Bio je petak kada je čovjek stekao prijatelja. A stekao ga je tako što ga je spasio od njegovih – prijateljevih – suplemenika, koji su ga kanili pojesti. Njemu se, čovjeku, to nije svidjelo. Smatrao je barbarskim i neprikladnim da ljudi pojedu čovjeka. Istina je, međutim, koje on, kao ni njegov pisac, nikada neće postati svjesni, da je i kanibalizam, na kraju krajeva, stvar običaja, svjetonazora, civilizacijskih i političkih dogmi. Jer ako je već normalno i prihvatljivo da čovjek ubije drugoga čovjeka – što je u vrijeme Robinsona Crusoea, kao i u naše vrijeme, bilo savršeno normalno, prema u pojedinim slučajevima kažnjivo – zašto bi bilo neprihvatljivo da ga i pojede. Naprosto, da se ne baci! Ili da se prištedi na hrani i pogrebu. Istina da je ljudsko meso vrlo neukusno, slatkasto i ogavno, ali zašto onda ne kažemo da nas gastronomski razlozi priječe da se odamo kanibalizmu, nego uspostavljamo moralne zabrane, a čestite kanibale proglašavamo divljacima? Iako su kanibali za nas visokocivilizirana čeljad, budući da, za razliku od nas, ubiju samo onoliko koliko mogu pojesti.
Roman o Robinsonu Crusoeu jedna je od ljepših knjiga našeg odrastanja. Iako nije pisan za djecu, tristotinjak godina nakon prvog objavljivanja pripada svijetu dječje književnosti. Takva je sudbina avanturističke književnosti s moralnim pretenzijama. S vremenom podjetinji, čak i kada je tako dobro i s velikim darom napisana.
Petko je prostodušni urođenik kojeg Robinson nastoji civilizirati. To čini od duga vremena i iz potrebe da stvori nekoga sebi ravnog. On, Robinson, kao ni mi današnji, nije baš u stanju komunicirati s Drugim. Nije u stanju ogledati se u Petku i pomalo postati Petko. Zašto? Pa zato što vjeruje da je njegov kulturni i civilizacijski obrazac superioran. Ili mu nije ni na kraj pameti da postoji i nekakva Petkova civilizacija i kultura, koje bi trebalo otkriti. (Istini na volju, takvo što nije bilo na pameti ni Danielu Defoeu, piscu.)
E, ne bi li mu Petko postao adekvatan sugovornik, ne bi li mu postao brat u Kristu, Robinson ga upoznaje s osnovima kršćanstva, ne bi li ga pokrstio. Petko se živim čudom čudi u što mu to prijatelj vjeruje. I njegovu vjeru dovodi u pitanje argumentima zdravog razuma i vlastite naivnosti. Tako, umjesto da superiornom Robinsonu uspije da prevjeri inferiornog Petka, dogodi se suprotno. U vrijeme Daniela Defoea bila je to revolucionarna, prosvjetiteljska gesta. Povratak izvornim načelima prirode, ljudskosti, razuma…
Mnogo godina kasnije, u naše cinično doba, kada je pornografija postala način mišljenja, donesen je opći pravorijek da su Robinson i Petko imali puno toga zajedničkog. Jer doista, kada se dvojica muškaraca, makar različitih po jeziku i civilizacijskim nazorima, nađu savršeno sami na pustome otoku, uz prilično izvjesnu mogućnost da tu zauvijek ostanu, što će se među njima dogoditi i hoće li biti seksa? U ovom je pitanju sadržan duh epohe. Ali i dvojnost naših uloga u njoj. Jedni će, zamišljajući pozadinu priče o Robinsonu i Petku, čeznuti za tim da se tako nađu na pustom otoku i da si pred ljudožderima spasu svog Petka, s kojim će moći da rade one stvari sve do smrtnoga časa, uz tu veličanstvenu izliku pred vlastitom heteronormativnom sviješću i podsviješću – ah, što sam mogao kad nije bilo žena! Drugi će, pak, zamišljati sebe kako sa strane promatraju Robinsona kako s Petkom uživa u svakodnevnom seksu. Jedino što, kao ni u Defoeovo vrijeme, neće biti nikog da se identificira s- Petkom. Petko je vječiti objekt.
Petko
Imaginarni prijatelj/50
Bio je petak kada je čovjek stekao prijatelja. A stekao ga je tako što ga je spasio od njegovih – prijateljevih – suplemenika, koji su ga kanili pojesti. Njemu se, čovjeku, to nije svidjelo. Smatrao je barbarskim i neprikladnim da ljudi pojedu čovjeka. Istina je, međutim, koje on, kao ni njegov pisac, nikada neće postati svjesni, da je i kanibalizam, na kraju krajeva, stvar običaja, svjetonazora, civilizacijskih i političkih dogmi. Jer ako je već normalno i prihvatljivo da čovjek ubije drugoga čovjeka – što je u vrijeme Robinsona Crusoea, kao i u naše vrijeme, bilo savršeno normalno, prema u pojedinim slučajevima kažnjivo – zašto bi bilo neprihvatljivo da ga i pojede. Naprosto, da se ne baci! Ili da se prištedi na hrani i pogrebu. Istina da je ljudsko meso vrlo neukusno, slatkasto i ogavno, ali zašto onda ne kažemo da nas gastronomski razlozi priječe da se odamo kanibalizmu, nego uspostavljamo moralne zabrane, a čestite kanibale proglašavamo divljacima? Iako su kanibali za nas visokocivilizirana čeljad, budući da, za razliku od nas, ubiju samo onoliko koliko mogu pojesti.
Roman o Robinsonu Crusoeu jedna je od ljepših knjiga našeg odrastanja. Iako nije pisan za djecu, tristotinjak godina nakon prvog objavljivanja pripada svijetu dječje književnosti. Takva je sudbina avanturističke književnosti s moralnim pretenzijama. S vremenom podjetinji, čak i kada je tako dobro i s velikim darom napisana.
Petko je prostodušni urođenik kojeg Robinson nastoji civilizirati. To čini od duga vremena i iz potrebe da stvori nekoga sebi ravnog. On, Robinson, kao ni mi današnji, nije baš u stanju komunicirati s Drugim. Nije u stanju ogledati se u Petku i pomalo postati Petko. Zašto? Pa zato što vjeruje da je njegov kulturni i civilizacijski obrazac superioran. Ili mu nije ni na kraj pameti da postoji i nekakva Petkova civilizacija i kultura, koje bi trebalo otkriti. (Istini na volju, takvo što nije bilo na pameti ni Danielu Defoeu, piscu.)
E, ne bi li mu Petko postao adekvatan sugovornik, ne bi li mu postao brat u Kristu, Robinson ga upoznaje s osnovima kršćanstva, ne bi li ga pokrstio. Petko se živim čudom čudi u što mu to prijatelj vjeruje. I njegovu vjeru dovodi u pitanje argumentima zdravog razuma i vlastite naivnosti. Tako, umjesto da superiornom Robinsonu uspije da prevjeri inferiornog Petka, dogodi se suprotno. U vrijeme Daniela Defoea bila je to revolucionarna, prosvjetiteljska gesta. Povratak izvornim načelima prirode, ljudskosti, razuma…
Mnogo godina kasnije, u naše cinično doba, kada je pornografija postala način mišljenja, donesen je opći pravorijek da su Robinson i Petko imali puno toga zajedničkog. Jer doista, kada se dvojica muškaraca, makar različitih po jeziku i civilizacijskim nazorima, nađu savršeno sami na pustome otoku, uz prilično izvjesnu mogućnost da tu zauvijek ostanu, što će se među njima dogoditi i hoće li biti seksa? U ovom je pitanju sadržan duh epohe. Ali i dvojnost naših uloga u njoj. Jedni će, zamišljajući pozadinu priče o Robinsonu i Petku, čeznuti za tim da se tako nađu na pustom otoku i da si pred ljudožderima spasu svog Petka, s kojim će moći da rade one stvari sve do smrtnoga časa, uz tu veličanstvenu izliku pred vlastitom heteronormativnom sviješću i podsviješću – ah, što sam mogao kad nije bilo žena! Drugi će, pak, zamišljati sebe kako sa strane promatraju Robinsona kako s Petkom uživa u svakodnevnom seksu. Jedino što, kao ni u Defoeovo vrijeme, neće biti nikog da se identificira s- Petkom. Petko je vječiti objekt.