Peskariot Ludovico Lujo Mariani čisti upravo odmrznute skuše za produženi boravak Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević na Banskom brijegu.
Ustvari, Lujo je “prodavač svježe i zamrznute ribe na ribarnici pri Gradskoj pijaci” na Markalama, ali za sebe kaže da je peskariot.
Samo on, od četvero njih koji su trenutno u smjeni, zna dovoljno brzo i ispravno da očisti ribu.
I sad skušama jednim pokretom noža rasječe utrobu, drugim im reže glavu, niz koju ostaju visiti tanjušne niti utrobe.
Glave reda po prozoru koji gleda na bogatu ranojesenju pijacu, na gomile raštike, kelja i kupusa, na grožđe i posljednje ljetne lubenice, smokve, jabuke, suhe šljive i orahe, oko kojih se na sve strane u kolonama kreće jedan ljudski, muški i ženski narod, koji mu se čini brojnijim i većim od grada Sarajeva.
Riblje glave peskariot Lujo raspoređuje po pravilnom, uvijek jednakom razmaku, množe se tako profili skuša, koje čovjek nije u stanju razlikovati, nego su mu svi isti, i dobro je što ih ne može razlikovati, misli Lujo, jer kada bi vidio da su skuše isto što i ljudi, i da je svaka za sebe i drukčija, poludio bi, kao što polude oni koji su u ratu ubijali.
Lujo je ubijao u ratu, ali se zaljubio, pa sve zaboravio, i sad o onom ranijem sebi razmišlja kao o strancu.
Niz prozor, uz razmak od po tri centimetra, staje tačno dvjesto i pedeset glava. Dvjesto i pedeset ribljih glava, i dvjesto i pedeset ribljih oka.
Ne može biti očiju, jer je očiju po dvoje, ali ovako iz profila, gdje te samo po jedno oko gleda, to je dvjesto i pedeset mrtvih ribljih oka.
Peskariot Lujo zastaje, kao da na čas ne zna gdje da nastavi redati preostale glave, a bit će ih još oko trideset, i uzdahne:
Eto što ti je život!
Čuje ga Sida, Vojvođanka, najstarija u ribarnici, i kaže:
Jest, eto, jučer još šeto po čaršiji, sreo ga Stevo moj, upitali se za zdravlje, nije se ni požalio, pa kvrc i gotovo!
Peskariot Lujo
Peskariot Ludovico Lujo Mariani čisti upravo odmrznute skuše za produženi boravak Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević na Banskom brijegu.
Ustvari, Lujo je “prodavač svježe i zamrznute ribe na ribarnici pri Gradskoj pijaci” na Markalama, ali za sebe kaže da je peskariot.
Samo on, od četvero njih koji su trenutno u smjeni, zna dovoljno brzo i ispravno da očisti ribu.
I sad skušama jednim pokretom noža rasječe utrobu, drugim im reže glavu, niz koju ostaju visiti tanjušne niti utrobe.
Glave reda po prozoru koji gleda na bogatu ranojesenju pijacu, na gomile raštike, kelja i kupusa, na grožđe i posljednje ljetne lubenice, smokve, jabuke, suhe šljive i orahe, oko kojih se na sve strane u kolonama kreće jedan ljudski, muški i ženski narod, koji mu se čini brojnijim i većim od grada Sarajeva.
Riblje glave peskariot Lujo raspoređuje po pravilnom, uvijek jednakom razmaku, množe se tako profili skuša, koje čovjek nije u stanju razlikovati, nego su mu svi isti, i dobro je što ih ne može razlikovati, misli Lujo, jer kada bi vidio da su skuše isto što i ljudi, i da je svaka za sebe i drukčija, poludio bi, kao što polude oni koji su u ratu ubijali.
Lujo je ubijao u ratu, ali se zaljubio, pa sve zaboravio, i sad o onom ranijem sebi razmišlja kao o strancu.
Niz prozor, uz razmak od po tri centimetra, staje tačno dvjesto i pedeset glava. Dvjesto i pedeset ribljih glava, i dvjesto i pedeset ribljih oka.
Ne može biti očiju, jer je očiju po dvoje, ali ovako iz profila, gdje te samo po jedno oko gleda, to je dvjesto i pedeset mrtvih ribljih oka.
Peskariot Lujo zastaje, kao da na čas ne zna gdje da nastavi redati preostale glave, a bit će ih još oko trideset, i uzdahne:
Eto što ti je život!
Čuje ga Sida, Vojvođanka, najstarija u ribarnici, i kaže:
Jest, eto, jučer još šeto po čaršiji, sreo ga Stevo moj, upitali se za zdravlje, nije se ni požalio, pa kvrc i gotovo!
Peskariot Lujo ne zna o kome to Sida govori.