Prošlo je ljeto. I dolazi vrijeme magli. I blata. Vrijeme zaključavanja ulaznih vrata. I vrijeme naslanjanja toplog čela na hladna stakla prozora.
Došlo je vrijeme da se odleti nazad. Da dignem glavu i zaklepećem kljunom. Ispružim vrat i izravnam noge. I raširim krila na sjevernom vjetru. Koji me nosi na jug. U Afriku. Mene, zadnju pticu od svoga jata. Starasam pa, kada se umorim, mlađe ptice stavljaju svoja krila ispod mojih. Jer takvo je moje jato. Ne ostavljamo nikoga pozadi. I zato su nas Stari Grci zvali storge. Ljubazne.
Zašto rode lete na jug? I kako točno znaju kuda trebaju doći? Biolozi će nešto petljati o magnetskim poljima zemlje, sjevernom i južnom polu i sličnim stvarima. Ali ništa konkretno vam neće reći. I za to postoji razlog. Ne znaju točno.
Ali postoji netko tko zna.
Ja znam.
Idemo na liječenje.
Eto tako. Sad i to znate.
Bit ću preciznija. Točnija. Za razliku od biologa, sve ću vam točno reći. Bolnica se nalazi u gradu Fezu. U Maroku. U starom dijelu grada. Na jednom trgu sa stablom. Kao stvorenim za savijanje gnijezda. Tu je stara dvokatnica s tornjem. Toranj je tu kako bi ju mi iz zraka lakše našle. Maristan Sidi Frey. Tako se zove.
Bolnica za luđake i rode. U jednoj zgradi. Jer u Fezu znaju tajnu. Tajnu ljudi koji se zimi pretvaraju u rode i dolaze u Fez. Na liječenje. Od ludila. Od panonske i istočno ukrajinske melankolije. To je prva bolnica za luđake na svijetu. Radi još od 1286. Još otkad su našu bolest na sjeveru liječili vatrom. Na lomači za vještice. Jer smo bili prerazličiti od jata. A to jato različitost ne voli. I kada si umoran, oni ti zapaljenu baklju pod krilo stavljaju. I zato su ih stari latini zvali sapiens. Mudri.
I jedini način kako smo tada mogli doći do Feza je da se kao topli dim s lomače u oblak pretvorimo. I na krilima sjevernog vjetra do Feza doplovimo. I dobro da je to vrijeme baklji i lomača prošlo. Jer trg je mali. I drvo je samo jedno. A u jednom trenutku nas je šest milijuna na tom trgu bilo. I sve smo na hebrejskom kljunovima klepetale.
Panonska priča: O nama rodama… i nama luđacima
Prošlo je ljeto. I dolazi vrijeme magli. I blata. Vrijeme zaključavanja ulaznih vrata. I vrijeme naslanjanja toplog čela na hladna stakla prozora.
Došlo je vrijeme da se odleti nazad. Da dignem glavu i zaklepećem kljunom. Ispružim vrat i izravnam noge. I raširim krila na sjevernom vjetru. Koji me nosi na jug. U Afriku. Mene, zadnju pticu od svoga jata. Starasam pa, kada se umorim, mlađe ptice stavljaju svoja krila ispod mojih. Jer takvo je moje jato. Ne ostavljamo nikoga pozadi. I zato su nas Stari Grci zvali storge. Ljubazne.
Zašto rode lete na jug? I kako točno znaju kuda trebaju doći? Biolozi će nešto petljati o magnetskim poljima zemlje, sjevernom i južnom polu i sličnim stvarima. Ali ništa konkretno vam neće reći. I za to postoji razlog. Ne znaju točno.
Ali postoji netko tko zna.
Ja znam.
Idemo na liječenje.
Eto tako. Sad i to znate.
Bit ću preciznija. Točnija. Za razliku od biologa, sve ću vam točno reći. Bolnica se nalazi u gradu Fezu. U Maroku. U starom dijelu grada. Na jednom trgu sa stablom. Kao stvorenim za savijanje gnijezda. Tu je stara dvokatnica s tornjem. Toranj je tu kako bi ju mi iz zraka lakše našle. Maristan Sidi Frey. Tako se zove.
Bolnica za luđake i rode. U jednoj zgradi. Jer u Fezu znaju tajnu. Tajnu ljudi koji se zimi pretvaraju u rode i dolaze u Fez. Na liječenje. Od ludila. Od panonske i istočno ukrajinske melankolije. To je prva bolnica za luđake na svijetu. Radi još od 1286. Još otkad su našu bolest na sjeveru liječili vatrom. Na lomači za vještice. Jer smo bili prerazličiti od jata. A to jato različitost ne voli. I kada si umoran, oni ti zapaljenu baklju pod krilo stavljaju. I zato su ih stari latini zvali sapiens. Mudri.
I jedini način kako smo tada mogli doći do Feza je da se kao topli dim s lomače u oblak pretvorimo. I na krilima sjevernog vjetra do Feza doplovimo. I dobro da je to vrijeme baklji i lomača prošlo. Jer trg je mali. I drvo je samo jedno. A u jednom trenutku nas je šest milijuna na tom trgu bilo. I sve smo na hebrejskom kljunovima klepetale.