Golema slika užasa koja ne uznemiruje čak ni snove.
Treba moći shvatiti moć zaborava, još nehumaniju i
nerazumljiviju od moći zločina, da bi se bolje
upoznao monstrum u ljudskom biću.
Artur Adamov
Svaka se umjetnost temelji na prisutnosti čovjeka,
ali samo fotografija izvlači koristi iz njegovog izbivanja.
Andre Bazin
*
KOD CRNOG ORLA I.
Warena Landsmana upoznao sam sredinom zime. U to vrijeme bio sam povremeni prevoditelj i početnik, ali kako će slijed događaja pokazati, to uskoro više neću biti. U ovim krajevima, hoćeš-nećeš, brzo se odraste.
Samo za uske krugove, Waren je u Krapinu došao fotografirati neandertalske ostatke. O pronalazaču slavne pećine Dragutinu Krambergeru znao sam tek nekoliko skromnih školskih podataka. O lubanjama ništa.
Te subote, dosta rano izašao sam s foto-aparatom i okom spremnim uloviti kadar. Pogledao sam na sat – bilo je devet, a zatim u zamračeno nebo: mirisalo je na skori snijeg. Pomislio sam da ću oko jedanaest imati dobro svijetlo, najbolje što se može. Da ubijem vrijeme, skrenuo sam k “Crnom orlu”, jedinoj gostionici u mjestu. Stigavši, tamo nezadovoljno primijetih da je malena terasa zauzeta, ali bio sam žedan i nisam imao namjeru odustati.
Pošao sam unutra.
Iz prostrane i mračne sale s čijih zidova staklucaju oči prepariranih životinjskih glava. Waren mi je prišao – ponudih upaljač. Nepripaljena cigareta bila je samo uljudni paravan, mala vrata na koja je ušao u moje druženje. Obješen o vratu, privukao ga je novi Nicon od kojeg se u to vrijeme, niti za vrijeme pića i jela, nisam odvajao.
Pomislio sam da je Waren još jedan od zanesenih amatera. Međutim, kada je za stol dovukao svoju opremu, 35-icu s objektivom nalik na topovsku cijev, sa svojim aparatićem ja se stidljivo pogrbih.
Malo zatim, aludirajući na protekle krapinske dane i pećinske artefakata, raspričao se kako mu je dosta rutine.
– Sve više me zanima ratna fotografija!
Još jednom, pogledao sam materijale rasute po stolu: grubo obrađeno kamenje i polomljene kosti glave.
– A nagrada, za ove tužne ostatke? – upitah.
– Honorar je i dalje pristojan! Jedino se na njega još ne žalim! – reče bez snebivanja.
Bila mi je simpatična iskrenost toga visokog, nikotinski nervoznog stranca snažnoga nosa, kome azijski izražene jagodice pomalo zatvaraju oči, a kuštrava i prosijeda frizura opire svakom češlju.
– Planovi su ti u redu – rekoh raspoloženo – ali moram te podsjetiti: Ovdje kod nas nema rata.
– Istina je, rata još nema! – mirno tresući cigaretni pepeo potvrdi Waren, a onda završi. – Ali kao i na rijetku zvjerku, treba pričekati.
KOD CRNOG ORLA II.
Brzo se približilo jedanaest sati. Posljednja stvar koju sam mislio napraviti bila je podići se od stola, zahvaliti na društvu i poći na svjetlo: to je bilo prvi put da sjedim i razgovaram s fotografom. Srećom, niti mome sugovorniku nije se žurilo. Naručujući pića, objašnjavao je na koji način fotografija umirućega španjolskog partizana prelazi granicu običnog, aparatom dokumentiranog događaja i postaje umjetnost.
– Sve je sadržano u toj sekundi kadriranja koje oko ne može primijetiti, ruka ponoviti, niti mozak zapamtiti. Zbog toga, svaki put kada pogledaš tu fotografiju, umiranje se ponavlja!
Mislio sam da ću saznati više o zatvaranja blende, kadriranju, tajnama zanata. Međutim, kao ni smrt dobrovoljca u padu, niti ovoj temi nije se nazirao skori kraj.
– Jesi li čuo za djevojčicu iz Vijetnama, Napalm djevojčicu? – nastavi. – Gledaš je, a ona trči prema tebi vrišteći: Gorim! Gorim! Jesi li ikada pomislio kakvu je sreću imao onaj dvadesetogodišnji mladić kada mu je takav plijen utrčao pred objektiv?
– Nisam nikada o tome razmišljao – odgovorih. (Doista, o tome nisam razmišljao.)
– A samo to je bilo dovoljno za Pulitzera! – uzdahnu.
Toga trenutka požalio sam za propuštenim svjetlom, a moj je sugovornik zašutio stisnutih usnica i obrva koje su zabrinuto stršile naprijed, nije izgledao pijano.
– Čemu najednom taj izraz? – upitah.
Waren povuče dim cigarete. Zadržavši ga u plućima, napokon se isprazni prema niskom stropu i životinjama po zidovima:
– Zapravo, želim ti nešto reći. Premda možda ne bih trebao, jer jedva se poznajemo. Ali tebi mogu: podsjećaš na mene kada sam započinjao prije mnogo godina.
– Shvatit ću to kao kompliment! – rekoh zainteresirano.
– Nas dvojica smo u istom poslu – nastavi ovaj – ali to je odavno prestao biti posao.
Ovoga puta nisam želio prolaziti beskrajne uvode.
– I mi u ovim krajevima zaslužujemo poneki sažetak! Prema tome, nema potrebe da okolišaš! – rekoh požurujući.
Waren me pogleda, pomalo iznenađeno.
– Znači, direktno u glavu?
Klimnuh potvrdno.
– Kada je o tome već odlučeno, onda jedva čekam da započne! – reče tada.
Ulazna vrata se otvoriše, i nekoliko naoružanih ljudi smijući se i glasno razgovarajući uđe u salu. Odmah se osjetio težak miris duboke šume, ispaljenog baruta i obećavajućeg snijega. Bili su to lovci. Grupa konačno zauzme šank.
– Ne razumijem – rekoh nagnuvši se – šta to da započne?
– Ti, kao da ne znaš? – upita iznenađeno.
– Ne, ne znam! – ponovih. – Ali mislim da ćeš mi sada reći!
Waren se lupi po čelu, pogledavši me kao budalu.
– Rat!
– Ali ne bih želio da me pogrešno shvatiš! – nastavi odmah, ne dozvolivši da išta kažem. – Ja ovdje govorim o poslu! Sve drugo je izvan kadra.
Između stola i ostatka sale priječila su se dva uspravna stupa, kao pošteđene šume, a tri poprečne motke pridržavale su teški drveni strop koji je glumio potkrovlje s plastičnim povijušama. Gore u kutu, među ukrštenim gredama, skriven od pogleda i kao na prijestolju, kočila se ptičurina prašnjavih krila, s očima od šarenog stakla. Dok je govorio, Warenova usta bila su poput kljuna, s kojeg vise komadi mesa.
– Ovo je prilika koju fotografi ne smiju propustiti, a bojište usred Europe je lako dostupna destinacija – nastavio je. – Istina, bit će krvavo i gadno! Ali što je opasnije, to su veći izgledi da se nešto vrijedno ulovi objektivom!
– Federico Borell Garcia na Cerro Muriano, nedaleko od Cordobe! – podsjetih na mrtvog partizana.
– Točno! – uzviknu. – Međutim, ima tu još nečega! – pokaže užarenim vrhom cigarete prema šanku.
– Oni vrapčji lovci koji sada veselo sjede i čavrljaju, za nekoliko će mjeseci postati fotografski poželjni. Jesi li ikada o tome razmišljao?
Okrenuh se prema šanku. Ta bi fotografija, neoštra od trešnje foto-aparata, djelovala uvjerljivo – u kicoški kratkim šeširima, tri pijana fazanova pera gledaju u smjeru kamere – u tome trenutku nije me zanimala.
– Pa što ja imam s njima? – upitah, vrativši pogled.
– Naravno da imaš! Ti budući ratnici i koljači – to su tvoji susjedi, ne moji. Sasvim je drugo kada se rat dogodi kod tebe. Domaći čovjek nije ni svjestan da je manipuliran. A priznat ćeš, to nije jednostavno.
Razmišljao sam nekoliko trenutaka.
– Bogami, nije jednostavno!
– Pa hoćeš li – upita me tada, povjerljivo spuštajući ruku na rame – u onome što slijedi moći fotografirati ljude koji pate, a da pri tome ništa drugo ne…?
Ovoga puta nije trebalo razmišljati. To što mi je visilo o vratu više nije bio fotografski aparat, već strašno i moćno oružje kojim počinju i završavaju ratovi. Bio sam spreman da svakoga, bez razlike, izrešetam objektivom i zaslijepim blicem. Sve drugo je, kako maloprije reče Waren, bilo izvan kadra.
– Hoću! – dreknem s podignutom čašom.
– Jer u onome što slijedi važna je jedino fotografija!
Lovci, bučno kako su i ušli, napuste salu. Pred otvorenim vratima je sniježilo. Nekoliko pahuljica uleti među životinje po zidovima i ljude za stolovima. Više se ne sjećam kako je razgovor tekao dalje, jer alkohol sve slike izbriše.
* * *
Nakon probdjevene noći snijeg je još padao. Žuti autobus boje pijeska s nalazišta i kotačima prteći snijeg, jednim sporim manevrom golemog kukca ispustio je nekoliko jadnih i smrdljivih oblačića, a zatim nestao u jutarnjoj izmaglici. Dok se okretao na cesti, vidio sam Warena kako maše. I ja podigoh desnicu, mrdnuvši dlanovima.
– Zbogom!
Siguran sam, nismo pomislili da ćemo se ponovo sresti.
POČETAK RATA
Godinu dana kasnije, početkom listopada, započeo je rat kojeg je Waren u “Crnom orlu” nestrpljivo očekivao. Premda nije bio formalno proglašen, započeo je najprije na fotografijama i novinskim člancima, potom su gorjele kuće, automobili, i druge nekretnine. A onda su na red došli ljudi. Kada je umjesto tinte prolivena ljudska krv, kada je pala prva žrtva, nitko se nije previše iznenadio.
S tim prevratničkim događajima sam napustio svoj redoviti i slabo plaćen posao, te postao novinar-slobodnjak.
Fotografirao sam kolonu tenkova. Poput zelenkaste zmije puzila je savskim mostom. Polovica mosta gubila se u jutarnjoj izmaglici, pritom čineći varljivi utisak da druga nedostaje. Međutim, tenkovi su se neoštećeni pojavljivali na suprotnoj obali.
Fotografirao sam studenta na peronu autobusnog kolodvora. Okupljeni su gledali premlaćivanje, nisu učinili ništa da ga spriječe. I ja sam stajao po strani i fotografirao. Fotografije nisam objavio. Bilo je to gubljenje talenta, prilike i vremena.
PONOVNI SUSRET
Na poslovima od ratišta do ratišta, Warena sam (trebam li uopće reći: slučajno) ponovno susreo sredinom zime, u istočnoj Hrvatskoj, blizu Slunja. Bio je to prijateljski, ali neočekivani susret.
U gradiću sam namjeravao ostati, a Waren je sutradan nastavljao prema Bosni i Sarajevu. Pijući rakiju, bosansku prepečenicu, večer smo proveli u skloništu. A vani je padao snijeg pršić, prvi te suhe zime. Podrum trošnog kućerka bio je tako plitko iskopan pa bi nas neka zalutala granata podigla u zrak zajedno s pokrajnjim dijelom iz kojeg je, usprkos pokrivaču od mladog snijega, dopirao smrad izmetina. Ali zbog rakije i osjećaja bezazlenosti koji je dolazio sa snijegom mi smo se osjećali sigurni i zaštićeni. Waren Landsman nije bio čovjek kojeg sam upoznao – bilo je to starački pogrbljeno i mršavo tijelo plavih očiju, lica išaranog alkoholičarskim spajderima.
Pitao me što je s onom gostionicom, “Crnim orlom”, u kojoj smo se upoznali.
– Nakon tvog odlaska pretvorena je u vojni štab! A onda je jedne noći izbio požar. Niti ga kiša nije mogla ugasiti.
– Šteta tako lijepih kavana – komentirao je sa žaljenjem, pritom znakovito pokazujući na aparat.
– Na žalost: ne! – odgovorih. – Mislio sam: tko će mi objaviti sliku seoske lomače? Kada gore, na ovom svijetu sve su kavane iste.
– Sada znaš da nije tako! – reče pripaljujući cigaretu na opušak stare. Zatim, kao da želi srediti misli, još jednom nervozno prođe prstima kroz guste kovrče.
– Jer u kavani uvijek nekog ima – završi.
– Pa što s njima? – upitah, ponovo se prisjetivši one kobne noći i jedne srneće glave s očima od praskajućeg stakla.
Waren najprije potegne gutljaj rakije, a zatim, protrljavši dlanove kao da pere ruke i s dojmom da se tu više ništa ne može učiniti, reče.
– Na žalost, imao sam i tu priliku! Film sam kasnije sakrio u čizmu, za slučaj da mi ga hoće oduzeti! Zatim uzme svoju fotografsku torbu.
– Uostalom, pogledaj i sam.
Otvorio sam časopis i gledao kao što kirurg gleda otvorenu ranu – bez emocija, pokušavajući pronaći položaj koji je zauzimao objektiv. Veliki naslov iznad slike vrišti, a oči mole za pomoć, obraćajući se kameri.
– Ovo je iz kavane? – upitah, promatrajući tu fotografiju snimljenu iz donjeg rakursa, s unošenjem u svaki detalj: u bolnom kriku širom otvorena ženska usta. Bilo je to pravo seciranje.
– Pila je s nekim vojnicima, polijevajući se alkoholom – pojasni. – A onda je netko na nju bacio Zippo upaljač.
Pomislio sam kako je tom prilikom baš prisutnost fotografa potaknula gorenje – htjeli su da se takvo nešto objavi. Mislim da je i Waren to znao, iako je jedini otponac koje je držao u rukama bio foto-aparat.
– Napravi još nekoliko ovakvih – rekoh – a onda će i ovaj pakao poslužiti da potvrdi vrline raja.
Waren me promatrao, kao da ne razumije.
– World Press! Pulitzer! – pojasnih.
– Dragi moj, ja se više nikada neću odmoriti – reče tada. Nigdje ne žureći, jer imao je pred sobom sve ratne noći ovoga svijeta. Ulio si je još jednu čašicu. Ovoga puta nisam imao namjeru požurivati.
– Sjećaš li se našeg susreta? – upita zatim. – Spominjao sam onog španjolskog dobrovoljca.
– Kojeg si osudio na vječito umiranje! – prisjetih se. – Što s njim?
– Umro je pred pet godina! – reče.
– Pa što? Umro čovjek. Svih to na kraju čeka.
– Slažem se – reče. – Međutim, nedugo nakon našeg susreta upoznao sam sina fotografa. Išao je posjetiti grob oca koji si je prostrijelio glavu.
– Prostrijelio glavu?! – ponovih zainteresirano.
– P-a-k!!! – viknu, pritom na sljepoočnici prstima ruke oponašajući okidanje revolvera. – I to starim browningom, uspomenom iz rata. A znaš li zbog čega?
– Ne pada mi ništa na pamet.
Promatrajući me rakijaški, nagnu se prema meni, osjetio sam dah iz usta i znoj tijela.
– Razmisli, možda mogu pomoći u onome što te čeka!
– Ne pada mi ništa na pamet! – ponovih, uzmičući. U napetosti, opet sam čuo topove u daljini i smrad izmetine u susjednoj prostoriji.
– Kako ne razumiješ? – reče tada. – Umiranje partizana ne ponavlja se samo na fotografiji, već i u glavi onoga tko ju je fotografirao. Fotograf je ostao na životu, ali njegov model još nije mrtav. A neće nikada ni biti, jer ga mrtvim nije uslikao. Tako se život pretvara u beskrajno iščekivanje te smrti koja nikako da se dogodi, samo se trenutak umiranja ponavlja kao neprekidna sadašnjost, neki pokvareni, pakleni vrtuljak! – završi dršćući, s prstima na sljepoočnici i časopisom u drugoj ruci.
JUTRO OD ŠLJIVA
Jutro sam proveo s Warenom. Kavu smo pili šuteći. Mislim da niti njemu nije bilo na kraj pameti da spomene sinoćnji razgovor. Okolne planine bile su bijele od sinoćnjeg snijega, svjetlo na njima biblijsko, zrak svjež, a nekoliko metara dalje jedan potok bio je pokriven skramom od nježnog leda. Činilo se da ništa ne može pokvariti ovu lažnu idilu zimskog jutra.
– Ovdje kod vas kasno sviće, ali je lijepo! – primijeti Waren. – Kao da nije rat.
Tada mi još reče da je zbog sinoćnjeg alkohola prespavao kamion za Sarajevo. Srknuvši gutljaj kave, pogledao me od alkohola izmrežanim bjeloočnicama.
– Ali zapravo mi je svejedno – nastavi. – Rat ovamo – rat onamo, isto je.
TVORNICA
Ono što slijedi pamtim kao niz fotografija. Međutim, posljednja je sasvim osvijetljena.
Sa šalicom kave u rukama, nagovaram Warena da pođe sa mnom. Za to vrijeme ima ruke mirno položene na stolu prekrivenom prljavom mušemom. U lijevoj mu ruci cigareta, u desnoj jutarnja rakija. Gostionica u kojoj razgovaramo smrdi na nedavni barut i jučerašnju janjetinu.
Vozeći se u razvaljenoj Ladi Nivi samo se gledamo, nitko ništa ne govori, ali proživljavamo isti strah. Na crti razdvajanja prisustvujemo dogovoru oficira oko prestanka borbi.
– Do dva sata! – podignutih ruku objaviše okupljenim stranama.
Zatim nastavljamo!
U unutrašnjosti kupole sve je mračno, samo je arena osvijetljena. Na nedavno granatiranje podsjećaju pocrnjele rupe i ispale instalacije – proviruju iz zidova kao iz tijela lešine. Na južnom zidu, preko stiliziranih slova zamršenih kao povijuše, stoji svježe obojen, golemi Isusov mural, s prizorom iz Novog zavjeta. Malo zatim, u pokrajnjoj prostoriji čudom pošteđenoj barutom, zatekosmo nekoliko ljudi. Svi u različitim uniformama. Na metalnom stolu raspoređuju se boce s otopinom i vrećicama krvi.
– Naši psi se vole boriti! Nema većeg mučenja nego da se drže kao kućni ljubimci! – objašnjavao sam pokazujući na pune kaveze i improviziranu ambulantu.
– Važno je da i poraženi prežive.
Waren je najviše bio iznenađen činjenicom da su vojnici koji su prčkali oko pseće krvi na ratištu bili neprijatelji.
– Ovo su prvi sportaši koji probijaju granice – objasnih, trljajući palac i kažiprst.
– Pedeset tisuća za pobjednika!
Borilište je omeđeno pivskim kašetama. Otprilike, četiri puta četiri metra. Publika sjedi na improviziranim tribinama. Tišina kao na Wimbledonu.
Prva borba brzo je završila: bull terijer cvili, izgrižen po tijelu, krvari. Dižem aparat.
– To su naša današnja lovina – rekoh okidajući.
* * *
Predzadnja borba bila se oduljila, a dogovorenih dva sata je isticalo. Još pod dojmom izgriženih ušiju i otkinute butine, dvojica vojnika ne povlače tijelo. Spustio sam objektiv prema izmrcvarenoj životinji. Ali Waren i dalje ne podiže aparat.
– Misliš li da su se fotograf i pogođeni Španjolac poznavali? – upita najednom.
– Možda jesu, možda nisu – rekoh i dalje zabavljen ranjenom životinjom. Bio je to pogled bez kadriranja, svjetlo bez blende i ekspozicije. Ali to još uvijek nije bio trenutak koji sam očekivao, jer posljednji psi krenuše.
– Fotograf je znao da će partizan poginuti! – nastavi ovaj analizirati smrt staru devedeset godina.
– Cijelo vrijeme imao je aparat uperen u njega!
Okrenuo sam se prema Warenu. Nekoliko trenutaka gledao me najtužnijim pogledom koji se može zamisliti, a onda nastavio:
– Spašavanje ponekog života važnije je od svakog izvještavanja! – i mirnoćom kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, zakoračio preko kašeta.
Pomislio sam: što više čekati kada primirje ističe. Waren je još jedan pas u areni koji nije imao sreće! Trenutak zatim, u objektivu imao sam moju najbolju fotografiju koju nikada neću razviti: u pozadini uzbuđena gomila, a ispred nje Waren koji pokušava razdvojiti zaraćene životinje što mu kao dva okrvavljena grozda vise na vratu.
Trenutak zatim, udarac granate po krovu najavio je prestanak primirja.
PURGATORIJ
Više nisam siguran nalazim li se na nekom prijateljskom mjestu ili u opasnosti. Kako se prašina od eksplozije razilazi, pojavljuje se obojena prilika u haljini, raširenih ruku, sa svjetiljkom u jednoj i mačem u drugoj, grudi opasanih redenikom sa zlatnim povezom, krvavog čela i kose oblivene krvlju. Ne usuđuje se sići, kao da još uvijek motri – mene, svoju sigurnu žrtvu, pored plijena čete vragova pod nogama, koji podsjećaju toga naoružanog, posjednutog, s plamenom svjetiljke u ruci:
– Zamahni svojim srpom i žanji, došao je čas, jer je dozrela žetva na zemlji!
A možda će ta naslikana prilika zauvijek i ostati tamo na zidu, zgađena od maloprijašnjeg prizora. Od te misli, možda je samo strašniji ovaj snijeg, kao u crkvi? Već je palac napadao, ali pada i dalje. Ljute kao igle, pahuljice sve luđe kovitlaju kroz otvorene rupe na krovu, razvaljena vrata i razbijene prozore, sve izjednačavajući svojim bijelim, istovjetnim slikama.
Prteći stazu, netko će doći pokupiti razbacani novac, satove na rukama i pseće ogrlice. Do tada, u lokvi pseće krvi gledam snijeg kako pada, a kroz rupe na zidovima svjetla u daljini što titraju, kao na aerodromu, šarajući zasnježenim mrakom.
* * *
Još malo snijega i – gotovo. Čim sklopim oči da bih se ugrijao, odmah neki kosmati demon iz snijega iščeprka foto-aparat i vrati rolnu filma na početak. Tada čujem viku gomile i režanje pasa, dok haljinu na zidu ližu plameni jezici, a pluća mi se guše pepelom sjećanja.
Pepeo sjećanja
Grad: Krapina
Igoru Zirojeviću
*
Golema slika užasa koja ne uznemiruje čak ni snove.
Treba moći shvatiti moć zaborava, još nehumaniju i
nerazumljiviju od moći zločina, da bi se bolje
upoznao monstrum u ljudskom biću.
Artur Adamov
Svaka se umjetnost temelji na prisutnosti čovjeka,
ali samo fotografija izvlači koristi iz njegovog izbivanja.
Andre Bazin
*
KOD CRNOG ORLA I.
Warena Landsmana upoznao sam sredinom zime. U to vrijeme bio sam povremeni prevoditelj i početnik, ali kako će slijed događaja pokazati, to uskoro više neću biti. U ovim krajevima, hoćeš-nećeš, brzo se odraste.
Samo za uske krugove, Waren je u Krapinu došao fotografirati neandertalske ostatke. O pronalazaču slavne pećine Dragutinu Krambergeru znao sam tek nekoliko skromnih školskih podataka. O lubanjama ništa.
Te subote, dosta rano izašao sam s foto-aparatom i okom spremnim uloviti kadar. Pogledao sam na sat – bilo je devet, a zatim u zamračeno nebo: mirisalo je na skori snijeg. Pomislio sam da ću oko jedanaest imati dobro svijetlo, najbolje što se može. Da ubijem vrijeme, skrenuo sam k “Crnom orlu”, jedinoj gostionici u mjestu. Stigavši, tamo nezadovoljno primijetih da je malena terasa zauzeta, ali bio sam žedan i nisam imao namjeru odustati.
Pošao sam unutra.
Iz prostrane i mračne sale s čijih zidova staklucaju oči prepariranih životinjskih glava. Waren mi je prišao – ponudih upaljač. Nepripaljena cigareta bila je samo uljudni paravan, mala vrata na koja je ušao u moje druženje. Obješen o vratu, privukao ga je novi Nicon od kojeg se u to vrijeme, niti za vrijeme pića i jela, nisam odvajao.
Pomislio sam da je Waren još jedan od zanesenih amatera. Međutim, kada je za stol dovukao svoju opremu, 35-icu s objektivom nalik na topovsku cijev, sa svojim aparatićem ja se stidljivo pogrbih.
Malo zatim, aludirajući na protekle krapinske dane i pećinske artefakata, raspričao se kako mu je dosta rutine.
– Sve više me zanima ratna fotografija!
Još jednom, pogledao sam materijale rasute po stolu: grubo obrađeno kamenje i polomljene kosti glave.
– A nagrada, za ove tužne ostatke? – upitah.
– Honorar je i dalje pristojan! Jedino se na njega još ne žalim! – reče bez snebivanja.
Bila mi je simpatična iskrenost toga visokog, nikotinski nervoznog stranca snažnoga nosa, kome azijski izražene jagodice pomalo zatvaraju oči, a kuštrava i prosijeda frizura opire svakom češlju.
– Planovi su ti u redu – rekoh raspoloženo – ali moram te podsjetiti: Ovdje kod nas nema rata.
– Istina je, rata još nema! – mirno tresući cigaretni pepeo potvrdi Waren, a onda završi. – Ali kao i na rijetku zvjerku, treba pričekati.
KOD CRNOG ORLA II.
Brzo se približilo jedanaest sati. Posljednja stvar koju sam mislio napraviti bila je podići se od stola, zahvaliti na društvu i poći na svjetlo: to je bilo prvi put da sjedim i razgovaram s fotografom. Srećom, niti mome sugovorniku nije se žurilo. Naručujući pića, objašnjavao je na koji način fotografija umirućega španjolskog partizana prelazi granicu običnog, aparatom dokumentiranog događaja i postaje umjetnost.
– Sve je sadržano u toj sekundi kadriranja koje oko ne može primijetiti, ruka ponoviti, niti mozak zapamtiti. Zbog toga, svaki put kada pogledaš tu fotografiju, umiranje se ponavlja!
Mislio sam da ću saznati više o zatvaranja blende, kadriranju, tajnama zanata. Međutim, kao ni smrt dobrovoljca u padu, niti ovoj temi nije se nazirao skori kraj.
– Jesi li čuo za djevojčicu iz Vijetnama, Napalm djevojčicu? – nastavi. – Gledaš je, a ona trči prema tebi vrišteći: Gorim! Gorim! Jesi li ikada pomislio kakvu je sreću imao onaj dvadesetogodišnji mladić kada mu je takav plijen utrčao pred objektiv?
– Nisam nikada o tome razmišljao – odgovorih. (Doista, o tome nisam razmišljao.)
– A samo to je bilo dovoljno za Pulitzera! – uzdahnu.
Toga trenutka požalio sam za propuštenim svjetlom, a moj je sugovornik zašutio stisnutih usnica i obrva koje su zabrinuto stršile naprijed, nije izgledao pijano.
– Čemu najednom taj izraz? – upitah.
Waren povuče dim cigarete. Zadržavši ga u plućima, napokon se isprazni prema niskom stropu i životinjama po zidovima:
– Zapravo, želim ti nešto reći. Premda možda ne bih trebao, jer jedva se poznajemo. Ali tebi mogu: podsjećaš na mene kada sam započinjao prije mnogo godina.
– Shvatit ću to kao kompliment! – rekoh zainteresirano.
– Nas dvojica smo u istom poslu – nastavi ovaj – ali to je odavno prestao biti posao.
Ovoga puta nisam želio prolaziti beskrajne uvode.
– I mi u ovim krajevima zaslužujemo poneki sažetak! Prema tome, nema potrebe da okolišaš! – rekoh požurujući.
Waren me pogleda, pomalo iznenađeno.
– Znači, direktno u glavu?
Klimnuh potvrdno.
– Kada je o tome već odlučeno, onda jedva čekam da započne! – reče tada.
Ulazna vrata se otvoriše, i nekoliko naoružanih ljudi smijući se i glasno razgovarajući uđe u salu. Odmah se osjetio težak miris duboke šume, ispaljenog baruta i obećavajućeg snijega. Bili su to lovci. Grupa konačno zauzme šank.
– Ne razumijem – rekoh nagnuvši se – šta to da započne?
– Ti, kao da ne znaš? – upita iznenađeno.
– Ne, ne znam! – ponovih. – Ali mislim da ćeš mi sada reći!
Waren se lupi po čelu, pogledavši me kao budalu.
– Rat!
– Ali ne bih želio da me pogrešno shvatiš! – nastavi odmah, ne dozvolivši da išta kažem. – Ja ovdje govorim o poslu! Sve drugo je izvan kadra.
Između stola i ostatka sale priječila su se dva uspravna stupa, kao pošteđene šume, a tri poprečne motke pridržavale su teški drveni strop koji je glumio potkrovlje s plastičnim povijušama. Gore u kutu, među ukrštenim gredama, skriven od pogleda i kao na prijestolju, kočila se ptičurina prašnjavih krila, s očima od šarenog stakla. Dok je govorio, Warenova usta bila su poput kljuna, s kojeg vise komadi mesa.
– Ovo je prilika koju fotografi ne smiju propustiti, a bojište usred Europe je lako dostupna destinacija – nastavio je. – Istina, bit će krvavo i gadno! Ali što je opasnije, to su veći izgledi da se nešto vrijedno ulovi objektivom!
– Federico Borell Garcia na Cerro Muriano, nedaleko od Cordobe! – podsjetih na mrtvog partizana.
– Točno! – uzviknu. – Međutim, ima tu još nečega! – pokaže užarenim vrhom cigarete prema šanku.
– Oni vrapčji lovci koji sada veselo sjede i čavrljaju, za nekoliko će mjeseci postati fotografski poželjni. Jesi li ikada o tome razmišljao?
Okrenuh se prema šanku. Ta bi fotografija, neoštra od trešnje foto-aparata, djelovala uvjerljivo – u kicoški kratkim šeširima, tri pijana fazanova pera gledaju u smjeru kamere – u tome trenutku nije me zanimala.
– Pa što ja imam s njima? – upitah, vrativši pogled.
– Naravno da imaš! Ti budući ratnici i koljači – to su tvoji susjedi, ne moji. Sasvim je drugo kada se rat dogodi kod tebe. Domaći čovjek nije ni svjestan da je manipuliran. A priznat ćeš, to nije jednostavno.
Razmišljao sam nekoliko trenutaka.
– Bogami, nije jednostavno!
– Pa hoćeš li – upita me tada, povjerljivo spuštajući ruku na rame – u onome što slijedi moći fotografirati ljude koji pate, a da pri tome ništa drugo ne…?
Ovoga puta nije trebalo razmišljati. To što mi je visilo o vratu više nije bio fotografski aparat, već strašno i moćno oružje kojim počinju i završavaju ratovi. Bio sam spreman da svakoga, bez razlike, izrešetam objektivom i zaslijepim blicem. Sve drugo je, kako maloprije reče Waren, bilo izvan kadra.
– Hoću! – dreknem s podignutom čašom.
– Jer u onome što slijedi važna je jedino fotografija!
Lovci, bučno kako su i ušli, napuste salu. Pred otvorenim vratima je sniježilo. Nekoliko pahuljica uleti među životinje po zidovima i ljude za stolovima. Više se ne sjećam kako je razgovor tekao dalje, jer alkohol sve slike izbriše.
* * *
Nakon probdjevene noći snijeg je još padao. Žuti autobus boje pijeska s nalazišta i kotačima prteći snijeg, jednim sporim manevrom golemog kukca ispustio je nekoliko jadnih i smrdljivih oblačića, a zatim nestao u jutarnjoj izmaglici. Dok se okretao na cesti, vidio sam Warena kako maše. I ja podigoh desnicu, mrdnuvši dlanovima.
– Zbogom!
Siguran sam, nismo pomislili da ćemo se ponovo sresti.
POČETAK RATA
Godinu dana kasnije, početkom listopada, započeo je rat kojeg je Waren u “Crnom orlu” nestrpljivo očekivao. Premda nije bio formalno proglašen, započeo je najprije na fotografijama i novinskim člancima, potom su gorjele kuće, automobili, i druge nekretnine. A onda su na red došli ljudi. Kada je umjesto tinte prolivena ljudska krv, kada je pala prva žrtva, nitko se nije previše iznenadio.
S tim prevratničkim događajima sam napustio svoj redoviti i slabo plaćen posao, te postao novinar-slobodnjak.
Fotografirao sam kolonu tenkova. Poput zelenkaste zmije puzila je savskim mostom. Polovica mosta gubila se u jutarnjoj izmaglici, pritom čineći varljivi utisak da druga nedostaje. Međutim, tenkovi su se neoštećeni pojavljivali na suprotnoj obali.
Fotografirao sam studenta na peronu autobusnog kolodvora. Okupljeni su gledali premlaćivanje, nisu učinili ništa da ga spriječe. I ja sam stajao po strani i fotografirao. Fotografije nisam objavio. Bilo je to gubljenje talenta, prilike i vremena.
PONOVNI SUSRET
Na poslovima od ratišta do ratišta, Warena sam (trebam li uopće reći: slučajno) ponovno susreo sredinom zime, u istočnoj Hrvatskoj, blizu Slunja. Bio je to prijateljski, ali neočekivani susret.
U gradiću sam namjeravao ostati, a Waren je sutradan nastavljao prema Bosni i Sarajevu. Pijući rakiju, bosansku prepečenicu, večer smo proveli u skloništu. A vani je padao snijeg pršić, prvi te suhe zime. Podrum trošnog kućerka bio je tako plitko iskopan pa bi nas neka zalutala granata podigla u zrak zajedno s pokrajnjim dijelom iz kojeg je, usprkos pokrivaču od mladog snijega, dopirao smrad izmetina. Ali zbog rakije i osjećaja bezazlenosti koji je dolazio sa snijegom mi smo se osjećali sigurni i zaštićeni. Waren Landsman nije bio čovjek kojeg sam upoznao – bilo je to starački pogrbljeno i mršavo tijelo plavih očiju, lica išaranog alkoholičarskim spajderima.
Pitao me što je s onom gostionicom, “Crnim orlom”, u kojoj smo se upoznali.
– Nakon tvog odlaska pretvorena je u vojni štab! A onda je jedne noći izbio požar. Niti ga kiša nije mogla ugasiti.
– Šteta tako lijepih kavana – komentirao je sa žaljenjem, pritom znakovito pokazujući na aparat.
– Na žalost: ne! – odgovorih. – Mislio sam: tko će mi objaviti sliku seoske lomače? Kada gore, na ovom svijetu sve su kavane iste.
– Sada znaš da nije tako! – reče pripaljujući cigaretu na opušak stare. Zatim, kao da želi srediti misli, još jednom nervozno prođe prstima kroz guste kovrče.
– Jer u kavani uvijek nekog ima – završi.
– Pa što s njima? – upitah, ponovo se prisjetivši one kobne noći i jedne srneće glave s očima od praskajućeg stakla.
Waren najprije potegne gutljaj rakije, a zatim, protrljavši dlanove kao da pere ruke i s dojmom da se tu više ništa ne može učiniti, reče.
– Na žalost, imao sam i tu priliku! Film sam kasnije sakrio u čizmu, za slučaj da mi ga hoće oduzeti! Zatim uzme svoju fotografsku torbu.
– Uostalom, pogledaj i sam.
Otvorio sam časopis i gledao kao što kirurg gleda otvorenu ranu – bez emocija, pokušavajući pronaći položaj koji je zauzimao objektiv. Veliki naslov iznad slike vrišti, a oči mole za pomoć, obraćajući se kameri.
– Ovo je iz kavane? – upitah, promatrajući tu fotografiju snimljenu iz donjeg rakursa, s unošenjem u svaki detalj: u bolnom kriku širom otvorena ženska usta. Bilo je to pravo seciranje.
– Pila je s nekim vojnicima, polijevajući se alkoholom – pojasni. – A onda je netko na nju bacio Zippo upaljač.
Pomislio sam kako je tom prilikom baš prisutnost fotografa potaknula gorenje – htjeli su da se takvo nešto objavi. Mislim da je i Waren to znao, iako je jedini otponac koje je držao u rukama bio foto-aparat.
– Napravi još nekoliko ovakvih – rekoh – a onda će i ovaj pakao poslužiti da potvrdi vrline raja.
Waren me promatrao, kao da ne razumije.
– World Press! Pulitzer! – pojasnih.
– Dragi moj, ja se više nikada neću odmoriti – reče tada. Nigdje ne žureći, jer imao je pred sobom sve ratne noći ovoga svijeta. Ulio si je još jednu čašicu. Ovoga puta nisam imao namjeru požurivati.
– Sjećaš li se našeg susreta? – upita zatim. – Spominjao sam onog španjolskog dobrovoljca.
– Kojeg si osudio na vječito umiranje! – prisjetih se. – Što s njim?
– Umro je pred pet godina! – reče.
– Pa što? Umro čovjek. Svih to na kraju čeka.
– Slažem se – reče. – Međutim, nedugo nakon našeg susreta upoznao sam sina fotografa. Išao je posjetiti grob oca koji si je prostrijelio glavu.
– Prostrijelio glavu?! – ponovih zainteresirano.
– P-a-k!!! – viknu, pritom na sljepoočnici prstima ruke oponašajući okidanje revolvera. – I to starim browningom, uspomenom iz rata. A znaš li zbog čega?
– Ne pada mi ništa na pamet.
Promatrajući me rakijaški, nagnu se prema meni, osjetio sam dah iz usta i znoj tijela.
– Razmisli, možda mogu pomoći u onome što te čeka!
– Ne pada mi ništa na pamet! – ponovih, uzmičući. U napetosti, opet sam čuo topove u daljini i smrad izmetine u susjednoj prostoriji.
– Kako ne razumiješ? – reče tada. – Umiranje partizana ne ponavlja se samo na fotografiji, već i u glavi onoga tko ju je fotografirao. Fotograf je ostao na životu, ali njegov model još nije mrtav. A neće nikada ni biti, jer ga mrtvim nije uslikao. Tako se život pretvara u beskrajno iščekivanje te smrti koja nikako da se dogodi, samo se trenutak umiranja ponavlja kao neprekidna sadašnjost, neki pokvareni, pakleni vrtuljak! – završi dršćući, s prstima na sljepoočnici i časopisom u drugoj ruci.
JUTRO OD ŠLJIVA
Jutro sam proveo s Warenom. Kavu smo pili šuteći. Mislim da niti njemu nije bilo na kraj pameti da spomene sinoćnji razgovor. Okolne planine bile su bijele od sinoćnjeg snijega, svjetlo na njima biblijsko, zrak svjež, a nekoliko metara dalje jedan potok bio je pokriven skramom od nježnog leda. Činilo se da ništa ne može pokvariti ovu lažnu idilu zimskog jutra.
– Ovdje kod vas kasno sviće, ali je lijepo! – primijeti Waren. – Kao da nije rat.
Tada mi još reče da je zbog sinoćnjeg alkohola prespavao kamion za Sarajevo. Srknuvši gutljaj kave, pogledao me od alkohola izmrežanim bjeloočnicama.
– Ali zapravo mi je svejedno – nastavi. – Rat ovamo – rat onamo, isto je.
TVORNICA
Ono što slijedi pamtim kao niz fotografija. Međutim, posljednja je sasvim osvijetljena.
Sa šalicom kave u rukama, nagovaram Warena da pođe sa mnom. Za to vrijeme ima ruke mirno položene na stolu prekrivenom prljavom mušemom. U lijevoj mu ruci cigareta, u desnoj jutarnja rakija. Gostionica u kojoj razgovaramo smrdi na nedavni barut i jučerašnju janjetinu.
Vozeći se u razvaljenoj Ladi Nivi samo se gledamo, nitko ništa ne govori, ali proživljavamo isti strah. Na crti razdvajanja prisustvujemo dogovoru oficira oko prestanka borbi.
– Do dva sata! – podignutih ruku objaviše okupljenim stranama.
Zatim nastavljamo!
U unutrašnjosti kupole sve je mračno, samo je arena osvijetljena. Na nedavno granatiranje podsjećaju pocrnjele rupe i ispale instalacije – proviruju iz zidova kao iz tijela lešine. Na južnom zidu, preko stiliziranih slova zamršenih kao povijuše, stoji svježe obojen, golemi Isusov mural, s prizorom iz Novog zavjeta. Malo zatim, u pokrajnjoj prostoriji čudom pošteđenoj barutom, zatekosmo nekoliko ljudi. Svi u različitim uniformama. Na metalnom stolu raspoređuju se boce s otopinom i vrećicama krvi.
– Naši psi se vole boriti! Nema većeg mučenja nego da se drže kao kućni ljubimci! – objašnjavao sam pokazujući na pune kaveze i improviziranu ambulantu.
– Važno je da i poraženi prežive.
Waren je najviše bio iznenađen činjenicom da su vojnici koji su prčkali oko pseće krvi na ratištu bili neprijatelji.
– Ovo su prvi sportaši koji probijaju granice – objasnih, trljajući palac i kažiprst.
– Pedeset tisuća za pobjednika!
Borilište je omeđeno pivskim kašetama. Otprilike, četiri puta četiri metra. Publika sjedi na improviziranim tribinama. Tišina kao na Wimbledonu.
Prva borba brzo je završila: bull terijer cvili, izgrižen po tijelu, krvari. Dižem aparat.
– To su naša današnja lovina – rekoh okidajući.
* * *
Predzadnja borba bila se oduljila, a dogovorenih dva sata je isticalo. Još pod dojmom izgriženih ušiju i otkinute butine, dvojica vojnika ne povlače tijelo. Spustio sam objektiv prema izmrcvarenoj životinji. Ali Waren i dalje ne podiže aparat.
– Misliš li da su se fotograf i pogođeni Španjolac poznavali? – upita najednom.
– Možda jesu, možda nisu – rekoh i dalje zabavljen ranjenom životinjom. Bio je to pogled bez kadriranja, svjetlo bez blende i ekspozicije. Ali to još uvijek nije bio trenutak koji sam očekivao, jer posljednji psi krenuše.
– Fotograf je znao da će partizan poginuti! – nastavi ovaj analizirati smrt staru devedeset godina.
– Cijelo vrijeme imao je aparat uperen u njega!
Okrenuo sam se prema Warenu. Nekoliko trenutaka gledao me najtužnijim pogledom koji se može zamisliti, a onda nastavio:
– Spašavanje ponekog života važnije je od svakog izvještavanja! – i mirnoćom kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, zakoračio preko kašeta.
Pomislio sam: što više čekati kada primirje ističe. Waren je još jedan pas u areni koji nije imao sreće! Trenutak zatim, u objektivu imao sam moju najbolju fotografiju koju nikada neću razviti: u pozadini uzbuđena gomila, a ispred nje Waren koji pokušava razdvojiti zaraćene životinje što mu kao dva okrvavljena grozda vise na vratu.
Trenutak zatim, udarac granate po krovu najavio je prestanak primirja.
PURGATORIJ
Više nisam siguran nalazim li se na nekom prijateljskom mjestu ili u opasnosti. Kako se prašina od eksplozije razilazi, pojavljuje se obojena prilika u haljini, raširenih ruku, sa svjetiljkom u jednoj i mačem u drugoj, grudi opasanih redenikom sa zlatnim povezom, krvavog čela i kose oblivene krvlju. Ne usuđuje se sići, kao da još uvijek motri – mene, svoju sigurnu žrtvu, pored plijena čete vragova pod nogama, koji podsjećaju toga naoružanog, posjednutog, s plamenom svjetiljke u ruci:
– Zamahni svojim srpom i žanji, došao je čas, jer je dozrela žetva na zemlji!
A možda će ta naslikana prilika zauvijek i ostati tamo na zidu, zgađena od maloprijašnjeg prizora. Od te misli, možda je samo strašniji ovaj snijeg, kao u crkvi? Već je palac napadao, ali pada i dalje. Ljute kao igle, pahuljice sve luđe kovitlaju kroz otvorene rupe na krovu, razvaljena vrata i razbijene prozore, sve izjednačavajući svojim bijelim, istovjetnim slikama.
Prteći stazu, netko će doći pokupiti razbacani novac, satove na rukama i pseće ogrlice. Do tada, u lokvi pseće krvi gledam snijeg kako pada, a kroz rupe na zidovima svjetla u daljini što titraju, kao na aerodromu, šarajući zasnježenim mrakom.
* * *
Još malo snijega i – gotovo. Čim sklopim oči da bih se ugrijao, odmah neki kosmati demon iz snijega iščeprka foto-aparat i vrati rolnu filma na početak. Tada čujem viku gomile i režanje pasa, dok haljinu na zidu ližu plameni jezici, a pluća mi se guše pepelom sjećanja.