Zatekla sam ga ispred vrata. Ležao je na plastičnom otiraču zgrčenog tijela u kome je tinjao život. Po njemu je padao mokri, teški proljetni snijeg. Skupio se uz naša vrata. S druge strane se osjećala toplina. Da je bio čovjek, sigurno bi se nadao da će vrata jednom biti otvorena, a neka samilosna ruka spustit će se u njegov svijet i ugrijati ga, nahraniti.
– Ustani! – povikala sam uplašeno. Zamahnula sam nečim što mi je u tom trenutku bilo u rukama. Polako se podigao, pogledao me, a onda okrenuo leđa i pogrbio se kao da očekuje udarac koji će sigurno doći. To nešto ispalo mi je iz ruku. On je i dalje čekao skupljen oko mekanih dijelova tijela koje je štitio, izlažući okoštali hrbat neminovnosti bola na koju je, izgleda, bio naviknut. U to pseće tijelo bile su utisnute oči čovjeka i gledale su u mene preko ramena sve dok se nisam osjetila postiđenom.
Zatvorila sam vrata. Obuzela me neka grozničava želja za iskupljenjem. Bacila sam se u potragu za starim dekama. Naslagala sam ih na terasi. Donijela sam mlake vode i zdjelu s hranom. Moje čupave kćeri bijesno su lajale. Dirala sam u njihovo.
Dogegao se do terase. Oprezno sam spustila ruku na njegovu glavu. Dlaka mu je bila oštra, izbrušena hladnoćom, gruba i nenaviknuta na milovanje. Ispustio je zvuk nalik na ptičje grgutanje pomiješano s cvokotanjem.
Noćima je, tako, spavao na našoj terasi. Snijeg je padao. Zima se baškarila ljubujući s vjetrovima. Tek ponegdje iz dimnjaka se ukazivao tanki bijeli duh kao znak da je u toj kući toplo i da u njoj žive ljudi. One prazne, zaključane, drugovale s u s mračnim stvorenjima i dijelile sablasti samoće, praznine, čekanja.
Danju je drijemao na škrtom suncu. Lako ga je bilo zamijeniti za nešto drugo, neživo, mirno, pritajeno. Ponekad bi podigao glavu. Činilo se da mu se prikradaju neke uporne i teške misli, kao ptice u koštanoj krletki, gladne neba i slobode.
Naše razmažene pseće kćeri su ga pokušavale potjerati. Skakutale su oko njega i bijesno lajale. On se podizao i odlazio tromim staračkim korakom.
– Ovaj pas je depresivan! Izgleda kao neko prastaro telence.
– Polomit će mi ruže! – ljutila sam se. On bi nastavio svojim putem kao da smo nevidljivi u tom njegovom svijetu.
Ustala sam u ponoć. Noću u ogledalu čeka groteskni osmijeh Fredija iz Ulice brijestova, a ispod dunje u dvorištu nazire se tijelo s bijelom maskom na licu. Plaše me djetinjim strahovima koji stare uz mene.
Svjetlo je odjednom bljesnulo i obasjalo dvorište. Senzor je ulovio pokret. Gipko veliko tijelo izronilo je iz živice. Mišići su se zatezali i preklapali sasvim nalik na lavlji hod kroz pustare u potrazi za plijenom. Stari, bijeli pas više to nije bio. Nestalo je tromosti, lijenosti i snatrenja. Činilo se da je sasvim razbuđen u trenutku koji upravo živi. Nikakvih sjenki, čežnji i nerazumnih uspomena nije bilo u blizini. Pregazio je travnjak tim začuđujuće novim, podmlađenim korakom i izgubio se u mraku. Onda je, iz te iste tame, zagrmio njegov lavež, dubok, opominjući, snažan. Nekoga je upozoravao da nešto čuva. Pomislila sam na trenutak kako bi bilo otvoriti vrata i krenuti u noć njegovim tragom. Nekakav se spokoj spustio na ogledala i prozore u mojoj kući. Vratila sam se u postelju i potražila ruke u čiji se zagrljaj usidrim noću. Već su tome godine kako ne umijem zaspati drugačije. Kada ih nema, vrtim se, okrećem i namještam kao dijete kome su oduzeli nešto bez čega san ne dolazi. Neko sam vrijeme osluškivala lavež koji se gubio preko polja. Sablasti su uplašeno šmugnule u svoje mračne, nestvarne priče.
Spokoj je počeo izvirati iz zidova kao neka čudotvorna, topla, iscjeljujuća voda. Okupala me i očistila, uljuljkala u san. Vani je nezemaljska svjetlost okruglog mjeseca pratila trag velikog bijelog psa. I sva su polja, kuće i ljudi u toj čudesnoj noći bili njegovi.
Pas
Zatekla sam ga ispred vrata. Ležao je na plastičnom otiraču zgrčenog tijela u kome je tinjao život. Po njemu je padao mokri, teški proljetni snijeg. Skupio se uz naša vrata. S druge strane se osjećala toplina. Da je bio čovjek, sigurno bi se nadao da će vrata jednom biti otvorena, a neka samilosna ruka spustit će se u njegov svijet i ugrijati ga, nahraniti.
– Ustani! – povikala sam uplašeno. Zamahnula sam nečim što mi je u tom trenutku bilo u rukama. Polako se podigao, pogledao me, a onda okrenuo leđa i pogrbio se kao da očekuje udarac koji će sigurno doći. To nešto ispalo mi je iz ruku. On je i dalje čekao skupljen oko mekanih dijelova tijela koje je štitio, izlažući okoštali hrbat neminovnosti bola na koju je, izgleda, bio naviknut. U to pseće tijelo bile su utisnute oči čovjeka i gledale su u mene preko ramena sve dok se nisam osjetila postiđenom.
Zatvorila sam vrata. Obuzela me neka grozničava želja za iskupljenjem. Bacila sam se u potragu za starim dekama. Naslagala sam ih na terasi. Donijela sam mlake vode i zdjelu s hranom. Moje čupave kćeri bijesno su lajale. Dirala sam u njihovo.
Dogegao se do terase. Oprezno sam spustila ruku na njegovu glavu. Dlaka mu je bila oštra, izbrušena hladnoćom, gruba i nenaviknuta na milovanje. Ispustio je zvuk nalik na ptičje grgutanje pomiješano s cvokotanjem.
Noćima je, tako, spavao na našoj terasi. Snijeg je padao. Zima se baškarila ljubujući s vjetrovima. Tek ponegdje iz dimnjaka se ukazivao tanki bijeli duh kao znak da je u toj kući toplo i da u njoj žive ljudi. One prazne, zaključane, drugovale s u s mračnim stvorenjima i dijelile sablasti samoće, praznine, čekanja.
Danju je drijemao na škrtom suncu. Lako ga je bilo zamijeniti za nešto drugo, neživo, mirno, pritajeno. Ponekad bi podigao glavu. Činilo se da mu se prikradaju neke uporne i teške misli, kao ptice u koštanoj krletki, gladne neba i slobode.
Naše razmažene pseće kćeri su ga pokušavale potjerati. Skakutale su oko njega i bijesno lajale. On se podizao i odlazio tromim staračkim korakom.
– Ovaj pas je depresivan! Izgleda kao neko prastaro telence.
– Polomit će mi ruže! – ljutila sam se. On bi nastavio svojim putem kao da smo nevidljivi u tom njegovom svijetu.
Ustala sam u ponoć. Noću u ogledalu čeka groteskni osmijeh Fredija iz Ulice brijestova, a ispod dunje u dvorištu nazire se tijelo s bijelom maskom na licu. Plaše me djetinjim strahovima koji stare uz mene.
Svjetlo je odjednom bljesnulo i obasjalo dvorište. Senzor je ulovio pokret. Gipko veliko tijelo izronilo je iz živice. Mišići su se zatezali i preklapali sasvim nalik na lavlji hod kroz pustare u potrazi za plijenom. Stari, bijeli pas više to nije bio. Nestalo je tromosti, lijenosti i snatrenja. Činilo se da je sasvim razbuđen u trenutku koji upravo živi. Nikakvih sjenki, čežnji i nerazumnih uspomena nije bilo u blizini. Pregazio je travnjak tim začuđujuće novim, podmlađenim korakom i izgubio se u mraku. Onda je, iz te iste tame, zagrmio njegov lavež, dubok, opominjući, snažan. Nekoga je upozoravao da nešto čuva. Pomislila sam na trenutak kako bi bilo otvoriti vrata i krenuti u noć njegovim tragom. Nekakav se spokoj spustio na ogledala i prozore u mojoj kući. Vratila sam se u postelju i potražila ruke u čiji se zagrljaj usidrim noću. Već su tome godine kako ne umijem zaspati drugačije. Kada ih nema, vrtim se, okrećem i namještam kao dijete kome su oduzeli nešto bez čega san ne dolazi. Neko sam vrijeme osluškivala lavež koji se gubio preko polja. Sablasti su uplašeno šmugnule u svoje mračne, nestvarne priče.
Spokoj je počeo izvirati iz zidova kao neka čudotvorna, topla, iscjeljujuća voda. Okupala me i očistila, uljuljkala u san. Vani je nezemaljska svjetlost okruglog mjeseca pratila trag velikog bijelog psa. I sva su polja, kuće i ljudi u toj čudesnoj noći bili njegovi.