Priča koja slijedi utemeljena je na stvarnim događajima
_____________________________“Kad umrem, napiši priču o meni.” _______________________________Iz priče Suze za Ines Marlot, Adnana Repeše
*
Na izdisaju
Je li ovo zaista kraj, upitao se. Potražio je odgovor u očima tamnoputog muškarca čija se fantomka ocrtavala na plavoj nebeskoj pozadini, ali su one bile ledene i prazne: do njih nisu dopirale nikakve misli. Nije se usudio moliti za milost. Ako je već morao umrijeti, onda neka to bude dostojanstveno i dostojno herojstva kakvo je pokazao Robert. Ah, da nije tako teško ranjen u potjeri, siguran je da bi se uspio spasiti. Koliko je uopće metaka dobio? Tri? Četiri? Osjetio je da ga napušta snaga. Pokušao se pomjeriti, ali je bol u nogama bio toliko jak da nije uspio. Mjesto na kojem je ležao – plitki kanal uz cestu – bilo je mokro. Obzirom da kiša nije padala već danima, tečnost koja mu je prianjala za leđa mogla je biti samo njegova krv. Ali, to više nije bilo važno.
Pomislio je na Annelie. Pokušao je u svoja čula prizvati njenu blizinu.
Annelie.
Sutra su trebali otputovati u Forsvik i tamo provesti vikend. Htio joj je pokazati kuću u kojoj je odrastao i upoznati je s roditeljima. Nijednoga trenutka nije sumnjao da će im se svidjeti: Annelie je bila takva šarmerka da joj je bilo nemoguće odoljeti. U predvečerje bi je poveo u šetnju obalom jezera Vättern i usput joj pričao o dječačkim tajnama, o ribama, o svetoj Katarini i legendama u koje je kao dječak vjerovao. Zamišljao je kako prolaze pored rustikalnih kuća s visokim pročeljima, ribljih restorana u centru i barki na doku, ispred male kapele u predgrađu. Vidio je samoga sebe kako je kroz gusti brezovi šumarak vodi sve do stare napuštene pilane i tu, na jednom oborenom balvanu, počinje da je ljubi onako kako je nikada ranije nije ljubio.
Annelie.
Koliko već sve ovo traje, pomislio je. Sekundu? Deset sekundi? Minutu? Potpuno je izgubio pojam o vremenu: kao da se, umjesto da ide naprijed, vrijeme vrtjelo ukrug. Cijev Robertovog Sig Sauera još uvijek je bila tu, uperena u njegovo lice. Nije više osjećao nikakav strah, ni paniku. Bio je posve miran i sve što je želio jeste da čekanje što prije završi. U mislima je opijeno posmatrao mirnu pučinu jezera Vättern i slušao Annelie kako mu šapće: „volim te, volim te, Olle“ i onda ga ljubi onim svojim slatkim usnama.
Annelie ga ljubi onim svojim toplim, slatkim usnama.
*
1.
Ne tako davno, Miko, bio si siguran da nikada nećeš kročiti u ovu zemlju. Mislio si da je to nemoguće, da nikada nećeš uštediti novac za ovo tri hiljade kilometara dugo putovanje, a onda je sve počelo da ti se dešava, samo od sebe: poziv iz Pedagoškog zavoda, ponuda za učešće u projektu razmjene s profesorima iz Švedske i kao vrhunac svega – Leifov i Jonasov dolazak u Mostar. Otad si živio za ovaj dan i sada, dok točkovi Airbusa A321 dodiruju pistu zračne luke Stockholm-Arlanda, pitaš se postoje li riječi kojima bi mogao opisati ono što osjećaš.
Dvanaest godina – tolikoje prošlo otkako si saznao za Nikijevu i Johanovu smrt. Nikada nećeš zaboraviti to kišno, februarsko jutro.
Džoni Aker (Johnny Aaker), bivši vojnik HVO-a, kojeg je 1995. godine Viši sud u Mostaru proglasio krivim za ratne zločine počinjene u hercegovačkim logorima Dretelj i Gabela, jučer je na Okružnom sudu u Norčepingu (Norköpping) u Švedskoj, osuđen na doživotnu robiju zbog ubistva dvojice policajaca, Johana Dalberga i Niklasa Florina, u odmaralištu Maleksander (Malexander), u regiji Ostergotland (Östergötland), 28. maja 1999. godine…
Pročitao si tu kratku novinsku vijest, koja te nije odmah presjekla. Dogodilo se to nekoliko minuta poslije, kada je do tvoga mozga doprla spoznaja da si te dvije smrti, na neki način, i sam skrivio. Pustio si, šokiran, da ti pepeo cigarete padne u kafu, koju si pio u jednoj maloj kafani u Fejićevoj ulici. Nisi mogao da vjeruješ sopstvenim očima, a opet, znao si da je sve to istina, baš zato što se činilo toliko nemogućim.
Odjednom te je obuzela nepodnošljiva panika. Pogledao si u djevojku koja je mijenjala pepeljaru na stolu, nesvjestan odvratnosti koju su maločas u tebi izazvali njeni grubi, natečeni prsti, gotovo bez noktiju. Jedva si uspio platiti račun, smotati novine i izaći napolje.
Ispuštaš dug i tužan uzdah. Osjećaš kako ti naviru uspomene na onu noć, kada si, u neznanju, Niklasa Florina i johana Dalberga osudio na smrt. Obećao si sebi da nećeš razmišljati o tome, da se nećeš sjećati ničega što bi moglo da te gurne u beznađe bola i samooptuživanja, ali usprkos svim naporima koje si učinio otkako si krenuo od kuće, ta noć je sada tu, više je ne možeš otjerati iz misli i za tren oka ti si već na straži, u ratnoj kasarni u naselju Dračevice, desetak kilometara južno od Mostara.
*
Pola sata poslije, sjediš u iznajmljenom kombiju koji tebe i tvoje kolege vozi prema gradu. Gledaš kako poslijepodnevna svjetlost pali ožutjelo drveće uz cestu i ne obraćaš pažnju na razgovor koji tvoji prijatelji vode s Kenethom, vašim stockholmskim domaćinom i koordintaorom projekta razmjene. Uspio si, ipak, da razaznaš ono najosnovnije – dva dana boravka u najvećem švedskom gradu ispunjena seminarima i predavanjima o ljudskim pravima, nakon kojih putuješ u Göteborg.
Na jednoj raskrsnici, u oči ti upada natpis na putokazu – Vällingby – i odmah ga prepoznaješ: mjesto gdje je Niki radio prije nego je odselio u Linköping, a potom i u Karlsborg. Volio bi da posjetiš tamošnju policijsku stanicu i razgovaraš s njegovim bivšim kolegama, ali znaš da to nije moguće. Ostaješ svega šest dana, a toliko toga bi želio uraditi, Miko. Pouzdaš se u Leifa i Jonasa, tvoje domaćine u Göteborgu – obećali su da će s tobom otputovati u Mjölby i iskreno se nadaš da će održati obećanje. Tamo će te već čekati Thomas s kojim ćeš otići u Malexander, malo mjesto na obali jezera Sommen, gdje su 28. maja 1999. godine, nešto iza 16:00h, Niklas Florin i Johan Dalberg, jureći za pljačkašima banke u Kisi, pronašli smrt.
Niz zamišljenih slika kojima pokušavaš sebi predočiti posljednje trenutke njihovih života, po ko zna koji put reda se pred tvojim očima. Pomišljaš kako bi ti sada prijalo da popiješ džin-tonik s mnogo leda, u jednom od onih mračnih separea u malom baru na Šemovcu u koji povremeno odlaziš uglavnom poslije posla, da osjetiš kako ti alkohol odvraća misli i udaljava te od te dvojice mladih očeva, od gorčine, gnjeva i grozničavosti koji te razdiru uvijek kada pomisliš na ono što im se dogodilo. Da, nema sumnje da te je njihova smrt zauvijek obiljležila, Miko, urezala se u tvoju dušu, napravila ranu koja ni danas, toliko godina poslije, nije zarasla.
*
Svoje prve stockholmske noći nikako ne uspijevaš da zaspiš. Dugo se prevrćeš po krevetu, san ti ne dolazi na oči, a onda ustaješ, oblačiš se i izlaziš vani, na puste ulice nepoznatog grada. Dugo hodaš i razmišljaš o Johnnyju Aakeru: odavde je, početkom 1993. godine, došao u Hercegovinu i kao plaćenik se priključio specijalnim jedinicama HVO-a u Čapljini. U ovom gradu je, tri godine poslije, upoznao Klaasa Philipssona i Christiana Mattssona, s kojima je, u malom stanu, u kvartu Tyresö, kovao planove za pljačku Östgöta Enskilda banke u Kisi.
Možeš lako da ga zamisliš na jednoj od ulica kojima upravo prolaziš. Pitaš se da li bi te prepoznao kada bi se kojim slučajem ponovo sreli. Znaš da je to nemoguće, Aaker izdržava kaznu u zatvoru Kumla nedaleko od Stockholma, ali tvoja mašta nastavlja da razvija tu sliku, sama od sebe, sve dok je iznenada ne zauzdaš, jer osjećaš da ti je muka od pomisli na onaj njegov životinjski pogled, na njegovu blizinu koja zrači nekim nepojmljivim, metafizičkim zlom. Sasvim si siguran u te riječi: metafizičko zlo, jer ono što si oćutio u njemu te noći nije imalo ljudsko obličje. Kao da je sam vrag nastanio njegovo tijelo.
U hotel se vraćaš kasno, umoran. Dok liježeš u krevet, osjećaš kako ti srce počinje nekontrolirano lupati. Aritmija. Ustaješ i piješ lijekove, potom se vraćaš u krevet i buljiš u plafon, puštajući da napad odradi svoje. Nakon nekoliko minuta sve prestaje. Odjednom je više prostora oko tebe, više zraka.
Oprostite mi što vam pišem tek sada, nakon godina nejavljanja, tokom kojih ste na adresu policijske stanice u Mjölbyju poslali – ako sam uspio dobro izbrojati – dvadeset sedam e-mail poruka, s namjerom da saznate pojedinosti oko tragičnih događaja u Malexanderu, od 28. maja 1999. godine. Radi se, naprosto, o tome da je elektronska adresa na koju ste nam pisali, iz razloga koji su toliko banalni da o njima nema potrebe da ovdje govorim, već odavno van upotrebe. Uz rizik da ću zvučati pomalo melodramatično, usudio bih se reći da je to što sam danas pronašao vaše mailove čista slučajnost, ili, ako vam to više odgovara – sudbina.
Kao što možete vidjeti u zaglavlju ove poruke, moje ime je Thomas Pettersson, osoba o kojoj ste se cijelo vrijeme raspitivali i čiju ste pomoć prevashodno tražili. Ne znam gdje i kako ste naišli na moje ime, niti je to, čini mi se, sada više važno, ali je potpuno tačno ono što ste u svojim mailovima više puta spomenuli: bio sam vrlo blizak prijatelj s pokojnima Niklasom Florinom i Johanom Dalbergom, pogotovo s Johanom, rekao bih, s kojim sam imao dosta zajedničkih imenitelja. Sve ono što su Niklas i Johan bili, moglo bi se izraziti jednom rečenicom: bili su časni i pošteni ljudi, koji ničim nisu zaslužili takvu smrt. Niti jedno ljudsko biće, zapravo, ne zaslužuje da umre na tako okrutan način.
U nekoliko navrata spomenuli ste da pišete knjigu o Johnnyju Aakeru, njihovom ubici, plaćeniku koji je tokom rata u Vašoj zemlji počinio mnoge zločine zbog kojih je, s dobrih desetak godina zakašnjenja, ovdje i osuđen. I ja sam baš kao i vi prilično razočaran načinom na koji je reagovala Vlada moje zemlje u njegovom slučaju, pogotovo u vrijeme kada nam je izručen, dakle 1995. godine. Da su tužioci tada uradili svoj posao kako treba, ili je možda bolje reći: da se nije u sve uplela politika, Johan i Niklas bi danas bili živi. To je ono što meni kao njihovom prijatelju posebno teško pada. No, neke se stvari ne mogu promijeniti, ma koliko mi željeli drugačije.
Pretpostavljam da ima jako puno stvari koje me želite pitati. Sada, kada smo uspostavili valjanu komunikaciju, možete se pouzdati u moju pomoć. Govoriti o Niklasu i Johanu neka je vrsta misije na koju sam se obavezao onoga dana kada su napustili ovaj svijet. Možda su za vas oni samo likovi u vašoj pripovijesti, priviđenja uklesana u vašu dušu, ali za mene, oni su stvarni ljudi, osobe od krvi i mesa, prijatelji koji mi mnogo nedostaju. Ponekad, dok prolazim hodnicima policijske stanice učini mi se da u nekoj od prostorija čujem odjek Johanovog grlenog smijeha ili Niklasov tanki, baršunasti glas. Toliko su sebe utkali u ovo mjesto, u svakoga od nas, da mi se ponekad čini kako su još uvijek živi, samo ih mi više ne vidimo. Zbog svega toga, iznimno mi je stalo da sjećanje na njih živi još dugo. Nadam se da će mi vaša knjiga, u tom smislu, pomoći.
Za sada toliko.
Srdačan pozdrav,
Thomas Pettersson
2.
Thomas Pettersson drži svoje krupne šake na upravljaču Citroena i ne svrće pogled s ceste koja krivuda između šumaraka, malenih jezera razbacanih po livadama i rijetkih kuća s ogradama, vrtovima, visokim pročeljima, otvorenim terasama i intenzivnim bojama fasada. Za četrdeset minuta, koliko vam je trebalo da prevalite put od Mjölbyja do Malexandera, malog odmarališta u regiji Östergötland na jugu Švedske, razmijenili ste svega nekoliko rečenica. Da li zbog tišine, koja te živcira a koju se ne usuđuješ prekinuti jer znaš da niti jedan razgovor u ovom trenutku ne bi imao nekog svrhovitijeg smisla, ili zbog pomisli da se približavate mjestu pogibije Johana Dalberga i Niklasa Florina, imaš utisak da se auto odjednom skupilo i da je u njemu sve manje zraka. Hoće li dolazak u ovo malo turističko naselje biti previše za tvoje aritmično srce, Miko? Možda je ipak trebalo da poslušaš savjet svoje supruge i ostaneš kući. „Bomba u tvojim grudima svakoga časa može da eksplodira“, rekla ti je, noć prije polaska, očiju ovlaženih suzama, a ti si je pogledao jednim od onih svojih hladnih, strogih pogleda kojima se već deset godina braniš od njenih optužbi da uništavaš sebi život. Jadna Asja. Oborila je glavu i do kraja večeri više nije spominjala tvoje putovanje. Jesi li uopće svjestan koliko te tvoja opsjednutost Johnnyjem Aakerom napravila gorim čovjekom, Miko, bezobzirnim i lošim mužem, prije svega?
Dok se vozite kroz naselje, posmatraš nizove niskih kuća opasanih velikim, travnatim dvorištima i s nestrpljenjem očekuješ da se iza neke krivine pojavi dio ceste koji si toliko puta vidio na fotografijama napravljenim na mjestu tragedije Thomasovih radnih kolega i prijatelja. Kada cesta najzad izbije na obalu jezera Sommen, dočeka te jarka svjetlost koja se odbija o površinu vode: odsjaj je toliko jak da te na nekoliko trenutaka zasljepljuje. Ubrzo stvari oko tebe dobijaju boju i oblik, najprije golema vodena ploha prošarana otocima i nad njom oblaci što nepomično vise u zraku poput balona napunjenih helijem; na dalekoj liniji horizonta, tamo gdje beskraj neba dodiruje tamne rubove obale, pažnju ti privlači jedan motorni čamac, koji urezuje brazdu u tamnoplavu pučinu. “Zaista prekrasno mjesto”, kažeš smeteno, očaran ljepotom prirode. “Jedno od najljepših na kojima sam bio”, potvrdi Thomas na svom urednom engleskom, kojeg je naučio dok je bio u mirovnim trupama Ujedinjenih nacija, najprije u Libanonu i Izraelu, a potom i u bivšoj Jugoslaviji, tokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na njegovo ime prvi puta si naišao prije desetak godina, prevodeći elektrosnke članke iz švedskih novina, u želji da saznaš nešto više o Niklasovoj i Johanovoj smrti. Kada ti je sredinom 2012. godine lično odgovorio na jedan od bezbroj e-mailova upućenih Policijskoj stanici u Mjölbyju, bio si presretan jer si, napokon, poslije godina mukotrpnog istraživanja, mogao dobiti informacije iz prve ruke.
Thomas je bio rodom iz sela Igelfors, nedaleko od Finspånga, gradića od nekih dvanaest hiljada stanovnika, stotinjak kilometara sjeverno od Mjölbyja. Njegov otac, koji je još uvijek bio živ, tamo je imao imanje o kojem se već duže vrijeme brinuo Thomasov mlađi brat. Još kao tinejdžer, shvatio je da seoski život nije ono što želi za sebe. Oduvijek ga je privlačilo uzbuđenje, bio je hiperaktivan, volio sport, adrenalin i akciju, tako da su njegovu odluku da upiše Policijsku akademiju u Solni, svi u porodici smatrali logičnom i očekivanom, premda se s njome nisu slagali.
Sredinom 1986., zaposlio se u policijskoj stanici u Mjölbyju, gdje je do 2011., kada je unaprijeđen u Inspektora, radio kao patrolni policajac. Bio je markantan pedesetogodišnjak uglađenih manira, krupan i malo pogrbljen, plavih očiju i kose, s dvije duboke, vertikalne crte koje su prostor između njegovih gustih obrva dijelile na tri jednaka dijela.
Thomas ostavlja kola na jednom proširenju odakle se pješice zaputite prema mjestu Johanove i Niklasove pogibije. Skidaš jaknu i tih dvadesetak metara prelaziš sporo, nastojeći da prepoznaš ključne detalje: oštar zavoj koji vodi u šumu; komad ceste s kojeg su kiše davno sprale tragove Johanove i Niklasove krvi; plava tabla s natpisom Malexander, ista ona koju si vidio na koricama knjige Smärtpunkten, novinarke Elisabeth Åsbrink; daščani dok s nekoliko privezanih čamaca na suprotnoj strani zaliva i, na kraju, dva minijaturna spomenika postavljena svega nekoliko metara od ceste… Na jednome od njih piše:
Det liv är inte längst har varat
Den levat tängst som flyde linet bäst
Den är inte rikast vilken nest har sparat
Nej den är rikast som har givit mest.
Thomas će ti, poslije, te stihove prevesti na engleski jezik, a ti ćeš prema toj verziji sačiniti prijevod:
Najduži život nije onaj koji najduže traje
Najduži je onaj život kojeg proživiš na najbolji način
Nisu najbogatiji oni koji najviše imaju
Ne, najbogatiji su oni koji najviše daju.
U potpisu je šest imena: Ida, Anna, Adrian, Hanna, Nora i Camilla.
Na drugom stoji:
Na ovom mjestu 28. maja 1999. godine, ubijeni su Niklas Florin i Johan Dalberg, dok su obavljali svoju policijsku dužnost.
U potpisu: Sindikat policijskih radnika Östergötlandske regije.
Saginješ glavu i ponovo počinješ da razmišljaš o onoj noći, Miko. Sjećanja ti naviru, više ne možeš da se odbraniš od njih. Držao si Aakera na nišanu, polako pomjerajući prst na orozu. Da si imao malo više hrabrosti, da nisi bio tolika kukavica, Niklas i Johan danas bi bili živi. Ovako, ne znaš šta te više boli: to što te noći nisi povukao okidač ili to što ga ne bi mogao povući sve i kada bi ponovo proživio taj trenutak svjestan svega što će se desiti ako Aakera ostaviš u životu.
“Htjeli smo, zapravo, podići jedan spomenik”, kaže Thomas, iznenada prekidajući tišinu. “Ali, nismo se mogli dogovoriti oko natpisa na ploči. Ida i Anna su insistirale na ovih nekoliko stihova. Nama je to izgledalo kao kič. Tako je svako dobio svoj kamen.”
U brezovoj šumi iznad ceste pirka slabašan vjetar i Thomasove riječi gube se u komešanju lišća. Okreneš se i pogledaš niz cestu. Jedan od dvojice poginulih policajaca, Johan, rođen je nedaleko odavde, u zaseoku Våkthult, čiji krovovi proviruju kroz gusto načičkane krošnje, upijajući zrake popodnevnog sunca. Njegova majka još uvijek živi tamo. Ime joj je Ida Blom.
„Johan je ležao ovdje, iza policijskog auta, a Niklas tamo, u jednom kanalu“, objasni Thomas, povlačeći kažiprstom liniju kroz zrak. „Otkako su prije nekoliko godina proširili cestu, kanala više nema.“
“Pogubljeni su u razmaku od svega nekoliko sekundi”, dodaje. “Prvo Johan, onda Niklas. Johan je već bio ozbiljno ranjen i vjerovatno ne bi preživio. Ali, Niklasu život nije bio ugrožen. Bio je ranjen u obje ruke i nogu. Sigurno bi ostao živ do dolaska ambulantnih kola.” Primjećuješ kako bore oko Thomasovih očiju postaju izraženije kada govori o poginulim prijateljima. Gledaš ga u lice i pitaš se koliko je samo puta ispričao ovu priču – Niklasovoj i Johanovoj rodbini, prijateljima, kolegama, novinarima, raznim radoznalcima poput tebe, Miko… U jednom trenutku ti se učini da čuješ odlomke razgovora kojeg si, nekoliko mjeseci ranije, vodio s jednom žrtvom Aakerove torture iz logora Gabela.
Za smrt švedskih policajaca saznao sam iz medija, netom nakon što su uhapšeni pljačkaši banke u Kisi. Sjećam se da na suđenju niko od njih nije priznao Johanovo i Niklasovo ubistvo. Međutim, po načinu na koji se to desilo, odmah sam znao da je to učinio Aaker. To je bio njegov rukopis. Po tome je u Gabeli bio prepoznatljiv – ubiti čovjeka na pravdi Boga, hladno i bez imalo razmišljanja, kao da kolješ kokoš.
Osjećaš da ne možeš govoriti, Miko: toliko si uznemiren, uzbuđen i uplašen. Nijemo posmatraš Thomasa, pretvarajući se da u njegovom glasu ne primjećuješ ono što pokušava da sakrije – ogorčenost, tugu i bol.
“Nekada se stvari poslože tako da čine najgoru moguću kombinaciju u datom trenutku“, nastavlja Thomas. „To je ono što se tog dana dogodilo Niklasu i Johanu. Ne treba da se grizeš zbog njihove smrti. Ne postoji krivac za ono što im se desilo osim Johnnyja Aakera, Christiana Mattssona i Klaasa Philipssona.”
“Znači li to da ti nikada nisi osjećao krivicu zbog onoga što im se desilo?”, pitaš.
“Nažalost, jesam. I to dugo vremena”, odgovara Thomas i zagleda se u daljinu. Kada ponovo počne da govori, glas mu postaje opor i za nijansu tiši. “Bio sam Johanov mentor kada je došao u našu stanicu. Odmah poslije njegove smrti počeo sam da preispitujem sve ono čemu sam ga naučio. Postojala je jedna stvar s kojom nikako nisam mogao da se pomirim.”
“Koja?”
“Johan je po prirodi bio impulsivna i temperamentna osoba. Volio je opasnost i adrenalin, baš kao i ja. Kao mentor, cijelo vrijeme sam u njemu poticao tu sklonost ka akciji, umjesto da je možda pokušam obuzdati… Znaš, tog 28. maja on i Niklas su protiv sebe imali tri opasna, dobro naoružana tipa. Većina policajaca na njihovom bi mjestu odustala od potjere, ali oni nisu. Otad se ne prestajem pitati koliko sam ja uticao na tu odluku.”
“Razumijem.”
Thomas razvuče usne u bezbojan osmijeh.
“Lagao bih kada bih ti rekao da više ne mislim o tome. Ali, ako sam išta naučio za sve ove godine, onda je to da prihvatim stvari onakvima kakve jesu. Ono što je bilo bilo je i nikada se više ne može ponoviti. Ne želim upropastiti život zbog nečega što ne mogu da promijenim.”
Šutiš i gledaš u jato ptica što nadlijeće jezero. Osjećaš da ako kažeš još samo jednu riječ, svi osigurači u tvojoj glavi će iskočiti i suze više niko neće moći da zaustavi. Ne govoreći ništa, oblačiš jaknu i krećeš prema autu. Ruke i noge su ti toliko teške da ih jedva pomjeraš. Zraci zalezećeg sunca nježno se prosipaju po travi oko spomenika. Na mjestima gdje su table s natpisima pričvršćene za kamenje, naziru se tragovi hrđe.
*
Nils
Žarko poslijepodnevno sunce prelijevalo se preko vjetrobranskog stakla, stvarajući poteškoće Nilsu Lindholmu prilikom svakog izravnog susreta s njegovim očima. Pokušavao se fokusirati na tamnozeleni Saab 9000 ispred sebe. Nakon silne jurnjave, najzad mu je uspio prići na nekih stotinjak metara. No, znao je da je to najviše što može učiniti u tom trenutku. Kada izađu na pravac koji vodi prema skretanju za Blomsfors, ponovo će nagaziti do daske.
Lindholm je odlično poznavao taj dio ceste 34 uz jezero Gummetorpasjön, četiri kilometra južno od Kise. Dobar dio svoga života proveo je patrolirajući ovim područjem. To što je toga dana bio jedini policajac u gradu, nije ga omelo da krene u potjeru za pljačkašima Östgöta Enskilda banke. Bio je uvjeren da mu na ovom terenu ne mogu umaći. Poznavao je svako mjesto i svaku sporednu cestu u okolini, pa čak i one koje nisu bile ucrtane na kartama.
Nils Lindholm zatvori prozor. Strujanje vjetra remetilo mu je koncentraciju i stvaralo šumove koji su ometali komunikaciju radio-vezom. Iz stanice u Linköpingu obavijestili su ga da je policija blokirala autoput E 4, te da su mu dva policajca iz Mjölbyja krenula u pomoć. Međutim, izašavši iz posljednje krivine, prije pravca za Blomsfors, neugodno se iznenadio prizorom koji ga je dočekao. Trojica muškaraca u maslinastim kombinezonima i crnim fantomkama na glavama, stajala su na cesti. Najprije je pomislio da su se odlučili predati, no tada je spazio da u rukama imaju oružje.
„Sranje“, opsovao je naglas.
Hitrom kretnjom zaustavio je kola i istrčao napolje. U trku je uspio izvaditi svoj Sig Sauer i potom zauzeti položaj za pucanje, sakrivši se za prtljažnik. Gotovo istovremeno, negdje u blizini je odjeknula silovita eksplozija. Instiktivno se bacio na cestu, pokrivši glavu rukama. Čuo je kako komadi zemlje i asfalta padaju po autu. Kada je ponovo podigao glavu, zapuhnuo ga je gust oblak sivog dima. Bio je šokiran. Objema rukama stiskao je dršku pištolja kao da ga želi smrviti. Šta je to bilo, pomislio je. Ručna granata?
Prije nego je uspio shvatiti šta se događa, odjeknula je i druga eksplozija. Ovaj put nije imao vremena da se baci na cestu. Instiktivno se sklupčao u položaj fetusa i čim je to bilo moguće potrčao prema obližnjem šumarku, ali su meci prozviždali tik iznad njegove glave. Čitav rafal. Bacio se u plitki kanal uz cestu. Osjetio je grebanje neke grane ili nečega sličnog ispod sebe. Ovi su ludi, pomislio je.
Treća eksplozija je odjeknula odmah nakon druge. Ovaj put, toliko blizu da je mogao osjetiti kako ga prelijeće snažan talas vazduha oslobođenog detonacijom. Krhotine granate ritmično su se zabijale u šiblje oko njega. Iz kanala u kom je ležao, vidio je špicaste, tamnozelene vrhove šume na plavoj pozadini neba. Šuma mu je bila jedina šansa. Sumnjao je da će krenuti za njim. Ne bi bilo nikakvog smisla da to učine.
Izvirio je. Učinilo mu se da pored tamnozelenog Volva nema nikoga. Nije okliljevao. Potrčao je kao nikad u životu. Unatoč tome što je tek bio u četrdesetima i što su ga noge dobro služile, odjednom se osjetio starim i sporim. Bilo je to najdužih dvadeset metara koje je ikada prešao. Dvadeset metara u kojima mu je kroz glavu prošao čitav život. Hoću li umrijeti, pomislio je.
Utrčavši u šumu osjetio je olakšanje. Oslonio se na jedno crnogorično stablo i osluhnuo prostor koji je ostavio iza sebe. Srce mu je toliko snažno udaralo da je jedva uspijevao misliti. Na granama su cvrkutale ptice; u krošnjama je pirkao vjetrić. Kada se ponovo okrenuo prema cesti, vidio je samo svoj auto.
Duboko je udahnuo puneći pluća mirisom vegetacije.
Pasja vremena/1
Priča koja slijedi utemeljena je na stvarnim događajima
_____________________________“Kad umrem, napiši priču o meni.”
_______________________________Iz priče Suze za Ines Marlot, Adnana Repeše
*
Na izdisaju
Je li ovo zaista kraj, upitao se. Potražio je odgovor u očima tamnoputog muškarca čija se fantomka ocrtavala na plavoj nebeskoj pozadini, ali su one bile ledene i prazne: do njih nisu dopirale nikakve misli. Nije se usudio moliti za milost. Ako je već morao umrijeti, onda neka to bude dostojanstveno i dostojno herojstva kakvo je pokazao Robert. Ah, da nije tako teško ranjen u potjeri, siguran je da bi se uspio spasiti. Koliko je uopće metaka dobio? Tri? Četiri? Osjetio je da ga napušta snaga. Pokušao se pomjeriti, ali je bol u nogama bio toliko jak da nije uspio. Mjesto na kojem je ležao – plitki kanal uz cestu – bilo je mokro. Obzirom da kiša nije padala već danima, tečnost koja mu je prianjala za leđa mogla je biti samo njegova krv. Ali, to više nije bilo važno.
Pomislio je na Annelie. Pokušao je u svoja čula prizvati njenu blizinu.
Annelie.
Sutra su trebali otputovati u Forsvik i tamo provesti vikend. Htio joj je pokazati kuću u kojoj je odrastao i upoznati je s roditeljima. Nijednoga trenutka nije sumnjao da će im se svidjeti: Annelie je bila takva šarmerka da joj je bilo nemoguće odoljeti. U predvečerje bi je poveo u šetnju obalom jezera Vättern i usput joj pričao o dječačkim tajnama, o ribama, o svetoj Katarini i legendama u koje je kao dječak vjerovao. Zamišljao je kako prolaze pored rustikalnih kuća s visokim pročeljima, ribljih restorana u centru i barki na doku, ispred male kapele u predgrađu. Vidio je samoga sebe kako je kroz gusti brezovi šumarak vodi sve do stare napuštene pilane i tu, na jednom oborenom balvanu, počinje da je ljubi onako kako je nikada ranije nije ljubio.
Annelie.
Koliko već sve ovo traje, pomislio je. Sekundu? Deset sekundi? Minutu? Potpuno je izgubio pojam o vremenu: kao da se, umjesto da ide naprijed, vrijeme vrtjelo ukrug. Cijev Robertovog Sig Sauera još uvijek je bila tu, uperena u njegovo lice. Nije više osjećao nikakav strah, ni paniku. Bio je posve miran i sve što je želio jeste da čekanje što prije završi. U mislima je opijeno posmatrao mirnu pučinu jezera Vättern i slušao Annelie kako mu šapće: „volim te, volim te, Olle“ i onda ga ljubi onim svojim slatkim usnama.
Annelie ga ljubi onim svojim toplim, slatkim usnama.
*
1.
Ne tako davno, Miko, bio si siguran da nikada nećeš kročiti u ovu zemlju. Mislio si da je to nemoguće, da nikada nećeš uštediti novac za ovo tri hiljade kilometara dugo putovanje, a onda je sve počelo da ti se dešava, samo od sebe: poziv iz Pedagoškog zavoda, ponuda za učešće u projektu razmjene s profesorima iz Švedske i kao vrhunac svega – Leifov i Jonasov dolazak u Mostar. Otad si živio za ovaj dan i sada, dok točkovi Airbusa A321 dodiruju pistu zračne luke Stockholm-Arlanda, pitaš se postoje li riječi kojima bi mogao opisati ono što osjećaš.
Dvanaest godina – tolikoje prošlo otkako si saznao za Nikijevu i Johanovu smrt. Nikada nećeš zaboraviti to kišno, februarsko jutro.
Džoni Aker (Johnny Aaker), bivši vojnik HVO-a, kojeg je 1995. godine Viši sud u Mostaru proglasio krivim za ratne zločine počinjene u hercegovačkim logorima Dretelj i Gabela, jučer je na Okružnom sudu u Norčepingu (Norköpping) u Švedskoj, osuđen na doživotnu robiju zbog ubistva dvojice policajaca, Johana Dalberga i Niklasa Florina, u odmaralištu Maleksander (Malexander), u regiji Ostergotland (Östergötland), 28. maja 1999. godine…
Pročitao si tu kratku novinsku vijest, koja te nije odmah presjekla. Dogodilo se to nekoliko minuta poslije, kada je do tvoga mozga doprla spoznaja da si te dvije smrti, na neki način, i sam skrivio. Pustio si, šokiran, da ti pepeo cigarete padne u kafu, koju si pio u jednoj maloj kafani u Fejićevoj ulici. Nisi mogao da vjeruješ sopstvenim očima, a opet, znao si da je sve to istina, baš zato što se činilo toliko nemogućim.
Odjednom te je obuzela nepodnošljiva panika. Pogledao si u djevojku koja je mijenjala pepeljaru na stolu, nesvjestan odvratnosti koju su maločas u tebi izazvali njeni grubi, natečeni prsti, gotovo bez noktiju. Jedva si uspio platiti račun, smotati novine i izaći napolje.
Ispuštaš dug i tužan uzdah. Osjećaš kako ti naviru uspomene na onu noć, kada si, u neznanju, Niklasa Florina i johana Dalberga osudio na smrt. Obećao si sebi da nećeš razmišljati o tome, da se nećeš sjećati ničega što bi moglo da te gurne u beznađe bola i samooptuživanja, ali usprkos svim naporima koje si učinio otkako si krenuo od kuće, ta noć je sada tu, više je ne možeš otjerati iz misli i za tren oka ti si već na straži, u ratnoj kasarni u naselju Dračevice, desetak kilometara južno od Mostara.
*
Pola sata poslije, sjediš u iznajmljenom kombiju koji tebe i tvoje kolege vozi prema gradu. Gledaš kako poslijepodnevna svjetlost pali ožutjelo drveće uz cestu i ne obraćaš pažnju na razgovor koji tvoji prijatelji vode s Kenethom, vašim stockholmskim domaćinom i koordintaorom projekta razmjene. Uspio si, ipak, da razaznaš ono najosnovnije – dva dana boravka u najvećem švedskom gradu ispunjena seminarima i predavanjima o ljudskim pravima, nakon kojih putuješ u Göteborg.
Na jednoj raskrsnici, u oči ti upada natpis na putokazu – Vällingby – i odmah ga prepoznaješ: mjesto gdje je Niki radio prije nego je odselio u Linköping, a potom i u Karlsborg. Volio bi da posjetiš tamošnju policijsku stanicu i razgovaraš s njegovim bivšim kolegama, ali znaš da to nije moguće. Ostaješ svega šest dana, a toliko toga bi želio uraditi, Miko. Pouzdaš se u Leifa i Jonasa, tvoje domaćine u Göteborgu – obećali su da će s tobom otputovati u Mjölby i iskreno se nadaš da će održati obećanje. Tamo će te već čekati Thomas s kojim ćeš otići u Malexander, malo mjesto na obali jezera Sommen, gdje su 28. maja 1999. godine, nešto iza 16:00h, Niklas Florin i Johan Dalberg, jureći za pljačkašima banke u Kisi, pronašli smrt.
Niz zamišljenih slika kojima pokušavaš sebi predočiti posljednje trenutke njihovih života, po ko zna koji put reda se pred tvojim očima. Pomišljaš kako bi ti sada prijalo da popiješ džin-tonik s mnogo leda, u jednom od onih mračnih separea u malom baru na Šemovcu u koji povremeno odlaziš uglavnom poslije posla, da osjetiš kako ti alkohol odvraća misli i udaljava te od te dvojice mladih očeva, od gorčine, gnjeva i grozničavosti koji te razdiru uvijek kada pomisliš na ono što im se dogodilo. Da, nema sumnje da te je njihova smrt zauvijek obiljležila, Miko, urezala se u tvoju dušu, napravila ranu koja ni danas, toliko godina poslije, nije zarasla.
*
Svoje prve stockholmske noći nikako ne uspijevaš da zaspiš. Dugo se prevrćeš po krevetu, san ti ne dolazi na oči, a onda ustaješ, oblačiš se i izlaziš vani, na puste ulice nepoznatog grada. Dugo hodaš i razmišljaš o Johnnyju Aakeru: odavde je, početkom 1993. godine, došao u Hercegovinu i kao plaćenik se priključio specijalnim jedinicama HVO-a u Čapljini. U ovom gradu je, tri godine poslije, upoznao Klaasa Philipssona i Christiana Mattssona, s kojima je, u malom stanu, u kvartu Tyresö, kovao planove za pljačku Östgöta Enskilda banke u Kisi.
Možeš lako da ga zamisliš na jednoj od ulica kojima upravo prolaziš. Pitaš se da li bi te prepoznao kada bi se kojim slučajem ponovo sreli. Znaš da je to nemoguće, Aaker izdržava kaznu u zatvoru Kumla nedaleko od Stockholma, ali tvoja mašta nastavlja da razvija tu sliku, sama od sebe, sve dok je iznenada ne zauzdaš, jer osjećaš da ti je muka od pomisli na onaj njegov životinjski pogled, na njegovu blizinu koja zrači nekim nepojmljivim, metafizičkim zlom. Sasvim si siguran u te riječi: metafizičko zlo, jer ono što si oćutio u njemu te noći nije imalo ljudsko obličje. Kao da je sam vrag nastanio njegovo tijelo.
U hotel se vraćaš kasno, umoran. Dok liježeš u krevet, osjećaš kako ti srce počinje nekontrolirano lupati. Aritmija. Ustaješ i piješ lijekove, potom se vraćaš u krevet i buljiš u plafon, puštajući da napad odradi svoje. Nakon nekoliko minuta sve prestaje. Odjednom je više prostora oko tebe, više zraka.
Dišeš.
*
Pronađene poruke
Prvi dio: Thomas
From: Thomas Pettersson [mail to: tplufc@live.se]
Sent: Wednesday, May 15, 2013 4:30 PM
To: miko.miko@hotmail.com
Subject: Answers
Poštovani g-dine M.,
Oprostite mi što vam pišem tek sada, nakon godina nejavljanja, tokom kojih ste na adresu policijske stanice u Mjölbyju poslali – ako sam uspio dobro izbrojati – dvadeset sedam e-mail poruka, s namjerom da saznate pojedinosti oko tragičnih događaja u Malexanderu, od 28. maja 1999. godine. Radi se, naprosto, o tome da je elektronska adresa na koju ste nam pisali, iz razloga koji su toliko banalni da o njima nema potrebe da ovdje govorim, već odavno van upotrebe. Uz rizik da ću zvučati pomalo melodramatično, usudio bih se reći da je to što sam danas pronašao vaše mailove čista slučajnost, ili, ako vam to više odgovara – sudbina.
Kao što možete vidjeti u zaglavlju ove poruke, moje ime je Thomas Pettersson, osoba o kojoj ste se cijelo vrijeme raspitivali i čiju ste pomoć prevashodno tražili. Ne znam gdje i kako ste naišli na moje ime, niti je to, čini mi se, sada više važno, ali je potpuno tačno ono što ste u svojim mailovima više puta spomenuli: bio sam vrlo blizak prijatelj s pokojnima Niklasom Florinom i Johanom Dalbergom, pogotovo s Johanom, rekao bih, s kojim sam imao dosta zajedničkih imenitelja. Sve ono što su Niklas i Johan bili, moglo bi se izraziti jednom rečenicom: bili su časni i pošteni ljudi, koji ničim nisu zaslužili takvu smrt. Niti jedno ljudsko biće, zapravo, ne zaslužuje da umre na tako okrutan način.
U nekoliko navrata spomenuli ste da pišete knjigu o Johnnyju Aakeru, njihovom ubici, plaćeniku koji je tokom rata u Vašoj zemlji počinio mnoge zločine zbog kojih je, s dobrih desetak godina zakašnjenja, ovdje i osuđen. I ja sam baš kao i vi prilično razočaran načinom na koji je reagovala Vlada moje zemlje u njegovom slučaju, pogotovo u vrijeme kada nam je izručen, dakle 1995. godine. Da su tužioci tada uradili svoj posao kako treba, ili je možda bolje reći: da se nije u sve uplela politika, Johan i Niklas bi danas bili živi. To je ono što meni kao njihovom prijatelju posebno teško pada. No, neke se stvari ne mogu promijeniti, ma koliko mi željeli drugačije.
Pretpostavljam da ima jako puno stvari koje me želite pitati. Sada, kada smo uspostavili valjanu komunikaciju, možete se pouzdati u moju pomoć. Govoriti o Niklasu i Johanu neka je vrsta misije na koju sam se obavezao onoga dana kada su napustili ovaj svijet. Možda su za vas oni samo likovi u vašoj pripovijesti, priviđenja uklesana u vašu dušu, ali za mene, oni su stvarni ljudi, osobe od krvi i mesa, prijatelji koji mi mnogo nedostaju. Ponekad, dok prolazim hodnicima policijske stanice učini mi se da u nekoj od prostorija čujem odjek Johanovog grlenog smijeha ili Niklasov tanki, baršunasti glas. Toliko su sebe utkali u ovo mjesto, u svakoga od nas, da mi se ponekad čini kako su još uvijek živi, samo ih mi više ne vidimo. Zbog svega toga, iznimno mi je stalo da sjećanje na njih živi još dugo. Nadam se da će mi vaša knjiga, u tom smislu, pomoći.
Za sada toliko.
Srdačan pozdrav,
Thomas Pettersson
2.
Thomas Pettersson drži svoje krupne šake na upravljaču Citroena i ne svrće pogled s ceste koja krivuda između šumaraka, malenih jezera razbacanih po livadama i rijetkih kuća s ogradama, vrtovima, visokim pročeljima, otvorenim terasama i intenzivnim bojama fasada. Za četrdeset minuta, koliko vam je trebalo da prevalite put od Mjölbyja do Malexandera, malog odmarališta u regiji Östergötland na jugu Švedske, razmijenili ste svega nekoliko rečenica. Da li zbog tišine, koja te živcira a koju se ne usuđuješ prekinuti jer znaš da niti jedan razgovor u ovom trenutku ne bi imao nekog svrhovitijeg smisla, ili zbog pomisli da se približavate mjestu pogibije Johana Dalberga i Niklasa Florina, imaš utisak da se auto odjednom skupilo i da je u njemu sve manje zraka. Hoće li dolazak u ovo malo turističko naselje biti previše za tvoje aritmično srce, Miko? Možda je ipak trebalo da poslušaš savjet svoje supruge i ostaneš kući. „Bomba u tvojim grudima svakoga časa može da eksplodira“, rekla ti je, noć prije polaska, očiju ovlaženih suzama, a ti si je pogledao jednim od onih svojih hladnih, strogih pogleda kojima se već deset godina braniš od njenih optužbi da uništavaš sebi život. Jadna Asja. Oborila je glavu i do kraja večeri više nije spominjala tvoje putovanje. Jesi li uopće svjestan koliko te tvoja opsjednutost Johnnyjem Aakerom napravila gorim čovjekom, Miko, bezobzirnim i lošim mužem, prije svega?
Dok se vozite kroz naselje, posmatraš nizove niskih kuća opasanih velikim, travnatim dvorištima i s nestrpljenjem očekuješ da se iza neke krivine pojavi dio ceste koji si toliko puta vidio na fotografijama napravljenim na mjestu tragedije Thomasovih radnih kolega i prijatelja. Kada cesta najzad izbije na obalu jezera Sommen, dočeka te jarka svjetlost koja se odbija o površinu vode: odsjaj je toliko jak da te na nekoliko trenutaka zasljepljuje. Ubrzo stvari oko tebe dobijaju boju i oblik, najprije golema vodena ploha prošarana otocima i nad njom oblaci što nepomično vise u zraku poput balona napunjenih helijem; na dalekoj liniji horizonta, tamo gdje beskraj neba dodiruje tamne rubove obale, pažnju ti privlači jedan motorni čamac, koji urezuje brazdu u tamnoplavu pučinu.
“Zaista prekrasno mjesto”, kažeš smeteno, očaran ljepotom prirode.
“Jedno od najljepših na kojima sam bio”, potvrdi Thomas na svom urednom engleskom, kojeg je naučio dok je bio u mirovnim trupama Ujedinjenih nacija, najprije u Libanonu i Izraelu, a potom i u bivšoj Jugoslaviji, tokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na njegovo ime prvi puta si naišao prije desetak godina, prevodeći elektrosnke članke iz švedskih novina, u želji da saznaš nešto više o Niklasovoj i Johanovoj smrti. Kada ti je sredinom 2012. godine lično odgovorio na jedan od bezbroj e-mailova upućenih Policijskoj stanici u Mjölbyju, bio si presretan jer si, napokon, poslije godina mukotrpnog istraživanja, mogao dobiti informacije iz prve ruke.
Thomas je bio rodom iz sela Igelfors, nedaleko od Finspånga, gradića od nekih dvanaest hiljada stanovnika, stotinjak kilometara sjeverno od Mjölbyja. Njegov otac, koji je još uvijek bio živ, tamo je imao imanje o kojem se već duže vrijeme brinuo Thomasov mlađi brat. Još kao tinejdžer, shvatio je da seoski život nije ono što želi za sebe. Oduvijek ga je privlačilo uzbuđenje, bio je hiperaktivan, volio sport, adrenalin i akciju, tako da su njegovu odluku da upiše Policijsku akademiju u Solni, svi u porodici smatrali logičnom i očekivanom, premda se s njome nisu slagali.
Sredinom 1986., zaposlio se u policijskoj stanici u Mjölbyju, gdje je do 2011., kada je unaprijeđen u Inspektora, radio kao patrolni policajac. Bio je markantan pedesetogodišnjak uglađenih manira, krupan i malo pogrbljen, plavih očiju i kose, s dvije duboke, vertikalne crte koje su prostor između njegovih gustih obrva dijelile na tri jednaka dijela.
Thomas ostavlja kola na jednom proširenju odakle se pješice zaputite prema mjestu Johanove i Niklasove pogibije. Skidaš jaknu i tih dvadesetak metara prelaziš sporo, nastojeći da prepoznaš ključne detalje: oštar zavoj koji vodi u šumu; komad ceste s kojeg su kiše davno sprale tragove Johanove i Niklasove krvi; plava tabla s natpisom Malexander, ista ona koju si vidio na koricama knjige Smärtpunkten, novinarke Elisabeth Åsbrink; daščani dok s nekoliko privezanih čamaca na suprotnoj strani zaliva i, na kraju, dva minijaturna spomenika postavljena svega nekoliko metara od ceste… Na jednome od njih piše:
Det liv är inte längst har varat
Den levat tängst som flyde linet bäst
Den är inte rikast vilken nest har sparat
Nej den är rikast som har givit mest.
Thomas će ti, poslije, te stihove prevesti na engleski jezik, a ti ćeš prema toj verziji sačiniti prijevod:
Najduži život nije onaj koji najduže traje
Najduži je onaj život kojeg proživiš na najbolji način
Nisu najbogatiji oni koji najviše imaju
Ne, najbogatiji su oni koji najviše daju.
U potpisu je šest imena: Ida, Anna, Adrian, Hanna, Nora i Camilla.
Na drugom stoji:
Na ovom mjestu 28. maja 1999. godine, ubijeni su Niklas Florin i Johan Dalberg, dok
su obavljali svoju policijsku dužnost.
U potpisu: Sindikat policijskih radnika Östergötlandske regije.
Saginješ glavu i ponovo počinješ da razmišljaš o onoj noći, Miko. Sjećanja ti naviru, više ne možeš da se odbraniš od njih. Držao si Aakera na nišanu, polako pomjerajući prst na orozu. Da si imao malo više hrabrosti, da nisi bio tolika kukavica, Niklas i Johan danas bi bili živi. Ovako, ne znaš šta te više boli: to što te noći nisi povukao okidač ili to što ga ne bi mogao povući sve i kada bi ponovo proživio taj trenutak svjestan svega što će se desiti ako Aakera ostaviš u životu.
“Htjeli smo, zapravo, podići jedan spomenik”, kaže Thomas, iznenada prekidajući tišinu. “Ali, nismo se mogli dogovoriti oko natpisa na ploči. Ida i Anna su insistirale na ovih nekoliko stihova. Nama je to izgledalo kao kič. Tako je svako dobio svoj kamen.”
U brezovoj šumi iznad ceste pirka slabašan vjetar i Thomasove riječi gube se u komešanju lišća. Okreneš se i pogledaš niz cestu. Jedan od dvojice poginulih policajaca, Johan, rođen je nedaleko odavde, u zaseoku Våkthult, čiji krovovi proviruju kroz gusto načičkane krošnje, upijajući zrake popodnevnog sunca. Njegova majka još uvijek živi tamo. Ime joj je Ida Blom.
„Johan je ležao ovdje, iza policijskog auta, a Niklas tamo, u jednom kanalu“, objasni Thomas, povlačeći kažiprstom liniju kroz zrak. „Otkako su prije nekoliko godina proširili cestu, kanala više nema.“
“Pogubljeni su u razmaku od svega nekoliko sekundi”, dodaje. “Prvo Johan, onda Niklas. Johan je već bio ozbiljno ranjen i vjerovatno ne bi preživio. Ali, Niklasu život nije bio ugrožen. Bio je ranjen u obje ruke i nogu. Sigurno bi ostao živ do dolaska ambulantnih kola.” Primjećuješ kako bore oko Thomasovih očiju postaju izraženije kada govori o poginulim prijateljima. Gledaš ga u lice i pitaš se koliko je samo puta ispričao ovu priču – Niklasovoj i Johanovoj rodbini, prijateljima, kolegama, novinarima, raznim radoznalcima poput tebe, Miko… U jednom trenutku ti se učini da čuješ odlomke razgovora kojeg si, nekoliko mjeseci ranije, vodio s jednom žrtvom Aakerove torture iz logora Gabela.
Za smrt švedskih policajaca saznao sam iz medija, netom nakon što su uhapšeni pljačkaši banke u Kisi. Sjećam se da na suđenju niko od njih nije priznao Johanovo i Niklasovo ubistvo. Međutim, po načinu na koji se to desilo, odmah sam znao da je to učinio Aaker. To je bio njegov rukopis. Po tome je u Gabeli bio prepoznatljiv – ubiti čovjeka na pravdi Boga, hladno i bez imalo razmišljanja, kao da kolješ kokoš.
Osjećaš da ne možeš govoriti, Miko: toliko si uznemiren, uzbuđen i uplašen. Nijemo posmatraš Thomasa, pretvarajući se da u njegovom glasu ne primjećuješ ono što pokušava da sakrije – ogorčenost, tugu i bol.
“Nekada se stvari poslože tako da čine najgoru moguću kombinaciju u datom trenutku“, nastavlja Thomas. „To je ono što se tog dana dogodilo Niklasu i Johanu. Ne treba da se grizeš zbog njihove smrti. Ne postoji krivac za ono što im se desilo osim Johnnyja Aakera, Christiana Mattssona i Klaasa Philipssona.”
“Znači li to da ti nikada nisi osjećao krivicu zbog onoga što im se desilo?”, pitaš.
“Nažalost, jesam. I to dugo vremena”, odgovara Thomas i zagleda se u daljinu. Kada ponovo počne da govori, glas mu postaje opor i za nijansu tiši. “Bio sam Johanov mentor kada je došao u našu stanicu. Odmah poslije njegove smrti počeo sam da preispitujem sve ono čemu sam ga naučio. Postojala je jedna stvar s kojom nikako nisam mogao da se pomirim.”
“Koja?”
“Johan je po prirodi bio impulsivna i temperamentna osoba. Volio je opasnost i adrenalin, baš kao i ja. Kao mentor, cijelo vrijeme sam u njemu poticao tu sklonost ka akciji, umjesto da je možda pokušam obuzdati… Znaš, tog 28. maja on i Niklas su protiv sebe imali tri opasna, dobro naoružana tipa. Većina policajaca na njihovom bi mjestu odustala od potjere, ali oni nisu. Otad se ne prestajem pitati koliko sam ja uticao na tu odluku.”
“Razumijem.”
Thomas razvuče usne u bezbojan osmijeh.
“Lagao bih kada bih ti rekao da više ne mislim o tome. Ali, ako sam išta naučio za sve ove godine, onda je to da prihvatim stvari onakvima kakve jesu. Ono što je bilo bilo je i nikada se više ne može ponoviti. Ne želim upropastiti život zbog nečega što ne mogu da promijenim.”
Šutiš i gledaš u jato ptica što nadlijeće jezero. Osjećaš da ako kažeš još samo jednu riječ, svi osigurači u tvojoj glavi će iskočiti i suze više niko neće moći da zaustavi. Ne govoreći ništa, oblačiš jaknu i krećeš prema autu. Ruke i noge su ti toliko teške da ih jedva pomjeraš. Zraci zalezećeg sunca nježno se prosipaju po travi oko spomenika. Na mjestima gdje su table s natpisima pričvršćene za kamenje, naziru se tragovi hrđe.
*
Nils
Žarko poslijepodnevno sunce prelijevalo se preko vjetrobranskog stakla, stvarajući poteškoće Nilsu Lindholmu prilikom svakog izravnog susreta s njegovim očima. Pokušavao se fokusirati na tamnozeleni Saab 9000 ispred sebe. Nakon silne jurnjave, najzad mu je uspio prići na nekih stotinjak metara. No, znao je da je to najviše što može učiniti u tom trenutku. Kada izađu na pravac koji vodi prema skretanju za Blomsfors, ponovo će nagaziti do daske.
Lindholm je odlično poznavao taj dio ceste 34 uz jezero Gummetorpasjön, četiri kilometra južno od Kise. Dobar dio svoga života proveo je patrolirajući ovim područjem. To što je toga dana bio jedini policajac u gradu, nije ga omelo da krene u potjeru za pljačkašima Östgöta Enskilda banke. Bio je uvjeren da mu na ovom terenu ne mogu umaći. Poznavao je svako mjesto i svaku sporednu cestu u okolini, pa čak i one koje nisu bile ucrtane na kartama.
Nils Lindholm zatvori prozor. Strujanje vjetra remetilo mu je koncentraciju i stvaralo šumove koji su ometali komunikaciju radio-vezom. Iz stanice u Linköpingu obavijestili su ga da je policija blokirala autoput E 4, te da su mu dva policajca iz Mjölbyja krenula u pomoć. Međutim, izašavši iz posljednje krivine, prije pravca za Blomsfors, neugodno se iznenadio prizorom koji ga je dočekao. Trojica muškaraca u maslinastim kombinezonima i crnim fantomkama na glavama, stajala su na cesti. Najprije je pomislio da su se odlučili predati, no tada je spazio da u rukama imaju oružje.
„Sranje“, opsovao je naglas.
Hitrom kretnjom zaustavio je kola i istrčao napolje. U trku je uspio izvaditi svoj Sig Sauer i potom zauzeti položaj za pucanje, sakrivši se za prtljažnik. Gotovo istovremeno, negdje u blizini je odjeknula silovita eksplozija. Instiktivno se bacio na cestu, pokrivši glavu rukama. Čuo je kako komadi zemlje i asfalta padaju po autu. Kada je ponovo podigao glavu, zapuhnuo ga je gust oblak sivog dima. Bio je šokiran. Objema rukama stiskao je dršku pištolja kao da ga želi smrviti. Šta je to bilo, pomislio je. Ručna granata?
Prije nego je uspio shvatiti šta se događa, odjeknula je i druga eksplozija. Ovaj put nije imao vremena da se baci na cestu. Instiktivno se sklupčao u položaj fetusa i čim je to bilo moguće potrčao prema obližnjem šumarku, ali su meci prozviždali tik iznad njegove glave. Čitav rafal. Bacio se u plitki kanal uz cestu. Osjetio je grebanje neke grane ili nečega sličnog ispod sebe. Ovi su ludi, pomislio je.
Treća eksplozija je odjeknula odmah nakon druge. Ovaj put, toliko blizu da je mogao osjetiti kako ga prelijeće snažan talas vazduha oslobođenog detonacijom. Krhotine granate ritmično su se zabijale u šiblje oko njega. Iz kanala u kom je ležao, vidio je špicaste, tamnozelene vrhove šume na plavoj pozadini neba. Šuma mu je bila jedina šansa. Sumnjao je da će krenuti za njim. Ne bi bilo nikakvog smisla da to učine.
Izvirio je. Učinilo mu se da pored tamnozelenog Volva nema nikoga. Nije okliljevao. Potrčao je kao nikad u životu. Unatoč tome što je tek bio u četrdesetima i što su ga noge dobro služile, odjednom se osjetio starim i sporim. Bilo je to najdužih dvadeset metara koje je ikada prešao. Dvadeset metara u kojima mu je kroz glavu prošao čitav život. Hoću li umrijeti, pomislio je.
Utrčavši u šumu osjetio je olakšanje. Oslonio se na jedno crnogorično stablo i osluhnuo prostor koji je ostavio iza sebe. Srce mu je toliko snažno udaralo da je jedva uspijevao misliti. Na granama su cvrkutale ptice; u krošnjama je pirkao vjetrić. Kada se ponovo okrenuo prema cesti, vidio je samo svoj auto.
Duboko je udahnuo puneći pluća mirisom vegetacije.
Nasmijao se.