Pa ipak problem nije u islamu…

“Kultura”, pisao je etnolog Maurice Godelier, “ništa ne objašnjava. Ona je ono što se mora objasniti.” I nijedan rat, postulirao je, već sedamdesetih, drugi etnolog, Britanac Abner Cohen, nikad nije počeo iz kulturnih razloga.

Ubojstava u Parizu otvaraju, čini se, novo poglavlje u odnosima Zapada s islamom. Dok se do sada upozoravalo na razlikovanja islama od islamizma, sada se počelo udarati u drugu žicu. Sve češće u akademskom svijetu čuju se glasovi koji pozivaju na kritično preispitivanje samog islama kao religije nasilja i netolerancije, kao izvora aktualnog zla, džihadizma i odbijanja integracije “muslimanskih” manjina.

Umišljena tolerancija

Oba gledišta, tolerantno i rigorozno, sama su dio problema kojeg – ovisno o tome tko govori – umanjuju ili preuveličavaju. Oni problem teologiziraju, kulturaliziraju i od-historiziraju, ali ga nikako ne rasvjetljavaju. Pokazuju ga u svjetlu koje možda nije sasvim pogrešno, ali koje briše neka važna zatamnjenja.

Onaj multikulturalni “razumitelj islama” islamofobu priča vječno istu priču o tolerantnim civilizacijama Srednjeg vijeka. Pravi se važan pred anadolskim gastarbajterima sa znanjem sufističke poezije, umjesto da razumije njihovu socijalnu situaciju, a u protestima protiv kolonizacije i rasizma degradira muslimane u žrtve o kojima se treba majčinski brinuti. Islamistima vjerojatno ništa nije odvratnije od ove uobražene tolerancije kulturno otvorenih, koji od njihove religije čine jedan od mnogih wellness resursa, koji ih pretvaraju u objekte kulturne kastracije, umjesto da ih poštuju kao subjekte povijesti, što bi sami najradije bili.

Snažnim plavokosim križarima draži su oni božji ratnici s kojima bi se mogli sukobiti u homoerotskim apokaliptičkim masakrima. Anders Behring Breivik i braća Kouachi su si međusobno namignuli dok su ubijali predstavnike omražene moderne.

Na jednoj i drugoj strani radi se o arhaičnim referentnim sistemima i o eliminaciji svake ambivalencije.

Tome asistiraju i pokušaji prikazivanja islama kao moralno neispravnije svjetske vjere. Stotina citata iz Kur‘ana i Hadisa možda će potvrditi totalitarni i netolerantni karakter jedne ranosrednovjekovne religije pastira, na što se opet može odgovoriti onim još daleko gorim karakterom Starog zavjeta. I što god bilo: nije relevantno.

Jer, u praksi muslimanska je vlast do Novog vijeka dospjela uz veću kulturnu toleranciju nego kršćanska. Misioniranje s vatrom i mačem dosljednije se obavilo od strane onih koji su se pozivali na govor na gori.

Pastiri i ovčice

Ne postoji ni jedna religija ili filozofija, ma koliko god miroljubiva bila, u čije se ime ne bi moglo ubijati. To pokazuje teroristička grupa redovnika Ashina Wirathua, koja se zove 969, zbog devet Budinih vrlina, zbog šest vrlina njegovih nauka o pravu i moralu i zbog devet osobina Sanghe, zajednice redovnika – i koja je odgovorna za masakr nad tisućama muslimana u Mijanmaru.

Politizacija konfesionalnih kolektiva uvijek ide, kao i etnička, zajedno s dvosmislenošću interesa. Pastiri sebi osiguravaju status i kapital, nastoje kultivirati vlastite narcističke neuroze i strižu ovčice. I ovčice, doduše, moraju dobiti svoj komad kolača, zbog čega im pastiri pružaju čvrste identitete, mjesto u sistemima smisla, uzdignutim nad nepredvidljivim prilikama vremena i prostora.

Muslimani u Europi često će imati – kao ljudi koji najčešće imaju čvršću vezu s tradicijom nego europska većina – pragmatičan i selektivan odnos sa svojom vjerom: od skoro pa kompletne sekularizacije do stroge pobožnosti, od blagdanske religioznosti preko potrage za smislom do fanatizma, može se tu razložiti cijeli spektar. Religiozna ideologija i praksa obično se razilaze, što ih najčešće razblažava.

Zaključavanje iznutra

Konfrontiranje pobožnog muslimana s prvog kata s “hadisima mača”, koji ga zovu na istrebljenje svih idolopoklonika, sigurno će ga isto tako preopteretiti kao što će preopteretiti njegovog katoličkog susjeda predbacivanje da je njegov Bog zapovjedio uništavanje Kanaanaca, Amorita i Jebusita, i da je kralj Šaul tražio od Davida da mu donosi 100 prepucija. Kakvi god da smo sa ljudima kojima je potrebna religija: paušalna osuda ima posljedicu da svoja vrata iznutra zaključavaju.

Tražiti od njih priznanje da je njihova religija gora od one koju mislimo da smo pobijedili, bila bi posebna diplomatska glupost. Njima onda ostaju samo dva puta: konverzija ili tradicionalizam.

Onaj koji je rođen u jednoj tradiciji i i još je mora koncentrirati u dijaspori, stoji pod teško zamislivim unutrašnjim socijalnim pritiskom, koji se skupa s vanjskim, neće razriješiti marginalizacijom i diskriminiranjem.

Neprestano razjašnjavanje

Najbolji aforizam ne može se dovoljno često ponoviti, a taj govori da je otvorenog duha samo onaj pred kojim je otvoren svijet. Bez socijalne ne postoji kulturalna pokretnost.

Odbijanje demoniziranja islama isto tako ne smije značiti popustljivost prema pokušajima da se u njegovo ime torpediraju teško izborena dostignuća jedne još dugo ne dovršene emancipacije. I crkva se morala učiti kako da umukne. Zanimljivo je, međutim, da je kritičarima islama najmanje interesantan agresivni antisemitizam, koji hara muslimanskim svijetom.

Kritika religije na način neprestanog razjašnjenja trebala bi si tražiti suptilnije zadatke: na primjer, razotkrivanje tragova iracionalnog vjerovanja, kod onih koji misle su nadmoćni, počevši s pišljivim magijskim običajima svakodnevnice, kao što je vjerovanje u vitaminske preparate, u pop zvijezde, u samooptimiranje i znanstvenost ekonomske znanosti, preko vjerovanja u slobodno tržiste kao dobroga Boga, čije razbuđivanje upravo ostavlja socijalnu pustinju, i čije žedne žrtve teturaju prema nacionalističkim i vjerskim oazama, gdje se hrane onim prividnim samovrijednostima koje im bar obećavaju da su nešto više od faktora troškova i variable konzumpcije.

*

Prevela s njemačkog Anne-Kathrin Godec

Richard Schuberth 22. 01. 2015.