“Buđenje je najrizičniji dio dana”, zapisao je Kafka u Dnevniku. Znam i zašto je najrizičniji: zaspiš kao Gregor Samsa, a probuduš se kao divovski kukac.
Ja sam se jutros probudio ne kao kukac nego kao ništa. I prošli su mi kroz glavu stihovi Duška Trifunovića: “Svako je od mene bolji / u ovaj sunčani dan”. Ali kad me to spopadne, znam šta ću: uplovim u Pacifik ruskog jezika, najveću od svih mojih utjeha pod ovim krivim svodom. Ali mi se nije dalo prevoditi ruske pjesnike: već imam u kompjuteru 14 ‘vako debelih tomova njihove poezije, nego nađem pjesmu ukrajinskog pjesnika Ivana Franka (1856-1916), potom i njen original, a ta dva jezika su manje različni no to sam mislio, i začas ju urimujem, jer ima samo jednu rimu:
CIGANKA CORA
Pogataj-der, meni, Ciganko, Crnoobrvna Coro: Da l dočekaću srećne dane, I hoću li uskoro?
A Ciganka će iz moga dlana
Odgovor pročitati:
“Ti ćeš se, mili, ti ćeš se, mili,
Sedam ljeta da patiš.”
A? Sedam? Pa šta, strpjeću se…
A zatim? Vijek cio?
“A zatim… Ti će se naviknuti
Zatim, čovječe mio:”
Zatim nađem izvrsnu pjesmu jermenske pjesnikinje Silve Kaputikijan (1919 – 2006), ali oko nje sam se, boga mi, prilično dugo telio:
POKAJANJE
Volio si me, a sve tuđe meni: Tegobna bjehu priznanja mi nježna, Susreti čari bili su lišeni, A sva odanost suvišna, smiješna.
I rekli su mi da poginu i ti
U ljutom boju… Nemili, moj mili,
Pa kako ću se s tobom oprostiti –
Na tuđoj zemlji ležiš u mogili.
I pokajanje, baš od toga časa,
Bičuje gorko i surovo mene,
Ko da svetinju uvrijedila sam,
Da ne održah riječi kletvene.
Ti dade život za zemlju što strada…
Kako da živim sa surovom greškom,
Kako da živim – za života kada
Ne obdarih te ni blagim smiješkom!
Htjela bih naći gdje ti je mogila,
I iskazati, uz bol nesmiljeni,
Svu ljubav koju ja sam uskratila,
Uskratila sam ja tebi, voljeni.
Onda nađem pjesmu finskog pjesnika Una Kajlasa (1901-1933) koja takođe ima jednu rimu i uspijem i nju savladati:
VIOLINA
U kutu vazdan i usamljen
Zanesen igrom je sjedio.
U jednoj ruci struk mu trave,
U drugoj brezov prut mu bio.
Taj suh struk trave za volinu
Njegovu je gudalo bio.
Vazdan je njim nad violinom,
Brezovim prutom, prevlačio.
Šta je svirao prutić brezin,
Reći bi višnji bog umio.
To violina ludog bješe,
A taj čovjek je srećan bio.
Zatim sam nerimovanom pjesmom jevrejskog pjesnika Jonatana Gefena (1947) samog sebe častio, jer prevođenje pjesama u slobodnom stihu svagda doživljavam kao izlet do Divčibara:
AMERIČKI TURISTA U RIMU
Sreo sam ga blizu Tržnice
škljocao je Italiju na fotofilmu.
Pamtio je da treba u njoj nešto vidjeti
i umrijeti; ali je zaboravio šta tačno,
pa se skitao posvud, kao Kain
sa širokoobodnim tekstaškim šeširom
umjesto Kainovog žiga.
Usput, našli su mrtvog potom
dvije godine, u šumama vijetnamskim:
ah da! Napulj!
I najzad, slučajno naletim na divnu nenaslovljenu pjesmu novreškog pjesnika Steina Meherena (1935):i prevedem je za tren oka:
Držim u dlanovima
tvoje lice kao što ti pridržavaš
srce moje svojom nježnošću
kao što sve stvari u svijetu drže nešto
još i nalaze u nečemu
podršku kao što more diže kamen
sa dna i k obali ga nosi kao što drveće
drži plodove pred dolazak jeseni
kao zemaljski šar što je držan težom u svemiru
Tako nešto drži nas oboje i gore nas
podiže gdje tajna na dlanu drži tajnu
Nakon ove šetnjice kroz Ukrajinu, Jermeniju, Finsku, Izrael i Norvešku, nisam više, razumije se, bio križanac Kafkinog kukca i nule, jer je moja vjera u poeziju nabolje od svega što imam. Jednoj svojoj neobjavljenoj knjizi pjesama stavio sam, kao moto, stih Marine Cvetajeve: “Ostaću pesnik i u štucanju predsmrtnome”, čemu moram dodati: ukoliko kakav moždani udar, jer pušim ko Turčin, od mene ne načini biljku.
Pet pjesama prevedenih sa ruskog
“Buđenje je najrizičniji dio dana”, zapisao je Kafka u Dnevniku. Znam i zašto je najrizičniji: zaspiš kao Gregor Samsa, a probuduš se kao divovski kukac.
Ja sam se jutros probudio ne kao kukac nego kao ništa. I prošli su mi kroz glavu stihovi Duška Trifunovića: “Svako je od mene bolji / u ovaj sunčani dan”. Ali kad me to spopadne, znam šta ću: uplovim u Pacifik ruskog jezika, najveću od svih mojih utjeha pod ovim krivim svodom. Ali mi se nije dalo prevoditi ruske pjesnike: već imam u kompjuteru 14 ‘vako debelih tomova njihove poezije, nego nađem pjesmu ukrajinskog pjesnika Ivana Franka (1856-1916), potom i njen original, a ta dva jezika su manje različni no to sam mislio, i začas ju urimujem, jer ima samo jednu rimu:
CIGANKA CORA
Pogataj-der, meni, Ciganko,
Crnoobrvna Coro:
Da l dočekaću srećne dane,
I hoću li uskoro?
A Ciganka će iz moga dlana
Odgovor pročitati:
“Ti ćeš se, mili, ti ćeš se, mili,
Sedam ljeta da patiš.”
A? Sedam? Pa šta, strpjeću se…
A zatim? Vijek cio?
“A zatim… Ti će se naviknuti
Zatim, čovječe mio:”
Zatim nađem izvrsnu pjesmu jermenske pjesnikinje Silve Kaputikijan (1919 – 2006), ali oko nje sam se, boga mi, prilično dugo telio:
POKAJANJE
Volio si me, a sve tuđe meni:
Tegobna bjehu priznanja mi nježna,
Susreti čari bili su lišeni,
A sva odanost suvišna, smiješna.
I rekli su mi da poginu i ti
U ljutom boju… Nemili, moj mili,
Pa kako ću se s tobom oprostiti –
Na tuđoj zemlji ležiš u mogili.
I pokajanje, baš od toga časa,
Bičuje gorko i surovo mene,
Ko da svetinju uvrijedila sam,
Da ne održah riječi kletvene.
Ti dade život za zemlju što strada…
Kako da živim sa surovom greškom,
Kako da živim – za života kada
Ne obdarih te ni blagim smiješkom!
Htjela bih naći gdje ti je mogila,
I iskazati, uz bol nesmiljeni,
Svu ljubav koju ja sam uskratila,
Uskratila sam ja tebi, voljeni.
Onda nađem pjesmu finskog pjesnika Una Kajlasa (1901-1933) koja takođe ima jednu rimu i uspijem i nju savladati:
VIOLINA
U kutu vazdan i usamljen
Zanesen igrom je sjedio.
U jednoj ruci struk mu trave,
U drugoj brezov prut mu bio.
Taj suh struk trave za volinu
Njegovu je gudalo bio.
Vazdan je njim nad violinom,
Brezovim prutom, prevlačio.
Šta je svirao prutić brezin,
Reći bi višnji bog umio.
To violina ludog bješe,
A taj čovjek je srećan bio.
Zatim sam nerimovanom pjesmom jevrejskog pjesnika Jonatana Gefena (1947) samog sebe častio, jer prevođenje pjesama u slobodnom stihu svagda doživljavam kao izlet do Divčibara:
AMERIČKI TURISTA U RIMU
Sreo sam ga blizu Tržnice
škljocao je Italiju na fotofilmu.
Pamtio je da treba u njoj nešto vidjeti
i umrijeti; ali je zaboravio šta tačno,
pa se skitao posvud, kao Kain
sa širokoobodnim tekstaškim šeširom
umjesto Kainovog žiga.
Usput, našli su mrtvog potom
dvije godine, u šumama vijetnamskim:
ah da! Napulj!
I najzad, slučajno naletim na divnu nenaslovljenu pjesmu novreškog pjesnika Steina Meherena (1935): i prevedem je za tren oka:
Držim u dlanovima
tvoje lice kao što ti pridržavaš
srce moje svojom nježnošću
kao što sve stvari u svijetu drže nešto
još i nalaze u nečemu
podršku kao što more diže kamen
sa dna i k obali ga nosi kao što drveće
drži plodove pred dolazak jeseni
kao zemaljski šar što je držan težom u svemiru
Tako nešto drži nas oboje i gore nas
podiže gdje tajna na dlanu drži tajnu
Nakon ove šetnjice kroz Ukrajinu, Jermeniju, Finsku, Izrael i Norvešku, nisam više, razumije se, bio križanac Kafkinog kukca i nule, jer je moja vjera u poeziju nabolje od svega što imam. Jednoj svojoj neobjavljenoj knjizi pjesama stavio sam, kao moto, stih Marine Cvetajeve: “Ostaću pesnik i u štucanju predsmrtnome”, čemu moram dodati: ukoliko kakav moždani udar, jer pušim ko Turčin, od mene ne načini biljku.