U prošlu subotu bio sam u pansionu Bob na jednom vjenčanju. Udavala se kćerka moje prijateljice. Sarajlije to znaju. Pansion Bob nalazi se u blizini groblja Vraca, blizu entitetske linije, na putu prema Trebeviću. Prije rata je najviše služio sretnicima i nesretnicima za skrivene ljubavi, za trčanja u zagrljaj voljenoj-om, najčešće u toku radnog vremena. U to vrijeme parkinzi pansiona su bili uvijek puni, a niti jednog gosta nije bilo u restoranu. Pansion Bob sam dobro upamtio. Jedan moj dobar prijatelj je sa atraktivnom prijateljicom u pansionu ostao blokiran. Desilo se to za vrijeme martovskih događanja, kada su dekorisane postrojbe oznakama koje asociraju na prošlost postavile barikade po gradskoj jezgri i prilazima gradu. Ne znam pojedinosti, kako je moj prijatelj probio barikade, kako se dočepao toplote doma. Znam da su ovu anegdotu svi pominjali kada bi ga sreli. Ono, eno blokiranog. Nažalost, puno raje, a i blokirani, nestali su iz ovog grada. Je li se blokirani snašao, je li mu libido splasnuo, ima li pansiona u okolini Toronta, trebali se tamo uopšte sakrivati, to zaista ne zna. Znam jedino da je pansion Bob nakon rata zbog teritorijalne pripadnosti Republici Srpskoj izgubio na svom značaju.
Na vjenčanju sam se zadržao od 14 do 24 sata. Živ čovjek sve izdrži. Bilo je i odlazaka u crkvu, srpskih zastava, civilnog vjenčanja, alkohola, kvalitetne hrane, glasne muzike, djevojaka neprimjerno obučenih koje su ozbiljnije žene olajavale. Ja nisam, meni je bilo lijepo gledati ih. Upoznao sam nekog čovjeka koji ima ženu 25 godina mlađu, starog svata, neke mlađe lokalne džuvegije koje su našli plodno tlo među ženama mog godišta. Bilo je fino, jedino mi je zasmetalo što dolazak mladenaca nije pratila instrumentalna glazba “Sarajevo ljubavi moja”, nego muzika iz pjesme “April u Beogradu”. Bit će, pansion Bob je veoma blizu mog grada, a tako daleko.
Pansion Bob
U prošlu subotu bio sam u pansionu Bob na jednom vjenčanju. Udavala se kćerka moje prijateljice. Sarajlije to znaju. Pansion Bob nalazi se u blizini groblja Vraca, blizu entitetske linije, na putu prema Trebeviću. Prije rata je najviše služio sretnicima i nesretnicima za skrivene ljubavi, za trčanja u zagrljaj voljenoj-om, najčešće u toku radnog vremena. U to vrijeme parkinzi pansiona su bili uvijek puni, a niti jednog gosta nije bilo u restoranu. Pansion Bob sam dobro upamtio. Jedan moj dobar prijatelj je sa atraktivnom prijateljicom u pansionu ostao blokiran. Desilo se to za vrijeme martovskih događanja, kada su dekorisane postrojbe oznakama koje asociraju na prošlost postavile barikade po gradskoj jezgri i prilazima gradu. Ne znam pojedinosti, kako je moj prijatelj probio barikade, kako se dočepao toplote doma. Znam da su ovu anegdotu svi pominjali kada bi ga sreli. Ono, eno blokiranog. Nažalost, puno raje, a i blokirani, nestali su iz ovog grada. Je li se blokirani snašao, je li mu libido splasnuo, ima li pansiona u okolini Toronta, trebali se tamo uopšte sakrivati, to zaista ne zna. Znam jedino da je pansion Bob nakon rata zbog teritorijalne pripadnosti Republici Srpskoj izgubio na svom značaju.
Na vjenčanju sam se zadržao od 14 do 24 sata. Živ čovjek sve izdrži. Bilo je i odlazaka u crkvu, srpskih zastava, civilnog vjenčanja, alkohola, kvalitetne hrane, glasne muzike, djevojaka neprimjerno obučenih koje su ozbiljnije žene olajavale. Ja nisam, meni je bilo lijepo gledati ih. Upoznao sam nekog čovjeka koji ima ženu 25 godina mlađu, starog svata, neke mlađe lokalne džuvegije koje su našli plodno tlo među ženama mog godišta. Bilo je fino, jedino mi je zasmetalo što dolazak mladenaca nije pratila instrumentalna glazba “Sarajevo ljubavi moja”, nego muzika iz pjesme “April u Beogradu”. Bit će, pansion Bob je veoma blizu mog grada, a tako daleko.