Prije desetak sam godina u Jutarnjem listu objavio članak, koji će odmah zatim, nakon što ga tamo prenesem, postati jedan od najčitanijih na mojoj autorskoj web stranici, u kojem sam se zdušno založio za gradske bicikliste. Bilo je to još vrijeme oskudne, rijetke i šupljikave mreže biciklističkih staza, i prilične nesviknutosti ukupnog građanstva na bicikliste i njihova ljudska, građanska i prometna prava. I vrijeme kada su gradski redari i nositelji pendreka zaredali da kažnjavaju bicikliste za sve i svašta.
Posljednjih mjeseci, a zapravo otkad je zavladala epidemija, često mi na um padne kako sam branio bicikliste i kako su se stvari na pločnicima i na kolovozima stubokom promijenile. Dok plaho poput srne skakućem Ilicom, oko mene u neki gluhi predvečernji sat u oba pravca pločnikom jure bicikli. To odvažni mladići i djevojke, s golemim kutijastim ruksacima na leđima, raznose hranu lokdauniranim Zagrepčanima. Biznis je to na kojem se, pretpostavljam, već bogati neki antipatičan i bešćutan menadžeraj, a ovi klinci moraju osvajati trotoare i divlje biciklirati zabranjenim smjerovima, jer je to jedini način da im se njihov posao isplati. I onda pješaci moraju dobro paziti da ne postradaju na svom jedinom, donedavno suverenom teritoriju. Zagaziš li na kolovoz, pregazit će te tramvaj, kreneš li pločnikom, ruše te biciklisti. (Ova je situacija ušla već i u književnost, u jednoj sceni odličnog romana Nade Gašić “Devet života gospođe Adele”.)
A možda je onda najbolje sjesti za volan, i tako dohakati opasnostima pješačenja među tramvajcima i biciklistima? E pa nije! Samo je vožnja auta po Zagrebu stresnija od šetnje trotoarom. Ako zaboravimo to da biciklističke staze po gradu često nisu najbolje projektirane, pa biciklisti nailaze preko kolovoza iz slijepog ugla vozačima automobila, postoji nešto što je iritantnije i što u ovog vozača budi upravo najgori njegov gnjev. Većina zagrebačkih biciklista, ovih s kutijastim ruksacima, ali i onih koji bicikliraju za svoju dušu, ne znaju čemu služi pješački prelaz. Služi samo tome da preko njega pređu pješaci i, eventualno, psi. Ali nikako biciklisti na biciklima. Ne tiče se to fizičke nadmoći, kakvu šofer ostvaruje nad biciklistom, niti se radi o slijepom poštivanju prometnih propisa, prema kojim bi biciklist, tamo gdje nema obilježene biciklističke trake, mogao prijeći pješački prelaz samo tako da gura bicikl pokraj sebe, nego je riječ o fizikalnim zakonima i ljudskim refleksima. Kada se nedovršeni homo sapiens odnekud preko pješačkog prelaza stvori na biciklu brzinom geparda u trku, šofer ima malu šansu da ga na vrijeme zapazi i da koči. Zar je to tako teško shvatiti? I zar se biciklisti više ne sjećaju kako ih se donedavno zlostavljalo po cestama, nego sad oni zlostavljaju pješake i šofere? Ili su to neki drugi biciklisti.
Osveta biciklista u vrijeme epidemije
Prije desetak sam godina u Jutarnjem listu objavio članak, koji će odmah zatim, nakon što ga tamo prenesem, postati jedan od najčitanijih na mojoj autorskoj web stranici, u kojem sam se zdušno založio za gradske bicikliste. Bilo je to još vrijeme oskudne, rijetke i šupljikave mreže biciklističkih staza, i prilične nesviknutosti ukupnog građanstva na bicikliste i njihova ljudska, građanska i prometna prava. I vrijeme kada su gradski redari i nositelji pendreka zaredali da kažnjavaju bicikliste za sve i svašta.
Posljednjih mjeseci, a zapravo otkad je zavladala epidemija, često mi na um padne kako sam branio bicikliste i kako su se stvari na pločnicima i na kolovozima stubokom promijenile. Dok plaho poput srne skakućem Ilicom, oko mene u neki gluhi predvečernji sat u oba pravca pločnikom jure bicikli. To odvažni mladići i djevojke, s golemim kutijastim ruksacima na leđima, raznose hranu lokdauniranim Zagrepčanima. Biznis je to na kojem se, pretpostavljam, već bogati neki antipatičan i bešćutan menadžeraj, a ovi klinci moraju osvajati trotoare i divlje biciklirati zabranjenim smjerovima, jer je to jedini način da im se njihov posao isplati. I onda pješaci moraju dobro paziti da ne postradaju na svom jedinom, donedavno suverenom teritoriju. Zagaziš li na kolovoz, pregazit će te tramvaj, kreneš li pločnikom, ruše te biciklisti. (Ova je situacija ušla već i u književnost, u jednoj sceni odličnog romana Nade Gašić “Devet života gospođe Adele”.)
A možda je onda najbolje sjesti za volan, i tako dohakati opasnostima pješačenja među tramvajcima i biciklistima? E pa nije! Samo je vožnja auta po Zagrebu stresnija od šetnje trotoarom. Ako zaboravimo to da biciklističke staze po gradu često nisu najbolje projektirane, pa biciklisti nailaze preko kolovoza iz slijepog ugla vozačima automobila, postoji nešto što je iritantnije i što u ovog vozača budi upravo najgori njegov gnjev. Većina zagrebačkih biciklista, ovih s kutijastim ruksacima, ali i onih koji bicikliraju za svoju dušu, ne znaju čemu služi pješački prelaz. Služi samo tome da preko njega pređu pješaci i, eventualno, psi. Ali nikako biciklisti na biciklima. Ne tiče se to fizičke nadmoći, kakvu šofer ostvaruje nad biciklistom, niti se radi o slijepom poštivanju prometnih propisa, prema kojim bi biciklist, tamo gdje nema obilježene biciklističke trake, mogao prijeći pješački prelaz samo tako da gura bicikl pokraj sebe, nego je riječ o fizikalnim zakonima i ljudskim refleksima. Kada se nedovršeni homo sapiens odnekud preko pješačkog prelaza stvori na biciklu brzinom geparda u trku, šofer ima malu šansu da ga na vrijeme zapazi i da koči. Zar je to tako teško shvatiti? I zar se biciklisti više ne sjećaju kako ih se donedavno zlostavljalo po cestama, nego sad oni zlostavljaju pješake i šofere? Ili su to neki drugi biciklisti.