Svu noć su se čuli krici pijanih mladića. Po gluhome dobu, prsla su stakla na prozorima u prizemlju. Jutros, magla. Diže se lagano, provlačeći glavu kroz svoju stražnjicu.
– Jesi li bila za poštu? – pitam E.
– Šta je s tobom? – otpuhuje – kaplja bi me pogodila…
Ona je ubijeđena da ćemo “prije ovog petka” dobiti prvi SIV-ov negativ. Neka joj je nena iz Zvornika gledala u šolju, a šolja je bila puna brzih glasa i brzih puteva, pa se ona uplašila i izvukla svu odjeću iz plakara da nasloži što je za slaganje i da baci što je za bacanje. I djeca su unijemjela.
Srećem Besima pred ulazom. Bio negdje u naselju da uzajmi stare “Rilindije”.
– Vi ste dobro prošli – kaže, gledajući svježe svastike na pročelju zgrade. Meni stoji na vratima: Smrt jugoslovenskim svinjama.
– Ti napiši – greška. Ovdje živi panker s Prokletija.
Smijemo se, palimo cigare i krećemo prema centru da vidimo ko će danas negativ popiti. Besim je, po svom običaju, vedar i govorljiv; sokoli me kako ćemo preživjeti i ovu raciju, jer izgone kriminalce, lopove i samce. Porodice s djecom neće prije proljeća podizati. Pogotovu one školovane.
– Ne budali – velim – pa prvo je Asman nastradao.
– Hoćeš da ti kažem da te negativ čeka na šalteru.
Ispred pošte dijelimo puteve. On je, veli uz smijeh, već bio u “Statensu” i sad ide u “Gunerson” da dobavi malo hrane i ja, s lakom neugodom, okrećem na lijevo u usku ulicu, zagušenu, poput staklenika, iskričavom parom vlage i neona. Tamo, na izlazu, sjakte dvije table: “Polis” i “SIV”. Samo hrabro, kažem sebi, samo hrabro. I gora smo jutra prejahali.
11.30. Pušim u hodniku ispred prijemne odaje. Blehnem uokolo, vadim blokče iz vetrovke, dugo tražim pero, zapisujem, da zabavim tremu, natpis nad dovratkom:
SIV – Statenes invandrarverket
Svalev kommun
Opet tider:
09.00 – 12.00
13.00 – 16.00
11.45. Još petnaest minuta. Otvaraju vrata, podižu roletne. Pospanost, humanitarne sličice na zidu, crna djeca s bijelim komadima hljeba u rukama, bijeli džipovi između glava glatkih poput kugli; vaze s teškim (i drap farbom isprskanim) tropskim biljem; prehlađeni službenici i vonj lakih losiona i još lakše hrane.
– R. L. – kažem – 59072.
Službenica odmahuje glavom. Nema negativa.
Čujem, u hodniku, dobio ga onaj Torbeš iz Strumice koji se po vazdan ovuda muhao “da se nađe, ako bude pritrebalo”. Plakao je, vele, sve do “Gunarsona”. Tu je sreo ženu s dvije kese pune brašna (Vete mjol, pakovanje od 5 kg), marmelade i goveđih repova. Kada ga je opazila, “presjeklo je pro koljena” i jadna se žena preko kesa prevrnula “a ono se brašno po putu prosulo”.
Prošao sam, maloprije, pored toga mjesta. Ništa nisam primijetio, osim tanke pokorice leda koja se upravo hvatala.
2.
Seljaci ruče izmet po njivama i čitavo selo drži prozore zatvorene. Ne pomaže. Pronašao jedan park, jedan obor sa konjima; teški, sivi konji sa ogromnim, ćubastim kopitama. Rijetke kuće, rijetki zvuci, podrhtavanje prozorskih zavjesa. Ovdje se svi boje stranaca. Svi stranci su lopovi. I njihovi psi boje se stranaca. Ne laju na nas, već cvile.
Lutao, vazdan, s tim cviljenjem za petama.
3.
IZA GRADSKOG protestantskog groblja (grad M.), besprijekorno uređenog i čudesnog poput starinskih srmenih kutija, gradske vlasti su dodijelile podlanicu zemlje s korovskim rastinjem, za ukop stranaca – muslimana.
Prilaz k ovom groblju, kao prema svakom deponiju, poteška je radnja. Između Iranaca, Somalijaca, Arapa i Kurda, legli su i prvi Bošnjaci.
Danas smo ukopali jednu nenu porijeklom iz Foče.
4.
5. 11. ’92. Pozna jesen. Gole grane, kiša na mahove, stadion sa kojeg su, obnoć, uklonili stative. Azilantska djeca oko deponijskih kanti cijuču kao miševi.
5.
Pronašli u parku poljoprivrednog instituta (iznad stare pruge i Kirkogordena) Pančićevu homoriku. Ona, veselnica, pritiješnjena snažnim i surovim nordijskim borovima, posrnula na koljena. Kora joj je ispucala, donje grane osule se mrtvim iglicama. Izgleda da se suši. Jadno drvo.
Sanjao homoriku svu noć. Budio se, pušio, primicao se i odmicao od prozora. Čuo kako djeca ječe u snu. Čuo, isto tako, tiho ječanje u sobama oko nas. U našoj zgradi ima osam stanova. U dva stana truhnu azilanti. U šest: starci i starice – isluženi roditelji, sa vlasima prorijeđenim i zguljenom kožom na tjemenu. To se oni s našom djecom (u snu) dozivaju.
Pančićeva homorika
1.
Svu noć su se čuli krici pijanih mladića. Po gluhome dobu, prsla su stakla na prozorima u prizemlju. Jutros, magla. Diže se lagano, provlačeći glavu kroz svoju stražnjicu.
– Jesi li bila za poštu? – pitam E.
– Šta je s tobom? – otpuhuje – kaplja bi me pogodila…
Ona je ubijeđena da ćemo “prije ovog petka” dobiti prvi SIV-ov negativ. Neka joj je nena iz Zvornika gledala u šolju, a šolja je bila puna brzih glasa i brzih puteva, pa se ona uplašila i izvukla svu odjeću iz plakara da nasloži što je za slaganje i da baci što je za bacanje. I djeca su unijemjela.
Srećem Besima pred ulazom. Bio negdje u naselju da uzajmi stare “Rilindije”.
– Vi ste dobro prošli – kaže, gledajući svježe svastike na pročelju zgrade. Meni stoji na vratima: Smrt jugoslovenskim svinjama.
– Ti napiši – greška. Ovdje živi panker s Prokletija.
Smijemo se, palimo cigare i krećemo prema centru da vidimo ko će danas negativ popiti. Besim je, po svom običaju, vedar i govorljiv; sokoli me kako ćemo preživjeti i ovu raciju, jer izgone kriminalce, lopove i samce. Porodice s djecom neće prije proljeća podizati. Pogotovu one školovane.
– Ne budali – velim – pa prvo je Asman nastradao.
– Hoćeš da ti kažem da te negativ čeka na šalteru.
Ispred pošte dijelimo puteve. On je, veli uz smijeh, već bio u “Statensu” i sad ide u “Gunerson” da dobavi malo hrane i ja, s lakom neugodom, okrećem na lijevo u usku ulicu, zagušenu, poput staklenika, iskričavom parom vlage i neona. Tamo, na izlazu, sjakte dvije table: “Polis” i “SIV”. Samo hrabro, kažem sebi, samo hrabro. I gora smo jutra prejahali.
11.30. Pušim u hodniku ispred prijemne odaje. Blehnem uokolo, vadim blokče iz vetrovke, dugo tražim pero, zapisujem, da zabavim tremu, natpis nad dovratkom:
SIV – Statenes invandrarverket
Svalev kommun
Opet tider:
09.00 – 12.00
13.00 – 16.00
11.45. Još petnaest minuta. Otvaraju vrata, podižu roletne. Pospanost, humanitarne sličice na zidu, crna djeca s bijelim komadima hljeba u rukama, bijeli džipovi između glava glatkih poput kugli; vaze s teškim (i drap farbom isprskanim) tropskim biljem; prehlađeni službenici i vonj lakih losiona i još lakše hrane.
– R. L. – kažem – 59072.
Službenica odmahuje glavom. Nema negativa.
Čujem, u hodniku, dobio ga onaj Torbeš iz Strumice koji se po vazdan ovuda muhao “da se nađe, ako bude pritrebalo”. Plakao je, vele, sve do “Gunarsona”. Tu je sreo ženu s dvije kese pune brašna (Vete mjol, pakovanje od 5 kg), marmelade i goveđih repova. Kada ga je opazila, “presjeklo je pro koljena” i jadna se žena preko kesa prevrnula “a ono se brašno po putu prosulo”.
Prošao sam, maloprije, pored toga mjesta. Ništa nisam primijetio, osim tanke pokorice leda koja se upravo hvatala.
2.
Seljaci ruče izmet po njivama i čitavo selo drži prozore zatvorene. Ne pomaže. Pronašao jedan park, jedan obor sa konjima; teški, sivi konji sa ogromnim, ćubastim kopitama. Rijetke kuće, rijetki zvuci, podrhtavanje prozorskih zavjesa. Ovdje se svi boje stranaca. Svi stranci su lopovi. I njihovi psi boje se stranaca. Ne laju na nas, već cvile.
Lutao, vazdan, s tim cviljenjem za petama.
3.
IZA GRADSKOG protestantskog groblja (grad M.), besprijekorno uređenog i čudesnog poput starinskih srmenih kutija, gradske vlasti su dodijelile podlanicu zemlje s korovskim rastinjem, za ukop stranaca – muslimana.
Prilaz k ovom groblju, kao prema svakom deponiju, poteška je radnja. Između Iranaca, Somalijaca, Arapa i Kurda, legli su i prvi Bošnjaci.
Danas smo ukopali jednu nenu porijeklom iz Foče.
4.
5. 11. ’92. Pozna jesen. Gole grane, kiša na mahove, stadion sa kojeg su, obnoć, uklonili stative. Azilantska djeca oko deponijskih kanti cijuču kao miševi.
5.
Pronašli u parku poljoprivrednog instituta (iznad stare pruge i Kirkogordena) Pančićevu homoriku. Ona, veselnica, pritiješnjena snažnim i surovim nordijskim borovima, posrnula na koljena. Kora joj je ispucala, donje grane osule se mrtvim iglicama. Izgleda da se suši. Jadno drvo.
Sanjao homoriku svu noć. Budio se, pušio, primicao se i odmicao od prozora. Čuo kako djeca ječe u snu. Čuo, isto tako, tiho ječanje u sobama oko nas. U našoj zgradi ima osam stanova. U dva stana truhnu azilanti. U šest: starci i starice – isluženi roditelji, sa vlasima prorijeđenim i zguljenom kožom na tjemenu. To se oni s našom djecom (u snu) dozivaju.