– Ajmo ljudi, lipe domaće knjige – vikat će sutra sa svoga banka baba Maša iz Segeta, za koju svi na Pazaru znaju da prodaje jeftinu španjolsku književnost iz Kauflanda, i da nikad nije ni fotokopirala, a kamoli odštampala knjigu. – Nu je, zlato moje, nu probaj, otvori slobodno.
– Hm – prinijet će napadno našminkana gospođa s Lučca rastvorenu knjigu nosu. – Ne bi reć da je najfriškija, a?
– Kako nije, zlato moje, sinoć san činila zadnju korekturu, jutros san išla po CIP u Sveučilišnu gnjižnicu, nu – otvorit će baba Maša knjigu, pa pokazivati na drugoj stranici nespretno zalijepljeni četvrtasti komadić papira s kvrgavo ispisanom katalogizacijom i ISBN-om. – Nu, lipoto, evo probaj, neće te đava odnit ako probaš!
– A sigurni ste da nije uvoz iz Španjolske? – oprezno će gospođa, nepovjerljivo listajući knjigu.
– Kakva Španjolska?!? Eto probaj, baba Maša će je cilu isprid tebe pročitat ako joj nađeš mane!
– Ne znan… – nevoljko će na kraju popustiti luška gospođa, pa izvaditi naočale iz torbe i otvoriti libar. – “El ingenioso hidalgo don Quijote de la Mancha… Yo, Juan Gallo de Andrada, escribano de Cámara del Rey nuestro señor…”
– A? Šta kažeš, zlato moje? Nećeš taku nać u Kauflanda – otet će Maša gospođi Cervantesa iz ruku i baciti ga na vagu, pa dodati s gomile Los trabajos de Persiles y Sigismunda i lutkarskom vještinom zaigrati malenim olovnim utezima. – Evo, kil i četrdeset, oćemo dodat La Kalateju, okruglo dva kila za osandeset kuna?
– Neću, i to mi je puno, nikidan san od Auerbahovoga Mimezisa bacila cili Tabakovićev pogovor. Duša me boli bacat – opet će gospođa nemoćno. – Osansto miljona ljudi u svitu nepismeno, a ja bacan Tabakovića.
– E kad kupuješ u Dugopoljki, one ti držu staroga Nolitovog Auerbaha – korit će je stara kupravenda. – A imala ti je baba Maša frišku domaću Mimezu sa Žmegačevin predgovoron, znaš kakva je bila, priko kila u njoj. Sve mi je uzeja Luka Podrug za počastit Gradsko vijeće!
Tako će već sutra izgledati trgovina knjigama: nakon prvih stidljivih Intersparovih pokušaja prije koju godinu, prodaja literature na kilogram postala je uobičajena stvar u hrvatskim supermarketima, i samo je pitanje dana kad će u igru ući kupravende i šverceri s jeftinom uvoznom knjigom iz Španjolske, Tunisa i Kine. Jer cijena od 99,99 kuna po kilogramu upravo je bezumno visoka, došla je knjiga – žale se domaćice – skuplja od telećih šnicela.
Konačni je to i veličanstveni rasplet liberalne ekonomije, kakvu su nepovjerljivim konzervativcima i marksističkim hipijima proročki tumačili legendarni Borislav Škegro – definirajući knjigu predmetom poput svakog drugog na tržištu, “hrpom papira između dviju korica” – i njegov guru Ivan Milas, otac hrvatskog društva znanja, tumačeći ljudski mozak hrpom latežine između dviju sljepoočnica, precizno mu izračunavši i cijenu od dvije marke po kilogramu.
Knjigetina po sto kuna, već sutra kod babe Maše za četrdeset, dobro po trideset, nosi sve da baba iđe kući, nije stoga samo priča o hudoj sudbi knjige – primitivnog, nepraktičnog, lako zapaljivog i bakteriološki visokorizičnog analognog nosača zapisa – već i simbolična, iako zapravo posve zbiljska završna faza ustrojavanja vrlog novog svijeta kao velike ravne ploče što počiva na dva tržišna načela, Ponudi i Potražnji, čvrsto ukopana na leđima goleme kornjače.
Znanje je roba poput svake druge, obrazovanje je roba, knjiga je roba, umjetnost je roba, film je samo hrpa kilobajta između dvije reklame, slika je nauljeni komad jute u sefu Raiffeisen banke, opera je hrpa debelih ljudi između četiri neoklasicistička zida, poezija je samo dvadesetak riječi na A5 formatu, kome trebaju neverbalno kazalište, acid jazz i klasična filologija, nema profita – nema razloga.
– Šta ja znan, isto mi je ovo puno Servantesa, ja i muž sami… – posljednjim naporima otimat će se gospođa.
– Ma di puno? – spretno će baba ubaciti tri knjige u žutu Kerumovu kesu, pa se nagnuti preko banka. – Poslušaj babu Mašu: Donkijotu odma oguli korice i stavi ji sušit, a Trabajos i Kalateju dobro usisaj, meti u nji kanfora, pa u regal.
– Knjige u regal?!?? – zaprepastit će se iskreno gospođa s Lučca. – Bog s tobon, ženo!
Pazar knjiga
– Ajmo ljudi, lipe domaće knjige – vikat će sutra sa svoga banka baba Maša iz Segeta, za koju svi na Pazaru znaju da prodaje jeftinu španjolsku književnost iz Kauflanda, i da nikad nije ni fotokopirala, a kamoli odštampala knjigu. – Nu je, zlato moje, nu probaj, otvori slobodno.
– Hm – prinijet će napadno našminkana gospođa s Lučca rastvorenu knjigu nosu. – Ne bi reć da je najfriškija, a?
– Kako nije, zlato moje, sinoć san činila zadnju korekturu, jutros san išla po CIP u Sveučilišnu gnjižnicu, nu – otvorit će baba Maša knjigu, pa pokazivati na drugoj stranici nespretno zalijepljeni četvrtasti komadić papira s kvrgavo ispisanom katalogizacijom i ISBN-om. – Nu, lipoto, evo probaj, neće te đava odnit ako probaš!
– A sigurni ste da nije uvoz iz Španjolske? – oprezno će gospođa, nepovjerljivo listajući knjigu.
– Kakva Španjolska?!? Eto probaj, baba Maša će je cilu isprid tebe pročitat ako joj nađeš mane!
– Ne znan… – nevoljko će na kraju popustiti luška gospođa, pa izvaditi naočale iz torbe i otvoriti libar. – “El ingenioso hidalgo don Quijote de la Mancha… Yo, Juan Gallo de Andrada, escribano de Cámara del Rey nuestro señor…”
– A? Šta kažeš, zlato moje? Nećeš taku nać u Kauflanda – otet će Maša gospođi Cervantesa iz ruku i baciti ga na vagu, pa dodati s gomile Los trabajos de Persiles y Sigismunda i lutkarskom vještinom zaigrati malenim olovnim utezima. – Evo, kil i četrdeset, oćemo dodat La Kalateju, okruglo dva kila za osandeset kuna?
– Neću, i to mi je puno, nikidan san od Auerbahovoga Mimezisa bacila cili Tabakovićev pogovor. Duša me boli bacat – opet će gospođa nemoćno. – Osansto miljona ljudi u svitu nepismeno, a ja bacan Tabakovića.
– E kad kupuješ u Dugopoljki, one ti držu staroga Nolitovog Auerbaha – korit će je stara kupravenda. – A imala ti je baba Maša frišku domaću Mimezu sa Žmegačevin predgovoron, znaš kakva je bila, priko kila u njoj. Sve mi je uzeja Luka Podrug za počastit Gradsko vijeće!
Tako će već sutra izgledati trgovina knjigama: nakon prvih stidljivih Intersparovih pokušaja prije koju godinu, prodaja literature na kilogram postala je uobičajena stvar u hrvatskim supermarketima, i samo je pitanje dana kad će u igru ući kupravende i šverceri s jeftinom uvoznom knjigom iz Španjolske, Tunisa i Kine. Jer cijena od 99,99 kuna po kilogramu upravo je bezumno visoka, došla je knjiga – žale se domaćice – skuplja od telećih šnicela.
Konačni je to i veličanstveni rasplet liberalne ekonomije, kakvu su nepovjerljivim konzervativcima i marksističkim hipijima proročki tumačili legendarni Borislav Škegro – definirajući knjigu predmetom poput svakog drugog na tržištu, “hrpom papira između dviju korica” – i njegov guru Ivan Milas, otac hrvatskog društva znanja, tumačeći ljudski mozak hrpom latežine između dviju sljepoočnica, precizno mu izračunavši i cijenu od dvije marke po kilogramu.
Knjigetina po sto kuna, već sutra kod babe Maše za četrdeset, dobro po trideset, nosi sve da baba iđe kući, nije stoga samo priča o hudoj sudbi knjige – primitivnog, nepraktičnog, lako zapaljivog i bakteriološki visokorizičnog analognog nosača zapisa – već i simbolična, iako zapravo posve zbiljska završna faza ustrojavanja vrlog novog svijeta kao velike ravne ploče što počiva na dva tržišna načela, Ponudi i Potražnji, čvrsto ukopana na leđima goleme kornjače.
Znanje je roba poput svake druge, obrazovanje je roba, knjiga je roba, umjetnost je roba, film je samo hrpa kilobajta između dvije reklame, slika je nauljeni komad jute u sefu Raiffeisen banke, opera je hrpa debelih ljudi između četiri neoklasicistička zida, poezija je samo dvadesetak riječi na A5 formatu, kome trebaju neverbalno kazalište, acid jazz i klasična filologija, nema profita – nema razloga.
– Šta ja znan, isto mi je ovo puno Servantesa, ja i muž sami… – posljednjim naporima otimat će se gospođa.
– Ma di puno? – spretno će baba ubaciti tri knjige u žutu Kerumovu kesu, pa se nagnuti preko banka. – Poslušaj babu Mašu: Donkijotu odma oguli korice i stavi ji sušit, a Trabajos i Kalateju dobro usisaj, meti u nji kanfora, pa u regal.
– Knjige u regal?!?? – zaprepastit će se iskreno gospođa s Lučca. – Bog s tobon, ženo!