Nakon što je u Francuskoj objavljen General mrtve vojske Ismaila Kadarea, Alain Bosqeut je u pariškom Combatu objavio esej u kojem, između ostalog, stoji: “Na granici tri temperamenta, Grčke koja mu daje svoje melodije, Albanije koja mu daje svoje jasne ciljeve i Crne Gore koja mu na granici daje svoju čudnu divljinu – Ismail Kadare je glas na koga treba računati… Osjećajući se dobro u Parizu, Pekingu ili Njujorku, on može da postane pisac svjetskog značaja.” (8. juni 1972. godine)
Nepunih šest godina kasnije, 3. februara 1978. godine, Enes Čengić je u Zagrebu pitao Krležu je li pročitao Kadareovog Generala mrtve vojske, a ovaj mu je odgovorio: “Jesam, talentiran pisac, moderan roman i bit će jednako sa zanimanjem čitan u Rimu, kao i u Tokiju ili Londonu.”
Poslije jedanaest mjeseci, u januaru 1979. godine, Vehap Šita je pisao predgovor za sarajevsko izdanje srpskohrvatskog prevoda Kadareove Hronike na kamenu. U predgovoru je citirao i navedeni fragment iz Bosquetovog eseja.
Sedam godina kasnije, 1986, u Zagrebu su objavljene dnevničke bilješke Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan u četiri toma. U trećem (Ples na vulkanima) citirana je i pomenuta opaska o Kadareu i Generalu mrtve vojske.
Krleža je čitao Combat. Da li je poslije šest godina Bosquetova ilustracija univerzalnosti Kadareove proze kroz simboličko nabrajanje tri metropole: jedne staroevropske, jedne dalekoistočne i jedne anglosaksonske nesvjesno odjeknula kod Krleže, samo što je Pariz postao Rim, Peking – Tokio, a New York – London? Ili je ovo puka slučajnost?
Pariz, Peking, New York ili Rim, Tokio, London
Nakon što je u Francuskoj objavljen General mrtve vojske Ismaila Kadarea, Alain Bosqeut je u pariškom Combatu objavio esej u kojem, između ostalog, stoji: “Na granici tri temperamenta, Grčke koja mu daje svoje melodije, Albanije koja mu daje svoje jasne ciljeve i Crne Gore koja mu na granici daje svoju čudnu divljinu – Ismail Kadare je glas na koga treba računati… Osjećajući se dobro u Parizu, Pekingu ili Njujorku, on može da postane pisac svjetskog značaja.” (8. juni 1972. godine)
Nepunih šest godina kasnije, 3. februara 1978. godine, Enes Čengić je u Zagrebu pitao Krležu je li pročitao Kadareovog Generala mrtve vojske, a ovaj mu je odgovorio: “Jesam, talentiran pisac, moderan roman i bit će jednako sa zanimanjem čitan u Rimu, kao i u Tokiju ili Londonu.”
Poslije jedanaest mjeseci, u januaru 1979. godine, Vehap Šita je pisao predgovor za sarajevsko izdanje srpskohrvatskog prevoda Kadareove Hronike na kamenu. U predgovoru je citirao i navedeni fragment iz Bosquetovog eseja.
Sedam godina kasnije, 1986, u Zagrebu su objavljene dnevničke bilješke Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan u četiri toma. U trećem (Ples na vulkanima) citirana je i pomenuta opaska o Kadareu i Generalu mrtve vojske.
Krleža je čitao Combat. Da li je poslije šest godina Bosquetova ilustracija univerzalnosti Kadareove proze kroz simboličko nabrajanje tri metropole: jedne staroevropske, jedne dalekoistočne i jedne anglosaksonske nesvjesno odjeknula kod Krleže, samo što je Pariz postao Rim, Peking – Tokio, a New York – London? Ili je ovo puka slučajnost?