će do prvomajskih praznika napraviti pauzu u učenju ovog vještačkog međunarodnog jezika, koji je odlično kapirao zato što je pretežno sastavljen na osnovu romanskih i njemačkog jezika. Ipak, bio je zadovoljan što ovog Uskrsa on i Zvane neće kuvati I farbati jaja. Obojica – za razliku od Patricije koja je obožavala rođendane, godišnjice, karnevale, blagdane – nijesu podnosili masovne euforije ispraznih rituala.
Tek što je Tripko poslije izlaska s fakulteta zašao iza ugla u Frankopansku ulicu, pored njega se zaustavila luksuzna limuzina. Otvorila su se prednja suvozačeva vrata na koja je izašao vitki visoki čovjek.
– Tripo, tebe tražimo. Zvane nas je poslao po tebe – rekao je visoki čovjek i otvorio mu zadnja vrata automobila.
Tripko je bez riječi sio, i tek nakon što su kola krenula primjetio je da pored njega sjedi snažni plavokosi mladić rumenih seljačkih obraza. Suvozač se okrenuo prema Tripku, da vidi je li dobro zatvorio zadnja vrata, a onda je rekao šoferu: Vozi prema Vinogradskoj. Tripko je mnogo kasnije, dok je vraćao film ulaska u škodu s nepoznatim licima u Frankopanskoj, ukapirao da se suvozač šoferu obratio neobičnim tonom, poluglasno, ali s visine osobe koja je naučila davati naredbe. Auto je iz Frankopanske Ilicom krenuo prema Černomercu, i onda je skrenuo u Vinogradsku ulicu. Dok je auto pristajalo u dvorište žuto opiturane jednospratnice, snažni mladić koji je sjedio na zadnjem sjedištu pored Tripka otvorio je svoja vrata i hitrim korakom prešao na drugu stranu auta, čekajući da se njegov saputnik, iskobelja zajedno s torbom, nabreklom od udžbenika i skripti.
– Dođi sa mnom – grubo je uhvatio Tripka za mišicu i počeo ga vući prema zadnjoj strani kuće, iako se ovaj nije opirao. Otvorio je jednokrilna vrata iza kojih se nalaze suterenske stepenice. Tripko je mahinalno zastao, i pokušao se otrgnuti od čvrstog stiska, ali njegov trzaj bio je slab, i istog časa mu se, od udarca pesnice u potiljak, zamračilo pred očima. Posrnuo je naprijed, i strovalio bi se niz stepenice da ga neznanac nije pridržao. Snio ga je u naručju, kao neku lutku, i kad ga je spustio na zadnju stepenicu snažno ga je odgurnuo tako da je pao licem na betonski pod. Tripko je leđao potrbuške nekoliko minuta, i utoliko su u podrum ušli šofer i njegov suvozač.
– Diži se – naredio je suvozač.
Tripko se pridizao pokušavajući da razabere gdje se nalazi. Na prigušenoj dnevnoj svjetlosti koja je dolazila s dva uska prozora pri samom plafonu, razaznao je tri muške figure, mali čestvrtasti sto na sredini prostorije i dvije stolice s naslonjačem. Plavokosi mladić ga je uhvatio za okovratnik, podigao ga i posadio na jednu stolicu. Preko puta stola sio je suvozač koji je iz džepa izvadio kutiju cigareta i šibice. Prvi dim je uvukao duboko u pluća i ispustio ga pravo u Tripkovo lice, bezočno se cereći.
– Pričaj – rekao je poluglasom trudeći se da mu glas zvuči jezovito.
Tripko je ćutao gledajući ga ispod oka, još ne shvatajući o čemu se radi.
– Pričaj bando komunistička – sad je podviknuo mršavi čovjek i lupio šakom o sto.
Tripko je razrogačio oči, ali je i dalje ćutao. Onda ga je plavokosi mladić koji je stojao iza njega mlatnuo pesnicom iza uha tako da se opet strovalio na pod. Prije nego što je s cijelim tijelom dodirnuo beton izgubio je dah od snažnog udarca vrha cipele u slabine. Pustili su ga da nekoliko minuta leži tako sklupčan u obliku fetusa, dok povrati dah.
– Kaži nam gdje je bila tiskara, gdje je propagandni materijal, tko je bio slovoslagač, i nećemo ti ništa. Pustit ćemo te da ideš. Znamo da si ti još zelen, samo si zaveden njihovom propagandom. Ti se još možeš, ako hoćeš, vratiti na pravi put – glas mršavca više nije bio grub, nego kao zabrinut, poput roditelja koji kori nestašno dijete. U maloj prostoriji s gvozdenim vratima nije dopirao nijedan zvuk izvana: samo se čulo Trikovo duboko disanje.
– Ako ne progovoriš proklinjat ćeš dan kad si se rodio. – Ton mu je opet bio nemilosrdan. – Odavde nećeš živ izaći, i nitko neće znati što se s tobom desilo… Šutiš? Skini mu cipele.
Plavokosi mladić je strgnuo Tripkove cipele s noga ne razvezujući pertle, a onda, gadljivo, skinuo mu je i čarape. Okrenuo ga je na leđa i sio mu na koljena čvrsto ga držeći za listove noga, tako da su mu stopala bila nepomična. Mršavi isljednik je iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadio mali gumeni pendrek, i snažno udario Tripka po tabanima. On je urliknuo od bola. Drugi udarac je dočekao spremniji. Samo je jeknuo. Svaki put bol se s tabana širio se uz noge i kičmenu moždinu do malog mozga. Onda mu je nešto bljesnulo pred očima. Učinilo mu se da je mozak eksplodirao.
Osvijestio se u mraku, i prvo što je pomislio da se nalazi u grobu, a onda je shvatio da je strop, kojega je poslije dosta naprezanja uspio nazrijeti, visok barem dva metra. Pokušao je srediti misli dišući duboko i ravnomjerno. Počele su mu navirati slike iz Frankopanske, potom limuzina, ljudi u autu, kuća u Vinogradskoj, i stepenice do podruma za mučenje. Pokrenuo je glavu i pokušao se okrenuti na bok da vidi gdje se nalazi sto sa dvije stolice, ali tijelo mu je bilo utrnulo, kao da nije njegovo. Pomislio je da su mu možda povrijedili kičmu. Nastavio je ležati tako oduzet, bez misli i orjentacije u vremenu. Onda je kroz mala prozorska okna počela dopirati slaba dnevna svjetlost. Svanulo je, pomislio je. Najednom je osjetio koliko je hladan betonski pod na kojemu je ležao s obije plećke. Ponovo se pokušao okrenuti na bok, i osjetio je bol u lijevom ramenu. Malo je pokrenuo ruke i noge. Nije imao snage, ali je shvatio da polako počinje da pomjera udove. Sve mu je bilo hladnije, i uspio je da se premetne na bok i sklupča, toliko da je skoro sastavio zube I koljena.
Tripku se polako bistrilo u glavi. Duško Tomanović mu je jednom kazao kako su Paljoku, u vrijeme dok je studirao u Beogradu, policajci zloglasnog krvnika Dragog Jovanovića, napali na sred ulice, odvezli u neku kuću na periferiji, premlatili ga i izbacili na ulicu. Nemam što odati i kad bih htio, ponavljao je Tripko u sebi, i u tom času su se otvorila gvozdena vrata podruma.
– Rekli su mi da si se dobro držao – kazao je omanji crnomanjasti čovjek s dugim tankim brcima iznad tankih usana. – Čestitam – stegnuo je Tripkovu mlitavu šaku svojim kratkim debelim prstima i napravio grimasu, koja bi ličila na osmijeh da mu oči nijesu bile tako hladne i bezdušne. Pored njega je stojao visoki mršavi isljednik, koji je prišao Tripku, polako ga uhvatio ispod pazuha i opet posadio na stolicu. Tripko se htio oprijeti na noge, ali kroz stopala ga prostrijeli bol, kao da je taknuo očni živac. Mahinalno je pogledao stopala koja su bila otečena i modra od podlivene krvi. Preko puta njega je sio omanji četvrtasti čovjek, koji je građom podsjećao na slovoslagača Jožu, i iz džepa izvadio kutiju cigareta i šibice, na isti način kao što je to juče učinio mršavko.
– Hoćeš li cigaretu? – glas mu je bio grub iako se trudio umekšati ga.
– Hvala… Ne pušim – procijedio je Tripko, misleći da je ovo uvod u novu torturu.
– Dobro je što ne pušiš. Revolucionar ne bi trebao da je zavisan od bilo kojeg poroka. Ja nažalost nisam toliko savršen.
Tripko je osjetio ironiju u čovjekovom glasu. Pokušavaju me navući na tanak led. Mislio je da je to igra živaca pred novo mučenje. Neznančeva ramena su bila opuštena, i držanje tijela neagresivno, ali pogled mu je i dalje bio ispitivački.
– Ja sam Stefan – ponovo je Tripku pružio ruku. – Položio si ispit. Mi te već duže vrijeme promatramo. Skupili smo podatke o tvom ponašanju, ovdje i u Kosovskoj Mitrovici. Morali smo provjeriti koliko si čvrst, jer Partija s tobom ima posebne planove. Neki drugovi nisu izdržali torture u policiji, i zbog toga su mnogi naši drugovi uhapšeni ili su morali pobjeći u inozemstvo… Drug Slavko će se brinuti o tebi dok zaliječiš stopala. – Pokazao je rukom na mršavog tipa koji ga je krvnički udarao pendrekom po tabanima, sve dok nije izgubio svijest. Drug Slavko, koji mu je kasnije kazao da radi kao tehničar u glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, uhvatio ga je ispod ramena i koljena, i iznio uz stepenice neočekivano lako. Otvorio je vrata jedne sobe na prvom spratu, i spustio ga na široki francuski ležaj.
Tripko nije bio u protesnoj koloni za Prvi maj, koja je marširala od Trga bana Jelačića do Maksimirske ceste. Još je šepao na desnu nogu, i Zvane je mislio da mu je polomljena neka koščica u stopalu. On bi svakako istupao u koloni bez obzira na bol u nozi da mu očuh nije zabranio da učestvuje u maršu, koji nadziru policijski agenti, ali i provokatori koji su se uvukli među radnike i studente. Poslije proslave u Maksimirskoj šumi, gdje se uz velike kazane s fadžolom i slaninom, izvodio splet narodnih i revolucionarnih pjesama studentskog pjevačkog zbora Mladost, Zvane je kući stigao malo pripit, i rekao Tripku da mu je žao što i njemu nije dozvolio da s drugovima proslavi međunarodni praznik rada, ali drug Stefan, koji je bio instruktor Kominterne u španskoj rebulikanskoj vojsci, naredio je drugu Slavku: Čuvajte tog mladića, trebat će nam za važnije stvari.
Slavko Markon je u prvu subotu nakon praznika pokucao na vrata kućice u Vrbanima. Zvane i Tripko, koji su poslije doručka pili crnu kafu, iznenadiše se nezvanom gostu.
– Otkud ti kod nas?
– Nemam vremena za priču. Daj Tripu svoj bicikl. Treba da ode sa mnom na jedno mjesto. – Visokom čovjeku se žurilo, i nije odgovorio na Zvanov poziv da načas uđe u kuću dok Tripko promijeni košulju i obuče sako, nego je krenuo prema svom biciklu koji je bio prislonio uz jedan stub kućne verande.
Tripko je prvi put, otkad se vratio iz Mitrovice u Zagreb, sio na biciklo, i već poslije petnaest minuta vožnje bio se zadihao. U nogama nije osjećao umor, jer s proljeća, sve dok ne zastudi u kasnu jesen, praktikovao je duge šetnje uz Ibar i Savu, uvijek istim tempom, ni sporim ni brzim. Prošli su Ilicu i Černomerac, i poslije dva kilometra šljunkovitom cestom krenuli su puteljkom prema padinama Sljemena. Ispred seoske kuće pod krošnjom rascvjetalog trešnjinog drveta sjedjeli su srednjovječni muškarac i žena. Oboje su ustali pošto su biciklisti prošli kapiju sklepanu od letava.
– Bog Slavko, stavite tamo bicikle. – Čovjek je pokazao rukom na zadnji zid drvene štale koji je zaklonjen od strane seoskog puta.
– Zdravo Rudi. Je li stigao drug Stefan?
– Čeka vas u kujini.
Tripko je ušao za Zvanom u kuhinju sa velikim stolom na sredini prostorije. Sa obije strane stola bile su postavljene drvene klupe, a na čelu i začelju nelakirane drvene stolice s naslonom. Čovjek na čelu stola je, sjedeći doimao se visokim, jer njegove snažne crte lica, oholi izgled i snažni vrat, izgledali su kao da su nasađeni na dugačko tijelo. Zbog toga što je čovjek sjedio ili zbog nepriviknutih oči na polumrak, svjejedno, Tripko nije prepoznao druga Stefana, iako je dobro zapamtio njegove riječi da se dobro držao pod batinama u podrumu kuće u Vinogradskoj ulici. Zato nije nije predosjetio Stefanov čelični stisak ruke, pa je Tripkova šaka koju je pružio za rukovanje ostala mlitava, poput mrtve ribe.
– Hoćeš li čašu rakije? Travarica. Dobra je – pokazao mu je glavom da sjedne na lijevu klupu blizu njega.
– Hvala, ne pijem.
– Opa, ne piješ, ne pušiš, ako još izbjegavaš ženske mogli bi te kandidovati za komunističkog svetog Tripuna – Iskezio se prema Tripku. – Jesi li u djetinjstvu išao u crkvu?
– Ne… Nisam. Mama je radila u jednoj katoličkoj zakladi, ali nije voljela ići na nedjeljne mise.
– Ja sam obožavao jutarnja bogosluženja nedjeljom. Moji roditelji su bili redovni na nedjeljnim misama, i ja također nikad nisam izostao, jer je to bila prilika da obučem bijelu košulju, najbolju jaketu i hlače. – Tripko je zapazio da Stefan na lijevoj ruci ima veliki prsten s dragim kamenom, i da bi po njegovom crnom odijelu prije rekao da je banovinski činovnik ili trgovac nego opasni zavjerenik kojemu većina drugova nije znala pravo ime. – Da ne gubimo vrijeme. Revolucionari nemaju tu privilegiju da nadugo naklapaju… Mi smo, poslije dužeg promatranja i analiza, odlučili da ti povjerimo specijalne zadaće. Jer, metode naše borbe moramo mijenjati i prilagođavati režimskim taktikama. Naša borba će biti duga, bez obzira što režim izgleda slab zbog razdora među nacionalnim buržoazijama. Ono što može ubrzati njegov kraj je mogući rat sa Hitlerom, koji je anektirao Austriju, i stigao na naše zapadne granice. Zato moramo biti budni, i ići u susret događajima, a ne ostati na njihovom repu. No, štogod de desi, da bismo mogli parirati režimu i pravovremeno osujetiti njegove namjere, treba infiltrirati što više ljudi s jasnim komunističkim opredjeljenjem u policiji, vojsci, finansi, banovinskim službama, sokolskim organizacijama, kulturnim društvima. U posljednje vrijeme političke okolnosti nam idu u prilog. Novostvorena Banovina Hrvatska dobija mnoge administrativne ovlasti, a među haesesovcima, koji su do juče bili u opoziciji, imamo dosta simpatizera. Banovinska uprava je postala nadležna za državljanstva, i u tom odjelu radi naš čovjek. Za ono što planiramo s tobom trebaće ti jugoslovensko državljanstvo.
Drug Slavko je cijelo vrijeme ćutao, povremeno je izlazio i vraćao se lagano, zatvarajući kuhinjska vrata čije su šarke škripale. Poslije ručka je kazao da će morati otići do grada. Domaćin Rudi i njegova žena Janica pojavili su se samo da donesu ručak i večeru iz pomoćne zgrade, koja je služila i za ljetnju kužinu. Stefan je rekao Tripku da je Partija baš njega izabrala između više kandidata, jer je neupadljiv, inteligentan, a pokazalo se i dovoljno čvrst da ne poklekne pred klasnim neprijateljem.
Tripko se trudio ne pokaže zbunjenost, jer Stefanove riječi su bile ljubazne, ali pogled mu je ostao prodoran, nimalo prijateljski. Ispitivao ga je o njegovim navikama, rodbini, prijateljima. Upozorio ga je da uvijek mora biti iskren pred Partijom, i kad su u pitanju najintimnije stvari.
– Imaš li curu?
– Nemam – rekao je Tripko, bez ustezanja, kao da je očekivao pitanje.
– Neki se drugovi ne bi složili sa mnom, ali veoma malo žena je u stanju da čuva tajnu. Istina, postoje izuzeci. Jer, ženska kemija je drugačija. Istina, one znaju biti posvećenije od muškaraca, ali kad se osjete napuštenim veoma su osvjetoljubive. Tko god se bavi konspirativnim radom to mora imati na umu. – Stefan je ispio čašu travarice i sklonio je sa stola na kredenac. Skinuo je sako i zavrnuo rukave, pokazujući mišićave podlaktice koje su bile očvrsle u učenju metalskog zanata. Naslonio je laktove na rub astala izazivački gledajući Tripka, kome se u jednom času učinilo da će se ustremiti na njega. Onda je opustio ramena, uzdignute šake položio ispred sebe i počeo govoriti jednoličnim glasom glasom iskusnog agitatora.
Tripku se činilo da Stefan govori neku lekciju koju je bio naučio napamet, jer nije pravio pauze niti se obazirao kakav je utisak ostavio na slušaoca. Osnovna je stvar, potcrtao mu je, da konspirator ne smije na sebe skretati pažnju okoline, osim ako se namjerno gradi prostodušnijim nego što je u stvari. Ukoliko ga doživljavaju kao osobenjaka onda tu svoju osobinu treba činiti unekoliko komičnom. Jer, susjedi, kolege iz političke stranke ili radne organizacije, u nespretnim ljudima ne prepoznaju opasne zavjerenike. Takođe je važno, nastavio je, da pokazuje izvjesnu neambicioznost, odnosno manjak političkih strasti, čak i kad se slaže sa stavovima sagovornika.
– Uvijek si u prednosti kad te okruženje potcijeni. Ako smatraju da si malo blentav neće te smatrati konkurencijom i manje će obraćati pažnju na tebe. Ipak, da bi zadobio potpuno povjerenje nadređenih i kolega sličnog statusa moraš pokazati lojalnost, i marljivost u svom osnovnom poslu. Ponašaj se kao fah idiot, kako je Marks nazivao jednosmjerne ljude. Dakle, ograničeno pametan, nedovoljno ambiciozan i sklon poštovanju autoriteta. Ipak, ne hvali pretjerano režim, pokazuj izvjesnu suzdržanost, ali ne i odbojnost prema dinastiji Karađorđević, i uključi se u Hrvatsku seljačku stranku, jer je dio državne vlasti i najuticajnija je u Zagrebu.
Domaćin Rudi je goste uz večeru poslužio i graševinom koju je pravio iz svog malog vinograda. Stefan je ponudio Tripku jednu čašu bijelog vina, koji se malo nećakao a onda je popio naiskap, kao vodu. Stefan je napravio grimasu jer se Tripku nije pomjerila nijedna crta na licu. Imaš dobar potencijal da postaneš pijanac, našalio se Stefan. Vino je Stefana raspoložilo, i tražio je od Rudija da mu donese još jednu bocu graševine. Prisipao je sȃm sebi, i nije više nudio Tripka. Glas mu je ostao tih, ali jednom je lupio mladića po ramenu, od čega se ovaj stresao. Nije podnosio onu vrstu intimizacije koju je gledao prolazeći ispred mitrovačkih kafana, gdje pijani gosti jedan drugog tapšu po leđima i ljube se u obraze na rastanku.
Stefan mu je nadugo ispričao kako se u Moskvi upoznao s Gruzinkom Šalvijom, kompozitorkom, čiji je otac bio Staljinov vršnjak. U Goriju su bili u istom odjeljenju, od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Opisivao je Šalvijinu krhku građu, bijelo lice uokvireno bujnom crnom kosom, i velike plave oči koje su uvijek izgledale sneno, slično kao što kolekcionar priča o nekom umjetničkom remek djelu, koje je nekad posjedovao. Rekao je još da je sȃm Staljin bio na prvomajskom koncertu, na kojem je Šalvija dirigovala, i da je tom prilikom vidio vođu velikog Sovjetskog Saveza.
– Staljin je prošao pored mene, i pogledao me. Izdaleka je izgledao obično, ali njegov pogled je imao hipnotičku moć. U času kad su nam se susreli pogledi shvatio sam da je sreća za svjetski radnički pokret što se na čelu prve zemlje proleterijata nalazi takav genije. – Nastavio je opisivati Staljinovu pratnju, i ložu u kojoj je u drugom redu, pored Staljinova ađutanta sio njegov školski drug Mihail, kompozitorkin otac.
– Gdje je sad drugarica Šalvija? – Pitao je Tripko, i odmah je shvatio da je pogriješio.
– Ne znam. Nismo se dugo vidjeli. Nisam joj se javio kad sam krenuo u Španiju. Uostalom, ona je mislila da sam Čeh… Inženjer iz Praga – rekao je Stefan poslije kratke pauze, i odjednom je izgubio želju za razgovor. – Umoran si, neka ti Rudi pokaže sobu u kojoj ćeš spavati.
Stefan je ispio još jednu botilju graševine prije nego nego je pošao na spavanje. Rudi je smjestio Tripka na mansardi, a Stefanu je spremio sobu svoje pokojne sestre Štefice, koja se nalazi između kužine i spavaće sobe supružnika. Tripkov krovni prozor je ostao otvoren tako da ga je probudilo sunce na izlasku i Janicino dozivanje Rudija, koja je molila da joj donese kofu vode za kokošinjac. Tripko i Stefan su se istovremeno našli ispred bunara u dvorištu čekajući domaćina da im prinese ručnike i sapun za jutarnje brijanje. Poslije ispijanja kafe Stefan je rekao Tripku da se poslije podne mora vratiti u grad. Zamolio je Janicu da mu ispegla košulju i donese vlažnu krpu da obriše cipele.
– Izgled je neobično važan za konspiratora. Odijevanje mora biti neupadljivo, u skladu sa socijalnim statusom. Ti ćeš nakon završenog fakulteta biti činovnik niže-srednje klase, zato i odijelo treba biti obično, crno, teget ili sivo. Nikako jarke boje niti detalje kao što su svileni šal, skupi nakit, lakovane cipele, šešir sa širokim obodom. Odijelo, cipele, čarape i kravata trebaju biti iste boje. Čiste i ispeglane. Ponavljam ti, većina ljudi se lakše povjerava jednostavnim osobama. Zato nikad ne pokazuj posebnu znatiželju za stvari koje te se osobno ne tiču. Tvoja je prednost što izgledaš kao čovjek od svoga posla. Ja se, kao što vidiš, moram kamuflirati na drugačiji način. – Stefan je rekao dvosmisleno, i iz prsluka izvadio džepni sat sa zlatnim lancem. – Posebno moraš biti pronicljiv u procjeni ljudi. Svaki čovjek potencijalno može biti nesvjesni dostavljač, ili, čak, ubačeni provokator. Naše neprijatelje i one koje treba vrbovati, posebno ćeš izučavati. Njihove navike, slabosti, odnose u obitelji, materijalno stanje, profesionalne ambicije. Posebno obrati pažnju na one stvari koje prešućuju. To je najsuptilniji dio tvog zadatka, i svaka greška u procjeni karaktera ili namjera osobe koju opserviraš dovodi u opasnost, ne samo tebe nego i cijelu organizaciju… Strpljivost i pronicljivost glavne su osobine konspiratora.
Oko podne pojavio se Slavko Markon. Krenuo je prema Rudiju koji je okopavao krompir u bašti, ne pozdravivši Stefana i Tripka, koji su sjedjeli za ljetnjim stolom na verandi. Ali, cijelo vrijeme dok je čavrljao s domaćinom ispod oka pogledivao je prema Stefanu. Prošao je cijeli sat, Slavko se nestrpljivo premještao s noge na nogu, kao da mu je puna bešika. Onda mu je Stefan mahnuo rukom da priđe, ali onako nehajno kao da su cijelo vrijeme bili zajedno.
– Zdravo – rekao je Slavko gledajući samo u Stefana. – Doći će Brko i Štef po tebe. Brko je kazao da budeš spreman oko jedan I po.
– U redu. Ti češ s drugom Tripom kako smo se dogovorili. – Stefanovo lice se iznenada smrklo. Otišao je u kuću i uzeo sako i šešir s čiviluka.
Stefan se vratio na verandu s šeširom na glavi, ispeglanom košuljom i očišćenim cipelama, naručio je domaćici još jednu kafu, i nakon petnaest minuta na makadamu pored Rudijeve kuće pristala je luksuzna crna limuzina. Suvozačeva se vrata otvoriše i iz auta izađe visok, koščat i mršav čovjek, koji je izdaleka ličio Slavku. Ali, kako se približavao vidjelo se kako je malo pognut u ramenima, i da u hodu čudno zabacuje noge, kao da će se sljedećeg trenutka spotaknuti i pasti.
– Ja sam Brko – prvo je pružio Tripku ruku, a onda ostalima. Osmjeh mu je bio srdačan, za razliku od Stefanovog koji je ličio na grimasu. Imao je lijepe zdrave zube i visoko čelo sa zaliscima. Brko mu je konspirativni nadimak, pomislio je Tripko, gledajući svježe obrijanog mladića.
Još dok su se vraćali bicikom, Slavko je kazao Tripku da će se, iz sigurnosnih razloga, još danas preseliti u Vlašku ulicu. Pozdravili su se na Černomercu, Slavko je krenuo prema Trgu bana Jelačića a Tripko ka Vrbanima. Zvane nije bio kući dok je Tripko pakovao stvari za selidbu, ali sjutradan ga je čekao ispred Gradske kavane, koja je pedesetak metara od iznajmljenog stana u Vlaškoj ulici, i pozvao na piće. Zvane je htio izgledati veseo premda se Tripku učinilo da je malo sjetan: Bolje je ovako za obojicu… Drug Brko mi je rekao da će ti isposlovati jugoslovensko državljanstvo. Ja sam već dobio papire. Otkad je Banovina dobila ovlašćenja za davanje državljanstva strancima to će se lakše regulirati nego ranije preko Beograda. Dok je pričao i ispijao kafu stalno je pogledivao na sat, platio je konobaru račun, užurbano ustao i rekao da će se javiti. Krenuo je tri četiri koraka, a onda se povrnuo i kazao: U slučaju da ti nešto treba u kući, ključ će biti na dovratku.
Prošlo je tri nedjelje, i Zvane je opet presrio Tripka, samo desetak metara dalje od mjesta gdje ga je sačekao prvi put. Između ljetnje bašte Gradske kavane i gvozdenog stuba za noćnu rasvjetu. Tripko se dvoumio da pita očuha čeka li ga dugo ili ga je neko obavjestio o njegovim terminima polaganja ispita u junskom roku. Ali, odustao je, jer je Zvane ovog puta bio vidno raspoložen. Rekao mu je da ima dobru vijest za njega: obaviješten je iz Odjela za strance da se Tripkov zahtjev za državljanstvo povoljno riješio, i da će uskoro dobiti poziv gospodina Bićanića, načelnika za opće poslove. Još mu je rekao da se neko vrijeme neće gledati, ali da će drug Slavko prenositi poruke, ukoliko bude nešto važno.
Bližio se kraj dugog sparnog zagrebačkog ljeta. Studenti i đaci iz unutrašnjosti su se vraćali preplanuli s velikim nadama da će poslije školovanja dobiti neko namještenje i ostati živjeti u Zagrebu. Tripko se cijelo ljeto vukao između svoje sobe u petosobnom stanu na prvom spratu u Vlaškoj 16, čija je vlasnica bila Johana plemenita Jakopina, Austrijanka iz Linca, supruga Blaža Jakopine, počivšeg austrougarskog i jugoslovenskog generala. Poslije muževe smrti gospođa generalica je, po preporuci, primala jednog mladog studenta u podstanarstvo, ne zbog novca, jer je imala muževu generalsku mirovinu a stanarina studentima bila je simbolična, nego zbog toga što je često imala napade migrene i depresije, i tješila je pomisao da je još neko s njom u stanu ko bi joj mogao, za ne daj bože, priskočiti u pomoć. Plemenita frau Johana bila je oduševljena skromnošću i znanjem njemačkog jezika svog novog podstanara. Dan pred okončanje kalendarskog ljeta na vrata, na čijoj je mesinganoj pločici pisalo, Blaž Jakopina divizijski đeneral, pokucao je Slavko Markon, koji je jedini posjećivao Tripka. Izvinio se milostivoj Jakopina na smetnji, i rekao da mora vidjeti Tripka – kazao je mladog gospodina Dragišića – i prenijeti mu jednu poruku od rodbine iz Italije.
Tripko je po Slavkovom licu shvatio da se dogodilo nešto neprijatno: usne su mu bile stisnute i bijele, kao da je iz njih bila istekla krv. Posljednji put su se sreli prvog vikenda u junu, u jednoj praznoj kolibi na Sljemenu, koja je bila nedaleko od gazdinstva Rudija Žugeca. Sa Slavkom je u kolibi bio Stefan i još dvojica mladića sa zagorskim naglaskom. Stefan ih je podučavao rukovanju eksplozivnim napravama, kao i sastavljanju i rastavljanju pištolja i zatvarača poluautomatske puške, i pošto je instruktor otišao, Slavko je rekao mladićima da će na jesen je proći još obuku gađanja iz vatrenog oružja, negdje u šikarama pored Save, gdje lovci često gađaju ptice na prelet.
– Zvane je uhapšen – rekao je Slavko, čim je zatvorio vrata.
– Gdje su ga uhitili? – Tripko je zaboravio gostu ponuditi stolicu da sjedne.
– U Splitu. Partija ga je poslala u brodogradilište. On je zanat naučio u pulskom arsenalu, i mislili smo da će tamo lako steći povjerenje među metalcima. Zaista, formirao je partijsku ćeliju, ali među novoprimljenim članovima Partije bio je i jedan policijski agent.
– Kad su ga aretirali?
– Prije dva tjedna. Misle da je neka velika zvjerka. Udarili su mu strašne muke. Iglama. Tamo sadistički muče zatvorenike, jednome su turpijali goljenice. Pitanje je može li izdržati takvu torturu. Zato su Brko i Stefan odlučili da se skloniš neko vrijeme.
– Gdje?
– Možda kod tvoje obitelji u Italiji? Preko naših drugova sa željeznice možemo lako organizirati ilegalno prebacivanje za Trst ili Goriciju.
– Otkad je, prije tri godine umro nono Leonardo, više mi se tamo nitko ne bi obradovao.
– Onda ćemo te neko vrijeme morati sakriti ovdje, dok ne organiziramo prebacivanje za negdje drugdje. Na primjer u Prag. Tamo je dosta naših drugova. Mogao bi nastaviti studije, na njemačkom jeziku.
– Možda imam bolju ideju. Stiglo mi je pismo od oca iz Argentine, preko mamine prijateljice iz Kazerte, prije nekoliko mjeseci, u kojemu kaže da posjeduje kuću na Cetinju, i da u kući stanuje jedan njegov prijatelj. Dalje navodi da bi volio da odem jednom u Cetinje, i upoznam zemlju u kojoj se on rodio.
– Ideja nije loša. Moram se konzultirati s drugom Stefanom. Javit ću se.
Tripko je prvog oktobra na željezničkom kolodvoru kupio kartu za Sarajevo. U torbi je imao jednogodišnji ugovor o imenovanju za šefa zastupništva Simensa za Cetinje, Podgoricu, Nikšić, i primorje od Herceg Novog do Ulcinja, koji je s velikim štambiljom, i datumom 9. 9. 1940., u Zagrebu potpisao, Franjo Špoljar, direktor prodaje. Tripko nije ništa znao o komercijalnim poslovima, a još manje o generatorima za struju i turbinama. Nije si ni trudio da nauči: Stefan ga je u obuci za diverzantske akcije grdio da ima dvije lijeve ruke, i što je najveća šeprtlja koju je vidio u životu, jer ni poslije deseti ponavljanja nije uspio povezivati kablove s trotila na satni mehanizam.
Stefan mu je preko Slavka poručio da posljednju noć, pred odlazak iz Zagreba, prespava u hotelu Astorija, koji je blizu željezničkog kolodvora, i da ne najavljuje odlazak gospođi Jakovina. Sve je napravio po dogovoru, išunjao se iz stana dok je gospođa drijemala poslije ručka, iznajmio hotelsku sobu i rano legao, jer je vlak za Sarajevo kretao u šest satu ujutro. Dok je pokušavao zaspati neko je pokucao na vrata. Policija, pomislio je. Pritajio se, još neodlučan hoće li otvoriti vrata ili pitati: Tko je. Onda je ustao, malo odškrinuo vrata, i ugledao Stefanovu facu, koja se podsmješljivo cerila.
– Sve je u redu. Nemoj da se brineš. Portir je moj rođak – rekao je i iz torbe izvadio balu novčanica od sto dinara. – Kad ti prifali novac javit ćeš našem čovjeku, koji će ti dolje biti veza. Ovaj ugovor, koji si danas dobio, bit će ti dobra kamuflaža. Zvanično ćeš postati šef predstavništva Simensa, obići ćeš električne centrale, nudi im rezervne djelove, ali nemoj ulaziti u stručne priče. Reci da si ti komercijalista, a da su za eventualne remonte zaduženi inženjeri. Simens je prestižna industrija, i mjesto njihovog predstavnika će ti pomoći da upoznaš lokalne poslovne ljude, političare, banovinske načelnike. Prvih par mjeseci ne poduzimaj nikakve aktivnosti dok ti se ne javi naš čovjek, od koga ćeš dobiti nove instrukcije. Na tog čovjeka se možeš se potpuno osloniti. No, ukoliko se promijene okolnosti budi preman za povratak.
Tripko je iz vagona prve klase izašao na sarajevsku željezničku stanicu poslije dvadeset pet sati vožnje, oko devet sati ujutro, drugog oktobra 1940. Do Banja Luke bio je sȃm u kupeu, gdje mu se pridružio artiljerijski major Krneta, Ličanin, koji je išao na raport u sjedište vojne bolesti u Sarajevo. Major je bio prostodušan, ali radoznao: odakle je njegov saputnik, što radi, kamo se uputio. Tripko je odgovarao neodređeno i mrzovoljno, kao da je pospan, ali major nije posustajao, sve dok su izašli na željezničkoj stanici. Na peronu major je ponudio Tripka da ga časti kafu i rakiju: Hvala gospodine majore, rado bih, ali kasnim na voz za Dubrovnik, nadam se da ćemo se opet sresti, migoljio je Tripko.
No, voz za Dubrovnik i Zeleniku je po redu vožnje kretao u četiri sata popodne, i on se dvoumio hoće li kufer ostaviti na garderobi i prošetati do Baš čaršije, čuvenog istočnjačkog bazara, tamo popiti kafu i probati čuvene sarajevske ćevape, ili će cijelo vrijeme ostati u kafani na željezničkoj stanici. Na kraju je odlučio ne mrdati nigdje, i da prekrati vrijeme čitanjem knjige, Milana Šufflaya, Srbi i Arbanasi, na njemačkom jeziku. Knjiga mu je otvorla nove spoznaje o albanskom narodu, koje u Mitrovici nije znao. Toliko su ga zanijele Šufflayeve opservacije i zamalo nije propustio voz za Dubrovnik i Zeleniku. U zadnji čas je krenuo prema peronu za uski kolosijek, i uz pomoć konduktera uspentrao se uz stepenice s teškim kuferom. Za razliku od zagrebačkog vlaka, voz iz Sarajeva nije imao kupee, i sve klupe u vagonima bile su drvene, nalik onima u čekaonicima željezničkih stanica. Zadihan, s šeširom u jednoj i kuferom u drugoj ruci, dokotrljao se do prve prazne klupe. Lokomotiva na ugalj deprimirujuće sporo probijala , a kad su stigli na Ivan planinu, mašinovođa je zaustavio voz, i zajedno s ložačem lokomotive i kondukterom i izašao da postavi voz na zupčanike. Voz se bio približio velikom nagibu, i zupčanici su kočili kompoziciju, kako se ne bi na prvoj krivni strovalila u ambis. Nedugo zatim, voz je oslobođen zupčanika I nastavio je da kašlje od Jablanice prema Mostaru, dolinom Neretve. Tripka utoliko prevari san. Kad se probudio voz se probijao kroz golo i krševito polje okruženo brdima u daljini. Pitao je srednjovječnog seljaka, grubih ruku i prosijedog brka, dokle su stigli. Ovo je Popovo polje, poslije dolazi Hum, a onda raskrsnica Uskoplje, gdje se vagoni ukrštaju, za Dubrovnik i Zeleniku.
Već oko deset sati kroz zatvorene prozore kupea upekla je nebeska jabuka – premda je bio početak oktobra – i Tripko je morao začepiti nos od neobične ape koja se širila sa susjedne klupe na kojoj je drijemao prosijedi brkajlija. Svježi znoj pomiješan sa zadahom stare tekućine koja je ostala u neopranom kaputu i donjem vešu, štipao je Tripkove nozdrve, tako da je morao okrenuti glavu na drugu stranu prema prozoru, iako su mu oči bliještile od odsjaja koji se prelamao na zamašćenom staklu. Pored voza sporo je promicao kameniti pejzaž, ispresijecan uskim puteljcima, s malim vrtačama koje su ograđene naslaganim kamenjem. Kuće pored pruge, kao i one što su se nazirale u daljini bile su jednobrazne, pravougaone, izrađene od tesanog kamena, malih prozora, s krovom prekrivenim tiglom kanalicom.
U Uskoplju su se odvojili vagoni za Dubrovnik i Zeleniku. Lokomotiva je odvezla za Dubrovnik četiri vagona dok su za Zeleniku ostala dva, koja su prikačili na novu lokomotivu. U boz su ušle dvije elegantne gospođe, očigledno majka i kćer, i sjele su preko puta Tripka, gdje je maločas bio onaj seljak koji je zaudarao na usireni znoj. U vagonu je bilo još praznih mjesta, ali mladi gospodin sa šeširom damama je izgledao otmjenije od svih putnika. Kondukteru su tražile karte do Zelenike, a onda su počele razgovarati na talijanskom, tačnije starom mletačkom dijalektu, kojim se govorilo još prije sto pedeset godina, u vrijeme kad je Venecija vladala ovim krajevima. Već dva sata su bile odmakli od posljednje željezničke postaje, i Tripko je izračunao da će put od Sarajeva do Zelenike trajati približno kao od Zagreba do Sarajeva, iako je distanca gotovo upola kraća. Gospođe su na trenutak zaćutale, i Tripko je iskoristio priliku da pita na talijanskom jeziku: Kad stižemo u Zeleniku.
Kad su čule talijanski jezik obje gospođe su se prosto bjenule, osmjehnule se široko, na istovjetan način.
– Za dvije ure bi trebali stići. Kamo putujete? – pitala je mlađa žena na hrvatskom jeziku.
– Za Cetinje.
– Moj muž je porijeklom iz okolice Cetinja. On je medigo, liječnik. Nas će čekati auto u Zelenici… Možete sa nama do Kotora. Ja i mama idemo u posjetu teti Nevi, do Prčanja.
Uz put je mlađa gospođa, koja se predstavila kao Marija Osvaldini, udana Popović, ispričala zanimljivu storiju o jednoj ekscentričnoj bečkoj princezi koja je putovala u istočne krajeve carstva, i toliko je bila očarana ljepotama Boke Kotorske da je uspjela ubijediti cara Franja Josifa, da željezničku prugu, koju su njegovi inženjeri bili trasirali do Dubrovnika, produži do Zelenike. Doista, na stanici u Zelenici, mamu i kćer, sačekao je šofer taksija u crnom odijelu i kožnim rukavicama, koga je naručio kapetan duge plovidbe, Anton Petović, muž gospođe Neve, rođene Bogišić. U Kotor su stigli pola sata prije ponoći: Tripka su ostavili pred ulazom u stari grad. Taksista mu je rekao da e s lijeve strane od glavnog gradskog trga nalazi pansion Marija, u kojemu može konačiti, jer prvi autobus za Cetinje polazi tek u devet sati ujutro.
Tripko je zažalio što je sio na sjedište pored prozora u autobusu koji je saobraćao od Kotora do Cetinja. Vozač je sve vrijeme pričao s čovjekom koji je sjedio iza njega, i s vremena na vrijeme bi okrenuo glavu da vidi kakav utisak na putnika ostavljaju njegove riječi. U razgovoru su pominjali više ljudi: prisjećali su se zgoda iz djetinjstva, učitelja u seoskoj školi, rođaka koji su otišli tamo i ovamo, i onih što su ostali u zavičaju. Tripko se čvrsto držao za naslon sjedišta ispred sebe, jer mu se nekoliko puta učinilo da prednji točkovi prelaze parapet i da će se strovaliti niz strminu, do samih bedema starog grada Kotora. Osjetio je kako mu se steže grlo svaki put kad bi autobus ulazio u okuku, kojih je izbrojio dvadeset i pet dok su se ispeli na plato koji je ulazio u kraško polje. Kasnije su pričali da je projektant puta , kako bi se umilio svom nalogodavcu kotorske serpentine projektovao u obliku višestrukog slova M, početnog slova imena kraljice Milene. Poslije Njeguša, rodnog sela posljednje crnogorske dinastije Petrović Njegoš, ponovo su ušli u nepregledni kameniti predio. Ljudi pored puta bili su mršavi, nalik onima pored kojih je juče prolazio kroz hercegovačke predjele, samo umjesto kačketa na glavi su imali okrugle crveno-crne kape. Žene su bile istovjetne kao Hercegovke, ubrađene crnim maramama, kao i mali nasamareni magarci, koji su u kotarinama od pruća nosili zelje i krompir. Kako su ulazili dalje u predio sivih kamenih brda, sa suvozidnim kućama pokrivenih slamom, i minijaturnim ljevkastim udubinama u kršu pokrivenih zemljom, Tripko je pomislio da je ovdje mogla preživjeti samo posebna ljudska vrsta, i da nije čudo što je Crna Gora ostala nepokorena nekoliko stoljeća u okruženju velikih evropazijskih imperija. Gledajući nepristupačni skrutnuti pejzaž zamišljao je lik svog oca, jednako surovog kao i zemlja u kojoj je stasao. Ipak, slova u njegovom pismu, koja su stigla preko Franke Materaki, pisana su nesigurnom, činilo mu se brižljivom rukom.
Kad su poslije Patricijine smrti preslagali njene stvari, Tripko je u kožnoj svesci našao adresu Franke Materaki. Napisao joj je kratko, službenim tonom, da je Patricija stadala u saobraćajnoj nesreći, i da obavijesti gospodina i gospođu Bonomi o smrti njihove starije kćerke. Franka se, dok je čitala pismo, sjetila Patricijinog očaja zbog bezosjećajnog sina, za kojega je rekla da je mali monstrum. Hladnoća Trifonovog pisma, koji umjesto nona i nono, piše gospodin i gospođa, uvjerili su gradonačelnikovu kćer da njena najbolja prijateljica nije pretjerivala. No, upravo tog dana kad je stigla obavijest o Patricijinoj smrti, proslijeđeno joj je Dunjaševo pismo – preko baštovana sindaca Materakija, Alesia Tatara, ex Alekse Tatara, sina narednika crnogorske izbjegličke vojske, Manojla Tatara, koji je dobio talijansko državljanstvo na osnovu braka sa Paolom, kćerkom stare Frankine dadilje Franćeske Ćilente – u kome je vidjela još jedan prst sudbine. Jer, Manojlo Tatar, koji je bio posilni Dunjaša Dragišića, u garnizonu crnogorske izbjegličke vojske u Kazerti, prema njihovom ranijem dogovoru, pismom je, jednom u pola godine, obavještavao Dragišića sve što je posredno saznao od gospođice Materaki, o njegovoj bivšoj ženi i sinu.
Franka je Tripku odgovorila na pismo, ali poslije punih devet mjeseci. Pored svog takođe kratkog hladnog odgovora, u kojemu ga obavještava da je dottore Leonardo Bonomi, srećom bio preminuo prije nego što je stiglo obavještenje o pogibiji njegove kćerke, u kuverti je bilo i drugo Dunjaševo pismo sinu koje joj je opet poslao preko Manojla Tatara, nakon što mu je ovaj otpisao da je njegova žena stradala u Jugoslaviji. Na papiru istrgnutom iz teke na linije, kakvu koriste đaci u osmoljetnoj školi, Dunjaš nije pomenuo bivšu ženu:
Ako te naćera neka nužda ili nemaština pa nemaš od čega živjet pođi na Cetinje tamo je moja kuća na dva boja u skadarsku ulicu. U nju stoji moj stari prijatelj i dužnik Nikola Božov Žutković i ti mu se samo javi da si doša i reci mu ako je s fameljom u prizemlje da sam ja reka neka se on popne na drugi boj pa ti stoj dolje. On će te poslušat i biće ti s ruke no nemoj šnjim ulazit u političke rasprave. Ako dođeš tamo javi mi preko iste osobe koja ti je proslijedila ovo pismo.
Vožnja od Cetinja do Kotora sigurno bi trajala cijeli sat manje da vozač nije zaustavljao prugu barem deset puta, putnicima koji su se, sa velikim zavežljajima, vraćali iz Kotora u svoja sela ili seljacima što su stopirali autobus mašući objema rukama često se ne pomičući sa sredine ceste, objašnjavajući šoferu da moraju stići na Cetinje, zbog važnog posla u banovini: jedan krupni seljak u bogatom narodnom odijelu izvezenim zlatom rekao je da ga čeka lično zamjenik bana Zetske banovine. Između Cetinja i Kotora nije bilo autobusnih stajališta, ali Tripka se i od same surove prirode više dojmila familijarnost svih putnika, koji su se međusobno pozdravljali i ljubili tri puta u obraze. Svi putnici u autobusu bili su muškarci, koji su međusobom glasno pričali, tako da se činilo da u jednom trenutku svako sa svakim razgovara. Da bi nekako skratio vrijeme, još jednom je pročitao kratko očevo pismo. Osmjehnuo se, kad se sjetio da je Slavku Markonu rekao da mu je otac pisao kako bi volio da posjeti njegov zavičaj, a ne da tamo ide samo iz nužde. Ovo je bila korisna laž, tačnije korisna poluistina, jer to je jedino mjesto gdje se mogu skloniti.
Poslije tri pune ure vožnje vijugavom cestom konačno su se u duguljastoj kotlini, sa svih strana okruženoj brdima, u daljiini pojavili pravocrtni redovi kuća. Autobus se još petnaestak minuta spuštao do ulaska u polje. Većina kuća na horizontu bile su skromno građene prizemljuše, ali između njih su strčala glomazna zdanja kakva možete sresti u velikim gradovima. Od dvospratne četvrtaste zgrade sa velikim prozorima, na kojoj je velikim ćiriličnim slovima piše GIMNAZIJA, počinjala je široka ulica sa drvoredima i travnjacima po sredini. Autobus je prošao bulevar s malim kućama, bez balkona i prozorima na mansardi, i ušao u rezidencijalni dio otmjenih palata s ogradama od kovanog gvožđa. Autobus je skrenuo u poprečnu ulicu i parkirao se na jednom proširenju između dva gabaritna zdanja: jedne palate sa baroknom fasadom dekorisanom bogatom plastikom na čijem se pročelju iznad velikog balkona nalazi okrugli gradski sat i kamene spratne zgrade ograđene visokim zidom sa četiri stražarske kule.
Iako je Tripko posljednji izašao iz autobusa, malešni crnputasti nosač čije su ruke dosezale do koljena, prvo je njemu prišao. Jer, Tripko je bio jedini putnik iz autobusa koji je na glavi imao šešir, što je nosaču bilo dovoljno da pomisli kako će tankovrati gospodin rado platiti dinar ili dva, da ne tegli veliki kožni kufer.
– Gospodine, trebate pomoć? – viknuo je nosač čije su crne čekinje rasle na samo dva santimetra iznad obrva.
– Da, Skadarska ulica. Gospodin Nikola Žutković.
– Nema problema – reče, jednako glasno nosač i uze Tripkov kufer.
– Koliko košta usluga?
– Koliko mi date – viknu još jednom nosač s neobičnom lakoćom noseći kufer, više se ne osvrćući na mušteriju.
Prošli su usku ulicu koja se nastavljala na bulevar i krenuli trotoarom pored reda spratnih kuća, sa stilizovanim fasadama. Tripko je s desne strane zapazio trg popločan kamenom, sa kamenim trpezama na kojima se prodaje voće i povrće, suvo meso, mliječni proizvodi i riba. Sa suprotne strane, iza ugla pijace nalazi se velika kamena trafika s lučnim prozorom. Tripko je na listri preko puta trafike pročitao: SKADARSKA ULICA. Nosač se zaustavio pred spratnom kućom sivkastomrkog pročelja, čiji je kamen bio ispran od dugih jesenjih kiša. Nosač je otvorio vrata i ušao u hodnik koji ima još jedna vrata na samom dnu. S lijeve strane od spoljnog ulaza iz hodnika se stepenicama izlazilo na sprat.
– Nikolaa… Imaš gosta – viknuo je nosač, iz svega mozga.
Prošlo je minut, dva prije nego se čulo škripanje zarđalih šarki na spratu. Na vrh stepenica se pojavio sitni brkati čovjek, blijed u licu, sa mutnim pogledom bolesnika.
– Ti si Tripko Dragišić… Javili su mi da ćeš doć – glas minijaturnog čovjeka bio je prigušen, sipljiv.
Polako se spuštao niz skale držeći se za ogradu. Pružio je Tripku šaku s grubom ispucalom kožom i malim širokim prstima, iskezivši požutjele zube. Pušač je iako ima astmu, pomisli Tripko. Malesni čovjek iz džepa izvadio je ključ od vrata na dnu hodnika i polako ih otvorio. Tripku je trebalo vremena da oči privikne na polumrak, jer su teške zavjese s dva dvokrilna prozora prigušivale dnevnu svjetlost. Postavio je kufer pri vratima i krenuo prema prozorima da razmakne zavjese. Namještaj u dnevnoj sobi koja je ujedno bila kužina i blagovaonica, uz veliki šporet sa rernom, bio je namještaj ručne izrede, okrugli niski sto s tronožnim stolicama koje imaju lučni naslon, kuhinjski orman, drvena polica na zidu za posuđe, kao i kanabe. U jednoj spavaćoj sobi nalazio se gvozdeni krevet s naslonima u vidu rešetaka i željeznom šuštom ispod stramaca, jedna stolica, natkasna, komoda sa ogledalom, i nelakirani orman za posteljinu i garderobu, dok je druga kamara zvrjala potpuno prazna.
– Posteljina je u šifunjer, škudele, pjati, ožice i piruni su u kredencu i na skancijeru, česma je u dvorište. Što ti drugo treba samo se javi. Tu su mi žena i šćer – reče čovjek s kabanicom kašljucajući. Ima još neku bolest, jer na plus dvadeset stupnjeva nosi ovaj vojnički kaput, primijeti Tripko.
– Hvala Vam – reče Tripko, i isprati astmatičara do vrata. Primijetio je da ga, premda se čovjek cijelo vrijeme kezio, posmatra sumnjičavo, nimalo prijateljski. Tripko je izvadio stvari iz kufera i složio ih u orman, a onda sio na jednu od četiri neobične stolice koje su bile postavljene oko okruglog stola. Tek sad je primjetio na zidu koji je preko puta vrata od hodnika uokvirenu fotografiju kralja Aleksandra Karađorđevića u uniformi, istu onakvu kakva je visila u učionicama gimnazije u Kosovskoj Mitrovici. Ustao je da otvori krila od prozora, jer u prostoriji je osjećao zadah ustajalog vazduha, a onda se ponovo okrenuo prema fotografiji, jer se sjetio opomene iz Dunjaševa pisma da sa Žutkovićem ne ulazi u političke rasprave.
Proći će skoro četiri mjeseca, sve do Svetog Jovana Krstitelja, krsne slave Dragišića, dok Tripko nije naslutio neke mutne stvari koje su povezivale Dunjaša Dragišića i Nikolu Žutkovića. Devetnaestog januara, dan uoči Jovandana, kod Tripka je banuo Krsto Zvicer, vlasnik male klanice u Bogdanovom Kraju, i pozvao ga na slavu, objasnivši mu da Dragišići i Zviceri, kao i većina ostalih Cuca i Katunjana, slavi Svetog Jovana Krstitelja. Još mu je kazao da familije Dragišića i Zvicera povezuje sedmostruko kumstvo, koje se s koljena na koljeno prenosi, i zato ga poziva da im učini čast i zadovoljstvo da ga sjutra ugosti. Tripko se nije u trenutku snašao da izmisli neki razlog, koji će ga spriječiti da se odazove pozivu, jer je već bio naučio da se kod Crnogoraca poziv na slavu i krštenje ne odbija. Rekao mu je da će rado doći, ispratio ga je do izlaznih vrata, i odmah krenuo u prvu kafanu, na uglu Bajove i Skadarske ulice, da se raspita gdje može kupiti litar dobre lozove rakije za poklon, jer su polaznici Nikole Žutkovića, na Nikoljdan, koji je devetnaestog decembra, obično donosili bocu pića.
Na trpezi kod domaćina Zvicera, za Tripkov ukus, bilo je previše mesa, freškog i suvog, pršute i kastradine, koje je njegov želudac teško vario, ali rakija i crno vino su pitki, delikatne arome, premda pri prvom gutljaju malo opori. Kad su prešli na vino domaćinu se razvezao jezik: pohvalio se da svake godine za krsnu slavu nabavlja dvije demidžane vina iz Brčela, od Iličkovića, koji su iz svoje postojbine, iz okoline Soluna, donijeli dvije rijetke vještine, pravljenje vina i vidanje rana, tako da su bili prvi vojni saniteti u Crnoj Gori. Onda se nakašljao, kao da upozorava gosta na važnost onoga što će kazati: Pazi se od Nikole Božova, š njim se nikad ne zna. On je pas. Zlo će napraviti ne samo zbog interesa nego i iz čista ćefa. To su pečene oči koje se boga ne boje a ljudi ne stide. Poslije ulaska sbijanskijeg trupa u Crnu Goru na jednom bjelaškom skupu na Čevo izvršio je veliku nuždu na crnogorsku zastavu, vele da je na prijevaru otrova popa Petra Mijanovića pošto je na Podgoričku skupštinu javno glasa za Crnu Goru, i prvi je bačio glamnicu na šljeme kuće Krsta Zrnova, a potlje mu je i bizina bačio u oganj. Vljerujem da bi mu isto tako obršili žena i đeca, da š njim nije bio jedan od vođa kontrakomita, Božo Malenica, koji je Krstov brat od tetke. I niko se ne može čudu načudit kako on dosad nije proda Dunjaševu kuću ili je prepisa na sebe. Zbog nečega on streca od Dunjaša. Niko ne zna zašto. Neki vele da ga je Dunjaš devestopetnaeste spasio od vojnoga suda pošto je zbog zlatnoga sata ubio popa Šiljka u Čajniče kad je crnogorska vojska odstupala s Romanije, drugi opet vele da je s Dunjašem ubio nekoga bogatoga Skadranina prilikom ulaska crnogorske vojske devestotrinaeste, ali u to ne treba vljerovat. Takve pogani, ka što je Nikola, poznaju samo strah, i među njima dvojicom ima nešto što samo oni znaju. No se ti isto pazi od njega iako je oronuo. On je bio i osta policijski čoek. Dok nije pȃ s noga često je pio rakiju u kavanu Kod Labuda, s pomoćnikom načelnika Vujisićem.
Tripko se spremao za svakodnevni ritual: odlazak u biblioteku Sveti Vladimir, kasnije kafa u Crmnici i ručak u restoranu Ćipur. Taman što se uhvatio za kvaku ulaznih vrata neko je pokucao. Pred njim se pojavi mladi čovjek s kuvertom na kojoj je utisnuto zaglavlje Simensa. Ovo je bilo treće šifrirano pismo otkad je stigao u Cetinje. Slavko Markon, potpisan kao inženjer Špoljar, direktor prodaje, šifrovano ga obavještava da je Zvane konfiniran u Kerestinac, i da dosad nije ništa odao policiji, tako da bude spreman za povratak u Zagreb. Poštar ga je, nakon što mu je predao kuverat, pogledao povjerljivo, kao da imaju neku zajedničku tajnu, i poluglasno mu rekao: Njemci su jutros u zoru bombardovali Beograd. Prije nego što je stigao da ga priupita, ima li mnogo žrtava, je li bombardovan Zagreb i još neki drugi veliki grad u Jugoslaviji, poštar se već bio okrenuo i zamaka na ulicu.
Biblioteka Sveti Vladimir je na spratu nekadašnjeg Kraljevskog pozorišta Zetski dom, naspram drugog sprata galerije koja se u polukružnom obliku uzdiže iznad partera. Krupni, glavati bibliotekar, koji je bio i glumac epizodnih uloga – prva uloga, lik vojvode Dabiživa u Balkanskoj carici, drami kralja Nikole, u čast velikog monarhovog jubileja, predeset godina vladavine, i proglašenja kraljevine, bila mu je i najvažnija u tridesetogodišnjoj karijeri – sjedio je u maloj čitaonici biblioteke i usplahireno saopštavao jutrošnje vijesti srednjovječnom gospodinu u crnom odijelu, koji nije pokazivao uznemirenost zbog strašnih vijesti o razaranju Beograda. Bibliotekar je primijetio Tripka tek pošto je sio za svoj sto, sa povećom gomilom knjiga i časopisa. Bibliotekar se na trenutak zbunio, a onda pozvao obojicu čitalaca u upravnikvu kancelariju, da zajedno slušaju nove vijesti na radiju. Glas spikera je krčao, kao da mu fali zraka, načas je bio razgovjetan pa se onda gubio. Ovo je novi telefunken, ali onaj stari se bolje čuo, žalio se bibliotekar na radio aparat. Prislonio je uho na radio i onda ponavljao za spikerom, kao za šaptačem kad zaboravi tekst svoje male uloge na pozorišnoj sceni, da je na Jugoslaviju krenulo pola miliona Njemaca, trista pedeset hijlada Talijana, sto hiljada Mađara i isto toliko Bugara. Spiker je pozivao građane na prisebnost i vjernost otadžbini, i uz to naglasio da će se uskoro kralj Petar Drugi Karađorđević obratiti naciji. Ko li će mu sad pročitat proglas. Oče li opet neki Crnogorac, rekao je podrugljivo čovjek koji je Tripka po nečemu podsjetio na jezuitskog svećenika. I onda je objasnio Tripku i bibliotekaru da je zbog kraljevog slabašnog dječačkog glasa proglas narodu poslije objavljivanja vojnog puča 27. marta, čitao kapetan korvete, Jakov Jovović. Nije umio, ili nije htio sakriti svoj crnogorski akcenat, dok je čitao. I da nijesam Bjelopavlić, lako bih shvatio da to ne može biti glas onoga Aleksandrova nedonoščeta, već nekoga Dinarca iz Crne Gore ili Hercegovine.
Čovjek je uzeo šešir sa stola i crnu kožnu torbu, i u taj čas se izvana začu snažna buka kamionskih motora. Svi trojica su izašli u dvorište, i pogledali u pravcu duge kolone od nekoliko desetina vojnih kamiona sa otvorenim karoserijama punih regruta Gvozdenog puka, koji su iznad bolnice zamicali prema izlazu iz Cetinja u pravcu Podgorice. Krenuli su na albansku granicu da dočekaju Talijane, reče bibliotekar. Vratili su se u biblioteku. Prosijedi čovjek je sio za susjedni sto, na kojemu se nalaze tvrde zelenkaste korice sa naljepnicom na kojoj piše, Glas Crnogorca 1909. Čovjek u crnom odijelu dugo je listao novine, i onda je brižljivo počeo prepisivati jedan uvodni tekst Glasa Crnogorca, u kojemu je saopštenje ministra unutrašnjih djela o otkrivanju i hapšenju zavjereničke grupe – čiji su inspiratori u Beogradu – koja je pripremala atentat na crnogorskog monarha. Pošto je završio pisanje i zatvorio korice stare štampe okrenuo se prema Tripku i znatiželjno pogledao knjigu koju je čitao. Onda je polako složio papire u torbu, stavio šešir na glavu i lagano ustao. Još je jednom pogledao prema Tripku, i kad je ovaj očekivao da će krenuti prema vratima čitaonice, stao je iznad njegovog stola, i pitao ga. Jeste li još nešto čitali od istog autora? Tripko je odmahnuo glavom, i prosijedi gospodin je kazao da knjiga Andrije Jovićevića, Zeta i Lješkopolje, nije toliko loša. To jest, da je akribična, i da su njeni podaci o porodicama i bratstvima vjerodostojni, ali bi bila mnogo bolja da nije imala redaktore u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Obratite pažnju na to da svi rodoslovi porodica i bratstava uglavnom liče jedan na drugi: na primjer, mitski predak je stigao iz Albanije, Lješa, Medove, Kavaje, itd. a prije toga su svi došli s Kosova. Kosovsko porijeklo su mu dopisali u Beogradu, kako bi u svijesti naših ljudi Kosovo postalo neka crnogorska Nojeva barka. Mit o sopstvenom plemenitom porijeklu niđe se tako lako nije primio kao od Crnogoraca. Jer jedina nagrada za strašnje patnje i iskušenja u borbi neprestanoj bila je ideja o svojoj istorijskoj izuzetnosti i misionarskoj ulozi u osobađanju ostalih Južnih Slovena, podučavao je Tripka.
Tripko pomisli kako je čovjek napadan, netaktičan, i bez ikakvog uvoda mu, strašću komunističkih agitatora, soli pamet svojim nacionalnim teorijama. Taman je zaustio pitati ga: bavi li se istorijskom naukom, ili nešto slično, ali, utoliko se začu jedna eksplozija, zatim druga i treća. Počelo je bombardovanje, stanite pored onog nosećeg zida, glas prosijedog gospodina postade tvrd, naredbodavan. Tripko se kanio da li će skupiti papire sa stola ili će odmah ustati i krenuti prema zidu. Ja sam bio artiljerijski oficir, krenite za mnom. Rukom mu je pokazao da čučne u hodniku koji odvaja pozorišnu salu od biblioteke. Sačekali su nekoliko minuta, i onda se čovjek sa šeširom polako uspravio i krenuo prema sporednom ulazu. Sad je bezbjedno. Mladić je krenuo za njim. Napolju je bilo pusto, samo je jedna žena, na vratima kuće u ulici Vuka Mićunovića, preko puta sporednog ulaza u pozorište, kad je vidjela dvojicu muškaraca da izlaze iz Zetskog doma počela vikati. Avioni, došli su od Lovćena, i bombardovali su Crnu Gredu, pokazujući kuće pored kojih su prije jedan sat vremena prošli vojni kamioni. Ne bojte se, danas više neće gađati, reče prosijedi čovjek i sȃm krenu prema glavnoj ulici.
Tripko je pogledom ispratio čovjeka s crnim šeširom i velikom kožnom torbom. Nije bio siguran je li na odlasku, kad ga je tješio da avioni više neće bombardovati, bilo sarkazma, jer, ljudi se ovdje rijetko smiju, i izvanjac teško može provaliti govore li ozbiljno ili se posprduju. Još nije bio ovladao semantikom crnogorskog jezika, kao i govora tijela, jer ovi gorštaci su rođeni glumci. Prvi put se susrio s činjenicom je jezik seljaka slikovitiji, bogatiji leksikom i značenjima nego u školovanih ljudi, koji su se trudili govoriti oficijelnim književnim izrazom, i bilo mu je krivo što Crnogorci nijesu imali sistematizovane rječnike svojih lokalnih govora. Stoga je Tripko u biblioteci kopao po stalažama tražeći knjige o plemenskim legendama, koje su pisane narodnim jezikom, kako bi odgonetao fraze, nepoznate izraze i sintaksu, tog naizgred skrutnutog, ali neobično asocijativnog jezika. Satima je u kafani na Balšića pazaru pio ceklinsku lozu i tobož čitao beogradsku Politiku ili opozicioni nedjeljnik Zetu, osluškujući seljake koji su se čašćavali poslije obavljene trgovine. Zabavljalo ga je dešifrovanje riječi koje je pamtio i kasnije zapisivao, i uz pomoć studije M. Rešetara, Štokavski dijalekat, tražio je njihovo porijeklo, korijen i značenje na osnovu sličnosti s talijanskim, grčkim, turskim i albanskim jezikom. Trgovci na cetinjskoj pijaci bili su iz raznih crnogorskih krajeva: Tripku bi se ponekad, zbog manjka stolova, pridružilo društvance od dva tri trgovca sa pazara, i on bi im ljubazno dozvolio da sjednu, ali je i dalje čitao novine, kao da ih ne sluša što pričaju. Seljaci su, obično kad popiju nekoliko ljutih postali radoznali, pa su ga pitali što mu je struka, čim se bavi, radi li u opštini ili u Banovini. Tripko je, bez namjere da se pravi važan, pokušao im objasniti da je predstavnik Simensovog koncerna, koji proizvodi najkvalitetnije djelove za generatore i dinamo mašine, iako je bio siguran da su ga malo što razumjeli.
Poslije razgovora o svom zastupništvu, ponekad bi poslije povratka kući ušao u spavaću sobu i posmatrao svoj lik na psihi, kako Cetinjani zovu komodu s ogledalom. Uvijek bi nazadovoljno zaključio da ne liči na poslovnoga čovjeka, i da će svaki malo pronicljiviji čovjek shvatiti da on nije nikakav komercijalista. Onda je počeo zaobilaziti birtiju na Balšića pazaru, i vjerovatno bi zaboravio da u tašni ima ugovor za zastupanje Simensa, da ga Nikola Žutković, nije presrijetao na kućnim vratima, premda mu dah bio sve kraći a leđa pognutija, vazda ga isto pitajući: Kako ide posa? Zato je Tripko dva put mjesečno odlazio autobusom prema primorju ili Podgorici, tobož da Simensove proizvode nudi električnim centralama, kako bi se njegove priče o sklapanju poslovnih ugovora što ubjedljivije dojmile policijskom doušniku sa sprata kuće u Skadarskoj ulici.
Cetinje je imalo dva nepodudarna lica: sjaj i bijedu. Sirotinjsko okruženje stare prijestonice se najbolje ogledalo na Balšića pazaru, gdje su seljanke, s crnim krpama na glavi i ispranim traversama prodavale krtolu, sir, mlijeko, skorup, maslo, zelje, raštan, luk, fadžolu, rumetin, raž, med, suvo meso, jezersku ribu, da bi mogle kupiti so, gaz, odjeću, posteljinu, poljoprivredne alatke. U dva sata poslije podne pijaca se zatvarala, a u osam uveče, na glavnoj ulici koja je dvadesetak metara udaljena od Balšića pazara, pojavili bi se šetači u crnim odijelima, koji su u znak pozdrava skidali s glave svoje meke šešire sa širokim obodom, obavezno u jednoj ruci noseći štap ili kišobran – koji je služio kao štap dok ne počne padati kiša – u maniru engleske gospode. Većina šetača na korzu bili su banovinski činovnici, oficiri, finansi, policajci u civilnoj odjeći, profesori, maturanti gimnazije i učiteljske škole, kao i penzioneri, bivši ministri i visoki oficiri, iz doba Kraljevine Crne Gore. Još od Berlinskog kongresa, kad je Crna Gora dobila prve konture moderne države, u Cetinje dolaze strane diplomate, političari i novinari, pa je gradsko stanovništvo bilo pretežno iz činovničkog sloja. Trgovački, ugostiteljski i zanatski esnaf je bio bez društvenog uticaja, jer su se glavne privredne inicijative u maloj knjaževini, i kasnijoj kraljevini, dešavali u Baru, Podgorici i Nikšiću.
Na korzu je šestog aprila uveče bilo je više ljudi nego obično: stojali su u povećim grupama, najviše ispred hotela Grand i na Dvorskom trgu, i pričali o jutrošnjem bombardovanju Cetinja i Beograda, te o ulasku stranih trupa u Jugoslaviju. Talijani nijesu gađali centar Cetinja, već jednu kuću na izlasku iz grada. U bombardovanju Cetinja, javio je Radio London, poginula je djevojčica od deset godina, i isti radio je tog popodneva saopštio je da u Beogradu ima oko deset hiljada poginulih. Muškarci su živo prepričavali svoje verzije – zavisno od toga koji je radio slušao – bombardovanja Cetinja, Podgorice i Beograda, dok ostale gradove koji su stradali, Sarajevo, Mostar, Split, Skoplje, Niš, Knin, niko nije pomenuo. Prolazilo je vrijeme, i nikome nije padalo na pamet da krene u šetnju. Oni koji su stojali kod Granda glasno su zahtijevali – kao da hrabre sebe i druge – da Jugoslaviju treba braniti do zadnjega, a drugi na pedeset metara od njih, kod Kuće Jovićevića, bili su zbijeniji jedni uz druge i pričali su polako, kao da se boje da će ih čuti neko drugi. U trećoj grupi starijih ljudi, na Dvorskom trgu, bio je prosijedi čovjek koji je jutros u biblioteci podrugljivo govorio o mladom kralju Petru. Tripko je sȃm krenuo prema Plavom dvorcu, palati nekadašnjeg prijestolonasljednika, princa Danila, s namjerom da prije spavanja – kako su govorili Cetinjani – uhvati jedan krug oko Donjeg polja, i utoliko mu je prišao markantni mršavi čovjek s crnim brčićima.
– Dobro veče, imaš pozdrav od Stefana – rekao je običnim glasom, kao kad se prenosi poruka od zajedničkog prijatelja.
Tripko se lecnuo, i pogledao čovjeka direktno u oči, odmjeravao ga sekund dva, i onda mu je pružio ruku.
– Kako je Stefan?
– Dobro. Kao i uvijek – čovjek snažno stisnu Tripkove mlitave prste. – Ja sam Borko Daković.
Novi poznanik, koji se ispred Tripka pojavio kao duh – nije bio siguran je li ga zaskočio od bivšeg engleskog poslanstva ili iz parka – ispričao mu je da je tek nekoliko mjeseci na Cetinju – malo više od tebe, pripomenuo je – i da je stigao iz Rožaja, male varoše na sjeveru Crne Gore, gdje je bio učitelj. Vraćen je u prijestonicu po preporuci njegovog rođaka, Marka Dakovića, lidera crnogorskih bjelaša 1918. i jednog od ministara u sadašnjoj pučističkoj vladi generala Dušana Simovića, ali ne u osnovnu školu, nego na upražnjeno mjesto policijskog pisara, koje je, navodno zbog bolesti, napustio Đuro Džodžo, rodom iz Trebinja. Uhvatio je Tripka pod ruku, kao da su davni poznanici i predložio mu da skrenu prema parku, jer noć je mjesečna: Velika je konfuzija. Jugoslavija je trula, iznutra podijeljena: teško bi se održala i bez spoljnih neprijatelja. Mi se moramo prilagoditi novoj situaciji i čekati instrukcije s vrha Partije. Drugovi su te predložili za kandidata za člana Partije. Od povratka u Zagreb zasad nema ništa, dok ne vidimo kako će se razvijati situacija. Možda ćeš ovdje biti od veće koristi… Separatisti su živnuli posljednjih dana. Misle da bi uz talijansku pomoć mogli opet vaskrsnuti Crnu Goru. Ti im se možeš približiti. Stari zelenaši znaju ko ti je otac. Za početak stekni povjerenje Novice Radovića. On, kao i ti, dolazi u gradsku biblioteku. Sigurno te je već zapazio. Jutros ste poslije bombardovanja bili zajedno ispred Zetskog doma. Samo budi oprezan, taj je prošao sito i rešeto. Bio je komita, emigrant, i u Napulju je, u vrijeme dok je pripremao doktorat vrbovan za Ovru. Po povratku iz emigracije bio je osuđen na dvadeset godina robije zbog učešća u Božićnoj pobuni i ubistva žandarma… Za sada ne proširuj kontakte s drugim separatistima, i čekaj da ti se ja javim. Tako će ostati do daljeg.
Tripko se rastao s Dakovićem ispred engleske ambasade, na istom mjestu gdje su se sreli prije dva sata. Krenuo je uz glavnu ulicu prema Balšića pazaru, i taman kad je bio naumio skrenuti desno, i preko pijace prepriječiti prema Skadarskoj ulici, na uglu, kod Kuće Zubera, samo što se nije sudario s jutrošnjim poznanikom iz Zetskog doma.
– Dobro veče gospodine Radoviću – Tripko umalo reče dottore Radoviću, jer mu je Daković prije samo petnaest minuta rekao da je matematičar doktorirao na napuljskom univerzitetu.
– Dobro veče gospodine Dragišiću. Jeste li krenuli na spavanje?
– Vrijeme je. – Tripko se u trenu malo zbuni, jer je vjerovao da čovjek sa crnim šeširom i torbom još ne zna njegovo ime.
– Ovo je advokat Dušan Vučinić – reče matematičar, i okrenu se prema snažnom crnomanjastom čovjeku okruglog crvenog lica koji je stojao pored njega, a onda se osmjehnu Tripku, povjerljivo, iako mu je pogled i dalje bio ispitivački – Dušane, ovo je Tripko Dragišić, sin kapetana Dunjaša Dragišića. Rođen je u Italiju. Đeneral mu je kršteni kum.
– Drago mi je da ste sad tu. Došli ste u pravo vrijeme. Pred nama su veliki događaji. Pozivam vas sjutra ujutro, u deset sati, na piće, u kavanu Čevo, ispod spomenika Lovćenska vila. Vjerujem da ćemo imat oko čega debatovati. Novica, jesi li ti ujutro libero?
– Śutra idem u Podgoricu, zbog onih stvari o kojima smo govorili, i ostaću tamo nekoliko dana. No, ja vam ne trebam ništa, imaćete i bez mene o čemu pričati.
Tripko je tačno u deset sati stigao u kafanu, ali advokat Vučinić je bio došao barem deset minuta ranije. Šolja crne kafe na prugastoj tavaji bila je dopola ispijena. Tripko je procijenio da je advokat Vučinić od onih tipova kojima je teško odrediti godine: mogao je imati između trideset i četrdeset pet godina, barem petnaest manje od Novice Radovića. Za ostalim stolovima se glasno pričalo o ratu, o prvim vijestima o rasulu u jugoslovenskoj vojsci, i o tome kako Hrvati i Slovenci masovno dezertiraju. Kako je stvorena, tako će i nestat, u krvi, vikao je za susjednim stolom brkati čovjek, s crnogorskom kapom na glavi. Ovo je separatistička kafana, pomisli Tripko.
Advokat Vučinić je izgledao nervozno, i čim je Tripko sio za sto, pitao ga je što će popiti, i viknuo je konobaru da i njemu natoči jednu rakiju. Srknuo je lozu, malo se stresao, i onda izvinjavajućim glasom kazao da ga danas čeka mnogo posla u Crnogorskoj stranci, čiji je sekretar, glavni operativac.
– Ljudi nam stalno dolaze, pitaju što da se radi. Jedan broj naših simpatizera je zbunjen, neki su se odazvali mobilizaciji, sramota je Crnogorcu ostati kući, jer on cijeloga vijeka živi da se iskaže u borbi protiv neprijatelja. Tako su mnogi otišli na front prema Albaniji, iako znaju da brane režim koji je na silu i prijevaru uništio Crnu Goru. Dodatnu smutnju stvaraju komunisti, koji su takođe protivnici režima, ali pozivaju na odbranu Jugoslavije.
– Kakav je odnos vaše stranke s komunistima? – reče Tripko i ugrize se za jezik.
– Sarađujemo, tu i tamo. Na primjer, zajedno smo organizovali Belvederske demonstracije, u kojima su žandari ubili nekoliko naših i komunističkih simpatizera. Oni su federalisti iz uvjerenja, a mi iz nužde. Svaki neprijatelj Karađorđevića je, po prirodi stvari naš saveznik. Kad obnovimo Crnu Goru pitanje komunizma će biti ad akta, jer njihove centrale su u Beogradu i Zagrebu. Međutim, zasad se prema njima moramo odnositi pažljivo, jer komunistička propaganda je zavela veliki dio omladine. Sinovi nekih uglednih zelenaša su komunistički aktivisti, i stoga su nam dragocjeni ljudi poput tebe. Fale nam mladi, pogotovo obrazovani ljudi, koji govore strane jezike. Doktor Radović mi je rekao da uz talijanski, razumiješ francuski i njemački jezik. Znanje talijanskog i njemačkog će nam ubrzo trebati. – Advokat je naglasio posljednju rečenicu, i Tripku stavio do znanja kako on zna još dosta toga što nije za priču.
Advokat pozva konobara da plati račun, pozdravi se s Tripkom, i reče mu tonom koji ne trpi premišljanja.
– Dođi sjutra u stranku, oko podne, da te upoznam i s drugim ljudima. Biće im milo da vide sina Dunjaša Dragišića.
Tripko mu reče da će sjutra, bez obzira na nove okolnosti, morati otići do Kotora, da potpiše jedan poslovni ugovor. Tražio je izgovor da ostane na izvjesnoj distanci dok dobije nove instrukcije od Borka Dakovića, koji mu je sinoć rekao da je još rano – u situaciji koja je nejasna – da se suviše pokazuje i svrstava na neku stranu.
Sljedećih nekoliko dana bilo je mirno, ali glasine su se umnožavale i bivale sve konfuznije. Propaganda se najviše odvijala na korzu. Radikali su prepričavali vijesti Radio Beograda, opozicija Radio Londona: komunisti su slušali Radio Moskvu, ali su imali instrukcije da ćute i osluškuju što drugi govore. Pristalice režima su govorili kako jugoslovnenska vojska pruža žestoki otpor, da je Zetska divizija razbila Talijane i ušla u Albaniju, dok su stari zelenaši i aktivisti Crnogorske stranke sve glasnije tvrdili da je u vojsci opšta pometnja i da je samo pitanje dana kad će kapitulirati. Crnogorski nacionalisti su doslutili kapitulaciju, i deseti dan rata jugoslovenska vojska se u neredu vraćala s albanske granice, bez kamiona i artiljerije. Neki su već bili odbacili puške i ostalu vojnu opremu, pa su se raspasani vukli u manjim grupicama prema svojim selima: pravdali su se da su izdani od vrhovne komande koja je pobjegla iz zemlje. Vijest o kapitulaciji ih je, vele, zatekla u trenutku kad su se bili probili u talijansku pozadinu i krenuli prema Skadru i Medovi.
Sjutradan, sedamnaestog aprila, u Cetinje je ušla kolona tenkova, pet manjih, ofarbanih u bojama talijanske zastave i još toliko velikih njemačkih tigrova, sa bijelim krstom na kupoli. Za njima su ušle motorizovane jedinice: njemački cindap motori, koje su vozili plavokosi vojnici sa šljemovima, i talijanski motori, takođe s s prikolicama i bersaglieri s perima od kokoške na kapama. Razlike u izgledu, na prvi pogled, bile su više nego očite. Njemački motorciklisti izgledali su zastrašujuće, a Talijani su se doimali operetno. Njemci su svoju motorizaciju dovezli pred zgradu Divizije, koja je u doba Kraljevine Crne Gore, bila austrougarska ambasada, dok su Talijani krenuli Bajovom ulicom prema Zetskoj banovini. Balšića Pazar je bio pust: samo je nekoliko dječjih glava virilo iza kamenih tezgi. Kad su talijanski motorciklisti minuli prema Banovini, jedan žutokosi, žgoljavi momčić, viknuo je: Stižu kokošari, čuvajte kokoške!
Treći dan okupacije Cetinja visoki plavi vojnici s velikim motorima i glomaznim tenkovima izašli su iz grada, istim putem kojim su i ušli sedamnaestog aprila. Njemci nijesu imali namjeru da ostanu u gradu, koji nije bio njihova okupaciona zona, nego samo da ustraše stanovništvo. Poruka je bila svakome jasna: ukoliko se ne pokorite okupacionoj sili vašega zeta Vitoria Emanuela Trećeg, imaćete posla s vojnicima Trećeg Rajha. S druge strane, Talijanima je bilo važno, da se na samom dolasku predstave kao prijatelji, a ne okupciona sila.
Nikola Laruso, kapetan Ovre, zadužen za propagandu, poslije ulaska u Cetinje, s balkona dvora kralja Nikole, okružen starim ministrima iz vremena Kraljevine Crne Gore i dužnosnicima Crnogorske stranke, rekao je da je Italija došla kao prijatelj Crne Gore, koja će pomoći Crnogorcima da povrate svoju vjekovnu, nepravedno oduzetu državnost. Još je kazao da će poštovati civilne zakone, i da će svi lojalni činovnici u upravi, školstvu i policiji zadržati posao, a siromašni, stari i bolesni, kao i izbjeglice s Kosova, koji su pobjegli u strahu od albanskih nacionalista, mogu računati na humanitarnu pomoć. Onda je riječ uzeo advokat Vučinić, i objavio da je osnovan Privremeni administrativni crnogorski komitet, kojim će predsjedavati Jovo Popović, bivši upravnik crnogorskih pošta i opunomoćeni ministar u Carigradu. Komitet će, nastavio je, upravljati civilnim poslovima do uspostavljanja ustavne monarhije na čelu s dinastijom Petrović Njegoš. Advokat Vučinić, koji je ispod crnog sakoa bio obukao džamadan, crveni muški prsluk izvezen zlatnim koncem, poispravio se, pogledom preletio cijeli trg, i pobjedonosno kliknuo: Srećna vam sloboda, Crnogorci.
Nikolu Žutkovića su s proljeća, kad gora zazeleni, spopadali napadi zaduhe: dah mu je bio sve kraći, a disanje je više ličilo na krkljanje, ali sluh i vid su ga dobro služili, pa je mogao čuti brujanje kamiona i dozivanje na talijanskom jeziku ispred Vojnoga stana udaljenog stotinak metara. Prepoznavao je svaki šum od kretanja mačke, bizina ili dvonogog insana na trotoaru oko vrata na prizemlju – kao u vrijeme dok je gonio komite – i kad je čuo kako škripe šarke ulaznih vrata, pripodigao bi se, i uz pomoć štapa polako se spustio niz skale.
– Tripko, oće li uvest policijski sat? Bojim se da će sad zelenaši progonit nas ka što smo mi njih. Ne bih se ja boja za sebe i famelju da mi je Dunjaš ovđe. Zna on koliko sam mu pomoga. Bjelaši bi mu poslije Božićne pobune zapalili ovu kuću, ili bi je dali nekome srbijanskom oficiru, da mene nije bilo.
– Ne bojte se gospodine Nikola. Talijani, koliko vidim, neće dozvoliti represije. Pokušavaju pridobiti narod blagim okupacionim režimom.
– Bog ti pomoga đetiću. Ja jesam u mladosti radio neke stvari koje ne treba, ali sad sam oronuo i panuo, pa više ne trebam nikome – cvilio je astmatični čovjek. – Ajde kod nas da nešto večeramo.
– Hvala gospodine Nikola, nijesam gladan. – Reče Tripko, pomislivši kako ga nijednom, za više od sedam mjeseci, otkad je došao u Cetinje, nije ponudio kafom, kamoli večerom.
– Ako te muka da izlaziš gore kod mene reći ću ja Rumici, onoj mojoj šćeri, da ti dolje donese večeru.
Tripko je slegnuo ramenima: mrzjelo ga je da se dalje raspravlja, i poslije petnaest minuta pojavila se rumena djevojka zaobljenih ramena i snažnih kukova, s poslužavnikom u rukama.
– Ovo Vi je otac posla – promucala je, stavila poslužavnik s dva pjata puna pršute, njeguškog sira i skorupa iz mijeha, i brže-bolje se okrenula prema vratima.
I narednih dana Tripka je svaku noć, pošto bi se vratio s večernje šetnje, čekala hrana na stolu. Ukoliko bi se vratio ranije kući, prije deset sati, okrugli mali hljeb, koji je pekla Grana, Nikolina žena, bio je još vruć. Dvadeset četvrtog aprila ujutro, četvrti dan nakon što su Njemci napustili Cetinje, na uglu Skadarske i Bajove, pored Talove trafike – kameni kiosk za prodaju cigareta, duvana, novina, gaza, šibica, lojanih šterika, nazvan je po Talu Bibuljici, sakatom vlasniku porijeklom iz Skadra – čekao ga je Borko Daković. Rukovali su se i zajedno krenuli prema Zetskom domu.
– Prije dva dana potpisao sam izjavu lojalnosti okupacionim vlastima. Sa mnom je prvo razgovarao kapetan Ovre, Mario Marini, koji zna naš jezik, a onda me je pozvao major Vinćenco Siraguza, novoimenovani upravnik policije, koji je rekao da ću, zasad ostati na istom poslu, dok ne dođe novi načelnik, Crnogorac. Rekao je još da se upoznao s mojim karakterisitkama, i da očekuje moje napredovanje u službi, ukoliko se ostavim kocke. Ja sam mu zahvalio, i kazao da se može osloniti na mene, bez obzira na delikatnost posla. Mislim da smo obojica bili zadovoljni poslije razgovora. Ja sam pokazivao servilnost, jer da bismo djelovali moramo biti blizu izvoru informacija. Na kraju razgovora mi je priznao da se i on ranije kockao, ali ne s kartama, nego da je, barem jednom mjesečno išao u San Marino, da igra rulet. Vrijeme je, dakle, da se uvučemo u strukture okupatora i njihovih saradnika. Stoga se ti što više približi advokatu Vučiniću. On je glavni operativac separatista, i njemu Talijani najviše vjeruju. Nas dvojica ćemo se svakog petka u osam uveče srijetati se, kao slučajno, ispred engleske ambasade, a ukoliko bude nešto hitno ja ću te pronaći… Još nešto, juče sam čuo da Musolini šalje nekakvog civilnog komesara, to jest guvernera iz Rima, koji će biti nadređen vojsci i civilnoj upravi. Tvoje znanje talijanskog i njemačkog za nas će biti dragocjeno, samo budi oprezan. Nemoj im se sȃm nuditi, oni će tražiti tvoje usluge.
Tripko je svako jutro nastavio odlaziti u gradsku biblioteku. Nekad bi se zanio listajući ukoričene tomove Istorijskih zapisa – u čijem je podnaslovu pisalo, Časopis za nauku i književnost, iako se više od osamdeset posto tekstova bavilo samo istorijskim pitanjima – i nije dizao glavu dok ga bibliotekar ne bi upozorio da je vrijeme za popodnevnu pauzu, od dva do pet sati. Posebno ga je interesovala publikovana građa iz bivšeg Dvorskog arhiva, u kojemu se nalazila korespodencija kralja Nikole sa ruskim, autrougraskim, turkim i talijanskim monarsima. Na osnovu same istorijske građe, bez poznavanja stvarnih populacijskih i ekonomskih potencijala Crne Gore, istraživač bi pomislio da je to velesila, a ne zemlja od par stotina hiljada stanovnika, bez industrije, velikih gradova, visokih škola. Stoga se crnogorska istorija, nesrazmjerna s veličinom i objektivnim značenjem države izvanjcima doimala pitoreksno, bajkovito. Prisjetio se razgovora od prije mjesec dana u istoj ovoj sobi s Novicom Radovićem, o crnogorskim fantazijama da su oni izabrani narod koji pronosi luču slobode i pamćenje na izgubljeno hrišćansko carstvo na Kosovu polju. Ovoj tlapnji slomljena je kičma 1918. kada Crnogorci više nijesu imali za koga da se žrtvuju. Kad je taj anahronizam, oličen u priprostim ratnicima-seljacima, za koje je Volter kazao da liče na mravinjak, i u njihovom operetnom vladaru, koji je u dokolici pisao stihove, maštao kako da zavlada Balkanom i da se orodi s velikim evropskim dvorovima,Crna Gora je po prirodi stvari nestala. Sadašnja obnova državnosti pod talijanskim protektoratom farsična je i karikaturlna, iako je politički opravdana jednako kao u slučaju drugih balkanskih država, Grčke, Bugarske, Rumunije, Albanije, koje su krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća takođe stvorile velike evropske sile, mislio je Tripko.
Tripko je, svaki drugi-treći dan, da ne bi nekome izgledalo napadno, svraćao u prostorije Crnogorske stranke. Ali, njegova bojazan bila je bezrazložna, jer je u iznajmljenoj kući u Njegoševoj ulici, iznad čijih vrata je izvješena stara ratna zastava crvene boje s malteškim krstom na stredini, prosto vrilo od simpatizera i funkcionera stranke, kao i pridošlica iz ostalih krajeva Crne Gore. Advokat Vučinić je dočekivao goste, sa svakim progorivši nešto uviđavno, ali glavnu riječ je imao proćelavi sijedi čovjek u crnom odijelu. Na njegovom licu je dominirao veliki nos i crne sitne zjenice, koje su podsjećale na ptičje. Tripko je odmah, po jednoj fotografiji u zagrebačkom Jutarnjem listu, prepoznao vremešnog gospodina. Ovo je Sekula Drljević, koji se na izborima 1938. kandidovao na listi Hrvatske seljačke stranke. Advokat Vučinić je, ipak, svaki put primijetio Tripka, prišao mu, stisnuo ruku, i ispratio ga uvijek s istom rečenicom: Izvini, gužva je. Viđećemo se kasnije.
Korzo je uveče dobilo nove šetače, talijanske oficire, koji su među sobom glasno razgovarali, i prijateljski se osmjehivali domaćim ljudima. Šetnica se poslije prvih nekoliko dana okupacije opet napučila u večernjim satima, nakon što su Cetinjani vidjeli da Dučeovi soldati nijesu toliko ratoborni. Tripko je prepoznavao talijanske dijalekte, i bio je u iskušenju da na svom maternjem jeziku nešto pita jednog mladog poručnika, koji ga je znatiželjno gledao, kao da mu je htio reći da ga odnekud poznaje.
Bio je prvi ponedjeljak u maju, dva dana prije Đurđevdana, za kojega Crnogorci vele, da mu se i tica u goru veseli. Tripko je u biblioteci listao memoarska djela crnogorskih vojvoda iz doba kralja Nikole i prozne i pjesničke knjige domaćih pisaca. Priče i pjesme su bile literarno naivne, sa patriotskim patosom, pod uticajem Balkanske carice, najpoznatije drame kralja Nikole, ali Tripko je u njihovim djelima tragao za uticajima lokalnih dijalekata, koji su se malo razlikovali, od jednog do drugog plemena, čak i od sela do sela. Na osnovu toga je zaključio da se u tim pustim prostorima, izvan puteva, sa minimalnim izvanjskim kulturnim uticajem, u stalnoj borbi sa prirodom i osvajačkim vojskama, stvarao posebni mikrokosmos čiji je logos, riječ i govor, otkrivao jedan neobično bogati emotivni i refleksivni svijet. On je bio savladao istarsku ikavicu, purgerski sleng i iskvarenu ekvicu kojom su govorili kosovski Srbi, i sad se trudio govoriti crnogorsku varijantu književnog standarda koju je koristio nedjeljnik Zeta, i mlađi pisci socijalnog usmjerenja. Ipak, danas nije imao koncetraciju. Divno sunčano jutro, cvrkut tica i miris mladih trava iz pozorišne bašte, prosto ga je omamilo. I taman što je sklopio knjigu pripovjedaka, Nikole Lopičića, Seljaci, na vratima čitaonice se pojavi mladi neugledni čovjek, koji je bojažljivo lutao pogledom po prostoriji. Tripko je bio sȃm u čitaonici, i bilo je očigledno da došljaka nije imresionirao on nego mnoštvo knjiga i novina rasutih po stolovima. Trenutak-dva je oklijevao, i onda je krenuo prema Tripku.
– Traži te Dušan Vučinić. Odma dođi u prostorije stranke – mladić nije persirao Tripka, iako se ranije nijesu poznavali.
U stranci je bila gužva, kao i posljednjih dana, i advokat Vučinić ga je uveo u jednu malu prostoriju, u kojoj je za pisaćim stolom sjedio vitki tridesetogodišnjak u talijanskoj vojnoj uniformi.
– Ja sam kapetan Nikola Laruso – oficir je hitro ustao, i pružio Tripku ruku.
– Tripko Dagišić, drago mi je – reče Tripko, takođe na talijanskom.
– Imate pulježanski naglasak.
– Možda ste u pravu. U posljednje vrijeme nemam prilike da govorim talijanski, ali ja sam dosad mislio da sam napolitanski dijalekat naslijedio od moje majke – Tripko se pokuša našaliti, i pokazati mu da kapetan, koji je govorio mletačkim idiomom ne poznaje baš najbolje jezik južnih provincija.
– Imamo jedan problem, i nadam se da ćete nam pomoći – kapetan je polako govorio naglašavajući riječi. – Naš prevodilac, doktor Mandel, iznenada je dobio influencu, i đeneralu Macoliniju sutra treba pomoć u razgovoru s jednim važnim čovjekom, dosadašnjim šefom policije u Cetinju. Dottore Vucinic mi je rekao da vi jednako dobro govorite crnogorski i talijanski jezik, pa očekujemo da ćete biti ljubazni i izdvojiti za komesara Macolinija izvjesno vrijeme.
– Činite mi čast, gospodine kapetane.
– Onda, sutra u deset, u zgradi engleskog poslanstva.
Tripko se pozdravio s kapetanom Larusom i advokatom Vučinićem, i otišao na ručak u restoran Ćipur. Pokušao se prisjetiti lika čovjeka u civilnom odijelu koji je sedamnaestog aprila s balkona dvora prevodio govor kapetana Larusa. Ubrzo je odustao, jer je shvatio da je bio obratio pažnju na ostale likove na balkonu, i da je u stvari samo slušao prevodiočev glas, koji nije imao onu tvrdoću suglasnika, kao što je to bio slučaj kod Cetinjana. Prevodilac je vjerovatno Bokelj ili Dubrovčanin, pomisli Tripko, spominjući se apotekarskog pomoćnika iz Kosovske Mitrovice, rodom bio iz Konavala, koji je bio Patriciji ustupio apoteku.
Kapetan Laruso je u petnaest do deset uveo Tripka u prostrani salon na prizemlju nekadašnjeg poslanstva Velike Britanije, u kojoj je sad sjedio Visoki civilni komesar Serafino Macolini. Oko niskog stola bile su četiri fotelje, tri istovjetne i jedna s visokim naslonom. Kapetan Laruso je sio Tripka lijevo od fotelje s visokim naslonom. Poslije njega se pojavio omaleni čovjek u svečanoj policijskoj uniformom Kraljevine Jugoslavije, na čijem su zlatnom svečanom pojasu bile prikačene korice od mača. Prazne korice su svjedočile da policajac više nije u službi Njegovog kraljevskog visočanstva, Petra Drugog Karađorđevića. Tačno u deset sati, iz prostorije koja se nalazi desno od ulaznih vrata pojavio se general Serafino Macolini, u svečanoj crnoj uniformi. Srdačno se rukovao s gostom koji ga je dočekao na nogama.
– Major Petar Tomašević.
– Dobro dosli, signor Tomasevic – komesar Macolini je pokušao odobrovoljiti gosta dobrodošlicom na domicilnom jeziku.
General je Tripku, u znak pozdrava samo klimnuo glavom, i usredsredio se na gosta. Govorio je polako, zastajkujući iza svake rečenice, kako bi olakšao prevodiocu, da precizno interpretira njegove misli. Macolini je bio visokog rasta i krupnih kostiju, a Tomašević sitan i kočoperan: Visoki komesar je više ličio na Crnogorca nego njegov gost, doskorašnju upravnik cetinjske policije. S lijeve strane od Macolinija, sio je vitki čovjek srednjeg rasta, skladnih crta lica. U rukama je imao blok za pisanje i naliv-pero. Otvorio je prvu praznu stranu s pažnjom gledajući u generala.
– Gospodine Tomaševiću, želimo ponovo uspostaviti civilnu vlast, i potrebna nam je Vaša pomoć. Mi smo prijatelji Crne Gore. Želimo da Crna Gora bude opet slobodna kao što je bila vjekovima. Naša kraljica Jelena, u koju se zaklinje svaki Talijan, vaša je crnogorska princeza s Cetinja. Ona čezne da što prije dođe na Cetinje, da vidi dom u kojemu je rođena, da obiđe rodbinu i prijatelje. Naš kralj Vitorio Emanuele Treći, tek što nije stigao u vašu prijestonicu. Potrebni ste nam da uvedete red za kojim čeznu građani Cetinja. Mir je potreban Cetinju i Crnogorcima. – General Macolini je zastao, sȃm napunio dvije čaše crnogorske loze, i nazdravio. – Za naše prijateljstvo i saradnju. Pijmo za Kraljevinu Italiju i Kraljevinu Crnu Goru… Mi znamo gospodine Tomaševiću, sve o vama i vašoj borbi protiv komunista. Radićemo zajedno da se Crna Gora oslobodi tog zla koje stoji na putu dobra i sreće ove ponosite i prelijepe zemlje. Koliko još sjutra, donijećete spiskove da ih zajedno pogledamo i odlučimo što treba preduzeti. Možda neke od njih treba izolovati, da ne bune narod i podrivaju vlast.
– Gospodine đenerale, dobro ste rekli da ne volim komuniste, i da sam mnoge godine proveo goneći ih i suzbijajući njihov uticaj. No sad je moja zemlja okupirana. Vi ste pobjednik, a mi smo poraženi. Spiskove mojih zemljaka, makar i komunista, u ruke okupatora ne mogu predat, jer bi to bilo nacionalno izdajstvo, a u mojoj familiji izdajnika nikad nije bilo. – Bivši upravnik policije je bio blijed u licu, i glas mu je na momente drhtao, ali se trudio da ostavi utisak odlučnog čovjeka. – Oprostite mi, gospodine đenerale što ovako zborim. Cijeloga života sam čeznuo za mjestom upravnika policije Cetinja, ali iz vaših ruka na mogu primit tu dužnos. Po majci sam Talijan, i ponosan sam na to, ali ovđe sam rođen, u ovu zemlju sam rastao, živio i služio Jugoslaviji.
General Macolini je gledao zamišljeno majora Tomaševića, ćutao nekoliko sekundi nakon što je gost završio svoj govor, a onda polako ustao, bez pozdrava, i rekao vitkom čovjeku koji je sjedio s njegove lijeve strane: Uhapsite gospodina Tomaševića.
Mršavi čovjek je odložio blok i naliv-pero na sto, i krenuo prema predvorju, nešto je šapnuo dežurnom oficiru, i ne pogledavši više nijednom majora Tomaševića, okrenuo se prema Tripku. Sačekao je da major, još uzbuđen, ali s odlučnim izrazom lica, izađe iz salona, i onda je krenuo prema Tripku.
– Vi imate talenat za jezike. Sve ste tačno preveli, i neobično precizno – rekao je na tečnom hrvatsko-srpskom jeziku. – Ja sam poručnik Đino Bijađi.
Tripko je prihvatio pruženu ruku, ne mogavši smisliti nijednu suvislu riječ. U toku prijevoda nijednom nije pomislio da zapisničar razumije riječi majora Tomaševića.
– Drago mi je što sam u ovoj zabiti upoznao nekoga kome je talijanski maternji jezik. I pritom je tako mlad i obrazovan. Ukoliko ste slobodni, bilo bi mi zadovoljstvo da Vas pozovem na ručak. – Poručnik Bijađi je nastavio komplimentirati novom poznaniku, kako to obično rade Talijani, ali s tipičnim dalmatinskim šarmom.
– Hvala, mnogo ste ljubazni. Naravno da ću prihvatiti sa zadovoljstvom.
– Onda, sutra u dva sata. Restoran hotela Grand.
Tripko je bio zadovoljan što se nije upecao na zamku oficira Ovre, kapetana Larusa, koji mu je podmetnuo čovjeka – što bolje zna južnoslovenske jezike od njega – da kontroliše tačnost prijevoda riječi bivšeg upravnika cetinjske policije. Sjutradan će saznati da je poručniku Bijađiju hrvatski jezik bio maternji, jer mati mu je bila bodulka, iz Starog Grada na Hvaru, i prvo je naučio hrvatski, pa onda iskvareni talijanski jezik, sa puno slavizama, kojim su govorili, Vergilije Bijađi, urar iz Splita, i nona Đina, otac i baba Đina Bijađija. Bijađi je studirao književnost u Zagrebu, i tek poslije ispijenog bocuna śirake, bijelog vina od endemske vinove loze iz Riječke nahije, koju je poručniku otkrio šef hotelskog restorana, Taso Dragojević, omakla bi mu se neka ikavska riječ. Tripku se učinilo da se Dalmatinac prerano opio od vina, ili je glumio pijanstvo, kako bi lakše skakao s teme na temu. Od istorije svoje porodice, preko poezije romantizma, do crnogorske istorije i ponovne uspostave rimske imperije pod vođstvom Benita Musolinija. Onda je egzaltirano citirao odbranu crnogorskog pitanja u rimskom parlamentu mladog fašističkog vođe Musolinija, dok je još bio u opoziciji. Tek poslije tri sata ića i pića počeo je propitivati Tripka, kad je došao na Cetinje, gdje se školovao, što je s njegovom porodicom, ima li rodbinu na Cetinju…
Tripka bi ponekad i čaša vina malo ošamutila: misli su mu postajale konfuzne i nepovezane, dok ga je rakija – i kad mu je glava otežala – činila budnim, izoštravala mu moždane vijuge. Poručnik hoće da me navede na tanak led, pomislio je. Talijanu je povjerljivim glasom ispovijedao svoju životnu priču, i u suštini nije mnogo lagao, samo je prešućivao ono što ga je moglo kompromitovati u očima poručnika Bijađija. Sjetio se Stefanove pouke o tehnikama kamufliranja: Poluistina je najuvjerljivija laž. Potpune izmišljotine lako je provjeriti. Ispričao je Splićaninu kako je njegov otac, kapetan crnogorske vojske, Dunjaš Dragišić, sa svojim drugovima emigrantima iz Italije otišao u Argentinu, iako je preko svoje žene mogao dobiti talijansko državljanstvo, i da je njegova mama Patricija, koja je završila farmaciju na rimskoj La Sapienzi, cijeli bila život zaljubljena u svog muža, te da je zbog njega postala slovenofil, pa je najviše zbog toga da bi joj sin naučio slovenski jezik, preselila se u Fiumu, a potom u Zagreb, gdje je otvorila malu apoteku. Još mu je kazao da je bio upisao pravni fakultet u Zagrebu, koji je lani napustio, jer se poslije iznenadne mamine smrti više nije mogao izdržavati, tako da se, mislio je privremeno, preselio na Cetinje, kao predstavnik Simensa.
– Gospodine Dragišiću, i ja sam ovdje privremeno, iako obožavam crnogorsku povijest. Ali, dok smo tu treba nešto korisno napraviti. Vi nam možete puno pomoći. Nesebične, plemenite ideje Italije prema Crnoj Gori moraju doći do svakog domaćeg čovjeka. Zato već slažem, od provjerenih domaćih i naših ljudi, ekipu za obnovu Glasa Crnogorca, koji će izlaziti dvojezično. Trebaju mi novinari, redaktori, lektori, korektori, prevoditelji.
– Ja sam, naravno, spreman da dam svoj doprinos u stvaranju nove Crne Gore, jer najbrži napredak ova zapuštena zemlja svakako će najprije postići uz pomoć Rima. Ali, korist od mene neće biti velika. Tek prije nekoliko mjeseci sam stigao na Cetinje, i slabo znam lokalne prilike. Trebaće mi izvjesno vrijeme da upoznam mentalitet, istoriju I tradiciju Crnogoraca.
– Imao sam to u vidu. Za početak biće dovoljno da prevodite tekstove za talijansko izdanje La Voce del Montenegro. Naravno, to ćemo Vam pristojno platiti, iz našeg posebnog fonda za propagandu.
Kad su se Tripko i poručnik Bijađi rastali u restoranskoj sali su već bile uključene električne svjetiljke. Poručnik ga je pitao ima li telefon u stanu, i onda je rekao će mu ostaviti poruku u biblioteci, koja je ionako pored zgrade Banovine, gdje je njegova kancelarija. Pošto su se rukovali u znak rastanka, poručnik Bijađi je zastao, kao da se sjetio nečeg važnog, i rekao mu da je 26. maja premijera Goldonijevih Ribarskih svađa, u režiji gospodina Šćućkina, i da će rezervisati još jednu kartu za njega.
Talijani su bili posebno interesantni najmlađim Cetinjanima. Svaki dan, na jednom jarbolu na dvorskom trgu, gdje se nekad vijorila crnogorska, i kasnije jugoslovenska zastava, uz pratnju orkestra bleh muzike vojnika u živopisnim uniformama, dva puta dnevno, ujutro i uveče, podizana i spuštana talijanska zastava. Talijanski vojnici su vazda imali u džepovima bombone ili čokolade torona koje su dijelili radoznalim dječacima, prijateljski im se osmjehujući, pokušavajući ih naučiti neke talijanske riječi. Ali, general Macolini je htio i starijima pokazati da je okupatorska vojska došla s plemenitim namjerama: pred zgradom Crvenog krasta, svake subote je iz Kotora stizalo desetak kamiona, punih brašna, oriza, makarona, dezertnog sira u kolutovima velikim kao omanja seljačka trpeza, koji je bio premazan crnom smolom, kako bi imao duži rok trajanja. Ispred Vojnoga stana, u red za obroke ispred ogromnih kazana, s bersaglierima se zajedno u redu tiskala gradska sirotinja i izbjeglice s Kosova.
Šesnaestog maja ujutro, duž Njegoševe ulice postrojili su se đaci osnovne škole Njegoš, koji su – pod budnim okom njihovih učitelja – mahali malim crnogorskim i talijanskim zastavama. General Tući, komandant divizije Mesina, uzbuđeno je koračao gore-dolje po Dvorskom trgu, vičući na svoje oficire, čini se bez razloga, tek toliko da ih još jednom upozori na važnost posjete koju očekuju. Pethodni dan je kapetan Laruso pozvao predsjednika Cetinja, Raška Bešića, mitropolita Joanikija, direktore osnovne škole, gimnazije, učiteljske škole i bogoslovije, kao i predsjednika i sekretara novoformiranog Savjetodavnog vijeća, koje je naslijedilo Privremeni crnogorski administrativni odbor, Jova Popovića i Dušana Vučinića, i kazao im da će u službenu posjetu Cetinju doći kralj Italije i car Etiopije, Vitorio Emanuele Treći. Ovu istorijsku priliku, nastavio je, Cetinje treba iskoristiti zbog svoje dobrobiti, i zato moli prisutne da pozovu svoje pristalice i ostale lojalne Cetinjane kako bi se priredio svečani doček njihovom zetu. Već u osam i po sati prema Dvorskom trgu je počela pristupati gospoda u svečanim crnim odijelima. Na otvorenim prozorima u Njegoševoj ulici, kojom su prolazili svi vladari i visoke zvanice – još od doba kralja Nikole – prije nego što se upute prema Dvoru, provirivale su ženske prilike u svečanim haljinama. Stariji Cetinjani su primijetili da su otvoreni oni prozori na koje su bile navučene škure kad je u Cetinje 1925. godine, povodom gradnje nove Njegoševe kapele na Lovćenu, stigao kralj Aleksandar Karađorđević, ujedinitelj, a da su danas talijanskom zetu zatvoreni prozori čija su krila bila širom otvorena prilikom prolaska unuka nekadašnjeg crnogorskog kralja, novog jugoslovenskog monarha sa svojom pratnjom.
Patuljasti talijanski kralj je, u otvorenom automobilu prošao glavnom ulicom, i na Dvorski trg je stigao tačno u devet i petnaest. Kralj je na Trgu, zajedno s komesarom Macolinijem, izvršio smotru počasnih četa, nakon čega je u stavu mirno saslušao staru crnogorsku i talijansku fašističku himnu, Ubavoj nam Crnoj Gori i Đovinecu, a onda krenuo prema vratima Dvora, gdje su ga sačekali stari ministri i službenici iz vremena crnogorske kraljevine. Kralj Vitorio je neke prepoznao i kurtoazno ih pitao za zdravlje, a s jednim starcem u narodnoj nošnji zadržao se malo duže, i potom ušao u Dvor. Gradonačelnik Cetinja ga je vodio kroz dvorske prostorije, pokazujući mu izložene uniforme, oružje, ordene, maršalske uniforme njegovog tasta, salone princeza u indonežanskom, venecijanskom, francuskom stilu, umjetničke slike talijanskih romantičara, portrete evropskih vladara s početka dvadesetog vijeka. Kralj je najduže ostao pored portreta svoje žene, kraljice Jelene, i onda saopštio pratiocima iz Savjetodavnog vijeća, Jovu Popoviću i Sekuli Drljeviću, da ga je regina zamolila da u njeno ime pokloni 250.000 lira crnogorskoj sirotinji. Poslije obilaska dvora talijanski kralj, sa svitom, uputio se u Cetinjski manastir, gdje ga je sačekao mitropolit Joanikije, koji je u njegovu čast služio Svetu arhijerejsku liturgiju.
Dušan Vučinić je, drugi dan poslije kraljeve posjete Crnoj Gori, pozvao Tripka u prostorije Crnogorske stranke, i uveo ga u praznu sobu predsjednika Drljevića, koji je bio na sastanku s Jovom Popovićem, Macolinijem, i generalom Tućijem. Advokat Vučionić nije krio zadovoljstvo uspješnom kraljevom posjetom, koji je – ushićen srdačnim prijemom – na odlasku obećao da će on sȃm pozvati princa Mihaila, bratanića njegove supruge, da prihvati crnogorski prijesto. Još je rekao da je dogovoreno na sastanku kralja Vitoria Emanuela i članova Savjetodavnog vijeća, da jedna domaća ekspertska komisija, u najkraćem roku, sastavi Ustav Kraljevine Crne Gore, koji će polaziti od temeljnih postulata Ustava Kraljevine Crne Gore iz 1905, ali će se umnogome inovirati, kao što je to slučaj i u ostalim savremenim evropskim ustavnim monarhijama, tako što bi dio tradicionalnih monarhovih ovlašćenja preuzeli vlada i parlament.
– Oformljen je odbor od devet članova za pisanje Ustava, na čelu sa Sekulom Drljevićem, koji je doktorirao pravo u Beču. Na tebe računamo, zbog toga što poznaješ pravnu terminologiju, jer prijedloge članova Ustava, treba prevesti i dostaviti pukovniku Maderniju, šefu Odjeljenja za informacije Visokog komesarijata, koji će ih proslijediti na konsultaciju ekspertima za ustavno pravo u Rimu.
Tripko se u prvi mah htio izgovoriti poslom u dvojezičnom izdanju Glasa Crnogorca/La Voce del Montenegro, ali se predomislio, jer je prevođenje sedmičnika postalo monotono: bio je izolovan od mnogih dnevnopolitičkih događanja. Osim Đina Bijađija kontaktirao je samo još s dvojicom prevodilaca, Mauriciom Mandelom, Kotoraninom, koji je sedamnaestog aprila prevodio govor kapetana Larusa sa balkona Dvora, i kapetanom Jakobom Našinbenijem, bivšim predstavnikom Šela u Beogradu. Shvatio je da bi mu učestovanje u radu ustavne komisije omogućilo da se približi nacionalističkim vođama, i preko njih dobije važne informacije o namjerama okupatorskih vlasti.
Na Odboru za Ustav, koji je zasijedao u spratnoj kući preko puta nekadašnje Austro-Ugarske ambasade, dosta vremena se trošilo oko protokolarnih stvari, dnevnog reda, metoda rada, vođenja zapisnika, jezičkih i terminoloških pitanja. Tripko je uspio uskladiti obaveze prevođenja tekstova i lekture u La Voce del Montenegro i u Odboru za ustav, tako što je tekstove za talijanski sedmičnik nosio kući i noću prevodio na pisaćoj mašini koju je posudio iz redakcije. Već na prvom sastanku Odbora primijetio je da žučne polemike više uzrokuju stara netrpeljivost nekadašnjih ministara nego koncepcijske razlike oko ustavnog ustrojstva države. Najžešće sporove vodili su Sekula Drljević, bivši ministar pravde i prosvjete, i Petar Plamenac, kraljevski ministar inostranih djela. Drljević je elokvatno zastupao stavove, koji su bili hibrid uporednih pravnih tekovina i specifičnosti crnogorske pravne i političke istorije, dok je Plamenac tvrdio da najviši pravni akt mora biti koncizan i potpuno oslonjen na savremenu evropsku političku praksu. S pravnog terena rasprava se ubrzo prenosila na savremena politička pitanja, oko kojih su postojale mnogo dublje razlike. Petar Plamenac i Novica Radović bili su ogorčeni zbog toga što je Italija pripojila Albaniji teritorije Ulcinja, Tuzi, Plava, Gusinja i Rožaja, koje su pripadale Kraljevini Crnoj Gori, i uz to je Boka Kotorska, koju je vladika Petar Prvi, u vrijeme ratova s Napoleonom bio ujedinio s Cetinjem, postala dio provincije Dalmacija. Za oduzimanje ovih teritorija, Crna Gora je dobila bijednu kompezaciju, Čajniče i Prijepolje, dva gradića koji nijesu bili dio stare crnogorske države.
Tripko je Borku Dakoviću, u redovnoj šetnji petkom oko Donjeg Polja, pričao detalje sukoba između nacionalističkih vođa. Skicirao mu je njihove karaktere, megalomanske ambicije, i nesposobnost da sagledaju realni odnos političkih snaga. Rekao mu je da stara neprijateljstva iz doba kralja Nikole još više produbljuju političke razlike. Stare budale, oni još vjeruju da će im se Nikolica vaskrsnuti i na bijelom konju doći na Cetinje, promrmljao je Daković. On je uhvatio Tripka pod ruku, zastao, i pažljivo ga zagledao u oči, kako bi mu stavio do znanja koliko je važno ono što će mu kazati.
– Ali, ni sekundu se ne smiješ opustiti. Važno je da zapamtiš dvije stvari: pazi se od svakoga, među separatistima je dosta dupljaka koji tajno rade za Ovru. Talijani će povesti tajne istrage kad se dogode neke stvari. Shvatiće da im cure informacije, i ti se pravi neuk i naivan: nemoj da staješ ni na jednu stranu u sukobu među separatistima. Tačnije, ukoliko to budu zahtijevali od tebe, pokušaj diskretno da daš signale jednoj i drugoj grupi da ih podržavaš.
Po završetku treće nedjelje od početka pisanja Ustava središte sukoba među članovima Odbora postalo je pitanje da li obnovu državnosti treba proglasiti ustavotvorna skupština, koja će ustoličiti prijestolonasljednika iz dinastije Petrović Njegoš, ili će Crnogorski sabor usvojiti Deklaraciju kojom se poništavaju odluke Podgoričke skupštine iz 1918. i ustanoviti regenstvo. Drljević je zastupao mišljenje da, bez obzira na neprihvatljive granice koje su Musolini i grof Ćano povukli na štetu Crne Gore, treba biti pragmatičan, i korak po korak konsolidovati vlast i državne organe, a onda se boriti za svoja prava. Rekao je još da je optimista i da će se nepravde počinjene Crnoj Gori ispraviti, jer će u tome imati podršku kraljevskog para i dijela rimskog establišmenta. Plamenac je, s druge strane, zastupao mišljenje, da postoje barem dva velika razloga zbog kojih zasijedanje Crnogorskog sabora nije opravdano: aneksija Crne Gore Srbiji 1918. nije sprovedena po domaćem Ustavu, i Crna Gora de iure nije prestala da postoji, bez obzira na odluke u Versaju, i drugo, Sabor će, s obzirom da Visoki komesar Macolini, imenuje trideset tri delegata, jednog više nego Savjetodavno vijeće, implicitno priznati prisvajanje dijela crnogorske teritorije od strane Albanije.
Komesar Macolini je naizmjenično razgovarao s predstavnicima jedne i druge frakcije – više s Plamencem nego s Drljevićem – da pokuša naći zajedničku platformu, ali kako se bližio datum zasijedanja Sabora, dvanaesti jul, njihovi stavovi bili su sve nepomirljiviji. Petar Plamenac je petog jula napustio Savjetodavno vijeće, kako bi ohrabrio ostale nezadovoljnike, i nije došao na pripremni sastanak, koji je u Vladinom domu, organizovao komesar Macolini. U sali nekadašnjeg crnogorskog parlamenta pristalice i protivnici održavanja Sabora bili su se odvojili. Drljević je sa većinom sjedio na desnoj strani, a lijevo od njih su se smjestili nezadovoljnici. U prvom redu među protivnicima Sabora, pored Novice Radovića i Sava Vuletića, bivšeg ministra unitrašnjih djela, sjedio je čovjek orijaške građe i ledenog izraza lica, kojeg Tripko nije poznavao.
Tripko se, zajedno s Mauricijom Mandelom, koji je pravio stenografske bilješke, smjestio za malim stolom desno od presjedavajućih, Serafina Macolinija, i Mihaila Ivanoviča, počasnog predsjednika Savjetodavnog vijeća. Njemu je Vučinić naredio da – za razliku od Talijana, koji za potrebe Ovre, zapisuje svaku riječ – izvlači samo glavne misli i sugestije govornika. Zato je Tripko imao dovoljno vremena da osmotri i studira lica koja su sjela na dva suprotna dijela sale. Bili su to mahom srednjovječni i stariji ljudi. Pogledom im je lovio izraze lica u vrijeme dok su njihovi spornici iznosiili svoje poglede. Ipak, dvije osobe pogledivao je češće od drugih. Mladog dvometraša u kaluđerskim haljinama, koji je sjedio između Sekule Drljevića i mitropolita Joanikija, s njegoševski fazoniranom bradom i likom koji je neobično ličio na pjesnika Gorskog vijenca. Drugi je bio čovjek velike četvrtaste glave, kratko podšišan sa kratkim brcima i velikim zelenim očima, koji je sjedio pored doktora Radovića: njegova tjelesna građa je bila kao da je bacač diska, ali duboke bore oko očiju i na čelu upućivale su da je na pragu starosti. Konačno, poslije dva sata diskusije, u kojoj su najčešće razmjenjivali argumente Sekula Drljević i Dušan Vučinić sa Novicom Radovićem i Savom Vuletićem, bivšim ministrom unutrašnjih poslova i gradonačelnikom Cetinja, gorostasni čovjek podigao je ruku gledajući prema presjedavajućem Mihailu Ivanoviću.
Đeneral Krsto Zrnović. Izvolite đenerale.
General je, valjda po navici, vojnički, odsječno, pogledao lijevo i desno, i nakašljao se. Crni Zrnovićev sako je izgledao broj manji, što je još više isticalo generalove ogromne šake, ali Tripko je još primijetio da su orijaški njegov torzo i lopataste šake neproporcionalno razvijeni u odnosu na uske kukove i vitke noge trkača.
– Krupna su pitanja pred ovom skupštinom… Ja sam bio vojnik, i mnogo manje znam od mnogih ovđe iz ustavnopravne oblasti, ali mislim da bi bilo pogrešno da mi na Saboru proglašavamo nevažećim odluke Podgoričke skupštine, jer bi joj na taj način priznali legitimitet, koji ona nije imala. Kao što svi znamo to bila jedna revolucinarna skupština koja je proglasila nestanak zemlje saveznice pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu, ne priznajući njen Ustav i zakone,niti skupštinski saziv kome zbog ratnog stanja nije bio istekao mandat. Stoga, ne treba biti previše pametan niti učen pa zaključiti da unošenjem tog nezakonitog događaja u deklaraciju Crnogorskog sabora, mi na neki način priznajemo da se odcjepljujemo od Jugoslavije, koja je uz blagoslov velikih sila učinila to nasilničko djelo. S obzirom na sadašnje okupaciono stanje u Crnoj Gori, mogli bismo dati za pravo našim neprijateljima, a i budućim naraštajima, da Sabor koji ste zakazali na Petrovdan, bude jednako tretiran kao i Podgorička skupština. Jedno bezakonje nije pametno ispravljati na isti ili sličan način. Da se razumijemo, ja podržavam Petra Plamenca i Novicu Radovića, i ponavljam, da politička deklaracija o uspostavi Crne Gore ne treba pominjati Podgoričku skupštinu, i bivšu Jugoslaviju, kao da nijesu postojale. Crna Gora nastavlja svoj život na osnovu svojih narodnih tradicija, skupština, zakona i Ustava, koje je uspostavila dinastija Petrović Njegoš.
Načas je nastao tajac, i onda je Sekula Drljević tražio riječ. Predsedavajući Mihailo Ivanović se pravio da ga ne vidi.
– Dakle, danas smo se još jednom uvjerili da imamo suprostavljena gledišta koja se ne mogu približiti. Stoga, da se ne bismo iscrpljivali u bespotrebnim raspravama, predlažem da Njegova ekselencija Visoki komesar, Serafino Macolini, i gospodin Jovo Popović, predsjednik Savjetodavnog vijeća, predlože delegate, koje bismo usvojili jedanaestog jula, dan uoči Petrovdanskog Sabora.
Nakon što je završio posljednju korekturu sedmičnika La Voce del Montenegro, Tripko je iz štamparije bio krenuo prema hotelu Grand. Na ulazu u hotel gotovo se sudario s Novicom Radovićem.
– Tebe tražim – Radović je krenuo za Tripkom u restoransku salu hotela.
Tripko je rekao da je gladan, i od konobara je tražio raštan bez kastradine, salatu od pamidore s lukom, porciju njeguškog sira i kriglu nikšićkog piva, a Radović je kazao da je upravo ručao s đeneralom Krstom Zrnovićem, i naručio je samo kafu. Tripku nije promaklo to da je naglasio s kim je ručao.
– Doktore, što ima novo?
– Posljednjih mjeseci, poslije komunističkog ustanka i dolaska generala Birolija na čelo vojnog guvernatorstva naša je politika u defanzivi. S druge strane raste uticaj i vojna snaga četničkog pokreta. Stoga smo, Petar Plamenac, Savo Vuletić, Ivo Jovićević i ja, nagovorili brigadira Krsta Zrnovića, koji se uoči Petrovdanskog sabora povukao na svoje imanje u Cucama, da se aktivira, i formira nacionalnu vojsku.
Tripko je slušao zabrinuti glas Novice Radovića, i pomislio kako je nacionalistima trebalo nekoliko mjeseca – poslije antifašističkog ustanka, uvođenja vojnog guvernatorstva umjesto civilnog komesarijata, i smjene Serafina Macolinija – da počnu razmišljati o vojnom i političkom reorganizovanju. Dvadeset trećeg jula, da bi suzbio masovni ustanak, umjesto Macolinija, Duče za guvernera Crne Gore, imenuje komandanta 9. armije, čije je sjedište bilo u Albaniji, Alesandra Pircija Birolija, bivšeg guvernera Talijanske Istočne Afrike, koji je u abisinskom ratu dobio nadimak Lav od Gondara. Biroli je, za razliku od blagog Macolinija, odmah pokazao energičnost koja će zastrašiti stanovništvo i talijanskoj vojsci, poraženoj u narodnom ustanku, vratiti samopouzdanje. Samo u bici na Košćelama, seljaci iz Riječke nahije ubili su osamdeset talijanskih vojnika i zarobili preko sedamsto. Biroli je oprobanim metodama iskusnog okupacijskog guvernera selektivno primijenio surove metode represija, odvođenja u logore i strijeljanja komunističkih pristalica, kao i uništavanja njihove imovine. Osvetnička akcija je trajala mjesec dana, sve dok su se ustanici počeli osipati, i u narodu strah od represija prevladao volju za otporom okupatoru, pa su se prorijeđeni gerilski odredi, taktički ili zbog premoći alpinaca i crnokošuljaša, povukli u nepristupačne zabiti, daleko od većih naseljenih mjesta i glavnih saobraćajnih komunikacija. Neki od istaknutih učesnika ustanka, bivši jugoslovenski oficiri, prihvatili su saradnju s okupatorom, i onda se guverner Biroli proglasom obratio narodu: Svi koji nijesu zavedeni komunističkom propagandom i ne pomažu banditima nemaju razloga da se boje, jer Italija je nacija sa civilizacijom od više hiljada godina.
Guverner Biroli je smijenio većinu civilnih funkcionera koje je postavio komesar Macolini, i potpuno ograničio uticaj protagonista Petrovdanskog sabora. Sekula Drljević je pismeno protestvovao zbog potcjenjivačkog odnosa prema crnogorskim nacionalistima i blagonaklonosti guvernera prema oficirima bivše jugoslovenske vojske, posebno mu prebacujući da je brigadnom generalu Blažu Đukanoviću, posljednjem banu Zetske banovine, omogućio kancelarije u Vladinom domu, simbolu crnogorske državnosti. Predsjednik Crnogorske stranke, koji je u glavnom referatu Petrovdanskog sabora, između ostalog kazao: Tragovima rimske kulture među kojima nije usamljena Dioklea, pridružuju se spomenici mnogobrojnih vena s Rimom, kasnije preko Venecije, sve do danas, velikim dijelom je zasluga tih veza, što crnogorski narod jedini od balkanskih naroda, neuzevši grčkog, ima ne samo definitivno izgrađen pogled na svijet, nego čak izdignut do visine filozofskoga sistema, prigovorio je guverneru da privileguje političare, koji nijesu samo neprijatelji crnogorske države nego i fašističke italije i Benita Musolinija. Biroli je isti dan pošto je pročitao pismo naredio da se Drljević protjera iz Crne Gore, i konfinira u San Remu, a kasnije je odbijao da primi njegove saradnike, prebacujući ih Guljermu Ruliju, svom zamjeniku za civilna pitanja.
– Petar Plamenac i ja nijesmo kontaktirali guvernera Birolija sve do dvadesetog septembra, kad smo se definitvno uvjerili da su pristalice Petrovdanskog sabora izgubile svaki uticaj na njega. Onda smo nas dvojica u opširnom memorandumu iznijeli poglede na političku situaciju, naročito u pogledu protežiranja činovnika bivšeg režima, koje je vratio na mnoge značajne administrativne poslove, i bliskog odnosa sa visokim oficirima bivše jugoslovenske vojske, generalom Đukanovićem i pukovnikom Stanišićem. On nas je poslije dva dana pozvao u njegovu rezidenciju. Trudio se, onako po talijanski, da bude susretljiv, naglašavajući da razumije našu zabrinutost, ali, s druge strane, trudio se ostaviti utisak da dobro zna što radi. Prvo je komplimentirao Petru, kazavši da je čuo kako je njegov sin Džon poznati filozof na Oksfordu, a onda je pogledao mene i rekao da je upoznao doktora Erkola de Marka, predsjednika Međunarodne akademije matematičara, i da je bio iznenađen kad mu je ovaj mene pomenuo, jer dotad, veli, nije vjerovao da se u ovim brdima nalazi jedan član renomirane akademije. Konačno je prešao na aktuelnu situaciju, i rekao da su njegovi potezi bili iznuđeni, jer se morao lišiti nesposobnih Macolinijevih ljudi, koji su dopustili da komunistički zavjerenici, prema instrukcijama iz Moskve, zajedno s beogradskim i londonskim agentima, u jednom naletu osvoje znatne teritorije, ubiju više od stotinu talijanskih vojnika, a iz stroja izbace i zarobe više od hiljadu. Naša vojska je prvi put napadnuta u ovom ratu, i pobuna u Crnoj Gori bila je neuporedivo masovnija i organizovanija nego u ostalim krajevima bivše Jugoslavije. Ja sam iz toga morao izvući zaključke, i preduzeti adekvatne mjere. Znam da u vašim krugovima postoji mišljenje da sam prosrpski orjentisan, jer sam u Prvom svjetskom ratu bio na Solunskom frontu, zajedno sa srpskom vojskom, i da su te informacije, ne samo od doktora Drljevića i njegove frakcije, stigle do grofa Ćana i kraljice Jelene, ali ja sam se rukovodio isključivo vojnim i političkim razlozima, i o tome sam potanko informisao Dučea i generalštab. Još je kazao da između njega i Macolinija nema razlike u strateškom nego samo u taktičkom pogledu, u procjeni odnosa snaga i kadrova na koje se okupaciona vojska može osloniti.
– Je li govorio o daljim planovima?
– Mi smo mu rekli da je veliko nezadovoljstvo među crnogorskim patriotama, da se osjećaju prevarenim, kao u doba potpisivanja Rapalskog ugovora, jer se na važna vojna i civilna mjesta postavljaju isti oni ljudi koji su ih u prethodnoj državi progonili zbog crnogorskog separatizma. On se pravdao da možda zbog nagomilanih problema, vojnih i policijskih akcija koje je bio prinuđen izvršiti, nije dobro sve odmjerio, ali da je spreman to popraviti, i moli nas da mu pomognemo u tome.
– Je li bio iskren?
– Nije. Ali, osjetio je da je možda otišao predaleko, i rekao je da će s pažnjom poslušati naše prijedloge. Kad smo guverneru predočili da se crnogorski nacionalisti trebaju vojno reorganizovati, da bi se mogli boriti protiv komunista, i uz to uspostavili ravnotežu u odnosu na četničke snage, koje potajno žele, uz podršku Engleza, restauraciju Jugoslavije, Biroli je zaćutao. Namrštio se, valjda razmišljujući o tome da je već ovđe dovoljno ljudi pod oružjem. Ali, pošto sam mu kazao da bi brigadir Krsto Zrnović, koji ima ogromni autoritet u narodu, mogao mnogo doprinijeti smirivanju situacije u četiri nahije Stare Crne Gore, gdje je ustanak bio najmasovniji, živnuo je i ponudio nas još jednim konjakom.
– On ranije nije računao na nacionaliste kao na vojnu silu?
– Izgleda da dosad nije to ozbiljno shvatao. Dijelom zbog četničke propagande, dijelom zbog patetičnih i nerealnih lamentiranja nekih naših starih ministara, s kojima se susrio prvih dana poslije dolaska na Cetinje. No, pošto je ispio konjak rekao je da moja ideja može biti ostvarljiva, samo je pitanje što Zrnović misli o tome. Pogledao me sumnjičavo i kazao: Ja sam obaviješten o njegovim oficirskim sposobnostima i autoritetu, ali, dva sina su mu komunisti, i koliko znam stariji je jedan od gerilskih komandanata. Ja sam mu kazao da je to danas, nažalost, u Crnoj Gori dosta česta pojava, da su đeca uglednih ljudi zavedena komunističkom propagandom, ali da je đeneral čovjek čvrstih uvjerenja, koji je vjeran oficirskoj zakletvi crnogorskoj dinastiji, i ne odobrava terorističke metode ratovanja komunističkih odreda.
– Jesu li se sreli Biroli i Zrnović?
– Jesu, početkom oktobra. Krsto mu je izložio svoj plan vojne organizacije crnogorske vojske, i tražio da Talijani, u početku pomognu u snadbijevanju oružjem i opremom. Biroli je dao naredbu potpukovniku Gandiniju, da nam se iz magacina u Cetinju i Skadru, dostavi oprema za jedinice u brojnosti do dvije hiljade vojnika, i već se pristupilo formiranju bataljona po plemenskom principu. U štabu brigade, u kojemu ću biti glavni politički i vojni savjetnik, treba nam jedan prevodilac za talijanski i njemački jezik, i ja sam generalu za talijanski predložio tebe, a za njemački Milana Rakočevića, filozofa, koji je u Ljubljani doktorirao na Njegošu. Rekao sam mu čiji si sin, i on me iznenađeno pogledao: To je moje kumče, ja sam ga na krst drža.
– Ja bih vam pomogao, ali ne znam koliko će to biti moguće, s obzirom da prevodim i radim korekturu u La Voce del Montenegro. Ipak, pitaću gospodina Bijađija, hoće li mi izaći u susret i razriješiti me tog posla, na kojemu nijesam od velike koriste, jer imaju još dva obučena prevodioca. Već je stvorena određena rutina u pripremi lista, ali, ponavljam, ne znam hoće li prihvatiti moju ostavku. Zato bi bilo dobro, ukoliko poručnik Biađi ne pokaže razumijevanje za moj premještaj u štab đenerala Zrnovića, da se Vi lično obratite njegovom šefu, majoru Siraguzi, i pritom se pozovete na Vaš razgovor s guverenerom Birolijem.