Ništa se o tome više ne može reći, osim da je bila mlada, lijepa i neambiciozna. Proživjela bi miran, udoban život, o kojemu ne bi poslije bilo riječi, da se nije rodila i odrasla u ovome gradu, čijim je stanovnicima povijest uvijek namirivala sve ono čega im je u privatnom životu manjkalo. A obično se, sa strane gledajući, čini da manjka nesreće, tragike, stradanja.
Udala se za vrlo starog čovjeka. Bogataša, koji je svoja bogatstva stjecao na načine o kojima se ljudi nisu usuđivali govoriti: stare i ružne žene, jer samo one su se usuđivale u njega gledati, govorile su da je suze pretvarao u zlato. Iz ničega je umio stvoriti ljudsku nevolju, i to na zakonit i bogougodan način, i onda se s nevoljom više obogatiti. Volio je ratove. Mile su mu bile prirodne katastrofe. I tek u dubokoj starosti poželio je ženiti se.
A ne bi ni tad, da nije imao psa: krivonogog i nabijenog, obješene gubice i žalosnih očiju. Pa se uplašio da se nitko, ako on iznenada zanemoća, kao što se to u njegovim godinama dogodi, neće brinuti o njegovom psu. Ustvari, drugi je njemu bio strah: ako iznenada umre, ako se sruši u postelju nemoćan i nijem, ako mu glavom mine pustošeći anđeo svezaborava, i pas mu ostane sam, hoće li se ljudi svetiti njemu? Hoće li mu činiti sve ono što nisu mogli činiti njemu, pa će ga kinjiti, mučiti glađu, žeđu, batinama, i ostalim pasjim mukama, u nastojanju da svo ono zlato pretvore natrag u suze?
Mladu, lijepu i neambicioznu, očiju praznih i pustih kao u ženke morskoga psa koja uplivava na dječju plažu, uzeo ju je da mu bude nevjesta. Ustvari, da bude nevjesta njegovu psu. Računao je – a barem je njemu račun oduvijek dobro išao – da je ona nezainteresirana za sveopću nevolju, i da među tim zlatom nema nijedne njegove suze.
Svadba, najveća u povijesti našega grada, održana je u kasno ljeto one godine kada je minula opsada grada već pomalo bila i zaboravljena, a sljedeća se još nije mogla niti naslutiti, u vrijeme kada smo prijateljevali s neprijateljem, pa smo naše kćeri davali za neprijateljske sinove, premda neprijatelj nije dopuštao svojim kćerima da ljubuju s našim sinovima, ali to nam nije značilo ništa, jer smo zaboravili da su sinovi da ginu za domovinu, a kćeri su da rađaju nove sinove. U to ljeto, dakle, kada je u vrijeme sveopćeg blagostanja i zaborava stari bogataš slutio lično zlo i stradanje pa se morao ženiti da bi osigurao budućnost svome melankoličnom psu, ona je riješila svoj jedini životni problem: udala se za bogatog starca, kojemu nije morala rađati djecu.
Kada je vidio da se ona brine za psa, da ga hrani onim najboljim, i triput ga dnevno izvodi u park, iz njega kao da su najednom iščilile i izdušile sve životne moći.
Umro je tri mjeseca nakon velikog vjenčanja, a ona je, mnogo prije plana, ostala sama s njegovim bogatstvom i sa psom. Pas je imao devet godina, staračko disanje, slabo srce i kostobolju. Neće još dugo, pomislila je. Pa je, pomislivši to, protivno svojoj naravi, o psu počela voditi brigu kakvu bi brižna mati vodila o bolesnom djetetu.
I pas se počeo oporavljati.
Ali sve to se zbivalo tokom jeseni i zime te već davne godine, pa onda kroz cijelu sljedeću godinu, dok su oči našega grada bile usmjerene na mladu bogatu udovicu, lijepu i uznositu, kojoj je starčeva smrt osim bogatstva nanijela i još nešto, čemu se ni grad ni ona nisu mogli nadati: dubinu, unutarnju neku ustreptalost, pa čak i tragiku. Dok se tako u svojoj vječitoj crnini kretala ulicom prema parku, i dok su je s prozora svih zgrada promatrale znatiželjne oči- one oči koje su isplakale svo njezino zlato – ona je najednom postala prisutna ne samo u njihovim, nego i u svome vlastitom životu. S bogatstvom stekla je i patnju. Što je bio njezin stvarni razlog, odakle je ta patnja u njezin život pristizala, to nitko, pa ni ona sama, nije mogao znati.
Kratko su se nadali tome da će se udovica preudati.
U mislima su pred nju dovodili prinčeve i sinove prebogatih neprijateljskih gospodara. Nadali su se da će je udajom nestati ne samo s ulice koja vodi prema parku, nego i iz njihovih misli i života.
Tako se primakao novi rat, niotkuda je, iz nekog turobnog mira, započela nova opsada grada, a ona, više ne tako mlada, najednom, čak, ni sredovječna, već starica skoro, nikad preudana, uvijek u istoj onoj crnini, prema parku vodi istoga onog psa, koji se u međuvremenu sasvim pomladio, premda mu je, možda, već i svih šesto ili sedamsto godina pasjih. Noge mu više nisu onako krive, oči mu nisu tužne, nego iz tih očiju bljesne i usred tmurnog dana, dok iz neba sipaju mine i granate, neki neugodan sjaj. Ne daj nam, Bože, pogledati tog psa u oči, dok ga udovica za onih najgorih ratnih dana, sedme godine opsade, vodi do parka, koji više i nije park, jer su sva stabla skršena neprijateljskom paljbom! Ne daj nam, Bože, slučajno se susresti s njegovim pogledom!
Jednom će, uskoro, slutimo to, udovica umrijeti. A psa ćemo, to je sada već sasvim sigurno, odvesti u malu ludnicu. Za njega se tamo već oslobodila soba. Obećali smo joj da ćemo se o njemu brinuti, ako joj se što dogodi. Ali ona ne vidi ono što vidimo mi, kada nam se, slučajno, pogled susretne s njegovim pogledom. Odavno on nije pas. Ali ne znamo tko je.
Pas
Ništa se o tome više ne može reći, osim da je bila mlada, lijepa i neambiciozna. Proživjela bi miran, udoban život, o kojemu ne bi poslije bilo riječi, da se nije rodila i odrasla u ovome gradu, čijim je stanovnicima povijest uvijek namirivala sve ono čega im je u privatnom životu manjkalo. A obično se, sa strane gledajući, čini da manjka nesreće, tragike, stradanja.
Udala se za vrlo starog čovjeka. Bogataša, koji je svoja bogatstva stjecao na načine o kojima se ljudi nisu usuđivali govoriti: stare i ružne žene, jer samo one su se usuđivale u njega gledati, govorile su da je suze pretvarao u zlato. Iz ničega je umio stvoriti ljudsku nevolju, i to na zakonit i bogougodan način, i onda se s nevoljom više obogatiti. Volio je ratove. Mile su mu bile prirodne katastrofe. I tek u dubokoj starosti poželio je ženiti se.
A ne bi ni tad, da nije imao psa: krivonogog i nabijenog, obješene gubice i žalosnih očiju. Pa se uplašio da se nitko, ako on iznenada zanemoća, kao što se to u njegovim godinama dogodi, neće brinuti o njegovom psu. Ustvari, drugi je njemu bio strah: ako iznenada umre, ako se sruši u postelju nemoćan i nijem, ako mu glavom mine pustošeći anđeo svezaborava, i pas mu ostane sam, hoće li se ljudi svetiti njemu? Hoće li mu činiti sve ono što nisu mogli činiti njemu, pa će ga kinjiti, mučiti glađu, žeđu, batinama, i ostalim pasjim mukama, u nastojanju da svo ono zlato pretvore natrag u suze?
Mladu, lijepu i neambicioznu, očiju praznih i pustih kao u ženke morskoga psa koja uplivava na dječju plažu, uzeo ju je da mu bude nevjesta. Ustvari, da bude nevjesta njegovu psu. Računao je – a barem je njemu račun oduvijek dobro išao – da je ona nezainteresirana za sveopću nevolju, i da među tim zlatom nema nijedne njegove suze.
Svadba, najveća u povijesti našega grada, održana je u kasno ljeto one godine kada je minula opsada grada već pomalo bila i zaboravljena, a sljedeća se još nije mogla niti naslutiti, u vrijeme kada smo prijateljevali s neprijateljem, pa smo naše kćeri davali za neprijateljske sinove, premda neprijatelj nije dopuštao svojim kćerima da ljubuju s našim sinovima, ali to nam nije značilo ništa, jer smo zaboravili da su sinovi da ginu za domovinu, a kćeri su da rađaju nove sinove. U to ljeto, dakle, kada je u vrijeme sveopćeg blagostanja i zaborava stari bogataš slutio lično zlo i stradanje pa se morao ženiti da bi osigurao budućnost svome melankoličnom psu, ona je riješila svoj jedini životni problem: udala se za bogatog starca, kojemu nije morala rađati djecu.
Kada je vidio da se ona brine za psa, da ga hrani onim najboljim, i triput ga dnevno izvodi u park, iz njega kao da su najednom iščilile i izdušile sve životne moći.
Umro je tri mjeseca nakon velikog vjenčanja, a ona je, mnogo prije plana, ostala sama s njegovim bogatstvom i sa psom. Pas je imao devet godina, staračko disanje, slabo srce i kostobolju. Neće još dugo, pomislila je. Pa je, pomislivši to, protivno svojoj naravi, o psu počela voditi brigu kakvu bi brižna mati vodila o bolesnom djetetu.
I pas se počeo oporavljati.
Ali sve to se zbivalo tokom jeseni i zime te već davne godine, pa onda kroz cijelu sljedeću godinu, dok su oči našega grada bile usmjerene na mladu bogatu udovicu, lijepu i uznositu, kojoj je starčeva smrt osim bogatstva nanijela i još nešto, čemu se ni grad ni ona nisu mogli nadati: dubinu, unutarnju neku ustreptalost, pa čak i tragiku. Dok se tako u svojoj vječitoj crnini kretala ulicom prema parku, i dok su je s prozora svih zgrada promatrale znatiželjne oči- one oči koje su isplakale svo njezino zlato – ona je najednom postala prisutna ne samo u njihovim, nego i u svome vlastitom životu. S bogatstvom stekla je i patnju. Što je bio njezin stvarni razlog, odakle je ta patnja u njezin život pristizala, to nitko, pa ni ona sama, nije mogao znati.
Kratko su se nadali tome da će se udovica preudati.
U mislima su pred nju dovodili prinčeve i sinove prebogatih neprijateljskih gospodara. Nadali su se da će je udajom nestati ne samo s ulice koja vodi prema parku, nego i iz njihovih misli i života.
Tako se primakao novi rat, niotkuda je, iz nekog turobnog mira, započela nova opsada grada, a ona, više ne tako mlada, najednom, čak, ni sredovječna, već starica skoro, nikad preudana, uvijek u istoj onoj crnini, prema parku vodi istoga onog psa, koji se u međuvremenu sasvim pomladio, premda mu je, možda, već i svih šesto ili sedamsto godina pasjih. Noge mu više nisu onako krive, oči mu nisu tužne, nego iz tih očiju bljesne i usred tmurnog dana, dok iz neba sipaju mine i granate, neki neugodan sjaj. Ne daj nam, Bože, pogledati tog psa u oči, dok ga udovica za onih najgorih ratnih dana, sedme godine opsade, vodi do parka, koji više i nije park, jer su sva stabla skršena neprijateljskom paljbom! Ne daj nam, Bože, slučajno se susresti s njegovim pogledom!
Jednom će, uskoro, slutimo to, udovica umrijeti. A psa ćemo, to je sada već sasvim sigurno, odvesti u malu ludnicu. Za njega se tamo već oslobodila soba. Obećali smo joj da ćemo se o njemu brinuti, ako joj se što dogodi. Ali ona ne vidi ono što vidimo mi, kada nam se, slučajno, pogled susretne s njegovim pogledom. Odavno on nije pas. Ali ne znamo tko je.