A ne, dragi moji bilmezi i mamlazi, ne postoje u umjetnosti potrošene teme, ne postoje prizori koji ne mogu postati slike, ni riječi koje više nisu u stanju izraziti ono što označavaju. Samo što postoje, itekako postoje, oni kojima se nijedan prizor ispod Božjih nebesa nikada neće pretvoriti u pažnje vrijednu sliku, postoje oni čije riječi ne znače ništa, kako god ih izgovore ili napišu. Eto, recimo, koja je razlika između kiča i umjetnosti? Ajfelov toranj je kič na fotografijama, stvarnim ili mogućim, svih pet milijardi stanovnika Zemlje (i još milijardu ili stotinu milijuna – ukoliko nas je više). Ali isti je Ajfelov toranj umjetnost na fotografiji Stanka Abadžića. Ni potrošena tema, ni tisuću puta viđen motiv ili prizor, ni turistički stereotip, nego umjetnost. I vjerovao sam da smo s Parizom završili, i da toga grada, mimo Stankovih slika, na ovome Mostu neće biti. I onda sam se dugo suzdržavao da ne gledam ovu sliku Miodraga Trajkovića, na kojoj je Sena s jednim od najpariškijih fragmenata grada, u tonu i obasjanju starinske dagerotipije, tako da slika istovremeno djeluje kao imaginarna Matoševa razglednica, odaslana u domovinu s molbom da mu se pošalje neki neisplaćeni honorar, kao ilustracija iz nekoga devetnaestostoljetnog izdanja Victora Hugoa i kao posveta modi francuskoga filmskog neobaroka, koja je minula mimo nas baš nekako u vrijeme kada su počinjali naši ratovi. Eto, to je samo nekoliko asocijacija na Trajkovićevu sliku Pariza… Pa neka se dalje nižu nespomenute, granaju se i rastu u sjećanja, priče, filmove i romane. Umjetnost se na fotografiji od kiča razlikuje upravo po njima, po asocijacijama. Kada ga diletant snimi, zalazak sunca samo je i jedino zalazak sunca. A Pariz više nije Pariz. (mj)
Pariz umjetnika
A ne, dragi moji bilmezi i mamlazi, ne postoje u umjetnosti potrošene teme, ne postoje prizori koji ne mogu postati slike, ni riječi koje više nisu u stanju izraziti ono što označavaju. Samo što postoje, itekako postoje, oni kojima se nijedan prizor ispod Božjih nebesa nikada neće pretvoriti u pažnje vrijednu sliku, postoje oni čije riječi ne znače ništa, kako god ih izgovore ili napišu. Eto, recimo, koja je razlika između kiča i umjetnosti? Ajfelov toranj je kič na fotografijama, stvarnim ili mogućim, svih pet milijardi stanovnika Zemlje (i još milijardu ili stotinu milijuna – ukoliko nas je više). Ali isti je Ajfelov toranj umjetnost na fotografiji Stanka Abadžića. Ni potrošena tema, ni tisuću puta viđen motiv ili prizor, ni turistički stereotip, nego umjetnost. I vjerovao sam da smo s Parizom završili, i da toga grada, mimo Stankovih slika, na ovome Mostu neće biti. I onda sam se dugo suzdržavao da ne gledam ovu sliku Miodraga Trajkovića, na kojoj je Sena s jednim od najpariškijih fragmenata grada, u tonu i obasjanju starinske dagerotipije, tako da slika istovremeno djeluje kao imaginarna Matoševa razglednica, odaslana u domovinu s molbom da mu se pošalje neki neisplaćeni honorar, kao ilustracija iz nekoga devetnaestostoljetnog izdanja Victora Hugoa i kao posveta modi francuskoga filmskog neobaroka, koja je minula mimo nas baš nekako u vrijeme kada su počinjali naši ratovi. Eto, to je samo nekoliko asocijacija na Trajkovićevu sliku Pariza… Pa neka se dalje nižu nespomenute, granaju se i rastu u sjećanja, priče, filmove i romane. Umjetnost se na fotografiji od kiča razlikuje upravo po njima, po asocijacijama. Kada ga diletant snimi, zalazak sunca samo je i jedino zalazak sunca. A Pariz više nije Pariz. (mj)