Ljudi koji u društvu ostavljaju dubok trag dijele se na dvije vrste: oni koji kasabu pretvore u grad i oni koji grad pretvaraju u kasabu. Previše smo puta dosad bili primorani preživjeti ove druge. Ponekad se ipak dogodi sretna slučajnost entuzijasta koji unatoč logici koju nam sredina nameće kao najpraktičniju odlučuje na suprotnost: nešto što zahtijeva vrijeme, strast i trud koji ne mora nužno biti adekvatno profitabilan. Zato Peru Buntića svrstavamo među njih. Veličinu njegove ostavštine nipošto ne možemo mjeriti matematičkim parametrima tržišne ekonomije. Krila njegove filantropije i entuzijazma obuhvaćala su mnogo više od istoimene vinarije: umjetnost, književnost i izdavaštvo. Ico Mutevelić je sa vlastitom knjižarom i Prvom književnom komunom ucrtao grad koji nam je, nesavršen kakav već jeste, dosuđen na kartu onog svijeta koji svoj identitet pronalazi i u dubokoj riječi, a ne samo u izlogu. S druge strane, Buntićev Klub knjige Ivo Andrić ujedinio je to dvoje u gravitacijsku točku u kojoj se susrećemo sa onim bez čega bismo kao zajednica bili siromašniji. Od samog otvaranja slutilo je na nešto više od pukog prodavanja knjiga: svojevrsna tvornica kulture na jednoj raskrsnici.
Ako i jeste slučajno, podsvjesno je baš raskrsnica najprikladnija lokacija. Između ostaloga jer kao društvo već dugo stojimo na jednom mjestu umjesto da se krećemo ka budućnosti u koju bismo zajednički vjerovali. Živimo stvarnost koja je tretirana kao nimalo podsvjesno privremeno rješenje jer oni koji bi nas u tu budućnost trebali voditi preferiraju status quo. Egzistencijalni limb masa garantira im opstanak na pozicijama moći. One žive od mrvica koje padaju sa stola na političkom Olimpu. Međutim, ovdje nema kompromitiranja te zdrave, kreativne srčike koja zahtijeva posebne uvjete kako bi mogla pokazati svoju autentičnu moć. Ta zaštićena, a ipak interaktivna platforma je ono što nam ostavlja Pero Buntić. Kada povremeno ne znam u kojem smjeru ići, put me u Mostaru odvede pred vrata Kluba knjige Ivo Andrić. Za razliku od različitih ideoloških vrludanja, rijetki nepripremljeni zavrludaju unutra. Zahvaljujući Nini Šarcu, vrhunski kompetentnom čitatelju kojeg ćete susresti za pultom, ako i ne nađu ono po što su došli, kupci izađu sa njegovom preporukom pod rukom.
Ponekad uđu oni koji očekuju kopirnicu, školski pribor ili udžbenike. Na sreću, Klub nije takvo mjesto jer nikada nije iznevjerilo ono što je temeljni zadatak kulture: vrijednosti i ideje iznad svakodnevnih banalnosti koje nam odvlače pažnju od toga. Njegova izdavačka kuća objavila je 2004.g. moju zbirku pjesama Bijele noći. Bila je to naša prva suradnja kojoj je nesebično kumovao Miro Petrović. Tada još nisam znao da ćemo u budućnosti biti bliskiji i razmjere njegova rada, poput zbirke umjetnina čiji je jedan dio bio izložen u knjižari. Nije bio umjetnik, ali je bio utjelovljenje renesansnog mecene. Mostarska knjižara odražavala je strast i estetiku svojstvenu onima koji cijene, prepoznaju i uzdižu ono pored čega većina nas svakodnevno mehanički prolazi i gleda, a ne vidi. S druge strane, ovdje se vidi zašto ga je ovo društvo, korumpirano i toksično, trebalo a da toga nije bilo ni svjesno. Tako je uostalom i drugdje: kroz tuđe oči najbolje se vidi da još uvijek postoje stvari za koje se vrijedi boriti. A on, mecena i hedonist, dobro je znao kako se to radi, od vrijednih knjiga do vina koje je gotovo prirodno išlo ruku pod ruku sa umjetninama ovog nezasitnog kolekcionara.
Klub knjige Ivo Andrić može se barem djelomično usporediti sa splitskom knjižarom Morpurgo koja je nakon otvaranja u 19. st. evoluirala u okupljalište gradske intelektualne elite. Nažalost, na vjetrometini poratne privatizacije krahirala je kao i toliko drugih važnih kulturnih repera. S radom prestaje 2017., a sada je u njoj trgovina koju sa izvornim duhom i Morpurga povezuje samo ime. Za razliku od navedenog, Buntićeva knjižara živi punim plućima i privlači ne samo policama nego i sadržajima. Njeno ime je također indikativno. Naime, Ivo Andrić već godinama je kamen identitetskog spoticanja na kulturnom i političkom planu ovih prostora. Ne treba posebno naglašavati da se njime uglavnom barata kao argumentom koji služi populističkom prikupljanju bodova u javnosti koja književnost percipira samo kada je interpretirana kroz političke agende. Ljudi koji vječito traže dlaku u jajetu zasluga ovog nobelovca taj omlet nisu ni omirisali, a kamoli probali. Andrić je simbolički postavljen u adekvatne okvire ovom jednostavnom, a ipak tako znakovitom gestom. Nomen ovdje doista jeste omen. Piščeva bibliografija ima glavnu riječ, a to vrijedi i za druge.
U gradu u kojem je priželjkivano pomirenje godinama proizvođeno kalkulacijom umjesto organski i spontano, Klub predstavlja svojevrsni eksces. Tu ništa nije samo sebi svrhom, već u službi čitatelja i publike. Knjigama ne treba putovnica ni viza kako bi prelazile granice i spajale one koji dijele univerzalni jezik suvremene književnosti na ovim prostorima. Proverbijalne male bare regionalne scene spajaju se ovdje u jednu veću u kojoj se barem prividno lakše diše. U zidovima koje smo ovdje podigli između sebe, ljudi poput Buntića otvorili su prozor. Ušao je svjež zrak i rastjerao memlu kulturne klaustrofobije od koje možda još uvijek patimo, ali naši naučeni strahovi ovdje nakratko pronalaze vlastite katarze. Prije nego se potom vratimo u realnost u kojoj stvari i dalje funkcioniraju na isti način možemo zaroniti ispod površine mora čije je valove uzburkao jedan entuzijast otvorena srca i uma. Kolika je brazda koja iza njega ostaje vidjelo se ponajbolje na njegovu ispraćaju. Spojilo se naoko nespojivo i privuklo ljude koji se u Međugorju okupljaju pod jednim zajedničkim nazivnikom. To je čovjek čiju će odsutnost u budućnosti biti teško nadomjestiti nekim približne volje i ljubavi za kulturu koja je umjesto pukog ornamenta, živo i vitalno tkivo.
Pero Buntić je simbol svega što nas spaja nasuprot izdašnim kolektivnim investicijama u ono što nas dijeli. Cirkulacija stalnih mušterija i posjetilaca dala je Klubu atmosferu književnog Kafića Uzdravlje. Where everyone knows your name. To je drugi dom mnogih koji ga ne prolaze u društvu čiji žrvanj ne preživljava ništa što nema nabavnu i prodajnu cijenu, uključujući i mene samog. Iako sam to rijetko verbalizirao, nadam da sam djelom dokazao koliko mi je važna i sama svijest da u Mostaru još uvijek postoje ovakvi ljudi i ovakva mjesta. Ponajprije zato što mnogi drugi gradovi u BiH nisu te sreće. Prošlogodišnji Festival Poligon održao se u Klubu, što je prirodna simbioza koja u različitim oblicima neprestano evoluira. Genius i locus su ovdje jedno, kristaliziraju duh grada koji bubri ispod površnog populizma depresivne političke realnosti koja je sve manje i manje vrijedna pažnje. Treba ponoviti i podvući: bit će u Hercegovini u budućnosti još vinarija, lošijih ili boljih od njegove. To zapravo uopće nije bitno. Ono što jeste bitno -š toviše, nepobitno – neće se tako skoro ovdje ponoviti netko tko ulaže toliko u sve što mi je važno, drago i nužno. Duboku riječ, viziju, rušenje barijera i prijateljstvo bez zadrške. A taj se čovjek zvao Pero Buntić.
Pero Buntić: Neimar dobrote
Ljudi koji u društvu ostavljaju dubok trag dijele se na dvije vrste: oni koji kasabu pretvore u grad i oni koji grad pretvaraju u kasabu. Previše smo puta dosad bili primorani preživjeti ove druge. Ponekad se ipak dogodi sretna slučajnost entuzijasta koji unatoč logici koju nam sredina nameće kao najpraktičniju odlučuje na suprotnost: nešto što zahtijeva vrijeme, strast i trud koji ne mora nužno biti adekvatno profitabilan. Zato Peru Buntića svrstavamo među njih. Veličinu njegove ostavštine nipošto ne možemo mjeriti matematičkim parametrima tržišne ekonomije. Krila njegove filantropije i entuzijazma obuhvaćala su mnogo više od istoimene vinarije: umjetnost, književnost i izdavaštvo. Ico Mutevelić je sa vlastitom knjižarom i Prvom književnom komunom ucrtao grad koji nam je, nesavršen kakav već jeste, dosuđen na kartu onog svijeta koji svoj identitet pronalazi i u dubokoj riječi, a ne samo u izlogu. S druge strane, Buntićev Klub knjige Ivo Andrić ujedinio je to dvoje u gravitacijsku točku u kojoj se susrećemo sa onim bez čega bismo kao zajednica bili siromašniji. Od samog otvaranja slutilo je na nešto više od pukog prodavanja knjiga: svojevrsna tvornica kulture na jednoj raskrsnici.
Ako i jeste slučajno, podsvjesno je baš raskrsnica najprikladnija lokacija. Između ostaloga jer kao društvo već dugo stojimo na jednom mjestu umjesto da se krećemo ka budućnosti u koju bismo zajednički vjerovali. Živimo stvarnost koja je tretirana kao nimalo podsvjesno privremeno rješenje jer oni koji bi nas u tu budućnost trebali voditi preferiraju status quo. Egzistencijalni limb masa garantira im opstanak na pozicijama moći. One žive od mrvica koje padaju sa stola na političkom Olimpu. Međutim, ovdje nema kompromitiranja te zdrave, kreativne srčike koja zahtijeva posebne uvjete kako bi mogla pokazati svoju autentičnu moć. Ta zaštićena, a ipak interaktivna platforma je ono što nam ostavlja Pero Buntić. Kada povremeno ne znam u kojem smjeru ići, put me u Mostaru odvede pred vrata Kluba knjige Ivo Andrić. Za razliku od različitih ideoloških vrludanja, rijetki nepripremljeni zavrludaju unutra. Zahvaljujući Nini Šarcu, vrhunski kompetentnom čitatelju kojeg ćete susresti za pultom, ako i ne nađu ono po što su došli, kupci izađu sa njegovom preporukom pod rukom.
Ponekad uđu oni koji očekuju kopirnicu, školski pribor ili udžbenike. Na sreću, Klub nije takvo mjesto jer nikada nije iznevjerilo ono što je temeljni zadatak kulture: vrijednosti i ideje iznad svakodnevnih banalnosti koje nam odvlače pažnju od toga. Njegova izdavačka kuća objavila je 2004.g. moju zbirku pjesama Bijele noći. Bila je to naša prva suradnja kojoj je nesebično kumovao Miro Petrović. Tada još nisam znao da ćemo u budućnosti biti bliskiji i razmjere njegova rada, poput zbirke umjetnina čiji je jedan dio bio izložen u knjižari. Nije bio umjetnik, ali je bio utjelovljenje renesansnog mecene. Mostarska knjižara odražavala je strast i estetiku svojstvenu onima koji cijene, prepoznaju i uzdižu ono pored čega većina nas svakodnevno mehanički prolazi i gleda, a ne vidi. S druge strane, ovdje se vidi zašto ga je ovo društvo, korumpirano i toksično, trebalo a da toga nije bilo ni svjesno. Tako je uostalom i drugdje: kroz tuđe oči najbolje se vidi da još uvijek postoje stvari za koje se vrijedi boriti. A on, mecena i hedonist, dobro je znao kako se to radi, od vrijednih knjiga do vina koje je gotovo prirodno išlo ruku pod ruku sa umjetninama ovog nezasitnog kolekcionara.
Klub knjige Ivo Andrić može se barem djelomično usporediti sa splitskom knjižarom Morpurgo koja je nakon otvaranja u 19. st. evoluirala u okupljalište gradske intelektualne elite. Nažalost, na vjetrometini poratne privatizacije krahirala je kao i toliko drugih važnih kulturnih repera. S radom prestaje 2017., a sada je u njoj trgovina koju sa izvornim duhom i Morpurga povezuje samo ime. Za razliku od navedenog, Buntićeva knjižara živi punim plućima i privlači ne samo policama nego i sadržajima. Njeno ime je također indikativno. Naime, Ivo Andrić već godinama je kamen identitetskog spoticanja na kulturnom i političkom planu ovih prostora. Ne treba posebno naglašavati da se njime uglavnom barata kao argumentom koji služi populističkom prikupljanju bodova u javnosti koja književnost percipira samo kada je interpretirana kroz političke agende. Ljudi koji vječito traže dlaku u jajetu zasluga ovog nobelovca taj omlet nisu ni omirisali, a kamoli probali. Andrić je simbolički postavljen u adekvatne okvire ovom jednostavnom, a ipak tako znakovitom gestom. Nomen ovdje doista jeste omen. Piščeva bibliografija ima glavnu riječ, a to vrijedi i za druge.
U gradu u kojem je priželjkivano pomirenje godinama proizvođeno kalkulacijom umjesto organski i spontano, Klub predstavlja svojevrsni eksces. Tu ništa nije samo sebi svrhom, već u službi čitatelja i publike. Knjigama ne treba putovnica ni viza kako bi prelazile granice i spajale one koji dijele univerzalni jezik suvremene književnosti na ovim prostorima. Proverbijalne male bare regionalne scene spajaju se ovdje u jednu veću u kojoj se barem prividno lakše diše. U zidovima koje smo ovdje podigli između sebe, ljudi poput Buntića otvorili su prozor. Ušao je svjež zrak i rastjerao memlu kulturne klaustrofobije od koje možda još uvijek patimo, ali naši naučeni strahovi ovdje nakratko pronalaze vlastite katarze. Prije nego se potom vratimo u realnost u kojoj stvari i dalje funkcioniraju na isti način možemo zaroniti ispod površine mora čije je valove uzburkao jedan entuzijast otvorena srca i uma. Kolika je brazda koja iza njega ostaje vidjelo se ponajbolje na njegovu ispraćaju. Spojilo se naoko nespojivo i privuklo ljude koji se u Međugorju okupljaju pod jednim zajedničkim nazivnikom. To je čovjek čiju će odsutnost u budućnosti biti teško nadomjestiti nekim približne volje i ljubavi za kulturu koja je umjesto pukog ornamenta, živo i vitalno tkivo.
Pero Buntić je simbol svega što nas spaja nasuprot izdašnim kolektivnim investicijama u ono što nas dijeli. Cirkulacija stalnih mušterija i posjetilaca dala je Klubu atmosferu književnog Kafića Uzdravlje. Where everyone knows your name. To je drugi dom mnogih koji ga ne prolaze u društvu čiji žrvanj ne preživljava ništa što nema nabavnu i prodajnu cijenu, uključujući i mene samog. Iako sam to rijetko verbalizirao, nadam da sam djelom dokazao koliko mi je važna i sama svijest da u Mostaru još uvijek postoje ovakvi ljudi i ovakva mjesta. Ponajprije zato što mnogi drugi gradovi u BiH nisu te sreće. Prošlogodišnji Festival Poligon održao se u Klubu, što je prirodna simbioza koja u različitim oblicima neprestano evoluira. Genius i locus su ovdje jedno, kristaliziraju duh grada koji bubri ispod površnog populizma depresivne političke realnosti koja je sve manje i manje vrijedna pažnje. Treba ponoviti i podvući: bit će u Hercegovini u budućnosti još vinarija, lošijih ili boljih od njegove. To zapravo uopće nije bitno. Ono što jeste bitno -š toviše, nepobitno – neće se tako skoro ovdje ponoviti netko tko ulaže toliko u sve što mi je važno, drago i nužno. Duboku riječ, viziju, rušenje barijera i prijateljstvo bez zadrške. A taj se čovjek zvao Pero Buntić.