navečer, 2. travnja 2020, dok Rade opet govori “Ne daj se Ines”
Vidim ovih dana, jasnije mnogo od živog svega što vidim, moju majku. Imala bi 78, živjela bi na Sepetarevcu, i ne bi smjela izaći iz kuće, jer bi joj to lokalnim protuepidemijskim zakonom bilo zabranjeno. I lakše mi je mnogo što nije živa, i što ja sad najjasnije vidim ono što više ne postoji. Kao kad seoskom psu gvozdenom šipkom prebiju kičmu, i on mrtve za sobom vuče noge, tako je i njoj bolje da ne živi, onako egzaltiranoj i glasnoj, kada joj ne daju da izađe iz kuće.
Večeras je opet vidim, jednako jasno: trideset i tri su joj godine, sjedi u zelenoj fotelji s pogledom na Trebević, puši i pepeo otresa mimo pepeljare, tako da bi se vidjelo koliko je uzbuđena da i pepeo otresa mimo pepeljare, i s Iskrinog mono gramofona sluša kako četiri godine od nje mlađi Šerbedžija govori “Ne daj se Ines”. Neko je vrijeme iz hodnika gledam, i znam da ona to zna, i da zbog toga što je gledam pepeo otresa mimo pepeljare. Moja egzaltirana majka, kojoj danas ne daju da silazi sa Sepetarevca.
I onda iznenada, negdje kod mjesta na kojem se u pjesmi spomene zeleni autobus koji se ruši niz jednu beogradsku padinu, majka zaplače. Trenutak je to koji se kasnije često ponavljao, u kojem bi iz neke loše odigrane uloge ispadala u svoj loši život.
Pobjegao sam, kao pred prizorom teške prometne nesreće. Nisam to htio znati.
Pepeo
navečer, 2. travnja 2020, dok Rade opet govori “Ne daj se Ines”
Vidim ovih dana, jasnije mnogo od živog svega što vidim, moju majku. Imala bi 78, živjela bi na Sepetarevcu, i ne bi smjela izaći iz kuće, jer bi joj to lokalnim protuepidemijskim zakonom bilo zabranjeno. I lakše mi je mnogo što nije živa, i što ja sad najjasnije vidim ono što više ne postoji. Kao kad seoskom psu gvozdenom šipkom prebiju kičmu, i on mrtve za sobom vuče noge, tako je i njoj bolje da ne živi, onako egzaltiranoj i glasnoj, kada joj ne daju da izađe iz kuće.
Večeras je opet vidim, jednako jasno: trideset i tri su joj godine, sjedi u zelenoj fotelji s pogledom na Trebević, puši i pepeo otresa mimo pepeljare, tako da bi se vidjelo koliko je uzbuđena da i pepeo otresa mimo pepeljare, i s Iskrinog mono gramofona sluša kako četiri godine od nje mlađi Šerbedžija govori “Ne daj se Ines”. Neko je vrijeme iz hodnika gledam, i znam da ona to zna, i da zbog toga što je gledam pepeo otresa mimo pepeljare. Moja egzaltirana majka, kojoj danas ne daju da silazi sa Sepetarevca.
I onda iznenada, negdje kod mjesta na kojem se u pjesmi spomene zeleni autobus koji se ruši niz jednu beogradsku padinu, majka zaplače. Trenutak je to koji se kasnije često ponavljao, u kojem bi iz neke loše odigrane uloge ispadala u svoj loši život.
Pobjegao sam, kao pred prizorom teške prometne nesreće. Nisam to htio znati.
Pomišljala bi šta je sve mogla da se nisam rodio.
Nema ih koji mi vjeruju kad o tome pričam.
Ni onih koji mi vjeruju da je u tome razumijem.