Naušnica je bila bijela, s brušenom zjenicom kroz koju se vidjelo daleko, premda je horizont bio zastrt visokom bolničkom zgradom iza ograde s nevidljivim prozorima, kako to bude s mrtvačnicama, kada izrone iz podzemlja. Vratili smo se po naušnicu, vjerujući da nas čeka u snijegu, bespomoćni jer se kroz drugu nije vidjelo ni preko ograde, a gdje bi ispod kristala što su se na dodir stapali s prividom da je ona još ondje. Onda bih u proljetna predvečerja, možda ne iz istog kalendara, ali to je sada svejedno, znao donositi tople bućnice iz Trakošćana i birane grozdove iza ugla u Teslinoj u stražnju, prolaznu sobu obasjanu neonom u kojoj se hvatao ritam za prevariti noć po unutrašnjem oku: svjetla se ne gase ni za dnevnih dežurstava. Inače ne berem grožđe u travnju, iz straha od gubitka pamćenja, no u Vinogradsku se ionako vraća s kvrgavim štapom od čokota.
U stubištu nije bilo svjetla, strepio sam da po dodiru ne pritisnem tuđe zvonce umjesto prekidača, u veliki i otvoreni prostor stana na kraju grada ušao sam kroz Stelin osmijeh. Pokušali su brzo objasniti, možda su u tome i uspjeli, pričali smo pritom satima, ali se više nisam mogao vratiti njima, u neizgovorenoj promjeni značenja bili smo skupa. Na dva stalka, po dužini sobe, od luka ulaznih do zatvorenih balkonskih vrata prostrt ispod bijele plahte, lincuna, ležao je Franjo Ljuština. Uto su došli i njih dvojica, pa smo se sve četvero nadvili nad obrise tijela, a Stela je blago podigla pokrov iznad glave, pa nas je odozdo sklopljenih vjeđa pogledao Isus iz Maje. Učinio je to na način koji se ne može prepričati, ne bez hrabrosti da se povjeruje kako se pogled ne gasi u mrtvačnici, kako je svjetlo ondje nepotrebno kao i neon pod kojim grožđe dozrijeva o Uskrsu.
Tako je ležao Franjo Ljuština, kaže Pisac, u mrtvačnici milosrdne braće u centru grada, poslije podne, u nekoliko stupnjeva ispod ništice, a čuli su se luđaci odnekud iz bolničke zgrade kako urlaju kao zvjeri. Slikareva je olovka glasno cviljela po kartonu, neko je govorio da bi Franji trebalo kupiti kravatu, a ja sam stajao kod vratiju i mislio o lijepoj i idealnoj smrti. Desno oko pokojnika bilo je otvoreno, vidjela se caklenoblitava leća, kao staklena kugla jednog svijeta koji je prestao da se vrti. U Slikarevu crtežu desno oko pokojnika jest otvoreno, dodaje Profesorica,vidi se kako mrtvac leži skrenutih nogu i čini se da je jedna od njih uistinu slomljena i da se nije mogla izravnati. Prije nego smo Isusa iz Maje vratili u obrise, nismo pogledali što mu je sve bilo slomljeno, bili smo u staklenoj kugli koja nije prestajala da se vrti.
Inače bismo se s više uspjeha opirali Stelinu nagovaranju da pripremi jelo, već smo se bili počastili kotonjatom njezine mame i slatkim iz Vijetnama, odakle se netom vratila dok ju je s ukućanima čekao Isus iz Maje. Prije nego je umro, gledajući kroz leću u bolji svijet za druge, ni Franju nisu uspjeli osuditi pa je, što se gradskih propisa tiče, mogao biti pokopan, Pisac i Slikar mogli su hodati za njegovim lijesom, pa u predvečerje na karminama popiti u dobro sjećanje. Možda bi se i moglo provjeriti je li se to onda dogodilo, vjerojatno bih i sam, potaknut kakvom izložbom prije šunke i jaja te neke istarske kobasice muzejske arome iz Bille koje je Stela prostrla na mali okrugli stol, to učinio. Ovako sam tek upitao gdje da sjednem, svaki od četiri stolca bio je različit, onaj najbliže odru restauriran po mjeri koja mi je te večeri pripala, valjda baš zato što tako nije inače. Jeli smo u miru i slobodni, uzimali prstima i sve pojeli, tako da je ipak preticalo.
Na odlasku, a žurio sam na aerodrom, otklonivši pretpostavku da će avion s kojim je dolazio fotograf Strašni po običaju kasniti – i bio sam u pravu, sletio je devet minuta prije roka, Stela je otkrila raspelo pokazujući nam gdje su ga sve polomili. Pomiješale su se ozljede Isusa kakav je s Golgote stigao u Maju s onima što ga je ondje zadesilo. Pitam naglas kada je zapravo stigao pa se malo posramim, jedno što je to nevažno a drugo što sam trebao pohvaliti Stelin rad, čulo se kako slikaričin skalpel glasno škripi po štukaturi, u svome vremenu sam već odsutan, u zatvorenim procjepima tražim skrivenu naušnicu. Ne osvrćem se, uho na kojem je osjećam dok izlazim u nekoliko stupnjeva ispod ništice nije iz ove priče.
Parastos Franja Ljuštine
Naušnica je bila bijela, s brušenom zjenicom kroz koju se vidjelo daleko, premda je horizont bio zastrt visokom bolničkom zgradom iza ograde s nevidljivim prozorima, kako to bude s mrtvačnicama, kada izrone iz podzemlja. Vratili smo se po naušnicu, vjerujući da nas čeka u snijegu, bespomoćni jer se kroz drugu nije vidjelo ni preko ograde, a gdje bi ispod kristala što su se na dodir stapali s prividom da je ona još ondje. Onda bih u proljetna predvečerja, možda ne iz istog kalendara, ali to je sada svejedno, znao donositi tople bućnice iz Trakošćana i birane grozdove iza ugla u Teslinoj u stražnju, prolaznu sobu obasjanu neonom u kojoj se hvatao ritam za prevariti noć po unutrašnjem oku: svjetla se ne gase ni za dnevnih dežurstava. Inače ne berem grožđe u travnju, iz straha od gubitka pamćenja, no u Vinogradsku se ionako vraća s kvrgavim štapom od čokota.
U stubištu nije bilo svjetla, strepio sam da po dodiru ne pritisnem tuđe zvonce umjesto prekidača, u veliki i otvoreni prostor stana na kraju grada ušao sam kroz Stelin osmijeh. Pokušali su brzo objasniti, možda su u tome i uspjeli, pričali smo pritom satima, ali se više nisam mogao vratiti njima, u neizgovorenoj promjeni značenja bili smo skupa. Na dva stalka, po dužini sobe, od luka ulaznih do zatvorenih balkonskih vrata prostrt ispod bijele plahte, lincuna, ležao je Franjo Ljuština. Uto su došli i njih dvojica, pa smo se sve četvero nadvili nad obrise tijela, a Stela je blago podigla pokrov iznad glave, pa nas je odozdo sklopljenih vjeđa pogledao Isus iz Maje. Učinio je to na način koji se ne može prepričati, ne bez hrabrosti da se povjeruje kako se pogled ne gasi u mrtvačnici, kako je svjetlo ondje nepotrebno kao i neon pod kojim grožđe dozrijeva o Uskrsu.
Tako je ležao Franjo Ljuština, kaže Pisac, u mrtvačnici milosrdne braće u centru grada, poslije podne, u nekoliko stupnjeva ispod ništice, a čuli su se luđaci odnekud iz bolničke zgrade kako urlaju kao zvjeri. Slikareva je olovka glasno cviljela po kartonu, neko je govorio da bi Franji trebalo kupiti kravatu, a ja sam stajao kod vratiju i mislio o lijepoj i idealnoj smrti. Desno oko pokojnika bilo je otvoreno, vidjela se caklenoblitava leća, kao staklena kugla jednog svijeta koji je prestao da se vrti. U Slikarevu crtežu desno oko pokojnika jest otvoreno, dodaje Profesorica,vidi se kako mrtvac leži skrenutih nogu i čini se da je jedna od njih uistinu slomljena i da se nije mogla izravnati. Prije nego smo Isusa iz Maje vratili u obrise, nismo pogledali što mu je sve bilo slomljeno, bili smo u staklenoj kugli koja nije prestajala da se vrti.
Inače bismo se s više uspjeha opirali Stelinu nagovaranju da pripremi jelo, već smo se bili počastili kotonjatom njezine mame i slatkim iz Vijetnama, odakle se netom vratila dok ju je s ukućanima čekao Isus iz Maje. Prije nego je umro, gledajući kroz leću u bolji svijet za druge, ni Franju nisu uspjeli osuditi pa je, što se gradskih propisa tiče, mogao biti pokopan, Pisac i Slikar mogli su hodati za njegovim lijesom, pa u predvečerje na karminama popiti u dobro sjećanje. Možda bi se i moglo provjeriti je li se to onda dogodilo, vjerojatno bih i sam, potaknut kakvom izložbom prije šunke i jaja te neke istarske kobasice muzejske arome iz Bille koje je Stela prostrla na mali okrugli stol, to učinio. Ovako sam tek upitao gdje da sjednem, svaki od četiri stolca bio je različit, onaj najbliže odru restauriran po mjeri koja mi je te večeri pripala, valjda baš zato što tako nije inače. Jeli smo u miru i slobodni, uzimali prstima i sve pojeli, tako da je ipak preticalo.
Na odlasku, a žurio sam na aerodrom, otklonivši pretpostavku da će avion s kojim je dolazio fotograf Strašni po običaju kasniti – i bio sam u pravu, sletio je devet minuta prije roka, Stela je otkrila raspelo pokazujući nam gdje su ga sve polomili. Pomiješale su se ozljede Isusa kakav je s Golgote stigao u Maju s onima što ga je ondje zadesilo. Pitam naglas kada je zapravo stigao pa se malo posramim, jedno što je to nevažno a drugo što sam trebao pohvaliti Stelin rad, čulo se kako slikaričin skalpel glasno škripi po štukaturi, u svome vremenu sam već odsutan, u zatvorenim procjepima tražim skrivenu naušnicu. Ne osvrćem se, uho na kojem je osjećam dok izlazim u nekoliko stupnjeva ispod ništice nije iz ove priče.