Pasja vremena/2

Pronađene poruke

Drugi dio: Dossier Malexander

*

From: Thomas Pettersson [mail to: [email protected]]

Sent: Saturday, May 18, 2013 11:15 PM

To: [email protected]

Subject: Answers II

Poštovani gospodine M.,

Šta se tačno dogodilo u Malexanderu, tog petka, 28. maja 1999. godine, vjerovatno će zauvijek ostati misterij. Iskazi preživjelih sudionika u tim stravičnim događanjima, trojice osuđenih pljačkaša banke u Kisi, razilaze se u najvažnijim detaljima. No, uz ovaj mail, prilažem Vam i jedan dokument kojeg sam naslovio s Dossier Malexander, a koji na osnovu onoga što je utvrdila policijska istraga, rekonstruira posljednjih osamdeset minuta života Niklasa Florina i Johana Dalberga. Njihove leševe, nekih dvjestotinjak metara od naselja, pronašli su Jonas Ljung i njegova supruga, Elisabeth, turisti iz Stockholma, koji su u jednoj kolibi na obali jezera Sommen, namjeravali provesti vikend. Mobitelom su odmah obavijestili policiju i hitnu pomoć. Nakon što je dežurnom doktoru opisao mjesto zločina, Ljung je, slijedeći njegove upute, pokušao ustanoviti jesu li možda Niki i Johan živi. Nažalost, ni u jednog ni u drugog nije mogao opipati puls.

Dossier: Malexander

Petak, 28. maj 1999.

14:50               Tamnozeleni Saab 9000 zaustavio se na parkingu ispred Östgöta

Enskilda banke, u centru Kise []. Tri dobro naoružane, maskirane osobe izašle su iz auta: dvojica su utrčali u banku, a treći je ostao pred vratima, s puškom AK4s [] na gotovs. 

14:51                Banka je bila gotovo prazna, s tek nekoliko klijenata koji su se 
                        tiskali na šalteru. Osoblje je privodilo kraju još jedan uobičajen 
                        radni dan.

Mašući oružjem i uz povike Ovo je pljačka!, razbojnici su upali u glavni hol i naredili svima da legnu na pod. Nastala je panika. Jedna žena, radnica na šalteru, izgubila je svijest. Njena kolegica je pokušala aktivirati sigurnosni alarm, no bila je toliko smetena da su je pljačkaši odmah prozreli.

Uz pomoć službenice, koja im je otvorila sefove, pljačkaši su uzeli sav novac koji se u njima nalazio, negdje oko 2.500.ooo,00 kruna. 

14:57               Policija u Linköpingu zaprima anonimni poziv koji ih 
                       obavještava da ispred Östgöta Enskilda banke u Kisi, stoji 
                       naoružan i maskiran muškarac. Dežurni operativci odmah 
                       izdaju naredbe policijskim stanicama u dvama susjednim 
                       općinama, Mjölbyu i Boxholmu, da provjere o čemu se radi. 
                       Upozorenje je upućeno i četrdesetosmogodišnjem Nilsu 
                       Lindholmu, jedinom policajcu u Kisi tog dana []. 

15:00               Pljačkaši su krenuli na jug, cestom 34, u pravcu jezera 
                       Gummetorpasjön.

U isto vrijeme, policajci Niklas Florin i Johan Dalberg, stižu u stanicu okruga Mjölby [], kako bi preuzeli osmosatnu radnu smjenu. U to vrijeme ja se već nalazim u Motali, na redovnom sastanku policijskog sindikata, čiji sam predsjednik. Odmah po dolasku, Florin i Dalberg bivaju obaviješteni da se u Kisi dogodila pljačka.

15:02               Nils Lindholm stiže na lice mjesta i nakon kratkog rarzgovora s

uposlenicima banke, kreće u potjeru. 

15:11                 Preispitujući moguće trase bijega, Florin i Dalberg kreću prema 
                       mjestu Malexander, u blizini jezera Sommen. Odluku temelje na 
                       nekim ranijim iskustvima u sličnim situacijama, te na 
                       pretpostavci  da su pljačkaši vjerovatno svjesni činjenice 
                       da će većina policijskih snaga iz Linköpinga, biti 
                       skoncentrisana na rutu 34: Kisa – Mjölby –  Linköping – 
                       Stockholm.

15:16                Tamnozeleni Saab 9000 i dalje se kreće prema jugu. Cilj 
                        pljačkaša je što prije promijeniti vozilo. U jednoj šumi, 
                        nedaleko od sela Klintorp, četrnaest kilometara južno od Kise, 
                        nalazi se parkirana bijela Toyota Avensis. Dan ranije, ovaj 
                        auto je iznajmljen u rent-a-car servisu Statoil, u Stockholmu, 
                        na ime Klaasa Philipssona.   

15:24               Nedaleko od jezera Gummetorpasjön, Nils Lindholm uspijeva 
                       stići tamnozeleni Saab 9000

Nedugo nakon što uoče policijska kola u retrovizoru, pljačkaši se zaustavljaju, izlaze iz auta i otvaraju vatru iz automatskog oružja. Lindholm uspijeva istrčati iz auta i pravim čudom izbjeći smrt, no odustaje od daljnje potjere. 

oko 15:35        Pljačkaši mijenjaju kola. Premda tačan plan njihovog bijega 
                       nikada nije utvrđen, na osnovu rute njihovog kretanja može se 
                       pretpostaviti da su uskim, sporednim putevima, preko 
                       Malexandera, namjeravali stići do Boxholma, a odatle do 
                       Mjölbyja, gdje bi se uključili na autoput prema Stockholmu.

15:45               Niklas Florin i Johan Dalberg stižu nadomak Malexandera. Imaju 
                       velikih problema s radio sistemom koji konstantno gubi 
                       signal []. 

oko 16:00       Florin i Dalberg razgovaraju s dežurnim operativcem u Motali, 
                       Robertom Leonardssonom, od kojeg traže podatke o 
                       registarskoj oznaci bijele Toyote Avensis, koju su primijetili na 
                       cesti za Malexander. Auto im se učinio sumnjivim i žele ga 
                       provjeriti. 

Zaprimivši poziv dvojice kolega, dežurni operativac provjerava broj registarskih oznaka. U momentu dok se na kompjuterskom ekranu ispisuje podatak koji otkriva da se radi o autu unajmljenom u Stockholmu, Florin poviče u mikrofon: ovaj stvarno vozi jako čudno. Bile su to njegove posljednje snimljene riječi.

Nekako u isto vrijeme, ja sam stigao kući. Umoran, odlučio sam malo odspavati. Prije nego sam legao, upalio sam radio i ostavio ga da radi.

16:10                Ugledavši policijsko auto kako ih slijedi, pljačkaš koji je sjedio na

stražnjem sjedištu Toyote Avensis, ispaljuje rafal kroz zadnje vjetrobransko staklo. Forezničari su poslije utvrdili da je oko pedeset metaka iz UZI-ja završilo u karoseriji policijskog Volva 940. Niklas je pogođen u obje ruke i koljeno, dok Johan prolazi neozlijeđen.

Iznenada, Toyota Avensis se zaustavlja na cesti. Desetak metara iza nje i Johan Dalberg zaustavlja svoj Volvo 940. Gotovo istovremeno oba vozača izlaze iz auta pucajući jedan prema drugom. U razmjeni vatre, vozač Toyote s tri metka biva pogođen u grudi. 

Ovakav rasplet događaja alarmira ostalu dvojicu pljačkaša, koji istrčavaju iz kola i otvoraju vatru na Johana. Analizom mjesta zločina utvrđeno je da su ispalili preko trideset metaka iz svojih Glockova. Jedan od njih pogađa Dalberga u vilicu. 

Dok pucnjava traje, Niklas, koji zbog ozljeda ne može pomoći svom kolegi, puzeći se pokušava domoći obližnje šume.

Jedan od pljačkaša prilazi Dalbergovom tijelu, uzima njegov pištolj i ispaljuje mu metak u čelo. 

Desetak metara dalje, isti pljačkaš koji je pogubio Johana, iz njegovog Sig Sauera ispaljuje hitac u Niklasov potiljak.

16:18                Nedaleko od mjesta zločina, dvojica pljačkaša zasutavljaju 
                        vozilo Michaela Stromberga. Jedan od njih, koji je imao 
                        tamnu boju kože i kojeg je Stromberg poslije detaljno opisao 
                        policiji, naređuje mu da njihovog ranjenog prijatelja poveze 
                        do najbliže bolnice, što ovaj i učini. 

16:40               Ležim u krevetu, budan i slušam vanredne vijesti na lokalnoj 
                        radio stanici. Spikeri izvještavaju o pucnjavi koja se dogodila 
                        u blizini Malexandera. Slijedeći predosjećaj, odmah sam uzeo 
                        stvari i otišao u stanicu, gdje sam saznao šta se dogodilo.

17:00               Uvidom u dokumentaciju pacijenta, osoblje bolnice u 
                        Boxholmu saznaje da je primljeni pacijent Klaas Philipsson. 
                        Nešto poslije toga, policija će ustanoviti da se radi o istoj 
                        osobi koja je dan ranije iznajmila bijelu Toyotu Avensis
                        Stockholmu.

*

Mučitelj

Aftonbladet Nyheter, 25. oktobar 1999.

Tokom ispitivanja u policijskoj stanici, majka Christiana Mattssona, jednog od trojice pljačkaša banke u Kisi, optuženih za ubistvo policajaca Niklasa Florina i Johana Dalberga, izjavila je da je Johnnyja Aakera upoznala godinu dana ranije.

Jednoga dana došao je s mojim sinom i nakon izvjesnog vremena rekao mi da se borio u Bosni“, rekla je Mattssonova majka prilikom saslušanja.

Hvalio se svojom ratnom prošlošću, a posebno načinom na koji je mučio zarobljenike. Ispričao mi je kako je jednoga od njih raskomadao motornom pilom.“

3.

Jeste li, možda, za šalicu kafe“, kaže Ida Blom, sjedeći na sofi zastrtoj muslinskim prostiračima. Pažljivo posmatraš njenu valovitu, farbanu kosu, bore na ispijenom licu i male, kvrgave ruke položene na masivni sto od mahagonija. Doima ti se dosta starijom u odnosu na fotografije koje si viđao na internetu. Na lijevoj ruci primjećuješ prsten, dosta jednostavan, s oblim, minijaturnim dijamantom na vrhu.

Čekaš da Thomas prevede njene riječi. Potom odmahneš glavom i uljudno joj se zahvališ. Ida se malo pomjeri u stranu i njene velike, pomalo izgubljene oči bez ikakvog sjaja i vedrine, potraže tvoje. Ne možeš da izdržiš taj pogled, Miko. Ostaješ savladan snagom bola koji zrači iz njenih prodornih, sivih zjenica. Iznenada se počinješ znojiti, osjećaš kako ti se grudi nadimaju i spuštaju. Uzbuđen si.

„Imala sam dvadeset osam godina kada sam rodila Johana“, počinje Ida. „Bilo je to na Valentinovo, 1969. godine. Suprug me je vrlo brzo napustio, pa sam ga morala odgajati sama. Nije bilo nimalo lako u to vrijeme biti samohrana majka.“

Mnogo su se tih godina selili. U Boxholmu im je bilo previše tijesno, u Vimmerbyju nije mogla pronaći odgovarajući posao, a u Eksjöu je njenom jedinom djetetu škola bila predaleko od mjesta gdje su stanovali. Kada se ponovo vratila u Vimmerby, uspjela se zaposliti u prehrambenoj kompaniji, te poslije dogurati do direktora sektora. Bilo je to u vrijeme kada je Johan otišao u Solnu da završi akademiju i postane policajac – zanimanje koje ga je, usprkos njenom protivljenju, oduvijek najviše privlačilo.

Ponešto od onoga što kaže zabilježiš u rokovnik, iako znaš da nema potrebe za tim: siguran si da ćeš se sjećati svake pojedinosti ovog razgovora. S vremena na vrijeme, u predsoblju zakriješti nakostriješeni papagaj – tada Ida prekine priču i izgrdi ga, nježno, kao da grdi neposlušno dijete: „Zašto već jednom ne prestaneš s tim, Felix? Zar ne vidiš da razgovaramo, maleni?“

Tokom svih tih godina imala je vrlo malo vremena za sebe, sin je bio sav njen svijet, jedino biće kojemu je posvećivala ljubav i pažnju. Trudila se, koliko je mogla, omogućiti mu normalno odrastanje. Drugi muškarci je nisu zanimali, a onih par usputnih veza koje je imala nisu vrijedne spomena.

Ponekad, ipak, poželim da sam se vezala za nekog“, kaže. „Međutim, kada pomislim na Johana, ne žalim. Ispao je prilično dobro, zar ne, Thomas?“

Da. Više nego dobro.“

Dnevna soba je prepuna teškog namještaja. O zidovima vise Johanove diplome i slike: iz škole, s Akademije, s posla, s vjenčanja. Na komodi, gurnutoj uz zid, fotografija majke i sina s neke davne školske priredbe i, odmah do nje, slika Johanove djece, Adriana i Hane. Na neke od tih fotografija nailazio si u elektronskim izdanjima švedskih novina. Printao si ih, skupa s člancima, i lijepio po zidovima svoje radne sobe. Da, Miko: umjesto da odlaziš u teatar, baviš se sportom ili, jednostavno, provodiš vrijeme s porodicom, tvoj hobi je bio da istražuješ pojedinosti oko onoga što se dogodilo u Malexanderu. Odlučio si da o svemu tome napišeš knjigu, ali užitak njenog pisanja nikada nisi osjetio: postojala je samo potreba da se kaže ono što se nikako nije moglo prešutjeti.

Odjednom, bez ikakvog povoda, u misli ti se vraća sjećanje na ono februarsko veče, prije dvanaest godina, kada je sve počelo i kada si, saznavši za Niklasovu i Johanovu smrt rano tog jutra, stigao kući razoren krivicom, alkoholom i očajanjem. Prije nego si joj ispričao šta ti se dogodilo, uzeo si svoju suprugu s toliko žestine i gnjeva da ti je poslije rekla nešto što nikada nećeš zaboraviti: „Ima u tebi nekog mraka kojeg se jako bojim.“ Danima joj poslije nisi mogao pogledati u oči zbog toga. Da li je taj mrak o kojem je govorila Asja ušao u tebe u ratu, dok se na sve strane ginulo i smrt ti disala za vratom, Miko? Ili možda one noći kada si Aakera držao na nišanu?

Ida ustaje i odlazi u kuhinju. Ubrzo se vraća s dvije čaše voćnog soka i čašom vode za sebe. Potom nastavlja da priča. 
            Johan je bio impulsivan, direktan i ponekad ishitren. Tokom služenja vojnog roka, bio je padobranac i to jedan od najboljih u svojoj klasi. Policijsku akademiju završio je 1994. godine. Nakon toga se preselio u Mjölby, gdje je i dobio posao. Volio je red i rad i običavao je reći da svaka disciplina u sebi ima neku unutarnju ljepotu. Stalno je pravio velike planove i ulagao ogromnu energiju u njihovo ostvarenje. Šest ili sedam mjeseci prije smrti, podnio je aplikaciju za prijem u najelitniji odred švedske policije. Prethodno je uspješno prošao sve fizičke testove i bilo je još ostalo da se komisija izjasni o rezultatima intervjua. Međutim, do posljednjeg dana njegovog života, to se nije desilo.

Početkom devedesetih godina, Johan je upoznao Magdaleenu, djevojku iz Mjölbyja, s kojom se kasnije vjenčao. Jedno vrijeme živjeli su sretno, u velikoj kući u predgrađu, s dvoje prekrasne djece: Hannom, rođenom 1994. godine, i Adrianom, rođenim dvije godine poslije. Međutim, stvari su se počele komplikovati kada se Magdaleena, koja je radila u lokalnoj bolnici kao medicinska sestra, zaljubila u kolegu s posla. Johanu je srce bilo slomljeno, danima je bio potišten i nije htio ni s kim da razgovara. Bio je od onih koji kada trpe bol, to ne mogu da sakriju. Isto tako, kada bi bio sretan, to bi se prenosilo na svakog u njegovom društvu.

Mnogo sam vremena provodila s njim tih dana. Koliko sam mogla, pokušavala sam da utičem na njega, da ga smirim, da mu ukažem na sve ono što ga je još čekalo u životu. Nijedna osoba na svijetu, ma koliko da vam znači, ne zaslužuje da zbog nje patite. Na kraju je, uz dosta poteškoća, uspio prebroditi krizu. Nekoliko mjeseci nakon razvoda, Johan je ušao u vezu s Alette, jednom lokalnom djevojkom njegovih godina. Koliko se mogu sjetiti, radila je u gradskoj službi za izdavanje vozačkih dozvola kao neka vrsta administrativnog radnika. Poznavala sam je od ranije, preko njenog oca, mog prijatelja, učitelja u osnovnoj školi, još dok je bila tinejdžerka. Bio je jako ponosan na nju, jer je Alette, kao dijete, dosta obećavala – voljela je čitati, svirala je klavir, zanimala se za prirodu, i uz sve to, bila je jako lijepa. U vrijeme Johanove smrti, njihova veza bila je na vrhuncu.“ 

Ida napravi kratku pauzu, kao da prikuplja snagu da nastavi dalje. Thomas spusti svoju ruku na njenu i kaže joj nešto na švedskom. Ona odmahne glavom i nastavi da priča. Glas joj je visok i drhtav, na rubu plača. Slušaš je pogruženo, ne usuđujući se da je bilo šta pitaš. Zadivljen si njenom snagom, jer tako mirno, bez imalo kolebanja, govori o najbolnijem iskustvu u svom životu.

Tog 28. maja 1999. godine, u petak, ranije sam izašla s posla. Kao i svakog dana, odmah sam krenula kući. Usput sam, u parku, preko puta tvornice u kojoj sam radila, nabrala svežanj ljubičica. Namjeravala sam ih sutradan odnijeti na majčin grob. Nisam ni slutila da ću ih dva sata poslije položiti na mjesto Johanove pogibije.“

Negdje oko 15:30h sjela je u auto i krenula ovamo, u Våkthult. Vimmerby od njene farme dijeli nešto više od sat vremena vožnje, rutom 34 i onda regionalnim putem 135. Bio je ugodan i topao dan, s nešto malo vjetra koji je dopirao s obližnjih jezera. Nedugo nakon što je izašla iz grada, na radiju je čula da se u Kisi dogodila pljačka. Spiker je izvjestio da je policija u potjeri za pljačkašima. Naravno, odmah je posumnjala da je Johan umiješan.

„Tog je dana radio dnevnu smjenu. Sutradan ujutro, trebao je doći ovdje, jer smo se nekoliko dana ranije dogovorili da za vikend ofarbamo kuću. Volio je da mi pomaže. Uživao je u svakom minutu provedenom ovdje… U neposrednoj blizini mjesta gdje je pogubljen, naišla sam na policajca, koji je zaustavio saobraćaj. Upitala sam ga šta se dogodilo. Odgovorio mi je da je došlo do pucnjave u kojoj su stradala dvojica njegovih kolega. ‘Johan Dalberg i Niklas Florin’ rekao je, ne znajući da sam ja Johanova majka. ‘Moj sin jedinac, Johan, je mrtav?!’ vrisnula sam u nevjerici. Policajac me je pogledao, neugodno iznenađen. Tada je shvatio ko sam.“

Pustio ju je da prođe kroz barikadu. Ida je potrčala niz cestu i, spustivši se niz oštru krivinu, ubrzo ugledala policijski auto, izrešetan mecima.

Johan je ležao straga. Preko njegovog lica bilo je prebačeno žuto ćebe. Podigla sam ga i vidjela užasan prizor.“

Ovdje Ida zastaje, otpija gutljaj vode iz čaše na stolu i onda nastavlja: „Košulja mu je bila raskopčana i poprskana krvlju, baš kao i tegetno plava majica ispod nje. Svuda je bilo krvi. Lijeva strana lica… bila mu je raznesena. Skroz. Na sredini čela imao je rupu od metka iz koje je isteklo dosta krvi. Zbog položaja glave, slila mu se niz tjeme, kroz kosu, i napravila lokvu na asfaltu. Imao je predivnu kosu, crnu, meku i gustu poput vune…“

Niklas je ležao u jarku pored ceste. I on je bio prekriven žutim ćebetom.

Ne sjećam se onoga što se događalo poslije. Glasovi, ruke koje me pridržavaju, neka tekućina u mojim ustima, nešto što liči na vodu, ali joj je okus bljutav i težak kao tečno olovo, škljocanje policijskog fotoaparata, uzvici, izrazi saučešća, sve mi se to nekako miješa u glavi, daleko, nejasno i zamagljeno. Jasno se sjećam još samo toga da sam, kada je uviđaj završen, otišla do auta i uzela buket ljubičica koji sam položila na mjesto na kojem je ležao Johan.“

U staklenim vratašcima komode, nazireš svoje lice bijelo kao kreč. Razmjenjuješ poglede s Thomasom, pokušavajući prikriti emocije. Toliko si patnje vidio, Miko, da si počeo vjerovati kako u prirodi samog zla postoji nešto što izmiče moći logičkog rasuđivanja i, samim tim, nadilazi ljudsko postojanje. Kao da neka viša, metafizička sila želi dokazati da ljudska okrutnost nema granica, da je uvijek moguće ići dalje, izmišljajući načine da se drugom nanese zlo.

To je bilo ubijanje iz čistog zadovoljstva“, nastavlja Ida. „Tako su ubijali nacisti. Na suđenju sam saznala da su Philipsson, Matsson i Aaker zaista bili članovi neonacističkog pokreta. Tokom trajanja procesa, nijedan od njih nije pokazao ni mrvu pokajanja ili krivnje zbog onoga što se desilo.“

Jednoga dana je došao po mene. Tada sam bio u zatvoru u Gabeli. Kao, neko ga je poslao. Izveo me je iz hangara i prijeteći mi protivpožarnim aparatom tjerao me da tražim neka kliješta ili makaze za žicu, ne znam više tačno: bilo ga je teško razumjeti, jer je jako loše govorio naški. Stajao je preda mnom i mumljao: ‘makaze, kliješta, žica’, nekoliko puta ponovivši te riječi. Ja sam slijegao ramenima, jer nisam mogao da razumijem šta želi od mene. Tada mi je naredio da trčim po krugu, a on je trčao za mnom i kada god bi me stigao, udario bi me crijevom po leđima. Na vrhu crijeva nalazio se šaraf koji mi je doslovno kidao meso pri svakom udarcu. Ne sjećam se koliko me je puta udario prije nego sam se, iznemogao, srušio na zemlju i ostao tako ležati nemajući snage da se pridignem. Potom mi je naredio da ustanem i da nastavim trčati… Rekao sam mu da ne mogu, a on je poludio. Udarao me je nogama i crijevom od protivpožarnog aparata. Mislio sam da će me ubiti… Leđa su mi danima poslije bila crna od modrica. Ne mogu to nikada zaboraviti. Na svu sreću, jedan vojnik ga je zovnuo i on je otišao, ostavivši me da tako bespomoćno ležim i krvarim. Kada ga je na suđenju tužilac upitao da li se kaje zbog onoga što mi je uradio, njegovo lice poprimilo je izraz iznenađenja, kao da nikada nije čuo tu riječ i kao da nagađa šta bi ona mogla značiti. „Radio sam ono što mi je bilo naređeno“, odgovorio je, samouvjeren i siguran da time opravdava sve što je učinio.

Svojim kriještanjem, iz predsoblja se ponovo oglašava Feliks. Na licu Ide Blom zatitra slabašan smiješak.

Tako je dosadan, pogotovo kada imamo nepoznate ljude u kući“, kaže. 

Ne znam da li sam ti o tome ikada pisao, ali tako teške stvari, kao što su ubistva ili problemi s neonacistima, ovdje su više nego rijetke, M. Ovo je miran kraj u tom smislu, iako to ne znači da nema kriminala.“ Thomas načas zastane i razmijeni nekoliko švedskih riječi s Idom. Potom se ponovo okreće prema tebi i nastavlja govoriti ne engleskom. „Evo ti jedan primjer. Nakon Johanove i Niklasove smrti, bilo je nekoliko lokalnih kriminalaca, ljudi s ozbiljnim policijskim dosjeima, koji su došli u stanicu i izjavili nam saučešće. Čak su nam nudili pomoć u hvatanju ubica. Hoću da kažem da velika većina ljudi ovdje ne razmišlja na tako destruktivan način. Problem je u većim gradovima kao što su Stockholm, Göteborg ili Malmö, gdje je naseljenost mnogo veća, a samim tim i socijalne razlike među stanovništvom. Na kraju krajeva i njih trojica su taj dan stigli iz Stockholma.“

Razumijem“, kažeš.

Ida ustaje i otvara jednu od tri ladice u komodi. Za tili čas, u njenim rukama stvori se foto-album smeđih, kožnih korica. Dok ga lista, shvataš da se radi o fotografijama s Johanovog sprovoda.

Skoro čitav grad je došao na njihov posljednji ispraćaj“, kaže Ida. 

Na jednoj od fotografija prepoznaješ Thomasa, odjevenog u svečanu policijsku odoru, kako s još nekolicinom kolega nosi lijes. 

Sahranjen je u dvorištu protestantske crkve u četvrti Högby, nedaleko od kuće u kojoj je živio. Niklas je, na zahtjev njegove porodice, kremiran i sahranjen na groblju Skogskyrkogården, u Karlsborgu. Na sahrani je bilo jako mnogo vladinih zvaničnika kao i najvećih policijskih dužnosnika iz Stockholma“, objašnjava Thomas.

Ida prijeđe prstima preko folije na fotografiji koja prikazuje sami čin spuštanja Johanovog kovčega u raku. Jedna suza se iskrada iz njenog oka, ali je ona brzo obriše zapešćem, ne dopustivši joj da poteče niz lice.

Volio bih da posjetim Johanov grob“, kažeš i otpiješ nekoliko gutljaja voćnog soka ne bi li ugasio tihu vatru u živcima.

Thomas kimne glavom. „Naravno. Usput nam je.“

Zapisuješ nekoliko stvari u rokovnik. Ida ustaje i vraća foto-album u ladicu. Kroz prozor posmatraš uredno potšišano dvorište ispred kuće. Negdje duboko u sebi znaš da je došao trenutak kada moraš skinuti masku s lica i reći joj ono što te godinama muči: mogao si spriječiti smrt njenog sina da nisi bio tolika kukavica. Sjedeći u fotelji koja ti odjednom postaje mala i neudobna, pitaš se hoće li ti ta pregažena, slomljena žena moći oprostiti?

*

Pronađene poruke

Treći dio: Dossier Malexander II

From: Thomas Pettersson [mail to: [email protected]]

Sent: Sunday, May 19, 2013 09:45 PM

To: [email protected]

Subject: Answers III

Poštovani gospodine M.,

Posljednji dani mjeseca maja 1999. godine bili su najteži u mom životu. I danas pamtim, i pamtit ću vjerovatno do kraja života, lice Nikijeve majke, Gudrun, dok smo stajali na verandi njihove kuće u Forsviku, a joj saopštavao vijest o smrti njenog mlađeg sina. U početku se držala dosta dobro, a onda se silovitim pokretom okrenula ka vratima kroz koja je dopirala svjetlost iz dnevnog boravka, kao da je u njoj pukla nekakva opruga. Ramena su joj se zatresla. Bilo je neopisivo mučno gledati je kako uzalud pokušava da suspregne plač, kako joj se lice mijenja, kako joj obrazi sive, upadaju i brazdaju se. U jednom trenutku uhvatio sam njen pogled prepun prezrivog prigovora – kao da me je mrzila što nisam bio tamo da spasim njenog sina ili umrem umjesto njega. Teško sam to podnio. Znate, na policijskoj akademiji uče vas osnovama kriminalistike, borilačkim vještinama i sličnim stvarima, ali vam niko ne kaže ni riječ o tome kako majci ili supruzi ubijenog kolege reći da je poginuo, da ga više nema. Kako im objasniti da je njihov sin ili muž iznenada, tek tako, bez ikakvog razloga, na sred ceste ubijen kao da je životinja? Kako se nositi sa strahom, užasom i optužbama koje na njihovim licima izazovu vaše riječi? Obzirom na vašu ratnu prošlost, pretpostavljam da znate o čemu govorim.

Istragu je od samog početka vodila kancelarija Državnog policijskog komesara iz Stockholma. Nama, Nikijevim i Johanovim kolegama, ostalo je da se pozabavimo administrativnim poslovima i organiziramo njihov posljednji ispraćaj. Na komemoraciji koja je održana u policijskoj stanici u Mjölbyju, bilo je mnogo vladinih zvaničnika. Johan je sahranjen u dvorištu protestantske crkve u četvrti Högby, nedaleko od kuće u kojoj je živio, dok je Niklas, na zahtjev porodice, kremiran i sahranjen na groblju Skogskyrkogården, u Karlsborgu.

Ali, da se vratim na ono što vas sigurno mnogo više zanima. U prilogu ovog maila šaljem vam dokument koji, hronološkim redom i u kratkim crtama, kako ste to i tražili, navodi najznačajnije detalje istrage. Naslovio sam ga s Dossier Malexander II.

Mnogo pozdrava,

Thomas

Dossier Malexander II

28. maj 1999.

Zahvaljujući brzoj reakciji osoblja bolnice u Boxholmu, teško ranjeni Klaas Philipsson ostao je živ. Policija je još iste večeri pregledala njegov mobitel, te ustanovila da je u posljednjih četrdeset osam sati nekoliko puta nazivao dva broja, za koje se vrlo brzo ispostavilo da pripadaju njegovim kolegama.

Ubrzo se došlo do tri ključna dokaza koja su Philipssona povezala s mjestom zločina:

1. Toyota Avensis bila je unajmljena na njegovo ime;

2. forezničkom obradom ustanovljeno je da je na njega pucano iz Johanovog Sig Sauera;

3. laboratorijskom analizom utvrđeno je da se njegova krv nalazi na mjestu zločina.

31. maj 1999.

Dvadesetpetogodišnji Johnny Aaker uhapšen je u Nybodahallen centru, u stockholmskoj opštini Tyresö. Identificiran je zahvaljujući izjavama svjedoka, Michaela Stromberga, čovjeka kojem je lično naredio da njihovog ranjenog kolegu preveze do najbliže bolnice. Pretpostavlja se da se nakon bijega s mjesta zločina, uspio ukrcati na teretni voz, u jednoj šumi, u blizini Boxholma. Kasnija istraga pokazala je da se u oba automobila korištena u pljački, kao i na pronađenom oružju, nalaze njegovi i Matssonovi otisci prstiju. Prilikom hapšenja, ranjen je u stomak, ali rana koju je zadobio nije bila opasna po život.

4. juni 1999.

Pet dana poslije, policija je ušla u trag i godinu dana starijem Matssonu, osuđivanom kriminalcu, kojeg su švedski tajni agenti locirali u gradu San Jose, na Costa Rici. Nakon pljačke, Matssona je u jednoj crkvi u Boxholmu čekala djevojka, koja ga je najprije sakrila na svoje seosko imanje, u regiji Småland, a poslije ga, skrivenog u prtljažniku automobila, trajektom prokrijumčarila u Hamburg, u Njemačkoj. Odatle je Matsson uhvatio prvi let za San Jose. Međutim, kako švedska policija u to vrijeme nije imala ovlasti hapšenja svojih građana na teritoriji druge države, jedini način za Matssonovo hapšenje bilo je raspisivanje međunarodne potjernice. I dok su švedske vlasti ubrzano radile na tome, dva dana poslije, 6. juna, u 18:45h po lokalnom, odnosno u 2:45h po švedskom vremenu, Matsson se predao mjesnoj policiji, nakon čega je sam zatražio ekstradiciju u Švedsku. Pored otisaka pronađenih u oba automobila, laboratorijska analiza je pokazala i da je jedan uzorak krvi na vratima Toyote Avensis pripadao Matssonu.

Tokom policijske obrade, Aaker, Matsson i Philipsson priznali su učešće u pljački Östgöta Enskilda banke u Kisi, ali su sva trojica uporno odbijali govoriti o onom što se zbilo u Malexanderu. Isti stav imali su i tokom suđenja na Okružnom sudu u Linköpingu, koje je počelo krajem oktobra te godine. Inače, cijeli proces je s velikim zanimanjem pratila švedska javnost, što i ne čudi obzirom da mu je prethodila najveća policijska istraga u zemlji nakon ubistva bivšeg premijera Ulofa Palmea, 1984. godine.

18. januar 2000.

Poslije dva mjeseca iznošenja dokaza, Sud je Philipssona, Mattssona i Aakera proglasio krivima po svim tačkama optužnice, osudivši ih na doživotnu robiju. Uz njih, osuđeno je još nekoliko ljudi, njihovih pomagača, među kojima je bila i Matssonova djevojka. No, sudski proces nije dao odgovor na ključno pitanje: ko je od navedenog trojca izvršio egzekuciju dvojice östgergötlandskih policajaca.

8. juni 2001.

Tek godinu i po dana poslije, Johnny Aaker je priznao da je on bio taj koji je pogubio Niklasa Florina i Johana Dalberga. Na pitanje zašto je to uradio, odgovorio je da ga je na to ponukalo Philipssonovo ranjavanje. „U ratu sam naučio da ne opraštam onima koji ubijaju moje prijatelje“, rekao je.

Time je razriješena najveća misterija u slučaju Malexander.

Inspektorovi dnevnici

Privatne zabilješke A. K., inspektora u Kriminalističkom odjelu Vojne policije 4. korpusa Armije RBiH

Mjesto i datum: Jablanica, 7. maj 1995.

Predmet: Isljeđvanje pripadnika specijalnih postrojbi HVO-a, Johnnyja Aakera

Broj protokola: 193-AD-XY56/1995.

Vojna tajna: STROGO POVJERLJIVO

Johnny Aaker je švedski državljanin, pripadnik specijalne postrojbe Hrvatskog vijeća obrane „Ludvig Pavlović“. Uhapšen je 1. maja 1995. godine, u Mostaru, u ulici Alekse Šantića, na bivšoj liniji razdvajanja, nakon što je u pijanom stanju greškom prešao u dio grada pod kontrolom Armije RBiH. Obzirom da je nosio uniformu HVO-a, može se smatrati da je ovim incidentom narušen sporazum o demilitarizaciji centralne gradske zone, potpisan u Washingtonu, aprila 1994.

Aaker je rastom omalen, ali sportski građen čovjek, crne boje kože. Rođen je 6. juna 1973. godine, u Liberiji. Jedinicama HVO-a pristupio je u jesen, 1992. Prema obavještajnim podacima, hrvatski vojni vrh koristio ga je za najprljavije poslove – smaknuća, mučenja i premlaćivanja najprije srpskih, a potom i bošnjačkih civila i ratnih zarobljenika u logorima Gabela i Dretelj. Prilikom hapšenja, u džepu su mu pronađene dvije fotografije. Na jednoj ga oralno zadovoljava muškarac okrenut potiljkom prema objektivu. Razaznaje se da je plav i proćelav. Na drugoj se jasno vidi Aaker kako opći s djevojkom, čak možda i djevojčicom. Njenu dob je teško odrediti obzirom na otekline i modrice od kojih joj je lice izobličeno do neprepoznatljivosti. Fotografije su evidentirane kao dokazni materijal i bit će dostavljene tužiocu Višeg suda u Mostaru.

Na licu zatvorenika primjetni su tragovi premlaćivanja. Komunikativan je, ali i drzak. Govori engleski jezik, jer poznaje svega nekoliko riječi bosanskog. Pogled mu je oštar i pun prijekora. Sudeći po svemu, ponaša se normalno. Nalazi vojnog interniste i psihologa uredni. Slijedi pismeni zapis utemeljen na tonskim snimcima, sačinjenim tokom razgovora vođenog jutros, u zatvoru Bataljona Vojne policije 4. korpusa Armije RBiH.

  1. Gospodine Aaker, recite nam nešto o sebi.

[Tišina.]

  1. Oh, oprostite. Cigaretu?

[Čuje se šuškanje celofana, škripanje stolice i zvuk upaljača.]

  1. Dakle?

[Tišina.]

  1. Znate da vas možemo natjerati da govorite.

[Tišina.]

  1. Onda?

Šta vas zanima?“

  1. Tako je već bolje. Gdje ste rođeni?

Rođen sam u Monroviji, glavnom gradu Liberije.“

  1. Pričajte mi o svom djetinjstvu?

Ne vidim kakve veze to ima s bilo čim.“

  1. Vi samo pričajte. Ja ću da procjenim važnost onoga što kažete.

Majke se nije sjećao. Imao je svega dvije godine kada ga je usvojio bračni par Aaker iz Ankarsunda, malog sela u regiji Västerbottens na sjeveru Švedske. Iako je dobar dio života proveo u uvjerenju da je njegov biološki otac Fred Schrempf, Amerikanac koji je radio u Monroviji kao oficir mirovnih trupa, kasnije je saznao da je to bila samo još jedna u nizu laži s kojima je odrastao. Njegova majka ga je začela jedne septembarske noći 1972. godine – vjerovatno u nekoj od onih propalih nastambi sklepanih od betona i lima u blizini Red Light Districta, u monrovijskom predgrađu Paynesville, gdje su lokalne prostitutke odvodile svoje klijente – s nekim evropskim turistom kojemu nije znala ni ime. Kada je upoznala Schrempfa, njen sin – nadjenula mu je ime Johnny, po svom ocu – nije još bio navršio ni godinu dana. Često je kasnije razmišljao o tome kako bi izgledao njegov život da mu se očuh nije razbolio i potom se vratio u rodni Salt Lake City, ostavljujući ga na milost i nemilost majci koja ga je odmah dala u sirotište? Da li bi, u tom slučaju, imao veće šanse za uspjeh? Nikada neće saznati.

Johnny je rastao i bio vaspitavan u porodici koja mu je nastojala obezbijediti sve što je potrebno za normalno djetinjstvo, ali je, i pored toga, vrlo rano shvatio da će život među ljudima druge boje kože biti sve samo ne lijep i idiličan. Još dok je bio dijete počeo se pitati zašto su ti vlasnici farme sa Sjevera usvojili baš njega, siroče iz Afrike, kada u cijelom selu, pa čak možda i u čitavoj regiji Västerbottens, nastanjenoj uglavnom švedskim Laponcima, nije bilo niti jednoga čovjeka crne kože. Jesu li znali koliki mu teret stavljaju na pleća? Nikada ih to nije pitao, ali ne zato što je bio obazriv, već zato što s njima nije bio tako intiman. Usprkos pažnji koju je dobijao, osjećao je ogromno nepovjerenje, pogotovo prema gospodinu Aakeru, strogom i radinom seljaku u ranim tridesetim, kojega je izbjegavao oslovljavati s tata, iako je on na tome često insistirao. Johnnyjeva pomajka, Sylvia, bila je ljubazna i požrtvovna žena, koja mu je čitala avanturističke romane i učila ga klavirskim dionicama, ne odustajući od pomalo opsesivne namjere da u njemu pobudi zanimanje za umjetnost. Od prvoga dana osjećao je da će mu uz nju sloboda biti ograničena, da neće imati sopstveni život i da će ona biti okupator njegovog vremena, njegov ljubazni tamničar. Kada je otkrila Johnnyjev talenat za crtanje, odvela ga je u Lycksele, gradić udaljen stotinjak kilometara, na izložbu portreta švedskih kraljeva, koju je organiziralo jedno umjetničko udruženje iz Stockholma.

Bio je to jedini događaj u mom djetinjstvu dostojan kasnijeg sjećanja“, rekao je.

[Čuje se otvaranje vrata, koraci i kratko sašaptavanje, a potom ponovo bat koraka i zvuk zatvaranja vrata.]

  1. Nastavite.

Iako ju je poštovao, Johnny nikada nije uspio zavoljeti svoju pomajku, tu ženu svijetlih očiju i kose, koja je usprkos mnogim lijepim crtama, u svom karakteru imala nešto suho i odbojno što ga je držalo na distanci. Možda je razlog tome to što ga Sylvia nikada nije milovala, niti ga obasipala poljupcima, kako su to radile druge majke sa svojim sinovima. Jedne prilike – je li tada imao pet ili šest godina? – zatekao ju je kako plače u radnoj sobi, u potkrovlju, u koju bi se obično zatvarala nakon večere pod izgovorom da ide čitati. Tada nije mogao znati razlog njenim suzama, ali je negdje duboko u sebi slutio da one imaju veze s njim. Tek kao mlad momak će shvatiti: plakala je, jer ono što je osjećala prema njemu nije bila majčinska ljubav, već njena blijeda kopija. Premda mu se ponekad činilo da je razumije – bila se uhvatila za njega kao brodolomnik za dasku, sigurna da će do kraja života ostati nerotkinja – njegova uspomena na Sylviu Aaker od tada će biti protkana dubokim gađenjem.

  1. Jeste li tokom odrastanja bili u vezi sa svojom biološkom majkom?

Ne. Prije tri godine mi je, istina, poslala pismo, ali joj nikada nisam odgovorio. Zove se Liz Johnson i živi u Monroviji.“

  1. Oprostite, prekinuo sam vas. Govorili ste o svom odrastanju na sjeveru Švedske…

Crnčuga, crnačko kopile, čimpanza, samo su neki od pogrdnih imena kojima su ga oslovljavala djeca u školi. Po prirodi svadljiv i ratoboran, Johnny im je odgovarao pesnicama, a kada je shvatio da je fizički superiorniji od većine njih, počeo je i sam izazivati tučnjave, zbog čega je vrlo rano dospio pod posebnu prismotru socijalnih radnika. Ubrzo je otkrio mračnu stranu svoje ličnosti: uživao je u dominaciji nad drugom djecom, volio ih je vidjeti kako ga, potučeni i poniženi, preklinju za milost – to mu je pričinjavalo posebno zadovoljstvo. Njegovi usvojitelji, bez obzira koliko se trudili, nisu pronalazili način da utiču na agresivnost koju je ispoljavao, a stvari u njihovom odnosu dodatno su se zakomplikovale kada su dobili dijete. U to vrijeme, Johnny je imao sedam godina i nakon što je krenuo u školu, ispostavilo se da je prilično rasijan učenik s ispodprosječnim ocjenama iz svih predmeta, izuzev iz likovnog vaspitanja, gdje se isticao. Crtao je jednostavno i lako, razvijajući sliku do najsitnijih detalja, pa je ubrzo postalo jasno da posjeduje strast i vještinu vrhunskog slikara. Usto, volio je sport, pogotovo borilačke vještine i plivanje. Religiju, za koju će se kasnije jako zanimati, nije shvatao ozbiljno. Unatoč tome što je bio kršten u mjesnoj crkvi, njegova porodica, kao uostalom i većina drugih u okolici, nije bila pretjerano religiozna.

U srednjoj školi, Johnny je počeo čitati knjige s ratnom tematikom. Posebno su ga oduševljavale one koje su se ticale Drugog svjetskog rata. U njima se prvi puta susreo s nacističkom ideologijom, koju će kasnije u potpunosti prihvatiti i slijediti. U dobi od šesnaest godina povezao se s trojicom skinheads–a iz Lyckselea. Zanimljivo, niko od njih nije vidio problem u tome što je bio crnac („Nije li, uostalom, i sam Hitler u porodici imao ljudi druge boje kože“), čak šta više, bilo mu je vrlo ugodno u društvu tih starijih momaka koji su ga od prvoga dana smatrali ravnopravnim članom svoje male zajednice. Učestvovao je u njihovim tajnim akcijama koje su podrazumijevale crtanje uličnih grafita s nacističkim porukama i povremene pljačke trgovačkih radnji u okolnim gradovima, čiji su vlasnici bili doseljenici s Bliskog Istoka i iz srednje Azije.

  1. Šta vas je to toliko privuklo Hitlerovoj ličnosti i njegovim idejama?

U početku, ta se simpatija razvila na posve drugoj razini: u školi je učio da naciste treba mrziti i on je, upravo zbog toga što je to mišljenje bilo općeprihvaćeno, prema njima počeo gajiti izvjesnu naklonost. Bile su to godine kada je u svemu onome što je okolina smatrala pogrešnim, nepoželjnim i odbačenim, bez problema mogao prepoznati sebe i svoju sudbinu. Poslije se njegova opsesija nacizmom razgranala: sanjao je Velikog vođu, o njemu je čitao u malobrojnoj liteaturi i brošurama koje je pozajmljivao od prijatelja iz skinhead zajednice, žudio je da učestvuje u ratovima, da se kao vojnik Wermachta suočava s raznim opasnostima kako bi pomogao nacionalsocijalističkoj ideji da pomjeri svoje geografske granice i pokori cijeli svijet.

  1. Kada ste napustili usvojitelje? Kada ste se osamostalili?

Po završetku srednje škole prijavio sam se u vojsku. Moji odnosi s usvojiteljima u to vrijeme bili su nepopravljivo narušeni. Od rođenja njihovog sina, sukobi s gospodinom Aakerom bili su sve žešći i sve učestaliji, pa je odlazak od kuće bio najbolja opcija i za mene i za njih. Za petnaest godina, koliko sam proveo u Ankarsundu, nisam stigao ni s kim da se zbližim.“

[Kratka pauza. Zvuk gašenja cigarete u pepeljari.]

Aaker je mrzio to selo i njegovih jedva hiljadu duša koje su izgledale tako ružno kao i sve one niske, daskom obložene kuće pastelnih boja i mračnih, visokih pročelja unutar kojih su obitavale. Bilo je dana kada mu se činilo da sva ta okolna jezera, šume i pašnjaci, koji su većim dijelom godine bili zatrpani snijegom i ledom, samo uvećavaju njegovu samoću. Kada jednom ode, u to se mjesto na sjeveru više nikada neće vratiti, a gnjev, ljutnja i razočaranost bit će sve što će ponijeti sa sobom.

Nakon regrutacije, pokušao je da uđe u elitne jedinice Švedske vojske, no poslije svega tri mjeseca obuke, dobio je otpusnicu uz obrazloženje da nije dovoljno talentiran za posao profesionalnog vojnika. To ga je jako razljutilo, ali nije poljuljalo njegovo samopouzdanje: ubrzo je otišao u Francusku i priključio se Legiji stranaca. Tokom četveromjesečne obuke u komuni Castelnaudary na jugu Francuske, prošao je kroz pravi pakao, počev od teških fizičkih treninga do čeličnog drilovanja i batinanja nadređenih. U komuni je upoznao i neke ljude iz Hrvatske koji su ga po izbijanju rata pozvali u svoju domovinu. Bila je to jedinstvena prilika da stekne ratno iskustvo, pa je bez mnogo razmišljanja, u rano jutro, početkom ljeta 1992., spakovao stvari i otputovao za Italiju, odakle se, trajektom, prebacio do Zadra, u Hrvatskoj. Na njegovo veliko razočarenje, u komandi 116. brigade Hrvatske vojske, saopšteno mu je da ne primaju strance, zbog čega je, u pratnji vojnih policajaca, krenuo prema Hercegovini, gdje je u redovima HVO-a već ratovalo desetak stranih državljana, uglavnom iz zapadnoevropskih zemalja.

Stigavši u Čapljinu, Aaker je dobio vojna dokumenta i zadužio oružje, te je odmah poslan u kasarnu Grabovina, na granici stolačke i čapljinske općine, kako bi se pridružio jedinici za posebne namjene „Ludvig Pavlović“.

  1. Gospodine Aaker, zahvaljujem vam se na kooperativnosti. Razgovor ćemo nastaviti sutra. Vodite ga.

[Škripanje stolice, koraci, zvuk otvaranja i zatvaranja vrata.]

Elvedin Nezirović 08. 09. 2015.