„Samo jedno mjesto na svijetu se zove – dom.“ Jura Stublić & Film, pjesma „Dom“, album Sunce sja, 1987. godina. – Uvijek me je iritirao taj šlager, a pogotovo navedeni stih; najprije teška patetika koja mi se činila nespojivom s deklariranom neprilagođenošću Jure Stublića i njegovih ranih radova (premda, kao u svakoj patetici, i u ovoj ima nešto neodoljivo privlačno, što je vjerojatno jedan od razloga moje slušateljske nelagode), a onda i kategoričnost udarne tvrdnje koja mi se, dok sam se odvajao od svog prvog doma, sve više činila pogrešnom. Naime, mnoga sam mjesta u svom životu smatrao domom, čak i studentske domove u kojima sam kraće ili duže vrijeme obitavao.
A slično je i kod Morne. – Jedna od riječi koje Morna dobro razumije je „doma“: „Idemo doma.“, „Hoćemo doma?“ ili „Doma!“. Kada to čuje, nepogrešivo, ubrzavajući sitne korake, krene i dođe doma, kući. Ali ne samo u Zagrebu, žureći prema našoj zgradi i stanu, nego i u drugim mjestima u kojima često boravimo: kuća u Bihaću, stan u Karlobagu, kuća u Kučilovini, pa i hotelske sobe u Cresu i Malom Lošinju, kad bivamo tamo. Znam, ima onih koji će reći: Pavlovljev refleks. Ali svejedno: zanima me što Morna vidi i predvidi kad čuje – dom? Gdje je dom, Morna? Tamo gdje su zdjele s hranom i vodom? Tamo gdje spavaš noću? Tamo gdje se redovno okuplja obitelj? – I gdje je uopće granični prijelaz između obitelji i porodice? – U prostoru ili u vremenu? Je li dom nešto fizičko ili nešto metafizičko?
Poezija i filozofija
Ni poezija, ni filozofija nisu iznad ili izvan svijeta, nego samo o svijetu govore na način drugačiji od svakodnevnog, neposrednog i nepromišljenog. Ali ni taj govor, odnosno jezik poezije i filozofije, nije iznad ili izvan svakodnevnog govora, odnosno jezika, nego ga samo poezija i filozofija čiste, bruse i glancaju. To je jedna strana poziva i snage poezije i filozofije. Druga strana tog poziva i snage jest sâm pogled i, posljedično, uvid svojstven poeziji i filozofiji, to jest mogućnost pogleda i uvida, koju poezija i filozofija otvaraju; mogućnost koju treba omogućiti sposobnošću koju treba osposobiti.
Otkako se bavim poezijom i filozofijom, ulažem ogroman napor u otkrivanje ili prepoznavanje stvarî, bićâ i pojavâ o kojima bi trebalo misliti, jer većina njih je nevidljiva ili ih je barem zastrašujuće lako previdjeti. A u šetnjama s Mornom to ide spontano, tako da se više čudim sebi, nego novootkrivenim stvarima, bićima i pojavama. Sada znam – i ne moram previše razmišljati – što znači gledati svijet drugim očima ili – primjerenije pasjem – njuškati svijet drugim nosom; ukratko: doživljavati drugim osjetilima: drugačije.
Primjerice, vegetacija – kontinentalna i primorska. Naravno da postoji razlika; učili smo to i u školi. Ali uglavnom smo žonglirali pojmovima, distingvirali tablično, očitovali očigledno – avionski vidljive pejzaže, šume od kojih se ne vidi drveće, drveće od kojih se ne vidi prizemni, još bujniji život – ne uviđajući sitnije očiglednosti: travu, evo. Kao da sam iznenada spoznao da su ljudi manje dlakavi od pasa – tako sam se, šećući s Mornom, iznenadio kad sam shvatio koliko je manje travnatih površina na Lošinju, na Cresu i u Karlobagu negoli u Zagrebu, u Kučilovini i u Bihaću. O još sitnijem raslinju i o strukturi tla da i ne govorim.
Subjekt – objekt
Kažemo: „Izveo sam psa u šetnju“ (iako sam izašao iz stana samo zato što je pas to zahtijevao). Također se kaže: „Vodim psa“ (iako putanje naše šetnje definira pasja ćud, prvenstveno pasji njuh). I najčudnija formulacija: „Šetam psa“ (kao da je pas vozilo koje se stavlja u pogon, da bi se ostvarila neka moja svrha, a ne motor tog zbivanja koje, naivno, nazivamo šetnjom). Filozofi mogu još nekoliko stotina godina raspravljati o odnosu subjekt – objekt, a da ne utvrde čak ni najosnovnije stvari. Možda bi samo trebali prošetati (sa psom) i pojmovi bi im se rascvjetali: urodili plodom ili uvenuli. – Pogledaj bolje: ono što izdaleka izgleda kao jasan slučaj subjekta i objekta (po pitanju svijesti i aktivnosti, s odgovarajućom hijerarhijom, makar implicitnom) možda je izbliza, i zbiljski, sasvim drugačije, obrnuto: od psa kojega čovjek vodi na uzici do čovjekova međuodnosa s bogom ili prirodom.
Identitet
Gnothi seauton, Spoznaj sama sebe – već tisućljećima se čovječanstvo budi i zaspiva s tom naredbom, i svaki pojedini čovjek. Filozofi zbog toga čak ni ne spavaju: što smo, tko sam, gdje to, kako li i čemu?
Pas, pak, sebe skroz zna u svom okruglom znanju; ne mora se steći da bi stjecao svijet. Pasji identitet (a to važi i za druga ne-ljudska bića) savršena je formula A=A; svedenost na bitno, bez razgranatih dvojbi, a onda savršena sklonost i lojalnost vrsti, bez ponosa i rasizma, pa savršeni odnosi s drugima, unutar vrste i preko njezinih granica, pa savršena prijateljstva i neprijateljstva, bez hinjene ljubavi i proizvedene mržnje, pa savršena užlijebljenost u okoliš, prirodni i neprirodni, skupa sa savršenim snalaženjem i nesnalaženjem. – A ja čovjek i mi ljudi identitet konstantno izgrađujemo, dograđujemo i pregrađujemo. Vjerojatno zato i jest tako rogobatan i klimav.
Familija
Koliko li je samo Morni irelevantno pitanje identiteta, njezina biografija i rodoslovlje! To joj je savršeno nevažno, kao i svim drugim psima, uključujući one s pedigreom. Mislim da bi isto bilo čak i kad bi njezina budućnosna svijest sadržavala pojam onoga što mi zovemo porodica i familija. Obitelj je ono što igra važnu ulogu u njezinom svjetonazoru. Obitelj i proširena obitelj, „logical family“ nasuprot „biological family“, kako je to lijepo definirao Armistead Maupin.
Naravno, to nije samo pseća stvar: ima i takvih ljudi, a ima i drugačijih. Oni familijarni, kojima je jako stalo do familija i ponekad se čini da se ničim drugim ni ne bave doli svojim familijama, obično smatraju da im je život mnogo kompleksniji i bogatiji nego kod onih drugih, naime, onih koji ne drže bogznakoliko do svojih familija, prekinuli su veze s njima ili su dopustili da te veze odumru, pa se pretpostavlja da im je život siromašniji u svakom smislu. Naizgled je tako, ali ipak, oni nedrugačiji, familijarni, zanemaruju bitno: oni drugačiji, nefamilijarni, nisu izabrali samoću napuštajući familiju, nego su napustili familiju birajući slobodu i slobodu vezivanja i slobodu razvezivanja, svakako slobodu obavezivanja. Osim toga, život u „logičkoj familiji“ mnogo je kompleksniji i bogatiji jer treba mnogo više mišljenja, djelovanja i stvaralaštva da bi se izgradila zajednica i održavalo zajedništvo ponad bioloških i društvenih danosti, izvan bogomdanog čopora.
Pasji život (treći dio)
Dom
„Samo jedno mjesto na svijetu se zove – dom.“ Jura Stublić & Film, pjesma „Dom“, album Sunce sja, 1987. godina. – Uvijek me je iritirao taj šlager, a pogotovo navedeni stih; najprije teška patetika koja mi se činila nespojivom s deklariranom neprilagođenošću Jure Stublića i njegovih ranih radova (premda, kao u svakoj patetici, i u ovoj ima nešto neodoljivo privlačno, što je vjerojatno jedan od razloga moje slušateljske nelagode), a onda i kategoričnost udarne tvrdnje koja mi se, dok sam se odvajao od svog prvog doma, sve više činila pogrešnom. Naime, mnoga sam mjesta u svom životu smatrao domom, čak i studentske domove u kojima sam kraće ili duže vrijeme obitavao.
A slično je i kod Morne. – Jedna od riječi koje Morna dobro razumije je „doma“: „Idemo doma.“, „Hoćemo doma?“ ili „Doma!“. Kada to čuje, nepogrešivo, ubrzavajući sitne korake, krene i dođe doma, kući. Ali ne samo u Zagrebu, žureći prema našoj zgradi i stanu, nego i u drugim mjestima u kojima često boravimo: kuća u Bihaću, stan u Karlobagu, kuća u Kučilovini, pa i hotelske sobe u Cresu i Malom Lošinju, kad bivamo tamo. Znam, ima onih koji će reći: Pavlovljev refleks. Ali svejedno: zanima me što Morna vidi i predvidi kad čuje – dom? Gdje je dom, Morna? Tamo gdje su zdjele s hranom i vodom? Tamo gdje spavaš noću? Tamo gdje se redovno okuplja obitelj? – I gdje je uopće granični prijelaz između obitelji i porodice? – U prostoru ili u vremenu? Je li dom nešto fizičko ili nešto metafizičko?
Poezija i filozofija
Ni poezija, ni filozofija nisu iznad ili izvan svijeta, nego samo o svijetu govore na način drugačiji od svakodnevnog, neposrednog i nepromišljenog. Ali ni taj govor, odnosno jezik poezije i filozofije, nije iznad ili izvan svakodnevnog govora, odnosno jezika, nego ga samo poezija i filozofija čiste, bruse i glancaju. To je jedna strana poziva i snage poezije i filozofije. Druga strana tog poziva i snage jest sâm pogled i, posljedično, uvid svojstven poeziji i filozofiji, to jest mogućnost pogleda i uvida, koju poezija i filozofija otvaraju; mogućnost koju treba omogućiti sposobnošću koju treba osposobiti.
Otkako se bavim poezijom i filozofijom, ulažem ogroman napor u otkrivanje ili prepoznavanje stvarî, bićâ i pojavâ o kojima bi trebalo misliti, jer većina njih je nevidljiva ili ih je barem zastrašujuće lako previdjeti. A u šetnjama s Mornom to ide spontano, tako da se više čudim sebi, nego novootkrivenim stvarima, bićima i pojavama. Sada znam – i ne moram previše razmišljati – što znači gledati svijet drugim očima ili – primjerenije pasjem – njuškati svijet drugim nosom; ukratko: doživljavati drugim osjetilima: drugačije.
Primjerice, vegetacija – kontinentalna i primorska. Naravno da postoji razlika; učili smo to i u školi. Ali uglavnom smo žonglirali pojmovima, distingvirali tablično, očitovali očigledno – avionski vidljive pejzaže, šume od kojih se ne vidi drveće, drveće od kojih se ne vidi prizemni, još bujniji život – ne uviđajući sitnije očiglednosti: travu, evo. Kao da sam iznenada spoznao da su ljudi manje dlakavi od pasa – tako sam se, šećući s Mornom, iznenadio kad sam shvatio koliko je manje travnatih površina na Lošinju, na Cresu i u Karlobagu negoli u Zagrebu, u Kučilovini i u Bihaću. O još sitnijem raslinju i o strukturi tla da i ne govorim.
Subjekt – objekt
Kažemo: „Izveo sam psa u šetnju“ (iako sam izašao iz stana samo zato što je pas to zahtijevao). Također se kaže: „Vodim psa“ (iako putanje naše šetnje definira pasja ćud, prvenstveno pasji njuh). I najčudnija formulacija: „Šetam psa“ (kao da je pas vozilo koje se stavlja u pogon, da bi se ostvarila neka moja svrha, a ne motor tog zbivanja koje, naivno, nazivamo šetnjom). Filozofi mogu još nekoliko stotina godina raspravljati o odnosu subjekt – objekt, a da ne utvrde čak ni najosnovnije stvari. Možda bi samo trebali prošetati (sa psom) i pojmovi bi im se rascvjetali: urodili plodom ili uvenuli. – Pogledaj bolje: ono što izdaleka izgleda kao jasan slučaj subjekta i objekta (po pitanju svijesti i aktivnosti, s odgovarajućom hijerarhijom, makar implicitnom) možda je izbliza, i zbiljski, sasvim drugačije, obrnuto: od psa kojega čovjek vodi na uzici do čovjekova međuodnosa s bogom ili prirodom.
Identitet
Gnothi seauton, Spoznaj sama sebe – već tisućljećima se čovječanstvo budi i zaspiva s tom naredbom, i svaki pojedini čovjek. Filozofi zbog toga čak ni ne spavaju: što smo, tko sam, gdje to, kako li i čemu?
Pas, pak, sebe skroz zna u svom okruglom znanju; ne mora se steći da bi stjecao svijet. Pasji identitet (a to važi i za druga ne-ljudska bića) savršena je formula A=A; svedenost na bitno, bez razgranatih dvojbi, a onda savršena sklonost i lojalnost vrsti, bez ponosa i rasizma, pa savršeni odnosi s drugima, unutar vrste i preko njezinih granica, pa savršena prijateljstva i neprijateljstva, bez hinjene ljubavi i proizvedene mržnje, pa savršena užlijebljenost u okoliš, prirodni i neprirodni, skupa sa savršenim snalaženjem i nesnalaženjem. – A ja čovjek i mi ljudi identitet konstantno izgrađujemo, dograđujemo i pregrađujemo. Vjerojatno zato i jest tako rogobatan i klimav.
Familija
Koliko li je samo Morni irelevantno pitanje identiteta, njezina biografija i rodoslovlje! To joj je savršeno nevažno, kao i svim drugim psima, uključujući one s pedigreom. Mislim da bi isto bilo čak i kad bi njezina budućnosna svijest sadržavala pojam onoga što mi zovemo porodica i familija. Obitelj je ono što igra važnu ulogu u njezinom svjetonazoru. Obitelj i proširena obitelj, „logical family“ nasuprot „biological family“, kako je to lijepo definirao Armistead Maupin.
Naravno, to nije samo pseća stvar: ima i takvih ljudi, a ima i drugačijih. Oni familijarni, kojima je jako stalo do familija i ponekad se čini da se ničim drugim ni ne bave doli svojim familijama, obično smatraju da im je život mnogo kompleksniji i bogatiji nego kod onih drugih, naime, onih koji ne drže bogznakoliko do svojih familija, prekinuli su veze s njima ili su dopustili da te veze odumru, pa se pretpostavlja da im je život siromašniji u svakom smislu. Naizgled je tako, ali ipak, oni nedrugačiji, familijarni, zanemaruju bitno: oni drugačiji, nefamilijarni, nisu izabrali samoću napuštajući familiju, nego su napustili familiju birajući slobodu i slobodu vezivanja i slobodu razvezivanja, svakako slobodu obavezivanja. Osim toga, život u „logičkoj familiji“ mnogo je kompleksniji i bogatiji jer treba mnogo više mišljenja, djelovanja i stvaralaštva da bi se izgradila zajednica i održavalo zajedništvo ponad bioloških i društvenih danosti, izvan bogomdanog čopora.