Kad sam postao „šetač psa“ – odnosno kad sam se, zahvaljujući Morni, pridružio vojsci onih koji sa svojim psima dva-tri puta dnevno posjećuju obližnji park ili livadu – suočio sam se s problemom koji je više socijalne i političke naravi, ali u njemu vazda bubri moralno i etičko pitanje. Sranje! O tome se radi. Kad se pas posere, izmet svakako treba pokupiti s vrećicom namijenjenom za to i baciti je u najbližu kantu za smeće.
Velika većina „šetača pasa“ to i čini, bez obzira na opću razinu svoje socijalne osviještenosti i moralnosti. Ali u idealnim slučajevima: ugodna proljetna jutra, smiraj ljetnih popodneva, tople jesenske večeri, idilični zimski snježni pejzaži. Međutim, iskušenja nastupaju za vrijeme proljetnih višednevnih potopa, ili neizdržive podnevne ljetne žege, ili kasnojesenske susnježice, ili na minus deset u siječnju, ili naprosto u sitne sate, kad pasja potreba prekine prvi ljudski san. „Ovo je ipak kutak parka u koji ljudi rijetko zalaze“, ili „Ma to je samo govance koje će nestati za dan-dva, prije nego što netko ugazi u njega“, ili „Jebiga, drek je bio toliko rijedak da ga nisam ni mogao pokupiti“ – takvi se izgovori pojavljuju razumnom, socijalno odgovornom i moralnom ljudskom biću.
A dileme zapravo nema: govna treba kupiti – zaključit će različite etičke teorije (eudaimonizam, kontraktualizam, utilitarizam). Posve decidiran odgovor nalazi se, pak, u deontološkoj etici Immanuela Kanta: govna treba kupiti bezuvjetno. Kantov kategorički imperativ, kao osnovni zakon čistog praktičkog uma, kaže: „Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može da važi kao princip općeg zakonodavstva.“ Jedna druga formulacija kategoričkog imperativa glasi: „Svako umno biće mora djelovati kao da je, svojim maksimama, u svako vrijeme zakonodavni član u općem carstvu svrha.“ – Očigledno je da se radi o prastarom „zlatnom pravilu“ koje nalazimo, među ostalim, u konfucijanstvu („Što ne želiš da drugi tebi učini, ne čini ni ti drugome“), židovstvu („Ono što sam mrziš, ne čini bližnjemu svome“), kršćanstvu („Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima“) i islamu („Nitko od vas nije vjernik sve dok svom bratu ne poželi ono što želi samom sebi“). No Kant je taj kamen-temeljac moralnih nauka istesao i izbrusio te ga ugradio, skupa s umom, slobodom, voljom i autonomijom, u zgradu svoje univerzalističke etike.
Kao profesor etike, godišnje barem tri puta govorim o kategoričkom imperativu i vazda tražim primjere pomoću kojih bih objasnio što je to ustvari i zašto je to toliko važno. Međutim, tek kada sam se s pogibelji da stanem u pasje govno suočio razmišljajući o tome što da radim s Morninim govnom, sinulo mi je ne samo da je problem kupljenja pasjih govana najbolji primjer za kategorički imperativ nego i da je kategorički imperativ najbolje rješenje za problem kupljenja pasjih govana. – Želite li živjeti u svijetu koji bi bio beskrajno minsko polje pasjega izmeta? Jamačno ne. Stoga u humaniziranom okolišu i humanom društvu nema isprike za prepuštanje pasjega izmeta prirodnim procesima, ni za koga, ni u jednom godišnjem dobu ili dobu dana.
Prema Kantu, jedini ispravan postupak je onaj čije opravdanje može važiti za svakoga i uvijek, a jedino ispravno praktičko pravilo je ono koje se može univerzalizirati. Ukratko, svako Mornino govno je univerzalno govno. (Ima li, povrh toga, subjektivnih, objektivnih i apsolutnih govana – na stazi Hegelovog subjektivnog, objektivnog i apsolutnog duha – o tome još nisam razmišljao, ali nastojat ćemo oko toga Morna i ja.)
Odgovornost
Ono što se i inače zbiva potencira se ljeti, kad ljudi krenu na godišnje odmore, pa ne znaju što bi sa psom koji im narušava njihovu ljudsku komociju. Nevjerojatno je, nezamislivo, da neki ljudi (tada ili bilo kada) izbace na cestu neke pse, da ih nikada više ne bi vidjeli, kao da su radi dvotjednoga ljetovanja ili iz nekog drugog razloga bacili u smeće polupraznu flašu mlijeka ili ocvali buket cvijeća.
Kada bi ljudi malo više razmišljali, bilo bi mnogo manje nesreće, i u ljudskom i u pasjem svijetu. [Kada bi još nešto čitali, bilo bi još i bolje (ali to nije od presudne važnosti jer u spisima se obično govori o onome što svatko sam može dokučiti, samo ako razmišlja).] Recimo, kada bi se malo više razmišljalo o psima kao živim bićima, da ne kažem osobama, a ne kao o stvarima, da ne kažem igračkama. [Kant je rekao: „Djeluj tako da čovještvo, kako u svojoj osobi, tako i u osobi svakog drugoga, u svako vrijeme ujedno koristiš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo“, što je reformulirao Fritz Jahr, misleći baš na ne-ljudska bića: „Poštuj svako živo biće u načelu kao svrhu po sebi i po mogućnosti postupaj s njim kao takvim“.] Također, recimo, kada bi se malo više razmišljalo o odgovornosti, koju se ima ili preuzima, za biće s kojim se našlo u zajednici ili odlučilo ući u životnu zajednicu. [Hans Jonas govori o „ontološkoj odgovornosti“, koja se odlikuje totalnošću, kontinuiranošću i budućnosnošću, a povrh toga, misleći baš na ne-ljudska bića i cjelokupnu prirodu, govori i o čovjeku kao „izvršitelju skrbništva koje jedino on može vidjeti, ali ga nije on stvorio“.]
Nada
Pročitao sam i iščitavao, čak i na njemačkom, magnum opus Ernsta Blocha – Princip nada; tri toma, ukupno više od 1500 stranica, pa još sekundarnu literaturu o tome, pa druga Blochova djela i druga djela o problematici nade; a i mnogi drugi su, kao i ja, i više i bolje od mene. Ali tko nikad nije čekao da se pas pokaki – u mrzlu novembarsku zoru, kad je još mrak, a kiša pada, i vjetar puše, i krhki kineski kišobran gubi smisao – ne zna što je nada.
Tehnologija
Blažen život – dakle, utopijski – zamišljam kao jednostavnu brvnaru opremljenu tek najnužnijim predmetima, ispod koje je, u podrumu, nepregledan labirint, prepun raznoraznih sitnica dostatnih za cjeloživotno istraživanje. Svakodnevni život, onaj koji ne može umaći rutini, ima se odvijati u brvnari, a noću ili zorom ili u popodnevnim smirajima – u osamljenosti ili s najbližima – ide se u labirint.
[Logika asketizma – koju, ovako nezadovoljan svojom nedosljednošću, sa zadovoljstvom prihvaćam – kazuje: savršenstvo se stječe pojednostavljenjem i svršava u jednostavnosti. Drugim riječima, savršenstvo se krije u oslobađanju (kao metodi) i oslobođenosti (kao cilju): kad se riješiš onog suvišnog, možeš se posvetiti onom važnom, da bi otkrio ono bitno. –Stoga mi se lapidarni iskaz Ivana Illicha čini kao vrlo dubok uvid i kao vrlo revolucionaran zahtjev: „Kada me pitaju jesam li utopist, kažem da sam za pojednostavljenje, a ne za romantizam.“]
Kako stvari stoje, život današnjeg čovjeka izokrenuta je slika one nadzemno-podzemne utopije: svakodnevni život u površinskom i kaotičnom preobilju svega i svačega, a u podrumu krajnja oskudica ili čak ništa, pustoš i praznina.
Ne treba čovjek biti posebno bistar da bi zaključio da glavnu ulogu u tom izopačenju igra moderna tehnika, prvenstveno informacijsko-komunikacijske tehnologije, mobilna telefonija, internet i takozvane društvene mreže. Kad si svuda, nisi nigdje; virtualna sveprisutnost vodi nas u Nigdjezemsku, distopiju. [Nisam lud, niti licemjeran, dok tipkam ove riječi na računalu; tko želi plivati ne može ostati suh. Ipak, želim sačuvati ostatke analogne pameti i pamćenja, i ne želim da mi bude svejedno.] Bio je jedan grafit – ispisan, začudo, na tlu (točnije, na pješačkom prijelazu), tako da ga nakon nekoliko dana više nije bilo – koji bi trebalo uklesati u kamen ili ga sačuvati za budućnost u nekom drugom trajnijem mediju: „Tehnologija je ljudima olakšala život, a ljudi su sve teži“. Kada sam ga pročitao (prvi put, drugi put, treći put… i nikad više) prisjetio sam se Sigmunda Freuda koji je, govoreći o kulturi općenito i modernoj kulturi napose, rekao: „Čovjek je, moglo bi se reći, postao neka vrsta boga s protezama.“ Da likujemo zbog tog obogotvorenja i slavimo tog čovjeka, sebe, na trenutnom vrhuncu moći? Nipošto! Moderni je čovjek manje svemoćni bog, a više otužni invalid. To, uostalom, primjećuje i Freud: „Ne smijemo zaboraviti da se današnji čovjek, premda je sličan bogu, ne osjeća sretnim.“
– O tome razmišljam dok promatram Mornu kako, njuškajući, piškeći i kakeći, koristi pasji Facebook, za što ne treba nikakve naprave, ni bežičnu mrežu, pa čak ni električnu struju. Ima Facebook-profil (dobro je znaju na njenoj livadi, brzo je upoznaju i drugdje, čini mi se da je i influenserica); čekira Facebook redovno (važna je dnevna rutina); učlanjena je u neke grupe (premda je prilično otvorena za sve korisnike i korisnice tog Facebooka); ima mnogo prijatelja i prijateljica (ali su neki, naravno, na listi „restricted“); dosta lajka (iako nije baš neselektivna), a svaki dan ima i neke važne objave koje lajkajudrugi. Gleda li je čovjek nezainteresirano, a pogotovo ako je gleda nanervirano, činit će mu se da se tu ne zbiva ništa posebno. No, pomisli li se na to što se, u samo nekoliko koraka, zbiva iza njezinog ida, vida, njuha, sluha i duha – uočit će se, onjušiti i osluhnuti svašta, i sve.
– O tome razmišljam dok promatram Mornu: sve što ljudima pružaju Facebook, druge društvene mreže i ine tehnološke proteze može se postići i drugačije, i jednostavnije, i bolje. Ali ubrzano zaboravljamo kako.
Smisao
Kad god mi netko na zvjezdanom nebu pokazuje i tumači Velikog medvjeda, Malog medvjeda i druge svemirske zvijeri – uživam, prosvijetljen i ganut, usprkos tome što ja nikad to ne uspijevam vidjeti; nikakve strukture, sheme, smisao. Neka specifična sljepoća, šta li. – A na zemlji se događa slična stvar: kad Morna pravi plan šetnje, bog ne bi shvatio zašto baš te točke – to busenje trave, ta stabla, te rupe i izbočine, ti odlomci asfalta – (možda jedino neki drugi pas; ja sigurno ne). Ali ne ometam je. Uglavnom slijedim, obradujem se često. Kaos može imati smisao, i on može biti lijep, sve i ako ga ja ne vidim.
Smrtnost
Bolna točka svake ljudsko-pasje veze i pomisao koju svaki praktični pasoljub otklanja, odnosno potiskuje – više i upornije kad razmišlja o svom psu, negoli kad razmišlja o bližnjem čovjeku ili samom sebi – misao je o smrti. Razlog je dobro poznat i prost: pasji je životni vijek (kao i kod mačke, glodavca, ptice ili ribe) prosječno mnogo kraći od ljudskoga, pa iako (nasreću) ne znamo koliko ćemo dugo živjeti, slutimo od početka veze da ćemo nadživjeti psa s kojim smo se vezali, čak i ako pretpostavimo da će on doživjeti duboku starost.
Razum bi rado iskoristio usporedbu s ljudskim svijetom i odnosima unutar njega, jer žalovanje za bližnjim ljudima ima svoju utješnu racionalizaciju i proceduru (biološku, psihološku, filozofsku i teološku), ali to se ipak ne da primijeniti u slučaju ne-ljudskih bića s kojima smo se sjedinili. [Bez ikakve teorijske obrade i uz opasnost da me se ismije, mogu reći da sam više plakao – nezaustavljivije ridao – rastajući se od mačka Žabice, negoli kad su odlazili mnogi dragi ljudi, bliski i još bliži.] Zašto je tome tako?
Pod jedan, ono temeljno, naša ljudska oprema. Smrtnost kao pojam smrti, koji kronološki i logički prethodi umiranju i smrti, te ih, u misli i osjećaju, natkriljuje. [Primjerice, u Bitku i vremenu Martina Heideggera, cijela poglavlja o smrtnosti, Sterblichkeit, i bitku-k-smrti, Sein-zum-Tode.] Da nema smrtnosti, samo bih jednom i odjednom umro, a ovako uvijek i oduvijek umirem. Sasma ljudski, i automatski, pomišljam da je tako i kod drugih, a još gore kod onih koji nemaju ni medicine ni religije da im život i smrt učine lakšima.
Pod dva, ono drugo, njihovo, ne-ljudsko. Ako ne-ljudska bića nemaju pojam smrti, pa ni smrtnost, onda su, na neki način, besmrtna. A to je nama teorijski neshvatljivo i praktički neprihvatljivo, tako da njihovu egzistenciju, razapetu između dolaska-iz-ničega i odlaska-u-ništa, sebi prikazujemo radije kao tragičan moment naših ljudskih smrtonosnih života nego kao priliku za slavljenje njihovih neomeđenih života i beskonačnosti života uopće.
Pod tri, a vezano za jedan i dva, naše doživljavanje onog njihovog. Možda se radi i o ovome: kad umire ne-ljudska životinja, čini nam se da nestaje jedan život – ili čak Život – nezagađen svođenjem računa, planovima ostvarenim i neostvarenim, razmišljanjima o smrti kao krajnjem horizontu; da nestaje jedan život – ili čak Život – u čistom obliku, kondenzat i supstrat života.
Eh, kada bismo mogli ovako: saslušati ono što nam govori razum i pustiti osjećaj da nam to potvrdi: prihvatiti smrt s veseljem, jer smo imali privilegij da sudjelujemo u beskrajnoj reprodukciji života, u veličanstvenom toku nastajanja i nestajanja, u kojem ništa nije nastalo samo od sebe i bez razloga, i ništa ne nestaje zauvijek i bez razloga; ili barem prihvatiti smrt ravnodušno, kao što je to, čini se, činio Epikur koji je kazao: „Smrt nas se ništa ne tiče: jer svako dobro i zlo osniva se na opažanju, a smrt je gubitak opažanja. Zato prava spoznaja da se smrt nas ništa ne tiče nama omogućuje uživanje u onome što je smrtno u životu. […] Jer u životu nema ničega strašnog za onoga koji je pravo shvatio da ničega strašnog nema u neživljenju! […] Dakle, najstrašnije zlo, smrt, ništa nas se ne tiče, jer dokle god mi postojimo, nema smrti, a kad smrt dođe, nas više neće biti. Ona se ne tiče ni živih ni mrtvih; jer žive ne dodiruje, a mrtvi ne postoje više.“
Pasji život (četvrti dio)
Kategorički imperativ
Kad sam postao „šetač psa“ – odnosno kad sam se, zahvaljujući Morni, pridružio vojsci onih koji sa svojim psima dva-tri puta dnevno posjećuju obližnji park ili livadu – suočio sam se s problemom koji je više socijalne i političke naravi, ali u njemu vazda bubri moralno i etičko pitanje. Sranje! O tome se radi. Kad se pas posere, izmet svakako treba pokupiti s vrećicom namijenjenom za to i baciti je u najbližu kantu za smeće.
Velika većina „šetača pasa“ to i čini, bez obzira na opću razinu svoje socijalne osviještenosti i moralnosti. Ali u idealnim slučajevima: ugodna proljetna jutra, smiraj ljetnih popodneva, tople jesenske večeri, idilični zimski snježni pejzaži. Međutim, iskušenja nastupaju za vrijeme proljetnih višednevnih potopa, ili neizdržive podnevne ljetne žege, ili kasnojesenske susnježice, ili na minus deset u siječnju, ili naprosto u sitne sate, kad pasja potreba prekine prvi ljudski san. „Ovo je ipak kutak parka u koji ljudi rijetko zalaze“, ili „Ma to je samo govance koje će nestati za dan-dva, prije nego što netko ugazi u njega“, ili „Jebiga, drek je bio toliko rijedak da ga nisam ni mogao pokupiti“ – takvi se izgovori pojavljuju razumnom, socijalno odgovornom i moralnom ljudskom biću.
A dileme zapravo nema: govna treba kupiti – zaključit će različite etičke teorije (eudaimonizam, kontraktualizam, utilitarizam). Posve decidiran odgovor nalazi se, pak, u deontološkoj etici Immanuela Kanta: govna treba kupiti bezuvjetno. Kantov kategorički imperativ, kao osnovni zakon čistog praktičkog uma, kaže: „Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može da važi kao princip općeg zakonodavstva.“ Jedna druga formulacija kategoričkog imperativa glasi: „Svako umno biće mora djelovati kao da je, svojim maksimama, u svako vrijeme zakonodavni član u općem carstvu svrha.“ – Očigledno je da se radi o prastarom „zlatnom pravilu“ koje nalazimo, među ostalim, u konfucijanstvu („Što ne želiš da drugi tebi učini, ne čini ni ti drugome“), židovstvu („Ono što sam mrziš, ne čini bližnjemu svome“), kršćanstvu („Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima“) i islamu („Nitko od vas nije vjernik sve dok svom bratu ne poželi ono što želi samom sebi“). No Kant je taj kamen-temeljac moralnih nauka istesao i izbrusio te ga ugradio, skupa s umom, slobodom, voljom i autonomijom, u zgradu svoje univerzalističke etike.
Kao profesor etike, godišnje barem tri puta govorim o kategoričkom imperativu i vazda tražim primjere pomoću kojih bih objasnio što je to ustvari i zašto je to toliko važno. Međutim, tek kada sam se s pogibelji da stanem u pasje govno suočio razmišljajući o tome što da radim s Morninim govnom, sinulo mi je ne samo da je problem kupljenja pasjih govana najbolji primjer za kategorički imperativ nego i da je kategorički imperativ najbolje rješenje za problem kupljenja pasjih govana. – Želite li živjeti u svijetu koji bi bio beskrajno minsko polje pasjega izmeta? Jamačno ne. Stoga u humaniziranom okolišu i humanom društvu nema isprike za prepuštanje pasjega izmeta prirodnim procesima, ni za koga, ni u jednom godišnjem dobu ili dobu dana.
Prema Kantu, jedini ispravan postupak je onaj čije opravdanje može važiti za svakoga i uvijek, a jedino ispravno praktičko pravilo je ono koje se može univerzalizirati. Ukratko, svako Mornino govno je univerzalno govno. (Ima li, povrh toga, subjektivnih, objektivnih i apsolutnih govana – na stazi Hegelovog subjektivnog, objektivnog i apsolutnog duha – o tome još nisam razmišljao, ali nastojat ćemo oko toga Morna i ja.)
Odgovornost
Ono što se i inače zbiva potencira se ljeti, kad ljudi krenu na godišnje odmore, pa ne znaju što bi sa psom koji im narušava njihovu ljudsku komociju. Nevjerojatno je, nezamislivo, da neki ljudi (tada ili bilo kada) izbace na cestu neke pse, da ih nikada više ne bi vidjeli, kao da su radi dvotjednoga ljetovanja ili iz nekog drugog razloga bacili u smeće polupraznu flašu mlijeka ili ocvali buket cvijeća.
Kada bi ljudi malo više razmišljali, bilo bi mnogo manje nesreće, i u ljudskom i u pasjem svijetu. [Kada bi još nešto čitali, bilo bi još i bolje (ali to nije od presudne važnosti jer u spisima se obično govori o onome što svatko sam može dokučiti, samo ako razmišlja).] Recimo, kada bi se malo više razmišljalo o psima kao živim bićima, da ne kažem osobama, a ne kao o stvarima, da ne kažem igračkama. [Kant je rekao: „Djeluj tako da čovještvo, kako u svojoj osobi, tako i u osobi svakog drugoga, u svako vrijeme ujedno koristiš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo“, što je reformulirao Fritz Jahr, misleći baš na ne-ljudska bića: „Poštuj svako živo biće u načelu kao svrhu po sebi i po mogućnosti postupaj s njim kao takvim“.] Također, recimo, kada bi se malo više razmišljalo o odgovornosti, koju se ima ili preuzima, za biće s kojim se našlo u zajednici ili odlučilo ući u životnu zajednicu. [Hans Jonas govori o „ontološkoj odgovornosti“, koja se odlikuje totalnošću, kontinuiranošću i budućnosnošću, a povrh toga, misleći baš na ne-ljudska bića i cjelokupnu prirodu, govori i o čovjeku kao „izvršitelju skrbništva koje jedino on može vidjeti, ali ga nije on stvorio“.]
Nada
Pročitao sam i iščitavao, čak i na njemačkom, magnum opus Ernsta Blocha – Princip nada; tri toma, ukupno više od 1500 stranica, pa još sekundarnu literaturu o tome, pa druga Blochova djela i druga djela o problematici nade; a i mnogi drugi su, kao i ja, i više i bolje od mene. Ali tko nikad nije čekao da se pas pokaki – u mrzlu novembarsku zoru, kad je još mrak, a kiša pada, i vjetar puše, i krhki kineski kišobran gubi smisao – ne zna što je nada.
Tehnologija
Blažen život – dakle, utopijski – zamišljam kao jednostavnu brvnaru opremljenu tek najnužnijim predmetima, ispod koje je, u podrumu, nepregledan labirint, prepun raznoraznih sitnica dostatnih za cjeloživotno istraživanje. Svakodnevni život, onaj koji ne može umaći rutini, ima se odvijati u brvnari, a noću ili zorom ili u popodnevnim smirajima – u osamljenosti ili s najbližima – ide se u labirint.
[Logika asketizma – koju, ovako nezadovoljan svojom nedosljednošću, sa zadovoljstvom prihvaćam – kazuje: savršenstvo se stječe pojednostavljenjem i svršava u jednostavnosti. Drugim riječima, savršenstvo se krije u oslobađanju (kao metodi) i oslobođenosti (kao cilju): kad se riješiš onog suvišnog, možeš se posvetiti onom važnom, da bi otkrio ono bitno. – Stoga mi se lapidarni iskaz Ivana Illicha čini kao vrlo dubok uvid i kao vrlo revolucionaran zahtjev: „Kada me pitaju jesam li utopist, kažem da sam za pojednostavljenje, a ne za romantizam.“]
Kako stvari stoje, život današnjeg čovjeka izokrenuta je slika one nadzemno-podzemne utopije: svakodnevni život u površinskom i kaotičnom preobilju svega i svačega, a u podrumu krajnja oskudica ili čak ništa, pustoš i praznina.
Ne treba čovjek biti posebno bistar da bi zaključio da glavnu ulogu u tom izopačenju igra moderna tehnika, prvenstveno informacijsko-komunikacijske tehnologije, mobilna telefonija, internet i takozvane društvene mreže. Kad si svuda, nisi nigdje; virtualna sveprisutnost vodi nas u Nigdjezemsku, distopiju. [Nisam lud, niti licemjeran, dok tipkam ove riječi na računalu; tko želi plivati ne može ostati suh. Ipak, želim sačuvati ostatke analogne pameti i pamćenja, i ne želim da mi bude svejedno.] Bio je jedan grafit – ispisan, začudo, na tlu (točnije, na pješačkom prijelazu), tako da ga nakon nekoliko dana više nije bilo – koji bi trebalo uklesati u kamen ili ga sačuvati za budućnost u nekom drugom trajnijem mediju: „Tehnologija je ljudima olakšala život, a ljudi su sve teži“. Kada sam ga pročitao (prvi put, drugi put, treći put… i nikad više) prisjetio sam se Sigmunda Freuda koji je, govoreći o kulturi općenito i modernoj kulturi napose, rekao: „Čovjek je, moglo bi se reći, postao neka vrsta boga s protezama.“ Da likujemo zbog tog obogotvorenja i slavimo tog čovjeka, sebe, na trenutnom vrhuncu moći? Nipošto! Moderni je čovjek manje svemoćni bog, a više otužni invalid. To, uostalom, primjećuje i Freud: „Ne smijemo zaboraviti da se današnji čovjek, premda je sličan bogu, ne osjeća sretnim.“
– O tome razmišljam dok promatram Mornu kako, njuškajući, piškeći i kakeći, koristi pasji Facebook, za što ne treba nikakve naprave, ni bežičnu mrežu, pa čak ni električnu struju. Ima Facebook-profil (dobro je znaju na njenoj livadi, brzo je upoznaju i drugdje, čini mi se da je i influenserica); čekira Facebook redovno (važna je dnevna rutina); učlanjena je u neke grupe (premda je prilično otvorena za sve korisnike i korisnice tog Facebooka); ima mnogo prijatelja i prijateljica (ali su neki, naravno, na listi „restricted“); dosta lajka (iako nije baš neselektivna), a svaki dan ima i neke važne objave koje lajkaju drugi. Gleda li je čovjek nezainteresirano, a pogotovo ako je gleda nanervirano, činit će mu se da se tu ne zbiva ništa posebno. No, pomisli li se na to što se, u samo nekoliko koraka, zbiva iza njezinog ida, vida, njuha, sluha i duha – uočit će se, onjušiti i osluhnuti svašta, i sve.
– O tome razmišljam dok promatram Mornu: sve što ljudima pružaju Facebook, druge društvene mreže i ine tehnološke proteze može se postići i drugačije, i jednostavnije, i bolje. Ali ubrzano zaboravljamo kako.
Smisao
Kad god mi netko na zvjezdanom nebu pokazuje i tumači Velikog medvjeda, Malog medvjeda i druge svemirske zvijeri – uživam, prosvijetljen i ganut, usprkos tome što ja nikad to ne uspijevam vidjeti; nikakve strukture, sheme, smisao. Neka specifična sljepoća, šta li. – A na zemlji se događa slična stvar: kad Morna pravi plan šetnje, bog ne bi shvatio zašto baš te točke – to busenje trave, ta stabla, te rupe i izbočine, ti odlomci asfalta – (možda jedino neki drugi pas; ja sigurno ne). Ali ne ometam je. Uglavnom slijedim, obradujem se često. Kaos može imati smisao, i on može biti lijep, sve i ako ga ja ne vidim.
Smrtnost
Bolna točka svake ljudsko-pasje veze i pomisao koju svaki praktični pasoljub otklanja, odnosno potiskuje – više i upornije kad razmišlja o svom psu, negoli kad razmišlja o bližnjem čovjeku ili samom sebi – misao je o smrti. Razlog je dobro poznat i prost: pasji je životni vijek (kao i kod mačke, glodavca, ptice ili ribe) prosječno mnogo kraći od ljudskoga, pa iako (nasreću) ne znamo koliko ćemo dugo živjeti, slutimo od početka veze da ćemo nadživjeti psa s kojim smo se vezali, čak i ako pretpostavimo da će on doživjeti duboku starost.
Razum bi rado iskoristio usporedbu s ljudskim svijetom i odnosima unutar njega, jer žalovanje za bližnjim ljudima ima svoju utješnu racionalizaciju i proceduru (biološku, psihološku, filozofsku i teološku), ali to se ipak ne da primijeniti u slučaju ne-ljudskih bića s kojima smo se sjedinili. [Bez ikakve teorijske obrade i uz opasnost da me se ismije, mogu reći da sam više plakao – nezaustavljivije ridao – rastajući se od mačka Žabice, negoli kad su odlazili mnogi dragi ljudi, bliski i još bliži.] Zašto je tome tako?
Pod jedan, ono temeljno, naša ljudska oprema. Smrtnost kao pojam smrti, koji kronološki i logički prethodi umiranju i smrti, te ih, u misli i osjećaju, natkriljuje. [Primjerice, u Bitku i vremenu Martina Heideggera, cijela poglavlja o smrtnosti, Sterblichkeit, i bitku-k-smrti, Sein-zum-Tode.] Da nema smrtnosti, samo bih jednom i odjednom umro, a ovako uvijek i oduvijek umirem. Sasma ljudski, i automatski, pomišljam da je tako i kod drugih, a još gore kod onih koji nemaju ni medicine ni religije da im život i smrt učine lakšima.
Pod dva, ono drugo, njihovo, ne-ljudsko. Ako ne-ljudska bića nemaju pojam smrti, pa ni smrtnost, onda su, na neki način, besmrtna. A to je nama teorijski neshvatljivo i praktički neprihvatljivo, tako da njihovu egzistenciju, razapetu između dolaska-iz-ničega i odlaska-u-ništa, sebi prikazujemo radije kao tragičan moment naših ljudskih smrtonosnih života nego kao priliku za slavljenje njihovih neomeđenih života i beskonačnosti života uopće.
Pod tri, a vezano za jedan i dva, naše doživljavanje onog njihovog. Možda se radi i o ovome: kad umire ne-ljudska životinja, čini nam se da nestaje jedan život – ili čak Život – nezagađen svođenjem računa, planovima ostvarenim i neostvarenim, razmišljanjima o smrti kao krajnjem horizontu; da nestaje jedan život – ili čak Život – u čistom obliku, kondenzat i supstrat života.
Eh, kada bismo mogli ovako: saslušati ono što nam govori razum i pustiti osjećaj da nam to potvrdi: prihvatiti smrt s veseljem, jer smo imali privilegij da sudjelujemo u beskrajnoj reprodukciji života, u veličanstvenom toku nastajanja i nestajanja, u kojem ništa nije nastalo samo od sebe i bez razloga, i ništa ne nestaje zauvijek i bez razloga; ili barem prihvatiti smrt ravnodušno, kao što je to, čini se, činio Epikur koji je kazao: „Smrt nas se ništa ne tiče: jer svako dobro i zlo osniva se na opažanju, a smrt je gubitak opažanja. Zato prava spoznaja da se smrt nas ništa ne tiče nama omogućuje uživanje u onome što je smrtno u životu. […] Jer u životu nema ničega strašnog za onoga koji je pravo shvatio da ničega strašnog nema u neživljenju! […] Dakle, najstrašnije zlo, smrt, ništa nas se ne tiče, jer dokle god mi postojimo, nema smrti, a kad smrt dođe, nas više neće biti. Ona se ne tiče ni živih ni mrtvih; jer žive ne dodiruje, a mrtvi ne postoje više.“