Evo, ponovo prelistavam Vašu knjigu i pročitam poneku pjesmu. Pri svakom novom čitanju, pjesma se na drugačiji način otvara. Slična je ženi koja se voli.
Po ko zna koji put čitala je ove tri rečenice, tanane i lepršave, kao leptirova krila na kojima su sinoć izlepršale iz inboksa elektronske pošte. Leptir je nekud odletio, sakrio se od samog sebe, rasplinuo tišinom, a one su ostale na lelujavim krilima koja, ma koliko se upinjala, više neće moći da polete, jer ih je čvrsto za sebe nevidljivim nitima vezao iskričav ekran laptopa.
Do sinoć nije znala ni njegovo ime. Upoznala ga je prije nekoliko mjeseci, u vozu, kada je poslom putovala u glavni grad. Bili su sami u kupeu i jednostavno su morali da razgovaraju, jer dvije osobe kada su duže u zatvorenom prostoru ne mogu da ne razmijene koju riječ. Nisu govorili o sebi, razgovarali su o opštim temama. On je listao novine i komentarisao zbivanja u svijetu. O fašizmu koji, kako je rekao, podiže glavu iz prašine istorije. Odnosi velikih sila na granici su požara, dovoljna je samo iskrica da bukne rat kakav do sada nije vođen. Svjetska ekonomija je na koljenima, privredu guše dugovi koji neprestano rastu.
Kad je u njenim rukama ugledao knjigu, razgovor je krenuo u sasvim drugom pravcu. Po koricama i opremi, rekao je, vidi da je to neko starije izdanje, djelo iz klasične književnosti. Američka škola kreativnog pisanja i naši izdavači koji prevode i objavljuju romane nastale u tim, uslovno nazvanim, školama, i koji su često rezultat kolektivne kreacije, nanose veliku štetu njiževnosti, u prvom redu zato što utiču na formiranje pogrešnog čitalačkog ukusa.
Kada se složila s tim, zapitao se kako se i da li se danas vrednuju nova književna ostvarenja, jer uopšte nemamo književne kritike. Ponekad se ponešto objavi u časopisima koji neredovno izlaze, u neshvatljivo malim tiražima, a novine su sa svojih stubaca gotovo sasvim potisnule popularisanje vrijednih izdanja. Televiziju više interesuju knjige starleta u kojima praktično nema umjetničke vrijednosti. Uz to, ko je danas voljan da utroši nekoliko dana da bi pročitao i prikazao knjigu, a da za objavljeni tekst ne dobije nikakvu naknadu?
A knjiga je, poslije točka, govorio je kao da razgovara sâm sa sobom, možda najveća tekovina civilizacije. Ona podstiče, krijepi, pamti, posrnulima pomaže da se usprave, kolebljivcima da smjelije zakorače u nepoznato, uplašenima da skupe u sebi rasuta zrnca hrabrosti. Čovjek često sraste s knjigom, pa ne zna da li je ona u njemu ili on u njoj, zbliži se s njenim junacima, izvjesno vrijeme živi njihovim životima, pa mu i njegovo bivstvovanje na ovom svijetu postaje smislenije.
Dok je govorio, pogledom je, kroz pomalo zamućen prozor prelazio po poljima isklasale pšenice i u rastu tek zahuktalih kukuruza i suncokreta. Sticao se utisak da pejzaže, usredsređen na misli koje izgovara, ne gleda, nego da ih čita, ali ne na uobičajen način, nego fragmente pšeničnih polja s isklasalim slovima, zametke glava suncokreta slične velikim tačkama i listove kukuruznih stabljika kao treperave pridjeve upija u bistru plavet svojih očiju, pa će ih kasnije, u nekoj sasvim drugačijoj atmosferi, reprodukovati i sjediniti sa slikama iz pročitanih knjiga. Tako će dva svijeta, možda onaj iz Provanse i ovaj iz vojvođanske ravnice spojiti u jedan, ljepši od bilo kojeg koji je ljudsko oko vidjelo.
Zatim su razgovarali o virusnoj bolesti koja je zaprijetila cijeloj planeti.
Hoće li ova pandemija promijeniti svijet? Neće, odgovarao je sam sebi. Nažalost, samo planetarni ratovi speru pogan sa ljudskoga roda. Borba protiv zla istisne na površinu dobrotu, zatomljenu negdje u dubini bića. Kada se rat završi, bez obzira na to da li su na pobjedničkoj ili gubitničkoj strani, ljudi se zgražavaju nad onim što im je činjeno i što su oni činili, sami sebi se zaklinju da nikad više neće učestvovati u takvoj gadosti, ali kada njihove vladare nažuljaju nove cipele ili kada im – neka mu oprosti što se tako izražava – rascvjetali hemoroidi ne dozvoljavaju da udobno sjede, pa prvom ko ih naljuti objavljuju rat, poslušno se hvataju oružja. Čovjek lako zaboravlja data obećanja, a dugo pamti nanesene mu uvrede.
Kada se voz zaustavio, brzo su izišli i krenuli u različitim pravcima, pa je na taj susret sasvim zaboravila i vjerovatno ga se nikada ne bi sjetila da od njega sinoć nije stigla elektronska poruka. Navratio je u knjižaru, piše, razgledao nova izdanja i sasvim slučajno na zadnjoj strani korica jedne knjige ugledao njenu fotografiju. Lice mu se učinilo poznatim i, prelistavajući zbirku pjesama, pokušavao da se sjeti otkud zna pjesnikinju. Možda je fotografiju vidio u nekim novinama ili časopisu? Ili je zapamtio iz neke televizijske emisije? Možda je govorila stihove na književnoj večeri kojoj je prisustvovao? Moguće da je bila njegov student, mada sumnja u to, jer on dobro pamti lica svojih studenata. Pročitao je kratku bilješku o pjesnikinji ispod fotografije i iznenadio se kad je tu vidio i adresu njene eletronske pošte.
Nastavio je da lista knjigu. Da, sinulo mu je pred očima kada je negdje na sredini naišao na naslov Žeđ tačke u daljini, to je ona dama iz voza koja je više govorila očima nego što su joj riječi klizile preko usana. Kupio je knjigu, požurio u stan, natočio čašu crnog vina, udobno se smjestio u fotelju i otisnuo – baš tako je napisao – u avanturu poniranja u pjesnikinjinu intimu i imaginaciju. Svakom novom pjesmom, zapravo svakim novim pročitanim stihom, njena zagonetna ćutljivost otvarala se u vrtlog misli, uzburkanih damaranjem uzbuđenog srca. Uporedo s tim bistrilo se sjećanje na susret u vozu. On je nepristojno – da, da, nepristojno – govorio bez prekida, a ona je pažljivo slušala. (Moraće jednom da napiše esej o umijeću slušanja, o tome kako je mnogo lakše govoriti nego smisleno slušati i kako su dragocjeniji oni koji znaju da slušaju od onih koji govore). Kada bolje razmisli, njih dvoje su tada razgovarali pogledima koji su se ukrštali tamo negdje na poljima zasijanim pšenicom, kukuruzom i suncokretom, da, u nekoj žednoj tački u daljini.
Nije mogao da ispusti knjigu dok nije pročitao i posljednju pjesmu. Njena poezija, pisao je, odiše nepatvorenošću. Pjesme su sušti život, upakovan u latice rascvjetale duše. Ona svijet oko sebe osjeća i udiše svim čulima i dok ga pretače u stihove ne opterećuje ga suvišnim refleksijama. Gotovo neprimjetno prodire u sve pore života i pri tome ga ne razgolićuje, nego čitaocu prenosi njegovo okrepljujuće treperenje, pa tako i njega, čitaoca, uvlači u pjesmu, čini ga njenim koautorom. U pjesmi Žeđ tačke u daljini, svu žeđ čovječanstva i cijeli vidljivi i nevidljivi svijet smjestila je u jednu tačku, skrivenu u najtananijem predjelu svoga bića, bolje reći, u pogedu kroz vagonski prozor kojim je raščešljavala polja pšenice, kukuruza i suncokreta, ali istovremeno tu spasonosnu tačku nudi i čitaocu, podstičući ga da i on promišlja svoje mjesto u treptaju koji mu je vječnost dodijelila. Vrlo dobro zna da pjesnik nije svemogući i sveznajući pa da mu je dato da odgovori na suštinska pitanja koja čovjek sebi postavlja otkad mu je prva misao zasvrdlala u mozgu, ali je svjesna da je zadatak poeziji (ako poezija uopšte može imati nekakav zadatak koji je ne bi odveo u banalnost) da postavlja prava pitanja. Tako se u pjesmi Jesam (li) od malog nožnog prsta do tjemena izvija u upitnik i prepušta čitaocu da pokuša razmrsiti njegove čvrsto upletene niti, pri čemu začuđeni čitalac zapravo odgoneta samoga sebe.
Čitala je poruku, vraćajući se na susret u vozu, i osjećala da je to možda najcjelovitija kritika njene poezije. Psihološka analiza pjesnika, mislila je, trebalo bi da se vrši na osnovu njihove poezije, a ne tamo nekakvih Roršahovih mrlja. I te analize, pratila je svoju misao, trebalo bi da obavljaju vrsni književni kritičari, a ne psiholozi i psihijatri. Evo, on je, u samo nekoliko rečenica, jednom dijelu njenog života, samo njenog, koji ni s kim ne dijeli, dao toliko svjetlosti i smisla, tako potrebnih svakom živom biću. Ženi, posebno…
Večeras se ponovo vratila poruci i posebnu pažnju zadržala na posljednje dvije rečenice: Pri svakom novom čitanju, pjesma se na drugačiji način otvara. Slična je ženi koja se voli.
Treba li odgovarati na ovu poruku? Ima li smisla učvršćivati uzgrednu vezu koja nema nikakvu budućnost? I, šta bi mogla da mu napiše a da to ne djeluje kao ushićenje tinejdžerke koja je od urednika nekog časopisa dobila mišljenje o pjesmama koje mu je poslala, prvo mišljenje o njenoj poeziji?
Nakon dužeg premišljanja, prinijela je prste tastaturi laptopa.
Kako ste ovo lijepo napisali! Ako Vas je moja poezija podstakla da to tako napišete, onda osjećam kako je divno biti nečija inspiracija!
Dok je gledala kako tek napisane rečenice trepere na ekranu, kažiprst je dugo držala iznad tipke Delete, osjećajući da postaje sve teži i da traži oslonac na kome bi, sa svojim, ostavio i otisak njene nedoumice. Ima li smisla slati tu poruku? I kakvog uopšte ima smisla uspostavljati neku novu virtuelnu vezu?
Misli li ona već jednom gasiti svjetlo i uskočiti u krevet?
Čuvši muževljev glas, trgla se, kažiprst brzo prenijela nad tipku Enter, zažmurila i naglo ga spustila, kao da se uplašila da bi, prije nego što to učini, sve ispred nje moglo pobjeći u košmarne misli.
Otvaranje
Evo, ponovo prelistavam Vašu knjigu i pročitam poneku pjesmu. Pri svakom novom čitanju, pjesma se na drugačiji način otvara. Slična je ženi koja se voli.
Po ko zna koji put čitala je ove tri rečenice, tanane i lepršave, kao leptirova krila na kojima su sinoć izlepršale iz inboksa elektronske pošte. Leptir je nekud odletio, sakrio se od samog sebe, rasplinuo tišinom, a one su ostale na lelujavim krilima koja, ma koliko se upinjala, više neće moći da polete, jer ih je čvrsto za sebe nevidljivim nitima vezao iskričav ekran laptopa.
Do sinoć nije znala ni njegovo ime. Upoznala ga je prije nekoliko mjeseci, u vozu, kada je poslom putovala u glavni grad. Bili su sami u kupeu i jednostavno su morali da razgovaraju, jer dvije osobe kada su duže u zatvorenom prostoru ne mogu da ne razmijene koju riječ. Nisu govorili o sebi, razgovarali su o opštim temama. On je listao novine i komentarisao zbivanja u svijetu. O fašizmu koji, kako je rekao, podiže glavu iz prašine istorije. Odnosi velikih sila na granici su požara, dovoljna je samo iskrica da bukne rat kakav do sada nije vođen. Svjetska ekonomija je na koljenima, privredu guše dugovi koji neprestano rastu.
Kad je u njenim rukama ugledao knjigu, razgovor je krenuo u sasvim drugom pravcu. Po koricama i opremi, rekao je, vidi da je to neko starije izdanje, djelo iz klasične književnosti. Američka škola kreativnog pisanja i naši izdavači koji prevode i objavljuju romane nastale u tim, uslovno nazvanim, školama, i koji su često rezultat kolektivne kreacije, nanose veliku štetu njiževnosti, u prvom redu zato što utiču na formiranje pogrešnog čitalačkog ukusa.
Kada se složila s tim, zapitao se kako se i da li se danas vrednuju nova književna ostvarenja, jer uopšte nemamo književne kritike. Ponekad se ponešto objavi u časopisima koji neredovno izlaze, u neshvatljivo malim tiražima, a novine su sa svojih stubaca gotovo sasvim potisnule popularisanje vrijednih izdanja. Televiziju više interesuju knjige starleta u kojima praktično nema umjetničke vrijednosti. Uz to, ko je danas voljan da utroši nekoliko dana da bi pročitao i prikazao knjigu, a da za objavljeni tekst ne dobije nikakvu naknadu?
A knjiga je, poslije točka, govorio je kao da razgovara sâm sa sobom, možda najveća tekovina civilizacije. Ona podstiče, krijepi, pamti, posrnulima pomaže da se usprave, kolebljivcima da smjelije zakorače u nepoznato, uplašenima da skupe u sebi rasuta zrnca hrabrosti. Čovjek često sraste s knjigom, pa ne zna da li je ona u njemu ili on u njoj, zbliži se s njenim junacima, izvjesno vrijeme živi njihovim životima, pa mu i njegovo bivstvovanje na ovom svijetu postaje smislenije.
Dok je govorio, pogledom je, kroz pomalo zamućen prozor prelazio po poljima isklasale pšenice i u rastu tek zahuktalih kukuruza i suncokreta. Sticao se utisak da pejzaže, usredsređen na misli koje izgovara, ne gleda, nego da ih čita, ali ne na uobičajen način, nego fragmente pšeničnih polja s isklasalim slovima, zametke glava suncokreta slične velikim tačkama i listove kukuruznih stabljika kao treperave pridjeve upija u bistru plavet svojih očiju, pa će ih kasnije, u nekoj sasvim drugačijoj atmosferi, reprodukovati i sjediniti sa slikama iz pročitanih knjiga. Tako će dva svijeta, možda onaj iz Provanse i ovaj iz vojvođanske ravnice spojiti u jedan, ljepši od bilo kojeg koji je ljudsko oko vidjelo.
Zatim su razgovarali o virusnoj bolesti koja je zaprijetila cijeloj planeti.
Hoće li ova pandemija promijeniti svijet? Neće, odgovarao je sam sebi. Nažalost, samo planetarni ratovi speru pogan sa ljudskoga roda. Borba protiv zla istisne na površinu dobrotu, zatomljenu negdje u dubini bića. Kada se rat završi, bez obzira na to da li su na pobjedničkoj ili gubitničkoj strani, ljudi se zgražavaju nad onim što im je činjeno i što su oni činili, sami sebi se zaklinju da nikad više neće učestvovati u takvoj gadosti, ali kada njihove vladare nažuljaju nove cipele ili kada im – neka mu oprosti što se tako izražava – rascvjetali hemoroidi ne dozvoljavaju da udobno sjede, pa prvom ko ih naljuti objavljuju rat, poslušno se hvataju oružja. Čovjek lako zaboravlja data obećanja, a dugo pamti nanesene mu uvrede.
Kada se voz zaustavio, brzo su izišli i krenuli u različitim pravcima, pa je na taj susret sasvim zaboravila i vjerovatno ga se nikada ne bi sjetila da od njega sinoć nije stigla elektronska poruka. Navratio je u knjižaru, piše, razgledao nova izdanja i sasvim slučajno na zadnjoj strani korica jedne knjige ugledao njenu fotografiju. Lice mu se učinilo poznatim i, prelistavajući zbirku pjesama, pokušavao da se sjeti otkud zna pjesnikinju. Možda je fotografiju vidio u nekim novinama ili časopisu? Ili je zapamtio iz neke televizijske emisije? Možda je govorila stihove na književnoj večeri kojoj je prisustvovao? Moguće da je bila njegov student, mada sumnja u to, jer on dobro pamti lica svojih studenata. Pročitao je kratku bilješku o pjesnikinji ispod fotografije i iznenadio se kad je tu vidio i adresu njene eletronske pošte.
Nastavio je da lista knjigu. Da, sinulo mu je pred očima kada je negdje na sredini naišao na naslov Žeđ tačke u daljini, to je ona dama iz voza koja je više govorila očima nego što su joj riječi klizile preko usana. Kupio je knjigu, požurio u stan, natočio čašu crnog vina, udobno se smjestio u fotelju i otisnuo – baš tako je napisao – u avanturu poniranja u pjesnikinjinu intimu i imaginaciju. Svakom novom pjesmom, zapravo svakim novim pročitanim stihom, njena zagonetna ćutljivost otvarala se u vrtlog misli, uzburkanih damaranjem uzbuđenog srca. Uporedo s tim bistrilo se sjećanje na susret u vozu. On je nepristojno – da, da, nepristojno – govorio bez prekida, a ona je pažljivo slušala. (Moraće jednom da napiše esej o umijeću slušanja, o tome kako je mnogo lakše govoriti nego smisleno slušati i kako su dragocjeniji oni koji znaju da slušaju od onih koji govore). Kada bolje razmisli, njih dvoje su tada razgovarali pogledima koji su se ukrštali tamo negdje na poljima zasijanim pšenicom, kukuruzom i suncokretom, da, u nekoj žednoj tački u daljini.
Nije mogao da ispusti knjigu dok nije pročitao i posljednju pjesmu. Njena poezija, pisao je, odiše nepatvorenošću. Pjesme su sušti život, upakovan u latice rascvjetale duše. Ona svijet oko sebe osjeća i udiše svim čulima i dok ga pretače u stihove ne opterećuje ga suvišnim refleksijama. Gotovo neprimjetno prodire u sve pore života i pri tome ga ne razgolićuje, nego čitaocu prenosi njegovo okrepljujuće treperenje, pa tako i njega, čitaoca, uvlači u pjesmu, čini ga njenim koautorom. U pjesmi Žeđ tačke u daljini, svu žeđ čovječanstva i cijeli vidljivi i nevidljivi svijet smjestila je u jednu tačku, skrivenu u najtananijem predjelu svoga bića, bolje reći, u pogedu kroz vagonski prozor kojim je raščešljavala polja pšenice, kukuruza i suncokreta, ali istovremeno tu spasonosnu tačku nudi i čitaocu, podstičući ga da i on promišlja svoje mjesto u treptaju koji mu je vječnost dodijelila. Vrlo dobro zna da pjesnik nije svemogući i sveznajući pa da mu je dato da odgovori na suštinska pitanja koja čovjek sebi postavlja otkad mu je prva misao zasvrdlala u mozgu, ali je svjesna da je zadatak poeziji (ako poezija uopšte može imati nekakav zadatak koji je ne bi odveo u banalnost) da postavlja prava pitanja. Tako se u pjesmi Jesam (li) od malog nožnog prsta do tjemena izvija u upitnik i prepušta čitaocu da pokuša razmrsiti njegove čvrsto upletene niti, pri čemu začuđeni čitalac zapravo odgoneta samoga sebe.
Čitala je poruku, vraćajući se na susret u vozu, i osjećala da je to možda najcjelovitija kritika njene poezije. Psihološka analiza pjesnika, mislila je, trebalo bi da se vrši na osnovu njihove poezije, a ne tamo nekakvih Roršahovih mrlja. I te analize, pratila je svoju misao, trebalo bi da obavljaju vrsni književni kritičari, a ne psiholozi i psihijatri. Evo, on je, u samo nekoliko rečenica, jednom dijelu njenog života, samo njenog, koji ni s kim ne dijeli, dao toliko svjetlosti i smisla, tako potrebnih svakom živom biću. Ženi, posebno…
Večeras se ponovo vratila poruci i posebnu pažnju zadržala na posljednje dvije rečenice: Pri svakom novom čitanju, pjesma se na drugačiji način otvara. Slična je ženi koja se voli.
Treba li odgovarati na ovu poruku? Ima li smisla učvršćivati uzgrednu vezu koja nema nikakvu budućnost? I, šta bi mogla da mu napiše a da to ne djeluje kao ushićenje tinejdžerke koja je od urednika nekog časopisa dobila mišljenje o pjesmama koje mu je poslala, prvo mišljenje o njenoj poeziji?
Nakon dužeg premišljanja, prinijela je prste tastaturi laptopa.
Kako ste ovo lijepo napisali! Ako Vas je moja poezija podstakla da to tako napišete, onda osjećam kako je divno biti nečija inspiracija!
Dok je gledala kako tek napisane rečenice trepere na ekranu, kažiprst je dugo držala iznad tipke Delete, osjećajući da postaje sve teži i da traži oslonac na kome bi, sa svojim, ostavio i otisak njene nedoumice. Ima li smisla slati tu poruku? I kakvog uopšte ima smisla uspostavljati neku novu virtuelnu vezu?
Misli li ona već jednom gasiti svjetlo i uskočiti u krevet?
Čuvši muževljev glas, trgla se, kažiprst brzo prenijela nad tipku Enter, zažmurila i naglo ga spustila, kao da se uplašila da bi, prije nego što to učini, sve ispred nje moglo pobjeći u košmarne misli.