Kada je Karlo Stubler 1920. protjerivan iz Dubrovnika, najstarija kći nije htjela s obitelji poći u progonstvo. Već je bila punoljetna, završila je u Gradu trgovačku akademiju, nije se ona zamjerila kralju i kraljevstvu, pa da ide u Bosnu, nego je ostala, odlučna da se osamostali i da živi svoj život, mimo željeznice i željezničarskih sindikata. Iako nije bio običaj da se kćeri tako odmetnu od očeve volje, Karlo nije imao drugog izbora nego da digne ruke od svoga prvog djeteta, koje je po njemu nosilo ime Karla, premda su je svi zvali Lukre i Lola. Njoj se još kao djevojčici nije dalo nositi muško ime, ustvari ime koje je smatrala muškim i očinskim, krenula se predstavljati kao Lukrecija, pa joj je tako i ostalo za cijeli život. Svom će se imenu vratiti tek u ljeto 1974, kada će, kao i svaki dan, nakon ručka poći da prilegne. Nije se više digla, umrla je u snu, mirno, nije se ni pomakla. Aneurizma, rekli su. Sutradan, u novinskim obavijestima o smrti, pisat će da je umrla Karla Ćurlin, rođena Stubler.
Kada su njeni otišli za Sarajevo, zatekla se u Gradu u kojem više nije imala nikoga svog, rodbine ni prijatelja, kuferaška kći, neprilagođena, svojeglava, u vječnome ratu s okolinom. Snašla se tako što je omađijala dobrostojećeg financijskog službenika, rodom s Pelješca, osamnaest godina starijega Andriju Ćurlina. Naš dundo Andrija bio je od onih starovremenih muževa, koji su predugo vagali sudbinu, mjerkali podobne udavače, odlučivali pa se predomišljali, sve dok im ne bi isteklo vrijeme. Tada su, u strahu da ne ostanu stari momci, odlučivali naglo, i u pravilu pogrešno, pa su se ženili nekom koja je, poput naše tetke Lole, zaostala iza kakvoga progonstva, političkog prevrata ili elementarne nepogode.
Bilo bi grubo reći da se tetka Lola udala iz interesa. Udala se jer joj je trebalo čvrsto uporište, netko na koga će se osloniti, u tom času uvjerena kako će joj biti lakše ako o svemu on bude odlučivao umjesto nje, da bi već drugoga dana od toga odustala i bila ona koja o svemu odlučuje sama, i koja će i njega, dunda Andriju, od sebe tjerati, kao što je tjerala i staroga Karla Stublera. On, nesretnik, o tome ništa nije mogao znati, jer kod njega, u Kuni pelješkoj, kao ni u Gradu, među gosparskim kćerima, nije bilo takvih žena kakva je bila Karla, Lukrecija, Lukre…
Nije ga voljela. Zato što se ljubavi ne možeš silom prilika naučiti, zato što je drukčije zamišljala svoga muškarca ili zato što tetka Lola nikoga nije mogla stvarno zavoljeti, jer je velika, silna i čista bila njezina ljubav prema sebi? Bit će, ipak, da je istini najbliže ovo zadnje.
Rodila je Željka, a pet-šest godina kasnije i Branku.
Ni to je nije promijenilo. Mater ili jest ili nije, to se unaprijed može znati, i prije nego što se djeca rode. Ali obično se krivo misli da će se rađanjem mijenjati svojeglavi ženski karakteri, pa će onda i u onom zatvorenom i zakovanom ženskom srcu doći do velike promjene. Tetka Lola se nije mijenjala, nije bila majka, i tu se ništa, ili skoro ništa, nije mijenjalo.
Kada bi joj dodijao takav život, ili kada bi joj dodijao takav dundo Andrija, ostavljala ga je s djecom, i bez puno je riječi odlazila. Vraćala se za desetak, petnaest dana, pa bi s ulaza ljutito rekla:
– Ja došla!
I to bi bilo sve. Niti bi išta više rekla, niti je on išta pitao. Nikada se nije saznalo kamo je tetka Lola odlazila za tih svojih sezonskih turneja. Dubrovnik je u to doba bio malen grad, svakoga bi pravovremeno olajao, tako da nije moglo biti nikakvih tajni, osim što bi se, možda, ponešto slagalo i nekoga se nepravedno potvorilo, ali svejedno, nije se raščulo, nitko o tome nije pustio glasa, kamo je odlazila Lukre Ćurlinova. Ni u obitelji, među njezinim sestrama, nećakama i nećacima, ništa se nije saznavalo, niti se, sve do njezine smrti, itko usudio pitati. Jedino što se znalo i što su svi prepričavali, neki u šali, a neki u strahu da i njih takva jedna ne zadesi, bilo je ono:
– Ja došla!
Branka je još bila mala, ali mora da su Željka grdno potresala majčina izbivanja. Sve je učinio da što prije odraste i ode od kuće. Nakon niže gimnazije otišao je u vojnu školu, pa na Vazduhoplovnu akademiju, i postao je pilot onoga slavnoga, niškog zrakoplovnog korpusa, koji će se 1941. rasturiti i podijeliti prema porodičnim i nacionalnim sklonostima, i prema predviđanjima i prognozama o tome što će se događati u nastavku rata. Željko Ćurlin je najprije završio u zrakoplovstvu Nezavisne Države Hrvatske, kod slavnoga pukovnika Franje Džala, da bi vrlo brzo prebjegao Englezima i do kraja rata nastavio letjeti kao pilot RAF-a.
Za to vrijeme tetka Lola i dundo Andrija nastavili su živjeti svojim pustim i pomaknutim bračnim životom. Branka je rasla, dundo je vrijedno radio, a tetka Lola se i tada, već u četrdesetima, nastavila zabavljati kao kakva mlada cura, živeći, zapravo, životom koji će krajem dvadesetog stoljeća većini ženskoga svijeta postati običan i normalan. Tetka Lola je, moglo bi se reći, bila avangarda budućega, raspusnog turističkog Dubrovnika. I nije se pretjerano brinula zbog toga što Željko leti, gore, negdje visoko, niti što u zraku, jednu za drugom, mijenja odore zaraćenih armija. Bila je uvjereni ateist, ni u kakvoga Boga nikada nije vjerovala, niti je išta od njega očekivala. Smrt je njoj uvijek bila konačni kraj.
Prvoga dana rata, u nedjelju 6. travnja 1941, tetka Lola je u svome uobičajenom raspoloženju za izlaske, sva euforična, pošla s prijateljicom u šetnju gradom. I tada su, kao i desetinama godina kasnije, Dubrovnikom patrolirali lutajući fotografi. Slikali su građanke i građane, pogotovo strance, koji im se učine nagodnima, da im zatim ponude da otkupe fotografiju. Ako pristanu, slikanje bi se odmah naplaćivalo, a izrađene su slike dostavljane naknadno, obično poštom. Tako će ostati sve do početka osamdesetih, kada su fotoreporteri izgubili posao, jer je već svaki putnik i turist imao vlastiti aparat i smatrao se dovoljno vještim da uslika svijet oko sebe.
Tako je, tog prvog dana rata, dubrovački fotograf (foto Berner) snimio tetku Lolu i njezinu nama nepoznatu prijateljicu. Ne možemo pouzdano znati, ali možda mu je to bio jedini uspjeli posao na taj dan kada se cijeli Grad okupio oko radio aparata i slušao vijesti o bombardiranju Beograda i javne pozive vojnim obveznicima na mobilizaciju. Lukre se, međutim, držala svoga, prkoseći svojom naravi neumitnoj logici povijesnoga vremena. Tog dana, kao i dvadeset i jednu godinu ranije, kada je odbila poći u progonstvu.
Fotografija joj se toliko svidjela da ju je poslala sestrama u Sarajevo, uz kratko objašnjenje na poleđini: “Ovako smo izgledale na prvi dan rata, tako da je i fotograf našao za vrijedno da nas snimi.” Sestrama je Lolina ludost još uvijek djelovala utješno. Kao da će ih njezina ludost zaštititi od svih razumom predvidljivih nevolja koje su se tek trebale dogoditi i koje će sasvim odrediti njihove životne putanje.
Živjelo se u domu Ćurlina sigurno i mirno, dobro se stajalo i u ratna vremena. Dundo Andrija, ugledan i distanciran gospar, s vlastima se oduvijek petljao onoliko koliko je trebalo, dakle malo ili nikako, i svima je bio koristan zbog svoje stručnosti u financijskim i trgovačkim poslovima. U onodobnom Dubrovniku bio je među rijetkima koji su doma imali telefon. Ime mu nalazimo i u Brzoglasnom imeniku Nezavisne Države Hrvatske, za godinu 1942. Na 396. stranici, on je jedan od šest pretplatnika iz Dubrovnika čije prezime počinje sa Č ili Ć. Piše da je “tajnik Trgovačke komore” i da stanuje na adresi Bunićeva poljana 1. Ta će adresa, sve do smrti tetke Lole, ostati jedna od rijetkih nepromjenjivih činjenica iz povijesti Stublera. Sve drugo se više puta mijenjalo, gubilo, brisalo ili nestajalo. Broj telefona na koji se moglo dobiti dunda Andriju Ćurlina bio je 640.
Na taj broj u jesen 1943. javljamo da je u boju s partizanima poginuo Mladen, sin mlađe Loline sestre Olge, moje none.
Bit će to i za nju strašan događaj. Slutit će da to nije kraj, nego je početak nečega što se ni danas, poslije svih njihovih smrti, još ne smiruje. Posljednji Stubleri već su se bili rodili i samo je trebalo vidjeti kako će koji umrijeti i na čiju će savjest pasti.
Kada se u budućemu miru sretnu sve tri sestre i brat, prvi put će se jasno čuti razlike u govoru, u naglascima i u intonaciji. Lukre je govorila po dubrovački, a njima se čulo da su Bosanci. Samo je njemački ostao isti. Porodični, očinski jezik.
Nakon što je rat već bio gotov, porodični zrakoplovni as Željko još jednom mijenja uniformu: od britanskoga kraljevskog letača postaje pilot mlade Titove armije. Jednoga dana napit će se kao zvijer, uzletjeti sa zagrebačkog Borongaja i strmoglaviti se u smrt. Zašto se to dogodilo? Je li se Željko ubio?
O njegovoj sudbini i karakteru, o tome kako je u rano proljeće 1945. bombardirao Sarajevo, a poslije govorio tetkama Olgi i Regini da je izbjegavao pogađati njihove kuće, pripovijedao sam u romanu “Gloria in excelsis”. U toj je priči skoro sve bilo izmišljeno, da bi Željko mogao biti što stvarniji.
Između dvije sestre Stubler i njihovih muževa stajat će nakon rata mrtvi sinovi.
O tom dugom grizodušju, izjedanju, tihom i neizgovorenom međusobnom optuživanju, ne može se puno toga ispričati. Moj djed Franjo i dundo Andrija svoje sinove nisu slali u smrt, niti su od njih očekivali ikakva junaštva. Moja baka Olga i tetka Lola nisu učinile ono što su njih dvojica od njih očekivali, pa da Željko i Mladen ostanu živi. Tako se to godinama, i sve do smrti, osjećalo. Matere su, za svoju nevolju i za nevolju sinova, bile moćnije i jače od očeva. One su odlučivale, one su ih pritiskale, nekad za njihovo, a nekad za vlastito dobro, da ugode svojim naravima i histerama, i da umjesto muževa koje nikada nisu sasvim prihvatile i voljele, nađu dobre sinove. I onda su sinovi izginuli.
Tetka Lola je bila uzdrmana Željkovom smrću više od svake brižne majke. Ludjela je po stanu i po Dubrovniku, ludi i danas po obiteljskim epistolarima i po odavno nesigurnim sjećanjima, koja se već prenose iz treće ruke, riječima onih koji se tetke Lole i ne sjećaju.
Kao da je do tada živjela slobodna i sama, a sad joj je živjeti sa Željkovom sjenom. Na više se načina pokušavala izvući: natjerala je dunda Andriju da se sele u Peru (o čemu govori jedna priča u “Mami Leone”), ali je ubrzo htjela da se vrate u Dubrovnik. Rekla je da joj je u Limi prevelika nadmorska visina. Zatim su usvojili jednoga dječaka. Zvao se Šiško. Šiško joj je trebao poslužiti da zaboravi Željka. Bio je njezin novi sin. Nije joj odgovarao. Bio je drukčiji, činilo joj se slabiji, od Željka, čiji su pamet i dobrota u međuvremenu poprimili herojske razmjere.
Kada je poodrastao, Šiško je pobjegao u pomorce. U Dubrovnik je, doma, dolazio jednom godišnje. Imao sam tri godine kada sam ga upoznao. Dundo Andrija je već odavno bio mrtav, dolazili smo tetki Loli u njihov lijepi, veliki stan, iznad gradske place. Šiško me je vodio u luku i pokazivao mi brodove. Fotografirao me je na velikoj metalnoj bitvi. Umro sam od straha da ću pasti u more.
Tog ljeta se posvađao s pomajkom. Ne znamo oko čega, ni što mu je ona rekla, ali ga više nikada nismo vidjeli. Šiško je zauvijek nestao iz Dubrovnika i iz naših života. Nikada nije bio sasvim srođen s porodicom, kao ni tetka Lola, uostalom, ali je bio njezin dio. Ne znamo je li živ, ali ako jest, možda danas i dolazi u Dubrovnik. Nas tamo više nema, nigdje nas nema, jer smo, redom i mimo reda, nestali. I sad Šiško živi u miru Božjem, ako je živ.
Branka, moja teta Branka, odrasla je u markantnu, vrlo uspravnu ženu. Završila je medicinu, postala anesteziolog. Od oca je naslijedila blagu i čistu narav, od majke sklonost lijepome i slobodnom životu. Radila je u Vinogradskoj, u Zagrebu, i bila udana za glumca Jovana Ličinu. Kada su se nakon velike i ničim pomućene ljubavi rastali, preudala se u Njemačkoj, u kasnim četrdesetim rodila kćer Katarinu i ubrzo zatim umrla u snu. Aneurizma, rekli su. Živjela je pet godina duže od tetke Lole.
Karla, Lukrecija, Lukre, Lola Ćurlin, rođena Stubler, počiva na Boninovu, uz dunda Andriju, Željka i Branku. Velika je gužva u njihovoj grobnici. Kada je umrla Branka, pa kad ju je trebalo pokopati, činilo se da unutra više i nema mjesta. Ali je onda jedan od grobara lopatom barnuo u sanduk u kojem je ležala tetka Lola, i sanduk se sasuo u prah. Loše drvo, iverica, rekli su. Nije to više kao što je bilo nekad. Pa su, da nam učine uslugu i oslobode nas štrapaca oko traženja novoga groba, u stranu pomeli ono malo Lolinih kostiju, da sanduk s Brankom, dopremljen iz Njemačke, ima gdje stati. Da nisu tako postupili, tko zna što bismo s pokojnicom. Ovako je dobro. Baš jako dobro. U Dubrovniku više nemamo nikoga, osim tog prepunjenog groba, koji ne posjećujemo, pa ga više ni ne bismo znali među tolikim tuđim grobovima naći.
Ovako smo izgledale na prvi dan rata
Kada je Karlo Stubler 1920. protjerivan iz Dubrovnika, najstarija kći nije htjela s obitelji poći u progonstvo. Već je bila punoljetna, završila je u Gradu trgovačku akademiju, nije se ona zamjerila kralju i kraljevstvu, pa da ide u Bosnu, nego je ostala, odlučna da se osamostali i da živi svoj život, mimo željeznice i željezničarskih sindikata. Iako nije bio običaj da se kćeri tako odmetnu od očeve volje, Karlo nije imao drugog izbora nego da digne ruke od svoga prvog djeteta, koje je po njemu nosilo ime Karla, premda su je svi zvali Lukre i Lola. Njoj se još kao djevojčici nije dalo nositi muško ime, ustvari ime koje je smatrala muškim i očinskim, krenula se predstavljati kao Lukrecija, pa joj je tako i ostalo za cijeli život. Svom će se imenu vratiti tek u ljeto 1974, kada će, kao i svaki dan, nakon ručka poći da prilegne. Nije se više digla, umrla je u snu, mirno, nije se ni pomakla. Aneurizma, rekli su. Sutradan, u novinskim obavijestima o smrti, pisat će da je umrla Karla Ćurlin, rođena Stubler.
Kada su njeni otišli za Sarajevo, zatekla se u Gradu u kojem više nije imala nikoga svog, rodbine ni prijatelja, kuferaška kći, neprilagođena, svojeglava, u vječnome ratu s okolinom. Snašla se tako što je omađijala dobrostojećeg financijskog službenika, rodom s Pelješca, osamnaest godina starijega Andriju Ćurlina. Naš dundo Andrija bio je od onih starovremenih muževa, koji su predugo vagali sudbinu, mjerkali podobne udavače, odlučivali pa se predomišljali, sve dok im ne bi isteklo vrijeme. Tada su, u strahu da ne ostanu stari momci, odlučivali naglo, i u pravilu pogrešno, pa su se ženili nekom koja je, poput naše tetke Lole, zaostala iza kakvoga progonstva, političkog prevrata ili elementarne nepogode.
Bilo bi grubo reći da se tetka Lola udala iz interesa. Udala se jer joj je trebalo čvrsto uporište, netko na koga će se osloniti, u tom času uvjerena kako će joj biti lakše ako o svemu on bude odlučivao umjesto nje, da bi već drugoga dana od toga odustala i bila ona koja o svemu odlučuje sama, i koja će i njega, dunda Andriju, od sebe tjerati, kao što je tjerala i staroga Karla Stublera. On, nesretnik, o tome ništa nije mogao znati, jer kod njega, u Kuni pelješkoj, kao ni u Gradu, među gosparskim kćerima, nije bilo takvih žena kakva je bila Karla, Lukrecija, Lukre…
Nije ga voljela. Zato što se ljubavi ne možeš silom prilika naučiti, zato što je drukčije zamišljala svoga muškarca ili zato što tetka Lola nikoga nije mogla stvarno zavoljeti, jer je velika, silna i čista bila njezina ljubav prema sebi? Bit će, ipak, da je istini najbliže ovo zadnje.
Rodila je Željka, a pet-šest godina kasnije i Branku.
Ni to je nije promijenilo. Mater ili jest ili nije, to se unaprijed može znati, i prije nego što se djeca rode. Ali obično se krivo misli da će se rađanjem mijenjati svojeglavi ženski karakteri, pa će onda i u onom zatvorenom i zakovanom ženskom srcu doći do velike promjene. Tetka Lola se nije mijenjala, nije bila majka, i tu se ništa, ili skoro ništa, nije mijenjalo.
Kada bi joj dodijao takav život, ili kada bi joj dodijao takav dundo Andrija, ostavljala ga je s djecom, i bez puno je riječi odlazila. Vraćala se za desetak, petnaest dana, pa bi s ulaza ljutito rekla:
– Ja došla!
I to bi bilo sve. Niti bi išta više rekla, niti je on išta pitao. Nikada se nije saznalo kamo je tetka Lola odlazila za tih svojih sezonskih turneja. Dubrovnik je u to doba bio malen grad, svakoga bi pravovremeno olajao, tako da nije moglo biti nikakvih tajni, osim što bi se, možda, ponešto slagalo i nekoga se nepravedno potvorilo, ali svejedno, nije se raščulo, nitko o tome nije pustio glasa, kamo je odlazila Lukre Ćurlinova. Ni u obitelji, među njezinim sestrama, nećakama i nećacima, ništa se nije saznavalo, niti se, sve do njezine smrti, itko usudio pitati. Jedino što se znalo i što su svi prepričavali, neki u šali, a neki u strahu da i njih takva jedna ne zadesi, bilo je ono:
– Ja došla!
Branka je još bila mala, ali mora da su Željka grdno potresala majčina izbivanja. Sve je učinio da što prije odraste i ode od kuće. Nakon niže gimnazije otišao je u vojnu školu, pa na Vazduhoplovnu akademiju, i postao je pilot onoga slavnoga, niškog zrakoplovnog korpusa, koji će se 1941. rasturiti i podijeliti prema porodičnim i nacionalnim sklonostima, i prema predviđanjima i prognozama o tome što će se događati u nastavku rata. Željko Ćurlin je najprije završio u zrakoplovstvu Nezavisne Države Hrvatske, kod slavnoga pukovnika Franje Džala, da bi vrlo brzo prebjegao Englezima i do kraja rata nastavio letjeti kao pilot RAF-a.
Za to vrijeme tetka Lola i dundo Andrija nastavili su živjeti svojim pustim i pomaknutim bračnim životom. Branka je rasla, dundo je vrijedno radio, a tetka Lola se i tada, već u četrdesetima, nastavila zabavljati kao kakva mlada cura, živeći, zapravo, životom koji će krajem dvadesetog stoljeća većini ženskoga svijeta postati običan i normalan. Tetka Lola je, moglo bi se reći, bila avangarda budućega, raspusnog turističkog Dubrovnika. I nije se pretjerano brinula zbog toga što Željko leti, gore, negdje visoko, niti što u zraku, jednu za drugom, mijenja odore zaraćenih armija. Bila je uvjereni ateist, ni u kakvoga Boga nikada nije vjerovala, niti je išta od njega očekivala. Smrt je njoj uvijek bila konačni kraj.
Prvoga dana rata, u nedjelju 6. travnja 1941, tetka Lola je u svome uobičajenom raspoloženju za izlaske, sva euforična, pošla s prijateljicom u šetnju gradom. I tada su, kao i desetinama godina kasnije, Dubrovnikom patrolirali lutajući fotografi. Slikali su građanke i građane, pogotovo strance, koji im se učine nagodnima, da im zatim ponude da otkupe fotografiju. Ako pristanu, slikanje bi se odmah naplaćivalo, a izrađene su slike dostavljane naknadno, obično poštom. Tako će ostati sve do početka osamdesetih, kada su fotoreporteri izgubili posao, jer je već svaki putnik i turist imao vlastiti aparat i smatrao se dovoljno vještim da uslika svijet oko sebe.
Tako je, tog prvog dana rata, dubrovački fotograf (foto Berner) snimio tetku Lolu i njezinu nama nepoznatu prijateljicu. Ne možemo pouzdano znati, ali možda mu je to bio jedini uspjeli posao na taj dan kada se cijeli Grad okupio oko radio aparata i slušao vijesti o bombardiranju Beograda i javne pozive vojnim obveznicima na mobilizaciju. Lukre se, međutim, držala svoga, prkoseći svojom naravi neumitnoj logici povijesnoga vremena. Tog dana, kao i dvadeset i jednu godinu ranije, kada je odbila poći u progonstvu.
Fotografija joj se toliko svidjela da ju je poslala sestrama u Sarajevo, uz kratko objašnjenje na poleđini: “Ovako smo izgledale na prvi dan rata, tako da je i fotograf našao za vrijedno da nas snimi.” Sestrama je Lolina ludost još uvijek djelovala utješno. Kao da će ih njezina ludost zaštititi od svih razumom predvidljivih nevolja koje su se tek trebale dogoditi i koje će sasvim odrediti njihove životne putanje.
Živjelo se u domu Ćurlina sigurno i mirno, dobro se stajalo i u ratna vremena. Dundo Andrija, ugledan i distanciran gospar, s vlastima se oduvijek petljao onoliko koliko je trebalo, dakle malo ili nikako, i svima je bio koristan zbog svoje stručnosti u financijskim i trgovačkim poslovima. U onodobnom Dubrovniku bio je među rijetkima koji su doma imali telefon. Ime mu nalazimo i u Brzoglasnom imeniku Nezavisne Države Hrvatske, za godinu 1942. Na 396. stranici, on je jedan od šest pretplatnika iz Dubrovnika čije prezime počinje sa Č ili Ć. Piše da je “tajnik Trgovačke komore” i da stanuje na adresi Bunićeva poljana 1. Ta će adresa, sve do smrti tetke Lole, ostati jedna od rijetkih nepromjenjivih činjenica iz povijesti Stublera. Sve drugo se više puta mijenjalo, gubilo, brisalo ili nestajalo. Broj telefona na koji se moglo dobiti dunda Andriju Ćurlina bio je 640.
Na taj broj u jesen 1943. javljamo da je u boju s partizanima poginuo Mladen, sin mlađe Loline sestre Olge, moje none.
Bit će to i za nju strašan događaj. Slutit će da to nije kraj, nego je početak nečega što se ni danas, poslije svih njihovih smrti, još ne smiruje. Posljednji Stubleri već su se bili rodili i samo je trebalo vidjeti kako će koji umrijeti i na čiju će savjest pasti.
Kada se u budućemu miru sretnu sve tri sestre i brat, prvi put će se jasno čuti razlike u govoru, u naglascima i u intonaciji. Lukre je govorila po dubrovački, a njima se čulo da su Bosanci. Samo je njemački ostao isti. Porodični, očinski jezik.
Nakon što je rat već bio gotov, porodični zrakoplovni as Željko još jednom mijenja uniformu: od britanskoga kraljevskog letača postaje pilot mlade Titove armije. Jednoga dana napit će se kao zvijer, uzletjeti sa zagrebačkog Borongaja i strmoglaviti se u smrt. Zašto se to dogodilo? Je li se Željko ubio?
O njegovoj sudbini i karakteru, o tome kako je u rano proljeće 1945. bombardirao Sarajevo, a poslije govorio tetkama Olgi i Regini da je izbjegavao pogađati njihove kuće, pripovijedao sam u romanu “Gloria in excelsis”. U toj je priči skoro sve bilo izmišljeno, da bi Željko mogao biti što stvarniji.
Između dvije sestre Stubler i njihovih muževa stajat će nakon rata mrtvi sinovi.
O tom dugom grizodušju, izjedanju, tihom i neizgovorenom međusobnom optuživanju, ne može se puno toga ispričati. Moj djed Franjo i dundo Andrija svoje sinove nisu slali u smrt, niti su od njih očekivali ikakva junaštva. Moja baka Olga i tetka Lola nisu učinile ono što su njih dvojica od njih očekivali, pa da Željko i Mladen ostanu živi. Tako se to godinama, i sve do smrti, osjećalo. Matere su, za svoju nevolju i za nevolju sinova, bile moćnije i jače od očeva. One su odlučivale, one su ih pritiskale, nekad za njihovo, a nekad za vlastito dobro, da ugode svojim naravima i histerama, i da umjesto muževa koje nikada nisu sasvim prihvatile i voljele, nađu dobre sinove. I onda su sinovi izginuli.
Tetka Lola je bila uzdrmana Željkovom smrću više od svake brižne majke. Ludjela je po stanu i po Dubrovniku, ludi i danas po obiteljskim epistolarima i po odavno nesigurnim sjećanjima, koja se već prenose iz treće ruke, riječima onih koji se tetke Lole i ne sjećaju.
Kao da je do tada živjela slobodna i sama, a sad joj je živjeti sa Željkovom sjenom. Na više se načina pokušavala izvući: natjerala je dunda Andriju da se sele u Peru (o čemu govori jedna priča u “Mami Leone”), ali je ubrzo htjela da se vrate u Dubrovnik. Rekla je da joj je u Limi prevelika nadmorska visina. Zatim su usvojili jednoga dječaka. Zvao se Šiško. Šiško joj je trebao poslužiti da zaboravi Željka. Bio je njezin novi sin. Nije joj odgovarao. Bio je drukčiji, činilo joj se slabiji, od Željka, čiji su pamet i dobrota u međuvremenu poprimili herojske razmjere.
Kada je poodrastao, Šiško je pobjegao u pomorce. U Dubrovnik je, doma, dolazio jednom godišnje. Imao sam tri godine kada sam ga upoznao. Dundo Andrija je već odavno bio mrtav, dolazili smo tetki Loli u njihov lijepi, veliki stan, iznad gradske place. Šiško me je vodio u luku i pokazivao mi brodove. Fotografirao me je na velikoj metalnoj bitvi. Umro sam od straha da ću pasti u more.
Tog ljeta se posvađao s pomajkom. Ne znamo oko čega, ni što mu je ona rekla, ali ga više nikada nismo vidjeli. Šiško je zauvijek nestao iz Dubrovnika i iz naših života. Nikada nije bio sasvim srođen s porodicom, kao ni tetka Lola, uostalom, ali je bio njezin dio. Ne znamo je li živ, ali ako jest, možda danas i dolazi u Dubrovnik. Nas tamo više nema, nigdje nas nema, jer smo, redom i mimo reda, nestali. I sad Šiško živi u miru Božjem, ako je živ.
Branka, moja teta Branka, odrasla je u markantnu, vrlo uspravnu ženu. Završila je medicinu, postala anesteziolog. Od oca je naslijedila blagu i čistu narav, od majke sklonost lijepome i slobodnom životu. Radila je u Vinogradskoj, u Zagrebu, i bila udana za glumca Jovana Ličinu. Kada su se nakon velike i ničim pomućene ljubavi rastali, preudala se u Njemačkoj, u kasnim četrdesetim rodila kćer Katarinu i ubrzo zatim umrla u snu. Aneurizma, rekli su. Živjela je pet godina duže od tetke Lole.
Karla, Lukrecija, Lukre, Lola Ćurlin, rođena Stubler, počiva na Boninovu, uz dunda Andriju, Željka i Branku. Velika je gužva u njihovoj grobnici. Kada je umrla Branka, pa kad ju je trebalo pokopati, činilo se da unutra više i nema mjesta. Ali je onda jedan od grobara lopatom barnuo u sanduk u kojem je ležala tetka Lola, i sanduk se sasuo u prah. Loše drvo, iverica, rekli su. Nije to više kao što je bilo nekad. Pa su, da nam učine uslugu i oslobode nas štrapaca oko traženja novoga groba, u stranu pomeli ono malo Lolinih kostiju, da sanduk s Brankom, dopremljen iz Njemačke, ima gdje stati. Da nisu tako postupili, tko zna što bismo s pokojnicom. Ovako je dobro. Baš jako dobro. U Dubrovniku više nemamo nikoga, osim tog prepunjenog groba, koji ne posjećujemo, pa ga više ni ne bismo znali među tolikim tuđim grobovima naći.