“Višnjik” je posljednji dramski komad Antona Pavloviča Čehova. Pisac je vjerovao da piše laku komediju o naravima epohe na prelomu vjekova, ali je, po mišljenju Konstantina Stanislavskog, napisao tragediju. Nama, koji smo “Višnjik” češće čitali nego što smo ga u kazalištu gledali, ostaje da se radi o, možda, najtužnijoj komediji, uopće. A da se pritom i ne zna što je tu baš toliko tužno, ako nije sama ideja da se proda višnjik da bi se otplatila hipoteka.
Pjotr Sergejevič Trofimov, zvani Peća, vedri je i smotani trapavko, koji se bez briga i pameti našao pred iskušenjem novoga vijeka. Vječni student, prestarjeli adolescent, gospodinčić već u godinama, Peća je sklon spektakularnim i patetičnim monolozima, u kojima, za divno čudo, nema ni površnosti, ni gluposti, ni lakomislenosti. Kao da to govori netko drugi, ili kao da on, Peća, govori prave stvari, ali na posve krivi način, iz pogrešnih uvjerenja i u krivom tonalitetu. Recimo, kada Peća govori o gordom čovjeku – čime stari Čehov blago polemizira s gromkim, moćnim i ciničnim, a mladim Maksimom Gorkim – svi mu se od dragosti smiju. Ako se i ne smiju, nisu u stanju da njegove riječi ozbiljno shvate. Peća Trofimov se, između ostaloga, nudi za žrtvu. Takvo je vrijeme. Traže se oni koji bi bili spremni žrtvovati se za opću stvar. Ili za svoje mišljenje. On se ne boji siromaštva, bijede i propasti. Ali, istovremeno, Peća kao da nema pojma što bi siromaštvo, bijeda i propast mogli da učine s njegovom dušom. On je svetac novoga vijeka: dušu mu nije briga za ono što će se zbiti s njegovim tijelom.
Peća Trofimov je i monstrum. Čovjek bez prošlosti. Ili ga njegova prošlost niti najmanje ne opterećuje, ne tiče ga se, ne usmjerava ga. Dok drugi nešto zdvajaju nad višnjikom, Peća uopće i ne razumije o čemu je tu riječ. Njega baš ništa sentimentalno ne veže ne samo za višnjik, nego niti za bilo koju stvar, događaj ili okolnost iz prošlosti. Dok se Gajev i Lubov Andrejevna opraštaju s djedovinom – s domovinom, kako se to u nekim našim krajevima kaže – Peća je zbunjen pred tim emocionalnim i duševnim spektaklom. Ona se u jednom trenutku uzruja, odustane od svoje superiorne blagonaklonosti, i kaže Peći da je lako biti tako junačan i rješavati praktična pitanja kakvo je prodaja jednog višnjika, kada je čovjek tako mlad i tako prazan od svoje mladosti. Rekla mu je da on, Peća, u životu još nije stigao da odpati nijedno veliko životno pitanje. Ili, bolje, nije još stigao da pregori ništa u životu. Da, ali Peća Trofimov i nije baš toliko mlad, niti se plitkost njegovih sjećanja tiče godina i iskustva. Najgore je, međutim, što se ne tiče ni plitkosti njegove duše.
Peća Trofimov optimist je novoga vijeka. Jedna od onih u osnovi duboko tragičnih, najtragičnijih figura, koje će obilježiti dvadeseto stoljeće. Čehov će ubrzo umrijeti, a da ne vidi ništa od našega stoljeća. Što će se s Pećom zbiti nakon piščeve smrti: u revoluciji iz 1905, u februarskoj i oktobarskoj revoluciji, u vrijeme NEP-a, za Staljinovih čistki i u vremenima veličanstvenoga Domovinskog rata, kada će sovjetska mladost obraniti Moskvu i potjerati Nijemce, pa ih tjerati sve do Berlina, i skoro do na kraj Europe? Što će se s Pećom Trofinovim zbiti u Černobilu, i nakon što padne komunizam? U kojem će trenutku nestati njegova vječnog optimizma i kada će iz njega progovoriti gorčina sjećanja?
Peća Trofimov
Imaginarni prijatelj/84
“Višnjik” je posljednji dramski komad Antona Pavloviča Čehova. Pisac je vjerovao da piše laku komediju o naravima epohe na prelomu vjekova, ali je, po mišljenju Konstantina Stanislavskog, napisao tragediju. Nama, koji smo “Višnjik” češće čitali nego što smo ga u kazalištu gledali, ostaje da se radi o, možda, najtužnijoj komediji, uopće. A da se pritom i ne zna što je tu baš toliko tužno, ako nije sama ideja da se proda višnjik da bi se otplatila hipoteka.
Pjotr Sergejevič Trofimov, zvani Peća, vedri je i smotani trapavko, koji se bez briga i pameti našao pred iskušenjem novoga vijeka. Vječni student, prestarjeli adolescent, gospodinčić već u godinama, Peća je sklon spektakularnim i patetičnim monolozima, u kojima, za divno čudo, nema ni površnosti, ni gluposti, ni lakomislenosti. Kao da to govori netko drugi, ili kao da on, Peća, govori prave stvari, ali na posve krivi način, iz pogrešnih uvjerenja i u krivom tonalitetu. Recimo, kada Peća govori o gordom čovjeku – čime stari Čehov blago polemizira s gromkim, moćnim i ciničnim, a mladim Maksimom Gorkim – svi mu se od dragosti smiju. Ako se i ne smiju, nisu u stanju da njegove riječi ozbiljno shvate. Peća Trofimov se, između ostaloga, nudi za žrtvu. Takvo je vrijeme. Traže se oni koji bi bili spremni žrtvovati se za opću stvar. Ili za svoje mišljenje. On se ne boji siromaštva, bijede i propasti. Ali, istovremeno, Peća kao da nema pojma što bi siromaštvo, bijeda i propast mogli da učine s njegovom dušom. On je svetac novoga vijeka: dušu mu nije briga za ono što će se zbiti s njegovim tijelom.
Peća Trofimov je i monstrum. Čovjek bez prošlosti. Ili ga njegova prošlost niti najmanje ne opterećuje, ne tiče ga se, ne usmjerava ga. Dok drugi nešto zdvajaju nad višnjikom, Peća uopće i ne razumije o čemu je tu riječ. Njega baš ništa sentimentalno ne veže ne samo za višnjik, nego niti za bilo koju stvar, događaj ili okolnost iz prošlosti. Dok se Gajev i Lubov Andrejevna opraštaju s djedovinom – s domovinom, kako se to u nekim našim krajevima kaže – Peća je zbunjen pred tim emocionalnim i duševnim spektaklom. Ona se u jednom trenutku uzruja, odustane od svoje superiorne blagonaklonosti, i kaže Peći da je lako biti tako junačan i rješavati praktična pitanja kakvo je prodaja jednog višnjika, kada je čovjek tako mlad i tako prazan od svoje mladosti. Rekla mu je da on, Peća, u životu još nije stigao da odpati nijedno veliko životno pitanje. Ili, bolje, nije još stigao da pregori ništa u životu. Da, ali Peća Trofimov i nije baš toliko mlad, niti se plitkost njegovih sjećanja tiče godina i iskustva. Najgore je, međutim, što se ne tiče ni plitkosti njegove duše.
Peća Trofimov optimist je novoga vijeka. Jedna od onih u osnovi duboko tragičnih, najtragičnijih figura, koje će obilježiti dvadeseto stoljeće. Čehov će ubrzo umrijeti, a da ne vidi ništa od našega stoljeća. Što će se s Pećom zbiti nakon piščeve smrti: u revoluciji iz 1905, u februarskoj i oktobarskoj revoluciji, u vrijeme NEP-a, za Staljinovih čistki i u vremenima veličanstvenoga Domovinskog rata, kada će sovjetska mladost obraniti Moskvu i potjerati Nijemce, pa ih tjerati sve do Berlina, i skoro do na kraj Europe? Što će se s Pećom Trofinovim zbiti u Černobilu, i nakon što padne komunizam? U kojem će trenutku nestati njegova vječnog optimizma i kada će iz njega progovoriti gorčina sjećanja?