U ljeto 1988., tačnije 12. juna, u mostarskoj Staroj bolnici rodio se moj stariji polubrat, Jasmin. Majka je na porođajni odjel primljena navečer, oko deset sati, a već u jedan dežurna babica je mom očuhu saopštila da je postao otac. Poslije se pričalo, onako uzgred, iz pučke potrebe da se svakom događaju odredi neka dramatika, kako je negdje oko četvrt do deset, kada su majci počeli trudovi, gradom protutnjala žestoka oluja. Između zgrada je zapuhao jak vjetar, a kiša je padala skoro horizontalno. Svuda okolo je ležalo polomljeno granje, jedan semafor na Aveniji bio je izvaljen iz svoga ležišta, a plastične tende na nekoliko kafića bile su pocijepane. Pojedine četvrti su ličile na mala jezera i Mito je morao voziti prilično pažljivo kako bi uopće uspio proći.
U to vrijeme ja sam već bio u Crnićima, na raspustu. Nisam htio da o maminoj trudnoći išta znam, a ipak sam, i ne znajući, znao sve – cijelo proljeće gledao sam kako joj raste stomak i potajno se pitao šta će biti sa mnom kada dobijem brata. Hoće li me majka manje voljeti? Hoće li se Mito promijeniti? Hoću li se ja promijeniti?
Ono o čemu sam izbjegavao da razmišljam dolazilo mi je noću, samo, kada bih legao u krevet i dugo, potom, ne bih mogao da zaspim. Imao sam dvanaest godina i želio sam da nakon majčinog poroda među nama sve ostane kako je i bilo, ako već ne može biti bolje.
Narednog jutra, nakon što sam od daidže Esada saznao za bratovo rođenje, otpješačio sam do poštanskog ureda, udaljenog nekih dva kilometra od sela, i nazvao kuću (telefonski broj: 54-302). Javio se Mito. Zvučao je veselo i zbunjeno, onako kako već zvuče muškarci koji po prvi puta postanu očevi.
“Dobio si brata”, rekao je.
“Znam”, odgovorio sam.
“I? Je l ti drago?”
“Jes. Gdje je mama?”
“Izaće sutra. Što pitaš?”
“Nako. Pitam.”
Tada se nasmijao i moje uho je vidjelo taj osmijeh koji nas je još više razdvajao, osmijeh iza kojeg se krila spoznaja da u njegovom životu sada postoji nešto njemu mnogo važnije i bliže od mame, mene i pijačnog stola na koji je svakoga jutra iznosio jezgru i jaja, od čije prodaje je živio. Nije tog jutra, niti ikada poslije, rekao bilo šta što bi me moglo povrijediti, čak se s vremena na vrijeme trudio, i to je bilo očito, da meni, majci i majčinoj porodici dokaže da je sposoban na potpuno isti način biti otac i meni i svom rođenom sinu, ali taj njegov zajedljivi osmijeh i način na koji je kroz telefonsku slušalicu dopirao do mene, godinama me je bolio kao neka unutarnja opekotina, kao rana kojoj sjećanje ne dopušta da zacijeli.
Nismo više razgovarali o bratu tog jutra. Da li smo vodili računa da ne kažemo nešto što bi moglo imati trajnije posljedice po naš odnos, ili nam je samo bilo neprijatno, teško mi je da o tome rasuđujem s ove distance. Jer, šta sam ja mogao da znam o njegovoj sreći i šta je on mogao da zna o mojim strepnjama i strahovima? Između nas je stajao nepremostivi ponor vremena i nerazumijevanja. Tako je bilo od samog početka, od one noći kada sam ga prvi put sreo u našem stanu.
Tako je i svakoga dana u ovih petnaest godina koliko ga nema.
Kada sam spustio slušalicu, osjetio sam ogromno olakšanje. Kao da sam riba koja se, nakon izvjesnog vremena, ponovo domogla vode. Ubrzo, sve je počelo da biva kao prije, vratio sam se svojim ljetnim obavezama i igrama, a na razgovor s očuhom zaboravio sam još istoga dana.
Petnaesetak dana poslije, kada su majka i brat izašli iz bolnice, došao sam im u posjetu. Bio je vruć ljetni dan, prozori u stanu bili su zamračeni, a mali, selotejpom oblijepljeni ventilator, koji je očuh posudio od nekog prijatelja, neumorno je nabijao račun za struju. Sjedio sam na trosjedu i posmatrao usnulo lice tek rođenog dječaka.
“Je li ljep?”, pitala je majka.
“Jes”, odgovorio sam.
Potom je zašutjela i gledala ga dugo, s divljenjem, kao da se radi o nekom rijetkom muzejskom eksponatu. Te dvije rečenice i taj majčin pogled zapravo je sve što treba reći u vezi s rođenjem moga brata, koji će pet i pol godina poslije, u jeku rata, prepješačiti čuveni mostarski Put spasa – iz Bijelog Polja, preko prevoja Glogovo na planini Prenj, do sela Glogošnica, desetak kilometara jugoistočno od Jablanice – a nakon jednodnevnog predaha, i kompletan put do sela J. u Buturović Polju.
Sveukupno: dvadeset četiri sata hoda.
*
Očinstvo Mitu nije naučilo kako da postane čovjek po mjeri maminih roditelja. Poslovi su mu propadali, orahovu jezgru skoro da niko i nije kupovao, i sve više je bilo dana kada ne bi uspio zaraditi ni za cigarete. Međutim, on je i dalje živio u nekom svom svijetu, pričao o bogatstvu koje će s vremenom zgrnuti i hvalisao se onim što je samo u tim pričama bilo njegovo. Što je više propadao, to mu je bilo više stalo da deda, nena i daidže u njemu vide velikog i uspješnog čovjeka. A oni su ga, svjesni da su sve to samo njegove iluzije, uporno lišavali svoga poštovanja.
Mitina poslovna dezorijentiranost nije bila nikakva tajna, za nju je znala sva bliža i dalja rodbina, neki su se njome čak naslađivali i isticali je samo da bi pred svijetom potvrdili status imućnih i uspješnih ljudi. Otklon koji je osjećao prema svakoj vrsti fizičkog posla i koji je bezuspješno prikrivao, u porodičnim kuloraima smatran je istinskom sramotom. Po tome se, recimo, očeva i mamina porodica nikada nisu razlikovale: sve ono što nije bilo u skladu s njihovim običajima i naslijeđem, ili je na bilo koji drugi način predstavljalo opoziciju njihovim svjetonazorima, smatrano je, po pravilu, primitivnim, pogrešnim i neprihvatljivim.
Kada Miti ne bi išlo, u kući su izbijale svađe jer je majka, i sama svjesna neraspoloženja svoje porodice prema zetu, vršila sve jači pritisak na njega da se ostavi Tržnice i da nađe, kako je govorila, normalan posao. P0 njenim mjerilima, to je značilo osmosatno radno vrijeme, plaćeno socijalno i zdravstveno osiguranje i pristojnu mjesečnu plaću. Tako je završila očuhova epizoda s orahovom jezgrom i jajima, a otpočela druga, u kojoj je poslove mijenjao lahko i hitno, ne znajući ponekad ni sam na koji od tih poslova ujutro odlazi, a s kojeg se navečer vraća. Sjećam se da se, dosta kratko, bavio otkupom i prodajom rabljenih automobila, potom je ušao u posao s trgovinom devizama, a jedno vrijeme je čak radio na utovaru i istovaru kamiona, koji je honorarno, dakle, po potrebi, organizirala firma “Žitopromet”.
Početkom 1990. zaposlio se u Vulkanizerskoj radnji “Džidić”, u naselju Rudnik. Kao rođeni antioportunist, teško je prihvatao nove okolnosti, morao je ustajati vrlo rano i po cijele dane fizički raditi, postao je mrzovoljan i šutljiv, sve je dočekivao na nož, pa je tih dana u našem domu bilo dosta burnih rasprava i svađa. U nekim stvarima bio je poput djeteta: stalno se žalio da mu je teško, da je umoran, da ga boli svaka koščica u tijelu, prenemagao se i činio sve ne bi li majka osjetila grižnju savjesti zbog toga što je po cijele dane u stanu, u toplom i suhom, kako je govorio, a on, eto, radi tako teške i naporne fizičke poslove, žrtvuje se za porodicu i, usto, boluje od kostobolje. Iako smo bili uvjereni da će vrlo brzo pronaći neki izgovor zbog kojeg će dati otkaz, on je, na naše sveopće čuđenje, u Džidićevoj autopraonici radio sve do aprila 1992. godine i okupacije lijeve obale Neretve od strane Jugoslovenske narodne armije i srpskih dobrovoljaca, čime je otpočeo vjerovatno najteži period u povijesti Mostara.
*
Mitina najveća podrška u potrazi za poslom bio je Fahro H., njegov najbolji prijatelj. Crn, dugokos, žilavih podlaktica išaranih loše urađenim tetovažama, sanjarskog pogleda i vječito začepljenog nosa, zbog čega je disao na usta i govorio dosta čudnim, nazalnim glasom, Fahro H. je poticao iz jednog sela u prozorskoj općini odakle se doselio početkom osamdesetih. Baš kao i Mito, bio je u stalnoj potrazi za životnim zgoditkom, ali se nikada nije makao dalje od tržničkog štanda i sve što je do rata imao, uglavnom je stekao prodajući kajmak i sir, koje je jednom sedmično, u mijehovima i malenim stapovima posloženim na zadnje sjedište svoga stojadina, dovlačio iz sela u Buturović Polju, okolici Prozora i Gornjeg Vakufa.
Sve dok Mito nije počeo raditi u vulkanizeru, Fahro se kod nas pojavljivao iznenada, bez ikakve najave, ponekad i u najintimnijim dijelovima dana, onima između dva i pet, koje je pristojan, gradski svijet definirao sintagmom kućni red i koji su bili predviđeni za poslijepodnevni odmor. Ostajao bi dugo, ponekad i do kasnih večernjih sati, kujući s Mitom planove o mogućnostima zajedničkog investiranja u poslove koje nikada ne bi započeli, a koji su uvijek, u njihovim proračunima, donosili neku veliku i sigurnu zaradu. Često bi u sanjalačkoj groznici uzimao hemijsku olovku i na dlanu – iako se, barem, papirom nije oskudijevalo – vodio neko svoje imaginarno računovodstvo: oduzimao je uloge od dobiti, potom od razlike odbijao procente za vanjske saradnike i buduća investiranja, te ostatak dijelio s brojem dva, i tako satima, sve dok ne bi popušili sve cigarete u kući, a trafika na uglu bila zatvorena ili bi pak bilo previše kasno da majka dopusti da izađem vani i kupim im kutiju Walter Wolfa. Sintagme i fraze, tipa: “jebo ti meni mater, ako tu ne leži strašna para!”, “koje su to samo pare!”, “to ti je siguran dobitak!”, “ne treba s tim ćekat nimalo” (oba su konstantno griješili u izgovoru afrikata č), “e hoćemo vala zgrnut pare da Bog kare”, odzvanjale su našim malim stanom, koji je lebdio u zraku poput duha iz Aladinove svjetljke.
Fahro H. bi iz našeg stana odlazio išaran kao list u dječijoj vježbanci.
Majka bi za to vrijeme, smrknutog lica, šutke hodala po stanu, razgrtala haljine, pripremala večeru, praznila pepeljaru na stolu, zračila prostoriju, zatezala mušeme na garnituri za sjedenje i po nekoliko puta posluživala kafu. U početku je teško podnosila Fahrino prisustvo, ali ju je odgoj sputavao da to i pokaže. Nervirala ju je njegova duga, neuredna frizura, a za njegove tetovaže često je govorila da bi ispale bolje da ih je sam radio. Posebnu primjedbu imala je na njegovo ponašanje – ponekad je djelovao tako izgubljeno i zbunjeno da je dugo mislila kako s njim nešto nije u redu. Tek krajem 1993., kada izbjegnemo u Buturović Polje, u Mitino rodno selo J., koje je od prvoga dana bilo pošteđeno ratnih dejstava, i kada nam u njemu Fahro H. nekim čudnim spletom okolnosti postane prvi komšija, moja majka će shvatiti da je, unatoč tome što ga je ona doživljavala sasvim suprotno, najbolji prijatelj njenog supruga, ustvari, jedno razumno, pošteno, neiskvareno i nadasve dobro biće.
Kada je shvatila da Mito i Fahro uglavnom mlate praznu slamu – a nije joj trebalo dugo – majka je počela uviđati da se njen muž nikada neće promijeniti i da će uvijek postojati ogromna razlika između onoga što u njemu vidi ona i onoga što u njemu vide njeni roditelji i braća. To joj je jako teško padalo. Njihove svađe su postale sve učestalije, a ponekad, kada bi očuh izašao iz stana – pritom obavezno zalupivši vratima – zaticao bih je kako plače, pa bih sjedao pored nje, spuštao svoju ruku na njeno rame i pitao je šta se događa, a ona bi mi uvijek davala isti odgovor: “Nije ništa”, nakon čega bi me zamolila: “Haj ti idi u sobu i budi s bratom”.
I ja sam odlazio, ne pitajući više ništa.
*
Mitu i Fahru je, osim prijateljske, spajala još jedna veza. Naime, Fahro je bio amidžić Himze H., drugog muža Mitine sestre H., koja se udala nekako u isto vrijeme kada i moja majka. Usto, Fahrina sestra bila je prva Himzina žena, što znači da je Himzo, u to vrijeme radnik na portirnici Javnog preduzeća”Vodovod”, bio u braku sa svojom rodicom, kojoj ova priča ne pamti ime, jer je umrla prije nego su svi likovi iz ovog poglavlja ušli u nju. S Himzinim mlađim sinom, kojeg smo svi u ulici zvali Eki, jedno vrijeme sam bio dosta blizak prijatelj, ali se to prijateljstvo, kao i većina drugih koje sam zasnovao na Aveniji, trajno prekinulo u godinama rata, kada je on otišao u Holadniju, gdje i danas živi, a ja zauvijek napustio Splitsku ulicu.
Nakon udaje, Mitina sestra i njena kćer živjele su u istoj zgradi, samo dva broja niže, u stanu H.-inog muža. Fahro je, koliko se sjećam, živio u Zaliku, naselju na sjevernom izlazu iz grada, sa suprugom i troje djece, koje ćemo upoznati krajem 1993. Mitin brat i njegova supruga S., na najbolji mogući način iskoristili su H.–inu udaju, uselivši se u njen stan, dva sprata iznad našeg. Istina, nisu ostali previše dugo, možda nekih godinu dana, koji mjesec manje ili više, svejedno, jer im biznis koji su započeli na Tržnici nije krenuo onako kako su to očekivali. Vratili su se u J., Mitino i A.-ovo rodno selo, u kuću u kojoj su svoje pozne životne godine provodili Vejsil i Kadira, njihovi roditelji.
A.–ova supruga, Mitina nevjesta S., bila je visoka, suhonjava i blijeda žena, porijeklom iz jednog sela u okolici Prozora. Pričala je dosta upadljivim, za Mostar netipičnim dijalektom, otežući vokale i šćaćući, pa bi govorila riječi poput išći, šćer, kliješća, što bi kod naših komšija često znalo izazvati podsmijeh. Odijevala se prema nekom vlastitom ukusu za modu, koji je bio u potpunom neskladu s onim što se tih godina nosilo. Njene duge, šarene suknje, ručno pleteni džemepri ili pak duboke farmerke od kuhanog teksasa, kupljene od nekog švercera talijanskom ili turskom robom, pogotovo nama, dječacima iz ulice, bile su predmet latentnog sarkazma, koji će s vremenom, barem kod mene, prerasti u žaljenje. Nije u njoj bilo ničega privlačnog, niti tajanstvenog, djelovala je pomalo zbunjeno, skoro razočarano, ostavljajući utisak osobe koja je protjerana u život koji ne želi živjeti. Kada sam mnogo godina poslije čitao Winesburg, Ohio Sherwooda Andersona, u jednom trenutku sam pomislio da bi – kada bi bilo moguće napisati neku lokalnu verziju te knjige – S. bila idealan model po kojem bi trebalo načiniti ženske likove u priči.
S. je bila sedam, osam godina mlađa od svoga supruga, ali i, po svemu, dosta zrelija i razumnija osoba. Za razlilku od njega, posjedovala je, u izvjesnoj mjeri, osjećaj za društvenu kulturu: pazila je na ono što bi rekla, suzdržavala se od neprimjerenih primjedbi na bilo čiji račun, umjela se pravovremeno povući iz razgovora ako bi osjetila da on poprima auru neugodnosti i nije zabadala nos u stvari koje je se nisu ticale. S mojom majkom je, od prvoga dana, imala uredan porodični odnos, a lijepo se ophodila prema svekru i svekrvi, čemu bismo se osvjedočili svaki put kada bi to dvoje starih, kako su ih odmilja nazivali njihovi sinovi, stigli u posjetu.
Vejsil i Kadira J., Mitini roditelji, ostajali bi u Mostaru po nekoliko sedmica, tokom kojih bi obilazili rodbinu i prijatelje. Često su popodneva i večeri provodili kod nas, Vejsil je odlično igrao šah i sjećam se da smo mu ja i Mito jako teško parirali. Bio je mršav i sitan, baš kao i njegovi sinovi, imao je uredno potkresane sijede brkove i neobično nježne ruke, više nalik rukama kakvog pijaniste, nego li rukama seljaka. Tih ruku se jako dobro sjećam, kao i načina na koji su njegovi dugi, tanki, beskrvni prsti, pocrnjeli od duhanskog dima, doticali figure i pomjerali ih po crno-bijelim šahovskim poljima. Na srednjaku desne ruke imao je prsten, dosta velik, pozlaćen, čini mi se, s nekom crnom pločicom na vrhu, za koju nisam znao od čega je i šta predstavlja. Umro je prilično mlad, ne napunivši ni šezdeset godina, od moždanog udara, tri godine pred rat, a ta slika njegovih sporih, nježnih prstiju, koji u sebi arhiviraju na hiljade odigranih šahovskih poteza, iz nekog razloga se, eto, i danas opire mom zaboravu.
Kadira je bila tiha i povučena žena, blijedog, izduženog lica i modrih kesica ispod očiju, koje su odavale dosta krhku i boležljivu žensku prirodu. Njene migrene su ponekad znale trajati danima i tokom tih perioda postajala je šutljiva i neraspoložena. Ležala bi u sobi ili sjedila u dnevnom boravku, s hladnim oblogom na čelu, a bol bi bila toliko jaka da uopće ne bi bila svjesna onoga što se oko nje događa. Nekih šest mjeseci, krajem 1993. i početkom 1994. godine, živio sam u njenom najbližem komšiluku i imao priliku da je pobliže upoznam. Bila je dosta samozatajna, teško je ispoljavala emocije i uglavnom se, u svemu što se događalo u kući i van nje, držala po strani, kao da je se ništa na ovom svijetu ne tiče. Njenu ravnodušnost bi uspijevale narušiti samo vijesti iz logora Helidorom, koje su do nas dopirale dosta teško i uglavnom zahvaljujući mojim redovnim odlascima u Jablanicu, gdje sam se u kancelariji Crvenog krsta raspitivao o spiskovima logoraša koje su pravili njihovi aktivisti tokom posjeta hercegovačkim logorima. Tada bi se sjetila zatočenog sina i lice bi joj se zgrčilo, a oči nakvasile suzama.
Moja majka se nije mnogo trudila da s Vejsilom i Kadirom uspostavi prisniju vezu. Istina, ponašala se prema njima jako uljudno, s poštovanjem, gostila ih kako to i doliči, ali ništa više od toga. Nikada pred njima nije otvorila dušu, niti vodila ozbiljan razgovor o važnim, porodičnim stvarima. Sve o čemu su ikada razgovarali ticalo se svijeta s onu stranu kućnog praga, a ako bi neko, slučajno ili namjerno, načeo neku iole intimniju temu, ona se iz razgovora povlačila i počela nezainteresirano šutjeti. Njena su se mišljenja razlikovala od njihovih skoro u svemu, no imala je potrebu da to ne naglašava, pogotovo ne u društvu, gdje je takve stvari uvijek prikrivala, a kada to ne bi bilo moguće, onda ih je nastojala minimalizirati.
Tokom godine dana koju je provela u Buturović Polju, od jeseni 1993. do jeseni 1994., majka je prošla kroz nekoliko teških perioda, uključujući, prije svega, Mitinu bolest i smrt, te stalne nesuglasice s njegovim bratom, A.-om. Svoje mentalne krize uspijevala je prebroditi, između ostalog i zahvaljujući podršci koju je imala od svekrve, iako je, kako je i sama govorila, ta podrška često bila ograničena i u dobroj mjeri uvjetovana odnosom koji je Kadira imala sa svojim starijim sinom. Nije bila od žena koje to ne bi mogle ili ne bi željele razumjeti, pa Kadiru i danas, uglavnom, spominje po dobrom.
*
Kuća u selu J., u kojoj smo stanovali – ja šest mjeseci, majka i braća skoro godinu dana – nalazila se jedva dvadeset metara od Mitine porodične kuće u kojoj su živjeli njegovi brat, majka i nevjesta. Pripadala je nekom njihovom davno umrlom rođaku iza kojeg nije ostao niko ko bi kuću naslijedio i o njoj se brinuo. Bila je stara i prilično propala, daske na podovima bile su truhle, zidovi debeli i neravni, štura na plafonima ispucala i prokisla, a kupatilo usko, bez prirodne svjetlosti i sanitarnih uređaja, sa slivnikom izdubljenim u grubom, betonskom podu. Uz dnevni boravak, koji se pružao dužimice, u obliku pravougaonika, imala je i dvije male sobe, ili halvata, kako smo ih nazivali, spojene lučnim prolazom. Taj smo prolaz zastrli ćebadima kako bismo dobili dvije odvojene prostorije – jednu za mene, drugu za mamu i moju polubraću. U dnu se nalazila malena niša sa šporetom i rasklimanim drvenim stolićem. Namještaj su nam posudili mještani, mahom Mitini rođaci, svako je donio ponešto, a onaj ko nije imao ništa, donio bi kakvu prostirku, dio escajga ili pribor za kafu.
Kuća je s bočne, istočne strane imala i malo, strmo dvorište, u kojem je rasla kruška, ili jerbasma, kako su je svi u selu zvali. Bilo je ograđeno starim raspilanim trupcima, dobrano istruhlim i na pojedinim mjestima polomljenim i oborenim na zemlju. Nedaleko od kuće nalazio se vanjski wc, a naspram njega i štala, s hambarom za sijeno. Otprilike mjesec dana prije Mitinog izlaska iz logora dobili smo kravu, ne sjećam se više od koga i kako, ali se jako dobro sjećam majčinih nespretnih pokušaja da iz njenog vimena iscijedi koju kap mlijeka. U tome joj je dugo pomagala Mitina strina, Rabija, vrlo spretna i okretna seljanka, krupnih, muškobanjastih ruku, vedre naravi i dobrog srca. Poslije se majka naučila kako da to radi sama, pa je dva puta dnevno, ujutro i naveče, odlazila na mužnju i vraćala se s bronzinom punim svježeg mlijeka.
Kada bih odlazio u Jablanicu, obično jednom ili dvaput sedmično, u mjesni ured Crvenog krsta i raspitivao se za novosti o logorašima, na tu bih straćaru pomišljao kao na sopstveni dom, postajala bi mi bliska i srodna, kao da sam u njoj rođen, ali bi taj osjećaj prisnosti nestajao onoga tenutka kada bi zakoračio pod njen ulegnuti krov, udahnuo njen miris, miris prašine i truhlog drveta, ušao u njene tijesne odaje, među hrapave, debele zidove niz koje se cijedila mokrina, gdje su živjele nečije tuđe uspomene i gdje, osim lica koja su me ozarena dočekivala, nije bilo više ničega mog. Danas na nju pomišljam s ravnodušnošću s kojom čovjek pomišlja na sva usputna boravišta, ništa se njeno za mene nije primilo i osim tamnih, ubuđalih sjećanja, ništa me s njom danas ne povezuje.
*
Jednog vedrog predvečerja, krajem marta 1994., dok smo sjedili za stolom u dnevnom boravku i prisjećali se života na Aveniji, kroz prozor smo ugledali sitnu, žgoljavu figuru muškarca, odjevenog u traperice i dugu crnu bundu, kako se vuče uskim putem prema našem dvorištu. Hodao je sporo i poštapao se nečim što je iz daljine nalikovalo skijaškim štapovima. Bio je previše udaljen da bismo mu mogli razaznati crte lica, ali taj hod, to padanje glave prema naprijed dok spušta nogu kojom hvata korak, to nije mogao biti niko drugi osim Mite ili njegovog brata, koji tog dana nije imao odakle doći.
Shvativši da se radi o Miti, majka je otrčala u sobu i na brzinu skinula dimije, koje su za sve žene u selu, bez obzira na dob i društveni status, bile obavezan odjevni detalj, i obukla plavu svilenu haljinu, koju je, s ostalim stvarima iz prethodnog života, čuvala na dnu Adidasove sportske torbe. Bila joj je povelika, jer je u međuvremenu smršala cijelih deset kilograma, pa su joj fini čipkasti opšivi doslovce visili s rukava i revera, čineći je pomalo grotesknom u svom tom višku materijala. Potom je prošla prstima kroz kosu, koja je već u to vrijeme blago počela da sijedi, namjestila frizuru, uzela najmlađeg sina u naručje i izašla napolje.
Ja i Jasmin smo krenuli za njom.
Mamin i Mitin susret duboko mi se utisnuo u sjećanje.
Poslije osam mjeseci razdvojenosti, tokom kojih su i jedno i drugo vjerovatno pomišljali da se više nikada neće sresti, ponovo su bili zajedno. Zagrljeni, stajali su na ugaženoj tratini ispred ulaznih vrata i plakali.
Taj prizor, kao zamrznuta slika, u mom sjećanju traje dugo, predugo, kao da su njih dvoje tek stara, izbledjela fotografija izvađena iz nekog prašnjavog, porodičnog albuma. Ne sjećam se šta ga je prekinulo, nisam tada znao da ću pisati ovu knjigu, mnogo je toga prošlo pored mene, a da to nisam ni opazio, možda je to bio moj brat koji se, ni kriv ni dužan, našao u njihovom zagrljaju, ne znam, ali sam posve siguran da je tih nekoliko minuta koliko je sve to trajalo, bilo najsretnije u maminom životu ili barem onom njegovom dijelu kojem ja pripadam.
I u fizičkom i u mentalnom smislu, Mito jedva da je bio čovjek kojeg smo se sjećali. Težio je svega pedeset dva kilograma i nije nam bilo jasno kako je u takvom stanju prevalio toliki put. Nismo ga o tome ništa pitali jer smo nastojali ne pokazati mu niti jednom riječju, niti jednom gestom, koliko se promijenio. Trebalo mu je izvjesno vrijeme da se privikne na život bez svakodnevnog straha, da se oslobodi navika koje je stekao u logoru – da počne brijati bradu, da prestane spavati na podu, šćućuren, kao fetus, dozivati, usred noći, u polusnu, ljude s kojima je dijelio hladni hangarski beton, buditi se u cik zore i šutjeti, sjedeći u postelji, sve dok ta šutnja, koja je imala dubinu i boju nekog, nama nepojmljivog užasa, ne preraste u buku i počne nas buditi svakoga jutra u isto vrijeme, poput navijenog budilnika – da ovlada novim okolnostima i da se prestane oduševljavati onim što je u jednom ljudskom životu sasvim normalno: punim tanjirom, komadom hljeba, toplinom ćebeta.
Tih dana jedva da je govorio. Ljudi su dolazili u naš izbjeglički dom, sjedili s njim, tapšali ga po ramenima, postavljali mu pitanja, ali on je najviše šutio, kao da ga je logor izliječio od brbljivosti, koja mu je, nekoć, bila tako svojstvena. Puštao je ljude da umjesto njega govore o logoraškim užasima, o mogućim ishodima rata, o političkoj klimi u Evropi i svijetu, o stavovima velikih sila prema našoj zemlji, o obrađivanju zemlje, o ljetini, jednom riječju: o svemu. Ponekad bismo nas dvojica razmijenili poglede i on bi mi se pokušao osmjehnuti, ali taj osmijeh bi se rasplinuo negdje u pola kretnje, ostajući nedorečen. Bio je to, zapravo, jedini način na koji smo nas dvojica komunicirali, tokom prvih pet, šest dana.
Nisu ga mogle razgovoriti ni stalne posjete njegovog druga, Fahre H.
Fahro, u to vrijeme naš komšija, radio je tokom cijeloga rata s duhanom: kupovao bi ga u Jablanici i onda ga nosio u Fojnicu, trampeći ga na tamošnjojoj pijaci za brašno, mliječne proizvode ili povrće. Čim je Mito došao, počeo je intenzvino navraćati u našu kuću, nekad i po nekoliko puta na dan, i pokušavao zapodjenuti razgovor o poslovima na kojima bi mogli dobro zaraditi, laćao se hemijske olovke i, kao, nešto računao, ali Miti, ovaj put, nije bilo ni do kakvog posla. U njeg su se uselili tegoba i patnja, i to ga je činilo sasvim drugim čovjekom.
Čovjekom koji više nije znao da sanja.
*
Petnaestak dana nakon Mitinog dolaska u J. i skoro mjesec od potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je okončan rat između Armije RBiH i HVO-a, odlučio sam vratiti se kući, u Mostar. Nostalgija koju sam osjećao bila je prejaka i majka je uvidjela da me nema smisla zadržavati. Usto, Mito nam je donio lijepe vijesti: nakon što je u septembru 1993. iz logora izašao daidža Ibro, tri mjeseca poslije daidža Esad je također, pušten na slobodu. Umirao sam od želje da ga ponovo vidim.
Mito me je otpratio do Jablanice, odakle sam se, pješice, magistralnim putem M 17, zaputio kući. U mjestu Salakovac sam, sutradan, na vojnom punktu koji je obezbjeđivao prilaz hidroelektrani, susreo starog očevog poznanika, kojem sam, nažalost, zaboravio ime. Taj susret opisao sam na kraju poglavlja Duh moga oca. Ovo napominjem ne zbog neke važnosti koju taj susret ima u ovoj rastrganoj priči, već, prije svega, kako bi čitalac lakše pohvatao sve njene vremenske tokove i narativne niti.
Dok smo hodali prema Jablanici, prolazeći kroz napuštena hrvatska sela, povremeno sam prekidao šutnju postavljajući mu pitanja o životu u logoru. Činio sam to dijelom zbog toga što mi je bilo neprijatno i pomalo glupo da, tako, bez riječi, kao dva stranca, pješačimo cijelih sedam sati, a dijelom i zbog toga što sam zaista bio radoznao. Njegova muka me je privlačila, htio sam da u nju zavirim, da je dodirnem i spoznam u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće, ali on je odgovarao vrlo šturo, u jednoj ili dvije riječi, tako da je svako moje nastojanje da zapodjenem ozbiljan razgovor vrlo brzo propalo.
“Jesu li te bili?”
“Jesu.”
“Kako?”
“Svakako.”
“Ko te bio?”
“Ko je stigo.”
“Je li bio s tobom iko poznat?”
“Nije.”
“Kakva je bila hrana?”
“Koja hrana?”
I danas te riječi stružu o komore moga srca, kao nokti po zidu. Svaki put kada se prisjetim tog putovanja, zapravo, osjetim krivnju. Za čim to žalim i šta me to, još uvijek, nakon toliko godina tišti? Što nismo pronašli način da budemo bolji jedan prema drugom tog našeg posljednjeg dana? Ili se samo stidim što ga ni tada, tako jadnog, utučenog i izmučenog, kakav je bio u rano proljeće 1994., nisam umio zavoljeti, iako sam negdje duboko u sebi znao da on tu ljubav zaslužuje, možda čak i više od bilo koga drugog u mom životu?
Rastali smo se u Jablanici, u blizini hotela, u kojem je, u to vrijeme, bila smještena komanda 4. Korpusa Armije RBiH. On je, uzgred, kanio otići na pijacu i nešto trampiti, ne sjećam se više šta, a mene je put vodio dalje, magistralom, prema Mostaru. Sjećam se, dok smo stajali i opraštali se, počela je padati kiša, a kako ni ja ni on nismo imali kišobran, rekao je:
“Saćekaj da upitam kakvu kabanicu ili kišober, imam ovdje jednog prijatelja.”
“Nemoj. Nije daleko do Grabovice. Tamo imam jednog rođaka, izbjeglicu iz Čapljine. Kod njeg ću prenoćit, presvuć se i osušit, pa ću sutra nastavit dalje.”
Slegao je ramenima i pogledao me, ali ne način na koji bi to uradio otac koji ispraća sina na dalek i neizvjestan put, već kao neko ko jedva čeka da ostane sam.
“Haj, onda, sa srećom”, rekao je.
“Vidimo se”, uzvratio sam.
Stisli smo jedan drugom ruku, pozdravili se i rastali, ovaj put hladno, bez mnogo emocija.
*
Krajem aprila, jedva petnaest dana nakon našeg rastanka, majka ga je jedne večeri pronašla u kupatilu, bez svijesti. Uz pomoć jednog komšije, njegovog rođaka, koji je imao auto, prebacili su ga u mjesnu bolnicu, u Buturović Polje. Iste večeri, na temelju neurološkog pregleda koji su obavili dežurni doktori, konstatirano je da je pretrpio jak moždani udar, ishemijskog tipa.
Medicinski priručnici na koje sam nailazio klasificiraju takvu vrstu poremećaja u nekoliko kategorija, od čega zavisi i sama terapija. Nažalost, o pojedinostima Mitinog liječenja ne znam ništa. Dijagnoza, otkucana na pisaćoj mašini i potpisana nečitkim doktorskim rukopisom, bez pečata, koju je neko – da li sam doktor ili pak neko drugi? – uručio mojoj majci, zapravo je, uz njegov jugoslovenski pasoš, danas jedini materijalni dokaz da je uopće bio živ.
Tri dana je ležao u komi.
Svakoga od ta tri teška, jalovo mučna dana, majka mu je došla u posjetu.
Jedan od mještana iz sela, neki Kozić, vojni oficir, čije su mi se ime i lik izgubili u magli proteklog vremena, išao je svakoga jutra službenim kolima u štab mjesne brigade, smješten nedaleko od bolnice, pa bi, uzgred, povezao i majku. Pokušavam je zamisliti kako sjedi u vojnom džipu, dok u ruci čuva fišek s vrućim peksimetima (za slučaj da se njen suprug probudio iz kome) i platnenu torbu u kojoj je bolesnička presvlaka: donji veš, potkošulja, pižama, čarape.
O čemu li razmišlja?
Možda se moli Bogu. Ako jeste, onda se ne moli onom njenom, kojem se moli čitavog života i koji postoji samo radi neke davno preuzete obaveze iz djetinjstva, već Onom Velikom, Moćnom, Koji je poslao meleka poslaniku Muhammedu, Onom u Kojeg je vjerovala njena majka, moja nena, Hajdaruša, Koji u svojim tajnim odajama čuva ključeve naših sudbina i Koji može sve, pa čak i to da je, u jednom životu, ne učini dva puta udovicom.
A možda samo šuti i ne misli ni o čemu.
Možda je, kao i Tabakovići, dok su ih izgonili iz njihovih dubravskih domova, pomirena sa svime što joj se može desiti, i dobrim i lošim, pa joj je na neki način svejedno, samo da se ta životna epizoda što prije okonča i da ta neizvjesnost koja je izjeda prestane. Biće šta će bit, zna i danas reći tu poštapalicu, svjesna da je na ovom svijetu malo stvari na koje čovjek zaista može uticati.
Kada se Mito probudio iz kome, odmah je prebačen u konjičku bolnicu, na odjel intenzivne njege. Tamo joj je bilo teže otići. Nije bilo oficira u selu koji bi išao tako daleko. Jednom su je ipak odvezli neki rođaci, u nekom autu, nekako. Doktor ju je jedva pustio da ga vidi.
Ušla je i stala uz krevet. Možda ga je uzela za ruku. Možda je plakala.
O čemu su pričali? Ona, koja budno motri svaki njegov pokret i on, koji skreće pogled u potrazi za nekom pukotinom, za tračkom svjetlosti što se probija kroz spuštene žaluzine ili glasom koji dopire iz hodnika.
Kako si. Dobro. Boli li te. Nije. Jesi li gladan. Nisam. Kako su djeca. Dobro.
Čitav život stane u te riječi.
A u svaku prazninu, između njih, stane po jedna smrt.
Sedamnaest dana nakon prvog, Mito je pretrpio još jedan udar. Bilo je to 15. maja 1994. godine, u dva sata iza ponoći.
Nije ga preživio.
*
Za svo to vrijeme, ni ja, kao niti bilo ko u maminoj porodici, nismo znali šta se događa s Mitom. Bilo je to ratno vrijeme kada pošte nisu radile, sve saobraćajne i komunikacijske veze bile su u prekidu, pisma su se slala po nekome, kako smo to onda govorili, a kako u selu u kojem je živjela nije bilo ljudi koji su putovali za Mostar i obrnuto, mami je bilo nemoguće poslati nam glas o Mitinoj bolesti.
Petnaest dana je vijest o njegovoj smrti putovala do nas.
Od usta do usta.
Korak po korak.
Kilometar po kilometar.
Selo po selo.
Grad po grad.
U naš dom, donio ju je daidža Ibro, jednog podneva, krajem mjeseca maja. Izrekao ju je oprezno, bez emocija, onako kako se već izgovaraju vijesti u čiju vjerodostojnost se sumnja. Dodao je da ne treba gubiti nadu, da sve to treba ispitati i provjeriti, jer, zaboga, rat je, ljudi pričaju svašta, izmišljaju, preuveličavaju, govore neistine, pa možda Mito i nije umro, možda je još živ, možda se čak ništa nije ni dogodilo. Htio nam je, zapravo, reći da treba da se nadamo čudu, jer, poslije svega što nas je zadesilo, na to smo, valjda, imali pravo.
Ali čuda nije bilo.
U ratu smo naučili da neprovjerene vijesti bivaju tačne samo ako su ružne. Ljudi, zapravo, lažu o svemu, osim o smrti. Kao da vjeruju da je laž može prizvati.
Plakao sam.
Bacao stvari po sobi.
Udarao pesnicama o zidove.
Pitao: Zašto? Zašto? Zašto?
Pitao i pitao.
Zašto?
Kada je Mito umro, nije bilo stvari koje bi majka spakovala u kofer. Sve što je imao, svi dokumenti, fotografije, sve one male stvari koje bi mogle govoriti o njegovoj osobnosti, zauvijek su ostale na Aveniji. Sačuvana je samo jedna njegova fotografija, ona iz pasoša, serijski broj 624099. Listovi su prazni i nakon toliko godina novi, pod prstima se još uvijek osjeti ugodna hrapavost papira. Živio je trideset jednu godinu, tek dvije godine duže od moga oca.
U oba slučaja smrt je bila jako nestrpljiva.
Mithat J.
Četira dana nakon mog i Mitinog rastanka ispred Đačkog doma, opisanog u poglavlju Kofer, ili kalendarski: 3. juna 1993., rodio se moj mlađi polubrat, Eldin.
Mama je trudove dobila kasno noću. Teško je disala i molila me da nešto učinim. Ustao sam i upalio svijeću, a potom sam otrčao do kuće u kojoj je živio Rasim M., vlasnik jedinog auta u komšiluku – jednog starog raspadajućeg Opel Kadeta – i zamolio ga da je odveze u bolnicu.
Rasima smo tek površno poznavali. Bio je visok i stamen čovjek u ranim tridesetim, tamne puti i visokog, ravnog čela, kakvo imaju muškarci koji počnu gubiti kosu. Poticao je iz jednog sela u okolici Nevesinja, a godinama je već stanovao kod brata, imao je u njegovoj kući svoju sobu, a obzirom da je bio neženja, nije mu ni trebalo više od toga.
Rasim se bez mnogo razmišjanja obukao, sjeo u auto i za tili čas se stvorio na puteljku ispred naše kuće. Zapaljivi meci su parali tamu, zabijali se u fasade i obližnju cestu, odjekivale su u daljini eksplozije i pucnjevi, a poneka granata ili rafal prohujali bi tik iznad naših glava. Mama je ušla u auto držeći se jednom rukom za stomak, a drugom se oslanjajući na moje rame.
Kada su otišli, vratio sam se u kuću, pun neke zebnje.
Svijeća na stolu još je gorjela, a Jasmin, moj polubrat, tiho je plakao u ćošku. Sjeo sam uz njega i zagrlio ga.
“Sve će biti u redu”, rekao sam, a nisam, čini mi se, u tom trenutku uopće razumio smisao tih riječi.
Ne sjećam se kako smo nas dvojica proveli tu dugu noć – namjerno kažem dugu, zato što bi tako moralo biti po nekoj literarnoj logici – neke uspomene koje ovdje iznosim mutne su mi i maglovite, imaju nejasnu arhitekturu, rasplinute obrise, i nema baš svako sjećanje, kako je tvrdio Saramago, oko sokolovo. Ali, ako bih i dalje slijedio trag priče, njenu misao i logiku, onda je moralo biti da smo ostali budni sve dok se mrak u sobi nije razrijedio i dok kroz pukotine među betonskim blokovima, kojima smo zaštitili sve prozore u kući, nisu procurile prve zrake novoga dana, čekajući da iz ratne noći do nas dopre bilo kakav glas o majci – gdje je, je li živa, je li rodila, hoćemo li je ikada ponovo vidjeti.
Makadamska cesta, jedina kojom se tih ratnih godina moglo stići do grada, bila je pod stalnom paljbom protivavionskih mitraljeza i na tu pet kilometra dugu avanturu nije se kretalo bez prijeke potrebe. Kako ne bi privukao pažnju neprijateljskih vojnika, Rasim M. je cijelo vrijeme morao voziti bez upaljenih svjetala. Uz velike probleme – usput mu je čak pukla i guma – uspio je stići do zgrade nekadašnjeg Higijenskog zavoda u naselju Carina, gdje je bila smještena ratna bolnica.
U hodniku, na školskom stolu – sobe su bile pretrpane ranjenicima koji su stalno pristizali – pod slabim svjetlom sijalice oko koje su kružili insekti i udišući neprijatne mirise ljudskog znoja, otpale žbuke i dezinfekcionih sredstava, moja majka, Jasminka Nezirović–J., rodila je trećeg sina. Dva dana poslije, u podrumu susjedne kuće, gdje smo se obično skrivali za jačih granatiranja, prepričavala mi je te dramatične trenutke.
Jedan detalj iz njene ispovijesti učinio mi se posebno zanimljivim.
U postporođajnoj maglini, držeći u naručju tek rođenu bebu, čula je kako negdje vani, iza ulaznih vrata zabarikadiranih vrećama s pijeskom, prigušena detonacijama, jaucima, galamom i dozivanjem, romori blaga proljetna kiša. Ne znam zašto je to uopće spomenula, mora da je to ostavilo jak utisak na nju, kao da mi je željela reći da je između samog čina rađanja i kiše koja je padala postojala neka viša, spiritualna veza.
Nekoliko godina poslije, kada rat stane i moj brat izraste u nestašnog klinca opsjednutog nogometom, jedne večeri, razmišljajući o danu njegovog rođenja, zapisat ću u rokovnik sljedeće riječi: “3. juni 1993. godine – padala je kiša, rodilo se sunce.”
Padala je kiša, rodilo se sunce
U ljeto 1988., tačnije 12. juna, u mostarskoj Staroj bolnici rodio se moj stariji polubrat, Jasmin. Majka je na porođajni odjel primljena navečer, oko deset sati, a već u jedan dežurna babica je mom očuhu saopštila da je postao otac. Poslije se pričalo, onako uzgred, iz pučke potrebe da se svakom događaju odredi neka dramatika, kako je negdje oko četvrt do deset, kada su majci počeli trudovi, gradom protutnjala žestoka oluja. Između zgrada je zapuhao jak vjetar, a kiša je padala skoro horizontalno. Svuda okolo je ležalo polomljeno granje, jedan semafor na Aveniji bio je izvaljen iz svoga ležišta, a plastične tende na nekoliko kafića bile su pocijepane. Pojedine četvrti su ličile na mala jezera i Mito je morao voziti prilično pažljivo kako bi uopće uspio proći.
U to vrijeme ja sam već bio u Crnićima, na raspustu. Nisam htio da o maminoj trudnoći išta znam, a ipak sam, i ne znajući, znao sve – cijelo proljeće gledao sam kako joj raste stomak i potajno se pitao šta će biti sa mnom kada dobijem brata. Hoće li me majka manje voljeti? Hoće li se Mito promijeniti? Hoću li se ja promijeniti?
Ono o čemu sam izbjegavao da razmišljam dolazilo mi je noću, samo, kada bih legao u krevet i dugo, potom, ne bih mogao da zaspim. Imao sam dvanaest godina i želio sam da nakon majčinog poroda među nama sve ostane kako je i bilo, ako već ne može biti bolje.
Narednog jutra, nakon što sam od daidže Esada saznao za bratovo rođenje, otpješačio sam do poštanskog ureda, udaljenog nekih dva kilometra od sela, i nazvao kuću (telefonski broj: 54-302). Javio se Mito. Zvučao je veselo i zbunjeno, onako kako već zvuče muškarci koji po prvi puta postanu očevi.
“Dobio si brata”, rekao je.
“Znam”, odgovorio sam.
“I? Je l ti drago?”
“Jes. Gdje je mama?”
“Izaće sutra. Što pitaš?”
“Nako. Pitam.”
Tada se nasmijao i moje uho je vidjelo taj osmijeh koji nas je još više razdvajao, osmijeh iza kojeg se krila spoznaja da u njegovom životu sada postoji nešto njemu mnogo važnije i bliže od mame, mene i pijačnog stola na koji je svakoga jutra iznosio jezgru i jaja, od čije prodaje je živio. Nije tog jutra, niti ikada poslije, rekao bilo šta što bi me moglo povrijediti, čak se s vremena na vrijeme trudio, i to je bilo očito, da meni, majci i majčinoj porodici dokaže da je sposoban na potpuno isti način biti otac i meni i svom rođenom sinu, ali taj njegov zajedljivi osmijeh i način na koji je kroz telefonsku slušalicu dopirao do mene, godinama me je bolio kao neka unutarnja opekotina, kao rana kojoj sjećanje ne dopušta da zacijeli.
Nismo više razgovarali o bratu tog jutra. Da li smo vodili računa da ne kažemo nešto što bi moglo imati trajnije posljedice po naš odnos, ili nam je samo bilo neprijatno, teško mi je da o tome rasuđujem s ove distance. Jer, šta sam ja mogao da znam o njegovoj sreći i šta je on mogao da zna o mojim strepnjama i strahovima? Između nas je stajao nepremostivi ponor vremena i nerazumijevanja. Tako je bilo od samog početka, od one noći kada sam ga prvi put sreo u našem stanu.
Tako je i svakoga dana u ovih petnaest godina koliko ga nema.
Kada sam spustio slušalicu, osjetio sam ogromno olakšanje. Kao da sam riba koja se, nakon izvjesnog vremena, ponovo domogla vode. Ubrzo, sve je počelo da biva kao prije, vratio sam se svojim ljetnim obavezama i igrama, a na razgovor s očuhom zaboravio sam još istoga dana.
Petnaesetak dana poslije, kada su majka i brat izašli iz bolnice, došao sam im u posjetu. Bio je vruć ljetni dan, prozori u stanu bili su zamračeni, a mali, selotejpom oblijepljeni ventilator, koji je očuh posudio od nekog prijatelja, neumorno je nabijao račun za struju. Sjedio sam na trosjedu i posmatrao usnulo lice tek rođenog dječaka.
“Je li ljep?”, pitala je majka.
“Jes”, odgovorio sam.
Potom je zašutjela i gledala ga dugo, s divljenjem, kao da se radi o nekom rijetkom muzejskom eksponatu. Te dvije rečenice i taj majčin pogled zapravo je sve što treba reći u vezi s rođenjem moga brata, koji će pet i pol godina poslije, u jeku rata, prepješačiti čuveni mostarski Put spasa – iz Bijelog Polja, preko prevoja Glogovo na planini Prenj, do sela Glogošnica, desetak kilometara jugoistočno od Jablanice – a nakon jednodnevnog predaha, i kompletan put do sela J. u Buturović Polju.
Sveukupno: dvadeset četiri sata hoda.
*
Očinstvo Mitu nije naučilo kako da postane čovjek po mjeri maminih roditelja. Poslovi su mu propadali, orahovu jezgru skoro da niko i nije kupovao, i sve više je bilo dana kada ne bi uspio zaraditi ni za cigarete. Međutim, on je i dalje živio u nekom svom svijetu, pričao o bogatstvu koje će s vremenom zgrnuti i hvalisao se onim što je samo u tim pričama bilo njegovo. Što je više propadao, to mu je bilo više stalo da deda, nena i daidže u njemu vide velikog i uspješnog čovjeka. A oni su ga, svjesni da su sve to samo njegove iluzije, uporno lišavali svoga poštovanja.
Mitina poslovna dezorijentiranost nije bila nikakva tajna, za nju je znala sva bliža i dalja rodbina, neki su se njome čak naslađivali i isticali je samo da bi pred svijetom potvrdili status imućnih i uspješnih ljudi. Otklon koji je osjećao prema svakoj vrsti fizičkog posla i koji je bezuspješno prikrivao, u porodičnim kuloraima smatran je istinskom sramotom. Po tome se, recimo, očeva i mamina porodica nikada nisu razlikovale: sve ono što nije bilo u skladu s njihovim običajima i naslijeđem, ili je na bilo koji drugi način predstavljalo opoziciju njihovim svjetonazorima, smatrano je, po pravilu, primitivnim, pogrešnim i neprihvatljivim.
Kada Miti ne bi išlo, u kući su izbijale svađe jer je majka, i sama svjesna neraspoloženja svoje porodice prema zetu, vršila sve jači pritisak na njega da se ostavi Tržnice i da nađe, kako je govorila, normalan posao. P0 njenim mjerilima, to je značilo osmosatno radno vrijeme, plaćeno socijalno i zdravstveno osiguranje i pristojnu mjesečnu plaću. Tako je završila očuhova epizoda s orahovom jezgrom i jajima, a otpočela druga, u kojoj je poslove mijenjao lahko i hitno, ne znajući ponekad ni sam na koji od tih poslova ujutro odlazi, a s kojeg se navečer vraća. Sjećam se da se, dosta kratko, bavio otkupom i prodajom rabljenih automobila, potom je ušao u posao s trgovinom devizama, a jedno vrijeme je čak radio na utovaru i istovaru kamiona, koji je honorarno, dakle, po potrebi, organizirala firma “Žitopromet”.
Početkom 1990. zaposlio se u Vulkanizerskoj radnji “Džidić”, u naselju Rudnik. Kao rođeni antioportunist, teško je prihvatao nove okolnosti, morao je ustajati vrlo rano i po cijele dane fizički raditi, postao je mrzovoljan i šutljiv, sve je dočekivao na nož, pa je tih dana u našem domu bilo dosta burnih rasprava i svađa. U nekim stvarima bio je poput djeteta: stalno se žalio da mu je teško, da je umoran, da ga boli svaka koščica u tijelu, prenemagao se i činio sve ne bi li majka osjetila grižnju savjesti zbog toga što je po cijele dane u stanu, u toplom i suhom, kako je govorio, a on, eto, radi tako teške i naporne fizičke poslove, žrtvuje se za porodicu i, usto, boluje od kostobolje. Iako smo bili uvjereni da će vrlo brzo pronaći neki izgovor zbog kojeg će dati otkaz, on je, na naše sveopće čuđenje, u Džidićevoj autopraonici radio sve do aprila 1992. godine i okupacije lijeve obale Neretve od strane Jugoslovenske narodne armije i srpskih dobrovoljaca, čime je otpočeo vjerovatno najteži period u povijesti Mostara.
*
Mitina najveća podrška u potrazi za poslom bio je Fahro H., njegov najbolji prijatelj. Crn, dugokos, žilavih podlaktica išaranih loše urađenim tetovažama, sanjarskog pogleda i vječito začepljenog nosa, zbog čega je disao na usta i govorio dosta čudnim, nazalnim glasom, Fahro H. je poticao iz jednog sela u prozorskoj općini odakle se doselio početkom osamdesetih. Baš kao i Mito, bio je u stalnoj potrazi za životnim zgoditkom, ali se nikada nije makao dalje od tržničkog štanda i sve što je do rata imao, uglavnom je stekao prodajući kajmak i sir, koje je jednom sedmično, u mijehovima i malenim stapovima posloženim na zadnje sjedište svoga stojadina, dovlačio iz sela u Buturović Polju, okolici Prozora i Gornjeg Vakufa.
Sve dok Mito nije počeo raditi u vulkanizeru, Fahro se kod nas pojavljivao iznenada, bez ikakve najave, ponekad i u najintimnijim dijelovima dana, onima između dva i pet, koje je pristojan, gradski svijet definirao sintagmom kućni red i koji su bili predviđeni za poslijepodnevni odmor. Ostajao bi dugo, ponekad i do kasnih večernjih sati, kujući s Mitom planove o mogućnostima zajedničkog investiranja u poslove koje nikada ne bi započeli, a koji su uvijek, u njihovim proračunima, donosili neku veliku i sigurnu zaradu. Često bi u sanjalačkoj groznici uzimao hemijsku olovku i na dlanu – iako se, barem, papirom nije oskudijevalo – vodio neko svoje imaginarno računovodstvo: oduzimao je uloge od dobiti, potom od razlike odbijao procente za vanjske saradnike i buduća investiranja, te ostatak dijelio s brojem dva, i tako satima, sve dok ne bi popušili sve cigarete u kući, a trafika na uglu bila zatvorena ili bi pak bilo previše kasno da majka dopusti da izađem vani i kupim im kutiju Walter Wolfa. Sintagme i fraze, tipa: “jebo ti meni mater, ako tu ne leži strašna para!”, “koje su to samo pare!”, “to ti je siguran dobitak!”, “ne treba s tim ćekat nimalo” (oba su konstantno griješili u izgovoru afrikata č), “e hoćemo vala zgrnut pare da Bog kare”, odzvanjale su našim malim stanom, koji je lebdio u zraku poput duha iz Aladinove svjetljke.
Fahro H. bi iz našeg stana odlazio išaran kao list u dječijoj vježbanci.
Majka bi za to vrijeme, smrknutog lica, šutke hodala po stanu, razgrtala haljine, pripremala večeru, praznila pepeljaru na stolu, zračila prostoriju, zatezala mušeme na garnituri za sjedenje i po nekoliko puta posluživala kafu. U početku je teško podnosila Fahrino prisustvo, ali ju je odgoj sputavao da to i pokaže. Nervirala ju je njegova duga, neuredna frizura, a za njegove tetovaže često je govorila da bi ispale bolje da ih je sam radio. Posebnu primjedbu imala je na njegovo ponašanje – ponekad je djelovao tako izgubljeno i zbunjeno da je dugo mislila kako s njim nešto nije u redu. Tek krajem 1993., kada izbjegnemo u Buturović Polje, u Mitino rodno selo J., koje je od prvoga dana bilo pošteđeno ratnih dejstava, i kada nam u njemu Fahro H. nekim čudnim spletom okolnosti postane prvi komšija, moja majka će shvatiti da je, unatoč tome što ga je ona doživljavala sasvim suprotno, najbolji prijatelj njenog supruga, ustvari, jedno razumno, pošteno, neiskvareno i nadasve dobro biće.
Kada je shvatila da Mito i Fahro uglavnom mlate praznu slamu – a nije joj trebalo dugo – majka je počela uviđati da se njen muž nikada neće promijeniti i da će uvijek postojati ogromna razlika između onoga što u njemu vidi ona i onoga što u njemu vide njeni roditelji i braća. To joj je jako teško padalo. Njihove svađe su postale sve učestalije, a ponekad, kada bi očuh izašao iz stana – pritom obavezno zalupivši vratima – zaticao bih je kako plače, pa bih sjedao pored nje, spuštao svoju ruku na njeno rame i pitao je šta se događa, a ona bi mi uvijek davala isti odgovor: “Nije ništa”, nakon čega bi me zamolila: “Haj ti idi u sobu i budi s bratom”.
I ja sam odlazio, ne pitajući više ništa.
*
Mitu i Fahru je, osim prijateljske, spajala još jedna veza. Naime, Fahro je bio amidžić Himze H., drugog muža Mitine sestre H., koja se udala nekako u isto vrijeme kada i moja majka. Usto, Fahrina sestra bila je prva Himzina žena, što znači da je Himzo, u to vrijeme radnik na portirnici Javnog preduzeća”Vodovod”, bio u braku sa svojom rodicom, kojoj ova priča ne pamti ime, jer je umrla prije nego su svi likovi iz ovog poglavlja ušli u nju. S Himzinim mlađim sinom, kojeg smo svi u ulici zvali Eki, jedno vrijeme sam bio dosta blizak prijatelj, ali se to prijateljstvo, kao i većina drugih koje sam zasnovao na Aveniji, trajno prekinulo u godinama rata, kada je on otišao u Holadniju, gdje i danas živi, a ja zauvijek napustio Splitsku ulicu.
Nakon udaje, Mitina sestra i njena kćer živjele su u istoj zgradi, samo dva broja niže, u stanu H.-inog muža. Fahro je, koliko se sjećam, živio u Zaliku, naselju na sjevernom izlazu iz grada, sa suprugom i troje djece, koje ćemo upoznati krajem 1993. Mitin brat i njegova supruga S., na najbolji mogući način iskoristili su H.–inu udaju, uselivši se u njen stan, dva sprata iznad našeg. Istina, nisu ostali previše dugo, možda nekih godinu dana, koji mjesec manje ili više, svejedno, jer im biznis koji su započeli na Tržnici nije krenuo onako kako su to očekivali. Vratili su se u J., Mitino i A.-ovo rodno selo, u kuću u kojoj su svoje pozne životne godine provodili Vejsil i Kadira, njihovi roditelji.
A.–ova supruga, Mitina nevjesta S., bila je visoka, suhonjava i blijeda žena, porijeklom iz jednog sela u okolici Prozora. Pričala je dosta upadljivim, za Mostar netipičnim dijalektom, otežući vokale i šćaćući, pa bi govorila riječi poput išći, šćer, kliješća, što bi kod naših komšija često znalo izazvati podsmijeh. Odijevala se prema nekom vlastitom ukusu za modu, koji je bio u potpunom neskladu s onim što se tih godina nosilo. Njene duge, šarene suknje, ručno pleteni džemepri ili pak duboke farmerke od kuhanog teksasa, kupljene od nekog švercera talijanskom ili turskom robom, pogotovo nama, dječacima iz ulice, bile su predmet latentnog sarkazma, koji će s vremenom, barem kod mene, prerasti u žaljenje. Nije u njoj bilo ničega privlačnog, niti tajanstvenog, djelovala je pomalo zbunjeno, skoro razočarano, ostavljajući utisak osobe koja je protjerana u život koji ne želi živjeti. Kada sam mnogo godina poslije čitao Winesburg, Ohio Sherwooda Andersona, u jednom trenutku sam pomislio da bi – kada bi bilo moguće napisati neku lokalnu verziju te knjige – S. bila idealan model po kojem bi trebalo načiniti ženske likove u priči.
S. je bila sedam, osam godina mlađa od svoga supruga, ali i, po svemu, dosta zrelija i razumnija osoba. Za razlilku od njega, posjedovala je, u izvjesnoj mjeri, osjećaj za društvenu kulturu: pazila je na ono što bi rekla, suzdržavala se od neprimjerenih primjedbi na bilo čiji račun, umjela se pravovremeno povući iz razgovora ako bi osjetila da on poprima auru neugodnosti i nije zabadala nos u stvari koje je se nisu ticale. S mojom majkom je, od prvoga dana, imala uredan porodični odnos, a lijepo se ophodila prema svekru i svekrvi, čemu bismo se osvjedočili svaki put kada bi to dvoje starih, kako su ih odmilja nazivali njihovi sinovi, stigli u posjetu.
Vejsil i Kadira J., Mitini roditelji, ostajali bi u Mostaru po nekoliko sedmica, tokom kojih bi obilazili rodbinu i prijatelje. Često su popodneva i večeri provodili kod nas, Vejsil je odlično igrao šah i sjećam se da smo mu ja i Mito jako teško parirali. Bio je mršav i sitan, baš kao i njegovi sinovi, imao je uredno potkresane sijede brkove i neobično nježne ruke, više nalik rukama kakvog pijaniste, nego li rukama seljaka. Tih ruku se jako dobro sjećam, kao i načina na koji su njegovi dugi, tanki, beskrvni prsti, pocrnjeli od duhanskog dima, doticali figure i pomjerali ih po crno-bijelim šahovskim poljima. Na srednjaku desne ruke imao je prsten, dosta velik, pozlaćen, čini mi se, s nekom crnom pločicom na vrhu, za koju nisam znao od čega je i šta predstavlja. Umro je prilično mlad, ne napunivši ni šezdeset godina, od moždanog udara, tri godine pred rat, a ta slika njegovih sporih, nježnih prstiju, koji u sebi arhiviraju na hiljade odigranih šahovskih poteza, iz nekog razloga se, eto, i danas opire mom zaboravu.
Kadira je bila tiha i povučena žena, blijedog, izduženog lica i modrih kesica ispod očiju, koje su odavale dosta krhku i boležljivu žensku prirodu. Njene migrene su ponekad znale trajati danima i tokom tih perioda postajala je šutljiva i neraspoložena. Ležala bi u sobi ili sjedila u dnevnom boravku, s hladnim oblogom na čelu, a bol bi bila toliko jaka da uopće ne bi bila svjesna onoga što se oko nje događa. Nekih šest mjeseci, krajem 1993. i početkom 1994. godine, živio sam u njenom najbližem komšiluku i imao priliku da je pobliže upoznam. Bila je dosta samozatajna, teško je ispoljavala emocije i uglavnom se, u svemu što se događalo u kući i van nje, držala po strani, kao da je se ništa na ovom svijetu ne tiče. Njenu ravnodušnost bi uspijevale narušiti samo vijesti iz logora Helidorom, koje su do nas dopirale dosta teško i uglavnom zahvaljujući mojim redovnim odlascima u Jablanicu, gdje sam se u kancelariji Crvenog krsta raspitivao o spiskovima logoraša koje su pravili njihovi aktivisti tokom posjeta hercegovačkim logorima. Tada bi se sjetila zatočenog sina i lice bi joj se zgrčilo, a oči nakvasile suzama.
Moja majka se nije mnogo trudila da s Vejsilom i Kadirom uspostavi prisniju vezu. Istina, ponašala se prema njima jako uljudno, s poštovanjem, gostila ih kako to i doliči, ali ništa više od toga. Nikada pred njima nije otvorila dušu, niti vodila ozbiljan razgovor o važnim, porodičnim stvarima. Sve o čemu su ikada razgovarali ticalo se svijeta s onu stranu kućnog praga, a ako bi neko, slučajno ili namjerno, načeo neku iole intimniju temu, ona se iz razgovora povlačila i počela nezainteresirano šutjeti. Njena su se mišljenja razlikovala od njihovih skoro u svemu, no imala je potrebu da to ne naglašava, pogotovo ne u društvu, gdje je takve stvari uvijek prikrivala, a kada to ne bi bilo moguće, onda ih je nastojala minimalizirati.
Tokom godine dana koju je provela u Buturović Polju, od jeseni 1993. do jeseni 1994., majka je prošla kroz nekoliko teških perioda, uključujući, prije svega, Mitinu bolest i smrt, te stalne nesuglasice s njegovim bratom, A.-om. Svoje mentalne krize uspijevala je prebroditi, između ostalog i zahvaljujući podršci koju je imala od svekrve, iako je, kako je i sama govorila, ta podrška često bila ograničena i u dobroj mjeri uvjetovana odnosom koji je Kadira imala sa svojim starijim sinom. Nije bila od žena koje to ne bi mogle ili ne bi željele razumjeti, pa Kadiru i danas, uglavnom, spominje po dobrom.
*
Kuća u selu J., u kojoj smo stanovali – ja šest mjeseci, majka i braća skoro godinu dana – nalazila se jedva dvadeset metara od Mitine porodične kuće u kojoj su živjeli njegovi brat, majka i nevjesta. Pripadala je nekom njihovom davno umrlom rođaku iza kojeg nije ostao niko ko bi kuću naslijedio i o njoj se brinuo. Bila je stara i prilično propala, daske na podovima bile su truhle, zidovi debeli i neravni, štura na plafonima ispucala i prokisla, a kupatilo usko, bez prirodne svjetlosti i sanitarnih uređaja, sa slivnikom izdubljenim u grubom, betonskom podu. Uz dnevni boravak, koji se pružao dužimice, u obliku pravougaonika, imala je i dvije male sobe, ili halvata, kako smo ih nazivali, spojene lučnim prolazom. Taj smo prolaz zastrli ćebadima kako bismo dobili dvije odvojene prostorije – jednu za mene, drugu za mamu i moju polubraću. U dnu se nalazila malena niša sa šporetom i rasklimanim drvenim stolićem. Namještaj su nam posudili mještani, mahom Mitini rođaci, svako je donio ponešto, a onaj ko nije imao ništa, donio bi kakvu prostirku, dio escajga ili pribor za kafu.
Kuća je s bočne, istočne strane imala i malo, strmo dvorište, u kojem je rasla kruška, ili jerbasma, kako su je svi u selu zvali. Bilo je ograđeno starim raspilanim trupcima, dobrano istruhlim i na pojedinim mjestima polomljenim i oborenim na zemlju. Nedaleko od kuće nalazio se vanjski wc, a naspram njega i štala, s hambarom za sijeno. Otprilike mjesec dana prije Mitinog izlaska iz logora dobili smo kravu, ne sjećam se više od koga i kako, ali se jako dobro sjećam majčinih nespretnih pokušaja da iz njenog vimena iscijedi koju kap mlijeka. U tome joj je dugo pomagala Mitina strina, Rabija, vrlo spretna i okretna seljanka, krupnih, muškobanjastih ruku, vedre naravi i dobrog srca. Poslije se majka naučila kako da to radi sama, pa je dva puta dnevno, ujutro i naveče, odlazila na mužnju i vraćala se s bronzinom punim svježeg mlijeka.
Kada bih odlazio u Jablanicu, obično jednom ili dvaput sedmično, u mjesni ured Crvenog krsta i raspitivao se za novosti o logorašima, na tu bih straćaru pomišljao kao na sopstveni dom, postajala bi mi bliska i srodna, kao da sam u njoj rođen, ali bi taj osjećaj prisnosti nestajao onoga tenutka kada bi zakoračio pod njen ulegnuti krov, udahnuo njen miris, miris prašine i truhlog drveta, ušao u njene tijesne odaje, među hrapave, debele zidove niz koje se cijedila mokrina, gdje su živjele nečije tuđe uspomene i gdje, osim lica koja su me ozarena dočekivala, nije bilo više ničega mog. Danas na nju pomišljam s ravnodušnošću s kojom čovjek pomišlja na sva usputna boravišta, ništa se njeno za mene nije primilo i osim tamnih, ubuđalih sjećanja, ništa me s njom danas ne povezuje.
*
Jednog vedrog predvečerja, krajem marta 1994., dok smo sjedili za stolom u dnevnom boravku i prisjećali se života na Aveniji, kroz prozor smo ugledali sitnu, žgoljavu figuru muškarca, odjevenog u traperice i dugu crnu bundu, kako se vuče uskim putem prema našem dvorištu. Hodao je sporo i poštapao se nečim što je iz daljine nalikovalo skijaškim štapovima. Bio je previše udaljen da bismo mu mogli razaznati crte lica, ali taj hod, to padanje glave prema naprijed dok spušta nogu kojom hvata korak, to nije mogao biti niko drugi osim Mite ili njegovog brata, koji tog dana nije imao odakle doći.
Shvativši da se radi o Miti, majka je otrčala u sobu i na brzinu skinula dimije, koje su za sve žene u selu, bez obzira na dob i društveni status, bile obavezan odjevni detalj, i obukla plavu svilenu haljinu, koju je, s ostalim stvarima iz prethodnog života, čuvala na dnu Adidasove sportske torbe. Bila joj je povelika, jer je u međuvremenu smršala cijelih deset kilograma, pa su joj fini čipkasti opšivi doslovce visili s rukava i revera, čineći je pomalo grotesknom u svom tom višku materijala. Potom je prošla prstima kroz kosu, koja je već u to vrijeme blago počela da sijedi, namjestila frizuru, uzela najmlađeg sina u naručje i izašla napolje.
Ja i Jasmin smo krenuli za njom.
Mamin i Mitin susret duboko mi se utisnuo u sjećanje.
Poslije osam mjeseci razdvojenosti, tokom kojih su i jedno i drugo vjerovatno pomišljali da se više nikada neće sresti, ponovo su bili zajedno. Zagrljeni, stajali su na ugaženoj tratini ispred ulaznih vrata i plakali.
Taj prizor, kao zamrznuta slika, u mom sjećanju traje dugo, predugo, kao da su njih dvoje tek stara, izbledjela fotografija izvađena iz nekog prašnjavog, porodičnog albuma. Ne sjećam se šta ga je prekinulo, nisam tada znao da ću pisati ovu knjigu, mnogo je toga prošlo pored mene, a da to nisam ni opazio, možda je to bio moj brat koji se, ni kriv ni dužan, našao u njihovom zagrljaju, ne znam, ali sam posve siguran da je tih nekoliko minuta koliko je sve to trajalo, bilo najsretnije u maminom životu ili barem onom njegovom dijelu kojem ja pripadam.
I u fizičkom i u mentalnom smislu, Mito jedva da je bio čovjek kojeg smo se sjećali. Težio je svega pedeset dva kilograma i nije nam bilo jasno kako je u takvom stanju prevalio toliki put. Nismo ga o tome ništa pitali jer smo nastojali ne pokazati mu niti jednom riječju, niti jednom gestom, koliko se promijenio. Trebalo mu je izvjesno vrijeme da se privikne na život bez svakodnevnog straha, da se oslobodi navika koje je stekao u logoru – da počne brijati bradu, da prestane spavati na podu, šćućuren, kao fetus, dozivati, usred noći, u polusnu, ljude s kojima je dijelio hladni hangarski beton, buditi se u cik zore i šutjeti, sjedeći u postelji, sve dok ta šutnja, koja je imala dubinu i boju nekog, nama nepojmljivog užasa, ne preraste u buku i počne nas buditi svakoga jutra u isto vrijeme, poput navijenog budilnika – da ovlada novim okolnostima i da se prestane oduševljavati onim što je u jednom ljudskom životu sasvim normalno: punim tanjirom, komadom hljeba, toplinom ćebeta.
Tih dana jedva da je govorio. Ljudi su dolazili u naš izbjeglički dom, sjedili s njim, tapšali ga po ramenima, postavljali mu pitanja, ali on je najviše šutio, kao da ga je logor izliječio od brbljivosti, koja mu je, nekoć, bila tako svojstvena. Puštao je ljude da umjesto njega govore o logoraškim užasima, o mogućim ishodima rata, o političkoj klimi u Evropi i svijetu, o stavovima velikih sila prema našoj zemlji, o obrađivanju zemlje, o ljetini, jednom riječju: o svemu. Ponekad bismo nas dvojica razmijenili poglede i on bi mi se pokušao osmjehnuti, ali taj osmijeh bi se rasplinuo negdje u pola kretnje, ostajući nedorečen. Bio je to, zapravo, jedini način na koji smo nas dvojica komunicirali, tokom prvih pet, šest dana.
Nisu ga mogle razgovoriti ni stalne posjete njegovog druga, Fahre H.
Fahro, u to vrijeme naš komšija, radio je tokom cijeloga rata s duhanom: kupovao bi ga u Jablanici i onda ga nosio u Fojnicu, trampeći ga na tamošnjojoj pijaci za brašno, mliječne proizvode ili povrće. Čim je Mito došao, počeo je intenzvino navraćati u našu kuću, nekad i po nekoliko puta na dan, i pokušavao zapodjenuti razgovor o poslovima na kojima bi mogli dobro zaraditi, laćao se hemijske olovke i, kao, nešto računao, ali Miti, ovaj put, nije bilo ni do kakvog posla. U njeg su se uselili tegoba i patnja, i to ga je činilo sasvim drugim čovjekom.
Čovjekom koji više nije znao da sanja.
*
Petnaestak dana nakon Mitinog dolaska u J. i skoro mjesec od potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je okončan rat između Armije RBiH i HVO-a, odlučio sam vratiti se kući, u Mostar. Nostalgija koju sam osjećao bila je prejaka i majka je uvidjela da me nema smisla zadržavati. Usto, Mito nam je donio lijepe vijesti: nakon što je u septembru 1993. iz logora izašao daidža Ibro, tri mjeseca poslije daidža Esad je također, pušten na slobodu. Umirao sam od želje da ga ponovo vidim.
Mito me je otpratio do Jablanice, odakle sam se, pješice, magistralnim putem M 17, zaputio kući. U mjestu Salakovac sam, sutradan, na vojnom punktu koji je obezbjeđivao prilaz hidroelektrani, susreo starog očevog poznanika, kojem sam, nažalost, zaboravio ime. Taj susret opisao sam na kraju poglavlja Duh moga oca. Ovo napominjem ne zbog neke važnosti koju taj susret ima u ovoj rastrganoj priči, već, prije svega, kako bi čitalac lakše pohvatao sve njene vremenske tokove i narativne niti.
Dok smo hodali prema Jablanici, prolazeći kroz napuštena hrvatska sela, povremeno sam prekidao šutnju postavljajući mu pitanja o životu u logoru. Činio sam to dijelom zbog toga što mi je bilo neprijatno i pomalo glupo da, tako, bez riječi, kao dva stranca, pješačimo cijelih sedam sati, a dijelom i zbog toga što sam zaista bio radoznao. Njegova muka me je privlačila, htio sam da u nju zavirim, da je dodirnem i spoznam u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće, ali on je odgovarao vrlo šturo, u jednoj ili dvije riječi, tako da je svako moje nastojanje da zapodjenem ozbiljan razgovor vrlo brzo propalo.
“Jesu li te bili?”
“Jesu.”
“Kako?”
“Svakako.”
“Ko te bio?”
“Ko je stigo.”
“Je li bio s tobom iko poznat?”
“Nije.”
“Kakva je bila hrana?”
“Koja hrana?”
I danas te riječi stružu o komore moga srca, kao nokti po zidu. Svaki put kada se prisjetim tog putovanja, zapravo, osjetim krivnju. Za čim to žalim i šta me to, još uvijek, nakon toliko godina tišti? Što nismo pronašli način da budemo bolji jedan prema drugom tog našeg posljednjeg dana? Ili se samo stidim što ga ni tada, tako jadnog, utučenog i izmučenog, kakav je bio u rano proljeće 1994., nisam umio zavoljeti, iako sam negdje duboko u sebi znao da on tu ljubav zaslužuje, možda čak i više od bilo koga drugog u mom životu?
Rastali smo se u Jablanici, u blizini hotela, u kojem je, u to vrijeme, bila smještena komanda 4. Korpusa Armije RBiH. On je, uzgred, kanio otići na pijacu i nešto trampiti, ne sjećam se više šta, a mene je put vodio dalje, magistralom, prema Mostaru. Sjećam se, dok smo stajali i opraštali se, počela je padati kiša, a kako ni ja ni on nismo imali kišobran, rekao je:
“Saćekaj da upitam kakvu kabanicu ili kišober, imam ovdje jednog prijatelja.”
“Nemoj. Nije daleko do Grabovice. Tamo imam jednog rođaka, izbjeglicu iz Čapljine. Kod njeg ću prenoćit, presvuć se i osušit, pa ću sutra nastavit dalje.”
Slegao je ramenima i pogledao me, ali ne način na koji bi to uradio otac koji ispraća sina na dalek i neizvjestan put, već kao neko ko jedva čeka da ostane sam.
“Haj, onda, sa srećom”, rekao je.
“Vidimo se”, uzvratio sam.
Stisli smo jedan drugom ruku, pozdravili se i rastali, ovaj put hladno, bez mnogo emocija.
*
Krajem aprila, jedva petnaest dana nakon našeg rastanka, majka ga je jedne večeri pronašla u kupatilu, bez svijesti. Uz pomoć jednog komšije, njegovog rođaka, koji je imao auto, prebacili su ga u mjesnu bolnicu, u Buturović Polje. Iste večeri, na temelju neurološkog pregleda koji su obavili dežurni doktori, konstatirano je da je pretrpio jak moždani udar, ishemijskog tipa.
Medicinski priručnici na koje sam nailazio klasificiraju takvu vrstu poremećaja u nekoliko kategorija, od čega zavisi i sama terapija. Nažalost, o pojedinostima Mitinog liječenja ne znam ništa. Dijagnoza, otkucana na pisaćoj mašini i potpisana nečitkim doktorskim rukopisom, bez pečata, koju je neko – da li sam doktor ili pak neko drugi? – uručio mojoj majci, zapravo je, uz njegov jugoslovenski pasoš, danas jedini materijalni dokaz da je uopće bio živ.
Tri dana je ležao u komi.
Svakoga od ta tri teška, jalovo mučna dana, majka mu je došla u posjetu.
Jedan od mještana iz sela, neki Kozić, vojni oficir, čije su mi se ime i lik izgubili u magli proteklog vremena, išao je svakoga jutra službenim kolima u štab mjesne brigade, smješten nedaleko od bolnice, pa bi, uzgred, povezao i majku. Pokušavam je zamisliti kako sjedi u vojnom džipu, dok u ruci čuva fišek s vrućim peksimetima (za slučaj da se njen suprug probudio iz kome) i platnenu torbu u kojoj je bolesnička presvlaka: donji veš, potkošulja, pižama, čarape.
O čemu li razmišlja?
Možda se moli Bogu. Ako jeste, onda se ne moli onom njenom, kojem se moli čitavog života i koji postoji samo radi neke davno preuzete obaveze iz djetinjstva, već Onom Velikom, Moćnom, Koji je poslao meleka poslaniku Muhammedu, Onom u Kojeg je vjerovala njena majka, moja nena, Hajdaruša, Koji u svojim tajnim odajama čuva ključeve naših sudbina i Koji može sve, pa čak i to da je, u jednom životu, ne učini dva puta udovicom.
A možda samo šuti i ne misli ni o čemu.
Možda je, kao i Tabakovići, dok su ih izgonili iz njihovih dubravskih domova, pomirena sa svime što joj se može desiti, i dobrim i lošim, pa joj je na neki način svejedno, samo da se ta životna epizoda što prije okonča i da ta neizvjesnost koja je izjeda prestane. Biće šta će bit, zna i danas reći tu poštapalicu, svjesna da je na ovom svijetu malo stvari na koje čovjek zaista može uticati.
Kada se Mito probudio iz kome, odmah je prebačen u konjičku bolnicu, na odjel intenzivne njege. Tamo joj je bilo teže otići. Nije bilo oficira u selu koji bi išao tako daleko. Jednom su je ipak odvezli neki rođaci, u nekom autu, nekako. Doktor ju je jedva pustio da ga vidi.
Ušla je i stala uz krevet. Možda ga je uzela za ruku. Možda je plakala.
O čemu su pričali? Ona, koja budno motri svaki njegov pokret i on, koji skreće pogled u potrazi za nekom pukotinom, za tračkom svjetlosti što se probija kroz spuštene žaluzine ili glasom koji dopire iz hodnika.
Kako si. Dobro. Boli li te. Nije. Jesi li gladan. Nisam. Kako su djeca. Dobro.
Čitav život stane u te riječi.
A u svaku prazninu, između njih, stane po jedna smrt.
Sedamnaest dana nakon prvog, Mito je pretrpio još jedan udar. Bilo je to 15. maja 1994. godine, u dva sata iza ponoći.
Nije ga preživio.
*
Za svo to vrijeme, ni ja, kao niti bilo ko u maminoj porodici, nismo znali šta se događa s Mitom. Bilo je to ratno vrijeme kada pošte nisu radile, sve saobraćajne i komunikacijske veze bile su u prekidu, pisma su se slala po nekome, kako smo to onda govorili, a kako u selu u kojem je živjela nije bilo ljudi koji su putovali za Mostar i obrnuto, mami je bilo nemoguće poslati nam glas o Mitinoj bolesti.
Petnaest dana je vijest o njegovoj smrti putovala do nas.
Od usta do usta.
Korak po korak.
Kilometar po kilometar.
Selo po selo.
Grad po grad.
U naš dom, donio ju je daidža Ibro, jednog podneva, krajem mjeseca maja. Izrekao ju je oprezno, bez emocija, onako kako se već izgovaraju vijesti u čiju vjerodostojnost se sumnja. Dodao je da ne treba gubiti nadu, da sve to treba ispitati i provjeriti, jer, zaboga, rat je, ljudi pričaju svašta, izmišljaju, preuveličavaju, govore neistine, pa možda Mito i nije umro, možda je još živ, možda se čak ništa nije ni dogodilo. Htio nam je, zapravo, reći da treba da se nadamo čudu, jer, poslije svega što nas je zadesilo, na to smo, valjda, imali pravo.
Ali čuda nije bilo.
U ratu smo naučili da neprovjerene vijesti bivaju tačne samo ako su ružne. Ljudi, zapravo, lažu o svemu, osim o smrti. Kao da vjeruju da je laž može prizvati.
Plakao sam.
Bacao stvari po sobi.
Udarao pesnicama o zidove.
Pitao: Zašto? Zašto? Zašto?
Pitao i pitao.
Zašto?
Kada je Mito umro, nije bilo stvari koje bi majka spakovala u kofer. Sve što je imao, svi dokumenti, fotografije, sve one male stvari koje bi mogle govoriti o njegovoj osobnosti, zauvijek su ostale na Aveniji. Sačuvana je samo jedna njegova fotografija, ona iz pasoša, serijski broj 624099. Listovi su prazni i nakon toliko godina novi, pod prstima se još uvijek osjeti ugodna hrapavost papira. Živio je trideset jednu godinu, tek dvije godine duže od moga oca.
U oba slučaja smrt je bila jako nestrpljiva.
Mithat J.
Četira dana nakon mog i Mitinog rastanka ispred Đačkog doma, opisanog u poglavlju Kofer, ili kalendarski: 3. juna 1993., rodio se moj mlađi polubrat, Eldin.
Mama je trudove dobila kasno noću. Teško je disala i molila me da nešto učinim. Ustao sam i upalio svijeću, a potom sam otrčao do kuće u kojoj je živio Rasim M., vlasnik jedinog auta u komšiluku – jednog starog raspadajućeg Opel Kadeta – i zamolio ga da je odveze u bolnicu.
Rasima smo tek površno poznavali. Bio je visok i stamen čovjek u ranim tridesetim, tamne puti i visokog, ravnog čela, kakvo imaju muškarci koji počnu gubiti kosu. Poticao je iz jednog sela u okolici Nevesinja, a godinama je već stanovao kod brata, imao je u njegovoj kući svoju sobu, a obzirom da je bio neženja, nije mu ni trebalo više od toga.
Rasim se bez mnogo razmišjanja obukao, sjeo u auto i za tili čas se stvorio na puteljku ispred naše kuće. Zapaljivi meci su parali tamu, zabijali se u fasade i obližnju cestu, odjekivale su u daljini eksplozije i pucnjevi, a poneka granata ili rafal prohujali bi tik iznad naših glava. Mama je ušla u auto držeći se jednom rukom za stomak, a drugom se oslanjajući na moje rame.
Kada su otišli, vratio sam se u kuću, pun neke zebnje.
Svijeća na stolu još je gorjela, a Jasmin, moj polubrat, tiho je plakao u ćošku. Sjeo sam uz njega i zagrlio ga.
“Sve će biti u redu”, rekao sam, a nisam, čini mi se, u tom trenutku uopće razumio smisao tih riječi.
Ne sjećam se kako smo nas dvojica proveli tu dugu noć – namjerno kažem dugu, zato što bi tako moralo biti po nekoj literarnoj logici – neke uspomene koje ovdje iznosim mutne su mi i maglovite, imaju nejasnu arhitekturu, rasplinute obrise, i nema baš svako sjećanje, kako je tvrdio Saramago, oko sokolovo. Ali, ako bih i dalje slijedio trag priče, njenu misao i logiku, onda je moralo biti da smo ostali budni sve dok se mrak u sobi nije razrijedio i dok kroz pukotine među betonskim blokovima, kojima smo zaštitili sve prozore u kući, nisu procurile prve zrake novoga dana, čekajući da iz ratne noći do nas dopre bilo kakav glas o majci – gdje je, je li živa, je li rodila, hoćemo li je ikada ponovo vidjeti.
Makadamska cesta, jedina kojom se tih ratnih godina moglo stići do grada, bila je pod stalnom paljbom protivavionskih mitraljeza i na tu pet kilometra dugu avanturu nije se kretalo bez prijeke potrebe. Kako ne bi privukao pažnju neprijateljskih vojnika, Rasim M. je cijelo vrijeme morao voziti bez upaljenih svjetala. Uz velike probleme – usput mu je čak pukla i guma – uspio je stići do zgrade nekadašnjeg Higijenskog zavoda u naselju Carina, gdje je bila smještena ratna bolnica.
U hodniku, na školskom stolu – sobe su bile pretrpane ranjenicima koji su stalno pristizali – pod slabim svjetlom sijalice oko koje su kružili insekti i udišući neprijatne mirise ljudskog znoja, otpale žbuke i dezinfekcionih sredstava, moja majka, Jasminka Nezirović–J., rodila je trećeg sina. Dva dana poslije, u podrumu susjedne kuće, gdje smo se obično skrivali za jačih granatiranja, prepričavala mi je te dramatične trenutke.
Jedan detalj iz njene ispovijesti učinio mi se posebno zanimljivim.
U postporođajnoj maglini, držeći u naručju tek rođenu bebu, čula je kako negdje vani, iza ulaznih vrata zabarikadiranih vrećama s pijeskom, prigušena detonacijama, jaucima, galamom i dozivanjem, romori blaga proljetna kiša. Ne znam zašto je to uopće spomenula, mora da je to ostavilo jak utisak na nju, kao da mi je željela reći da je između samog čina rađanja i kiše koja je padala postojala neka viša, spiritualna veza.
Nekoliko godina poslije, kada rat stane i moj brat izraste u nestašnog klinca opsjednutog nogometom, jedne večeri, razmišljajući o danu njegovog rođenja, zapisat ću u rokovnik sljedeće riječi: “3. juni 1993. godine – padala je kiša, rodilo se sunce.”