Zagovarači pravâ životinja često citiraju iskaz Jeremyja Benthama: “Pitanje nije mogu li misliti, niti mogu li govoriti, nego mogu li patiti.” To je donekle točno jer razlike u mišljenju i jeziku između ljudi i ne-ljudi mogu biti interesantne teorijski – logici, epistemologiji, ontologiji, antropologiji, zoologiji, kulturologiji, psihologiji i lingvistici – ali za etiku, moralnost i općenito za ljudsko djelovanje one ne bi trebale značiti ništa. Kao što je Albert Schweitzer ustvrdio i zapitao se: “Nebitno je što se nama, ljudima, čini bližim ili daljim od nas, jer to je jedno sasvim subjektivno mjerilo. Tko od nas uopće zna što je nekom drugom biću po sebi i u njegovoj cjelini svijeta važno?”
No čini mi se da je Bentham olako otpisao mišljenje. Dok Morna sjedi na obali i pola sata nepomično zuri u more ili dok se bavi neobičnom rupom u zemlji, raskopava je, obilazi, zastaje i gleda je, a zatim rezignirano odustaje, ja bih rekao: “Pitanje nije: mogu li misliti, nego: kako misle?”
Simboličko mišljenje
Neki koji su spremni priznati da ne-ljudske životinje, kao što su psi, imaju svijest domeću: ali nemaju samosvijest. Isto tako, priznaju da one imaju određeni oblik mišljenja, domećući: ali ne i simboličko mišljenje.
Kada želi da pase travu, kako bi regulirala svoju probavu, a u stanu je i nije uobičajeno vrijeme za izlazak, Morna očajnički liže pod, značajno nas pogledavajući. – Kakva metafora, Morna! – Ni puka kompulzivna reakcija, ni tupi jauk nagona, nego kompleksan složaj simbola koji izviru iz njezina tijela i uma, i ispunjavaju prostor između potrebe, mašte i stvarnosti, između nje i nas, između ljudskog i ne-ljudskog.
Inteligencija
Kada treba regulirati svoju probavu, Morna pase travu. Određenu vrstu trave, kojoj ne znam ime (kao ni Morna). Nije studirala medicinu, niti čitala popularnoznanstvene članke koji bi je podsjećali na drevnu mudrost ophođenja s prirodom i vještine korištenja ljekovitog bilja. Morna to naprosto zna. Uzmimo da je to samo nagon – sa svim omalovažavajućim intonacijama i odmahivanjima rukom – i zapitajmo se što je to ustvari. I po čemu su naše informiranje, razmišljanje i znanje bolji od toga, sa svim trudom koji ulažemo, brojnim dvojbama koje nužno izviru i beskonačnim neznanjem u kojem svršavamo. Uzmimo da se radi samo o takozvanoj inteligenciji vrste, što je izraz kojim se i vrsti i njezinim pripadnicima odriče bilo kakva pamet i vrijednost. – Možemo samo biti ljubomorni na ono što smo izgubili dok je naša vrsta prerastala u rod. I očajavati zbog toga što se naša inteligencija, pojedinačna i vrsna, mjeri rezultatima mehaničkih školskih testova, rješavanjem zadataka koje nam zadaju računala, ponašanjem pri ulasku u tramvaj i strategijama ratovanja koje su namijenjene što uspješnijem uništenju, to jest samouništenju.
Jezik
Ustanovili smo da Morna razumije oko dvadeset riječi. Uglavnom su to imena dragih joj ljudi i pasa, glagoli koji se odnose na fiziološke potrebe, u infinitivu i imperativu, imenice povezane s time, i imenice koje označavaju neke lokacije u stanu i susjedstvu. Ostalô joj je, pretpostavljam, uzburkana pjena zvukova.
Ponekad pomislim kako bi divno bilo imati samo nekoliko bitnih riječi i bezbroj tekućih nijansi između njih.
Mi i oni
Kažemo, naprimjer, “prvo ćemo spremiti svoje stvari, a onda Mornine”. Ili: “neka prvo jede ona, a onda ćemo mi”. Tako utvrđujemo, premda to ne želimo, da postoje neke dvije strane, dvije strane, mi i ona. [Istina, tako i odrasli govore kada govore o djeci: mi i on/ona/ono/oni. Mi, recimo, (hoću reći: Ivana i ja), kažemo: “mi bismo išli na izlet, ali Kiko ne bi”. Ili: “nama je to okej, ali njemu nije”.] To je razumljivo: supostoje različite vrste (ljudi i druge životinje; odrasli ljudi i ljudska djeca); jedno ja i mi, s jedne strane, i radikalno drugo, s druge strane. Postoje, neizbježno, i nerazumijevanje i sukobi takvi, prirodni, naravno. Međutim, kako ćemo to opravdati pred životom i suživotom?
U svakom slučaju, potrebno je toliko mnogo truda da bismo zaboravili ono što smo naučili o “nama i njima“, da bismo zaboravili razmišljati u kutijama “mi” i “oni”. – Ili, pak, potrebno je toliko malo za to: kad se pas uvali na krevetu među ljude (odrasle i djecu), i kad se oni obraduju bez razmišljanja, nema više ja i ti, mi i oni. Baš kao što onaj reče: “više niste tuđinci ni došljaci, nego ste sugrađani svetih i Božji ukućani”.
Pasji život (drugi dio)
Mišljenje
Zagovarači pravâ životinja često citiraju iskaz Jeremyja Benthama: “Pitanje nije mogu li misliti, niti mogu li govoriti, nego mogu li patiti.” To je donekle točno jer razlike u mišljenju i jeziku između ljudi i ne-ljudi mogu biti interesantne teorijski – logici, epistemologiji, ontologiji, antropologiji, zoologiji, kulturologiji, psihologiji i lingvistici – ali za etiku, moralnost i općenito za ljudsko djelovanje one ne bi trebale značiti ništa. Kao što je Albert Schweitzer ustvrdio i zapitao se: “Nebitno je što se nama, ljudima, čini bližim ili daljim od nas, jer to je jedno sasvim subjektivno mjerilo. Tko od nas uopće zna što je nekom drugom biću po sebi i u njegovoj cjelini svijeta važno?”
No čini mi se da je Bentham olako otpisao mišljenje. Dok Morna sjedi na obali i pola sata nepomično zuri u more ili dok se bavi neobičnom rupom u zemlji, raskopava je, obilazi, zastaje i gleda je, a zatim rezignirano odustaje, ja bih rekao: “Pitanje nije: mogu li misliti, nego: kako misle?”
Simboličko mišljenje
Neki koji su spremni priznati da ne-ljudske životinje, kao što su psi, imaju svijest domeću: ali nemaju samosvijest. Isto tako, priznaju da one imaju određeni oblik mišljenja, domećući: ali ne i simboličko mišljenje.
Kada želi da pase travu, kako bi regulirala svoju probavu, a u stanu je i nije uobičajeno vrijeme za izlazak, Morna očajnički liže pod, značajno nas pogledavajući. – Kakva metafora, Morna! – Ni puka kompulzivna reakcija, ni tupi jauk nagona, nego kompleksan složaj simbola koji izviru iz njezina tijela i uma, i ispunjavaju prostor između potrebe, mašte i stvarnosti, između nje i nas, između ljudskog i ne-ljudskog.
Inteligencija
Kada treba regulirati svoju probavu, Morna pase travu. Određenu vrstu trave, kojoj ne znam ime (kao ni Morna). Nije studirala medicinu, niti čitala popularnoznanstvene članke koji bi je podsjećali na drevnu mudrost ophođenja s prirodom i vještine korištenja ljekovitog bilja. Morna to naprosto zna. Uzmimo da je to samo nagon – sa svim omalovažavajućim intonacijama i odmahivanjima rukom – i zapitajmo se što je to ustvari. I po čemu su naše informiranje, razmišljanje i znanje bolji od toga, sa svim trudom koji ulažemo, brojnim dvojbama koje nužno izviru i beskonačnim neznanjem u kojem svršavamo. Uzmimo da se radi samo o takozvanoj inteligenciji vrste, što je izraz kojim se i vrsti i njezinim pripadnicima odriče bilo kakva pamet i vrijednost. – Možemo samo biti ljubomorni na ono što smo izgubili dok je naša vrsta prerastala u rod. I očajavati zbog toga što se naša inteligencija, pojedinačna i vrsna, mjeri rezultatima mehaničkih školskih testova, rješavanjem zadataka koje nam zadaju računala, ponašanjem pri ulasku u tramvaj i strategijama ratovanja koje su namijenjene što uspješnijem uništenju, to jest samouništenju.
Jezik
Ustanovili smo da Morna razumije oko dvadeset riječi. Uglavnom su to imena dragih joj ljudi i pasa, glagoli koji se odnose na fiziološke potrebe, u infinitivu i imperativu, imenice povezane s time, i imenice koje označavaju neke lokacije u stanu i susjedstvu. Ostalô joj je, pretpostavljam, uzburkana pjena zvukova.
Ponekad pomislim kako bi divno bilo imati samo nekoliko bitnih riječi i bezbroj tekućih nijansi između njih.
Mi i oni
Kažemo, naprimjer, “prvo ćemo spremiti svoje stvari, a onda Mornine”. Ili: “neka prvo jede ona, a onda ćemo mi”. Tako utvrđujemo, premda to ne želimo, da postoje neke dvije strane, dvije strane, mi i ona. [Istina, tako i odrasli govore kada govore o djeci: mi i on/ona/ono/oni. Mi, recimo, (hoću reći: Ivana i ja), kažemo: “mi bismo išli na izlet, ali Kiko ne bi”. Ili: “nama je to okej, ali njemu nije”.] To je razumljivo: supostoje različite vrste (ljudi i druge životinje; odrasli ljudi i ljudska djeca); jedno ja i mi, s jedne strane, i radikalno drugo, s druge strane. Postoje, neizbježno, i nerazumijevanje i sukobi takvi, prirodni, naravno. Međutim, kako ćemo to opravdati pred životom i suživotom?
U svakom slučaju, potrebno je toliko mnogo truda da bismo zaboravili ono što smo naučili o “nama i njima“, da bismo zaboravili razmišljati u kutijama “mi” i “oni”. – Ili, pak, potrebno je toliko malo za to: kad se pas uvali na krevetu među ljude (odrasle i djecu), i kad se oni obraduju bez razmišljanja, nema više ja i ti, mi i oni. Baš kao što onaj reče: “više niste tuđinci ni došljaci, nego ste sugrađani svetih i Božji ukućani”.