Evo kako je to bilo. U one dane, kad nas je, nakon šesnaest godina zajedničkog života, napustio mačak Žabica,* valjalo je snaći se, a prije svega započeti sa žalovanjem. Ja bih žalovao dugo, tiho i mučno, možda i zauvijek i neutješno, bez ublažavajućih sredstava i metoda, jer se teško rastajem i od stvari, a nekamoli od osoba. Ali Ivana i Kiko mislili su (ili osjećali) drugačije: “Moramo odmah pronaći drugu mačku.” [Nije se radilo o tome da su jedno biće (jednu mačku, tog mačka) smatrali zamjenjivim, premda sam ja to tako bio doživio. Tako su, valjda, samo htjeli ispuniti ambis koji se razjapio u stanu, i u srcu, nakon Žabicinog odlaska.] Ja sam bio rezolutan i nepokolebljiv, kao mladi udovac koji će ostatak života provesti sam, osjećajući svakog trena prisutnost iznenada nestale žene: “Ne dolazi u obzir, nipošto, nikako, nikada.”
Začudo, prihvatiše to: “Onda – pas!” Ja pomislio, a možda i promucao: “Pas? Pa ja u životu nisam imao psa! I zašto bih? I kako bih?” Ali argumenata nisam imao, pogotovo nakon što sam bio suočen s informacijama i fotografijama iz dumovečkog azila za napuštene pse. [Nije da to sve nisam znao, ali nisam nikad razmišljao o tome iz prvog lica.] Istopio se brzo led oko mojih stavova i riječi. Osim toga, neki pas, umjesto one mačke, bio je zbunjujući prijedlog, pa nisam znao ni što da kažem, ni što da mislim. Kao da su mi rekli: “Ako ne želiš ići u Dumovec, onda idemo na Mars.”
Nastojeći ih ipak odgovoriti od tog pothvata – koji mi se, u svakom smislu, činio prekretničkim i epohalnim – održao sam im poduže predavanje o ne-ljudskim životinjama i problematici odgovornosti. Rezultat toga očitava se u činjenici da je već nekoliko dana kasnije s nama počela živjeti Morna. Iz toga ne bi trebalo izvoditi generalne zaključke o mojim predavačkim sposobnostima te utemeljenosti i snazi mojih argumenata, uključujući uvjerljivost. Uostalom, nakon mačka Žabice nismo udomili neku drugu mačku, baš kako sam zahtijevao.
* Pospremiti Žabicu u fusnotu djeluje mi neopravdano i izaziva mi nelagodu, jer njegov život i naš suživot teško bi stali i u opsežan roman, višetomnu enciklopediju ili eksplozivan haiku. Ali neka bude sad tako: tek eliptična crtica, spomen na crnog mačka koji je, otkako je znao za sebe i mi za njega, sve do rastanka, živio s nama i mi s njim. Živjevši šesnaest godina, doživjevši duboku mačju starost, preživjevši karcinom, poživjevši nakon toga još nekoliko godina i umrijevši u noći sa 14. na 15. svibnja 2016., nakon fatalnog moždanog udara, crni mačor kojega smo kao mačića nazvali Zlatko Crnković, a nadalje ga uglavnom zvali Žabica ili Žešćerpekt (ne pitajte zašto), bio je najčvršća točka u našim uzburkanim životima u prva dva desetljeća dvadeset i prvog stoljeća. Osim što je bio istinski vlasnik dvaju stanova u kojima smo u tom razdoblju živjeli i istinski čuvar doma, Žabica je bio i naš sin, i naš djed, i naš “kućni ljubimac”, i naše polubožanstvo, nalik na čudna bića iz istočnih mitologija, koja nemaju ni pravog početka ni pravog kraja, ni jasnoga obličja ljudskog ili ne-ljudskog, niti mogu biti pravo opisana u uobičajenim kategorijama genealogije, relacija i smisla.
Sreća i pamet
Nakon što je naš “kućni savjet” većinom glasova donio odluku da ćemo udomiti nekog psa, Ivana je krenula u akciju. (Iskreno, mislim da je u akciju krenula i prije naše rasprave, glasanja i odluke, ali to sad nema veze.) Azili za napuštene životinje, internetske stranice, veterinari, prijatelji i poznanici – konzultacije su bile opsežne i temeljite. Premda je osnovni stav bio “bilo kakav pas, samo da je iz azila”, Ivana je željeno precizirala: određeni spol, određena veličina i određeni karakter (koliko se uopće karakter, pasji i ljudski, može opisati). Naravno, kada mi je rekla što čini i s kojim parametrima, smatrao sam da je takav pothvat osuđen na neuspjeh. Ali za nekoliko dana došla je vijest iz “Noine arke”: “Imamo baš takvu jednu za vas.” (Ja sam i dalje bio skeptičan u pogledu uspjeha.)
Ivana je naprosto dobra organizatorica, i u detaljima i u cjelini; i u pojedinim situacijama, i u čitavom životu. Međutim, kako je život nepredvidljiv, trebaš biti bolji od dobrog da bi ti sve išlo po planu. A Ivana je – opet – takva.
U narodu se kaže: “Imala si više sreće nego pameti.” Ali čak i ta uzrečica – koja uvijek zvuči kao utješna nagrada, kako pametnima, tako i sretnima – implicira da nema sreće bez pameti. Jer nemoguće je, statistički i metafizički, da je Ivana dobila upravo ono što je tražila, pa i još bolje od toga. Morna je ispunila svaku opisivu kategoriju i garnirala je neopisivim. A što se tiče Ivane, odnosno međuuvjetovanosti pameti i sreće, kratki odgovor je nedvojbeno pozitivan, dok bih se u opširnijem odgovoru nastavio na Miljenka Jergovića i pitanje koje je on postavio u jednoj svojoj davnoj pjesmi: “A šta ako je sreća vještina?”
Psi i mačke
Uvijek sam se deklarirao kao mačkoljubac. Štoviše, uvijek sam se deklarirao kao mačkoljubac, a ne pasoljubac, kao da je to dvoje međusobno isključujuće i kao da to nije stvar izbora nego nekog ontološki fundiranog identiteta: mačke ili psi, ljevica ili desnica, Hajduk ili Dinamo. Također, uvijek sam mogao, prilično dobro, razvrstati ljude na mačkoljupce i pasoljupce, čak i prije nego što bismo ušli u razgovor o toj temi. Čini mi se da ću zauvijek, što god mi se dogodilo, ostati mačkoljubac, jer predugo sam živio sa sobom takvim i s mačkama, kao što još uvijek za sebe mogu reći da sam ljubitelj alkohola, premda ga već godinama ne pijem. Možda zato, kad zaustim da kažem, pred drugima i pred sobom, nešto o psima (generalno), govor obično započinjem ovako: “Za razliku od mačaka, psi…“”
Nemam neku utemeljenu i razrađenu, a pogotovo ne neku konzistentnu i konzekventnu teoriju, jer nisam se baš bavio zoologijom, etologijom i psihologijom, nego samo naivno motrim i zapažam, ali rekao bih da su, za razliku od mačaka, koje su statične, psi dinamični; da su mačke zatvorene, usmjerene prema unutra i samostalne, dok su psi otvoreni, usmjereni prema van i ovisni o drugima; da je mačja komunikacija više monološka, a pasja više dijaloška; da su mačke filozofkinje, a psi sociolozi; naposljetku, da je rod mačaka ženski, a rod pasa muški, barem u našem jeziku, što možda ima i neku teorijsku težinu.
Doduše, sve se to u posljednje vrijeme mijenja, omekšavaju mi binarizmi, i svoje govore o psima sve češće započinjem bez mačaka i s uvodnom napomenom: “Recimo, naša Morna…”
Što mi se zbiva? Osvještavam li se ili onesvještavam? Postajem li nešto ili prestajem biti nešto? Može li se poremećaj ličnosti tretirati kao ozdravljenje?
Općenitije: Može li se prestupiti granica između mačkoljupstva i pasoljupstva? Može li se, tek tako, odjednom, promijeniti stranu? I može li se živjeti na rubu, u nedefiniranosti, fluidnoga identiteta? Ako je mačkoljublje stvar izbora (koliko god izbor bio duboko ukorijenjen u nečijem stavu, karakteru, senzibilitetu i životu), nije li takva tranzicija izdaja mačkoljubaca, i mačaka? Ako je, pak, mačkoljublje dublje od izbora, nije li njegovo rastvaranje izdaja samoga sebe? Može li se priznati i opravdati to da postoje ne samo mačkoljubi koji s jednakim žarom ljube pse (i pasoljubi koji podjednako ljube mačke) nego i psi koji u sebi imaju nešto mačje (i mačke koje u sebi imaju nešto pasje)?
Recimo, naša Morna, u kojoj ponekad pronađem nešto izrazito mačje, i koja me tjera da preispitam kategorije mačstva i pastva, pa i da ih ismijem kao stereotipe i predrasude. Recimo, naša Morna: trans-životinja za trans-čovjeka.
Ime
Naravno: da joj ljudi nisu nadjenuli ime i da joj ga nisu usadili u njezinu poroznu svijest, Morna bi, bez imena, bez problema živjela u svom pasjem svijetu. U svom ljudskom svijetu Morna živi sa svojim imenom; ona zna da je Morna, ona je Morna. Tako i to – iako pasje ravnodušna spram takvoga i toga, kao i spram mnogih drugih ljudskih izmišljotina.
[Odakle joj to ime? Mogu reći samo to da su joj ga dali zbog istoimene zagrebačke veterinarske ambulante u kojoj je, nakon što je dopremljena u Zagreb iz Čakovca, primila primarnu zdravstvenu skrb. A odakle ambulanti to ime, nisam se raspitivao.]
Mogao bih sad o onome što sam usput saznao (morna je muzički žanr sa Zelenortskih otoka, prema portugalskoj riječi morno koja znači toplo; Morna je staro keltsko ime koje znači Voljena), ali nemam strpljenja da se probijam kroz tektoniku i arhitektoniku imenâ. Zanima me ime kao takvo, ime kao kanalić kroz koji identitet procuri u nas, i preplavi nas. Ali ni za to sada nemam volje (možda zato što se plašim da bi raskrinkavanje imenâ poljuljalo sva vlastita imena i sve imenice), pa ću samo zabilježiti proboj misli: ime → imanje; lat. nomen (ime) → lat. omen (znak); lat. omen → grč. onoma (ime); lat. nomen → grč. noumenon (mišljevina).
Uglavnom, kad sljedeći put viknem “Morna!” ili kad Ivana Morni vikne “Hrvoje! Kiko!”, ponovno ću razmišljati o imenima, i meni, o nama onomad.
Zrelost
Morna se rodila i prve tri ili četiri godine je proživjela u jednom naselju pored Čakovca, koje se proslavilo po – kaže se neadekvatno – brutalnom i nehumanom tretmanu pasa, nekoliko tisuća pasa. Odatle je, srećom, spašena i dovedena u zagrebački pseći azil, odakle je, srećom, došla k nama. I ne samo da je preživjela neku, nama nepoznatu i nezamislivu kalvariju, nego je još, baš kao Jesenjinova keruša, sedmero oštenila, sedmero oštenila žutih, i sačuvala ih, i othranila – tko zna kako. Bila je, dakle, naša Morna međimurska heroina, o kojoj nitko osim nas neće pisati pjesme i romane.
Međutim, mi o toj pretpovijesti ne znamo ništa; samo je zamišljamo, gradeći herojske priče na nekoliko krhkih podataka. Ono što mi znamo je Morna koja se ponaša nekad kao ćudljivi tinejdžer, a najčešće kao djetešce koje skoro ništa ne može bez naše pomoći; da i ne govorim o emotivnoj ovisnosti o nama ljudskim ukućanima, prvenstveno o Ivani koju je Morna, već prvoga dana u našem domu, nepogrešivo prepoznala kao vođu čopora.
Kako to da je jedna, u najmanju ruku, samostalna osoba preko noći toliko podjetinjila i biva djetetom, čini se zauvijek? Odgovor na to pitanje možda se može pronaći u Kantovom Odgovoru na pitanje: što je prosvjetiteljstvo? Naime, Immanuel Kant tamo tvrdi: “Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz njegove samoskrivljene nezrelosti.Nezrelost je nemoć da se vlastitim razumom služi bez vodstva nekoga drugog. Ta nezrelost je samoskrivljena kad njezin uzrok ne leži u manjku razuma, nego u manjku odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg vodstva. […] Tako je udobno biti nezreo. […] Dakle, svakom je pojedinom čovjeku teško izvući se iz nezrelosti koja je gotovo postala njegovom prirodom. On ju je čak zavolio i sada je stvarno nesposoban služiti se vlastitim razumom jer mu nikad nije bilo dopušteno da to pokuša.” – Ako u navedenom odlomku “čovjeka” zamijenimo “psom”, mogli bismo razumjeti što se Morni zbilo. A i nama. I zašto. Također, mogli bismo doći do zaključka da – ni kod psa, ni kod čovjeka – prosvjetiteljstvo nije ireverzibilan proces.
Pasji život (prvi dio)
Pas
Evo kako je to bilo. U one dane, kad nas je, nakon šesnaest godina zajedničkog života, napustio mačak Žabica,* valjalo je snaći se, a prije svega započeti sa žalovanjem. Ja bih žalovao dugo, tiho i mučno, možda i zauvijek i neutješno, bez ublažavajućih sredstava i metoda, jer se teško rastajem i od stvari, a nekamoli od osoba. Ali Ivana i Kiko mislili su (ili osjećali) drugačije: “Moramo odmah pronaći drugu mačku.” [Nije se radilo o tome da su jedno biće (jednu mačku, tog mačka) smatrali zamjenjivim, premda sam ja to tako bio doživio. Tako su, valjda, samo htjeli ispuniti ambis koji se razjapio u stanu, i u srcu, nakon Žabicinog odlaska.] Ja sam bio rezolutan i nepokolebljiv, kao mladi udovac koji će ostatak života provesti sam, osjećajući svakog trena prisutnost iznenada nestale žene: “Ne dolazi u obzir, nipošto, nikako, nikada.”
Začudo, prihvatiše to: “Onda – pas!” Ja pomislio, a možda i promucao: “Pas? Pa ja u životu nisam imao psa! I zašto bih? I kako bih?” Ali argumenata nisam imao, pogotovo nakon što sam bio suočen s informacijama i fotografijama iz dumovečkog azila za napuštene pse. [Nije da to sve nisam znao, ali nisam nikad razmišljao o tome iz prvog lica.] Istopio se brzo led oko mojih stavova i riječi. Osim toga, neki pas, umjesto one mačke, bio je zbunjujući prijedlog, pa nisam znao ni što da kažem, ni što da mislim. Kao da su mi rekli: “Ako ne želiš ići u Dumovec, onda idemo na Mars.”
Nastojeći ih ipak odgovoriti od tog pothvata – koji mi se, u svakom smislu, činio prekretničkim i epohalnim – održao sam im poduže predavanje o ne-ljudskim životinjama i problematici odgovornosti. Rezultat toga očitava se u činjenici da je već nekoliko dana kasnije s nama počela živjeti Morna. Iz toga ne bi trebalo izvoditi generalne zaključke o mojim predavačkim sposobnostima te utemeljenosti i snazi mojih argumenata, uključujući uvjerljivost. Uostalom, nakon mačka Žabice nismo udomili neku drugu mačku, baš kako sam zahtijevao.
* Pospremiti Žabicu u fusnotu djeluje mi neopravdano i izaziva mi nelagodu, jer njegov život i naš suživot teško bi stali i u opsežan roman, višetomnu enciklopediju ili eksplozivan haiku. Ali neka bude sad tako: tek eliptična crtica, spomen na crnog mačka koji je, otkako je znao za sebe i mi za njega, sve do rastanka, živio s nama i mi s njim. Živjevši šesnaest godina, doživjevši duboku mačju starost, preživjevši karcinom, poživjevši nakon toga još nekoliko godina i umrijevši u noći sa 14. na 15. svibnja 2016., nakon fatalnog moždanog udara, crni mačor kojega smo kao mačića nazvali Zlatko Crnković, a nadalje ga uglavnom zvali Žabica ili Žešćerpekt (ne pitajte zašto), bio je najčvršća točka u našim uzburkanim životima u prva dva desetljeća dvadeset i prvog stoljeća. Osim što je bio istinski vlasnik dvaju stanova u kojima smo u tom razdoblju živjeli i istinski čuvar doma, Žabica je bio i naš sin, i naš djed, i naš “kućni ljubimac”, i naše polubožanstvo, nalik na čudna bića iz istočnih mitologija, koja nemaju ni pravog početka ni pravog kraja, ni jasnoga obličja ljudskog ili ne-ljudskog, niti mogu biti pravo opisana u uobičajenim kategorijama genealogije, relacija i smisla.
Sreća i pamet
Nakon što je naš “kućni savjet” većinom glasova donio odluku da ćemo udomiti nekog psa, Ivana je krenula u akciju. (Iskreno, mislim da je u akciju krenula i prije naše rasprave, glasanja i odluke, ali to sad nema veze.) Azili za napuštene životinje, internetske stranice, veterinari, prijatelji i poznanici – konzultacije su bile opsežne i temeljite. Premda je osnovni stav bio “bilo kakav pas, samo da je iz azila”, Ivana je željeno precizirala: određeni spol, određena veličina i određeni karakter (koliko se uopće karakter, pasji i ljudski, može opisati). Naravno, kada mi je rekla što čini i s kojim parametrima, smatrao sam da je takav pothvat osuđen na neuspjeh. Ali za nekoliko dana došla je vijest iz “Noine arke”: “Imamo baš takvu jednu za vas.” (Ja sam i dalje bio skeptičan u pogledu uspjeha.)
Ivana je naprosto dobra organizatorica, i u detaljima i u cjelini; i u pojedinim situacijama, i u čitavom životu. Međutim, kako je život nepredvidljiv, trebaš biti bolji od dobrog da bi ti sve išlo po planu. A Ivana je – opet – takva.
U narodu se kaže: “Imala si više sreće nego pameti.” Ali čak i ta uzrečica – koja uvijek zvuči kao utješna nagrada, kako pametnima, tako i sretnima – implicira da nema sreće bez pameti. Jer nemoguće je, statistički i metafizički, da je Ivana dobila upravo ono što je tražila, pa i još bolje od toga. Morna je ispunila svaku opisivu kategoriju i garnirala je neopisivim. A što se tiče Ivane, odnosno međuuvjetovanosti pameti i sreće, kratki odgovor je nedvojbeno pozitivan, dok bih se u opširnijem odgovoru nastavio na Miljenka Jergovića i pitanje koje je on postavio u jednoj svojoj davnoj pjesmi: “A šta ako je sreća vještina?”
Psi i mačke
Uvijek sam se deklarirao kao mačkoljubac. Štoviše, uvijek sam se deklarirao kao mačkoljubac, a ne pasoljubac, kao da je to dvoje međusobno isključujuće i kao da to nije stvar izbora nego nekog ontološki fundiranog identiteta: mačke ili psi, ljevica ili desnica, Hajduk ili Dinamo. Također, uvijek sam mogao, prilično dobro, razvrstati ljude na mačkoljupce i pasoljupce, čak i prije nego što bismo ušli u razgovor o toj temi. Čini mi se da ću zauvijek, što god mi se dogodilo, ostati mačkoljubac, jer predugo sam živio sa sobom takvim i s mačkama, kao što još uvijek za sebe mogu reći da sam ljubitelj alkohola, premda ga već godinama ne pijem. Možda zato, kad zaustim da kažem, pred drugima i pred sobom, nešto o psima (generalno), govor obično započinjem ovako: “Za razliku od mačaka, psi…“”
Nemam neku utemeljenu i razrađenu, a pogotovo ne neku konzistentnu i konzekventnu teoriju, jer nisam se baš bavio zoologijom, etologijom i psihologijom, nego samo naivno motrim i zapažam, ali rekao bih da su, za razliku od mačaka, koje su statične, psi dinamični; da su mačke zatvorene, usmjerene prema unutra i samostalne, dok su psi otvoreni, usmjereni prema van i ovisni o drugima; da je mačja komunikacija više monološka, a pasja više dijaloška; da su mačke filozofkinje, a psi sociolozi; naposljetku, da je rod mačaka ženski, a rod pasa muški, barem u našem jeziku, što možda ima i neku teorijsku težinu.
Doduše, sve se to u posljednje vrijeme mijenja, omekšavaju mi binarizmi, i svoje govore o psima sve češće započinjem bez mačaka i s uvodnom napomenom: “Recimo, naša Morna…”
Što mi se zbiva? Osvještavam li se ili onesvještavam? Postajem li nešto ili prestajem biti nešto? Može li se poremećaj ličnosti tretirati kao ozdravljenje?
Općenitije: Može li se prestupiti granica između mačkoljupstva i pasoljupstva? Može li se, tek tako, odjednom, promijeniti stranu? I može li se živjeti na rubu, u nedefiniranosti, fluidnoga identiteta? Ako je mačkoljublje stvar izbora (koliko god izbor bio duboko ukorijenjen u nečijem stavu, karakteru, senzibilitetu i životu), nije li takva tranzicija izdaja mačkoljubaca, i mačaka? Ako je, pak, mačkoljublje dublje od izbora, nije li njegovo rastvaranje izdaja samoga sebe? Može li se priznati i opravdati to da postoje ne samo mačkoljubi koji s jednakim žarom ljube pse (i pasoljubi koji podjednako ljube mačke) nego i psi koji u sebi imaju nešto mačje (i mačke koje u sebi imaju nešto pasje)?
Recimo, naša Morna, u kojoj ponekad pronađem nešto izrazito mačje, i koja me tjera da preispitam kategorije mačstva i pastva, pa i da ih ismijem kao stereotipe i predrasude. Recimo, naša Morna: trans-životinja za trans-čovjeka.
Ime
Naravno: da joj ljudi nisu nadjenuli ime i da joj ga nisu usadili u njezinu poroznu svijest, Morna bi, bez imena, bez problema živjela u svom pasjem svijetu. U svom ljudskom svijetu Morna živi sa svojim imenom; ona zna da je Morna, ona je Morna. Tako i to – iako pasje ravnodušna spram takvoga i toga, kao i spram mnogih drugih ljudskih izmišljotina.
[Odakle joj to ime? Mogu reći samo to da su joj ga dali zbog istoimene zagrebačke veterinarske ambulante u kojoj je, nakon što je dopremljena u Zagreb iz Čakovca, primila primarnu zdravstvenu skrb. A odakle ambulanti to ime, nisam se raspitivao.]
Mogao bih sad o onome što sam usput saznao (morna je muzički žanr sa Zelenortskih otoka, prema portugalskoj riječi morno koja znači toplo; Morna je staro keltsko ime koje znači Voljena), ali nemam strpljenja da se probijam kroz tektoniku i arhitektoniku imenâ. Zanima me ime kao takvo, ime kao kanalić kroz koji identitet procuri u nas, i preplavi nas. Ali ni za to sada nemam volje (možda zato što se plašim da bi raskrinkavanje imenâ poljuljalo sva vlastita imena i sve imenice), pa ću samo zabilježiti proboj misli: ime → imanje; lat. nomen (ime) → lat. omen (znak); lat. omen → grč. onoma (ime); lat. nomen → grč. noumenon (mišljevina).
Uglavnom, kad sljedeći put viknem “Morna!” ili kad Ivana Morni vikne “Hrvoje! Kiko!”, ponovno ću razmišljati o imenima, i meni, o nama onomad.
Zrelost
Morna se rodila i prve tri ili četiri godine je proživjela u jednom naselju pored Čakovca, koje se proslavilo po – kaže se neadekvatno – brutalnom i nehumanom tretmanu pasa, nekoliko tisuća pasa. Odatle je, srećom, spašena i dovedena u zagrebački pseći azil, odakle je, srećom, došla k nama. I ne samo da je preživjela neku, nama nepoznatu i nezamislivu kalvariju, nego je još, baš kao Jesenjinova keruša, sedmero oštenila, sedmero oštenila žutih, i sačuvala ih, i othranila – tko zna kako. Bila je, dakle, naša Morna međimurska heroina, o kojoj nitko osim nas neće pisati pjesme i romane.
Međutim, mi o toj pretpovijesti ne znamo ništa; samo je zamišljamo, gradeći herojske priče na nekoliko krhkih podataka. Ono što mi znamo je Morna koja se ponaša nekad kao ćudljivi tinejdžer, a najčešće kao djetešce koje skoro ništa ne može bez naše pomoći; da i ne govorim o emotivnoj ovisnosti o nama ljudskim ukućanima, prvenstveno o Ivani koju je Morna, već prvoga dana u našem domu, nepogrešivo prepoznala kao vođu čopora.
Kako to da je jedna, u najmanju ruku, samostalna osoba preko noći toliko podjetinjila i biva djetetom, čini se zauvijek? Odgovor na to pitanje možda se može pronaći u Kantovom Odgovoru na pitanje: što je prosvjetiteljstvo? Naime, Immanuel Kant tamo tvrdi: “Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz njegove samoskrivljene nezrelosti. Nezrelost je nemoć da se vlastitim razumom služi bez vodstva nekoga drugog. Ta nezrelost je samoskrivljena kad njezin uzrok ne leži u manjku razuma, nego u manjku odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg vodstva. […] Tako je udobno biti nezreo. […] Dakle, svakom je pojedinom čovjeku teško izvući se iz nezrelosti koja je gotovo postala njegovom prirodom. On ju je čak zavolio i sada je stvarno nesposoban služiti se vlastitim razumom jer mu nikad nije bilo dopušteno da to pokuša.” – Ako u navedenom odlomku “čovjeka” zamijenimo “psom”, mogli bismo razumjeti što se Morni zbilo. A i nama. I zašto. Također, mogli bismo doći do zaključka da – ni kod psa, ni kod čovjeka – prosvjetiteljstvo nije ireverzibilan proces.