Marko Niković se nije umetnuo u svoga đeda Boška Markova, plemenskog kapetana dubovičkog, nego je bio pljunuti majčin otac, iako niko ne može reći da je raca Nikovića gora i nebastašnija od brdskih glavara Boškovića. Da je drugačije ne bi Mirko Stankov, Veliki vojvoda od Grahovca, tražio đevojku u Nikovića, nego bi zaprosio neku prispjenicu možda baš od glavara s Orje Luke. Marko je likom i stasom više ličio na Blaža Bajova Boškovića, brigadira Brdske brigade, koji se potpisivao sa šest B, negoli i njegovi rođeni sinovi. Nije to jedini slučaj da se unuk toliko uvrgne na majčina oca, ali boga mi jest kada su u pitanju ljudi koji su bili poznati u cijeloj Crnoj Gori. Jer, ruku na srce, Blažo B. Bošković, postao je čuveniji – iako rekosmo da nije bio bolji – od svih Nikovića njegovoga vakta, ne zato što je bio maršal cetinjskog dvora, što ga je Gospodar onako stasitog osobio pokazujući ga stranim poslanicima i ministrima koji su mu dolazili u vizitu, i što mu je fotografija u narodnoj nošnji, čini se u prirodnoj veličini, na svjetskoj etnografskoj izložbi u Londonu 1912. krasila crnogorski paviljon, već po legendi koja se isplela oko njegove tajanstvene pogibije uoči bitke za Skadar. Brigadira Brdske brigade je njegov ordonans Galjo Ujkin, sin barjaktara Zatrijebačkog, dočekao mrtvoga na rukama, tako da ga zemlja nije dočekala živa, pošto je u neviđelici tragajući za svojom brigadom, kojoj je naredio da po svaku cijenu, ispred svih crnogorskih jedinica izađe na brdo Dečić – stratešku kotu za nastupanje prema Skadru – pucao sebi u prsa, a da nikome ni u snu nije moglo pasti na um da će to učiniti.
Zbog njegove smrti cetinjski i beogradski dvor su se poboli rogovima, kao i zbog mnogih drugih događaja s početka dvadesetog vijeka, koje i dan danas raspredaju istoričari i besposleni kafanski filozofi. Srpska propaganda je rastrubila da je ubistvo Boškovića, zbog dobro znane njeguške pizme, naručio kraljev sin, prijestolonasljednik Danilo, koji je prethodno savjetovao ocu da Boškovića smijeni s mjesta komandanta Zetskog odreda, i da on lično preuzme glavnu komandu nad crnogorskom vojskom u bici za Skadar. Druga strana je tvrdila da je to još jedno terazijsko podmetanje, jer ko bi se s dva grama mozga usudio narediti ubistvo tek smijenjenog glavnog komandanta noć uoči odsudne bitke. Odmah su se javili i svjedoci koji su govorili da je Bošković bio ozlojeđen zbog degradiranja, i da je zato uveče, nakon što je naredio nasupanje prema Dečiću, popio dva bocuna doljanskog vranca, i nalakćen na konjsko sedlo odspavao u šatoru puna dva sata. Izvještač Cetinjskog vjesnika, N. Klisić, detaljno je rekonstruisao samoubistvo, vojnim atašeima Austrije i Italije, majoru Hupki i kolonelu Baldaćiju, i stranim dopisnicima akreditovanim pri štabu Zetskog odreda, kao da je cipan cijelu noć bio u štabu Brdske brigade. Pošto je brigadir dobio izvještaj da je vojska, na osnovu njegove dispozicije, pošla isuviše daleko i zapala u suviše nezgodan položaj da bi mogla biti opkoljena, naredio je štabskim oficirima da odmah krenu. Brigadir je jahao, a oficiri su išli pješke za njim. Nakon dva sata probijanja kroz karamrčinu, on je onakav gord i plahovit, okrenuo nagant put svojih prsi, povukao obarač, pao s konja i odmah izdahnuo. Dobro znate da se juče zarekao, pred cijelim štabom, da će njegovi Brđani prvi iskočiti na onu golobrdinu s koje se otvara put prema utvrđenim visovima Vranjske gore i Bardanjola, zadnjoj odbrani srednjevjekovne prijestonice naših starih zetskih vladara.
Luka Gojnić, komandant sjeverne kolone, dvostruki general, crnogorske i ruske vojske, koje će kapitulirati u razmaku manjem od dvije godine, s još četiri stasita komandira, na stubama su donijeli golemo tijelo, iz čije ogromne izlazne rane na leđima se još slivala krv i natapala posnu prželjivu zemlju. Divizijar Gojnić je pred postrojenom počasnom četom Brdske brigade, najstarijem brigadirovom sinu, poručniku Jolu Boškoviću, predao očev nagant sa srebrnom drškom na kojoj je bilo izgravirano šest B, Narodni će pjesnik desetak godina kasnije, poslije dva balkanska i svjetskog rata, zbog stilskih i dramaturških razloga, ali i zato što su Petrovići poslije Podgoričke skupštine obezvlašćeni i poskitani po svijetu, opjevati šekspirijansku dvorsku zavjeru, koju su skovali nevaljali i nečemurni kraljevići protiv naočitoga brdskog vojvode.
Stariji ljudi, učesnici skadarske kaspanice, koji se dobro sjećaju brigadira, kad bi prvi put ugledali Marka, na mah su pomislili da se B. B. B. potenčio. No, još više od njihove fizičke sličnosti iznenadila ih je razlika u jačini i boji đedovog i unukovog glasa: brigadirov govor je podsjećao na medvjeđu riku ili burdanje međe, a Marko je zborio tiho, ravnomjernim tonom, i da nije ponekad gutao samoglasnike, što je naslijedila većina Dinaraca, mislili bi da slušaju propovijed nekog latinskog popa. Njegova je ozbiljnost bila prirodna – a ne naučena u školi ili vojsci – bez zôra i nametljivosti, kao što je bio slučaj kod pokondirenih mlađih naraštaja katunskih kućića i odžakovića. Pretjerana mučaljivost vremenom postaje asocijalna ili se pretvara u autoritet. Činilo se da Marku nije bilo stalo – premda mu je bilo stalo – hoće li drugima izgledati čudan, pomalo omunjen, ili će im onako silan i naočit utjerivati strah u kosti, barem toliko da ih ne pripušti preblizu sebi. Zato je još u prvoj mladosti izgledao kao da je prvo stario pa se onda mladio. Rijetko se osmjehivao tuđim šalama, kao da ih nije razumio. Samo se jednom, a već je bio primaka šezdesetu godinu, našalio na račun svoje sličnosti s đedom.
Na broju 62. u Bajovoj ulici, dvoje vrata iznad Markove kuće, živio je stogodišnji Andrija Dragović, čija su se sjećanja – kao da su izranjala iz nekog filmskog omnibusa – preplitala sa stvarnim prizorima. Na momente je stogodnik brkao unuka Kićuna sa svojim istoimenim mlađim bratom, kojemu je, na samo pedu od njegovog desnog ramena, kuršum ušao u lijevo uho i izašao na desno oko zajedno s djelovima mozga, u trenutku dok su njih dvojica, s jednim konjskim kliještima, naizmjenice kidali posljednji peti red bodljikave žice ispod samoga vrha Bardanjola. Nije Andrija u ovih šezdeset godišta poslije osvajanja Bardanjola ljudski zaspao šezdeset noći da se s Kićunom ne podavija u snu: da ga nije molio, bogoradio, da se ne javlja u dobrovoljce na turski šanac. Kad bi brata nekako, silom nasramotu, recimo jednom u tri mjeseca, ubijedio da malo zaostane za dobrovoljcima i tako sačuva glavu, ujutro bi cik je zora ustao, i zapjevao, iz svega mozga, ne obazirući se hoće li koga od ukućana probuditi: Muktar pašu sultan kara/ znaš Muktare rđo stara/ ja ti dadoh sto tisuća/ sve birane vojske moje/ da popališ ono kuća/ na Cetinje što no stoje/ da ufatiš knjaz Nikolu/ što mi neda mirno spati/ čak ni ovđe u Stambolu. Potom je zazivao unuka: Dođi pogani, da te đed nauči jednu staru pjesmu. Posljednjih pet-šest godina, taman negdje otkad su mu sina Vidoja, po sili zakona – zbog pada Aleksandra Rankovića – penzionisali, godišta su mu gubila kalendarska obilježja, i sabila se u neprozirni monument koji spaja žive i mrtve srodnike, negdašnje i današnje vladare, bivše i sadašnju državu, pa na momente nije razabirao ko je prije nastao a ko potonji nestao. Nije se mogao sjetiti je li Kićun poginuo prije ili poslije proglašenja Gospodara Nikole Mirkova za kralja Crne Gore, iako pamti, kao da sad gleda očima, iz postojene perjaničke čete svu svitu uzvanica na čelu s bugarskim i talijanskim kraljem: kako pedoguzasti kraljev zet Viktorio Emanuilo u svečanom mimohodu šepuka s taštom ispod ruke, a ne sa svojom ženom, talijanskom ređinom Jelenom, koja je za cijelu glavu viša od njega. Vidoje, pedantni Udbin isljednik, koji je krv pio zatočenm infombirovcima da mu na saslušanjima u jednom zvučno izolovanom podrumu, u dvorišnoj zgradi iza nekadašnje francuske ambasade, rekostruišu svaki minut tog i tog datuma, kad su se vidjeli s onima što im pošteni ljudi ne bi smjeli ni dobar dan nazvati, što su i o kome pričali, kad su zakazali sljedeći susret, shvatio je da mu je otac izgubio pojam vremena, i da više datume ne računa samo unatrag nego da o nekim prošlim događajima govori kao da će se desiti u budućnosti. Tako je govorio o posjeti Tita i Hruščova Cetinju, na kojoj je Andrija prije deset godina, u avgustu 1963, prisustvovao u grupi starih Crnogoraca u svečanoj narodnoj nošnji, kao o predskazanju u kojemu sebe vidi kako pozdravlja crvenoga baćušku Nikitu Hrušćova, koji zastaje pored njega, zagleduje mu ordene, i srdačno ga, onako bracki, slovenski, tapše po ramenu.
Posljednju godinu prije nego što je Andrija pao u krevet, predveče bi, na promjenu vremena, prije nego što mu snaha donese škudelu tople varenike i komad rumetinova hljeba, uznemireno svaki čas udarao štapom u drveni pod i vikao: Đe ste đaoli bili? Đe je Kićun? Je li poginuo? Jedno veče, na samanoga Svetoga Iliju, pošto starac posrka mlijeko, dremnu malo u stolovači, na trotoaru pred kućnim pragom, kad odnekud naiđe Marko Niković, na Tomosovom mopedu, koji je pod njim ličio na dječju igračku. Zvuk motora razbistri starčev dremež. Marko primijeti da je probudio komšiju koji kožne čizme i zlatom izvezeni džamadan nije skidao ljeti ni zimi: Andrija, Pomaga ti Bog. Starac desnom rukom podiže okruglu kapu s crnom deravijom, koja mu je bila do samih vjeđa natkrilila čelo: Dobra ti sreća. Ko si ti? Ovaj mu odgovori, bez premišljanja: Blažo Bošković. Andrija stavi ruku s otvorenim smežuranim dlanom iza uha, kao da ga ne čuje: Što veliš? Ne čujem te dobro, Marko ponovi, sad s punom titulom: Blažo Bajov Bošković brigadir brdske brigade. Starac se poispravi u stolici: Bog te živio. Koliko imaš vojske? Marko ga htjede odobrovoljiti: Deset hiljada. Nekadašnjem komandiru Petrodovdoljanske čete zadrhta bezuba vilica: Rđo, što ne uzmeš Skadar?
Markova majka Marija nije dobila ime po Svetoj Gospođi nego po ruskoj carici Mariji Aleksandrovnoj, crnogorskoj dobrotvorki koja je osnovala Đevojački institut na Cetinju. Vazda je nosila korotnu robu, u znak žalosti za mužem, premda mu nije oprostila, ni na umrloj uri, način na koji joj je saopštio smjenu Blaža Bajova Boškovića s mjesta komandanta Zetskog odreda. Osjetila mu je u glasu prigušenu radost kad je rekao da je Gospodar odlučio da princ Danilo – Petar mu je tepao Danjo – zamijeni njegovoga tasta. Povrh toga je još dodao: Gospodar zna što radi. Nije dugo prošlo i Petar Niković je poginuo na Bregalnici, gazeći rijeku u protivnapadu na bugarske položaje – samo tri mjeseca pošto su Blaža Boškovića donijeli ispod Dečića u krilu od šatora – a ona ga ni njihovom sinu jedincu, kojemu je, kad im je crni glas stigao 28. juna, na Vidovdan 1913. bilo tačno dvije godine i jedanaest mjeseci, nijednom nije pomenula sve dok nije završio malu maturu. Kao da ga je pas izio, rekla je Femija izvanjska Markova tetka po očevoj liniji udata u kuću banjskih vojvoda Baćovića, koja je oduvijek bila kivna na ovu, kako je zvala brdsku prasicu.
Marija je likom sličila Petru, kao da mu je bila sestra a ne žena, a ustvari je zelene oči i bijelu put naslijedila od roda svoje majke, čevskoga soja Baletića. Moglo se reći da je u starosti, sasušena od zlobe i jalovih godina, još uspravnih leđa zbog kojih je bila miljenica Sofije Petrovne Mertvago, upraviteljice Đevojačkog instituta, s visokom punđom koja je uokvirila visoko čelo sve više ličila nekom Rembrantovom portretu. Hladnoća njenog karaktera – koji ju je u mladosti, poput kotorskog bedema, štitio od udvaranja nasrtljivih banovinskih načelnika i visokih oficira – i veliki kljunasti nos, u zrelim godinama su joj davali onu patinu od koje običan čovjek strekne i prepadne se. Marija je pazila da i njena odjeća odaje skromnost i strogost. Sva u crnini, samo bez crnog faculeta kakav su nosile seljačke žene, nije imala nakit, osim vjenčane burme na domalom prstu lijeve ruke. U posebnim prilikama, obično subotom, kada je kretala na jutarnji parti kod sestara Vulekić, stavljala je na glavu crni damski šešir, i na lijevoj strani grudi prikačila bi elegantni broš sa sitnim brilijantima, vjenčani dar princa Mirka, koji je bio daljni muževljev rođak po ženskoj liniji.
Dvije sestre Vulekić su živjele na Dvorskom trgu u skladnoj gradskoj jednospratnoj kući s mansardom, u kojoj je početkom 20. vijeka stolovao belgijski vicekonzul, cetinjski trgovac i hotelijer Vule Vulekić, na samo pedesetak metara od nekadašnjeg Dvora kralja Nikole. Subotnji ritual je počinjao tačno u deset sati partijom bridža, u kojoj se trideset godina nijesu mijenjale partnerke. Marija je sjedjela nasuprot vrata salona ispod portreta Maksima Gorkog, koji je Pero Poček nacrtao na Kapriju 1907. – drugi portret pisca se danas nalazi u Firenci, kod Fabia Počeka, slikarevog unuka – a njena stalna partnerka Jelisaveta Vulekić, nekadašnja ljubavnica ruskog pisca, nalazila se s druge strane stola. S lijeve Marijine strane sjedjela je mlađa sesta Stanislava, a s desne Mášâ Jergović. Sestre Vulekić su uprkos dubokih godina, opštoj oskudici, i kako su govorile, strašnom poseljačenju Cetinja, pokušale održati manire odnjegovanih svjetskih žena. Iako često uronjene u zbrkana sjećanja ličnih propuštenih prilika i čudesnih susreta u tolikim previranjima svjetova, na momente je iz njih probijala negdašnja žovijalnost i šarm nestašnih dvorskih dama.
Mladost i drskost često idu u susret srećnim okolnostima, i njihovo prijateljstvo iz djetinstva s princezama Ksenijom i Vjerom, sestrama talijanske ređine, otvorilo im je vrata čuvenih rimskih palata s monumentalnim kolonadama i stropovima toliko visokim da se svaki pridošlica u njima osjeti još manji i beznačajniji. Istina, avantura prpošnih Montenegrinki plebejskog porijekla u salonima rimskih patricija, diplomata i umjetnika bila bi kratka i anonimna, kao i mnogih drugih koje su iz dalekih provincija s velikim nadama došle u Rim, da im se nije našla pri ruci jedna prava Rimljanka, čiji su preci više koljena bili plemstvo vječnoga grada nego što se bilo koji crnogorski pametar može sjetiti ili izmisliti broj pâsova svojih predaka sve do Ivana Crnojevića ili Pavla Orlovića. Umbertina Poček je kćerka maršala Dvora Kraljevine Italije, Gvida Gvinićelija, i prosto je bila luda za mužem i njegovom malom i bijednom, ali viteškom zemljom. U tom trajnom romantičarskom zanosu o slobodnom narodu koji nije ištetila civilizacija – koji nije posustajao ni poslije pada talijanske monarhije i pobjede komunista u Jugoslaviji – Umbertina je, kao dobrovoljka, zajedno s mužem učestvovala u bici za Skadar, primila pravoslavnu vjeru, naučila crnogorski jezik i prevela Njegošev Gorski vijenac na jezik Dantea i Leopardija. Dvije skromne i pretenciozne prispjenice, rumenih obraza, svježe kao lovćenska rosa, dobrodošle su živahnoj i prostodušnoj kontesi da ih pokazuje kao egzotične eksponate pomalo letargičnom i bezidejnom plemstvu koje je manje više živjelo od slavnog imena i imetka što su ih naslijedili od svojih predaka.
Stara aristokratija ionako nema druge brige osim da sebi osmišljava ugođaje, i dvorska svita se poslije Nove godine selila na Kapri. Sestre su obično odsijedale, zajedno s maestrom i Umbertinom – koja je dobila ime po svom kumu prijestolonasljedniku Umbertu – u vili Oliva, ispred koje se nalazilo čudesno maslinovo drvo s dvije krošnje koje je prema legendi zasadio Marko Antonije poslije jednog povratka iz Galije. Vilu je konte Gviničeli, maršal Dvora i glavni kraljev finasijski savjetnik, otkupio od propalog brodovlasnika Luke Antininija. Ovoj transakciji se najviše obradovao zet slikar koji je obožavao Kapri zbog strmih obala i brojnih pećina, koje su ga podsjećale na njegovu domovinu. Svakoga jutra, kada nije kišilo, Pero i Umbertina su oblizili glavice oko Anakaprija, dok su sestre lješkarile i smišljale planove za večernji provod. Najburniju, i najkraću romansu Jelisaveta je imala s proleterskim bardom, koji je iz svojih zimovanja na ovom mondenskom ostrvu prikupljao snagu za veliku revoluciju koja će uveliko promijeniti svijet, ali i pravio skice za građu svoje čuvene drame Na ljetovanju.
Pero Poček je postao dvorski slikar s vilom u Roka di Papa, u blizini rezidencije Savoja, u zdravlje svoje vršnjakinje Jelene, koja ga je zapazila još za vrijeme posljednje ljetnje ferije koju je provodila na Cetinju, prije diplomskog ispita na Institutu Smoljni u Petrogradu. Mlada princeza je, jašući cetinjskim poljem, ispod Krša Voronjina, zapazila jedno otutašno momčece gdje čuva ovce i nešto crta kredom na kamenu. Pritegla je uzde bijeloj arapskoj kobili, lagano sjahala i zagledala se u crtež na kamenu, pa onda u momčića. On je bio nacrtao ovcu s ljudskim očima i oblikom lobanje koja je više podsjećala na konjsku nego bravlju. Dođi popodne u Dvor da ti pokažem moje crteže. Bistri i naočiti mladić se dopao Gospodaru, koji mu je poslije Jelenine vjeridbe za rimskog monarha ponudio stipendiju za likovne akademije u Napulju ili Parizu. Dvorska opozicija je šuškala da je mladić izabrao Napulj da bi bio blizu Jelene, a bjelaši su, poslije 1918. podbadali nikoliste da je stasitog prijestolonasljednika Umberta pravio Pero Poček, a ne onaj kepec kome se mogla kokoška nakljuvati iz guzice da se ne propinje. Poček je uz crnogorske teme i likove iz Gorskog vijenca volio portretisati čuvene ljude, bogate patricije i kapitaliste zbog para, i siromašne umjetnike iz ćefa ili zbog sjećanja na svoju nemaštinu. Maksim Gorki je pristao da ga slika, pod jednim uslovom: da napravi dva portreta, jedan da slikar zadrži za sebe, a drugi da pisac pokloni mladoj Montenegrini, od koje je bio duplo stariji.
Stanislava je bila bolje sreće na Kapriju: umjesto da se i ona spanđa s nekim manitim sangviničnim pjesnikom ili lokalnim galebom koji povazdan obigrava oko usamljenih strankinja, zavela je jednog pristalog gospodina. Georgi Bobrov, bugarski ambasador u Rimu, bio je udovac, s dvoje odrasle djece, ali još mladolik i vesele naravi. Prirode su im se pogodile, jer su jedno i drugo uživali u javnim predstavama moći i prestiža, a s druge strane su bili lišeni strasti i velikih ambicija. Stoga je do samoga kraja – dok se ambasadorov život nije iznenada ugasio od virusnog meningitisa, u proljeće 1928 – njihov dvadestogodišnji brak proživljen bez ijednog skandala ili velikog nesporazuma. Štoviše, njihova veza je, uz zajedničke zablude i fascinacije, učvršćavala još jedna bogomdana pogodnost. Svako je od njih u onome drugome pronašlo ono što mu je nedostajalo: ambasador je ponovo otkrivao svježinu i lakoću mladosti, a Stanislava se konačno dokopala položaja za koji je vjerovala da će joj obezbijediti trajni društveni prestiž i sigurnost. Sestre su se zanimale za politiku više u obliku trača i nužne konvencije staleža kojemu su težile nego što su se trudile da istinski istražuju zamršene uzroke koji utiču na stvaranje dominacije jedne klase, jedne ideje ili samo jednog čovjeka. Ipak, bile su dovoljno inteligentne da razumiju kako im sudbina, kao svim osobama klasno neodređenim s nejasnim talentima i još nejasnijim znanjima i vještinama, presudno zavisi od političkih silnica, koje preko noći najveće moćnike pretvaraju u bića bespomoćna i nepotrebna bilo kome. Kolikogod su se klonile – praveći se još bezazlenijima nego što su ustvari bile – od mračnih zavjera i intriga u neprestalnoj borbi za sticanje i održanje moći, nijesu se mogle sačuvati velikih previranja svjetova kojima su pripadale. Prvi veliki istorijski lom, nestanak crnogorske kraljevine 1918. dobro su podnijele, jer su još bile mlade i zavodljive, a ambasador Bobrov je bio na vrhuncu karijere. Bugarski kralj Ferdinand ga je vratio u Sofiju i imenovao za Višeg Savjetnika Njegovog Kraljevskog Veličanstva. Poslije ambasadorove smrti njegova penzija je udovici, koja se vratila u Rim, redovno isplaćivana sve do septembra 1943.
Poslije kapitulacije Musolinija sestre su brže bolje – ne javljajući nikome odlazak iz Rima osim Počecima, koji se nijesu odazivali na telefonske pozive – spakovale četiri velika kufera u kojima su natisnuli garderobu, portret Maksima Gorkog, parfeme, kreme, losione i srebreni ejscajg za dvanaest osoba s monogramom Vitorija Emanuila, koje je Stanislava dobila za vjenčani dar od kume Umbertine, i napustile stan u Via Aurelia, koji je ambasadoru Bobrovu u svoje vrijeme služio i kao rezidencija. Ključ od stana su ostavile kod gospođe Albertine, žene majora Dina Kjeze, i zamolile je da ga preda na čuvanje Jeleni Poček. Crnomanjasti crnokošuljaški mađore Kjeza ih je – presvučen u civilno odijelo – odvezao do glavne željezničke stanice, kupio im karte za vagon prve klase u vozu za Trst. Dalje putešestvije su nastavili autobusom do Fijume, i onda brodom do Dubrovnika. Od luke Gruž do Kotora svojim autom ih je dovezla Marija Osvaldini Popović, žena doktora Steva Dunjaševa, a do Cetinja ih je prebacio Ilija Maher, čiji je crveni ford u opštoj bijedi i zapuštenosti krajolika, dok je grabio uz kotorske serpentine prema crnim brdima, podsjećao na holivudske sekvence filmova iz egzotičnih krajeva. Sljedeće jeseni, upravo 13. novembra 1944., u Cetinje je umarširala osvetnička i slavodobitna vojska s crvenom zvijezdom na kapi, i onda su im, jedan za drugim, u sljedeće tri godine pristizali samo crni glasovi: svi oni koji su bili važni u njihovim životima, koje su mogli pozvati, ako nedaj bože dođe stani pani, namah su izgubili moć, ugled, građanska prava, neki i živote. Neke vijesti su saznali odmah, istu noć, a druge su stizale i sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Mnogi su se jednostavno bestragali, kao u doba velikih epidemija ili prirodnih stihija. Javljale su se i protvrječne glasine, na primjer, da je doktor Stevo Dunjev Popović u Riminiju, u trenutku rastrojstva pucao sebi u glavu, pošto je čuo da je Krsto Popović poginuo u okršaju s oficirima Ozne, drugi su tvrdili da ga je partizanski razarač potopio u engleskoj podmornici kod Bigove dok je čekao odmetničke vođe, do trećih je stignula vijest da je pobjegao u Argentinu, i da se zaposlio u gradskoj bolnici u General Madrijagi. Trebalo im je punih osam godina, do iza Staljinove smrti, da pohvataju sve konce o tolikim crnim sudbinama: da se doktor Gordić ubio, da je Novica Radović strijeljan s još dvadesetak nacionalista, da je ministar Petar Plamenac osuđen kao saradnik okupatora, da je bivši predsjednik kraljevske Vlade Jovan Plamenac, bez suda, smaknut u Crmnici, da je Marija Pia Grimaldi emigrirala u Egipat, da je konte Malatesta spao na prosjački štap, da je profesor filozofije Simeun Bobrov, đever Stanislavin, obješen na stubu za ulično osvjetljenje 10. septembra 1944. ispred Narodnog sobranja, samo dvadeset četiri sata nakon što je Otečestveni front preuzeo vlast…
Sestre Vulekić su Mariju Niković smatrale uobraženom provincijalkom, a ona njih raspusnim i pokondirenim babama, s čipkama i dekolteima, koji su više priličili bjelosvjetskim šiparicama nego smežuranim staricama. Godine su polazile, ali se sestre nikada do kraja nijesu posvađale – kako su je posprdno zvale među sobom – s đeneralicom, jer ono što će ih u novom vremenu približiti i zajednički obilježiti mnogo više je odredilo njihovu sudbinu od velikih suprotnosti u pređašnjim navikama i karakteru, koje ni u starosti nijesu mijenjale. Onim dijelom pameti koje je još bilo koliko toliko očuvano, i dovoljno bistro da iz svog sve užeg vidokruga mogu razaznavati nove pojave i političke mijene, shvatale su da ovim novim vladarima, pobornicima svjetskog proleterijata – koji su vjerovali, kao i njihovi prethodnici, da će vladati najmanje hiljadu godina – one moraju ličiti na nekakve prijepotopske crne tičurine. Zato su svakosubotni rituali na Dvorskom trgu bili lišeni radosti, ali i sumnji, poput nevoljnika u crkvama, kasarnama ili zatvorima koji uporno nastavljaju svoje vazdakanje navike iako su vremenom zaboravili njihovo prvobitno značenje.
Četvrta partnerka u igri karata je bila sitna, na prvi pogled neugledna i naizgled ravnodušna žena. Njeno tijelo je bilo lako i skladno, kao u djevojčice, ali pokreti mirni i kontrolisani, poput osoba koje su dugo praktikovale duhovne vježbe ili su pomirene sa sobom i svijetom. Malo se i rijetko upuštala u prazne priče i tračeve o zaludnjim prinčevima, ambicioznim princezama, srpskim špijunima, austrijskim špijunima, dokonim diplomatama, dvorskim poltronima – kako je Duka Matanović govorio – nabiguzicama. Sestre Vulekić su se neumorno nadgornjavale u tome koja će se prije sjetiti ponekad smiješnih ili tragikomičnih pikanterija, ne obrativši se nijednom njihovoj neuglednoj gošći u ispranoj sirotinjskoj haljini sa sivom kratko potšišanom grguravom kosom koja je podsjećala na pucvalu, iako je ona jedina među igračicama bridža od samog rođenja bila dio onog skromnog, ali poletnog dvora s harizmatičnim domaćinom koji je maštao da će osvojiti cijeli Balkan.
Jer, Mášâ Jergović je bila kćer Gospodina Boža Petrovića. A svaki Crnogorac, mali i veliki, znao je ko je Gospodin Božo, jer Crna Gora je imala jednoga Gospodara i jednoga Gospodina. Gospodin Božo Petrović je – kao i njegov rođak Nikola Mirkov – bio pariski đak, komandant Južnog fronta u Veljem ratu, i prvi predsjednik Vlade poslije Berlinskog kongresa, na kojemu je Crna Gora međunarodno priznata. Marija se – koju su otkad pamti za sebe zvali Mášâ – kao i njene starije rodice Nikoline kćeri, školovala na Institutu Smoljni u Petrogradu. Uoči same objave rata Austro-Ugarskoj udala se za sina ministra Jergovića, koji je dobio očevo ime, pa su ga zvali Filip Mali. Istina, kršteno ime njegovog oca nije bilo Filip nego Frano, koji je poslije dolaska iz Dubrovnika na Cetinje oženio kćer cetinjskog ljekara Jakova Salambrosa, Jermena, i promijenio vjeru i ime. Frano ili Filip je bio Katica za sve u maloj knjaževini i kraljevini. Za nešto više od dvadeset godina službovanja imao je barem dva puta toliko različitih službenih i volonterskih poslova, činovničkih i državničkih funkcija, koje je bez razmišljanja prihvatao, i isto tako ih se lako odricao. Njegova oduševljenja su bila silovita i neprestalna, a razočarenja kratka i burna. Kao svaki rođeni mistifikator pridavao je viša značenja svemu čega se dohvatio, bez obzira je li bio u ulozi prvog školovanog crnogorskog agronoma, pisca školske bašte, glumca u Balkanskoj carici, člana Uprave Biblioteke Njegoš, predsjednika Klizačkog društva Ćipur, upravnika Zemljodjelske škole, profesora Cetinjske gimnazije, urednika Glasa Crnogorca, člana i predsjednika Glavne državne kontrole, ministra finansija i građevina…
Mášâ i Filip Mali su zajedno odrasli, kao da su jedna familija, jer je Gospodin Božo u neku ruku bio patron i savjetnik starijem Jergoviću. Često je s njim lomio glavu po cijelu bogoventnu noć, objašnjavajući mu, po sto puta, da ne može sve na brzu ruku, da nije moguće u jednoj godini ili deceniji preskočiti vjekove zaostalosti. Jednom su se toliko porječkali oko gradnje željezničke pruge Virpazar-Cetinje da je Gospodin Božo, uvijek odmjeren i pribran, crven u licu skočio na noge, udario štapom po tavulinu, i viknuo: Muč, maniti Latine. Kuđ te đavo donese ovamo. Ka da nam je malo bilo ovijeh domaćih manitová, no si nam ti još treba. Mášâ je, pak, prvi put pogledala Filipa Malog kao muškarca tek ono ljeto kad je on postao doktorant filozofije a ona dobila diplomu carskog ruskog instituta. Njih dvoje, on iz Beča a ona iz Petrograda, vratili su se isti dan, na Trojičindan, 11. juna 1914. na Cetinje.
Pošto Jergovići i Salambrosi nijesu imali rodbine na Cetinju, Filip Mali je sjutradan, čim se raspakovao, prvo otišao u vizitu kod Gospodina Boža. Mášâ je otvorila vrata, i prije nego što mu je rekla da joj je otac otišao u Nikšić, da obiđe imanje u Brezoviku, pozvala ga je na čaj. Mladić joj se odmah pohvalio da mu je profesor emeritus G. V. Haler prihvatio doktorsku tezu, Svijet kao predstava i volja za moć – Šopenhauerov uticaj na Ničea. Mášî se nije previše dojmila pretencioznost naslova, i povezanost između Šopenhauera i Ničea, više je razumjela u psihološkoj nego u filozofskoj ravni: Ničeove arogantne tekstove, koji kao da su pisani u groznici, pod visokom temperaturom, više je smatrala poezijom i pamfletom nego filozofijom, i nije mogla odoljeti da ga vragolasto ne pita, otkud je sin ličkog agronoma postao sljedbenik dionizijskog pjesnika-filozofa. Mladić nije shvatio ironiju – mladi filozof je bio suviše zanesen da bi prepoznao podbadanje – i vas crven u licu počeo joj je objašnjavati da su njegovi duhovni afiniteti naslijeđeni od majke Lilijan – koje se sjeća kao kroz maglu, jer je imala spontani pobačaj u sedmom mjesecu trudnoće od kojega je umrla kad je njemu bilo nepune tri godine – koja je unuka rođene sestre velikog jermenskog barda romantizma Hačatura Abovjana. Mášá ga je oduševljeno uhvatila za rukav, onako djetinje kao nekad – kao da je tek sad otkrila Filipovo jermensko porijeklo – i odvukla u svoju sobu vadeći iz neraspakovanog kufera dvotomni rusko-jermenski rječnik A. Isakjana. Grozničavo je prebirbirala po gomili povezanog i razlistalog papira da što prije dopre do dvije tvrdo ukoričene knjižurine. Broširane i lijepljene knjige i teke su se od dugog puta zgužvale i gotovo raspale: i kao po nekom proviđenju, u dnu kufera na rječnicima je ležala zbirka pjesama Filipovog pobočnog pretka, jermenskog Njegoša, čiji je portret na naslovnici svjedočio da je njegovo usko srezano lice sa malo izbečenim svijetlim zjenicama, u nepredvidljivoj mutaciji gena, u četvrtom pâsu, naslijedio sin bjelopute vižljaste Jermenke i dežmenkastog ličkog agronoma. Viđi kako ti liči, prebacila mu je ruku preko ramena, kao u vrijeme dok su zajedno igrali kobalice. Filip se nije više dječački izmicao i uvlačio glavu u ramena već ju je desnom rukom uhvatio oko pasa i privukao snagom koju od njega nije očekivala – možda se zbog toga nije opirala – a lijevu joj zavukao ispod lagane ljetnje haljine od cica uhvativši je za hladno znojno bedro vještim i sigurnim stiskom mužjaka, koji je već bio prevrnuo cijelu duzinu bečkih frajli. Godinama će kasnije sama sebi objašnjavati zašto mu se tako lako, bez riječi, prepustila i privila uz njega, iako dotad muška ruka nije bila pala na njeno stegno.
Devet nedjelja poslije, na samo Preobraženje, tačno dvije nedjelje nakon objave rata, vjenčao ih je, u Vlaškoj crkvi, u užem porodičnom krugu, kako to priliči ratnom stanju, mitropolit Mitrofan Ban. Dva dana prije vjenčanja Filip Mali je vanredno unaprijeđen u čin poručnika i postavljen za sekretara svome vjenčanom kumu princu Petru, Velikom vojvodi Zahumskom. Raspusni – opozicija je govorila ponjemčeni princ – kojega je od četvrte godine podizala u dvorcu u Darmštatu njegova sestra Ana Batenberška – nije bio jedini germanofil u kraljevskoj familiji. (Ova politička struja na čelu s prijestolonasljednikom Danilom – koji je dvorskoj Odžakliji ljutit što ne može izmoliti oca da se okane ratne politike bacio mašíce kojima je razgrtao žar i viknuo: Dabogda se naše oči više nikada ne viđele – htjela je prihvatiti mirovni ugovor s Bečom, u kojemu bi Crna Gora kao zamjenu za neutralnost u najavljenom ratu priključila Hercegovinu i Skadar).
Mladi princ je smatrao pitanjem časti da njegov pobočnik govori tečnije njemački jezik od austrijskih oficira, uglavnom Slovena, s kojima će pregovarati o prestanku bombardovanja Cetinja iz vazduha i poštovanju ratnog prava. Pregovori su bili beskorisni za Crnu Goru – samo su potvrđivali nemoć njene iznurene i desetkovane vojske – ali ne i za mlađeg Jergovića, kojega je poslije Pada Lovćena i kapitulacije Cetinja znanje jezika i poznanstvo s glavnim austrijskim pregovaračem na južnom bojištu pukovnikom Hupkom, Slovakom iz Banske Bistrice, spasilo od internacije u mađarski logor Boldogason. Slovak-je – prema izvještaju apisovca Maja Ljesara srpskom pukovniku Petru Pešiću – na posljednjem sastanku predstavnika dvije vojske u Budvi ispijao s princom Petrom, jednu za drugom, dvanaest viljemovki na eks, tako da se zapovjednik odbrane Lovćena nedolično ljuljao i zaplitao jezikom. Pukovnik Pešić je pročitao u izvještaju da je pukovnik Hupka posebno opasan jer je dvostruka ličnost: prepredeni obavještajac i suptilni poznavalac psihologije i mentaliteta Balkanaca, i s druge strane zaneseni posvećenik Sturm und Drang (bujnosti i plahovitosti), koji je znao napamet, u njemačkom originalu, mladalačke pjesme Geta i Šilera, i cijele pasuse glavnog Šopenhauerovog djela, Svijet kao volja i predstava. On u pregovorima nije isticao nadmoć pobjednika i svako malo je potencirao oduševljenje što su oficiri školovani u Hajdelbergu i Beču predstavnici poludivljih brđana, koji su do juče odsječene neprijateljske glave naticali na kolac. (Hupka se sâm ponudio mladom prinčevom sekretaru da će ga, bez obzira na ratne okolnosti, preko svojih veza snadbijevati literaturom potrebnom za dovršetak doktorata. Filip Mali mu se lijepo zahvalio na ljubaznosti, i – cijelu godinu – dok Hupka nije vraćen u Sarajevo – izbjegavao je ponovni susret s neprijateljskim oficirom koji se na Cetinju bio uselio u zgradu bivšeg ruskog poslanstva.
Nove knjige mu i nijesu bile potrebne, jer je pred isti prazni papir, koji mu se bjelasao pred očima, svako jutro tačno u osam sati sjedao za radni sto i tačno u podne ustajao. Na velikom hrastovom stolu sa izrezbarenim crnogorskim grbom, koji je Gospodin Božo dobio na poklon od tršćanskog brodovlasnika Nikole Dabinovića, bile su razbacane knjige s umetnutim papirićima, kao i sveske s ispisanim citatima i koncipiranim tezama, ali svaka rečenica iz koje bi se razrastala slojevita filozofska i psihološka naracija o uzročnoj povezanosti dva mračna genija činila mu se dozlaboga banalna i slaboumna. I tako je dvije i po godine ponavljao isti ritual praznoglavog sjedjenja prateći godišnja doba na granama brijesta ispod prozora – čije je lišće s proljeća zaklanjalo zapadno pročelje pozorišta Zetski dom – sve dok se nije tog posljednjeg jutra avgusta 1918. odnekud odvezalo toliko zatomljenih i neosviještenih misli da ih je pelikanovo nalivpero jedva pratilo i sustizalo. Prave bujice riječi složenih u jasne ideje nadolazile su odnekud i prosto gutale do juče neosvojivu bjelinu papirnih listova s monogramom Njegovog Kraljevskog Visočanstva Nikole I, koji je u tom momentu tumarao, od nemila do nedraga, između dvorca u Neju i ljetnjikovca u Kap Antibu. Do rimokatoličke Nove godine rukopis je narastao na preko dvjesta pedeset pisanih strana, i Filip Mali se, kao i svi pisci koje pritiska sumnja u svoje sposobnosti, uzoholio kao da je osvojio teško pristupačnu tvrđavu. Hvala bogu da poštanski saobraćaj poslije svakog rata proradi prije nego što se uspostave diplomatski odnosi među sukobljenim državama, tako da je bio naumio poslati pismo profesoru Haleru, o tome da će doktorsku tezu završiti do prvog maja 1919.
Šestog januara predveče, kao što je to običaj, Filip Mali je naložio badnjak, tanku hrastovu granu sa nekoliko grančica i listova žutih kao skadarski kotroban, koju mu je – kao i prethodne četiri godine – isped ulaznih vrata jutros u cik zoru ostavio prvi komšija Vaso Milunović. On i Mášâ su ostali sami na Cetinju, jer je Gospodin Božo iznenada otišao u Nikšić, a stariji Jergović se isto tako nenajavaljeno spustio u Rijeku Crnojevića. Paganski ritual prema kojemu su naši preci vjerovali da je u hrastovom drvetu dobri duh oboje su smatrali praznovjerjem, ali im je bilo toplo oko srca dok gu prilagali grančice u veliku gvozdenu peć i zalivali ih crnim vinom, jer ih je podsjećao na djetinjstvo kad su sjedjeli na podu pokrivenim slamom u njihovim kućama punih čeljadi, čekajući glavu familije da vikne s vrata, Dobro veče, i nazdravlje vi Badnje veče, i svi mu oni uglas odgovorili, Dobra ti sreća, i s tobom zajedno, i ova i svaka. (Od ranoga jutra, prvo od Orlova krša, kasnije iz pravca Pišteta i Crne Grede, čuli su se pojedinačni pucnji iz pušaka i štekćanje mitraljeza. Filip je, kao da je nešto otprije znao, pogledao ženu nekako s visine: Počelo je. I opet zaćutao, kao što ćute ljudi uključeni u tajne i opasne urote. Mášâ je oko podne otišla u dućan kolonijalne robe brkajlije Milunovića, tobož da kupi voštane svijeće. Krupni trgovac, koji im je svake godine donosio hrastovo drvo debljine muške stegne i dužine tri-četiri metra, sjedio je sâm u radnji iza zaključanih vrata. Kad je vidio pred vratima blijedu komšinicu s bijelom krznenom kapom na glavi ćutke joj je otvorio vrata slegnuvši ramenima u znak izvinjenja što su blagoslovena drva, koja je iz okolnih brda donosio sebi i njima, ove godine tanka kao kažiprst i liče na brstinu. Pošto je zaključao vrata za gošćom, zbunjeno je stavio ključ u džep i muklo joj rekao: Biće još jedan krvavi Božić. Onda joj je potanko ispričao da je u svitanje, čim je okrenuo od Donjega Kraja put Jabuke zazreo patulje oružanih ljudi kako se raspoređuju po uzvisinama, pa je brže bolje kosijerom ubrao prvu mladiku pored puta, i onda se polako okrenuo natrag da ne bi ko od ustaša pomislio da je on srbijanski agent kojega su poslali u izvidnicu).
Filip je, pošto je popio čašu crmničkoga vina i pojeo grsti barskih suvih smokava, nakanio napisati pismo starom profesoru, u kojemu će ga zamoliti da mu – ako je moguće na jesen nastupajuće godine – odredi datum za odbranu doktorske teze. Dok je sjedao za pisaći sto, odjednom ga je iz čista mira – ranije ga nikad ni glava nije zaboljela – obuzela nekakva studen od koje se vas tresao, iako je na sebi imao bundu obloženu medvjeđim krznom. (Posljednje dvije ratne zime nije sa sebe skidao bundu, jer su seljaci s Konaka drva za ogrjev na karíma morali dogoniti za okupatorsku upravu). Ruka ga više nije slušala, odložio je pero i htio je ustati, ali su ga bila izdala koljena, pa je morao tražiti Mášînu pomoć da se dovuče do kreveta. Iza ponoći vatra ga je toliko osvojila da je govorio čas naški čas njemački, čas je pominjao Mášû čas izvjesnu Frau Marlen, dok nije potpuno zaćutao, tako da se čulo samo njegovo teško i isprekidano disanje. Sjutradan oko podne komšija Milunović je jedva uspio – iako je kuća Jergovića samo pedeset metara udaljena od bolnice Danilo I – nekako izvući iz operacione sale mladog doktora stažistu, koji je asistirao doktoru Petroviću. (Drugi hirurg, doktor M. Klisić je bio nestao u toku noći: još se nije znalo jesu li ga ubili bjelaši ili se odmetnuo u brda). Krupni brkati trgovac je, dok je ljekar otvarao ljerkarsku torbu s instrumentima, prišapnuo Mášî da su zelenaši postavili ultimatum srbijanskoj vojsci da napuste grad, inače će ga oni koliko je danas silom uzeti. Mladi suvornjavi ljekar s crnim kolutovima oko očiju zbog nespavanja nesigurnim rukama je pregledao bolesnika, koji se toliko smirio da se jedva čulo njegovo sve tiše disanje. Plotuni s okolnih brda u toj tišini – koja je Mášî pritiskala bubne opne – podsjećali su na posmrtnu počast. Doktor je ćutke ustao od kreveta tražeći domaćici vodu i ručnik da opere ruke. Máša je smeteno polivala vodu iz bokala u ispružene doktorove dlanove loveći njegov pogled. Ruka s bokalom je onespretila, zadrhtala i skvasila mu desni rukav od kaputa. On je već slomljen od tridesetočasovnog bdenja nad ranjenim vojnicima, koji su isto tako tražili nadu u njegovim očima, nekako drvenjasto pružio ruku da uzme ručnik koji je žena bila prebacila preko ramena i procijedio kroz zube, tiho kao da se boji da će ga čuti neko treći: Španjolica.
Filip Mali je umro, na Šćepandan, treći dan Božića, na isti datum kad mu se prije pedeset devet godina u Vrbici kod Đakova rodio njegov otac Frano, čiji se otac Jakov, austrijski narednik rodom iz Ličkog Lešća, domazetio u Slavoniji oženivši folksdojčerku Ilonu Žagmešter. Frano ili Filip je doveden u pratnji dva žandarma, lička Srbina, na sinovljevu sahranu, a Gospodinu Božu – koji je ležao u istoj sobi u Jusovači s ministrom Jergovićem i još dvadeset i dva zelenaša – kao navodnom podstrekaču Božićnog ustanka đeneral Milutinović nije udovoljio molbi da se oprosti od zeta. Već sjutradan su Gospodina Boža iz zloglasnog turskog zatvora, koji je sagradio podgorički zabit Juso Mučin, po direktnoj naredbi njegovog daljnjeg rođaka Aleksandra Karađorđevića, internirali u Sarajevo.
Mášâ je, čim je Filip Mali izdahnuo – a izdahnuo je toliko tiho da ona nije bila sigurna da je umro dok nije osjetila da su mu damari iza šake mrtvi i studeni – prije nego što je poslala glas o smrti, svom i pokojnikovom ocu, preko vojvode Steva koji je morao znati gdje se nalaze viđeniji protivnici novog režima, na brzinu, gotovo panično, složila stranice muževljevog rukopisa pored crne pisaće mašine marke adler. Već je bila odlučila da će poslije četrdesnice, kad duša pokojnikova dobije rajsko naselje, početi prekucavati rukopis. Više se premišljala što će uraditi sa svojim papirima, koje je krijući ispisivala za kuhinjskim stolom dok je Filip Mali sjedio u radnoj sobi. Mášâ je uvijek bila okružena gomilom rječnika, i dok je, recimo, gulila krompir ili peglala, jednim okom je pogledivala u otvorenu knjigu. Njena fotografska memorija i muzikalnost su joj pomogle da lako uči jezike, ali su je i iscrpljivali, jer je sve pamtila, što treba i što ne treba, svaki tren života, od svoje druge godine. (Jednom se povjerila Jelisaveti Vulekić, koja se sjećala samo balova, udvarača i velikih salona, da je prokletsto sve pamtiti).
Ako je nekoga srela i poslije pedeset godina, sjećala se i sitnih, za većinu ljudi, neobičnih detalja, od toga kako je ko bio obučen, kako ju je pogledao, što joj je rekao, kamo je otišao… Imala je još jednu osobinu, koja nije tipična u kulturi siromaštva i svakojake oskudice. Radovala se da drugima – više nego i oni sami – pričinjava mala iznenađenja, sitne poklone, podsjećanja na godišnjice zaruka i porodične svečanosti, ponovne susrete nekadašnjih prijatelja. Zato je bila odlučila da mužu, zatvorenom u nezagrijanoj radnoj sobi, ponosnom a ipak slabom, s glavom u šake, koji se samozatočio, jer su mu svi živi drugovi pobjegli u emigraciju ili su internirani u austrougarske logore, podari jermensko-srpski rječnik (kad je srpski general novembru 1918. postao vojna i civilna vlast na Cetinju, na naslovnom papiru prekrižila je srpski, i dopisala crnogorski). U trenutku je pomislila, dok su Filipa Malog, u istom onom crnom fraku u kojem se vjenčao, s kreveta prenosili u oblanjanu skrinju, da građa za rječnik poslije njegovog odlaska više nema smisla, i da gomilu papira treba staviti pod kušin ispod mrtvačeve glave. Onda se isti čas alavertila da sa smrću sve ne umire, i posložila je rukopis sa ostalim knjigama na Filipovom stolu. Nekako je sramežljivo, kao prepadnuto, kao da nešto krade, uzela svoje spise iz kužine i postavila ih na radni sto pored muževljevog rukopisa.
Četvrti dan poslije muževljeve sahrane shvatila je da ne može izdržati četrdeset dana da samo bulji u plafon i pogleduje u zimski pejzaž pod prozorom, pa je sjela za pisaći sto ujutro na Mali Božić, tačno u osam sati, i dva sata prekucavala i redigovala Filipov rukopis, a od deset do podne je istraživala jermensko-rusko-crnogorske leksike i sinonime. Rječnik je polako narastao, iako se žalila da joj fali živi ruski jezik i višetomni etimološki rječnici A. Končalovskog. Treće godine je bila stigla do slova o, i onda je sve zastalo, i krenulo unatrag prema početku, jer je izgubila pouzdanje u definicije i značenja domaćih riječi i sinonima, kao i u to što je književni izraz a što lokalizam. Mnogo godina kasnije je sa dna šifunjera izvukla sasušenim beskrvnim prstima balu već požutjelih listova i polako ih prelistavala. Pamtila je svaku stranicu i svaku riječ, kao da ih je juče ostavila a ne prije četrdeset godina. Sad su joj ondašnje iluzije – i zanos i očajanje – izgledale luckaste i tuđe, kao neki tuđi film.
Pošto je shvatila da neće završiti rječnik, i izgubila svaku ideju čim bi se sad zanimala, sigurno bi presvisnula nad toliko beskorisnog papira koji nikome neće trebati da je jednog lijepog proljećnjeg dana – tih poslijeratnih godina proljeća su bila kišna a jeseni sunčane – ispred Dvorske crkve na Ćipuru nije presreo Dušan Vuksan, novopostavljeni direktor Državnog muzeja. Ona je oborila glavu vidjevši da joj ide u susret, jer je navikla da je činovnici nove vlasti gledaju poprijeko ili da prođu pored nje kao pored turskoga groba. (Nije je toliko brinula tišina oko nje koliko poniženja njenog oca za kojim je nikšićka balafurdija alakala: Gospodin Božo, Gospodin Božo, kad će ti se vratiti Nikolica?) Pokušala se sitnim korakom izmaknuti da prođe pristali crnomanjasti čovjek s cilindrom i elegantnim štapom s ručkom od slonove kosti. No, on je zastao i uljudno je odmjerio.
– Dobar dan, gospođo Jergović. Kako ste?
– Hvala na pitanju. Dobro. Kako ste Vi? – htjela je kazati hladno i odrješito, ali grlo joj je bilo suvo, suvlje nego da je glasno opsovao.
– Vidite, nema slučajnosti u životu. Ovih dana se raspitujem za Vas. Znate, Vaš pokojni svekar ministar Jergović, inače moj zemljak – on je iz Ličkog Lešća a ja iz Medaka – presudno je uticao da dođem 1910. iz Bjelovara na Cetinje. Pokazaću Vam jednom prilikom to pismo. On je bio nepopravljivi idealista, slovenofil. i mene je bio zarazio vjerom u ovaj mali Pijemont na Ćipuru, kao u izviiskru slovenskog oslobođenja. Kao što i sami znate, napravljene su mnoge greške, ali ih više ne možemo ispraviti. Znate, Vaš pokojni svekar mi je ponosno govorio o Vašem talentu za strane jezike, da aktivno govorite osam stranih jezika, i među njima jermenski, turski i novogrčki. U našem arhivu, na primjer, niko ne zna turski jezik, a poslije francuskog, ruskog i italijanskog najviše građe imamo na turskom jeziku. Taj dio još niko nije dotaknuo, i to bi za Vas moglo biti veoma interesantno. Prošlost ne možemo promijeniti, ali je možda možemo malo osvijetliti. S obzirom da ste sad nastanjeni na Cetinju, očekujem da ćemo sarađivati. Dođite sutra na kafu.
Govorio je povišenim pomalo svečanim tonom, kao s nekog balkona, ali familijarno: kao što to čine ambiciozni obrazovani Dinarci, koji opijeni sadašnjom važnošću hoće svima i odmah pokazati koliko su odskočili od prostog seljačkog porijekla i ponižavajuće bijede u kojoj su odrastali.
Muzejski arhiv je bio u zgradi u kojoj je stanovala dvorska posluga, u čijem je dvorištu mala Mášâ s malim princom Petrom i djecom njegove sestre Zorke Karađorđević vitlala po cijeli bogovetni dan. Veliki kameni zid oko Dvora je ponovo postao njen zaklon, ovaj put od svijeta u kojemu je izgubila svaki cík, i svaku ideju o svojoj budućnosti. Ipak, arhivska građa vezana za odnose Crne Gore i Otomanske imperije bila je zanimljivija nego što je očekivala. Dokumenti su, na našem i turskom jeziku, datirali od kraja 17. vijeka, vremena vladavine prvog Petrovića, vladike Danila Šćepčeva, sve do Drugoga balkanskog rata. Posebno je bila obimna diplomatska korespondencija od Berlinskog kongresa 1878. do pada sultana Abdul Hamida 1909. godine. Među mnoštvom kurtoaznih pisama i čestitki koje su razmjenjivali Veliki vezir i predsjednik Vlade na Cetinju, te protokola o brojnim posjetama ministara, generala i vezira, za oko joj je zapala jedna omanja drvena kašeta s tajnim analizama turskih ekseprata za Balkan, čije je prijepise Mitar Bakić, crnogorski ambasador u Stambolu, dobijao od nekog Stočanina čiji je đed bio ćehaja Ali paše Rizvanbegovića. Zamišljala je lik tog tajanstvenog Hercegovca, čiji je đed, sva je prilika, sjedio na divanu sa senatorom Stefanom Perkovim, dok se Ali paša dogovarao sa svojim pobratimom vladikom Radom, kako će umiriti Grahovljane i Turke iz Klobuka, i s nestrpljenjem svaki dan ulazila u memljive prostorije zatrpane vlažnim i prašnjavim kutijama i policama, neće li otkriti neku pikanteriju koja je bacala novo svjetlo na događaje koje je ranije smatrala nevažnim ili ih je površno i mutno zapažala.
Kroz hrpe starih papira, koji su sačuvani više zbog taštine negoli potrebe, počela je razumijevati dublju povezanost koja uzrokuje neprestalnu napetost, ali i zavisnost između prošlog i sadašnjeg, i potrebu savremenika da stalno mijenjaju prošlost. S druge strane, prošlost se obnavlja kao paralelni život, jer ne postoji tačka u kojoj se razdvaja od sadašnjosti. Máší je i lik krvavog sultana Abdul Hamida – o kojemu je, i mimo arhivske građe iz literature koju joj je dao Risto Dragićević, počela kopati po rukavcima tajne tursko-crnogorske istorije od Veljeg rata do Mladoturskog ustanka – postao životniji i intrigantniji od većine savremenika s kojima je igrom sudbine, ili nekom drugom nedohvatljivom igrom, bila povezana od samog rođenja. Abdul Hamid je uzaludno pokušao preokrenuti sudbinu posrnule carevine, koja se prostirala na tri kontinenta, modernizacijom prosvjete i saobraćaja. Dotrajalost Osmanske imperije bila je tolika da je morala nestati da bi jedan novi diktator stvarao republiku na negaciji svega onoga što je prethodnu carevinu u jedno vrijeme uzdiglo do neslućene moći a u drugome vaktu bilo uzrok njene propasti.
Priče o propastima – kako velikim tako i malim – su slične, iako mali svjetovi lakše propadaju i rijetko se obnavljaju: posebno joj je bila dojmljiva sudbinska povezanost kralja Nikole i Abdul Hamida. Sultan i njegov vršnjak Gospodar male knjaževine u zaleđu mediteranske obale, koju je hitar momak mogao naobdan obigrati, bili su neobičan spoj starokovnih apsolutista koji bi modernizovali društvo, privredu i birokratiju, ali da ne mijenjaju stari način vladanja. U Nikolinim pismima sultanu Mášâ je prepoznala njegovu dobro poznatu glagoljivost i prepredenost. Knjaz je ponekad namjerno glumio providno i operetno lukavstvo, jer dugo su mu događaji davali za pravo da zarazno, hipnotički, oko sebe širi uvjerenje u sopstveno mesijansko poslanje. I oni koji su ga potajno i javno mrzjeli, i posprdivali se epitetima kojima je on sâm sebe čašćavao, kao što su car junaka i tast Evrope, nijesu mu mogli odreći darovitost i domišljatost u mistifikovanju sopstvenog lika i osvajanju naklonosti, od priprostih seljaka, napaljenih nacionalnih romantičara do krunisanih glava. Nikoline kćerke, siromašne princeze, čija je majka u djetinjstvu čuvala ovce, bile su lijepe, inteligentne i ambiciozne, ali nijedna ne bi mogla ni primirisati velikim evropskim dvorovima da im nije kodošio stari mag s Ćipura. Mášâ je, jasno kao da ga očima gleda, iz kurtoaznih pisama i čestitki jubileja dvadesetogodišnjice sultanova stupanja na prijesto, zamišljala knjaza kako kasno uveče sâm sjedi u odžakliji, i po navici, mašicama razgorijeva žar praveći scenario zavođenja stambolskog padišaha. Sve je pažljivo planirao, od odabira perjanika, izbora nošnji i oružja, svečane zdravice, do njegovog panegirika u osmercu s prigodnim naslovom Turčinu, koji je preveo na turski jezik barski muftija Karađuzović. Uspješnost posjete Stambolu Nikola će slavodobitno rastrubjeti na sve strane, zoreći se sultanovim poklonima – dvorac Emirgijan na Bosforu i luksuznu jahtu – kakve od sultana nijesu dobili ni vladari velikih sila, i kao zahvalnost za neočekivane darove i počasti proglasiće 18. avgust, dan stupanja na prijesto Abdul Hamida, za državni praznik.
Glavni cilj posjete, koji je teatralni Gospodar krio kao zmija noge, Mâšá je otkrila u kartonskoj kutiji povezanoj špâgom na vrhu ormara sa staklenim vratima. Na vrhu bale papira debele dvije muške pede pisalo je velikim tehničkim slovima ISUŠIVANJE SKADARSKOGA BLATA. Ispod naslova manjim slovima, isto štampanim, poređana su imena autora projekta, Avgusto Donofrio, Josip Slade, Filip Jergović. Slade je na velikim presavijenim listovima napravio detaljan nacrt plana vraćanja rijeke Drim u staro korito, koje je polovinom 19. vijeka zbog gradnje vodenica na jednom velikom prevoju iznad Lješa našlo novi vodeni put prema Skadarskom jezeru, i poplavilo velika područja plodne zemlje oko Skadra, Krajine, Zete i Crmnice. Profesor Donofrio je precizno izračunao koliko će Turska i Crna Gora dobiti plodne zemlje ukoliko se Drimu, toj moćnoj planinskoj rijeci koja izvire iz Ohridskog jezera, postavi brana na mjestu gdje je svojevremeno promijenila tok i vrati je u njeno nekadašnje korito koje je vodi do ušća blizu Medove, u Jadransko more. Na osnovu ovog proračuna, Frano Filip Jergović je jednostavnom operacijom, množeći broj dobijenih hektara sa prosječnim prinosom pšenice i kukuruza, lasno potvrdio Gospodareve pretpostavke da bi Crna Gora, prvi put poslije četiristo godina, od vremena Ivana Crnojevića, imala dovoljno žita da se prehrani. Sultan je u međuvremenu poslao Nikoli na poklon još dvije jahte, ali nije ništa odgovarao u vezi građenja brane na Drimu izgovarajući se neredima u Jemenu i kurdskim i jermenskim ustancima. Poslije uzaludnih instrukcija ambasadoru u Stambolu da se posebno angažuje u pridobijanju nekih članova Visoke Porte jedna depeša je najavljivala neočekvani preokret. Predsjednik Vlade Lazar Tomanović, 22 februara 1908. poručuje iz Beča da se sreo za Abdulhamidovim poslanikom Šemsi pašom, i da su dogovorili da se formira zajednička crnogorsko-turska komisija koja će utvrditi troškove gradnje brane i vraćanja rijeke u prvobitni tok.
Mášâ je nastavila kopati po pismima, depešama i tajnim izvještajima, ali od februara 1908. do balkanskih ratova u papirima se više nigdje ne pominje skadarska žitnica. Jedini dokument iz cijele 1909. godine koji je proslijeđen iz crnogorske legacije u Carigradu – s kratkim popratnim pismom Dušana Gregovića – je upozorenje Carske otomanske banke da Crna Gora nije vratila posljednju ratu zajma iz 1898. godine, i Máša će tek u knjizi, Slom osmanske države, bosanskog franjevca Marka Vrankića, saznati detalje atentata na Šemsi pašu, kao i svrgavanja sultana Abdul Hamida, kojega su prognali u Solun. (Nepunih sedam godina poslije progonstva Abdul Hamida – bio je još jedan ratni Božić – Mášâ je gledala s prozora, dok su austrijske haubice odjekivale iz pravca Lovćena, sultanovog ispisnika, kako u sivom šinjelu sa oznakama maršala carske ruske vojske, na bijelom konju koji je dobio na poklon za jubilej pedeset godina vladavine od francuskog predsjednika Falijera, projahuje ispred njihove kuće. Konji su prednjim nogama upadali u cijelac snijeg koji je dopirao skoro do koljena. Mášâ je istrčala na vrata, i mahnula prema Gospodaru, koji je, htjela se zakleti, zazreo krajičkom oka, ali se nije zaustavio. Pratnja na mršavim konjima, koji su se od gladi i tereta na leđima često zanosili i gazili stranputice, bila je smrknuta, u pohabanim šinjelima. Posljednji je projahao bjelobrki Gospodarev sobar Ilija Bjeloš, jedini odrasli muškarac s Dvora koji je djecu milovao po glavi pjevajući im uvijek istu pjesmu: Ptu mile kobile/kudijen ste odile/ niz Šiškove doline/ što vi Šiško rađaše/ oštra koplja lomljaše… Starac zastade ispred Mášê, posavi se na crnu grivu velike putaste kobile i pogladi mladu ženu, po kosi, kao nekad, dok je bila dijete. Ako Bog dâ, striko Ilija?, upita Mášâ glasom koji joj je ličio na tuđi. Na zli put, Mášâ. Na zli put. Kobila s jahačem je zaminula iza ćoška ulice Vuka Mićunovića prema Kruševu ždrijelu, gdje je Gospodara čekao auto. Mášâ pomisli da je samo stari sobar, koji je znao sve Gospodareve marifetluke – kad je tobož ljut, kad se prenevolji, kad mu oko zasuzi – mogao naslutiti, glumi li on to da zna nešto što drugi ne znaju, da bi ih ohrabrio, ili je još vjerovao u svoju srećnu zvijezdu, i u pomoć moćnih zetova iz Rima i Petrograda, koji će mu diplomatskim uticajem omogućiti da se još jednom slavodobitno vrne u mali dvor na Ćipuru).
Mášâ je pored obrade arhivske građe, na molbu Dušana Vuksana, radila korekturu i lekturu časopisa za istoriju i književnost Zapisi, sve do početka novog rata 1941. godine. Prilježno je lektorisala tekstove istoričara – koji su jednako malo računa vodili o stilu i istorijskoj istini – i nakon odlaska direktora muzeja 1936. godine u Beograd. Gospodin Vuksan je dan uoči penzionisanja pozvao Mášû u svoju kancelariju u prizemlju Dvora, i ukratko joj saopštio dvije stvari: da odlazi u Beograd zbog školovanja sinova, i da joj nudi mjesto bibliotekara, jer je biblioteka za razliku od mračnih i vlažnih prostorija arhiva bila suva i prozračna. Mášû su toliko iznenadile obije najavljene promjene i ponude da nije stigla ništa kazati, prije nego što je direktor izvukao iz vitrine i stavio na sto priloge za novi broj Zapisa.
Mášâ novi rat nije predosjetila kao onaj prošli, i u početku su joj okupatori sa svojim motorima i perjanicama na šeširima i šljemovima ličili na likove iz Pučinijevih opereta. Prvi put je osjetila ledenu jezu uz vratne žile dok je s prozora – istog s kojega je prije dvadeset pet godina gledala Gospodara gdje odlazi na zli put – posmatrala jednog talijanskog fotografa kako namješta za slikanje učesnike Petrovdanskog sabora. Među tim starcima, bivšim ministrima i poslanicima, u građanskim i narodnim odorama, zajedno s guvernerom Macolinijem, generalom Tućijem i mitropolitom Joanikijem, gledajući izdaleka najviše je dojmio mladi monah, s kratkom crnom bradom, koji je za cijelu glavu bio viši od ostalih zvanica. Otkinuta glava Njegoševa s čuvenog Tominčevog portreta. Mášâ je pomislila dok su se sabornici u manjim grupama uputili prema Grand hotelu, na svečani ručak, kako će se farsa uskoro pretvoriti u tragediju: da će ova okupacija, kao i prethodna, najprije uzrokovati unutrašnji rat. (M. Dragović, u autobiografskoj brošuri, Sjećanje jednog federaliste, koju je objavio CKK, Cetinje 1995, napisao je: Trista godina poslije istrage poturica, opet su Podgorička skupština i Petrovdanski sabor stavili krvavi nož među Crnogorce.)
Cijelu godinu i po poslije oslobođenja Cetinja, sve do Blagovijesti 1946. Máší niko nije davao nova zaduženja na poslu. Vlast je s nelagodom i prezirom gledala na muzej kao na žalosne ostatke sramne prošlosti koji podsjećaju na vremena monarhije, narodnog ugnjetavanja i svakojake moralne bijede. Dva mlada agitpropovca, slikar Aco Gordić i pisac Mihailo Mandić, predlagali su da se portreti evropskih kraljeva i careva iz Dvora preslikaju u socrealističke motive iz narodnooslobodilačke borbe i radnih akcija. Mášâ je već bila preboljela strah od Ozninih isljednika, iako je svaki put kad je srela šefa cetinjske Ozne Mićana Perovića osjetila u ožičici neku guku, veličine teniske lopte. Jer, svi oni starci s Petrovdanskog sabora, koji su rođeni u 19. vijeku između godišta njenog oca i nje, kao i neki manje važni saradnici i simpatizeri okupatora, već su bili osuđeni na zatvorske kazne i gubitak građanskih prava.
April je na Cetinju ćudljiv, ponekad surov, kao u Eliotovoj Pustoj zemlji. Posljednji damari zime se dopužu do kraškog polja niz strme lovćenske strane, tako da se ponekad u jednom danu promijene tri godišnja doba. Takva je bila i Blagovijest 1946. Do podne su se smjenjivali vjetar, grad i kiša, da bi se na samom smiraju dana nebo nad Jezerskim vrhom provedrilo i dobilo boju rujevine. Mášâ se spremala za svoju svakonoćnu šetnju pokraj Manastira, preko Grude, Donjega Polja, pored Granice i bivšega hotela Pariz, natrag do kuće, kad se na vratima pojavi vojnik s titovkom na glavi, u oficirskoj engleskoj bluzi, s engleskom mašinkom sten na prsima. Mášâ osjeti da joj srce udara pod grlo. Jedna slika je posljednjih mjeseci nekoliko puta budila iz sna. Otkad joj je joj bratanična Iva Jovićevića, bivšeg konzula u Skadru, rekla da joj strica za dva mjeseca u dvorišnoj zgradi francuskog poslanstva i u Bogdanovom kraju isljednici Ozne nijednom nijesu ispitivali za dnevnog svijetla, sanjala je uvijek isti prizor neke mračne prostorije sa velikim pisaćim stolom i stolnom lampom koja joj je okrenuta u lice, i preko puta nje isljednika kome nije mogla zapamtiti lik, iako je zbog toga na sebe bila bijesna kad se probudila.
– Moraš se javiti u Oznu. Soba broj 12. Kapetanu Pižurici.
Vojnik je bio seljak, seljaci ne persiraju neprijatelje, po naglasku joj se učinilo da bi mogao biti iz Pive, ili iz Drobnjaka.
Vojnik joj nije rekao gdje je zgrada Ozne, jer se podrazumijevalo da to ovdje svako zna. Tim prije što se Ozna uselila u nekadašnju francusku ambasadu, najljepšu od svih državnih i diplomatskih zdanja na Cetinju. Prema legendi ova orijentalna kitnjasta ljepotica, sagrađena 1909, s naglašenim balkonima, vijencima, dimnjacima, raznobojnom kermikom, raznih oblika i veličine, greškom je sazdana na Cetinju, jer je arhitekta koji je istovremeno pravio projekte ambasada u Kairu i na Cetinju, poštanskom greškom poslao plan kairske ambasade na Cetinje a cetinjske u Egipat. U bivšoj ambasadi su bili pomoćnici ministra i načelnici, a niži oficiri i isljednici u jednospratnoj betonskoj zgradi u dvorištu, u kojoj su pred Drugi svjetski rat stanovali niži žandarmerijski oficiri i podoficiri. Smuta okasnjelih ideja, okasnjelih vremena i prožimanja suprotstavljenih škola i stilova nigdje se tako groteskno ne susrijeću kao na ovim civilizacijskim periferijama: koliko je nekadašnja francuska legacija elegantna i kitnjasta toliko je pravougaona žandarmerijska nastamba s četvrtastim prozorima bez balkona, koju su Cetinjani kasnije nazvali Let iznad kukavičjeg gnijezda, grdna bez lijeka. Mášû je, pak, dok je onako sitna prilazila velikoj ulaznoj kapiji, jednako prestrašila elegancija i otmjenost ambasade koliko i neuglednost dvorišne zgrade, u čijim su vodoplavnim podrumima, bez ležaja i pokrivača, čamili pritvorenici.
– Sjedi – isljednik joj pokaza rukom, tačnije dugačkim tankim prstima koji kao da nijesu rasli iz šake neko iz zgloba, i podsjetili su Mášû na vilée za plastenje sijena koje je vidjela u izlogu gvožđarske radnje Zeka Šestana.
– Znaš li zašto sam te zvao – ni krakati dugoprsti isljednik je nije persirao.
– Ne znam.
– Znaš ti dobro. Znaš… Nemoj da te ja podsjećam. Pričaj.
Isljednik je gledao prodorno, kao da će joj iz zjenica isisati neko mračno priznanje.
– Šutiš, a? Dobro da ti osvježim pamćenje. Jesi li poznavala generala Karla Tućija, komandata divizije Mesina? Znači, ne sjećaš se. A jesi li znala Krsta Popovića, ratnog zločinca, komandanta, krilaša, zelenaša, kako li su se ono zvahu?
Isljednik se prijeteći podbočio spreman da konačno otkrije optužbu.
– Ti si bila prevodilac tajne korespondencije između generala Tućija i Krsta Popovića. Tobož ste ti i profesor Dragićević čuvali muzej od Talijana, a ustvari ste radili za njih. Pričaj. Ko priznaje pola mu se prašta. Mi znamo da oprostimo. Mi smo humani. Nijesmo mi kao one fašističke zvijeri koje si služila.
Mášâ je htjela protestvovati, ali grlo joj je bilo suvo. Nije imala skoposti da nešto kaže, na primjer: Nijesam. To mi neko podmeće. Ipak je smišljala kako će saopštiti svoju jedinu krivicu koja joj je pala na pamet. Jer, dvojicu generala je vidjela samo jednom, na proslavi rođendana Vitoria Emanuila III, u rezidenciji novog guvernera Pircija Birolia. Popović joj je, nakon što je pozdravio, zamolio da mu pomogne u ćaskanju s Tućijem, jer, rekao je, ja dobro razumijem talijanski jezik, ali ga slabo govorim.
Isljednik i Mášâ su se mjerkali kao mačka i miš koji je uhvaćen u stupicu. Utoliko zazvoni telefon na isljednikovom stolu.
– Izvolte – javio se isljednik grubim glasom, onda mu je lice postalo blaže.
– Razumem, druže pukovniče – i glas mu je utanjio. Sklopio je otvorenu svesku sa stola, ustao je i nekako iz navike ili zbog uzbuđenja još više zategnuo kožni opasač sa velikom metalnom petljom. Dok je navlačio dugački kožni smeđi kaput okrenuo se prema osumnjičenoj.
– Nemoj da napuštaš Cetinje. I nemoj da ideš na posao dok ti ja ne kažem. Sad idi kući – pokazao joj je onom grabuljastom rukom prema vratima
Mášâ je svaku noć dva put okretala ključ u bravi na spoljnim vratima kuće očekujući novi poziv iz Ozne, a onda je nedjelju dana prije druge godišnjica oslobođenja Cetinja stala u red za tačkice – kilo ulja, kilo geršle i pet kila brašna – koje su nezaposleni građani dobijali jednom mjesečno. U salonu sestara Vulekić se nije pričalo samo o dvije stvari. O politici i siromaštvu. Igračice bridža nijesu spominjale komuniste – posebno otkad su se počeli među sobom proganjati i hapsiti – zato što su ih se bojale, i o poraženim nenarodnim elementima takođe nijesu razgovarale, jer bi se zbog njihovih istorijskih i političkih sporova na pasja korita posvadile. Marija Niković nije podnosila zelenaše, ili talijanaše, kako ih je posprdno krstila, a sestre Vulekić su Jugoslaviju zvale jugoslovija. Jednom se starija, brzoreka Jeslisaveta Vulekić, tek uzgred sjetila kralja Nikole, i Marija je sijevnula: Ne pominji mi ga. Dabogda mu zemlja kosti izmetala. O siromaštvu, koje ih je zadesilo, nije se govorilo jer su Marija i Mášâ bile suviše gorde, a sestre Vulekić djetinjaste. (Najobimnija knjiga na crnogorske teme bila bi istorija gladi. Ili – stida od gladi). Ipak, sestre Vulekić, kakve ih je bog dao, ne bi se ustručavale priznati svoj nezasluženi usud, da i u doba Rezolucije Infombiroa nijesu mogle svoje gošće počastiti čašicom šeri-brendija, lokumom ili kockom američke čokolade.
Mášâ se nije mogla čudom načuditi otkud roba iz diplomatskog magacina, koju su dobijali samo članovi Vlade i visoki partijski, vojni i policijski činovnici, u kući reakcionarki. Ipak, nikad se nije pitala otkud Vulekićkima pare, jer su joj novac, kao i putevi do njega, uvijek bili misteriozni. Svako s tri čiste se morao zapitati, kako to da su hotel, zgrade, zemlja u Ulcinju, magacini za žito i drvenu građu u Zelenici, i sva ostala imovina Vula Vulekića, osim prizemlja kuće na Dvorskom trgu, poslije rata među prvima nacionalizovana, a kod sestara Vulekić možete na stolu naći sve one preslačke koje donose Lidiji Jovanović, supruzi novog crvenog Gospodara Blaža Jovanovića. Zagonetka je utoliko bila veća jer ni same sestre nijesu znale u kojemu je ćupu njihova domaćica i daljna rodica Milica sakrila blago, niti preko koje veze, iz strogo kontrolisanih diplomatskih rezervi, uzima američke čokolade i engleski štof.
Sestre nijesu bile pretjerano očarane svojim privilegijama. Uvijek su mislile na ono što su izgubile, i zato su se lakomisleno smijale Milici, njenoj prostodušnosti i tvrdoglavosti. Kao i prosto nevjerovatnim činjenicama da nikad nije bila bolesna, da se nikad nije požalila i da nije ništa tražila za sebe, osim dvije preobuke, ljetnju i zimsku. Za sve ove godine sestre nijesu prozrele ono što je njihovom ocu bilo jasno kao dan, još prije četrdeset godina, kad je hitru i snažnu prispjenicu muških šaka i velikih konjskih zuba, ali plavih očiju bistrih kao zora, izabrao između ostale djece u kući svog drugobratučeda Petra Đukanova iz Čumojevice, koji je imao pet sinova i sedam kćeri. Milica Petrova, kako je zvao njen gazda i rođak, nije bila samo vrijedna i povjerljiva, nego se ubrzo pokazalo pametna kao čela: da brzo računa i dobro procjenjuje ljudske karaktere. Tako ju je stari Vulekić, u dvadeset godina koliko mu je služila opismenio, upoznao s gradskim manirima i pokazao joj mnoge tajne trgovačkog zanata. Stalno joj je svakodnevno ponavljao, makar po dva puta, da je pare teško steći a lako prosuti.
U potonje vrijeme znao je priupitati za mišljenje o nekoj investiciji ili o pouzdanosti ovog ili onog saradnika i konkurenta. Nije se toliko sâm oslanjao na Miličine procjene koliko je iznova provjeravao njenu domišljatost i zdrav razum. Vule Vulekić je sedam dana nakon raspuštanja beogradske skupšine i uvođenja lične diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, na veče julijanske Nove godine, dobio nesnošljive bolove u stomaku. Bolovi su bili toliko jaki da se cijelu noć premještao s kreveta na pod i obratno. Ujutro je došao doktor Novikov, koji je operisao i albanskog kralja Ahmeda Zogua, i čim je vidio bolesnika rekao da ga odmah povedu u bolnicu, jer je vjerovatno dobio splet crijeva, što zahtijeva hitnu operaciju. Trgovac se, za razliku od albanskog kralja, nije probudio poslije operacije, ali je prije ulaska u hiruršku salu bio dovoljno priseban da traži nasamo razgovor s mladom rodicom čiji su obrazi bili vazda rumeni, ljeti i zimi, kao onoga dana kad je uzeo kraj ovaca i preko Simunje i Pišteta doveo u Cetinje. Uhvatio je za ruku snagom koja ju je iznenadila, i pogledao je svojim crnim zjenicama koje su bile žive, ali duboke kao da su bez dna. Kao da je u toj bezdanici uvijek bila velika praznina. Ako ovoga puta ne preteknem vas će teret past na tebe. Zato me slušaj dobro: ne prodaj ništa, ne zajmaj nikome. Stavio sam u tastament da se ništa bez tebe ne može prodat, i da ti se niko ne smije miješat u rabotu. One moje šćeri sve bi ovo za godinu raskuble… One su vazde tuđijem zubima leb jele… Zastao je malo, škrgutnuo je zubima, kao da ga je probo užareni mač. Nikad se ovđe nije znalo što nosi dan a što noć. Ispod moga kreveta, ispod poda, naćeš jedan kovčeg s dukatima. Za veliku prešu ili veliku nevolju.
Dvije daske ispod kreveta u domaćinovoj spavaćoj sobi nijesu bile zakovane ekserima. U sanduku od trešnjevog drveta dugačkog četrdeset santimetara, širokog i visokog upola manje, koji je spolja ukrašen srebrom i sedefom i sa strana utvrđen kovanim gvožđem, na iznutra obloženom crvenom plišu bilo je 286 zlatnika od dvadeset franaka s likom Napoleona Bonaparte. Sandučić je imao neobičan put, kao što je to često s lijepim i mrtvim stvarima. Najprije ga je jedan propali trgovac, Grk, založio u starinarnicu Jorgosa Mavrovunjosa u Smirni, a onda je zapao za oko poznatom skadarskom zlataru Đonu Vuksanaju, i on ga je trideset godina držao u velikoj čeličnoj kasi s dva ključa, zajedno sa zlatom, trgovačkim ugovorima, tapijama na zemlju, spiskom dužnika. I ko zna koliko bi ga još čuvao, jer mu nije smetao ni koristio, a uvijek ga je volio pogledati, da prilikom osvajanja Bardanjola i pregrupisavanja crnogorskih trupa za ulazak u Skadar, poručnik Galjo Ujkin nije zamolio svoga pobratima Dunjaša Tujovića, potkomandira grebačke čete, da, pošto će Katunjani s Vasojevićima prvi ući u grad, pripazi pobratima njegovog oca Đona Vuksanaja. Mladi poručnik crnogorske vojske se prepao da bi bogati trgovac, koji živi u velikoj kući s dvanaest soba na samom ulazu u čuveni skadarski bazar, kojemu nije bilo ravna odavde sve do Bagdada, u opštoj gunguli i besporetku kad jedna vojska ulazi i druga napušta grad, nekome nesoju i orijatu, a takvih je bilo u svim vojskama, ne padne na pamet da orobi i ubije trgovca. Dunjaš ga je veselo potapšao po ramenu, kao i dok su se pripremali za ispite u oficirskoj školi na Obilića poljani. Galjo Ujkin je bio najbolji u klasi, ali je uvijek imao tremu pred ispite, da se ne osramoti pred drugima. Ne boj se pobratime, pričuvaću ti ga dok ti ne dođeš.
Galjo Ujkin je sjutradan jedva dočekao da umarširaju u Skadar, da makar na pola ure posjeti staroga trgovca na čiju riječ si mogao uzeti pola Malesije. Istrčao je uz skale velike obijeljene kuće, na terasu koja se prostrla nad velikim kamenim voltom. Ulazna kućna vrata su bila otvorena, i iznutra mu se učini da nešto cvili – mače ili žensko čeljade. Kako je kročio preko kućnog praga, imao je što vidjeti: očevom pobratimu je zjapila velika rana na grlu. Grkljan i vratne žile su mu bile prerezane, sve do kičmenog stuba. Ljulja, žena Zefova, tukla se šakama u prsi, ali kad vidje naoružanog muškarca na vratima, s crnogorskom kapom na glavi i bijelim malisorskim čakširama, utihnu. U prvi mah ga nije poznala, a onda mu raširenih ruku krenu u susret. Ljulja mu je, kao da je bez duše, pričala – toliko brzo da su joj riječi prestizale jedna drugu – kako je juče banuo u kuću jedan stasiti crnogorski oficir čiji su brkovi ličili na krila od lastavice. Zef joj je predstavio gosta, kad im je donosila kafu i rakiju, da je pobratim Galja Ujkina iz Zatrijepča, sina njegovog pobratima Ujka Tomina Dedivanovića, koji ga je poslao da im se nađe s ruke ako zapadnu u nevolju. Popili su još po jednu rakiju, pa još po jednu, onda je gost rekao da mora da krene i da će opet sjutra navratiti. Okrenuo se s vrata, i rekao Zefu: Učini ono što sam ti rekao. Ljulja mu je još ispričala da je Zef cijelo popodne nešto preslagao u svojoj sobi, i da je čula kako škripe vrata od velike gvozdene kase. Za večerom je bio nešto sjetan, i legao je ranije nego prethodnih večeri. Ona te noći nije čula ništa sumnjivo – jer kad utvrdi san ne bi je ni topovi probudili – a sluškinja Mara nije ni mogla ništa čuti jer je spavala na donjem boju kuće. Ujutro kad je ušla u Zefovu sobu snemogla se i iz ruku joj je ispala tacna s šoljom crne kafe i lokumom.
Tačno dva i po mjeseca poslije osvajanja Skadra, dan uoči odlaska na Bregalnicu, 7. juna 1913. poručnik Dunjaš Tujović će kupiti kod Vula Vulekića, za trista napoleona u zlatu, jednospratnu kuću u Ivanbegovoj ulici i deset rala zemlje pod maslinjakom u Valdanosu kod Ulcinja. Galjo Ujkin, koji je poslije odstupanja iz Skadra postavljen za komandira krilaša u Đakovici, dva puta je slao pisma Dunjašu Tujoviću, u kojima ga pita za zdravlje, i još da bi se volio s njim viđeti u vezi jedne stvari. Dunjaš mu nije odgovarao niti su se gledali do 20. januara 1916, kad je Galjo Ujkin, u velikoj masi ljudi na Plavnici, koja se gurala da uskoči u parabrod Rumija, spazio pobratima kako preko malog pontona uskače na već prepunu palubu gurnuvši u vodu nekog čovjeka u lacmanskom odijelu, koji je stojao ispred njega i već je bio jednom nogom zakoračio na brod. Galjo Ujkin je potrčao i nekako se probio do malog čamca sa daskama koje su se naslanjale na palubu broda, jer ljudi koji nijesu uspjeli uskočiti u posljednji vapor što je krenuo na zli put, u progonstvo, za Gospodarom, počeli su se razmicati. Brod je taman isplovljavao čudno iskošen, kao da će se svaki čas prevrnuti. Dunjašu, prodorno viknu Galjo Ujkin. Dunjaš streknu, ali se u isti čas pribra i bezočno pogleda kroz njega, kao kroz ledenu jezersku vodu. Galjo Ujkin se uzaludno uhvati za nagant, jer se brodić i dalje ljuljao, a putnici na njemu su se lelujali, praveći živi zid natiskani jedan preko drugog.
Tripko Tujović, sin Dunjaša Tujovića i Patricije Bonomi, iz Kazerte, kćerke apotekara dotora Leonarda Bonomija, obično bi prve i zadnje subote u mjesecu svratio oko podne u zgradu bivše belgijske ambasade na Dvorskom trgu, u vrijeme kad su igračice bridža odlagale karte. Njemu i Olgi Serdarevoj, rahitičnoj kćerki serdara Joka, kojemu je kralj Nikola rekao da je ženski branio Lovćen, a poslije 1918. od Nikolinih protivnika doživio još goru sudbinu (bjelaši su ga zatukli dok je pio vodu iz jednog ubla na Obzovici), nijesu bili rado viđeni gosti u salonu bivšeg belgijskog poslanstva. Olga je bila odveć neugledna, a iza Tujovića su se vukli nekakvi mračni repovi. Jer, niko nije znao zašto je i zbog čega, dvije godine prije Drugoga svjetskog rata, došao iz Fijume. Jedna od pretpostavki je da mu je otac iz Argentine pisao da se vrati na Cetinje kad završi maturu, i da će i on za njim uskoro doći, druga je da je pobjegao od očuha nekog prgavog policijskog narednika rodom iz Kalabrije koji mu nije davao oka otvoriti, treća priča, koja od rata naovamo cirkuliše, ima najviše osnova: da je po zadatku Partije došao na Cetinje. Jer, da nije bio dvostruki špijun, Ovrin i partizanski, ne bi u ratu bio policijski tumač okupatora u isljeđivanju ilegalaca i komunističkih simpatizera, a poslije rata postavljen za zamjenika direktora Centralne narodne biblioteke. Tripko je za razliku od svoga oca, šesnog i zamašitog Katunjanina, onako tankonog, tankognjat, s velikim opuštenim trbuhom i opuštenom donjom usnom, Mášî Jergović ličio na trudnoga mrava. Posebno je bio antipatičan Mariji Niković. No, trebalo je proći mnogo subota, dok su još bile same u salonu, prije nego će ona svojim partnerkama u igri karata gotovo šapatom kazati: Ovi Tujović dolazi ovamo da nas špija. Nekoliko minuta su ćutale, i onda je Mášâ, koja je rijetko govorila o drugim ljudima, pokušala da ih malo umiri: Bolje je da nas on špija. Ako nas odista špija. Nego neki koji nas ne poznaje, pa da mora izmišljati svakakve gluposti.
Nijedna od igračica bridža nije primjećivala da se Tripko i Milica domunđavaju očima, i da se domaćica ispraćajući gosta do ulaznih vrata zadržava s njim malo duže nego s ostalima. Milica je Tripku jednom u dva mjeseca stavljala u spoljni džep sakoa zlatni napoleon, koji je on mijenjao kod nekoga – partijskog ili policijskog glavešine – za pedeset hiljada dinara i veliku papirnu kesu namirnica iz diplomatskog magacina. Tek pošto je diplomatski magacin zatvoren, i numizmatika i antikvarni predmeti ponovo postali stvar javnog prestiža i kod nove elite, Milica je prorijedila mijenjanje napoleona preko Tripka Tujovića. Zlatnike mu je sad donosila otprilike svaki šesti mjesec, kao i novim mušterijama, Voju Sapaganu i Daru Mačku, koji nijesu znali za Tripka. Ali, i Mačak i Sapagan, za toliko godina međusobne saradnje i zavisti, prijateljstva i nezbora – nijednom jedan drugome nijesu pomenuli Miličine napoleone, iako su obojica sumnjali da ih ona prodaje jednome i drugome.
————2.
Marka Nikovića su mlađi ljudi, posebno sportisti, bolje poznavali po nadimku nego po prezimenu. Kad biste pitali boksere, kojima pamćenje i koncentracija nijesu jača strana, ko je Marko Niković, jednima bi trebalo malo vremena da se sjete, a drugi ne bi imali pojma za koga ih pitate. Ali, kad kažete Marko Crni, onda će svako ko je ušao u boksersku salu, ili jednom pratio boks meč na fudbalskom stadionu Lovćena, u dvorištu Vladina Doma ili u menzi Oboda, znati o kome se radi. Marko Crni je postao legenda, a niko ne zna kad i na koji način. (To su one mutne priče koje se prenose od usta do usta, kojima svako ponešto doda ili oduzme, i onda više niko ne može pouzdano svjedočiti o mjestu i datumu kada su nastale). Legenda je govorila da je Marko Crni prije Drugoga rata ubio nekoga Njemca na ringu. Poslije toga meča ga je posebna ljekarska komisija pregledala i ustanovila da ima smrtonosni udarac: da će morati napustiti boks, ili će mu hirurškim zahvatom djelimično onesposobiti žile iza šake, i tako oslabiti ubilačku desnicu.
Fabula mnogih legendi je naivna, ponekad i glupa, ali da bi zaživjela u kolektivnoj svijesti mora biti lijepo ispričana i potreban joj je izvjesni protok vremena da sazri, da se ujenči i upitomi u glavama prostodušnog puka. Bajka o udarcu koji ubija kao puška, nije bila posebno inventivna niti se oslanjala na neki događaj u davnoj prošlosti, iako su mnogi Dubovičani i Donjokrajci, bez ostatka, vjerovali u nadnaravnu snagu crnoputog dvometraškog Apolona. Zaludu se Šuler, predratni fudbalski sudija i stari sokolaš, upinjao iz petnih žila da u Milušinoj pećini objasni pripitim mladim šoferima kamiona transportnog preduzeća Bojana – koji su nakon primljene plate sastavili dva astala na sredini kafane – da Marko Crni nije boksovao prije rata, nego da ga je jedan partijski komesar četrdeset pete, vidjevši ga onako snažnog i velikog, poslao na kurs za bokserske trenere u Beograd, koji je vodio čuveni Luka Popović. Momci rođeni na selu skloniji su od drugih davati pojavama značaj koje one inače nemaju, pa su se osjetili lično povrijeđenim – kao da ih ufašaje u laž – kao da oni nijesu čuli ovu priču ranije od ljudi na čiju se svaku riječ možeš zakleti.
Šuler im nije rekao, ili možda nije znao, da fama o smrtonosnoj desnici nije, ipak, bila potpuno bez osnova, iako je tačno da Marko Crni nikada nije boksovao niti je, srećom, neko umro od njegova udarca. (Uistinu, niko nije bio toliko lud da s njim traži kavgu). Jer, on se samo jednom potukao u životu, i njegovome protivniku bi, da je bio malo slabije građe, život visio o koncu, jer ionako je trebalo dobrih par sati da ga povrati u svijest. Protivnik Marka Crnoga u tuči nije bio bilo ko, već Dima Gerasimovič, sin bivšega ljekara ruske carske familije i balerine Boljšog teatra, prvi cetinjski bilder i performer, koji je petkom, na pazarni dan, iz čista mira, nasumice provocirao i mlatio seljake. Od svih galioština Ludoga Dime, kako su ga zvali u pjaci, najčuvenija je bila ona priča o njegovoj prvoj reakciji na glas o objavljenoj kapitulaciji Stare Jugoslavije. Isti čas kada je obznanjeno da je Vlada u Beogradu potpisala kapitulaciju nastao je opšti haos i bezvlašće: svjetina je nagrnula na magacine brašna, soli i gaza, a Dimi se konačno ukazala prilika da svima pokaže dugo nagomilavani prezir i mržnju prema čobanskoj usmenoj kulturi i epskoj patetici. Uzeo je veliki kasapski nož i krenuo prema zgradi nekadašnjeg Vladina doma. Na zidovima sale bivšeg kraljevskog parlamenta, unutar gipsanih okvira, bile su postavljene idealizovane slike velikih formata crnogorskih ratnika s brcima, džeferdarima i sabljama, koji se bore s adždajama, lavovima, Turcima, nekog talijanskog romantičkog slikara. Iako je Rus bio visok i krupan čovjek morao je-usput, od Ibra Mirice, uzeti molerske stube, da bi mogao dohvatiti i sasjeći u tirinte džinovska ulja na platnu.
Dima je, kao što je to obično radio petkom, sedmi dan poslije Velikog petka 1936. pravio vratolomije svojim velikim motorom s vjetrobranom marke guci. Naglo je zaokrenuo motor i iza sebe digao veliku prašinu, tako da se jedno magare utovareno kastradinom u kotarinama i suvim njeguškim sirom u antrešelju počelo gicati zadnjim nogama i vrćeti u krug, usplahireno od dotad nepoznatog zvuka koji mu je stravičnije odlijegao u ušima od noćnog zavijanja kurjaka. Starac koji je išao dva koraka ispred svoje žene i magarca uzaludno je pokušao uhvatiti uzdu bestije i smiriti ga, i onda se ljut i nemoćan okrenuo prema motorciklisti sa štapom uzdignutim iznad glave. Dima je, kao od šale, uhvatio starca za ruku iza šake i oteo mu štap. Malo je zastao, i vrh štapa uperio prema starcu, kao mač, da ga s njim udari, ili prepadne, i napravi još jedan štos za uveseljavanje ulične balafurdije. U djeliću sekunde štap je iza Diminih leđa povukla jedna crnoputa ruka, takvom snagom da je izrezbareno orahovo drvo iz ruku Rusa ispalo kao iz mrtvih. Iznenađeno i ljutito Dima se okrenuo, i skočio s motora koji je prevrnuo na šoder, i viknuo:
– Što ćeš Crni Arapine? Hoćeš li da ti jebem majku?
– Prije nego što je Rus stigao zamahnuti, Marko Crni ga je pogodio u vilicu, s desne strane. Strahoviti udarac ga je podigao od zemlje, kao lutku na koncu. Za trenutak je lebdio s nogama iznad zemlje, i licem pao na šoder i pržinu, nedaleko od motora koji se još nije bio ugasio.
Na bokserskom treningu nije bilo vike i dozivanja, kao recimo na treningu košarke ili rukometa, jer je Marko Crni govorio tiho, toliko tiho da je u sali morala biti potpuna tišina da bi ga čuli svi takmičari i pomoćni treneri. Uvijek je zborio istim jednoličnim glasom gledajući sagovornika u oči, kao što to radi ljudi koji su uvjereni u svoju važnost i značenje onoga o čemu govore. Rijetko je kad trebao podviknuti – ako se to tako može nazvati, jer mu je u ljutnji glas bio prigušen, promukao – zato što su i Rički, Veko, Ćobi, srednjaši i poluteškaši, drski do bola i jaki kao zemlja, koji su znali i organe reda pobosti na nos, stojali su pred njim kao mala djeca. Više su se bojali njegovih kritika nego batina i mračne samice u Bogdanovu Kraju, prepunoj ogromnih pacova koji kidišu na miris ljudske krvi.
Marku Crnome je autoritet stvarao i novi sistem, jer u komunizmu se sportisti ne uče samo vještinama nego se i vaspitavaju. I njemu je nova klasna ideologija počela ulaziti pod kožu i rušiti porodične predstave o komunizmu, pošto je shvatio da novi kolektivistički poredak pogoduje razvoju sporta i masovne fizičke kulture. U intervjuu Pobjedi od 28. 12. 1956, Marko Niković, između ostaloga tvrdi da organizovanost sportskih klubova i stepen razvijenosti masovne fizičke kulture najbolje očituju prirodu i naprednost jednoga društva. (Savo Jovićević je tvrdio da je ovakvu jezičku konstrukciju nije smislio Marko Crni nego Anton Zadrima, dopisnik Pobjede sa Cetinja). On je bez ostatka vjerovao da je dobro što se o sportskim klubovima brinula vlast, jer i najgora država mu se činila bolja od predratnih pokvarenih trgovaca, vlasnika klubova, koji kradu i narod i državu. Istini za volju, i nova vlast je poslije Rezolucije Infombiroa i sukoba sa Staljinom postala malo popustljivija prema klasnim neprijateljima i saradnicima okupatora. Sad su dvostruko žešće i surovije proganjali njihove dojučerašnje drugove, rusofile, koji su maštali o velikoj slovenskoj komunističkoj zemlji, od Jadrana do Japana, i Marko Crni je, bez posebnog povoda i premišljanja odlučio da napiše molbu da ga prime u Partiju.
Crvenu knjižicu je zaključao u gornju fioku masivnog drvenog stola u kancelariji Saveza za fizičku kulturu (SOFK-a), na kojoj je tamno crvenom bojom, u obliku četvrtastog pečata, otisnuto ime proizvođača i godina izrade (Viola Breša 1909). Orahovi sto je, sa još ovakvih jedanaest, kupljen u povodu velikog Gospodarevog jubileja i proglašenja kraljevstva, za potrebe Vojnoga stana i ministarstva inostranih djela. Sto se nalazio s lijeve strane od vrata u sobi koja je nekad bilo prijemno odjeljenje za generalštab i oficirsku školu: i da je mogao pričati, kao što nije, svakako bi pripomenuo onome koji ga je najduže koristio – ukupno dvadeset šest godina, devet mjeseci i dvanaest dana, i provjeravao je li zaključao gornju fioku svaki put prije odlaska kući – da je prvu noć u Vojnome stanu, između 12. i 13. jula 1910, na grubo oblanjanoj, isto tako novoj stolici, iz radionice Steva Grka, sjedio iza njega, gladeći bojažljivo dlanovima glatku stolnu ploču sinjske orahovine, kadet Jole Blažov Bošković, mlađi brat Marije Niković.
Marko Crni ne bi mogao podnijeti da mu majka Marija otkrije još jedno izdajstvo, ukoliko bi mu se desio maler da mu uveče dok skida sako iz džepa ispadne partijska knjižica ili da mu je đeneralica nađe u natkasni pored kreveta, u kojoj je držao sportske diplome i lična dokumenta. Jer, još mu nije oprostila što nije pošao očevim i đedovim stopama, i postao ađutant kralja Aleksandra ili makar pobočnik Janka Vukotića, u Sarajevu, u komandi Druge armijske oblasti. Partijsku članarinu je redovno plaćao, ali je nevoljno dolazio na sastanke mjesnog odbora Partije. Obično je sjedio u zadnjem redu, kao na iglama, slušajući čitanje dokumenata s posljednjeg Kongresa Komunističke partije Jugoslavije, i kritike takozvanih antisocijalističkih pojava sastavljene od fraza, opštih mjesta i lokalnih ogovaranja. Nije se uključivao u diskusije niti ga je sekretar mjesnog odbora nešto zapitkivao. (I on i Partija su, u ovom slučaju, bili zadovoljni, jer nijesu previše tražili niti davali jedno drugome). Ipak, članstvo Marka Crnog u komunističkoj partiji je imalo jednu očiglednu pogodnost: postavili su ga na upražnjeno mjesto sekretara Sofke, i više ga nije mogao gnjaviti neki član gradskog komiteta, koji ne razlikuje vratilo od razboja ili džudo od karatea, da mu se podnose raporti o moralno političkoj podobnosti trenera i takmičara.
Anton Tonći Zadrima u svom neobjavljenom feljtonu o istoriji cetinjskog sporta napisao je da je Marko Niković jedna posebna vrsta sportskog fanatika i hedoniste. Da je novinar prije smrti ovaj obimni tekst sa pedeset pet kartica novinskog proreda ponudio Pobjedi, urednik rubrike bi vjerovatno prekrižio sportski fanatik i hedonista, jer je ova sintagma nerazumljiva običnom čitaocu provincijskog dnevnog lista. Komplikovane istine i aporije ne treba nuditi dnevnim novinama, jer čitalac se može poistovjetiti samo s fanatikom ili samo s hedonistom, a ne istovremeno s jednim i drugim. (U pomenutom intervjuu Pobjedi iz 1956. on je novinaru Zadrimi rekao: Ako ćeš da vidiš kakav je čovjek, pitaj ga što misli o sportu. Urednik sportske rubrike je izbacio ovu rečenicu, jer se sjetio da drug Blažo Jovanović, nije baš bio sportski tip).
Ipak je istina da je Marko Crni toliko uživao u svakom sportu da se nikad nije do kraja opredijelio za treniranje samo jedne discipline. Njegova stalna dilema između fudbala i atletike osudila ga je na osrednjost. Vrhunski fudbaler nije mogao postati, iako je bio brz u dugom šprintu i nenadmašan u igri glavom, jer nije dovoljno okretan na malom prostoru, a veliki rezultat u ono vrijeme u desetoboju mogao je postići samo u Beogradu ili Zagrebu, gdje su takmičenja bila česta a treneri za trkačke i bacačke discipline školovani profesionalci. Na atletskom prvijenstvu Zetske banovine 1934. godine, koje je održano na starom stadionu Lovćena, Marko Crni je ubjedljivo pobijedio u skoku u dalj i bacanju koplja. Diplome za prvo mjesto mu je uručio čuveni atletski trener Đerđ Farkaš, koji ga je nagovarao da ide s njim u Beograd i da će za godinu do dvije oboriti rekord Jugoslavije u desetoboju. Omaleni Mađar mu je obećao stalni posao u beogradskoj pošti, jer je predsjednik BSK-a Toša Kaloperović bio direktor pošte. Marko Crni se o Mađarevoj ponudi mnogo manje dvoumio nego što je to učinio prije pet godina kad ga je majka Marija nagovarala da upiše vojnu akademiju.
Marko Crni nije bio maštovit čovjek. U njegovoj ambiciji nije bilo žudnje za otkrivanjem: cijeli život je disciplinovano ponavljao iste rituale, satnice i pokrete. On nije mogao sebe zamisliti u nekoj beogradskoj podstanarskoj sobici, u zagušljivoj kancelariji s još tri poštanska službenika. Smetala mu je velegradska anonimnost. Jer, na Cetinju su ga znali već otkad je krenuo u prvi razred osmoljetke, i on je pamtio sve malo i veliko što je učestvovalo u gradskom životu, iako je o većini tog svijeta razmišljao kao o mogućoj publici na mečevima ili kao o statistima na nekom sletu ili sceni, jer male su ga gradske kuće posložene na pravocrtnim ulicama podsjećale na sive kulise golog kamenja. S druge strane se grozio muškog intimiziranja, ljubljenja po tri put u obraze, pijanog čojkanja, i nedostatka uviđavnosti: kad te iz čista mira počnu propitivati, kolika ti je plata, koje si godište, što se ne ženiš. Ipak mu je prijalo što svi znaju okle je i čiji je, jer je naučio živjeti s legendom o svojoj smrtonosnoj snazi. Zato je još više modulirao tihi jednolični glas lišen emocija, da na taj način ništa ne promijeni, a ipak da stvori nevidljivi zid oko sebe, koji će ga sačuvati od onog pitanja koje je najviše mrzio: Što se ne ženiš? U toj lažnoj plemenskoj solidarnosti koja je izvirala iz vjekovne zebnje za muškim potomstvom, koje će ih hraniti i braniti, osjećao je pomiješanost gluposti i prikrivene pakosti, a ponekad samo pukog blebetanja, tek reda radi. Nije znao jesu li mu teža pitanja onih blentavih, ili zlomislenih, koji su naravno znali zašto sin Petra Nikovića i unuk Blaža Boškovića, s istom đevojkom ide četrdes godina, i još je ne ženi.
Vječita Markova vjerenica Danica Kamban je bila rasna plavuša, bijelih ravnih zuba i glasa koji je podsjećao na žuborenje planinskog potoka. Ona je dvanaest godišta bila mlađa od njega, a njih dvoje su trideset godina čekali da se vjenčaju: da umre ona nadžak baba. Mariji se nije umiralo, a njima dvoma se činiulo da stare brže od nje. U cijeloj ovoj priči je najgore što Danici nije bilo mane, osim jedne, na koju nije mogla uticati. Jer ona nije birala oca. Njen otac Vojo Kamban, poznatiji kao Vojo Maragun, kao što se vidi iz nadimka, bio je stolar, zanatlija zlatnih ruku, ali nije mogao biti párta s vojvodskom i generalskom kućom Nikovića. Marija Niković bi prije ukopala sina, pa neka je jedan u devet domova, nego da prijateljuje i sjedi za istim astalom s takvijem tankolozovićem. Marko Crni je, da se ne omrazi majci, ili samo iz konformizma, sve ove silne godine konačio u svojoj kući u Bajovoj ulici 58, iako su ljubavnici imali stan Daničine tetke Gordane – koja je živjela kod kćerke i zeta u Donjem Polju – u Kući Pajevića, staroj nacionalizovanoj zgradi građenoj s kraja 19. vijeka.
U sve ove godine čekanja i skrivanja Marko Crni se svega jednom nakanio da kao muškarac, nešto preduzme. Bilo je to sredinom maja 1953. godine, tačno dvanaest godina otkad je on spazio Danicu u špaliru omladine koja s cvijećem dočekuje Viktoria Emanuila III. Nesvjesno joj je mahnuo rukom, iz poveće grupe znatiželjnika koja je stojala ispred zgrade bivšeg bugarskog poslanstva, kao da je odnekud zna, i ona je dotrčala do njega, kao da su već godinama zajedno, čim je patuljasti kralj ušao u Dvor u pratnji guvernera Macolinija i nekolicine starih zelenaških prvaka.
Konačno je bio vakat da sin, koji je već dvije godine bio ušao u petu deceniju života, nešto s majkom prozbori o svojoj ženidbi, jer je i ona morala čuti ono o čemu šuška cijeli grad. Jer, ako iko zna gdje čija kokoška snosi jaja, onda su to sestre Vulekić, i da nije bilo zapitkivanja i tračarenja u senatu baba – kako je kandidat za mladoženju krstio igračice bridža – možda bi Marija Niković bila malo popustljivija u pitanju odabira snahe. Učinilo mu se da je došao dobar momenat da s njom popriča o svojim planovima, jer, Mariji već dva mjeseca nije crna mast točila iz očiju. Opet je sina, kao nekada u staro vrijeme dok je išao u osnovnu školu, na stolu čekala čaša cijeđene narandže i limuna, i on se ponadao da su to možda znakovi majkine staračke sentimentalnosti i senilnosti. (Sinoć mu je iz metalnog važa, koji je bila sakrila ispod zimske posteljine u šifunjeru, izvadila džepnu doksu s zlatnim poklopcem: Na, ovo ti je od oca ostalo). Marko Crni nije mogao pretpostaviti razlog majkinog raspoloženja: nije znao da jeTripko Tujović rekao u povjerenju Jelisaveti Vulekić da će vlast uskoro priznati penzije udovicama oficira iz balkanskih ratova, koji su bili nosioci Obilića medalje i Danilovog krsta. Jelisaveta joj je još šapnula, dok je pratila hodnikom prema izlaznim vratima, da joj je rekao čovjek koji zna da komunizam u Rusiji poslije Staljinove smrti neće ostati ni godinu dana, a onda će Amerikanci i Englezi oboriti Titov režim. Marko Crni je sačekao da majka svari crnu gorču kafu za njih dvoje. (Prvi gutljaj mu je od uzbuđenja zamalo zapao u dušniku).
– Ja bih da se ženim.
– Ženi se… Imaš li đevojku?
– Imam.
– Kako se zove?
– Danica …Kamban.
– Nju mi u ovu kuću nećeš dovodit. Mimo ove kuće široka ti sva četiri puta.
Marko Crni više nije pričao o ženidbi ni s majkom ni s ljubavnicom. Danica je svake godine oko Đurđevdana, dok nije minula četrdeset ljeta, imala napade histerije, jer je izgubila narok, a mogla se udati ka ijedna druga Cetinjanka, da je danas vrsnice, koje joj nijesu dostojne ni noge oprat, tobož sažalijevaju a ustvari joj se rugaju… Marko Crni je dok se Danica ne istutnji izlazio napolje, i sjutradan su se oboje pravili Englezi, kao da se nije ništa desilo.
Cetinjski boks je pao na niske grane nakon što su komitelije optužili Pera Sinanovića – koga su Cetinjani, maheri za nadimke, nazvali Nagib, zbog velike sličnosti s prvim egipatskim predsjednikom – osnivača elektrondustrije Obod, za antisocijalistička skretanja. Pošto je prvi direktor Oboda i predsjednik bokserskog kluba protjeran iz Cetinja, za njim su pobjegli trener Luka Popović, šampioni Jugoslavije, bantamaš Radanov, lakaš Marković, srednjaš Tomić i teškaš Pentek, a sljedeće godine Vido Gluvi i Danilo Kozina. Novi stav Partije je bio da treba forsirati fudbal, jer je Fudbalski klub Lovćen, poslije splitskog Hajduka, najstariji u Jugoslaviji, ali i zbog toga što je Nagib više volio boks nego fudbal. No cetinjski fudbal, kao i boks, više nijesu mogli opepeliti titogradskoj Budućnosti. Republička Vlada je za sobom u Titograd povukla sportiste, glumce i savezne fondove za manje razvijene republike.
Tripko Tujović je rekao Stanislavi Vulekić da Blažo Jovanović, zbog predratnog frakcijskog sukoba s cetinjskim komunistima, više mrzi Cetinje nego Aleksandar Karađorđević, kojega su u djetnjstvu u Dvoru na Ćipuru posluga i starija djeca gurkali kao nečemurno siroče. Mlađa sestra Vulekić je htjela pofermati bibliotekaru i još pridodati da su tu opet umiješani srbijanski prsti, ali se ugrizla za jezik, sjetivši se da ga je možda neko poslao da ih isprovocira kako bi se one nešto izblejale. Starija sestra se toga jutra bila digla na lijevu nogu ili je zbog nečega drugoga iz nje prokuljao dugo taloženi bijes, pa je zaboravila na Tujovića, kao da ga nema, govoreći da je nekome cilj, to jest bijelim komunistima, da poslije petsto godina prebace prijestolnicu u Titogad, i koliko je sjutra ponijeće nam muzeje i pedagošku akademiju, jer dobro je Njegoš govorio “kada glavu razdrobiš tijelu u mučenju izdišu členovi”. Malo je zastala jer se u taj čas na vratima salona pojavio Duka Matanović, koji se bio prošli mjesec vatio iz Grenobla, sa univerziteta politehnike. Moj Duka, i Kapu Lovćena će prebaciti u Titograd.
Visoki koščati čovjek sa dugim konjskim licem još je ispred ulaznih vrata sa strane Trga čuo davijanje, prepirku muških i ženskih glasova, i zbog straha da bi ih još neko mogao čuti, i pomisliti da se organizuje nekakav politički miting, pokušao je smiriti strasti. Jes, imaš pravo, vazda je moćna ona struja, bez obzira je li monarhija ili republika, koja bi da Cetinje gurne u zapećak. Imaš ti pravo, što je Crna Gora bez Cetinja? Ali, Tito je genije, ništa se ti ne boj. Ne vjerujem da je naše rukovodstvo, kao što se priča, Podgorici dalo Titovo ime da bi s manje otpora premjestili glavni grad. Iako bi oni, da im može bit, svaki grad, pa i Cetinje, nazvali Titovgrad. Ali,u pitanju je naš stari mentalitet, još iz Nikolinoga vremena: zapamtite, ideologije se lakše mijenjaju nego mentalitet. Komunizam je još mlada ideologija i prevaziće on vremenom sve naše pizme i uparloženosti. S druge strane, u ovom bezvodnom kraškom polju nije moguće stvarati moderan glavni grad. Titograd je na pet rijeka, i između Spuža, Tuzi i Golubovaca može živjeti milion ljudi, a u Cetinju, kam da pukne, nikad neće biti više od dvadeset hiljada duša. Cetinje je stvorila istorijska nužda, i iz te nužde se ponovo stvarala Crna Gora. Novo vrijema zahtijeva nova rješenja:danas u njemu treba graditi univerzitet a ne fabrike obuće i frižidera. Ono treba da bude naš Krakov, a ne Mančester. Htio je govoriti tiho, smirujuće, ali je i on bio uzbuđen. Sestre Vulekić su se ućutale, a Tripko Tujović je podozrivo slušao tiradu novopečenog doktora elektrotehnike, kojega je Nagib poslao na školovanje s namjerom da mu konstruiše novi model frižidera. Tujović je provalio da elegantni inženjer-konstruktor, tobož brani sistem i Tita, a ustvari napada lokalno rukovodstvo, jer je kivan na njih zato što su Nagiba otjerali iz Cetinja. Tobož je napadao građenje fabrika, a sâm se specijalizovao da konstruiše nove frižidere. Podržavao je ideju preseljenja glavnoga grada u Titograd, a s druge strane balavi o istorijskoj vertikali Cetinja. Bivšem talijanskom tumaču je bilo providno to lukavstvo: visokoparna konfuznost je češće odlika skrivenih misli nego manjka koncentracije i sposobnosti da se logički povežu stvari koje su očigledne i nepismenom čovjeku.
Mentalni sklop Marka Crnoga je imao još jednu rijetku osobinu koja je ukazivala na dublju podvojenost njegove ličnosti. On nije govorio o sebi u prošlom vremenu, kao da nije imao sjećanja, i na sjećanja drugih o njegovoj prošlosti samo bi odmahnuo rukom, kao da tjera dosadnu muvu. Sjećanja su ukras starosti i slabosti, mislio je. Samo bi mu se ujutru, dok se izbrijavao, nakratko pokvarilo raspoloženje, jer bore oko očiju, opuštena koža na vratu i dlačice na ušima su ga upozoravale da osim kalendarski, s promjenom godišnjih doba stari i biološki. Prvi je ujutro dolazio u salu Partizan, i usput je odmjeravao prolaznike, procjenjivao njihove godine i držanje, i svakome, kao na nekom kvizu, prognozirao koliko će još godina živjeti. No, čim bi ušao u boksersku salu, obukao trenerku i punih petnaest rundi držao šado rukavice cijeloj ekipi, od Kozine do Karnere, opet mu je more bilo do koljena. Iluziju o svojoj dugoj mladosti bez starosti podsticao je i dugovječni gen Nikovića i Boškovića, koji su – ako nijesu stradali od puške i noža – znali dočekati i bijele čele. (Očeva majka je živjela stotinu godina manje dvije, a za njegovu je vjerovao da će sigurno doživjeti stotu).
Što je za muškarca pedeset godina? Lazo Delja je živio sto deset godina, a oženio se u devedesetoj i napravio četiri sina, hrabrio je Marko Crni sebe, i svog vrsnika, visokog i metiljavog predsjednika Sofke. Za pedeseti rođendan Danica mu je prvi put kupila bijelu košulju veličine 2XL, jer joj je on kazao da je to njegova stalna mjera, još od proslave velike mature. Odmah je izvadila iz kartonske kutije i raspakovala da je isporoba pred njom. Pokvareno se smijuljila dok se on mučio da zakopča dva donja dugmeta na košulji. Najposlije je odustao i odbacio je na veliki bračni krevet, na čijoj je sredni, naslonjena na kušin, sjedjela velika gumena lutka, s velikim trepavicama i velikim plavim očima, koje su se čas otvarale čas zatvarale. Može na košulji pisat broj koji ti je volja, ali pod opklad da je za broj manja od 2XL. Bio je ljut na sebe što nije provalio da mu vjerenica podvaljuje, da joj prizna ono što ona vidi svojim očima: masne naslage oko kukova i donjeg dijela trbuha. Poprijeko je pogledao dok je navlačio staru košulju, koju je sâm kupio, i ona je samo slegnula ramenima, i rekla da će zamoliti šeficu Name, Julku Vujić, da joj zamijeni košulju za veći broj. Ko zna koliko bi još dugo ubjeđivao ljubavnicu kako je njegovo tijelo jednako vitko i snažno kao prije dvadeset godina da sjutradan, poslije višemjesečnih peripetija, iz Slovenije nije stigla garnitura tegova sa šipkom i švedskom klupom.
Bokseri su se znatiželjno okupili oko tek raspakovane dugačke šipke na koju se nadodaju šuplja okrugla željeza različite težine, jer su prvi put svojim očima vidjeli prave sportske tegove. Marko Crni je rekao bantamašu Zingi, čiji je đed Marko Muhov bio prvi katunski kovač, da svih devedeset kila tegova stavi na šipku. Legao je na klupu da im pokaže pravilno disanje u podizanju i spuštanju tereta. Dohvatio je šipku s tegovima sa stalaka postavljenih na rukohvat iznad glave i spustio ih na prsa, teže nego što je očekivao: i kad ih je počeo podizati – dok su mu ruke bile polusavijene u laktovima – zamračilo mu se pred očima. Posljednjom snagom je ispružio ruke i vratio tegove na stalak, ali je osjetio pritisak u prsima i sljepoočnicama. Polako je ustao i oteturao se do svoje kancelarije. Bokseri su se među sobom pogledivali, ali niko se nije usudio da ga uhvati ispod ruke. Iako su svi vidjeli da je njegova divovska snaga počela da kopni.
Čim mu se malo razbistrilo pred očima, krenuo je pravo kući, ne javljajući se Danici, iako joj je bio obećao da će svratiti poslije treninga. Zaključao je vrata od svoje sobe, ostavio ključ u bravi, da majka slučajno ne bi mogla otključati drugim ključem, i tako je puna dva sata ležao na leđima gledajući u plafon. Prvi put je vidio svoj protekli život u cjelini, izjedna: opet ga je stegnulo u prsima i sljepoočnicama, kao da ga je pritisnula ogromna prazna ploča. Film mu se odmotavao bez pauza i zastoja: sve te puste godine kao da su bile pravocrtne, kao pusto polje, jedna jedina linija koja se nije lomila, dizala, spuštala, ukrštala s drugima. Taj dijagram bez odnosa i kretanja nije bio ništa drugo nego prikriveni konformizam, ustvari kukavičluk: prostor Sale Partizan i bokserskog ringa osvojao je lako, bez borbe i sukoba. Nudio mu se sâm, jer niko drugi, ko je gađao na visoko, nije imao vremena da se bavi karijerama beznadežnih marginalaca i besprizornika. (Oni ostali koji nijesu mogli doprijeti ni do članstva u Partiji ili radničkog savjeta u Obodu, nijesu bili toliko blesavi – pošto ih nije izazvao – da se pačaju u poslove Marka Nikovića).
Marko Crni je ustao iz kreveta da popije čašu vode tek kad je počeo misliti o tome što bi se s njim desilo da je bio malo preduzimljiviji: da je s Đerđom Farkašom otišao u Beograd ili da je majki Mariji brecnuo – udario šakom u tavulin, ili nogom u karijegu, kao što je to učinio njegov otac noć uoči odlaska na Bregalnicu -i rekao joj da mu se više ne miješa u njegove rabote. (Jednom mu je stari Andrija Dragović, koji je cio život oplakivao brata, u trenucima lucidnosti ili kajanja što i on nije poginuo u opsadi Skadra, rekao: Ništa mi đavo ne ponese, ka za mrtvijem plakat i s nerazumnim leba jest).
Kad je Marko Crni na današnji dan prije tri godine vidio na atletskom prvijenstvu Trifuna Tripkovića jedva se uzdržao da mu odmah priđe, uhvati ga za ruku prije nego što će proglasiti pobjednika u bacanju kugle. Ovaj je moj i božji. Učinilo mu se da ga je tražio cijelog sportskog vijeka: i da će s njim napraviti ono što on sâm kao takmičar nije uspio. Izdići se iz sivila prosječnosti i provincijske anonimnosti. Trifun je na prvi pogled bio duplo jači nego on na prvijenstvu Zetske banovine. Prema fotografijama i jednom snimku na Filmskim novostima, bio je robusniji i snažniji i od samog Prima Karnere. Već na prvom treningu se uvjerio da zaista Trifun od svakog bijelog čovjeka može podići veći teret rukama ili ga ponijeti na plećima. Trifun je imao – kada su teškaši u pitanju – još jednu rijetku osobinu. Nije se bojao udaraca u glavu. Ali, Marko Crni je znao da nije uvijek presudno koliko je nečija glava tvrda – Trifunova je bila tvrda i velika kao ćošak od Banovine – već da je važnije nešto drugo, što ljude, ponekad po neuhvatljivim razlozima, dijeli na gubitnike i pobjednike.
Gubitnici se rađaju, a pobednici postaju, rekao je Luka Popović mladim trenerima na poslijeratnom kursu na Košutnjaku. Vještina iskusnog trenera je da pronađe taj zatomljeni pobjednički gen – ukoliko ga ima makar u zametku – da ga osvijesti i pokrene, preko nekog emotivnog okidača. Marko Crni je tragao za Trifunovom slabom tačkom tako što bi ga poslije treninga poveo Kod Murata na baklave, i usput ga ispitivao o svemu što mu je palo na pamet. Voli li ringišpil? Ili bioskop? Nosi li ga onaj huk iz mnoštva grla dok prekoračuje konopce na ringu? Trifun je blentavo slijegao ramenima: nije se čak ni na ženske palio, za razliku od njegovog dvojnika Prima Karnere, koji je pobijedio Džeka Rubija tek kad su mu njegovu muzu, sobaricu iz jednog elitnog njujorškog hotela, posjeli u prvi red gledališta, ispod samoga ringa.
Dok je tako mozgao, Marko Crni je u bašti Lokande srio čuvenoga beogradskog psihijatra Srba Stoiljkovića, koji je opčinjen cetinjskim čudacima i neuroticima pisao veliku studiju o psihopatologiji Cetinja. Svako malo se neko pozdravljao sa sjedokosim profesorom, koji je sjedio s dva čovjeka, jednim malim crnobradim andulirane frizure i drugim ogromnim razbarušene kose s potpećenim cipelama. Anduliranog čovječuljka je mogao zamisliti kao klovna, rapsoda ili ludu na nekom egzotičnom dvoru, dok mu je razbarušena čovječurina prslih cipela i lijepih ženskih ruku ličio na nekoga koga nije srio, ali je očekivao da će ga jednom sresti. Nakon što klovn i boem ustadoše od stola, Marku Crnome se učini da je to idealna prilika da zamoli psihijatra ne bi li se malo pozabavio s njegovim bokserom Karnerom, kako ga je već prozvala cijela cetinjska pjaca. Rekao mu je bez uvoda, kao da je profesor Stoiljković njegov klubski ljekar, da će dovesti sjutra jednog teškaša koji ima ogromni fizički potencijal da ga pregleda i utvrdi je li možda malo mentalno zaostao, i može li se i na koji način motivisati i uvesti u redovni trenažni proces. Doktor Stoiljković ga je jedva slušao, jer je bio u fazi završnog koncipiranja studije o tipičnoj cetinjskoj neurozi, koju je radno nazvao šizofrenija montenegrina. (Dijagnozu je temeljio na ostacima agonalnog mentaliteta klasičnog ratničkog društva, podzemnim cetinjskim vodama i magnetizmu Lovćena). Onda je nevoljno, iz naviknutog altruizma, pristao da psihoanalizira toga boksera koji je možda toliko glup da ne može ni poludjeti. Sjutradan je, na istom mjestu, doktor sačekao Marka Crnoga i Karneru, ponudio im da sjednu i poslije samo desetak rečenica rekao bokseru da može ići. Doktor je držao trenera nekoliko minuta u nedoumici dok je ritualno tiskao duvan u lulu, koji je zapalio s pozlaćenim ronsonovim upaljačem s poklopcem, i tek pošto je punim plućima povukao dim mirišljavog holandskog duvana, rekao mu je: Mali nije debil, i njegova ignorancija ne potiče iz umne zaostalosti nego zbog neprilagodljivosti bokserskom svijetu i nedostatku takmičarke strasti.
Marku Crnome profesorova elaboracija nije bila od koristi, jer je i sam toliko znao, i mnogo više od toga. Njemu nije trebala dijagnoza nego terapija, plan akcije, koji će mu pulena trgnuti iz te preživarske letargije. Nije više imao od koga tražiti pomoć, i sâm je još jednom pokušao isprobati sve moguće trikove koje je naučio u posljednjih trideset godina. Kombinovao je dva suprotna metoda: zaštitnički i sadistički. Jednom ga je kuražio, onako brižno, kao da je još maloljetan, misleći da mu možda nedostaje očinski autoritet, s obzirom da je njegov biološki otac Pavić bio suženkast, više žensko nego muško u kući. Poslije toga, kad bi ga vidio da bulji u neku neodređenu tačku i ne sluša ga što mu govori, vikao je jezivo promuklo, provocirajući ga: Ajde Trifune, majka mu stara. Potegni malo, imaš okle. Što me gledaš ka tele u šarena vrata, poveži lijevi desni, pa kontra desni. Pocijepaj taj džak, zamisli da se boriš s pravim Primom Karnerom… Življe volino… Nabodi ga… Taako.
Marko Crni se ne jednom sjetio Luke Popovića, i njegove rečenice da se svi rađamo kao gubitnici, ali da neki postaju pobjednici. Vjerovatno je htio reći da samo pobjednici stvaraju pobjednike. Ipak, dugo nije htio priznati mučeći se s Karnerom – cijele tri godine – da se gubitnici, kao slijepci, očajnički drže jedan za drugoga. Tako da se vremenom priviknu na sopstveno poniženje, i čak počinju uživati u svojoj beznačajnosti. Da bi lakše progeveljali svoj udes, oni žive životima drugih – brinu njihove brige i slave njihove uspjehe – isto tako beznačajnih kao što su oni, ili onih drugih koji su im daleki, nedohvatljivi.
On se, ipak, katkad ponadao, gledajući Karneru kako lagano bez treme ulazi u ring, da njegov pulen nije potpuno izgubljen slučaj, jer koliko je blentav u tolikoj je mjeri bio samosvjestan. Za druge je mario samo onoliko koliko je zavisio od njih. Marku Crnome su i dalje dojavljivali da gledaju Karneru kako se mota oko bravljeg pazara, i onako u milicijskoj uniformi s šapkom i opasačem, odigne ispod ruke neku ovcu ili tele, stimajući svaku u kilo. I dalje su treninzi s njim bili mučenje: jedva je sastavljao tri treninga za redom, a onda se ne bi pojavio na dva sljedeća, uglavnom zbog nekog bezveznog razloga, da je bio u noćnoj smjeni ili da ga je zabolio drob od fadžole. Trener je konačno popizdio do daske, i umalo doživio nervni slom. Pošto su članovi uprave Majo Bjeloš i Ćali Lakić morali razbiti vrata njegove sobice u potkrovlju Bulevar Lenjina broj 200, da bi probudili teškaša za jutarnji meč protiv Kumanova. Na brzinu su ga nekako ubacili u fiću, i dok su mu navlačili rukavice već se završavala borba u srednjoj kategoriji, tako da su ga na ring ugurali sanjivog i nezagrijanog.
Marko Crni se nije ni popeo s teškašem u ugao ringa, i čim je Karnera poslije udarca gonga krenuo iz ugla prema sredini ringa odmah je bacio bijeli peškir. Poslije meča je s vrata svlačionice uperio prst u teškaša: Više neću da te vidim u sali.
Nakon meča s Kumanovom, bokserskom klubu su još više krenula kola niza stranu. Samo su dva prvotimca, braća Gibi i Ćobi, polusrednjaš i srednjaš, ostali u ekipi. Drugi su otišli u titogradsku Budućnost, pobjegli u inostranstvo ili završili zbog nasilništva na Golom otoku. Karneru bi ponekad zasvrbjelo da u vrijeme treninga obigrava oko Sale Partizan, ali nijednom nije zavirio unutra. Jedno vrijeme je, kad nije bio u patroli, visio ispred izloga Varteksa preko puta Bistroa, na čijem je prozoru vječito sjedio Gligor Bakoč, muž čuvene Miluše Gligorove, koja je u ratu bila seksualni servis talijanskih regruta. Karneru su zavoljeli konobari i prodavačice, jer se uvijek smijuljio, čak i kad su ga slali da nekoga privede u stanicu milicije: Oprosti, naredili su mi da te malo uhapsim.
Onda se cijelu zimu šezdeset šestu na šezdeset sedmu godinu izgubio iz vidokruga gradskih lezilebovića i ronaca: mnogi su se već bili navikli da ga gledaju kako se gega preko Balšića pazara ili kako pazarnim danom, u pratnji Petra Mitraljeza, koji je dogonio živo iz Drobnjaka, stimaje u kilo, bolje nego ijedna vaga Zeka Šestana, stoku iza Crne grede. Ispred Nove godine šofer Tarinog autobusa Zeko Perišić – koji je vozio za Grahovo preko Bate – ispričao je u kafani na autobuskoj stanici da je vidio boksera gdje stojeći drijema naslonjen na vrata pošte na Trešnjevu, u tegetnoj milicijskoj kabanici. Komandir Vesil Alilović je poslao Karneru na ispomoć u seosku stanicu milicije, jer su posljednje vrijeme hercegovački šverceri duvana tražili nove prolaze kroz Katunsku nahiju. S proljeća su ga opet prekomandovali na Cetinje, i Karnera se ponovo uvlačio, kao u zemunicu, u onu sobicu u potkrovlju – prizemne kućice u Bulevaru Lenjina 200 – za koju su Majo Bjeloš i Ćali Lakić pričali poslije meča s Kumanovom, da miriše na skorup iz mješine. Ko ga nije vidio unutra ne bi mogao povjerovati da toliki čovjek može stanovati u prostoriji čija je podna površina 3 x 3, u kojoj se nije mogao ni u najvišem dijelu sobe potpuno ispraviti da ne udari glavom u drveni strop, a kad je prilazio uglu nasuprot kreveta, morao se predvostručiti i pobaučke krenuti, na laktovima i koljenima.
Došlo je i šesto proljeće otkad je Karnera vrata bokserske sale zatvorio guzicom, i malo se što od tada mijenjalo u njegovom životu. Onda su Pavića Tripkovića donijeli zamrtvo u Danilovu bolnicu, ali ne od žuči, od koje je patio otkad je došao iz Pule, s odsluženja vojnog roka, nego ga je junac kojega je odvajao od majke razbučio rogom oštrim kao vrh bajoneta. Drob mu se bio prosuo po dolini, kojega mu je Pavija, dok je on zapomagao, s rukama crvenim i ispucalim kao divlji šipak, vratila u trbušnu duplju. Pavić je mjesec dana tuvirao u bolnici, i onda se na svoju ruku, kilav s velikom gukom iznad prepona, vratio u Osojnu Ožegovicu. Pavija se o jadu zabavila gdje će da stigne prije: da steveniše muža ili da nahrani stoku. I sina je bila naučila da svaki mjesec dođe na Cetinje, i da jedan mijeh skorupa proda na Balšića Pazaru, a drugi ostavi njemu. No, već treći mjesec, otkad se Pavić vratio doma, ona se nije javljala niti je dolazila na pazar.
Karnera je odlučio da u utornik, koji mu je prvi slobodni dan, poslije toliko godina pođe u Osojnu Ožegovicu, da vidi koja je to muka što mu majka ne dolazi: je li Pavić potpuno pao s nogu pa ga ne može samoga ostaviti ili su zbog njegove bolesti morali smetnuti i prodati krupnu i sitnu stoku. Krenuo je prema bifeu na autobuskoj stanici neće li sresti nekoga kamiondžiju koji ovih dana dogoni drva za zimski ogrjev iz Osojne Ožegovice, i onda je, kao neradeći, okrenuo glavu ulijevo, i vidio svijetlo u bokserskoj sali. Neka sila ga je povukla prema vratima nekadašnjega Vojnog stana, tako da se nije pitao od svojih noga, a po prilici ni od glave. Trening je bio u punom jeku, dvojica velteraša su sparingovala, a ostali bokseri su radili na spravama. Karnera mahnu rukom Marku Crnome, bez uvoda i objašnjenja, kao da su se juče vidjeli. Trener ga pozva rukom, tačnije pljosnatom rukavicom, fokuserom, u čiji ravni dio, veličine ljudske glave, bokseri treniraju direkte, krošee i aperkate, iz garda, pojedinačne udarce, kombinovane serije, s eskivažama iz pokreta.
– Jesi li došao da me uhapsiš? – hladno mu reče Marko Crni, gledajući u kolosov opasač, futrolu s pištoljem i crnu vaspitnu palicu, koja mu je mlatarala uz butinu kao puzdrina od magarca.
Partija bridža
(odlomak iz romana)
Marko Niković se nije umetnuo u svoga đeda Boška Markova, plemenskog kapetana dubovičkog, nego je bio pljunuti majčin otac, iako niko ne može reći da je raca Nikovića gora i nebastašnija od brdskih glavara Boškovića. Da je drugačije ne bi Mirko Stankov, Veliki vojvoda od Grahovca, tražio đevojku u Nikovića, nego bi zaprosio neku prispjenicu možda baš od glavara s Orje Luke. Marko je likom i stasom više ličio na Blaža Bajova Boškovića, brigadira Brdske brigade, koji se potpisivao sa šest B, negoli i njegovi rođeni sinovi. Nije to jedini slučaj da se unuk toliko uvrgne na majčina oca, ali boga mi jest kada su u pitanju ljudi koji su bili poznati u cijeloj Crnoj Gori. Jer, ruku na srce, Blažo B. Bošković, postao je čuveniji – iako rekosmo da nije bio bolji – od svih Nikovića njegovoga vakta, ne zato što je bio maršal cetinjskog dvora, što ga je Gospodar onako stasitog osobio pokazujući ga stranim poslanicima i ministrima koji su mu dolazili u vizitu, i što mu je fotografija u narodnoj nošnji, čini se u prirodnoj veličini, na svjetskoj etnografskoj izložbi u Londonu 1912. krasila crnogorski paviljon, već po legendi koja se isplela oko njegove tajanstvene pogibije uoči bitke za Skadar. Brigadira Brdske brigade je njegov ordonans Galjo Ujkin, sin barjaktara Zatrijebačkog, dočekao mrtvoga na rukama, tako da ga zemlja nije dočekala živa, pošto je u neviđelici tragajući za svojom brigadom, kojoj je naredio da po svaku cijenu, ispred svih crnogorskih jedinica izađe na brdo Dečić – stratešku kotu za nastupanje prema Skadru – pucao sebi u prsa, a da nikome ni u snu nije moglo pasti na um da će to učiniti.
Zbog njegove smrti cetinjski i beogradski dvor su se poboli rogovima, kao i zbog mnogih drugih događaja s početka dvadesetog vijeka, koje i dan danas raspredaju istoričari i besposleni kafanski filozofi. Srpska propaganda je rastrubila da je ubistvo Boškovića, zbog dobro znane njeguške pizme, naručio kraljev sin, prijestolonasljednik Danilo, koji je prethodno savjetovao ocu da Boškovića smijeni s mjesta komandanta Zetskog odreda, i da on lično preuzme glavnu komandu nad crnogorskom vojskom u bici za Skadar. Druga strana je tvrdila da je to još jedno terazijsko podmetanje, jer ko bi se s dva grama mozga usudio narediti ubistvo tek smijenjenog glavnog komandanta noć uoči odsudne bitke. Odmah su se javili i svjedoci koji su govorili da je Bošković bio ozlojeđen zbog degradiranja, i da je zato uveče, nakon što je naredio nasupanje prema Dečiću, popio dva bocuna doljanskog vranca, i nalakćen na konjsko sedlo odspavao u šatoru puna dva sata. Izvještač Cetinjskog vjesnika, N. Klisić, detaljno je rekonstruisao samoubistvo, vojnim atašeima Austrije i Italije, majoru Hupki i kolonelu Baldaćiju, i stranim dopisnicima akreditovanim pri štabu Zetskog odreda, kao da je cipan cijelu noć bio u štabu Brdske brigade. Pošto je brigadir dobio izvještaj da je vojska, na osnovu njegove dispozicije, pošla isuviše daleko i zapala u suviše nezgodan položaj da bi mogla biti opkoljena, naredio je štabskim oficirima da odmah krenu. Brigadir je jahao, a oficiri su išli pješke za njim. Nakon dva sata probijanja kroz karamrčinu, on je onakav gord i plahovit, okrenuo nagant put svojih prsi, povukao obarač, pao s konja i odmah izdahnuo. Dobro znate da se juče zarekao, pred cijelim štabom, da će njegovi Brđani prvi iskočiti na onu golobrdinu s koje se otvara put prema utvrđenim visovima Vranjske gore i Bardanjola, zadnjoj odbrani srednjevjekovne prijestonice naših starih zetskih vladara.
Luka Gojnić, komandant sjeverne kolone, dvostruki general, crnogorske i ruske vojske, koje će kapitulirati u razmaku manjem od dvije godine, s još četiri stasita komandira, na stubama su donijeli golemo tijelo, iz čije ogromne izlazne rane na leđima se još slivala krv i natapala posnu prželjivu zemlju. Divizijar Gojnić je pred postrojenom počasnom četom Brdske brigade, najstarijem brigadirovom sinu, poručniku Jolu Boškoviću, predao očev nagant sa srebrnom drškom na kojoj je bilo izgravirano šest B, Narodni će pjesnik desetak godina kasnije, poslije dva balkanska i svjetskog rata, zbog stilskih i dramaturških razloga, ali i zato što su Petrovići poslije Podgoričke skupštine obezvlašćeni i poskitani po svijetu, opjevati šekspirijansku dvorsku zavjeru, koju su skovali nevaljali i nečemurni kraljevići protiv naočitoga brdskog vojvode.
Stariji ljudi, učesnici skadarske kaspanice, koji se dobro sjećaju brigadira, kad bi prvi put ugledali Marka, na mah su pomislili da se B. B. B. potenčio. No, još više od njihove fizičke sličnosti iznenadila ih je razlika u jačini i boji đedovog i unukovog glasa: brigadirov govor je podsjećao na medvjeđu riku ili burdanje međe, a Marko je zborio tiho, ravnomjernim tonom, i da nije ponekad gutao samoglasnike, što je naslijedila većina Dinaraca, mislili bi da slušaju propovijed nekog latinskog popa. Njegova je ozbiljnost bila prirodna – a ne naučena u školi ili vojsci – bez zôra i nametljivosti, kao što je bio slučaj kod pokondirenih mlađih naraštaja katunskih kućića i odžakovića. Pretjerana mučaljivost vremenom postaje asocijalna ili se pretvara u autoritet. Činilo se da Marku nije bilo stalo – premda mu je bilo stalo – hoće li drugima izgledati čudan, pomalo omunjen, ili će im onako silan i naočit utjerivati strah u kosti, barem toliko da ih ne pripušti preblizu sebi. Zato je još u prvoj mladosti izgledao kao da je prvo stario pa se onda mladio. Rijetko se osmjehivao tuđim šalama, kao da ih nije razumio. Samo se jednom, a već je bio primaka šezdesetu godinu, našalio na račun svoje sličnosti s đedom.
Na broju 62. u Bajovoj ulici, dvoje vrata iznad Markove kuće, živio je stogodišnji Andrija Dragović, čija su se sjećanja – kao da su izranjala iz nekog filmskog omnibusa – preplitala sa stvarnim prizorima. Na momente je stogodnik brkao unuka Kićuna sa svojim istoimenim mlađim bratom, kojemu je, na samo pedu od njegovog desnog ramena, kuršum ušao u lijevo uho i izašao na desno oko zajedno s djelovima mozga, u trenutku dok su njih dvojica, s jednim konjskim kliještima, naizmjenice kidali posljednji peti red bodljikave žice ispod samoga vrha Bardanjola. Nije Andrija u ovih šezdeset godišta poslije osvajanja Bardanjola ljudski zaspao šezdeset noći da se s Kićunom ne podavija u snu: da ga nije molio, bogoradio, da se ne javlja u dobrovoljce na turski šanac. Kad bi brata nekako, silom nasramotu, recimo jednom u tri mjeseca, ubijedio da malo zaostane za dobrovoljcima i tako sačuva glavu, ujutro bi cik je zora ustao, i zapjevao, iz svega mozga, ne obazirući se hoće li koga od ukućana probuditi: Muktar pašu sultan kara/ znaš Muktare rđo stara/ ja ti dadoh sto tisuća/ sve birane vojske moje/ da popališ ono kuća/ na Cetinje što no stoje/ da ufatiš knjaz Nikolu/ što mi neda mirno spati/ čak ni ovđe u Stambolu. Potom je zazivao unuka: Dođi pogani, da te đed nauči jednu staru pjesmu. Posljednjih pet-šest godina, taman negdje otkad su mu sina Vidoja, po sili zakona – zbog pada Aleksandra Rankovića – penzionisali, godišta su mu gubila kalendarska obilježja, i sabila se u neprozirni monument koji spaja žive i mrtve srodnike, negdašnje i današnje vladare, bivše i sadašnju državu, pa na momente nije razabirao ko je prije nastao a ko potonji nestao. Nije se mogao sjetiti je li Kićun poginuo prije ili poslije proglašenja Gospodara Nikole Mirkova za kralja Crne Gore, iako pamti, kao da sad gleda očima, iz postojene perjaničke čete svu svitu uzvanica na čelu s bugarskim i talijanskim kraljem: kako pedoguzasti kraljev zet Viktorio Emanuilo u svečanom mimohodu šepuka s taštom ispod ruke, a ne sa svojom ženom, talijanskom ređinom Jelenom, koja je za cijelu glavu viša od njega. Vidoje, pedantni Udbin isljednik, koji je krv pio zatočenm infombirovcima da mu na saslušanjima u jednom zvučno izolovanom podrumu, u dvorišnoj zgradi iza nekadašnje francuske ambasade, rekostruišu svaki minut tog i tog datuma, kad su se vidjeli s onima što im pošteni ljudi ne bi smjeli ni dobar dan nazvati, što su i o kome pričali, kad su zakazali sljedeći susret, shvatio je da mu je otac izgubio pojam vremena, i da više datume ne računa samo unatrag nego da o nekim prošlim događajima govori kao da će se desiti u budućnosti. Tako je govorio o posjeti Tita i Hruščova Cetinju, na kojoj je Andrija prije deset godina, u avgustu 1963, prisustvovao u grupi starih Crnogoraca u svečanoj narodnoj nošnji, kao o predskazanju u kojemu sebe vidi kako pozdravlja crvenoga baćušku Nikitu Hrušćova, koji zastaje pored njega, zagleduje mu ordene, i srdačno ga, onako bracki, slovenski, tapše po ramenu.
Posljednju godinu prije nego što je Andrija pao u krevet, predveče bi, na promjenu vremena, prije nego što mu snaha donese škudelu tople varenike i komad rumetinova hljeba, uznemireno svaki čas udarao štapom u drveni pod i vikao: Đe ste đaoli bili? Đe je Kićun? Je li poginuo? Jedno veče, na samanoga Svetoga Iliju, pošto starac posrka mlijeko, dremnu malo u stolovači, na trotoaru pred kućnim pragom, kad odnekud naiđe Marko Niković, na Tomosovom mopedu, koji je pod njim ličio na dječju igračku. Zvuk motora razbistri starčev dremež. Marko primijeti da je probudio komšiju koji kožne čizme i zlatom izvezeni džamadan nije skidao ljeti ni zimi: Andrija, Pomaga ti Bog. Starac desnom rukom podiže okruglu kapu s crnom deravijom, koja mu je bila do samih vjeđa natkrilila čelo: Dobra ti sreća. Ko si ti? Ovaj mu odgovori, bez premišljanja: Blažo Bošković. Andrija stavi ruku s otvorenim smežuranim dlanom iza uha, kao da ga ne čuje: Što veliš? Ne čujem te dobro, Marko ponovi, sad s punom titulom: Blažo Bajov Bošković brigadir brdske brigade. Starac se poispravi u stolici: Bog te živio. Koliko imaš vojske? Marko ga htjede odobrovoljiti: Deset hiljada. Nekadašnjem komandiru Petrodovdoljanske čete zadrhta bezuba vilica: Rđo, što ne uzmeš Skadar?
Markova majka Marija nije dobila ime po Svetoj Gospođi nego po ruskoj carici Mariji Aleksandrovnoj, crnogorskoj dobrotvorki koja je osnovala Đevojački institut na Cetinju. Vazda je nosila korotnu robu, u znak žalosti za mužem, premda mu nije oprostila, ni na umrloj uri, način na koji joj je saopštio smjenu Blaža Bajova Boškovića s mjesta komandanta Zetskog odreda. Osjetila mu je u glasu prigušenu radost kad je rekao da je Gospodar odlučio da princ Danilo – Petar mu je tepao Danjo – zamijeni njegovoga tasta. Povrh toga je još dodao: Gospodar zna što radi. Nije dugo prošlo i Petar Niković je poginuo na Bregalnici, gazeći rijeku u protivnapadu na bugarske položaje – samo tri mjeseca pošto su Blaža Boškovića donijeli ispod Dečića u krilu od šatora – a ona ga ni njihovom sinu jedincu, kojemu je, kad im je crni glas stigao 28. juna, na Vidovdan 1913. bilo tačno dvije godine i jedanaest mjeseci, nijednom nije pomenula sve dok nije završio malu maturu. Kao da ga je pas izio, rekla je Femija izvanjska Markova tetka po očevoj liniji udata u kuću banjskih vojvoda Baćovića, koja je oduvijek bila kivna na ovu, kako je zvala brdsku prasicu.
Marija je likom sličila Petru, kao da mu je bila sestra a ne žena, a ustvari je zelene oči i bijelu put naslijedila od roda svoje majke, čevskoga soja Baletića. Moglo se reći da je u starosti, sasušena od zlobe i jalovih godina, još uspravnih leđa zbog kojih je bila miljenica Sofije Petrovne Mertvago, upraviteljice Đevojačkog instituta, s visokom punđom koja je uokvirila visoko čelo sve više ličila nekom Rembrantovom portretu. Hladnoća njenog karaktera – koji ju je u mladosti, poput kotorskog bedema, štitio od udvaranja nasrtljivih banovinskih načelnika i visokih oficira – i veliki kljunasti nos, u zrelim godinama su joj davali onu patinu od koje običan čovjek strekne i prepadne se. Marija je pazila da i njena odjeća odaje skromnost i strogost. Sva u crnini, samo bez crnog faculeta kakav su nosile seljačke žene, nije imala nakit, osim vjenčane burme na domalom prstu lijeve ruke. U posebnim prilikama, obično subotom, kada je kretala na jutarnji parti kod sestara Vulekić, stavljala je na glavu crni damski šešir, i na lijevoj strani grudi prikačila bi elegantni broš sa sitnim brilijantima, vjenčani dar princa Mirka, koji je bio daljni muževljev rođak po ženskoj liniji.
Dvije sestre Vulekić su živjele na Dvorskom trgu u skladnoj gradskoj jednospratnoj kući s mansardom, u kojoj je početkom 20. vijeka stolovao belgijski vicekonzul, cetinjski trgovac i hotelijer Vule Vulekić, na samo pedesetak metara od nekadašnjeg Dvora kralja Nikole. Subotnji ritual je počinjao tačno u deset sati partijom bridža, u kojoj se trideset godina nijesu mijenjale partnerke. Marija je sjedjela nasuprot vrata salona ispod portreta Maksima Gorkog, koji je Pero Poček nacrtao na Kapriju 1907. – drugi portret pisca se danas nalazi u Firenci, kod Fabia Počeka, slikarevog unuka – a njena stalna partnerka Jelisaveta Vulekić, nekadašnja ljubavnica ruskog pisca, nalazila se s druge strane stola. S lijeve Marijine strane sjedjela je mlađa sesta Stanislava, a s desne Mášâ Jergović. Sestre Vulekić su uprkos dubokih godina, opštoj oskudici, i kako su govorile, strašnom poseljačenju Cetinja, pokušale održati manire odnjegovanih svjetskih žena. Iako često uronjene u zbrkana sjećanja ličnih propuštenih prilika i čudesnih susreta u tolikim previranjima svjetova, na momente je iz njih probijala negdašnja žovijalnost i šarm nestašnih dvorskih dama.
Mladost i drskost često idu u susret srećnim okolnostima, i njihovo prijateljstvo iz djetinstva s princezama Ksenijom i Vjerom, sestrama talijanske ređine, otvorilo im je vrata čuvenih rimskih palata s monumentalnim kolonadama i stropovima toliko visokim da se svaki pridošlica u njima osjeti još manji i beznačajniji. Istina, avantura prpošnih Montenegrinki plebejskog porijekla u salonima rimskih patricija, diplomata i umjetnika bila bi kratka i anonimna, kao i mnogih drugih koje su iz dalekih provincija s velikim nadama došle u Rim, da im se nije našla pri ruci jedna prava Rimljanka, čiji su preci više koljena bili plemstvo vječnoga grada nego što se bilo koji crnogorski pametar može sjetiti ili izmisliti broj pâsova svojih predaka sve do Ivana Crnojevića ili Pavla Orlovića. Umbertina Poček je kćerka maršala Dvora Kraljevine Italije, Gvida Gvinićelija, i prosto je bila luda za mužem i njegovom malom i bijednom, ali viteškom zemljom. U tom trajnom romantičarskom zanosu o slobodnom narodu koji nije ištetila civilizacija – koji nije posustajao ni poslije pada talijanske monarhije i pobjede komunista u Jugoslaviji – Umbertina je, kao dobrovoljka, zajedno s mužem učestvovala u bici za Skadar, primila pravoslavnu vjeru, naučila crnogorski jezik i prevela Njegošev Gorski vijenac na jezik Dantea i Leopardija. Dvije skromne i pretenciozne prispjenice, rumenih obraza, svježe kao lovćenska rosa, dobrodošle su živahnoj i prostodušnoj kontesi da ih pokazuje kao egzotične eksponate pomalo letargičnom i bezidejnom plemstvu koje je manje više živjelo od slavnog imena i imetka što su ih naslijedili od svojih predaka.
Stara aristokratija ionako nema druge brige osim da sebi osmišljava ugođaje, i dvorska svita se poslije Nove godine selila na Kapri. Sestre su obično odsijedale, zajedno s maestrom i Umbertinom – koja je dobila ime po svom kumu prijestolonasljedniku Umbertu – u vili Oliva, ispred koje se nalazilo čudesno maslinovo drvo s dvije krošnje koje je prema legendi zasadio Marko Antonije poslije jednog povratka iz Galije. Vilu je konte Gviničeli, maršal Dvora i glavni kraljev finasijski savjetnik, otkupio od propalog brodovlasnika Luke Antininija. Ovoj transakciji se najviše obradovao zet slikar koji je obožavao Kapri zbog strmih obala i brojnih pećina, koje su ga podsjećale na njegovu domovinu. Svakoga jutra, kada nije kišilo, Pero i Umbertina su oblizili glavice oko Anakaprija, dok su sestre lješkarile i smišljale planove za večernji provod. Najburniju, i najkraću romansu Jelisaveta je imala s proleterskim bardom, koji je iz svojih zimovanja na ovom mondenskom ostrvu prikupljao snagu za veliku revoluciju koja će uveliko promijeniti svijet, ali i pravio skice za građu svoje čuvene drame Na ljetovanju.
Pero Poček je postao dvorski slikar s vilom u Roka di Papa, u blizini rezidencije Savoja, u zdravlje svoje vršnjakinje Jelene, koja ga je zapazila još za vrijeme posljednje ljetnje ferije koju je provodila na Cetinju, prije diplomskog ispita na Institutu Smoljni u Petrogradu. Mlada princeza je, jašući cetinjskim poljem, ispod Krša Voronjina, zapazila jedno otutašno momčece gdje čuva ovce i nešto crta kredom na kamenu. Pritegla je uzde bijeloj arapskoj kobili, lagano sjahala i zagledala se u crtež na kamenu, pa onda u momčića. On je bio nacrtao ovcu s ljudskim očima i oblikom lobanje koja je više podsjećala na konjsku nego bravlju. Dođi popodne u Dvor da ti pokažem moje crteže. Bistri i naočiti mladić se dopao Gospodaru, koji mu je poslije Jelenine vjeridbe za rimskog monarha ponudio stipendiju za likovne akademije u Napulju ili Parizu. Dvorska opozicija je šuškala da je mladić izabrao Napulj da bi bio blizu Jelene, a bjelaši su, poslije 1918. podbadali nikoliste da je stasitog prijestolonasljednika Umberta pravio Pero Poček, a ne onaj kepec kome se mogla kokoška nakljuvati iz guzice da se ne propinje. Poček je uz crnogorske teme i likove iz Gorskog vijenca volio portretisati čuvene ljude, bogate patricije i kapitaliste zbog para, i siromašne umjetnike iz ćefa ili zbog sjećanja na svoju nemaštinu. Maksim Gorki je pristao da ga slika, pod jednim uslovom: da napravi dva portreta, jedan da slikar zadrži za sebe, a drugi da pisac pokloni mladoj Montenegrini, od koje je bio duplo stariji.
Stanislava je bila bolje sreće na Kapriju: umjesto da se i ona spanđa s nekim manitim sangviničnim pjesnikom ili lokalnim galebom koji povazdan obigrava oko usamljenih strankinja, zavela je jednog pristalog gospodina. Georgi Bobrov, bugarski ambasador u Rimu, bio je udovac, s dvoje odrasle djece, ali još mladolik i vesele naravi. Prirode su im se pogodile, jer su jedno i drugo uživali u javnim predstavama moći i prestiža, a s druge strane su bili lišeni strasti i velikih ambicija. Stoga je do samoga kraja – dok se ambasadorov život nije iznenada ugasio od virusnog meningitisa, u proljeće 1928 – njihov dvadestogodišnji brak proživljen bez ijednog skandala ili velikog nesporazuma. Štoviše, njihova veza je, uz zajedničke zablude i fascinacije, učvršćavala još jedna bogomdana pogodnost. Svako je od njih u onome drugome pronašlo ono što mu je nedostajalo: ambasador je ponovo otkrivao svježinu i lakoću mladosti, a Stanislava se konačno dokopala položaja za koji je vjerovala da će joj obezbijediti trajni društveni prestiž i sigurnost. Sestre su se zanimale za politiku više u obliku trača i nužne konvencije staleža kojemu su težile nego što su se trudile da istinski istražuju zamršene uzroke koji utiču na stvaranje dominacije jedne klase, jedne ideje ili samo jednog čovjeka. Ipak, bile su dovoljno inteligentne da razumiju kako im sudbina, kao svim osobama klasno neodređenim s nejasnim talentima i još nejasnijim znanjima i vještinama, presudno zavisi od političkih silnica, koje preko noći najveće moćnike pretvaraju u bića bespomoćna i nepotrebna bilo kome. Kolikogod su se klonile – praveći se još bezazlenijima nego što su ustvari bile – od mračnih zavjera i intriga u neprestalnoj borbi za sticanje i održanje moći, nijesu se mogle sačuvati velikih previranja svjetova kojima su pripadale. Prvi veliki istorijski lom, nestanak crnogorske kraljevine 1918. dobro su podnijele, jer su još bile mlade i zavodljive, a ambasador Bobrov je bio na vrhuncu karijere. Bugarski kralj Ferdinand ga je vratio u Sofiju i imenovao za Višeg Savjetnika Njegovog Kraljevskog Veličanstva. Poslije ambasadorove smrti njegova penzija je udovici, koja se vratila u Rim, redovno isplaćivana sve do septembra 1943.
Poslije kapitulacije Musolinija sestre su brže bolje – ne javljajući nikome odlazak iz Rima osim Počecima, koji se nijesu odazivali na telefonske pozive – spakovale četiri velika kufera u kojima su natisnuli garderobu, portret Maksima Gorkog, parfeme, kreme, losione i srebreni ejscajg za dvanaest osoba s monogramom Vitorija Emanuila, koje je Stanislava dobila za vjenčani dar od kume Umbertine, i napustile stan u Via Aurelia, koji je ambasadoru Bobrovu u svoje vrijeme služio i kao rezidencija. Ključ od stana su ostavile kod gospođe Albertine, žene majora Dina Kjeze, i zamolile je da ga preda na čuvanje Jeleni Poček. Crnomanjasti crnokošuljaški mađore Kjeza ih je – presvučen u civilno odijelo – odvezao do glavne željezničke stanice, kupio im karte za vagon prve klase u vozu za Trst. Dalje putešestvije su nastavili autobusom do Fijume, i onda brodom do Dubrovnika. Od luke Gruž do Kotora svojim autom ih je dovezla Marija Osvaldini Popović, žena doktora Steva Dunjaševa, a do Cetinja ih je prebacio Ilija Maher, čiji je crveni ford u opštoj bijedi i zapuštenosti krajolika, dok je grabio uz kotorske serpentine prema crnim brdima, podsjećao na holivudske sekvence filmova iz egzotičnih krajeva. Sljedeće jeseni, upravo 13. novembra 1944., u Cetinje je umarširala osvetnička i slavodobitna vojska s crvenom zvijezdom na kapi, i onda su im, jedan za drugim, u sljedeće tri godine pristizali samo crni glasovi: svi oni koji su bili važni u njihovim životima, koje su mogli pozvati, ako nedaj bože dođe stani pani, namah su izgubili moć, ugled, građanska prava, neki i živote. Neke vijesti su saznali odmah, istu noć, a druge su stizale i sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Mnogi su se jednostavno bestragali, kao u doba velikih epidemija ili prirodnih stihija. Javljale su se i protvrječne glasine, na primjer, da je doktor Stevo Dunjev Popović u Riminiju, u trenutku rastrojstva pucao sebi u glavu, pošto je čuo da je Krsto Popović poginuo u okršaju s oficirima Ozne, drugi su tvrdili da ga je partizanski razarač potopio u engleskoj podmornici kod Bigove dok je čekao odmetničke vođe, do trećih je stignula vijest da je pobjegao u Argentinu, i da se zaposlio u gradskoj bolnici u General Madrijagi. Trebalo im je punih osam godina, do iza Staljinove smrti, da pohvataju sve konce o tolikim crnim sudbinama: da se doktor Gordić ubio, da je Novica Radović strijeljan s još dvadesetak nacionalista, da je ministar Petar Plamenac osuđen kao saradnik okupatora, da je bivši predsjednik kraljevske Vlade Jovan Plamenac, bez suda, smaknut u Crmnici, da je Marija Pia Grimaldi emigrirala u Egipat, da je konte Malatesta spao na prosjački štap, da je profesor filozofije Simeun Bobrov, đever Stanislavin, obješen na stubu za ulično osvjetljenje 10. septembra 1944. ispred Narodnog sobranja, samo dvadeset četiri sata nakon što je Otečestveni front preuzeo vlast…
Sestre Vulekić su Mariju Niković smatrale uobraženom provincijalkom, a ona njih raspusnim i pokondirenim babama, s čipkama i dekolteima, koji su više priličili bjelosvjetskim šiparicama nego smežuranim staricama. Godine su polazile, ali se sestre nikada do kraja nijesu posvađale – kako su je posprdno zvale među sobom – s đeneralicom, jer ono što će ih u novom vremenu približiti i zajednički obilježiti mnogo više je odredilo njihovu sudbinu od velikih suprotnosti u pređašnjim navikama i karakteru, koje ni u starosti nijesu mijenjale. Onim dijelom pameti koje je još bilo koliko toliko očuvano, i dovoljno bistro da iz svog sve užeg vidokruga mogu razaznavati nove pojave i političke mijene, shvatale su da ovim novim vladarima, pobornicima svjetskog proleterijata – koji su vjerovali, kao i njihovi prethodnici, da će vladati najmanje hiljadu godina – one moraju ličiti na nekakve prijepotopske crne tičurine. Zato su svakosubotni rituali na Dvorskom trgu bili lišeni radosti, ali i sumnji, poput nevoljnika u crkvama, kasarnama ili zatvorima koji uporno nastavljaju svoje vazdakanje navike iako su vremenom zaboravili njihovo prvobitno značenje.
Četvrta partnerka u igri karata je bila sitna, na prvi pogled neugledna i naizgled ravnodušna žena. Njeno tijelo je bilo lako i skladno, kao u djevojčice, ali pokreti mirni i kontrolisani, poput osoba koje su dugo praktikovale duhovne vježbe ili su pomirene sa sobom i svijetom. Malo se i rijetko upuštala u prazne priče i tračeve o zaludnjim prinčevima, ambicioznim princezama, srpskim špijunima, austrijskim špijunima, dokonim diplomatama, dvorskim poltronima – kako je Duka Matanović govorio – nabiguzicama. Sestre Vulekić su se neumorno nadgornjavale u tome koja će se prije sjetiti ponekad smiješnih ili tragikomičnih pikanterija, ne obrativši se nijednom njihovoj neuglednoj gošći u ispranoj sirotinjskoj haljini sa sivom kratko potšišanom grguravom kosom koja je podsjećala na pucvalu, iako je ona jedina među igračicama bridža od samog rođenja bila dio onog skromnog, ali poletnog dvora s harizmatičnim domaćinom koji je maštao da će osvojiti cijeli Balkan.
Jer, Mášâ Jergović je bila kćer Gospodina Boža Petrovića. A svaki Crnogorac, mali i veliki, znao je ko je Gospodin Božo, jer Crna Gora je imala jednoga Gospodara i jednoga Gospodina. Gospodin Božo Petrović je – kao i njegov rođak Nikola Mirkov – bio pariski đak, komandant Južnog fronta u Veljem ratu, i prvi predsjednik Vlade poslije Berlinskog kongresa, na kojemu je Crna Gora međunarodno priznata. Marija se – koju su otkad pamti za sebe zvali Mášâ – kao i njene starije rodice Nikoline kćeri, školovala na Institutu Smoljni u Petrogradu. Uoči same objave rata Austro-Ugarskoj udala se za sina ministra Jergovića, koji je dobio očevo ime, pa su ga zvali Filip Mali. Istina, kršteno ime njegovog oca nije bilo Filip nego Frano, koji je poslije dolaska iz Dubrovnika na Cetinje oženio kćer cetinjskog ljekara Jakova Salambrosa, Jermena, i promijenio vjeru i ime. Frano ili Filip je bio Katica za sve u maloj knjaževini i kraljevini. Za nešto više od dvadeset godina službovanja imao je barem dva puta toliko različitih službenih i volonterskih poslova, činovničkih i državničkih funkcija, koje je bez razmišljanja prihvatao, i isto tako ih se lako odricao. Njegova oduševljenja su bila silovita i neprestalna, a razočarenja kratka i burna. Kao svaki rođeni mistifikator pridavao je viša značenja svemu čega se dohvatio, bez obzira je li bio u ulozi prvog školovanog crnogorskog agronoma, pisca školske bašte, glumca u Balkanskoj carici, člana Uprave Biblioteke Njegoš, predsjednika Klizačkog društva Ćipur, upravnika Zemljodjelske škole, profesora Cetinjske gimnazije, urednika Glasa Crnogorca, člana i predsjednika Glavne državne kontrole, ministra finansija i građevina…
Mášâ i Filip Mali su zajedno odrasli, kao da su jedna familija, jer je Gospodin Božo u neku ruku bio patron i savjetnik starijem Jergoviću. Često je s njim lomio glavu po cijelu bogoventnu noć, objašnjavajući mu, po sto puta, da ne može sve na brzu ruku, da nije moguće u jednoj godini ili deceniji preskočiti vjekove zaostalosti. Jednom su se toliko porječkali oko gradnje željezničke pruge Virpazar-Cetinje da je Gospodin Božo, uvijek odmjeren i pribran, crven u licu skočio na noge, udario štapom po tavulinu, i viknuo: Muč, maniti Latine. Kuđ te đavo donese ovamo. Ka da nam je malo bilo ovijeh domaćih manitová, no si nam ti još treba. Mášâ je, pak, prvi put pogledala Filipa Malog kao muškarca tek ono ljeto kad je on postao doktorant filozofije a ona dobila diplomu carskog ruskog instituta. Njih dvoje, on iz Beča a ona iz Petrograda, vratili su se isti dan, na Trojičindan, 11. juna 1914. na Cetinje.
Pošto Jergovići i Salambrosi nijesu imali rodbine na Cetinju, Filip Mali je sjutradan, čim se raspakovao, prvo otišao u vizitu kod Gospodina Boža. Mášâ je otvorila vrata, i prije nego što mu je rekla da joj je otac otišao u Nikšić, da obiđe imanje u Brezoviku, pozvala ga je na čaj. Mladić joj se odmah pohvalio da mu je profesor emeritus G. V. Haler prihvatio doktorsku tezu, Svijet kao predstava i volja za moć – Šopenhauerov uticaj na Ničea. Mášî se nije previše dojmila pretencioznost naslova, i povezanost između Šopenhauera i Ničea, više je razumjela u psihološkoj nego u filozofskoj ravni: Ničeove arogantne tekstove, koji kao da su pisani u groznici, pod visokom temperaturom, više je smatrala poezijom i pamfletom nego filozofijom, i nije mogla odoljeti da ga vragolasto ne pita, otkud je sin ličkog agronoma postao sljedbenik dionizijskog pjesnika-filozofa. Mladić nije shvatio ironiju – mladi filozof je bio suviše zanesen da bi prepoznao podbadanje – i vas crven u licu počeo joj je objašnjavati da su njegovi duhovni afiniteti naslijeđeni od majke Lilijan – koje se sjeća kao kroz maglu, jer je imala spontani pobačaj u sedmom mjesecu trudnoće od kojega je umrla kad je njemu bilo nepune tri godine – koja je unuka rođene sestre velikog jermenskog barda romantizma Hačatura Abovjana. Mášá ga je oduševljeno uhvatila za rukav, onako djetinje kao nekad – kao da je tek sad otkrila Filipovo jermensko porijeklo – i odvukla u svoju sobu vadeći iz neraspakovanog kufera dvotomni rusko-jermenski rječnik A. Isakjana. Grozničavo je prebirbirala po gomili povezanog i razlistalog papira da što prije dopre do dvije tvrdo ukoričene knjižurine. Broširane i lijepljene knjige i teke su se od dugog puta zgužvale i gotovo raspale: i kao po nekom proviđenju, u dnu kufera na rječnicima je ležala zbirka pjesama Filipovog pobočnog pretka, jermenskog Njegoša, čiji je portret na naslovnici svjedočio da je njegovo usko srezano lice sa malo izbečenim svijetlim zjenicama, u nepredvidljivoj mutaciji gena, u četvrtom pâsu, naslijedio sin bjelopute vižljaste Jermenke i dežmenkastog ličkog agronoma. Viđi kako ti liči, prebacila mu je ruku preko ramena, kao u vrijeme dok su zajedno igrali kobalice. Filip se nije više dječački izmicao i uvlačio glavu u ramena već ju je desnom rukom uhvatio oko pasa i privukao snagom koju od njega nije očekivala – možda se zbog toga nije opirala – a lijevu joj zavukao ispod lagane ljetnje haljine od cica uhvativši je za hladno znojno bedro vještim i sigurnim stiskom mužjaka, koji je već bio prevrnuo cijelu duzinu bečkih frajli. Godinama će kasnije sama sebi objašnjavati zašto mu se tako lako, bez riječi, prepustila i privila uz njega, iako dotad muška ruka nije bila pala na njeno stegno.
Devet nedjelja poslije, na samo Preobraženje, tačno dvije nedjelje nakon objave rata, vjenčao ih je, u Vlaškoj crkvi, u užem porodičnom krugu, kako to priliči ratnom stanju, mitropolit Mitrofan Ban. Dva dana prije vjenčanja Filip Mali je vanredno unaprijeđen u čin poručnika i postavljen za sekretara svome vjenčanom kumu princu Petru, Velikom vojvodi Zahumskom. Raspusni – opozicija je govorila ponjemčeni princ – kojega je od četvrte godine podizala u dvorcu u Darmštatu njegova sestra Ana Batenberška – nije bio jedini germanofil u kraljevskoj familiji. (Ova politička struja na čelu s prijestolonasljednikom Danilom – koji je dvorskoj Odžakliji ljutit što ne može izmoliti oca da se okane ratne politike bacio mašíce kojima je razgrtao žar i viknuo: Dabogda se naše oči više nikada ne viđele – htjela je prihvatiti mirovni ugovor s Bečom, u kojemu bi Crna Gora kao zamjenu za neutralnost u najavljenom ratu priključila Hercegovinu i Skadar).
Mladi princ je smatrao pitanjem časti da njegov pobočnik govori tečnije njemački jezik od austrijskih oficira, uglavnom Slovena, s kojima će pregovarati o prestanku bombardovanja Cetinja iz vazduha i poštovanju ratnog prava. Pregovori su bili beskorisni za Crnu Goru – samo su potvrđivali nemoć njene iznurene i desetkovane vojske – ali ne i za mlađeg Jergovića, kojega je poslije Pada Lovćena i kapitulacije Cetinja znanje jezika i poznanstvo s glavnim austrijskim pregovaračem na južnom bojištu pukovnikom Hupkom, Slovakom iz Banske Bistrice, spasilo od internacije u mađarski logor Boldogason. Slovak-je – prema izvještaju apisovca Maja Ljesara srpskom pukovniku Petru Pešiću – na posljednjem sastanku predstavnika dvije vojske u Budvi ispijao s princom Petrom, jednu za drugom, dvanaest viljemovki na eks, tako da se zapovjednik odbrane Lovćena nedolično ljuljao i zaplitao jezikom. Pukovnik Pešić je pročitao u izvještaju da je pukovnik Hupka posebno opasan jer je dvostruka ličnost: prepredeni obavještajac i suptilni poznavalac psihologije i mentaliteta Balkanaca, i s druge strane zaneseni posvećenik Sturm und Drang (bujnosti i plahovitosti), koji je znao napamet, u njemačkom originalu, mladalačke pjesme Geta i Šilera, i cijele pasuse glavnog Šopenhauerovog djela, Svijet kao volja i predstava. On u pregovorima nije isticao nadmoć pobjednika i svako malo je potencirao oduševljenje što su oficiri školovani u Hajdelbergu i Beču predstavnici poludivljih brđana, koji su do juče odsječene neprijateljske glave naticali na kolac. (Hupka se sâm ponudio mladom prinčevom sekretaru da će ga, bez obzira na ratne okolnosti, preko svojih veza snadbijevati literaturom potrebnom za dovršetak doktorata. Filip Mali mu se lijepo zahvalio na ljubaznosti, i – cijelu godinu – dok Hupka nije vraćen u Sarajevo – izbjegavao je ponovni susret s neprijateljskim oficirom koji se na Cetinju bio uselio u zgradu bivšeg ruskog poslanstva.
Nove knjige mu i nijesu bile potrebne, jer je pred isti prazni papir, koji mu se bjelasao pred očima, svako jutro tačno u osam sati sjedao za radni sto i tačno u podne ustajao. Na velikom hrastovom stolu sa izrezbarenim crnogorskim grbom, koji je Gospodin Božo dobio na poklon od tršćanskog brodovlasnika Nikole Dabinovića, bile su razbacane knjige s umetnutim papirićima, kao i sveske s ispisanim citatima i koncipiranim tezama, ali svaka rečenica iz koje bi se razrastala slojevita filozofska i psihološka naracija o uzročnoj povezanosti dva mračna genija činila mu se dozlaboga banalna i slaboumna. I tako je dvije i po godine ponavljao isti ritual praznoglavog sjedjenja prateći godišnja doba na granama brijesta ispod prozora – čije je lišće s proljeća zaklanjalo zapadno pročelje pozorišta Zetski dom – sve dok se nije tog posljednjeg jutra avgusta 1918. odnekud odvezalo toliko zatomljenih i neosviještenih misli da ih je pelikanovo nalivpero jedva pratilo i sustizalo. Prave bujice riječi složenih u jasne ideje nadolazile su odnekud i prosto gutale do juče neosvojivu bjelinu papirnih listova s monogramom Njegovog Kraljevskog Visočanstva Nikole I, koji je u tom momentu tumarao, od nemila do nedraga, između dvorca u Neju i ljetnjikovca u Kap Antibu. Do rimokatoličke Nove godine rukopis je narastao na preko dvjesta pedeset pisanih strana, i Filip Mali se, kao i svi pisci koje pritiska sumnja u svoje sposobnosti, uzoholio kao da je osvojio teško pristupačnu tvrđavu. Hvala bogu da poštanski saobraćaj poslije svakog rata proradi prije nego što se uspostave diplomatski odnosi među sukobljenim državama, tako da je bio naumio poslati pismo profesoru Haleru, o tome da će doktorsku tezu završiti do prvog maja 1919.
Šestog januara predveče, kao što je to običaj, Filip Mali je naložio badnjak, tanku hrastovu granu sa nekoliko grančica i listova žutih kao skadarski kotroban, koju mu je – kao i prethodne četiri godine – isped ulaznih vrata jutros u cik zoru ostavio prvi komšija Vaso Milunović. On i Mášâ su ostali sami na Cetinju, jer je Gospodin Božo iznenada otišao u Nikšić, a stariji Jergović se isto tako nenajavaljeno spustio u Rijeku Crnojevića. Paganski ritual prema kojemu su naši preci vjerovali da je u hrastovom drvetu dobri duh oboje su smatrali praznovjerjem, ali im je bilo toplo oko srca dok gu prilagali grančice u veliku gvozdenu peć i zalivali ih crnim vinom, jer ih je podsjećao na djetinjstvo kad su sjedjeli na podu pokrivenim slamom u njihovim kućama punih čeljadi, čekajući glavu familije da vikne s vrata, Dobro veče, i nazdravlje vi Badnje veče, i svi mu oni uglas odgovorili, Dobra ti sreća, i s tobom zajedno, i ova i svaka. (Od ranoga jutra, prvo od Orlova krša, kasnije iz pravca Pišteta i Crne Grede, čuli su se pojedinačni pucnji iz pušaka i štekćanje mitraljeza. Filip je, kao da je nešto otprije znao, pogledao ženu nekako s visine: Počelo je. I opet zaćutao, kao što ćute ljudi uključeni u tajne i opasne urote. Mášâ je oko podne otišla u dućan kolonijalne robe brkajlije Milunovića, tobož da kupi voštane svijeće. Krupni trgovac, koji im je svake godine donosio hrastovo drvo debljine muške stegne i dužine tri-četiri metra, sjedio je sâm u radnji iza zaključanih vrata. Kad je vidio pred vratima blijedu komšinicu s bijelom krznenom kapom na glavi ćutke joj je otvorio vrata slegnuvši ramenima u znak izvinjenja što su blagoslovena drva, koja je iz okolnih brda donosio sebi i njima, ove godine tanka kao kažiprst i liče na brstinu. Pošto je zaključao vrata za gošćom, zbunjeno je stavio ključ u džep i muklo joj rekao: Biće još jedan krvavi Božić. Onda joj je potanko ispričao da je u svitanje, čim je okrenuo od Donjega Kraja put Jabuke zazreo patulje oružanih ljudi kako se raspoređuju po uzvisinama, pa je brže bolje kosijerom ubrao prvu mladiku pored puta, i onda se polako okrenuo natrag da ne bi ko od ustaša pomislio da je on srbijanski agent kojega su poslali u izvidnicu).
Filip je, pošto je popio čašu crmničkoga vina i pojeo grsti barskih suvih smokava, nakanio napisati pismo starom profesoru, u kojemu će ga zamoliti da mu – ako je moguće na jesen nastupajuće godine – odredi datum za odbranu doktorske teze. Dok je sjedao za pisaći sto, odjednom ga je iz čista mira – ranije ga nikad ni glava nije zaboljela – obuzela nekakva studen od koje se vas tresao, iako je na sebi imao bundu obloženu medvjeđim krznom. (Posljednje dvije ratne zime nije sa sebe skidao bundu, jer su seljaci s Konaka drva za ogrjev na karíma morali dogoniti za okupatorsku upravu). Ruka ga više nije slušala, odložio je pero i htio je ustati, ali su ga bila izdala koljena, pa je morao tražiti Mášînu pomoć da se dovuče do kreveta. Iza ponoći vatra ga je toliko osvojila da je govorio čas naški čas njemački, čas je pominjao Mášû čas izvjesnu Frau Marlen, dok nije potpuno zaćutao, tako da se čulo samo njegovo teško i isprekidano disanje. Sjutradan oko podne komšija Milunović je jedva uspio – iako je kuća Jergovića samo pedeset metara udaljena od bolnice Danilo I – nekako izvući iz operacione sale mladog doktora stažistu, koji je asistirao doktoru Petroviću. (Drugi hirurg, doktor M. Klisić je bio nestao u toku noći: još se nije znalo jesu li ga ubili bjelaši ili se odmetnuo u brda). Krupni brkati trgovac je, dok je ljekar otvarao ljerkarsku torbu s instrumentima, prišapnuo Mášî da su zelenaši postavili ultimatum srbijanskoj vojsci da napuste grad, inače će ga oni koliko je danas silom uzeti. Mladi suvornjavi ljekar s crnim kolutovima oko očiju zbog nespavanja nesigurnim rukama je pregledao bolesnika, koji se toliko smirio da se jedva čulo njegovo sve tiše disanje. Plotuni s okolnih brda u toj tišini – koja je Mášî pritiskala bubne opne – podsjećali su na posmrtnu počast. Doktor je ćutke ustao od kreveta tražeći domaćici vodu i ručnik da opere ruke. Máša je smeteno polivala vodu iz bokala u ispružene doktorove dlanove loveći njegov pogled. Ruka s bokalom je onespretila, zadrhtala i skvasila mu desni rukav od kaputa. On je već slomljen od tridesetočasovnog bdenja nad ranjenim vojnicima, koji su isto tako tražili nadu u njegovim očima, nekako drvenjasto pružio ruku da uzme ručnik koji je žena bila prebacila preko ramena i procijedio kroz zube, tiho kao da se boji da će ga čuti neko treći: Španjolica.
Filip Mali je umro, na Šćepandan, treći dan Božića, na isti datum kad mu se prije pedeset devet godina u Vrbici kod Đakova rodio njegov otac Frano, čiji se otac Jakov, austrijski narednik rodom iz Ličkog Lešća, domazetio u Slavoniji oženivši folksdojčerku Ilonu Žagmešter. Frano ili Filip je doveden u pratnji dva žandarma, lička Srbina, na sinovljevu sahranu, a Gospodinu Božu – koji je ležao u istoj sobi u Jusovači s ministrom Jergovićem i još dvadeset i dva zelenaša – kao navodnom podstrekaču Božićnog ustanka đeneral Milutinović nije udovoljio molbi da se oprosti od zeta. Već sjutradan su Gospodina Boža iz zloglasnog turskog zatvora, koji je sagradio podgorički zabit Juso Mučin, po direktnoj naredbi njegovog daljnjeg rođaka Aleksandra Karađorđevića, internirali u Sarajevo.
Mášâ je, čim je Filip Mali izdahnuo – a izdahnuo je toliko tiho da ona nije bila sigurna da je umro dok nije osjetila da su mu damari iza šake mrtvi i studeni – prije nego što je poslala glas o smrti, svom i pokojnikovom ocu, preko vojvode Steva koji je morao znati gdje se nalaze viđeniji protivnici novog režima, na brzinu, gotovo panično, složila stranice muževljevog rukopisa pored crne pisaće mašine marke adler. Već je bila odlučila da će poslije četrdesnice, kad duša pokojnikova dobije rajsko naselje, početi prekucavati rukopis. Više se premišljala što će uraditi sa svojim papirima, koje je krijući ispisivala za kuhinjskim stolom dok je Filip Mali sjedio u radnoj sobi. Mášâ je uvijek bila okružena gomilom rječnika, i dok je, recimo, gulila krompir ili peglala, jednim okom je pogledivala u otvorenu knjigu. Njena fotografska memorija i muzikalnost su joj pomogle da lako uči jezike, ali su je i iscrpljivali, jer je sve pamtila, što treba i što ne treba, svaki tren života, od svoje druge godine. (Jednom se povjerila Jelisaveti Vulekić, koja se sjećala samo balova, udvarača i velikih salona, da je prokletsto sve pamtiti).
Ako je nekoga srela i poslije pedeset godina, sjećala se i sitnih, za većinu ljudi, neobičnih detalja, od toga kako je ko bio obučen, kako ju je pogledao, što joj je rekao, kamo je otišao… Imala je još jednu osobinu, koja nije tipična u kulturi siromaštva i svakojake oskudice. Radovala se da drugima – više nego i oni sami – pričinjava mala iznenađenja, sitne poklone, podsjećanja na godišnjice zaruka i porodične svečanosti, ponovne susrete nekadašnjih prijatelja. Zato je bila odlučila da mužu, zatvorenom u nezagrijanoj radnoj sobi, ponosnom a ipak slabom, s glavom u šake, koji se samozatočio, jer su mu svi živi drugovi pobjegli u emigraciju ili su internirani u austrougarske logore, podari jermensko-srpski rječnik (kad je srpski general novembru 1918. postao vojna i civilna vlast na Cetinju, na naslovnom papiru prekrižila je srpski, i dopisala crnogorski). U trenutku je pomislila, dok su Filipa Malog, u istom onom crnom fraku u kojem se vjenčao, s kreveta prenosili u oblanjanu skrinju, da građa za rječnik poslije njegovog odlaska više nema smisla, i da gomilu papira treba staviti pod kušin ispod mrtvačeve glave. Onda se isti čas alavertila da sa smrću sve ne umire, i posložila je rukopis sa ostalim knjigama na Filipovom stolu. Nekako je sramežljivo, kao prepadnuto, kao da nešto krade, uzela svoje spise iz kužine i postavila ih na radni sto pored muževljevog rukopisa.
Četvrti dan poslije muževljeve sahrane shvatila je da ne može izdržati četrdeset dana da samo bulji u plafon i pogleduje u zimski pejzaž pod prozorom, pa je sjela za pisaći sto ujutro na Mali Božić, tačno u osam sati, i dva sata prekucavala i redigovala Filipov rukopis, a od deset do podne je istraživala jermensko-rusko-crnogorske leksike i sinonime. Rječnik je polako narastao, iako se žalila da joj fali živi ruski jezik i višetomni etimološki rječnici A. Končalovskog. Treće godine je bila stigla do slova o, i onda je sve zastalo, i krenulo unatrag prema početku, jer je izgubila pouzdanje u definicije i značenja domaćih riječi i sinonima, kao i u to što je književni izraz a što lokalizam. Mnogo godina kasnije je sa dna šifunjera izvukla sasušenim beskrvnim prstima balu već požutjelih listova i polako ih prelistavala. Pamtila je svaku stranicu i svaku riječ, kao da ih je juče ostavila a ne prije četrdeset godina. Sad su joj ondašnje iluzije – i zanos i očajanje – izgledale luckaste i tuđe, kao neki tuđi film.
Pošto je shvatila da neće završiti rječnik, i izgubila svaku ideju čim bi se sad zanimala, sigurno bi presvisnula nad toliko beskorisnog papira koji nikome neće trebati da je jednog lijepog proljećnjeg dana – tih poslijeratnih godina proljeća su bila kišna a jeseni sunčane – ispred Dvorske crkve na Ćipuru nije presreo Dušan Vuksan, novopostavljeni direktor Državnog muzeja. Ona je oborila glavu vidjevši da joj ide u susret, jer je navikla da je činovnici nove vlasti gledaju poprijeko ili da prođu pored nje kao pored turskoga groba. (Nije je toliko brinula tišina oko nje koliko poniženja njenog oca za kojim je nikšićka balafurdija alakala: Gospodin Božo, Gospodin Božo, kad će ti se vratiti Nikolica?) Pokušala se sitnim korakom izmaknuti da prođe pristali crnomanjasti čovjek s cilindrom i elegantnim štapom s ručkom od slonove kosti. No, on je zastao i uljudno je odmjerio.
– Dobar dan, gospođo Jergović. Kako ste?
– Hvala na pitanju. Dobro. Kako ste Vi? – htjela je kazati hladno i odrješito, ali grlo joj je bilo suvo, suvlje nego da je glasno opsovao.
– Vidite, nema slučajnosti u životu. Ovih dana se raspitujem za Vas. Znate, Vaš pokojni svekar ministar Jergović, inače moj zemljak – on je iz Ličkog Lešća a ja iz Medaka – presudno je uticao da dođem 1910. iz Bjelovara na Cetinje. Pokazaću Vam jednom prilikom to pismo. On je bio nepopravljivi idealista, slovenofil. i mene je bio zarazio vjerom u ovaj mali Pijemont na Ćipuru, kao u izviiskru slovenskog oslobođenja. Kao što i sami znate, napravljene su mnoge greške, ali ih više ne možemo ispraviti. Znate, Vaš pokojni svekar mi je ponosno govorio o Vašem talentu za strane jezike, da aktivno govorite osam stranih jezika, i među njima jermenski, turski i novogrčki. U našem arhivu, na primjer, niko ne zna turski jezik, a poslije francuskog, ruskog i italijanskog najviše građe imamo na turskom jeziku. Taj dio još niko nije dotaknuo, i to bi za Vas moglo biti veoma interesantno. Prošlost ne možemo promijeniti, ali je možda možemo malo osvijetliti. S obzirom da ste sad nastanjeni na Cetinju, očekujem da ćemo sarađivati. Dođite sutra na kafu.
Govorio je povišenim pomalo svečanim tonom, kao s nekog balkona, ali familijarno: kao što to čine ambiciozni obrazovani Dinarci, koji opijeni sadašnjom važnošću hoće svima i odmah pokazati koliko su odskočili od prostog seljačkog porijekla i ponižavajuće bijede u kojoj su odrastali.
Muzejski arhiv je bio u zgradi u kojoj je stanovala dvorska posluga, u čijem je dvorištu mala Mášâ s malim princom Petrom i djecom njegove sestre Zorke Karađorđević vitlala po cijeli bogovetni dan. Veliki kameni zid oko Dvora je ponovo postao njen zaklon, ovaj put od svijeta u kojemu je izgubila svaki cík, i svaku ideju o svojoj budućnosti. Ipak, arhivska građa vezana za odnose Crne Gore i Otomanske imperije bila je zanimljivija nego što je očekivala. Dokumenti su, na našem i turskom jeziku, datirali od kraja 17. vijeka, vremena vladavine prvog Petrovića, vladike Danila Šćepčeva, sve do Drugoga balkanskog rata. Posebno je bila obimna diplomatska korespondencija od Berlinskog kongresa 1878. do pada sultana Abdul Hamida 1909. godine. Među mnoštvom kurtoaznih pisama i čestitki koje su razmjenjivali Veliki vezir i predsjednik Vlade na Cetinju, te protokola o brojnim posjetama ministara, generala i vezira, za oko joj je zapala jedna omanja drvena kašeta s tajnim analizama turskih ekseprata za Balkan, čije je prijepise Mitar Bakić, crnogorski ambasador u Stambolu, dobijao od nekog Stočanina čiji je đed bio ćehaja Ali paše Rizvanbegovića. Zamišljala je lik tog tajanstvenog Hercegovca, čiji je đed, sva je prilika, sjedio na divanu sa senatorom Stefanom Perkovim, dok se Ali paša dogovarao sa svojim pobratimom vladikom Radom, kako će umiriti Grahovljane i Turke iz Klobuka, i s nestrpljenjem svaki dan ulazila u memljive prostorije zatrpane vlažnim i prašnjavim kutijama i policama, neće li otkriti neku pikanteriju koja je bacala novo svjetlo na događaje koje je ranije smatrala nevažnim ili ih je površno i mutno zapažala.
Kroz hrpe starih papira, koji su sačuvani više zbog taštine negoli potrebe, počela je razumijevati dublju povezanost koja uzrokuje neprestalnu napetost, ali i zavisnost između prošlog i sadašnjeg, i potrebu savremenika da stalno mijenjaju prošlost. S druge strane, prošlost se obnavlja kao paralelni život, jer ne postoji tačka u kojoj se razdvaja od sadašnjosti. Máší je i lik krvavog sultana Abdul Hamida – o kojemu je, i mimo arhivske građe iz literature koju joj je dao Risto Dragićević, počela kopati po rukavcima tajne tursko-crnogorske istorije od Veljeg rata do Mladoturskog ustanka – postao životniji i intrigantniji od većine savremenika s kojima je igrom sudbine, ili nekom drugom nedohvatljivom igrom, bila povezana od samog rođenja. Abdul Hamid je uzaludno pokušao preokrenuti sudbinu posrnule carevine, koja se prostirala na tri kontinenta, modernizacijom prosvjete i saobraćaja. Dotrajalost Osmanske imperije bila je tolika da je morala nestati da bi jedan novi diktator stvarao republiku na negaciji svega onoga što je prethodnu carevinu u jedno vrijeme uzdiglo do neslućene moći a u drugome vaktu bilo uzrok njene propasti.
Priče o propastima – kako velikim tako i malim – su slične, iako mali svjetovi lakše propadaju i rijetko se obnavljaju: posebno joj je bila dojmljiva sudbinska povezanost kralja Nikole i Abdul Hamida. Sultan i njegov vršnjak Gospodar male knjaževine u zaleđu mediteranske obale, koju je hitar momak mogao naobdan obigrati, bili su neobičan spoj starokovnih apsolutista koji bi modernizovali društvo, privredu i birokratiju, ali da ne mijenjaju stari način vladanja. U Nikolinim pismima sultanu Mášâ je prepoznala njegovu dobro poznatu glagoljivost i prepredenost. Knjaz je ponekad namjerno glumio providno i operetno lukavstvo, jer dugo su mu događaji davali za pravo da zarazno, hipnotički, oko sebe širi uvjerenje u sopstveno mesijansko poslanje. I oni koji su ga potajno i javno mrzjeli, i posprdivali se epitetima kojima je on sâm sebe čašćavao, kao što su car junaka i tast Evrope, nijesu mu mogli odreći darovitost i domišljatost u mistifikovanju sopstvenog lika i osvajanju naklonosti, od priprostih seljaka, napaljenih nacionalnih romantičara do krunisanih glava. Nikoline kćerke, siromašne princeze, čija je majka u djetinjstvu čuvala ovce, bile su lijepe, inteligentne i ambiciozne, ali nijedna ne bi mogla ni primirisati velikim evropskim dvorovima da im nije kodošio stari mag s Ćipura. Mášâ je, jasno kao da ga očima gleda, iz kurtoaznih pisama i čestitki jubileja dvadesetogodišnjice sultanova stupanja na prijesto, zamišljala knjaza kako kasno uveče sâm sjedi u odžakliji, i po navici, mašicama razgorijeva žar praveći scenario zavođenja stambolskog padišaha. Sve je pažljivo planirao, od odabira perjanika, izbora nošnji i oružja, svečane zdravice, do njegovog panegirika u osmercu s prigodnim naslovom Turčinu, koji je preveo na turski jezik barski muftija Karađuzović. Uspješnost posjete Stambolu Nikola će slavodobitno rastrubjeti na sve strane, zoreći se sultanovim poklonima – dvorac Emirgijan na Bosforu i luksuznu jahtu – kakve od sultana nijesu dobili ni vladari velikih sila, i kao zahvalnost za neočekivane darove i počasti proglasiće 18. avgust, dan stupanja na prijesto Abdul Hamida, za državni praznik.
Glavni cilj posjete, koji je teatralni Gospodar krio kao zmija noge, Mâšá je otkrila u kartonskoj kutiji povezanoj špâgom na vrhu ormara sa staklenim vratima. Na vrhu bale papira debele dvije muške pede pisalo je velikim tehničkim slovima ISUŠIVANJE SKADARSKOGA BLATA. Ispod naslova manjim slovima, isto štampanim, poređana su imena autora projekta, Avgusto Donofrio, Josip Slade, Filip Jergović. Slade je na velikim presavijenim listovima napravio detaljan nacrt plana vraćanja rijeke Drim u staro korito, koje je polovinom 19. vijeka zbog gradnje vodenica na jednom velikom prevoju iznad Lješa našlo novi vodeni put prema Skadarskom jezeru, i poplavilo velika područja plodne zemlje oko Skadra, Krajine, Zete i Crmnice. Profesor Donofrio je precizno izračunao koliko će Turska i Crna Gora dobiti plodne zemlje ukoliko se Drimu, toj moćnoj planinskoj rijeci koja izvire iz Ohridskog jezera, postavi brana na mjestu gdje je svojevremeno promijenila tok i vrati je u njeno nekadašnje korito koje je vodi do ušća blizu Medove, u Jadransko more. Na osnovu ovog proračuna, Frano Filip Jergović je jednostavnom operacijom, množeći broj dobijenih hektara sa prosječnim prinosom pšenice i kukuruza, lasno potvrdio Gospodareve pretpostavke da bi Crna Gora, prvi put poslije četiristo godina, od vremena Ivana Crnojevića, imala dovoljno žita da se prehrani. Sultan je u međuvremenu poslao Nikoli na poklon još dvije jahte, ali nije ništa odgovarao u vezi građenja brane na Drimu izgovarajući se neredima u Jemenu i kurdskim i jermenskim ustancima. Poslije uzaludnih instrukcija ambasadoru u Stambolu da se posebno angažuje u pridobijanju nekih članova Visoke Porte jedna depeša je najavljivala neočekvani preokret. Predsjednik Vlade Lazar Tomanović, 22 februara 1908. poručuje iz Beča da se sreo za Abdulhamidovim poslanikom Šemsi pašom, i da su dogovorili da se formira zajednička crnogorsko-turska komisija koja će utvrditi troškove gradnje brane i vraćanja rijeke u prvobitni tok.
Mášâ je nastavila kopati po pismima, depešama i tajnim izvještajima, ali od februara 1908. do balkanskih ratova u papirima se više nigdje ne pominje skadarska žitnica. Jedini dokument iz cijele 1909. godine koji je proslijeđen iz crnogorske legacije u Carigradu – s kratkim popratnim pismom Dušana Gregovića – je upozorenje Carske otomanske banke da Crna Gora nije vratila posljednju ratu zajma iz 1898. godine, i Máša će tek u knjizi, Slom osmanske države, bosanskog franjevca Marka Vrankića, saznati detalje atentata na Šemsi pašu, kao i svrgavanja sultana Abdul Hamida, kojega su prognali u Solun. (Nepunih sedam godina poslije progonstva Abdul Hamida – bio je još jedan ratni Božić – Mášâ je gledala s prozora, dok su austrijske haubice odjekivale iz pravca Lovćena, sultanovog ispisnika, kako u sivom šinjelu sa oznakama maršala carske ruske vojske, na bijelom konju koji je dobio na poklon za jubilej pedeset godina vladavine od francuskog predsjednika Falijera, projahuje ispred njihove kuće. Konji su prednjim nogama upadali u cijelac snijeg koji je dopirao skoro do koljena. Mášâ je istrčala na vrata, i mahnula prema Gospodaru, koji je, htjela se zakleti, zazreo krajičkom oka, ali se nije zaustavio. Pratnja na mršavim konjima, koji su se od gladi i tereta na leđima često zanosili i gazili stranputice, bila je smrknuta, u pohabanim šinjelima. Posljednji je projahao bjelobrki Gospodarev sobar Ilija Bjeloš, jedini odrasli muškarac s Dvora koji je djecu milovao po glavi pjevajući im uvijek istu pjesmu: Ptu mile kobile/kudijen ste odile/ niz Šiškove doline/ što vi Šiško rađaše/ oštra koplja lomljaše… Starac zastade ispred Mášê, posavi se na crnu grivu velike putaste kobile i pogladi mladu ženu, po kosi, kao nekad, dok je bila dijete. Ako Bog dâ, striko Ilija?, upita Mášâ glasom koji joj je ličio na tuđi. Na zli put, Mášâ. Na zli put. Kobila s jahačem je zaminula iza ćoška ulice Vuka Mićunovića prema Kruševu ždrijelu, gdje je Gospodara čekao auto. Mášâ pomisli da je samo stari sobar, koji je znao sve Gospodareve marifetluke – kad je tobož ljut, kad se prenevolji, kad mu oko zasuzi – mogao naslutiti, glumi li on to da zna nešto što drugi ne znaju, da bi ih ohrabrio, ili je još vjerovao u svoju srećnu zvijezdu, i u pomoć moćnih zetova iz Rima i Petrograda, koji će mu diplomatskim uticajem omogućiti da se još jednom slavodobitno vrne u mali dvor na Ćipuru).
Mášâ je pored obrade arhivske građe, na molbu Dušana Vuksana, radila korekturu i lekturu časopisa za istoriju i književnost Zapisi, sve do početka novog rata 1941. godine. Prilježno je lektorisala tekstove istoričara – koji su jednako malo računa vodili o stilu i istorijskoj istini – i nakon odlaska direktora muzeja 1936. godine u Beograd. Gospodin Vuksan je dan uoči penzionisanja pozvao Mášû u svoju kancelariju u prizemlju Dvora, i ukratko joj saopštio dvije stvari: da odlazi u Beograd zbog školovanja sinova, i da joj nudi mjesto bibliotekara, jer je biblioteka za razliku od mračnih i vlažnih prostorija arhiva bila suva i prozračna. Mášû su toliko iznenadile obije najavljene promjene i ponude da nije stigla ništa kazati, prije nego što je direktor izvukao iz vitrine i stavio na sto priloge za novi broj Zapisa.
Mášâ novi rat nije predosjetila kao onaj prošli, i u početku su joj okupatori sa svojim motorima i perjanicama na šeširima i šljemovima ličili na likove iz Pučinijevih opereta. Prvi put je osjetila ledenu jezu uz vratne žile dok je s prozora – istog s kojega je prije dvadeset pet godina gledala Gospodara gdje odlazi na zli put – posmatrala jednog talijanskog fotografa kako namješta za slikanje učesnike Petrovdanskog sabora. Među tim starcima, bivšim ministrima i poslanicima, u građanskim i narodnim odorama, zajedno s guvernerom Macolinijem, generalom Tućijem i mitropolitom Joanikijem, gledajući izdaleka najviše je dojmio mladi monah, s kratkom crnom bradom, koji je za cijelu glavu bio viši od ostalih zvanica. Otkinuta glava Njegoševa s čuvenog Tominčevog portreta. Mášâ je pomislila dok su se sabornici u manjim grupama uputili prema Grand hotelu, na svečani ručak, kako će se farsa uskoro pretvoriti u tragediju: da će ova okupacija, kao i prethodna, najprije uzrokovati unutrašnji rat. (M. Dragović, u autobiografskoj brošuri, Sjećanje jednog federaliste, koju je objavio CKK, Cetinje 1995, napisao je: Trista godina poslije istrage poturica, opet su Podgorička skupština i Petrovdanski sabor stavili krvavi nož među Crnogorce.)
Cijelu godinu i po poslije oslobođenja Cetinja, sve do Blagovijesti 1946. Máší niko nije davao nova zaduženja na poslu. Vlast je s nelagodom i prezirom gledala na muzej kao na žalosne ostatke sramne prošlosti koji podsjećaju na vremena monarhije, narodnog ugnjetavanja i svakojake moralne bijede. Dva mlada agitpropovca, slikar Aco Gordić i pisac Mihailo Mandić, predlagali su da se portreti evropskih kraljeva i careva iz Dvora preslikaju u socrealističke motive iz narodnooslobodilačke borbe i radnih akcija. Mášâ je već bila preboljela strah od Ozninih isljednika, iako je svaki put kad je srela šefa cetinjske Ozne Mićana Perovića osjetila u ožičici neku guku, veličine teniske lopte. Jer, svi oni starci s Petrovdanskog sabora, koji su rođeni u 19. vijeku između godišta njenog oca i nje, kao i neki manje važni saradnici i simpatizeri okupatora, već su bili osuđeni na zatvorske kazne i gubitak građanskih prava.
April je na Cetinju ćudljiv, ponekad surov, kao u Eliotovoj Pustoj zemlji. Posljednji damari zime se dopužu do kraškog polja niz strme lovćenske strane, tako da se ponekad u jednom danu promijene tri godišnja doba. Takva je bila i Blagovijest 1946. Do podne su se smjenjivali vjetar, grad i kiša, da bi se na samom smiraju dana nebo nad Jezerskim vrhom provedrilo i dobilo boju rujevine. Mášâ se spremala za svoju svakonoćnu šetnju pokraj Manastira, preko Grude, Donjega Polja, pored Granice i bivšega hotela Pariz, natrag do kuće, kad se na vratima pojavi vojnik s titovkom na glavi, u oficirskoj engleskoj bluzi, s engleskom mašinkom sten na prsima. Mášâ osjeti da joj srce udara pod grlo. Jedna slika je posljednjih mjeseci nekoliko puta budila iz sna. Otkad joj je joj bratanična Iva Jovićevića, bivšeg konzula u Skadru, rekla da joj strica za dva mjeseca u dvorišnoj zgradi francuskog poslanstva i u Bogdanovom kraju isljednici Ozne nijednom nijesu ispitivali za dnevnog svijetla, sanjala je uvijek isti prizor neke mračne prostorije sa velikim pisaćim stolom i stolnom lampom koja joj je okrenuta u lice, i preko puta nje isljednika kome nije mogla zapamtiti lik, iako je zbog toga na sebe bila bijesna kad se probudila.
– Moraš se javiti u Oznu. Soba broj 12. Kapetanu Pižurici.
Vojnik je bio seljak, seljaci ne persiraju neprijatelje, po naglasku joj se učinilo da bi mogao biti iz Pive, ili iz Drobnjaka.
Vojnik joj nije rekao gdje je zgrada Ozne, jer se podrazumijevalo da to ovdje svako zna. Tim prije što se Ozna uselila u nekadašnju francusku ambasadu, najljepšu od svih državnih i diplomatskih zdanja na Cetinju. Prema legendi ova orijentalna kitnjasta ljepotica, sagrađena 1909, s naglašenim balkonima, vijencima, dimnjacima, raznobojnom kermikom, raznih oblika i veličine, greškom je sazdana na Cetinju, jer je arhitekta koji je istovremeno pravio projekte ambasada u Kairu i na Cetinju, poštanskom greškom poslao plan kairske ambasade na Cetinje a cetinjske u Egipat. U bivšoj ambasadi su bili pomoćnici ministra i načelnici, a niži oficiri i isljednici u jednospratnoj betonskoj zgradi u dvorištu, u kojoj su pred Drugi svjetski rat stanovali niži žandarmerijski oficiri i podoficiri. Smuta okasnjelih ideja, okasnjelih vremena i prožimanja suprotstavljenih škola i stilova nigdje se tako groteskno ne susrijeću kao na ovim civilizacijskim periferijama: koliko je nekadašnja francuska legacija elegantna i kitnjasta toliko je pravougaona žandarmerijska nastamba s četvrtastim prozorima bez balkona, koju su Cetinjani kasnije nazvali Let iznad kukavičjeg gnijezda, grdna bez lijeka. Mášû je, pak, dok je onako sitna prilazila velikoj ulaznoj kapiji, jednako prestrašila elegancija i otmjenost ambasade koliko i neuglednost dvorišne zgrade, u čijim su vodoplavnim podrumima, bez ležaja i pokrivača, čamili pritvorenici.
– Sjedi – isljednik joj pokaza rukom, tačnije dugačkim tankim prstima koji kao da nijesu rasli iz šake neko iz zgloba, i podsjetili su Mášû na vilée za plastenje sijena koje je vidjela u izlogu gvožđarske radnje Zeka Šestana.
– Znaš li zašto sam te zvao – ni krakati dugoprsti isljednik je nije persirao.
– Ne znam.
– Znaš ti dobro. Znaš… Nemoj da te ja podsjećam. Pričaj.
Isljednik je gledao prodorno, kao da će joj iz zjenica isisati neko mračno priznanje.
– Šutiš, a? Dobro da ti osvježim pamćenje. Jesi li poznavala generala Karla Tućija, komandata divizije Mesina? Znači, ne sjećaš se. A jesi li znala Krsta Popovića, ratnog zločinca, komandanta, krilaša, zelenaša, kako li su se ono zvahu?
Isljednik se prijeteći podbočio spreman da konačno otkrije optužbu.
– Ti si bila prevodilac tajne korespondencije između generala Tućija i Krsta Popovića. Tobož ste ti i profesor Dragićević čuvali muzej od Talijana, a ustvari ste radili za njih. Pričaj. Ko priznaje pola mu se prašta. Mi znamo da oprostimo. Mi smo humani. Nijesmo mi kao one fašističke zvijeri koje si služila.
Mášâ je htjela protestvovati, ali grlo joj je bilo suvo. Nije imala skoposti da nešto kaže, na primjer: Nijesam. To mi neko podmeće. Ipak je smišljala kako će saopštiti svoju jedinu krivicu koja joj je pala na pamet. Jer, dvojicu generala je vidjela samo jednom, na proslavi rođendana Vitoria Emanuila III, u rezidenciji novog guvernera Pircija Birolia. Popović joj je, nakon što je pozdravio, zamolio da mu pomogne u ćaskanju s Tućijem, jer, rekao je, ja dobro razumijem talijanski jezik, ali ga slabo govorim.
Isljednik i Mášâ su se mjerkali kao mačka i miš koji je uhvaćen u stupicu. Utoliko zazvoni telefon na isljednikovom stolu.
– Izvolte – javio se isljednik grubim glasom, onda mu je lice postalo blaže.
– Razumem, druže pukovniče – i glas mu je utanjio. Sklopio je otvorenu svesku sa stola, ustao je i nekako iz navike ili zbog uzbuđenja još više zategnuo kožni opasač sa velikom metalnom petljom. Dok je navlačio dugački kožni smeđi kaput okrenuo se prema osumnjičenoj.
– Nemoj da napuštaš Cetinje. I nemoj da ideš na posao dok ti ja ne kažem. Sad idi kući – pokazao joj je onom grabuljastom rukom prema vratima
Mášâ je svaku noć dva put okretala ključ u bravi na spoljnim vratima kuće očekujući novi poziv iz Ozne, a onda je nedjelju dana prije druge godišnjica oslobođenja Cetinja stala u red za tačkice – kilo ulja, kilo geršle i pet kila brašna – koje su nezaposleni građani dobijali jednom mjesečno. U salonu sestara Vulekić se nije pričalo samo o dvije stvari. O politici i siromaštvu. Igračice bridža nijesu spominjale komuniste – posebno otkad su se počeli među sobom proganjati i hapsiti – zato što su ih se bojale, i o poraženim nenarodnim elementima takođe nijesu razgovarale, jer bi se zbog njihovih istorijskih i političkih sporova na pasja korita posvadile. Marija Niković nije podnosila zelenaše, ili talijanaše, kako ih je posprdno krstila, a sestre Vulekić su Jugoslaviju zvale jugoslovija. Jednom se starija, brzoreka Jeslisaveta Vulekić, tek uzgred sjetila kralja Nikole, i Marija je sijevnula: Ne pominji mi ga. Dabogda mu zemlja kosti izmetala. O siromaštvu, koje ih je zadesilo, nije se govorilo jer su Marija i Mášâ bile suviše gorde, a sestre Vulekić djetinjaste. (Najobimnija knjiga na crnogorske teme bila bi istorija gladi. Ili – stida od gladi). Ipak, sestre Vulekić, kakve ih je bog dao, ne bi se ustručavale priznati svoj nezasluženi usud, da i u doba Rezolucije Infombiroa nijesu mogle svoje gošće počastiti čašicom šeri-brendija, lokumom ili kockom američke čokolade.
Mášâ se nije mogla čudom načuditi otkud roba iz diplomatskog magacina, koju su dobijali samo članovi Vlade i visoki partijski, vojni i policijski činovnici, u kući reakcionarki. Ipak, nikad se nije pitala otkud Vulekićkima pare, jer su joj novac, kao i putevi do njega, uvijek bili misteriozni. Svako s tri čiste se morao zapitati, kako to da su hotel, zgrade, zemlja u Ulcinju, magacini za žito i drvenu građu u Zelenici, i sva ostala imovina Vula Vulekića, osim prizemlja kuće na Dvorskom trgu, poslije rata među prvima nacionalizovana, a kod sestara Vulekić možete na stolu naći sve one preslačke koje donose Lidiji Jovanović, supruzi novog crvenog Gospodara Blaža Jovanovića. Zagonetka je utoliko bila veća jer ni same sestre nijesu znale u kojemu je ćupu njihova domaćica i daljna rodica Milica sakrila blago, niti preko koje veze, iz strogo kontrolisanih diplomatskih rezervi, uzima američke čokolade i engleski štof.
Sestre nijesu bile pretjerano očarane svojim privilegijama. Uvijek su mislile na ono što su izgubile, i zato su se lakomisleno smijale Milici, njenoj prostodušnosti i tvrdoglavosti. Kao i prosto nevjerovatnim činjenicama da nikad nije bila bolesna, da se nikad nije požalila i da nije ništa tražila za sebe, osim dvije preobuke, ljetnju i zimsku. Za sve ove godine sestre nijesu prozrele ono što je njihovom ocu bilo jasno kao dan, još prije četrdeset godina, kad je hitru i snažnu prispjenicu muških šaka i velikih konjskih zuba, ali plavih očiju bistrih kao zora, izabrao između ostale djece u kući svog drugobratučeda Petra Đukanova iz Čumojevice, koji je imao pet sinova i sedam kćeri. Milica Petrova, kako je zvao njen gazda i rođak, nije bila samo vrijedna i povjerljiva, nego se ubrzo pokazalo pametna kao čela: da brzo računa i dobro procjenjuje ljudske karaktere. Tako ju je stari Vulekić, u dvadeset godina koliko mu je služila opismenio, upoznao s gradskim manirima i pokazao joj mnoge tajne trgovačkog zanata. Stalno joj je svakodnevno ponavljao, makar po dva puta, da je pare teško steći a lako prosuti.
U potonje vrijeme znao je priupitati za mišljenje o nekoj investiciji ili o pouzdanosti ovog ili onog saradnika i konkurenta. Nije se toliko sâm oslanjao na Miličine procjene koliko je iznova provjeravao njenu domišljatost i zdrav razum. Vule Vulekić je sedam dana nakon raspuštanja beogradske skupšine i uvođenja lične diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, na veče julijanske Nove godine, dobio nesnošljive bolove u stomaku. Bolovi su bili toliko jaki da se cijelu noć premještao s kreveta na pod i obratno. Ujutro je došao doktor Novikov, koji je operisao i albanskog kralja Ahmeda Zogua, i čim je vidio bolesnika rekao da ga odmah povedu u bolnicu, jer je vjerovatno dobio splet crijeva, što zahtijeva hitnu operaciju. Trgovac se, za razliku od albanskog kralja, nije probudio poslije operacije, ali je prije ulaska u hiruršku salu bio dovoljno priseban da traži nasamo razgovor s mladom rodicom čiji su obrazi bili vazda rumeni, ljeti i zimi, kao onoga dana kad je uzeo kraj ovaca i preko Simunje i Pišteta doveo u Cetinje. Uhvatio je za ruku snagom koja ju je iznenadila, i pogledao je svojim crnim zjenicama koje su bile žive, ali duboke kao da su bez dna. Kao da je u toj bezdanici uvijek bila velika praznina. Ako ovoga puta ne preteknem vas će teret past na tebe. Zato me slušaj dobro: ne prodaj ništa, ne zajmaj nikome. Stavio sam u tastament da se ništa bez tebe ne može prodat, i da ti se niko ne smije miješat u rabotu. One moje šćeri sve bi ovo za godinu raskuble… One su vazde tuđijem zubima leb jele… Zastao je malo, škrgutnuo je zubima, kao da ga je probo užareni mač. Nikad se ovđe nije znalo što nosi dan a što noć. Ispod moga kreveta, ispod poda, naćeš jedan kovčeg s dukatima. Za veliku prešu ili veliku nevolju.
Dvije daske ispod kreveta u domaćinovoj spavaćoj sobi nijesu bile zakovane ekserima. U sanduku od trešnjevog drveta dugačkog četrdeset santimetara, širokog i visokog upola manje, koji je spolja ukrašen srebrom i sedefom i sa strana utvrđen kovanim gvožđem, na iznutra obloženom crvenom plišu bilo je 286 zlatnika od dvadeset franaka s likom Napoleona Bonaparte. Sandučić je imao neobičan put, kao što je to često s lijepim i mrtvim stvarima. Najprije ga je jedan propali trgovac, Grk, založio u starinarnicu Jorgosa Mavrovunjosa u Smirni, a onda je zapao za oko poznatom skadarskom zlataru Đonu Vuksanaju, i on ga je trideset godina držao u velikoj čeličnoj kasi s dva ključa, zajedno sa zlatom, trgovačkim ugovorima, tapijama na zemlju, spiskom dužnika. I ko zna koliko bi ga još čuvao, jer mu nije smetao ni koristio, a uvijek ga je volio pogledati, da prilikom osvajanja Bardanjola i pregrupisavanja crnogorskih trupa za ulazak u Skadar, poručnik Galjo Ujkin nije zamolio svoga pobratima Dunjaša Tujovića, potkomandira grebačke čete, da, pošto će Katunjani s Vasojevićima prvi ući u grad, pripazi pobratima njegovog oca Đona Vuksanaja. Mladi poručnik crnogorske vojske se prepao da bi bogati trgovac, koji živi u velikoj kući s dvanaest soba na samom ulazu u čuveni skadarski bazar, kojemu nije bilo ravna odavde sve do Bagdada, u opštoj gunguli i besporetku kad jedna vojska ulazi i druga napušta grad, nekome nesoju i orijatu, a takvih je bilo u svim vojskama, ne padne na pamet da orobi i ubije trgovca. Dunjaš ga je veselo potapšao po ramenu, kao i dok su se pripremali za ispite u oficirskoj školi na Obilića poljani. Galjo Ujkin je bio najbolji u klasi, ali je uvijek imao tremu pred ispite, da se ne osramoti pred drugima. Ne boj se pobratime, pričuvaću ti ga dok ti ne dođeš.
Galjo Ujkin je sjutradan jedva dočekao da umarširaju u Skadar, da makar na pola ure posjeti staroga trgovca na čiju riječ si mogao uzeti pola Malesije. Istrčao je uz skale velike obijeljene kuće, na terasu koja se prostrla nad velikim kamenim voltom. Ulazna kućna vrata su bila otvorena, i iznutra mu se učini da nešto cvili – mače ili žensko čeljade. Kako je kročio preko kućnog praga, imao je što vidjeti: očevom pobratimu je zjapila velika rana na grlu. Grkljan i vratne žile su mu bile prerezane, sve do kičmenog stuba. Ljulja, žena Zefova, tukla se šakama u prsi, ali kad vidje naoružanog muškarca na vratima, s crnogorskom kapom na glavi i bijelim malisorskim čakširama, utihnu. U prvi mah ga nije poznala, a onda mu raširenih ruku krenu u susret. Ljulja mu je, kao da je bez duše, pričala – toliko brzo da su joj riječi prestizale jedna drugu – kako je juče banuo u kuću jedan stasiti crnogorski oficir čiji su brkovi ličili na krila od lastavice. Zef joj je predstavio gosta, kad im je donosila kafu i rakiju, da je pobratim Galja Ujkina iz Zatrijepča, sina njegovog pobratima Ujka Tomina Dedivanovića, koji ga je poslao da im se nađe s ruke ako zapadnu u nevolju. Popili su još po jednu rakiju, pa još po jednu, onda je gost rekao da mora da krene i da će opet sjutra navratiti. Okrenuo se s vrata, i rekao Zefu: Učini ono što sam ti rekao. Ljulja mu je još ispričala da je Zef cijelo popodne nešto preslagao u svojoj sobi, i da je čula kako škripe vrata od velike gvozdene kase. Za večerom je bio nešto sjetan, i legao je ranije nego prethodnih večeri. Ona te noći nije čula ništa sumnjivo – jer kad utvrdi san ne bi je ni topovi probudili – a sluškinja Mara nije ni mogla ništa čuti jer je spavala na donjem boju kuće. Ujutro kad je ušla u Zefovu sobu snemogla se i iz ruku joj je ispala tacna s šoljom crne kafe i lokumom.
Tačno dva i po mjeseca poslije osvajanja Skadra, dan uoči odlaska na Bregalnicu, 7. juna 1913. poručnik Dunjaš Tujović će kupiti kod Vula Vulekića, za trista napoleona u zlatu, jednospratnu kuću u Ivanbegovoj ulici i deset rala zemlje pod maslinjakom u Valdanosu kod Ulcinja. Galjo Ujkin, koji je poslije odstupanja iz Skadra postavljen za komandira krilaša u Đakovici, dva puta je slao pisma Dunjašu Tujoviću, u kojima ga pita za zdravlje, i još da bi se volio s njim viđeti u vezi jedne stvari. Dunjaš mu nije odgovarao niti su se gledali do 20. januara 1916, kad je Galjo Ujkin, u velikoj masi ljudi na Plavnici, koja se gurala da uskoči u parabrod Rumija, spazio pobratima kako preko malog pontona uskače na već prepunu palubu gurnuvši u vodu nekog čovjeka u lacmanskom odijelu, koji je stojao ispred njega i već je bio jednom nogom zakoračio na brod. Galjo Ujkin je potrčao i nekako se probio do malog čamca sa daskama koje su se naslanjale na palubu broda, jer ljudi koji nijesu uspjeli uskočiti u posljednji vapor što je krenuo na zli put, u progonstvo, za Gospodarom, počeli su se razmicati. Brod je taman isplovljavao čudno iskošen, kao da će se svaki čas prevrnuti. Dunjašu, prodorno viknu Galjo Ujkin. Dunjaš streknu, ali se u isti čas pribra i bezočno pogleda kroz njega, kao kroz ledenu jezersku vodu. Galjo Ujkin se uzaludno uhvati za nagant, jer se brodić i dalje ljuljao, a putnici na njemu su se lelujali, praveći živi zid natiskani jedan preko drugog.
Tripko Tujović, sin Dunjaša Tujovića i Patricije Bonomi, iz Kazerte, kćerke apotekara dotora Leonarda Bonomija, obično bi prve i zadnje subote u mjesecu svratio oko podne u zgradu bivše belgijske ambasade na Dvorskom trgu, u vrijeme kad su igračice bridža odlagale karte. Njemu i Olgi Serdarevoj, rahitičnoj kćerki serdara Joka, kojemu je kralj Nikola rekao da je ženski branio Lovćen, a poslije 1918. od Nikolinih protivnika doživio još goru sudbinu (bjelaši su ga zatukli dok je pio vodu iz jednog ubla na Obzovici), nijesu bili rado viđeni gosti u salonu bivšeg belgijskog poslanstva. Olga je bila odveć neugledna, a iza Tujovića su se vukli nekakvi mračni repovi. Jer, niko nije znao zašto je i zbog čega, dvije godine prije Drugoga svjetskog rata, došao iz Fijume. Jedna od pretpostavki je da mu je otac iz Argentine pisao da se vrati na Cetinje kad završi maturu, i da će i on za njim uskoro doći, druga je da je pobjegao od očuha nekog prgavog policijskog narednika rodom iz Kalabrije koji mu nije davao oka otvoriti, treća priča, koja od rata naovamo cirkuliše, ima najviše osnova: da je po zadatku Partije došao na Cetinje. Jer, da nije bio dvostruki špijun, Ovrin i partizanski, ne bi u ratu bio policijski tumač okupatora u isljeđivanju ilegalaca i komunističkih simpatizera, a poslije rata postavljen za zamjenika direktora Centralne narodne biblioteke. Tripko je za razliku od svoga oca, šesnog i zamašitog Katunjanina, onako tankonog, tankognjat, s velikim opuštenim trbuhom i opuštenom donjom usnom, Mášî Jergović ličio na trudnoga mrava. Posebno je bio antipatičan Mariji Niković. No, trebalo je proći mnogo subota, dok su još bile same u salonu, prije nego će ona svojim partnerkama u igri karata gotovo šapatom kazati: Ovi Tujović dolazi ovamo da nas špija. Nekoliko minuta su ćutale, i onda je Mášâ, koja je rijetko govorila o drugim ljudima, pokušala da ih malo umiri: Bolje je da nas on špija. Ako nas odista špija. Nego neki koji nas ne poznaje, pa da mora izmišljati svakakve gluposti.
Nijedna od igračica bridža nije primjećivala da se Tripko i Milica domunđavaju očima, i da se domaćica ispraćajući gosta do ulaznih vrata zadržava s njim malo duže nego s ostalima. Milica je Tripku jednom u dva mjeseca stavljala u spoljni džep sakoa zlatni napoleon, koji je on mijenjao kod nekoga – partijskog ili policijskog glavešine – za pedeset hiljada dinara i veliku papirnu kesu namirnica iz diplomatskog magacina. Tek pošto je diplomatski magacin zatvoren, i numizmatika i antikvarni predmeti ponovo postali stvar javnog prestiža i kod nove elite, Milica je prorijedila mijenjanje napoleona preko Tripka Tujovića. Zlatnike mu je sad donosila otprilike svaki šesti mjesec, kao i novim mušterijama, Voju Sapaganu i Daru Mačku, koji nijesu znali za Tripka. Ali, i Mačak i Sapagan, za toliko godina međusobne saradnje i zavisti, prijateljstva i nezbora – nijednom jedan drugome nijesu pomenuli Miličine napoleone, iako su obojica sumnjali da ih ona prodaje jednome i drugome.
————2.
Marka Nikovića su mlađi ljudi, posebno sportisti, bolje poznavali po nadimku nego po prezimenu. Kad biste pitali boksere, kojima pamćenje i koncentracija nijesu jača strana, ko je Marko Niković, jednima bi trebalo malo vremena da se sjete, a drugi ne bi imali pojma za koga ih pitate. Ali, kad kažete Marko Crni, onda će svako ko je ušao u boksersku salu, ili jednom pratio boks meč na fudbalskom stadionu Lovćena, u dvorištu Vladina Doma ili u menzi Oboda, znati o kome se radi. Marko Crni je postao legenda, a niko ne zna kad i na koji način. (To su one mutne priče koje se prenose od usta do usta, kojima svako ponešto doda ili oduzme, i onda više niko ne može pouzdano svjedočiti o mjestu i datumu kada su nastale). Legenda je govorila da je Marko Crni prije Drugoga rata ubio nekoga Njemca na ringu. Poslije toga meča ga je posebna ljekarska komisija pregledala i ustanovila da ima smrtonosni udarac: da će morati napustiti boks, ili će mu hirurškim zahvatom djelimično onesposobiti žile iza šake, i tako oslabiti ubilačku desnicu.
Fabula mnogih legendi je naivna, ponekad i glupa, ali da bi zaživjela u kolektivnoj svijesti mora biti lijepo ispričana i potreban joj je izvjesni protok vremena da sazri, da se ujenči i upitomi u glavama prostodušnog puka. Bajka o udarcu koji ubija kao puška, nije bila posebno inventivna niti se oslanjala na neki događaj u davnoj prošlosti, iako su mnogi Dubovičani i Donjokrajci, bez ostatka, vjerovali u nadnaravnu snagu crnoputog dvometraškog Apolona. Zaludu se Šuler, predratni fudbalski sudija i stari sokolaš, upinjao iz petnih žila da u Milušinoj pećini objasni pripitim mladim šoferima kamiona transportnog preduzeća Bojana – koji su nakon primljene plate sastavili dva astala na sredini kafane – da Marko Crni nije boksovao prije rata, nego da ga je jedan partijski komesar četrdeset pete, vidjevši ga onako snažnog i velikog, poslao na kurs za bokserske trenere u Beograd, koji je vodio čuveni Luka Popović. Momci rođeni na selu skloniji su od drugih davati pojavama značaj koje one inače nemaju, pa su se osjetili lično povrijeđenim – kao da ih ufašaje u laž – kao da oni nijesu čuli ovu priču ranije od ljudi na čiju se svaku riječ možeš zakleti.
Šuler im nije rekao, ili možda nije znao, da fama o smrtonosnoj desnici nije, ipak, bila potpuno bez osnova, iako je tačno da Marko Crni nikada nije boksovao niti je, srećom, neko umro od njegova udarca. (Uistinu, niko nije bio toliko lud da s njim traži kavgu). Jer, on se samo jednom potukao u životu, i njegovome protivniku bi, da je bio malo slabije građe, život visio o koncu, jer ionako je trebalo dobrih par sati da ga povrati u svijest. Protivnik Marka Crnoga u tuči nije bio bilo ko, već Dima Gerasimovič, sin bivšega ljekara ruske carske familije i balerine Boljšog teatra, prvi cetinjski bilder i performer, koji je petkom, na pazarni dan, iz čista mira, nasumice provocirao i mlatio seljake. Od svih galioština Ludoga Dime, kako su ga zvali u pjaci, najčuvenija je bila ona priča o njegovoj prvoj reakciji na glas o objavljenoj kapitulaciji Stare Jugoslavije. Isti čas kada je obznanjeno da je Vlada u Beogradu potpisala kapitulaciju nastao je opšti haos i bezvlašće: svjetina je nagrnula na magacine brašna, soli i gaza, a Dimi se konačno ukazala prilika da svima pokaže dugo nagomilavani prezir i mržnju prema čobanskoj usmenoj kulturi i epskoj patetici. Uzeo je veliki kasapski nož i krenuo prema zgradi nekadašnjeg Vladina doma. Na zidovima sale bivšeg kraljevskog parlamenta, unutar gipsanih okvira, bile su postavljene idealizovane slike velikih formata crnogorskih ratnika s brcima, džeferdarima i sabljama, koji se bore s adždajama, lavovima, Turcima, nekog talijanskog romantičkog slikara. Iako je Rus bio visok i krupan čovjek morao je-usput, od Ibra Mirice, uzeti molerske stube, da bi mogao dohvatiti i sasjeći u tirinte džinovska ulja na platnu.
Dima je, kao što je to obično radio petkom, sedmi dan poslije Velikog petka 1936. pravio vratolomije svojim velikim motorom s vjetrobranom marke guci. Naglo je zaokrenuo motor i iza sebe digao veliku prašinu, tako da se jedno magare utovareno kastradinom u kotarinama i suvim njeguškim sirom u antrešelju počelo gicati zadnjim nogama i vrćeti u krug, usplahireno od dotad nepoznatog zvuka koji mu je stravičnije odlijegao u ušima od noćnog zavijanja kurjaka. Starac koji je išao dva koraka ispred svoje žene i magarca uzaludno je pokušao uhvatiti uzdu bestije i smiriti ga, i onda se ljut i nemoćan okrenuo prema motorciklisti sa štapom uzdignutim iznad glave. Dima je, kao od šale, uhvatio starca za ruku iza šake i oteo mu štap. Malo je zastao, i vrh štapa uperio prema starcu, kao mač, da ga s njim udari, ili prepadne, i napravi još jedan štos za uveseljavanje ulične balafurdije. U djeliću sekunde štap je iza Diminih leđa povukla jedna crnoputa ruka, takvom snagom da je izrezbareno orahovo drvo iz ruku Rusa ispalo kao iz mrtvih. Iznenađeno i ljutito Dima se okrenuo, i skočio s motora koji je prevrnuo na šoder, i viknuo:
– Što ćeš Crni Arapine? Hoćeš li da ti jebem majku?
– Prije nego što je Rus stigao zamahnuti, Marko Crni ga je pogodio u vilicu, s desne strane. Strahoviti udarac ga je podigao od zemlje, kao lutku na koncu. Za trenutak je lebdio s nogama iznad zemlje, i licem pao na šoder i pržinu, nedaleko od motora koji se još nije bio ugasio.
Na bokserskom treningu nije bilo vike i dozivanja, kao recimo na treningu košarke ili rukometa, jer je Marko Crni govorio tiho, toliko tiho da je u sali morala biti potpuna tišina da bi ga čuli svi takmičari i pomoćni treneri. Uvijek je zborio istim jednoličnim glasom gledajući sagovornika u oči, kao što to radi ljudi koji su uvjereni u svoju važnost i značenje onoga o čemu govore. Rijetko je kad trebao podviknuti – ako se to tako može nazvati, jer mu je u ljutnji glas bio prigušen, promukao – zato što su i Rički, Veko, Ćobi, srednjaši i poluteškaši, drski do bola i jaki kao zemlja, koji su znali i organe reda pobosti na nos, stojali su pred njim kao mala djeca. Više su se bojali njegovih kritika nego batina i mračne samice u Bogdanovu Kraju, prepunoj ogromnih pacova koji kidišu na miris ljudske krvi.
Marku Crnome je autoritet stvarao i novi sistem, jer u komunizmu se sportisti ne uče samo vještinama nego se i vaspitavaju. I njemu je nova klasna ideologija počela ulaziti pod kožu i rušiti porodične predstave o komunizmu, pošto je shvatio da novi kolektivistički poredak pogoduje razvoju sporta i masovne fizičke kulture. U intervjuu Pobjedi od 28. 12. 1956, Marko Niković, između ostaloga tvrdi da organizovanost sportskih klubova i stepen razvijenosti masovne fizičke kulture najbolje očituju prirodu i naprednost jednoga društva. (Savo Jovićević je tvrdio da je ovakvu jezičku konstrukciju nije smislio Marko Crni nego Anton Zadrima, dopisnik Pobjede sa Cetinja). On je bez ostatka vjerovao da je dobro što se o sportskim klubovima brinula vlast, jer i najgora država mu se činila bolja od predratnih pokvarenih trgovaca, vlasnika klubova, koji kradu i narod i državu. Istini za volju, i nova vlast je poslije Rezolucije Infombiroa i sukoba sa Staljinom postala malo popustljivija prema klasnim neprijateljima i saradnicima okupatora. Sad su dvostruko žešće i surovije proganjali njihove dojučerašnje drugove, rusofile, koji su maštali o velikoj slovenskoj komunističkoj zemlji, od Jadrana do Japana, i Marko Crni je, bez posebnog povoda i premišljanja odlučio da napiše molbu da ga prime u Partiju.
Crvenu knjižicu je zaključao u gornju fioku masivnog drvenog stola u kancelariji Saveza za fizičku kulturu (SOFK-a), na kojoj je tamno crvenom bojom, u obliku četvrtastog pečata, otisnuto ime proizvođača i godina izrade (Viola Breša 1909). Orahovi sto je, sa još ovakvih jedanaest, kupljen u povodu velikog Gospodarevog jubileja i proglašenja kraljevstva, za potrebe Vojnoga stana i ministarstva inostranih djela. Sto se nalazio s lijeve strane od vrata u sobi koja je nekad bilo prijemno odjeljenje za generalštab i oficirsku školu: i da je mogao pričati, kao što nije, svakako bi pripomenuo onome koji ga je najduže koristio – ukupno dvadeset šest godina, devet mjeseci i dvanaest dana, i provjeravao je li zaključao gornju fioku svaki put prije odlaska kući – da je prvu noć u Vojnome stanu, između 12. i 13. jula 1910, na grubo oblanjanoj, isto tako novoj stolici, iz radionice Steva Grka, sjedio iza njega, gladeći bojažljivo dlanovima glatku stolnu ploču sinjske orahovine, kadet Jole Blažov Bošković, mlađi brat Marije Niković.
Marko Crni ne bi mogao podnijeti da mu majka Marija otkrije još jedno izdajstvo, ukoliko bi mu se desio maler da mu uveče dok skida sako iz džepa ispadne partijska knjižica ili da mu je đeneralica nađe u natkasni pored kreveta, u kojoj je držao sportske diplome i lična dokumenta. Jer, još mu nije oprostila što nije pošao očevim i đedovim stopama, i postao ađutant kralja Aleksandra ili makar pobočnik Janka Vukotića, u Sarajevu, u komandi Druge armijske oblasti. Partijsku članarinu je redovno plaćao, ali je nevoljno dolazio na sastanke mjesnog odbora Partije. Obično je sjedio u zadnjem redu, kao na iglama, slušajući čitanje dokumenata s posljednjeg Kongresa Komunističke partije Jugoslavije, i kritike takozvanih antisocijalističkih pojava sastavljene od fraza, opštih mjesta i lokalnih ogovaranja. Nije se uključivao u diskusije niti ga je sekretar mjesnog odbora nešto zapitkivao. (I on i Partija su, u ovom slučaju, bili zadovoljni, jer nijesu previše tražili niti davali jedno drugome). Ipak, članstvo Marka Crnog u komunističkoj partiji je imalo jednu očiglednu pogodnost: postavili su ga na upražnjeno mjesto sekretara Sofke, i više ga nije mogao gnjaviti neki član gradskog komiteta, koji ne razlikuje vratilo od razboja ili džudo od karatea, da mu se podnose raporti o moralno političkoj podobnosti trenera i takmičara.
Anton Tonći Zadrima u svom neobjavljenom feljtonu o istoriji cetinjskog sporta napisao je da je Marko Niković jedna posebna vrsta sportskog fanatika i hedoniste. Da je novinar prije smrti ovaj obimni tekst sa pedeset pet kartica novinskog proreda ponudio Pobjedi, urednik rubrike bi vjerovatno prekrižio sportski fanatik i hedonista, jer je ova sintagma nerazumljiva običnom čitaocu provincijskog dnevnog lista. Komplikovane istine i aporije ne treba nuditi dnevnim novinama, jer čitalac se može poistovjetiti samo s fanatikom ili samo s hedonistom, a ne istovremeno s jednim i drugim. (U pomenutom intervjuu Pobjedi iz 1956. on je novinaru Zadrimi rekao: Ako ćeš da vidiš kakav je čovjek, pitaj ga što misli o sportu. Urednik sportske rubrike je izbacio ovu rečenicu, jer se sjetio da drug Blažo Jovanović, nije baš bio sportski tip).
Ipak je istina da je Marko Crni toliko uživao u svakom sportu da se nikad nije do kraja opredijelio za treniranje samo jedne discipline. Njegova stalna dilema između fudbala i atletike osudila ga je na osrednjost. Vrhunski fudbaler nije mogao postati, iako je bio brz u dugom šprintu i nenadmašan u igri glavom, jer nije dovoljno okretan na malom prostoru, a veliki rezultat u ono vrijeme u desetoboju mogao je postići samo u Beogradu ili Zagrebu, gdje su takmičenja bila česta a treneri za trkačke i bacačke discipline školovani profesionalci. Na atletskom prvijenstvu Zetske banovine 1934. godine, koje je održano na starom stadionu Lovćena, Marko Crni je ubjedljivo pobijedio u skoku u dalj i bacanju koplja. Diplome za prvo mjesto mu je uručio čuveni atletski trener Đerđ Farkaš, koji ga je nagovarao da ide s njim u Beograd i da će za godinu do dvije oboriti rekord Jugoslavije u desetoboju. Omaleni Mađar mu je obećao stalni posao u beogradskoj pošti, jer je predsjednik BSK-a Toša Kaloperović bio direktor pošte. Marko Crni se o Mađarevoj ponudi mnogo manje dvoumio nego što je to učinio prije pet godina kad ga je majka Marija nagovarala da upiše vojnu akademiju.
Marko Crni nije bio maštovit čovjek. U njegovoj ambiciji nije bilo žudnje za otkrivanjem: cijeli život je disciplinovano ponavljao iste rituale, satnice i pokrete. On nije mogao sebe zamisliti u nekoj beogradskoj podstanarskoj sobici, u zagušljivoj kancelariji s još tri poštanska službenika. Smetala mu je velegradska anonimnost. Jer, na Cetinju su ga znali već otkad je krenuo u prvi razred osmoljetke, i on je pamtio sve malo i veliko što je učestvovalo u gradskom životu, iako je o većini tog svijeta razmišljao kao o mogućoj publici na mečevima ili kao o statistima na nekom sletu ili sceni, jer male su ga gradske kuće posložene na pravocrtnim ulicama podsjećale na sive kulise golog kamenja. S druge strane se grozio muškog intimiziranja, ljubljenja po tri put u obraze, pijanog čojkanja, i nedostatka uviđavnosti: kad te iz čista mira počnu propitivati, kolika ti je plata, koje si godište, što se ne ženiš. Ipak mu je prijalo što svi znaju okle je i čiji je, jer je naučio živjeti s legendom o svojoj smrtonosnoj snazi. Zato je još više modulirao tihi jednolični glas lišen emocija, da na taj način ništa ne promijeni, a ipak da stvori nevidljivi zid oko sebe, koji će ga sačuvati od onog pitanja koje je najviše mrzio: Što se ne ženiš? U toj lažnoj plemenskoj solidarnosti koja je izvirala iz vjekovne zebnje za muškim potomstvom, koje će ih hraniti i braniti, osjećao je pomiješanost gluposti i prikrivene pakosti, a ponekad samo pukog blebetanja, tek reda radi. Nije znao jesu li mu teža pitanja onih blentavih, ili zlomislenih, koji su naravno znali zašto sin Petra Nikovića i unuk Blaža Boškovića, s istom đevojkom ide četrdes godina, i još je ne ženi.
Vječita Markova vjerenica Danica Kamban je bila rasna plavuša, bijelih ravnih zuba i glasa koji je podsjećao na žuborenje planinskog potoka. Ona je dvanaest godišta bila mlađa od njega, a njih dvoje su trideset godina čekali da se vjenčaju: da umre ona nadžak baba. Mariji se nije umiralo, a njima dvoma se činiulo da stare brže od nje. U cijeloj ovoj priči je najgore što Danici nije bilo mane, osim jedne, na koju nije mogla uticati. Jer ona nije birala oca. Njen otac Vojo Kamban, poznatiji kao Vojo Maragun, kao što se vidi iz nadimka, bio je stolar, zanatlija zlatnih ruku, ali nije mogao biti párta s vojvodskom i generalskom kućom Nikovića. Marija Niković bi prije ukopala sina, pa neka je jedan u devet domova, nego da prijateljuje i sjedi za istim astalom s takvijem tankolozovićem. Marko Crni je, da se ne omrazi majci, ili samo iz konformizma, sve ove silne godine konačio u svojoj kući u Bajovoj ulici 58, iako su ljubavnici imali stan Daničine tetke Gordane – koja je živjela kod kćerke i zeta u Donjem Polju – u Kući Pajevića, staroj nacionalizovanoj zgradi građenoj s kraja 19. vijeka.
U sve ove godine čekanja i skrivanja Marko Crni se svega jednom nakanio da kao muškarac, nešto preduzme. Bilo je to sredinom maja 1953. godine, tačno dvanaest godina otkad je on spazio Danicu u špaliru omladine koja s cvijećem dočekuje Viktoria Emanuila III. Nesvjesno joj je mahnuo rukom, iz poveće grupe znatiželjnika koja je stojala ispred zgrade bivšeg bugarskog poslanstva, kao da je odnekud zna, i ona je dotrčala do njega, kao da su već godinama zajedno, čim je patuljasti kralj ušao u Dvor u pratnji guvernera Macolinija i nekolicine starih zelenaških prvaka.
Konačno je bio vakat da sin, koji je već dvije godine bio ušao u petu deceniju života, nešto s majkom prozbori o svojoj ženidbi, jer je i ona morala čuti ono o čemu šuška cijeli grad. Jer, ako iko zna gdje čija kokoška snosi jaja, onda su to sestre Vulekić, i da nije bilo zapitkivanja i tračarenja u senatu baba – kako je kandidat za mladoženju krstio igračice bridža – možda bi Marija Niković bila malo popustljivija u pitanju odabira snahe. Učinilo mu se da je došao dobar momenat da s njom popriča o svojim planovima, jer, Mariji već dva mjeseca nije crna mast točila iz očiju. Opet je sina, kao nekada u staro vrijeme dok je išao u osnovnu školu, na stolu čekala čaša cijeđene narandže i limuna, i on se ponadao da su to možda znakovi majkine staračke sentimentalnosti i senilnosti. (Sinoć mu je iz metalnog važa, koji je bila sakrila ispod zimske posteljine u šifunjeru, izvadila džepnu doksu s zlatnim poklopcem: Na, ovo ti je od oca ostalo). Marko Crni nije mogao pretpostaviti razlog majkinog raspoloženja: nije znao da jeTripko Tujović rekao u povjerenju Jelisaveti Vulekić da će vlast uskoro priznati penzije udovicama oficira iz balkanskih ratova, koji su bili nosioci Obilića medalje i Danilovog krsta. Jelisaveta joj je još šapnula, dok je pratila hodnikom prema izlaznim vratima, da joj je rekao čovjek koji zna da komunizam u Rusiji poslije Staljinove smrti neće ostati ni godinu dana, a onda će Amerikanci i Englezi oboriti Titov režim. Marko Crni je sačekao da majka svari crnu gorču kafu za njih dvoje. (Prvi gutljaj mu je od uzbuđenja zamalo zapao u dušniku).
– Ja bih da se ženim.
– Ženi se… Imaš li đevojku?
– Imam.
– Kako se zove?
– Danica …Kamban.
– Nju mi u ovu kuću nećeš dovodit. Mimo ove kuće široka ti sva četiri puta.
Marko Crni više nije pričao o ženidbi ni s majkom ni s ljubavnicom. Danica je svake godine oko Đurđevdana, dok nije minula četrdeset ljeta, imala napade histerije, jer je izgubila narok, a mogla se udati ka ijedna druga Cetinjanka, da je danas vrsnice, koje joj nijesu dostojne ni noge oprat, tobož sažalijevaju a ustvari joj se rugaju… Marko Crni je dok se Danica ne istutnji izlazio napolje, i sjutradan su se oboje pravili Englezi, kao da se nije ništa desilo.
Cetinjski boks je pao na niske grane nakon što su komitelije optužili Pera Sinanovića – koga su Cetinjani, maheri za nadimke, nazvali Nagib, zbog velike sličnosti s prvim egipatskim predsjednikom – osnivača elektrondustrije Obod, za antisocijalistička skretanja. Pošto je prvi direktor Oboda i predsjednik bokserskog kluba protjeran iz Cetinja, za njim su pobjegli trener Luka Popović, šampioni Jugoslavije, bantamaš Radanov, lakaš Marković, srednjaš Tomić i teškaš Pentek, a sljedeće godine Vido Gluvi i Danilo Kozina. Novi stav Partije je bio da treba forsirati fudbal, jer je Fudbalski klub Lovćen, poslije splitskog Hajduka, najstariji u Jugoslaviji, ali i zbog toga što je Nagib više volio boks nego fudbal. No cetinjski fudbal, kao i boks, više nijesu mogli opepeliti titogradskoj Budućnosti. Republička Vlada je za sobom u Titograd povukla sportiste, glumce i savezne fondove za manje razvijene republike.
Tripko Tujović je rekao Stanislavi Vulekić da Blažo Jovanović, zbog predratnog frakcijskog sukoba s cetinjskim komunistima, više mrzi Cetinje nego Aleksandar Karađorđević, kojega su u djetnjstvu u Dvoru na Ćipuru posluga i starija djeca gurkali kao nečemurno siroče. Mlađa sestra Vulekić je htjela pofermati bibliotekaru i još pridodati da su tu opet umiješani srbijanski prsti, ali se ugrizla za jezik, sjetivši se da ga je možda neko poslao da ih isprovocira kako bi se one nešto izblejale. Starija sestra se toga jutra bila digla na lijevu nogu ili je zbog nečega drugoga iz nje prokuljao dugo taloženi bijes, pa je zaboravila na Tujovića, kao da ga nema, govoreći da je nekome cilj, to jest bijelim komunistima, da poslije petsto godina prebace prijestolnicu u Titogad, i koliko je sjutra ponijeće nam muzeje i pedagošku akademiju, jer dobro je Njegoš govorio “kada glavu razdrobiš tijelu u mučenju izdišu členovi”. Malo je zastala jer se u taj čas na vratima salona pojavio Duka Matanović, koji se bio prošli mjesec vatio iz Grenobla, sa univerziteta politehnike. Moj Duka, i Kapu Lovćena će prebaciti u Titograd.
Visoki koščati čovjek sa dugim konjskim licem još je ispred ulaznih vrata sa strane Trga čuo davijanje, prepirku muških i ženskih glasova, i zbog straha da bi ih još neko mogao čuti, i pomisliti da se organizuje nekakav politički miting, pokušao je smiriti strasti. Jes, imaš pravo, vazda je moćna ona struja, bez obzira je li monarhija ili republika, koja bi da Cetinje gurne u zapećak. Imaš ti pravo, što je Crna Gora bez Cetinja? Ali, Tito je genije, ništa se ti ne boj. Ne vjerujem da je naše rukovodstvo, kao što se priča, Podgorici dalo Titovo ime da bi s manje otpora premjestili glavni grad. Iako bi oni, da im može bit, svaki grad, pa i Cetinje, nazvali Titovgrad. Ali,u pitanju je naš stari mentalitet, još iz Nikolinoga vremena: zapamtite, ideologije se lakše mijenjaju nego mentalitet. Komunizam je još mlada ideologija i prevaziće on vremenom sve naše pizme i uparloženosti. S druge strane, u ovom bezvodnom kraškom polju nije moguće stvarati moderan glavni grad. Titograd je na pet rijeka, i između Spuža, Tuzi i Golubovaca može živjeti milion ljudi, a u Cetinju, kam da pukne, nikad neće biti više od dvadeset hiljada duša. Cetinje je stvorila istorijska nužda, i iz te nužde se ponovo stvarala Crna Gora. Novo vrijema zahtijeva nova rješenja:danas u njemu treba graditi univerzitet a ne fabrike obuće i frižidera. Ono treba da bude naš Krakov, a ne Mančester. Htio je govoriti tiho, smirujuće, ali je i on bio uzbuđen. Sestre Vulekić su se ućutale, a Tripko Tujović je podozrivo slušao tiradu novopečenog doktora elektrotehnike, kojega je Nagib poslao na školovanje s namjerom da mu konstruiše novi model frižidera. Tujović je provalio da elegantni inženjer-konstruktor, tobož brani sistem i Tita, a ustvari napada lokalno rukovodstvo, jer je kivan na njih zato što su Nagiba otjerali iz Cetinja. Tobož je napadao građenje fabrika, a sâm se specijalizovao da konstruiše nove frižidere. Podržavao je ideju preseljenja glavnoga grada u Titograd, a s druge strane balavi o istorijskoj vertikali Cetinja. Bivšem talijanskom tumaču je bilo providno to lukavstvo: visokoparna konfuznost je češće odlika skrivenih misli nego manjka koncentracije i sposobnosti da se logički povežu stvari koje su očigledne i nepismenom čovjeku.
Mentalni sklop Marka Crnoga je imao još jednu rijetku osobinu koja je ukazivala na dublju podvojenost njegove ličnosti. On nije govorio o sebi u prošlom vremenu, kao da nije imao sjećanja, i na sjećanja drugih o njegovoj prošlosti samo bi odmahnuo rukom, kao da tjera dosadnu muvu. Sjećanja su ukras starosti i slabosti, mislio je. Samo bi mu se ujutru, dok se izbrijavao, nakratko pokvarilo raspoloženje, jer bore oko očiju, opuštena koža na vratu i dlačice na ušima su ga upozoravale da osim kalendarski, s promjenom godišnjih doba stari i biološki. Prvi je ujutro dolazio u salu Partizan, i usput je odmjeravao prolaznike, procjenjivao njihove godine i držanje, i svakome, kao na nekom kvizu, prognozirao koliko će još godina živjeti. No, čim bi ušao u boksersku salu, obukao trenerku i punih petnaest rundi držao šado rukavice cijeloj ekipi, od Kozine do Karnere, opet mu je more bilo do koljena. Iluziju o svojoj dugoj mladosti bez starosti podsticao je i dugovječni gen Nikovića i Boškovića, koji su – ako nijesu stradali od puške i noža – znali dočekati i bijele čele. (Očeva majka je živjela stotinu godina manje dvije, a za njegovu je vjerovao da će sigurno doživjeti stotu).
Što je za muškarca pedeset godina? Lazo Delja je živio sto deset godina, a oženio se u devedesetoj i napravio četiri sina, hrabrio je Marko Crni sebe, i svog vrsnika, visokog i metiljavog predsjednika Sofke. Za pedeseti rođendan Danica mu je prvi put kupila bijelu košulju veličine 2XL, jer joj je on kazao da je to njegova stalna mjera, još od proslave velike mature. Odmah je izvadila iz kartonske kutije i raspakovala da je isporoba pred njom. Pokvareno se smijuljila dok se on mučio da zakopča dva donja dugmeta na košulji. Najposlije je odustao i odbacio je na veliki bračni krevet, na čijoj je sredni, naslonjena na kušin, sjedjela velika gumena lutka, s velikim trepavicama i velikim plavim očima, koje su se čas otvarale čas zatvarale. Može na košulji pisat broj koji ti je volja, ali pod opklad da je za broj manja od 2XL. Bio je ljut na sebe što nije provalio da mu vjerenica podvaljuje, da joj prizna ono što ona vidi svojim očima: masne naslage oko kukova i donjeg dijela trbuha. Poprijeko je pogledao dok je navlačio staru košulju, koju je sâm kupio, i ona je samo slegnula ramenima, i rekla da će zamoliti šeficu Name, Julku Vujić, da joj zamijeni košulju za veći broj. Ko zna koliko bi još dugo ubjeđivao ljubavnicu kako je njegovo tijelo jednako vitko i snažno kao prije dvadeset godina da sjutradan, poslije višemjesečnih peripetija, iz Slovenije nije stigla garnitura tegova sa šipkom i švedskom klupom.
Bokseri su se znatiželjno okupili oko tek raspakovane dugačke šipke na koju se nadodaju šuplja okrugla željeza različite težine, jer su prvi put svojim očima vidjeli prave sportske tegove. Marko Crni je rekao bantamašu Zingi, čiji je đed Marko Muhov bio prvi katunski kovač, da svih devedeset kila tegova stavi na šipku. Legao je na klupu da im pokaže pravilno disanje u podizanju i spuštanju tereta. Dohvatio je šipku s tegovima sa stalaka postavljenih na rukohvat iznad glave i spustio ih na prsa, teže nego što je očekivao: i kad ih je počeo podizati – dok su mu ruke bile polusavijene u laktovima – zamračilo mu se pred očima. Posljednjom snagom je ispružio ruke i vratio tegove na stalak, ali je osjetio pritisak u prsima i sljepoočnicama. Polako je ustao i oteturao se do svoje kancelarije. Bokseri su se među sobom pogledivali, ali niko se nije usudio da ga uhvati ispod ruke. Iako su svi vidjeli da je njegova divovska snaga počela da kopni.
Čim mu se malo razbistrilo pred očima, krenuo je pravo kući, ne javljajući se Danici, iako joj je bio obećao da će svratiti poslije treninga. Zaključao je vrata od svoje sobe, ostavio ključ u bravi, da majka slučajno ne bi mogla otključati drugim ključem, i tako je puna dva sata ležao na leđima gledajući u plafon. Prvi put je vidio svoj protekli život u cjelini, izjedna: opet ga je stegnulo u prsima i sljepoočnicama, kao da ga je pritisnula ogromna prazna ploča. Film mu se odmotavao bez pauza i zastoja: sve te puste godine kao da su bile pravocrtne, kao pusto polje, jedna jedina linija koja se nije lomila, dizala, spuštala, ukrštala s drugima. Taj dijagram bez odnosa i kretanja nije bio ništa drugo nego prikriveni konformizam, ustvari kukavičluk: prostor Sale Partizan i bokserskog ringa osvojao je lako, bez borbe i sukoba. Nudio mu se sâm, jer niko drugi, ko je gađao na visoko, nije imao vremena da se bavi karijerama beznadežnih marginalaca i besprizornika. (Oni ostali koji nijesu mogli doprijeti ni do članstva u Partiji ili radničkog savjeta u Obodu, nijesu bili toliko blesavi – pošto ih nije izazvao – da se pačaju u poslove Marka Nikovića).
Marko Crni je ustao iz kreveta da popije čašu vode tek kad je počeo misliti o tome što bi se s njim desilo da je bio malo preduzimljiviji: da je s Đerđom Farkašom otišao u Beograd ili da je majki Mariji brecnuo – udario šakom u tavulin, ili nogom u karijegu, kao što je to učinio njegov otac noć uoči odlaska na Bregalnicu -i rekao joj da mu se više ne miješa u njegove rabote. (Jednom mu je stari Andrija Dragović, koji je cio život oplakivao brata, u trenucima lucidnosti ili kajanja što i on nije poginuo u opsadi Skadra, rekao: Ništa mi đavo ne ponese, ka za mrtvijem plakat i s nerazumnim leba jest).
Kad je Marko Crni na današnji dan prije tri godine vidio na atletskom prvijenstvu Trifuna Tripkovića jedva se uzdržao da mu odmah priđe, uhvati ga za ruku prije nego što će proglasiti pobjednika u bacanju kugle. Ovaj je moj i božji. Učinilo mu se da ga je tražio cijelog sportskog vijeka: i da će s njim napraviti ono što on sâm kao takmičar nije uspio. Izdići se iz sivila prosječnosti i provincijske anonimnosti. Trifun je na prvi pogled bio duplo jači nego on na prvijenstvu Zetske banovine. Prema fotografijama i jednom snimku na Filmskim novostima, bio je robusniji i snažniji i od samog Prima Karnere. Već na prvom treningu se uvjerio da zaista Trifun od svakog bijelog čovjeka može podići veći teret rukama ili ga ponijeti na plećima. Trifun je imao – kada su teškaši u pitanju – još jednu rijetku osobinu. Nije se bojao udaraca u glavu. Ali, Marko Crni je znao da nije uvijek presudno koliko je nečija glava tvrda – Trifunova je bila tvrda i velika kao ćošak od Banovine – već da je važnije nešto drugo, što ljude, ponekad po neuhvatljivim razlozima, dijeli na gubitnike i pobjednike.
Gubitnici se rađaju, a pobednici postaju, rekao je Luka Popović mladim trenerima na poslijeratnom kursu na Košutnjaku. Vještina iskusnog trenera je da pronađe taj zatomljeni pobjednički gen – ukoliko ga ima makar u zametku – da ga osvijesti i pokrene, preko nekog emotivnog okidača. Marko Crni je tragao za Trifunovom slabom tačkom tako što bi ga poslije treninga poveo Kod Murata na baklave, i usput ga ispitivao o svemu što mu je palo na pamet. Voli li ringišpil? Ili bioskop? Nosi li ga onaj huk iz mnoštva grla dok prekoračuje konopce na ringu? Trifun je blentavo slijegao ramenima: nije se čak ni na ženske palio, za razliku od njegovog dvojnika Prima Karnere, koji je pobijedio Džeka Rubija tek kad su mu njegovu muzu, sobaricu iz jednog elitnog njujorškog hotela, posjeli u prvi red gledališta, ispod samoga ringa.
Dok je tako mozgao, Marko Crni je u bašti Lokande srio čuvenoga beogradskog psihijatra Srba Stoiljkovića, koji je opčinjen cetinjskim čudacima i neuroticima pisao veliku studiju o psihopatologiji Cetinja. Svako malo se neko pozdravljao sa sjedokosim profesorom, koji je sjedio s dva čovjeka, jednim malim crnobradim andulirane frizure i drugim ogromnim razbarušene kose s potpećenim cipelama. Anduliranog čovječuljka je mogao zamisliti kao klovna, rapsoda ili ludu na nekom egzotičnom dvoru, dok mu je razbarušena čovječurina prslih cipela i lijepih ženskih ruku ličio na nekoga koga nije srio, ali je očekivao da će ga jednom sresti. Nakon što klovn i boem ustadoše od stola, Marku Crnome se učini da je to idealna prilika da zamoli psihijatra ne bi li se malo pozabavio s njegovim bokserom Karnerom, kako ga je već prozvala cijela cetinjska pjaca. Rekao mu je bez uvoda, kao da je profesor Stoiljković njegov klubski ljekar, da će dovesti sjutra jednog teškaša koji ima ogromni fizički potencijal da ga pregleda i utvrdi je li možda malo mentalno zaostao, i može li se i na koji način motivisati i uvesti u redovni trenažni proces. Doktor Stoiljković ga je jedva slušao, jer je bio u fazi završnog koncipiranja studije o tipičnoj cetinjskoj neurozi, koju je radno nazvao šizofrenija montenegrina. (Dijagnozu je temeljio na ostacima agonalnog mentaliteta klasičnog ratničkog društva, podzemnim cetinjskim vodama i magnetizmu Lovćena). Onda je nevoljno, iz naviknutog altruizma, pristao da psihoanalizira toga boksera koji je možda toliko glup da ne može ni poludjeti. Sjutradan je, na istom mjestu, doktor sačekao Marka Crnoga i Karneru, ponudio im da sjednu i poslije samo desetak rečenica rekao bokseru da može ići. Doktor je držao trenera nekoliko minuta u nedoumici dok je ritualno tiskao duvan u lulu, koji je zapalio s pozlaćenim ronsonovim upaljačem s poklopcem, i tek pošto je punim plućima povukao dim mirišljavog holandskog duvana, rekao mu je: Mali nije debil, i njegova ignorancija ne potiče iz umne zaostalosti nego zbog neprilagodljivosti bokserskom svijetu i nedostatku takmičarke strasti.
Marku Crnome profesorova elaboracija nije bila od koristi, jer je i sam toliko znao, i mnogo više od toga. Njemu nije trebala dijagnoza nego terapija, plan akcije, koji će mu pulena trgnuti iz te preživarske letargije. Nije više imao od koga tražiti pomoć, i sâm je još jednom pokušao isprobati sve moguće trikove koje je naučio u posljednjih trideset godina. Kombinovao je dva suprotna metoda: zaštitnički i sadistički. Jednom ga je kuražio, onako brižno, kao da je još maloljetan, misleći da mu možda nedostaje očinski autoritet, s obzirom da je njegov biološki otac Pavić bio suženkast, više žensko nego muško u kući. Poslije toga, kad bi ga vidio da bulji u neku neodređenu tačku i ne sluša ga što mu govori, vikao je jezivo promuklo, provocirajući ga: Ajde Trifune, majka mu stara. Potegni malo, imaš okle. Što me gledaš ka tele u šarena vrata, poveži lijevi desni, pa kontra desni. Pocijepaj taj džak, zamisli da se boriš s pravim Primom Karnerom… Življe volino… Nabodi ga… Taako.
Marko Crni se ne jednom sjetio Luke Popovića, i njegove rečenice da se svi rađamo kao gubitnici, ali da neki postaju pobjednici. Vjerovatno je htio reći da samo pobjednici stvaraju pobjednike. Ipak, dugo nije htio priznati mučeći se s Karnerom – cijele tri godine – da se gubitnici, kao slijepci, očajnički drže jedan za drugoga. Tako da se vremenom priviknu na sopstveno poniženje, i čak počinju uživati u svojoj beznačajnosti. Da bi lakše progeveljali svoj udes, oni žive životima drugih – brinu njihove brige i slave njihove uspjehe – isto tako beznačajnih kao što su oni, ili onih drugih koji su im daleki, nedohvatljivi.
On se, ipak, katkad ponadao, gledajući Karneru kako lagano bez treme ulazi u ring, da njegov pulen nije potpuno izgubljen slučaj, jer koliko je blentav u tolikoj je mjeri bio samosvjestan. Za druge je mario samo onoliko koliko je zavisio od njih. Marku Crnome su i dalje dojavljivali da gledaju Karneru kako se mota oko bravljeg pazara, i onako u milicijskoj uniformi s šapkom i opasačem, odigne ispod ruke neku ovcu ili tele, stimajući svaku u kilo. I dalje su treninzi s njim bili mučenje: jedva je sastavljao tri treninga za redom, a onda se ne bi pojavio na dva sljedeća, uglavnom zbog nekog bezveznog razloga, da je bio u noćnoj smjeni ili da ga je zabolio drob od fadžole. Trener je konačno popizdio do daske, i umalo doživio nervni slom. Pošto su članovi uprave Majo Bjeloš i Ćali Lakić morali razbiti vrata njegove sobice u potkrovlju Bulevar Lenjina broj 200, da bi probudili teškaša za jutarnji meč protiv Kumanova. Na brzinu su ga nekako ubacili u fiću, i dok su mu navlačili rukavice već se završavala borba u srednjoj kategoriji, tako da su ga na ring ugurali sanjivog i nezagrijanog.
Marko Crni se nije ni popeo s teškašem u ugao ringa, i čim je Karnera poslije udarca gonga krenuo iz ugla prema sredini ringa odmah je bacio bijeli peškir. Poslije meča je s vrata svlačionice uperio prst u teškaša: Više neću da te vidim u sali.
Nakon meča s Kumanovom, bokserskom klubu su još više krenula kola niza stranu. Samo su dva prvotimca, braća Gibi i Ćobi, polusrednjaš i srednjaš, ostali u ekipi. Drugi su otišli u titogradsku Budućnost, pobjegli u inostranstvo ili završili zbog nasilništva na Golom otoku. Karneru bi ponekad zasvrbjelo da u vrijeme treninga obigrava oko Sale Partizan, ali nijednom nije zavirio unutra. Jedno vrijeme je, kad nije bio u patroli, visio ispred izloga Varteksa preko puta Bistroa, na čijem je prozoru vječito sjedio Gligor Bakoč, muž čuvene Miluše Gligorove, koja je u ratu bila seksualni servis talijanskih regruta. Karneru su zavoljeli konobari i prodavačice, jer se uvijek smijuljio, čak i kad su ga slali da nekoga privede u stanicu milicije: Oprosti, naredili su mi da te malo uhapsim.
Onda se cijelu zimu šezdeset šestu na šezdeset sedmu godinu izgubio iz vidokruga gradskih lezilebovića i ronaca: mnogi su se već bili navikli da ga gledaju kako se gega preko Balšića pazara ili kako pazarnim danom, u pratnji Petra Mitraljeza, koji je dogonio živo iz Drobnjaka, stimaje u kilo, bolje nego ijedna vaga Zeka Šestana, stoku iza Crne grede. Ispred Nove godine šofer Tarinog autobusa Zeko Perišić – koji je vozio za Grahovo preko Bate – ispričao je u kafani na autobuskoj stanici da je vidio boksera gdje stojeći drijema naslonjen na vrata pošte na Trešnjevu, u tegetnoj milicijskoj kabanici. Komandir Vesil Alilović je poslao Karneru na ispomoć u seosku stanicu milicije, jer su posljednje vrijeme hercegovački šverceri duvana tražili nove prolaze kroz Katunsku nahiju. S proljeća su ga opet prekomandovali na Cetinje, i Karnera se ponovo uvlačio, kao u zemunicu, u onu sobicu u potkrovlju – prizemne kućice u Bulevaru Lenjina 200 – za koju su Majo Bjeloš i Ćali Lakić pričali poslije meča s Kumanovom, da miriše na skorup iz mješine. Ko ga nije vidio unutra ne bi mogao povjerovati da toliki čovjek može stanovati u prostoriji čija je podna površina 3 x 3, u kojoj se nije mogao ni u najvišem dijelu sobe potpuno ispraviti da ne udari glavom u drveni strop, a kad je prilazio uglu nasuprot kreveta, morao se predvostručiti i pobaučke krenuti, na laktovima i koljenima.
Došlo je i šesto proljeće otkad je Karnera vrata bokserske sale zatvorio guzicom, i malo se što od tada mijenjalo u njegovom životu. Onda su Pavića Tripkovića donijeli zamrtvo u Danilovu bolnicu, ali ne od žuči, od koje je patio otkad je došao iz Pule, s odsluženja vojnog roka, nego ga je junac kojega je odvajao od majke razbučio rogom oštrim kao vrh bajoneta. Drob mu se bio prosuo po dolini, kojega mu je Pavija, dok je on zapomagao, s rukama crvenim i ispucalim kao divlji šipak, vratila u trbušnu duplju. Pavić je mjesec dana tuvirao u bolnici, i onda se na svoju ruku, kilav s velikom gukom iznad prepona, vratio u Osojnu Ožegovicu. Pavija se o jadu zabavila gdje će da stigne prije: da steveniše muža ili da nahrani stoku. I sina je bila naučila da svaki mjesec dođe na Cetinje, i da jedan mijeh skorupa proda na Balšića Pazaru, a drugi ostavi njemu. No, već treći mjesec, otkad se Pavić vratio doma, ona se nije javljala niti je dolazila na pazar.
Karnera je odlučio da u utornik, koji mu je prvi slobodni dan, poslije toliko godina pođe u Osojnu Ožegovicu, da vidi koja je to muka što mu majka ne dolazi: je li Pavić potpuno pao s nogu pa ga ne može samoga ostaviti ili su zbog njegove bolesti morali smetnuti i prodati krupnu i sitnu stoku. Krenuo je prema bifeu na autobuskoj stanici neće li sresti nekoga kamiondžiju koji ovih dana dogoni drva za zimski ogrjev iz Osojne Ožegovice, i onda je, kao neradeći, okrenuo glavu ulijevo, i vidio svijetlo u bokserskoj sali. Neka sila ga je povukla prema vratima nekadašnjega Vojnog stana, tako da se nije pitao od svojih noga, a po prilici ni od glave. Trening je bio u punom jeku, dvojica velteraša su sparingovala, a ostali bokseri su radili na spravama. Karnera mahnu rukom Marku Crnome, bez uvoda i objašnjenja, kao da su se juče vidjeli. Trener ga pozva rukom, tačnije pljosnatom rukavicom, fokuserom, u čiji ravni dio, veličine ljudske glave, bokseri treniraju direkte, krošee i aperkate, iz garda, pojedinačne udarce, kombinovane serije, s eskivažama iz pokreta.
– Jesi li došao da me uhapsiš? – hladno mu reče Marko Crni, gledajući u kolosov opasač, futrolu s pištoljem i crnu vaspitnu palicu, koja mu je mlatarala uz butinu kao puzdrina od magarca.
– Oću da treniram. Da bidem prvak Jugoslavije.