U sparno proljetno veče, prije više godina, u „Glasovoj“ maloj antikvarnici pronalazim knjižicu crvenih korica, čiji izgled već govori o njenim godinama, Baedeker‘s Österreich, 1900. Uzimam i odmah prisvajam, kupujem. Knjiga se naprosto zalijepila za moje ruke, za moje prste, ali tu odmah liježu druge, jake ruke i dugi prsti, onog koji je mogao da drži ovaj Bedeker, ali mu nije bilo do bedekerskih putovanja, diljem lijepe francjozefovske carevine. Ni do Bedekera, jednako. Stigao je u Beč, na južnu stanicu, sigurno zblanut ogromnim građevinama. I tu odvojen od svoga jezika, od svojih šuma i rijeka, slušao u sebi jednu riječ koje nema u Bedekeru: Zmijanje. Bedeker navodi bezbroj muzeja i galerija sarskog i kraljevskog grada, nudi prekrasne parkove i kupališta, dvorane za ples, elitne restorane – ali kome? Naš Petar, čije prezime već znate, Kočić, o njima ne sanja. Kao da nijednog trenutka nije privučen bljeskom tog grada u naponu snage i ljepote. Uskoro će neko vidjeti opadanje moći, ali te 1899. godine nadima se od dobra koje se slijeva u njegove blagajne i magacine. O tome nećemo ovdje, pred nama je Bedeker, nekadašnja Austrougarska, data bez Ugarske, Dalmacije i Bosne, kako se kaže na naslovnoj stranici. Ali na šta liče krajevi sa slovenskim življem? Kako se zovu gradovi koje danas znamo kao Ljubljanu, Maribor, Pulu, Rovinj i Rijeku? Kako li ovdašnje rijeke i planine? Bedeker ih je sve pomno zabilježio, ali njegovo nije da preimenuje. Uz more, dakle, čitam, Kustenland, sa dijelom današnje Slovenije, Istre i današnje Italije. S gradovima Rovigno, Pola i Fiume; do nje pokrajina Krain, srce današnje Slovenije, sa gradovima čija imena paraju osjetljivu dušu Jugoslovena. U centru je Laibach. Je li to baš Ljubljana? Ili samo san o Ljubljani? Do Kranjske, pokrajina Steirmark, čudno izdužena i opaka – nije to sadašnja Štajerska. Koliko je progutala „naših“ sela? Progutala ih i ispljunula na kartu sa imenima koja ne možemo da prepoznamo,Tiffer, Cilli, Pragerhat, Marburg. Kuda smo se to zaputili? U tom vozu je naše Petar, koščat, mršav a visok, zamišljen. On misli na svoju milu Milku, i ne obraća mnogo pažnje na stanice gdje voz prima nove putnike, vojnike koji su se zaputili u Grac sa državnom kartom, kroz koji će uskoro i on sam prvi put proći. Petar ima još vremena i strpljenja da misli o sebi i o svojoj ljudskoj sreći. A žensko lice je dovoljna slika da bi čovjek bio srećan, ako je mlad i zaljubljen. Ali i za nesreću ne treba više!
No, u Beču je tada bilo i drugačijih veselnika, nevoljnika i zaljubljenika. Kad Petar stiže, tamo je već dvije godine na Višoj tehničkoj školi, Milutin Milanković, budući veliki naučnik i sjajni popularizator nauke, koji će, uz Mihaila Petrovića doprinijeti slavi beogradske matematičke škole. Vidim u Bedekeru, Technische Hochschule, kad se pređe Bečka rijeka preko Elizabetinog mosta, tu je pametni mladić slušao predavanja iz matematike i građevinskih predmeta, ali njegove misli bile su razigrane, sunčane. Posjećivao je Operu, a tamo nije mogao da susretne našega Petra, posjećivao mnoga otmjena mjesta, kakva i pristoje imućnom studentu tako klasičnih disciplina kakve su tehničke nauke. Tvorac teorije ledenih doba, moćan um, snažio se tako i proširivao svoja znanja i saznanja. A čime se snažio i proširivao svoje vidike naš Petar, u tom razigranom, u tom operetama i valcerima razbludnom Beču? Tamo u kafani Paulenhof, među istomišljenicima, uz Lagarića kao đačić koji brzo uči, ali ostaje rustikalan, spominje li iko ovaj drugi Beč, u kome živi Milutin, čovjek putovanja i bedekera, zagledan u biće nauke, daleko od bilo kakvih političkih primisli, intriga i želja. Tako različiti, a obojica danas potrebni duši mladog čovjeka željnog da izađe iz sebe i da spozna svijet koji je samo naizgled minuo, ali se još prepoznaje u mnogim životnim detaljima.
Nagnut nad sitnopisom, nad tom sjajno urađenom i dobro uščuvanom knjigom Karla Bedekera, u njegovoj zemlji, proučavam planove, čitam cjenovnike, maštam o tom vremenu. Sve dok me oči ne zabole i dok se sve na slije u jednu sliku – Petar čeka voz za Agram. Možda i Milutin čeka voz za Agram. A od Agrama do Banjaluke, ili Osijeka nije daleko. Za šta kucaju njihova srca?
Mnogo godina kasnije, nosio sam sa sobom u Beč ovaj Bedeker, provjeravajući nazive ulica i hotela. Ulice su uglavnom iste, veliki hoteli takođe – poput svakog ljubitelja putovanja i sanjara, kao da sam se kretao u dva vremena, onom Petra i Milutina i ovom našem, koje se već promijenilo više puta. Beč neće da se mijenja.
(Zapis iz dva vremena, prvom 1983. i drugom 2003.)
Petar i Milutin
U sparno proljetno veče, prije više godina, u „Glasovoj“ maloj antikvarnici pronalazim knjižicu crvenih korica, čiji izgled već govori o njenim godinama, Baedeker‘s Österreich, 1900. Uzimam i odmah prisvajam, kupujem. Knjiga se naprosto zalijepila za moje ruke, za moje prste, ali tu odmah liježu druge, jake ruke i dugi prsti, onog koji je mogao da drži ovaj Bedeker, ali mu nije bilo do bedekerskih putovanja, diljem lijepe francjozefovske carevine. Ni do Bedekera, jednako. Stigao je u Beč, na južnu stanicu, sigurno zblanut ogromnim građevinama. I tu odvojen od svoga jezika, od svojih šuma i rijeka, slušao u sebi jednu riječ koje nema u Bedekeru: Zmijanje. Bedeker navodi bezbroj muzeja i galerija sarskog i kraljevskog grada, nudi prekrasne parkove i kupališta, dvorane za ples, elitne restorane – ali kome? Naš Petar, čije prezime već znate, Kočić, o njima ne sanja. Kao da nijednog trenutka nije privučen bljeskom tog grada u naponu snage i ljepote. Uskoro će neko vidjeti opadanje moći, ali te 1899. godine nadima se od dobra koje se slijeva u njegove blagajne i magacine. O tome nećemo ovdje, pred nama je Bedeker, nekadašnja Austrougarska, data bez Ugarske, Dalmacije i Bosne, kako se kaže na naslovnoj stranici. Ali na šta liče krajevi sa slovenskim življem? Kako se zovu gradovi koje danas znamo kao Ljubljanu, Maribor, Pulu, Rovinj i Rijeku? Kako li ovdašnje rijeke i planine? Bedeker ih je sve pomno zabilježio, ali njegovo nije da preimenuje. Uz more, dakle, čitam, Kustenland, sa dijelom današnje Slovenije, Istre i današnje Italije. S gradovima Rovigno, Pola i Fiume; do nje pokrajina Krain, srce današnje Slovenije, sa gradovima čija imena paraju osjetljivu dušu Jugoslovena. U centru je Laibach. Je li to baš Ljubljana? Ili samo san o Ljubljani? Do Kranjske, pokrajina Steirmark, čudno izdužena i opaka – nije to sadašnja Štajerska. Koliko je progutala „naših“ sela? Progutala ih i ispljunula na kartu sa imenima koja ne možemo da prepoznamo,Tiffer, Cilli, Pragerhat, Marburg. Kuda smo se to zaputili? U tom vozu je naše Petar, koščat, mršav a visok, zamišljen. On misli na svoju milu Milku, i ne obraća mnogo pažnje na stanice gdje voz prima nove putnike, vojnike koji su se zaputili u Grac sa državnom kartom, kroz koji će uskoro i on sam prvi put proći. Petar ima još vremena i strpljenja da misli o sebi i o svojoj ljudskoj sreći. A žensko lice je dovoljna slika da bi čovjek bio srećan, ako je mlad i zaljubljen. Ali i za nesreću ne treba više!
No, u Beču je tada bilo i drugačijih veselnika, nevoljnika i zaljubljenika. Kad Petar stiže, tamo je već dvije godine na Višoj tehničkoj školi, Milutin Milanković, budući veliki naučnik i sjajni popularizator nauke, koji će, uz Mihaila Petrovića doprinijeti slavi beogradske matematičke škole. Vidim u Bedekeru, Technische Hochschule, kad se pređe Bečka rijeka preko Elizabetinog mosta, tu je pametni mladić slušao predavanja iz matematike i građevinskih predmeta, ali njegove misli bile su razigrane, sunčane. Posjećivao je Operu, a tamo nije mogao da susretne našega Petra, posjećivao mnoga otmjena mjesta, kakva i pristoje imućnom studentu tako klasičnih disciplina kakve su tehničke nauke. Tvorac teorije ledenih doba, moćan um, snažio se tako i proširivao svoja znanja i saznanja. A čime se snažio i proširivao svoje vidike naš Petar, u tom razigranom, u tom operetama i valcerima razbludnom Beču? Tamo u kafani Paulenhof, među istomišljenicima, uz Lagarića kao đačić koji brzo uči, ali ostaje rustikalan, spominje li iko ovaj drugi Beč, u kome živi Milutin, čovjek putovanja i bedekera, zagledan u biće nauke, daleko od bilo kakvih političkih primisli, intriga i želja. Tako različiti, a obojica danas potrebni duši mladog čovjeka željnog da izađe iz sebe i da spozna svijet koji je samo naizgled minuo, ali se još prepoznaje u mnogim životnim detaljima.
Nagnut nad sitnopisom, nad tom sjajno urađenom i dobro uščuvanom knjigom Karla Bedekera, u njegovoj zemlji, proučavam planove, čitam cjenovnike, maštam o tom vremenu. Sve dok me oči ne zabole i dok se sve na slije u jednu sliku – Petar čeka voz za Agram. Možda i Milutin čeka voz za Agram. A od Agrama do Banjaluke, ili Osijeka nije daleko. Za šta kucaju njihova srca?
Mnogo godina kasnije, nosio sam sa sobom u Beč ovaj Bedeker, provjeravajući nazive ulica i hotela. Ulice su uglavnom iste, veliki hoteli takođe – poput svakog ljubitelja putovanja i sanjara, kao da sam se kretao u dva vremena, onom Petra i Milutina i ovom našem, koje se već promijenilo više puta. Beč neće da se mijenja.
(Zapis iz dva vremena, prvom 1983. i drugom 2003.)