Od 135 gradonačelnika Sarajeva, koliko ih je bilo od Austro-Ugarske, koja je dolaskom u Bosnu i Hercegovinu i uvela ovu funkciju, pa do danas, svaka od tih ličnosti u historiji je zapamćena po nekoj svojoj specifičnosti ili potezu koji je načinila u vrijeme vođenja Grada. Mada gotovo zaboravljen, Mustafu Softića, gradonačelnika u vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno Nezavisne države Hrvatske, starije Sarajlije su zapamtile po ostavkama, čak njih četiri, koje je podnosio ustaškoj vlasti, ali nijedna nije prihvaćena, te je na kraju jednostavno napustio tu dužnost, nastanivši se do kraja života u Kiseljaku.
Stanovao je u današnjoj Sarajevskoj ulici (koje li slučajnosti i za njega simbolike u nazivu ulice!) na broju 68. Kuća je mala, prizemna sa potkrovljem, u čije dvorište se ulazi kroz lijepo uređenu kapiju izrađenu od kovanog željeza. Prvo što posjetilac primijeti jeste činjenica da na kući nije urađena fasada te se na njoj ističe puna mala cigla, od koje je sagrađena, kao i u prizemlju dupli prozor sa rešetkama. Kada sam se kod starih Kiseljačana raspitivao za ovu tipičnu bosansku kuću s krovom na dvije vode, spomeuli su jedan njen, danas nepostojeći prozor u prizemlju koji se nazire na fasadi. Kažu, vlasnik kuće je za života imao lijepu i zgodnu suprugu pa je iz ljubomore, ne želeći da je viđaju prolaznici, zazidao prozor!
Stariji Kiseljačani poznavali su vlasnika kuće Mustafu Softića, ali malo kod od njih će se sjetiti da je vlasnik kuće, u kojoj je proveo pola svog života, bio gradonačelnik Sarajeva od 1942. do 1945. godine.
Novinarska znatiželja me jednog aprilskog dana 2018. godine odvela do te kuće u Sarajevskoj ulici. Uprkos činjenici što je bilo sunčano i toplo jutro, u dvorištu nisam nikoga našao. Na spratu s prozora susjedne kuće, udaljene desetak metara, posmatrala me starija žena, s kojom ću se upoznati, saznavši da se zove Luca Oroz, a kada sam joj spomenuo Mustafu Softića s radošću mi je kazala da je to bio dobar susjed, vrlo obrazovan čovjek za ono vrijeme i da je govorio nekoliko jezika. „Ja i moj pokojni suprug Jozo bili smo tada s Mustafom i njegovom suprugom Aišom najbliži susjedi i ovdje su se jedino nalazile te dvije kuće, a tek nešto dalje kuća u kojoj je gostiona „Veseli“. A vidite koliko je danas ovdje kuća i trgovina“, kaže Luca, te dodaje kako je sadašnji vlasnik kuće Juro Lalić koji je kupio i ovako uredio.
O porodici Softić Luca zna mnogo toga, pa će reći ne samo da nisu živi Mustafa i njegova supruga, nego i njihova djeca – sin Fuad i kćerka Azra. Posljednja želja Softića bila je da budu sahranjeni na sarajevskom groblju Bare, pa danas tamo i počivaju, ističe Luca.
Mnogi će se vjerovatno pitati: otkuda bivši sarajevski gradonačelnik Mustafa Softić u Kiseljaku?
I ja sam se to pitao, te sam znatiželjno prelistavo historijsku literaturu i guglao po Internetu, a uz pomoć prijatelja i poznanika, prikupio nekoliko dokumenata koji otkrivaju tajnu i daju odgovor.
Mustafa Softić potiče iz ugledne sarajevske porodice u kojoj je rođen 1898. godine. Nakon što je završio Šerijatsku gimnaziju, neko vrijeme radio je kao činovnik u sarajevskom Vakufu, a poslije prelazi u Gradsku štedionicu u Sarajevu. Baveći se pomalo i politikom te družeći s tadašnjim istaknutim muslimanskim intelektualcima, 1941. godine – osnivanjem Nezavisne države Hrvatske, kada BiH ulazi u njen sastav – Mustafa se pod prijetnjom odvođenja u logor Jasenovac, ako odbije ponuđenu funkciju gradonačelnika Sarajeva, nerado prihvatio te dužnosti. Na ovom položaju on će – istina čestim ucjenama vlasti i podnošenjem ostavke – ostati do 1945. godine. Nakon oslobođenja Jugoslavije, partizanski Vojni sud Komande grada Sarajeva proglasio ga je „narodnim neprijateljem“ te krivim i osudio na pet godina prisilnog rada i oduzimanje imovine. Poslije sedam i pol mjeseci provedenih na izdržavanju kazne u Zenici, pušten je na slobodu i vraća se u Kiseljak, gdje se do kraja života bavio poljoprivredom.
Ovako u najkraćem glasi njegova biografija, koja se (u skraćenoj verziji) može naći i na nekoliko internetskih sajtova. No, život Mustafe Softića je veoma sadržajniji i za širu javnost zanimljiviji od ovih nekoliko biografski fakata. Pečat cjelokupnom njegovom radnom vijeku dali su događaji iz Drugog svjetskog rata. Možda bi u arhivama grada Sarajeva malo toga ostalo zabilježeno da se 1976. godine Mustafa nije odlučio na 45 kartica teksta, poput neke vrste memoara, opisati taj svoj glavni period rada i življenja, maratonski ga naslovivši Potsjetnik i pouka članovima moje uže porodice, kao i drugim čestitim građanima do kojih dopru ovi moji retci, kako se ne bi, u trci za nepravičnim i nepoštenim ličnim bogaćenjem, ogriješili o Božje zakone i standarde časnog i poštenog ljudskog ponašanja.
Mada Potsjetnik mnogo šire opisuje ovu ličnost od onih sadržanih u samom naslovu, stiče se dojam da je više razloga bilo njegovom nastanku, od političkih progona, preko njegovog osjećaja ugroženosti i progonu muslimana u obje Jugoslavije i Nezavisnoj državi Hrvatskoj, pa do isticanja ličnih porodičnih, bolje rečeno bračnih obračuna. Ipak, preovladava dojam da je Mustafa Softić sve ovo napisao kao objašnjenje i vlastitu ispovijed o svom životu nakon što ga je u jednoj svađi supruga nazvala Luburićem, pa čak da je „i gori od Luburića“.
Sve ove svoje percepcije o vlastitom životu, pa političkom progonu u raznim režimima i ugroženosti kao pripadnika određene nacije i vjere, autor je Potsjetnik, više puta u različitim vremenima, slao najvišim republičkim, saveznim pa i međunarodnim institucijama, želeći ukazati na nepravdu koja je činjena, prvo njemu kao ličnosti, a onda muslimanskom narodu kome je pripadao.
Svoju ispovijest započinje od aprila 1941. godine kada je, slušajući Radio Zagreb, saznao da je proglašena Nezavisna država Hrvataska (NDH) kojoj je – bez pitanja njenih naroda – pripojena i Bosna i Hercegovina. Kao i većina službenika u tadašnjoj državi, i Mustafa Softić se odazvao pozivu i proglasu dr. Vlatka Mačeka, predsjednik Hrvatske seljačke stranke i potpredsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije te pristao da se pokori novoj ndh-zijskoj vlasti sarađujući s njom. Ipak, uvijek oprezan u svojim postupcima, pribojavao se ustaškog totalitarizma, posebno kao potencijalne opasnosti za „mir i sigurnost većine naroda u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini“. Zato se u tajnosti u Gradskoj štedionici, u kojoj je radio kao službenik, pridružio sastanku ondašnjih muslimanskih i srpskih uglednika, na kome je donosena rezolucija o nepriznavanju većine naroda priključenju BiH Nezavisnoj državi Hrvatskoj, te da će „Srbi, muslimani i Hrvati sporazumno uspostaviti privremenu vlast, koja će, dok se rat ne završi, upravljati ovim krajevima“. No, donosioci rezolucije ovu svoju odluku nisu realizovali jer je neko od učesnika sastanka o toj njihovoj namjeri obavijestio Pavelićevog opunomoćenika u Sarajevu. Odmah su neki od učesnika sastanka pogubljeni a drugi otpušteni iz državne službe, tvrdi u svom Potsjetniku Mustafa Softić, podastirući kao dokaz te tvrdnje dokument iz Arhiva Gradske štedionice (kasnije će se ta institucija zvati Privredna banka Sarajevo).
U svojim kazivanjima autor Potsjetnika navodi kako je te, 1941. godine počelo „nacionalno divljanje velikohrvata – ustaša protiv Jevreja, Srba pa i muslimana“, a uskoro i divljanje Srba – četnika nad muslimanima, a u oba slučaja kulminiralo zvjerskim ubistvima.
Kao reakcije na ta ustaška zlodjela muslimani Sarajeva su 12. oktobra 1941. godine ustaškim vlastima uputili Rezoluciju o osudi ovih zločina, jer je „sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti prestala da važi za veliki dio naroda ovih krajeva.“
Kako se među otpuštenim službenicima Gradske štedionice 1941. našao i Mustafa Softić, ustvrdio je da vlast prema njemu učinila nepravdu. (Kasnije će ga Upravni odbor Štedionice – prema aktu broj 384/43. od 29. novembra 1943. a na osnovu pravnog mišljenja apelacionog sudije Vida Krešića, zbog nezakonitih ranijih radnji – vratiti na posao uz repariranje oduzete mu penzije.) On se nakon otkaza povlači u Kiseljak na imanje koje je od svog oca naslijedila njegova supruga Aiša Hadžihasanović, gdje se – da bi preživio – na površini od oko hetar zemljišta bavio zemljoradnjom. Kako mu to nije dovoljno za život, počinje prodavati i pokućstvo.
Vlasti NDH ga ne ostavljaju na miru ni nakon toga. Već 17. jula 1942. godine, pod prijetnjom deportacije u koncentracioni logor Jasenovac, glavar Građanske uprave inženjer Ivica Perković primorao je Mustafu Softića da preuzme dužnost gradonačelnika Sarajeva. Smatrajući da će vlast pod njegovim teškim političkim zahtjevima ustuknuti i odustati od njegovog postavljenja za gradonačelnika, Mustafa joj postavlja dva uslova: da u oblasti ishrane Grada ima odriješene ruke i, drugo, da u Predsjedništvo Opštine, kao i u Gradsko vijeće, imenuje i Srbe u broju srazmjerno njihovoj brojnosti u gradu. Vlast je te uslove formalno prihvatila, ali u praksi ih je izigrala, pa je Mustafa već peti dan nakon stupanja na dužnost gradonačelnika podnio ostavku i demonstrativno napustio Sarajevo odlazeći u Kiseljak.
Odjek ove njegove ostavke je bio velik, u tolikoj mjeri da ga je 13. augusta na razgovor u Zagreb pozvao ministar unutrašnjih poslova dr. Andrija Artuković. No, umjesto Artukovića primio ga je potpredsjednik Vlade dr. Džafer Kulenović, upozoravajući ga na eventualne posljednice ostavke i mogućnosti da tada završi u logoru Jasenovac. Mustafa Softić se vraća u Sarajevo i ponovo sjeda u fotelju gradonačelnika, ali se istovremeno uspio izboriti da u vlast u Sarajevu ravnopravno uđu građani sve tri vjere: da ranije penzionisani predsjednik vrhovnog suda BiH dr. Milivoje Simić bude imenovan za potpredsjednika opštine Grada, Vid Krešić za apelacionog sudiju, te da određeni broj gradskih vijećnika bude iz sve tri vjere, kao i u Upravnom odboru Gradske štedionice. Odmah su proradile i ostale gradske institucije s ravnopravnom nacionalnom zastupljenošću uposlenika: Gradska opština, Gradska štedionica, Elektrana, Vodovod, Tramvaji, Plinara, Gradska špedicija i dr.
Uskoro, međutim, gradska ustaška vlast Mustafu Softića optužuje kao krivca prekomjerne zastupljenosti Srba u tim institucijama, te Velika župa traži smjenu nekih Srba namještenika u njima. Zbog toga, a i prijava i tužbi Ustaškog stožera, Mustafa Softić 24. jula 1943. godine podnosi drugu ostavku na dužnost gradonačelnika, a u znak solidarnosti to čine i oba njegova potpredsjednika. Ministarstvo unutrašnjih poslova, međutim, ne prihvata ove ostavke i gradonačelnik 7. augusta 1943. godine upućuje dr. Artukoviću u Zagreb akt objašnjavajući šire svoju ostavku. No, ni tada ostavka nije prihvaćena.
Pošto vlast nije prihvatila ni četvrtu Softićeve ostavke na dužnost gradonačelnika – uglavnom podnijete zbog sukoba sa ustaškom vlasti – on je tri dana prethodno o svojoj posljednjoj ostavci obavijestio Veliku župu kao prvopretpostavljenu vlast, a 27. marta 1944. godine „formalno predaje agende najstarijem činovniku Gradskog poglavarstva direktoru Magistrata Hinku Feriću, što su istovremeno učinili i Vid Krešić i dr. Milivoj Simić.
Na scenu tada stupa Okružni sud u Sarajevu koji pribavlja iskaze brojnih važnih osoba o njihovom mišljenju o radu gradonačelnika. Tako je inženjer arhitekture Emanuel Šamanak izjavio da je Mustafa Softić mnoge Srbe, otpuštene iz opštinske službe, vratio na posao, a da je istovremeno uskratio pomoć porodicama onih ljudi koji su se javili u SS-trupe, a familije otjerane u logore svesrdno pomagao. Osim gradonačelnika, i mnogi muslimani Sarajeva su se u tom periodu vladavine NDH pokazali kao hrabri štiteći srpski narod od ustaških progona.
Prema zapisima Musfate Softića, najteže razdoblje okupacije Sarajeva u NDH nastupilo je dolaskom u grad Maksa Luburića, koljača i krvnika, kada je u Sarajevo bilo, “sa svih strana opasano bodljikavom žicom, šančevima i bunkerima“, a vrhunac ustaških zločina desio se vješanjem na Marijin dvoru 55 nevinih rodoljuba, dok je Luburić najavio još krvavije zločine. Tada se gradonačelnik sastao sa stotinjak najuglednijih sarajevskih muslimana koji nastavljaju saradnju sa Narodnooslobodilačkim pokretom, objelodanivši istovremeno listu s imenima 240 osoba koje je Luburuć osudio na smrt vješanjem. Na tom popisu našlo se i ime sarajevskog gradonačelnika, kojeg je Vladimir Perić Valter – preko Ferida Kulenovića – upozorio da se odmah s porodicom skloni na sigurno mjesto budući da bi već naredne noći Mustafa Softić mogao biti likvidiran. O vjerodostojnosti ovih događaja gradonačelnik se poziva na iskaz dr. Zaima Šarca i Ferida Kulenovića i na sudski akt broj 150/45.
O sličnim upozorenjima u pomenutom dokumentu Mustafa Softić navodi i zavjeru četnika i njihovog Ravnogorskog pokreta o pokolju muslimana u istočnoj Bosni, što je gradonačelnika, u cilju prevencije, iniciralo da uspostavi saradnju sa NOP-om. O tome u dokumentu i nije nešto više napisano.
I nakon završetka Drugog svjetskog rata Mustafa Softić, kao vjernik privržen islamu, nastavlja političku aktivnost fokusirajući se na nešto drugačije teme. Ovaj put iz Kiseljaka promatra i analizira društvene prilike s aspekta položaja muslimana u Jugoslaviji, pa i u svijetu, prioritetno prateći stanje na Bliskom istoku i sukob tamošnjih muslimana sa Izraelom. Svoje analize i predstavke šalje najvišim republičkim i saveznim organima. Tako je 5. aprila 1956. godine predstavku uputio tadašnjem predsjedniku Narodne skupštine BiH Đuri Pucaru objašnjavajući mu svoju poziciju u vrijeme Drugog svjetskog rata i svoje imenovanje za gradonačelnika Sarajeva u vlasti NDH pod prijetnjom deportacije u logor Jasenovac ako odbije tu funkciju.
Predstavke šalje i visokim vjerskim službenicima, a 20. jula 1970. Huseinu ef. Đozi i Vrhovnom starješinstvu Islamske zajednice u Jugoslaviji o izvršenoj izraelsko-američkoj agresiji na islamski narod na Bliskom istoku, tražeći od Vrhovnog starješinstva, kao najvišeg organa Islamske zajednice, da u ime tri miliona muslimana u Jugoslaviji od Svemuslimanskog kongresa zatraži da hitno sazove vanredni kongres i osudi izraelsko-američku agresiju, te da Generalna skupština Ujedinjenih naroda Izrael i SAD proglasi agresorom, a da muslimanski narodi u svijetu provede kulturni i ekonomski bojkot SAD i izraela. Pošto su se i republički organi a i Islamska zajednica oglušili o njegov zahtjev, novim dopisom i sličnim prijedlogom 24. februara 1973. godine obratio se i predsjedniku Islamske republike Libije Moameru Gadafiju. Pošto ni od njega nije dobio odgovor, odlučio se da te godine sličnu predstavku uputi i predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu.
U toj predstavci Mustafa Softić ukazuje na činjenicu da su sarajevski muslimani od prvog dana okupacije Grada vodili borbu protiv okupatora i ustaša kako bi zaštitili progonjeni i obespravljeni i nezaštićeni narod. Potom iznosi svoj slučaj i položaj nakon izlaska sa robije kad je bio izložen neljudskim pogonima, poniženjima i diskrimininaciji, a da ni nakon njegovih upozorenja najviši republički organi ništa nisu poduzeli kako bi ga zaštitili. Od Tita je očekivao da posveti „očinsku brigu teško ugroženim muslimanima i njihovom integritetu u Jugoslaviji“. Ovo prije svega jer je – kako piše – u poslijeratnom periodu muslimanski narod „raznim preduzetim zakonskim radnjama veoma teško napadnut, uprkos međunarodnoj pravnoj obavezi Jugoslavije da zaštiti muslimansku vjersku manjinu“. Potom podsjeća kako su sarajevski muslimani u vrijeme okupacije u Gradu štitili Srbe od progona.
U Potsjetniku on ne piše o konačnoj sudbini ovog i drugih zahtjeva, ali se može pretpostaviti da ni ovaj put nije bilo reakcije na ovu njegovu predstavku, pa umjesto toga opisuje porodični „prljavi veš“ i sukob sa suprugom Aišom oko svoje ušteđevine.
Kako je sve to završilo, nejasno je iz Potsjetnika, ali je činjenica da – i pored upornosti Mustafe Softića, i u političkom i privatnom životu – nije imao nekog uspjeha. Bila je to, čini se, jedna bezuspješna avantura bivšeg gradonačelnika Sarajeva, koji je ovaj svijet napustio 1992. godine, vječno počivajući, uz svoju suprugu i djecu, na sarajevskim Barama-
Ostavke sarajevskog gradonačelnika
Od 135 gradonačelnika Sarajeva, koliko ih je bilo od Austro-Ugarske, koja je dolaskom u Bosnu i Hercegovinu i uvela ovu funkciju, pa do danas, svaka od tih ličnosti u historiji je zapamćena po nekoj svojoj specifičnosti ili potezu koji je načinila u vrijeme vođenja Grada. Mada gotovo zaboravljen, Mustafu Softića, gradonačelnika u vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno Nezavisne države Hrvatske, starije Sarajlije su zapamtile po ostavkama, čak njih četiri, koje je podnosio ustaškoj vlasti, ali nijedna nije prihvaćena, te je na kraju jednostavno napustio tu dužnost, nastanivši se do kraja života u Kiseljaku.
Stanovao je u današnjoj Sarajevskoj ulici (koje li slučajnosti i za njega simbolike u nazivu ulice!) na broju 68. Kuća je mala, prizemna sa potkrovljem, u čije dvorište se ulazi kroz lijepo uređenu kapiju izrađenu od kovanog željeza. Prvo što posjetilac primijeti jeste činjenica da na kući nije urađena fasada te se na njoj ističe puna mala cigla, od koje je sagrađena, kao i u prizemlju dupli prozor sa rešetkama. Kada sam se kod starih Kiseljačana raspitivao za ovu tipičnu bosansku kuću s krovom na dvije vode, spomeuli su jedan njen, danas nepostojeći prozor u prizemlju koji se nazire na fasadi. Kažu, vlasnik kuće je za života imao lijepu i zgodnu suprugu pa je iz ljubomore, ne želeći da je viđaju prolaznici, zazidao prozor!
Stariji Kiseljačani poznavali su vlasnika kuće Mustafu Softića, ali malo kod od njih će se sjetiti da je vlasnik kuće, u kojoj je proveo pola svog života, bio gradonačelnik Sarajeva od 1942. do 1945. godine.
Novinarska znatiželja me jednog aprilskog dana 2018. godine odvela do te kuće u Sarajevskoj ulici. Uprkos činjenici što je bilo sunčano i toplo jutro, u dvorištu nisam nikoga našao. Na spratu s prozora susjedne kuće, udaljene desetak metara, posmatrala me starija žena, s kojom ću se upoznati, saznavši da se zove Luca Oroz, a kada sam joj spomenuo Mustafu Softića s radošću mi je kazala da je to bio dobar susjed, vrlo obrazovan čovjek za ono vrijeme i da je govorio nekoliko jezika. „Ja i moj pokojni suprug Jozo bili smo tada s Mustafom i njegovom suprugom Aišom najbliži susjedi i ovdje su se jedino nalazile te dvije kuće, a tek nešto dalje kuća u kojoj je gostiona „Veseli“. A vidite koliko je danas ovdje kuća i trgovina“, kaže Luca, te dodaje kako je sadašnji vlasnik kuće Juro Lalić koji je kupio i ovako uredio.
O porodici Softić Luca zna mnogo toga, pa će reći ne samo da nisu živi Mustafa i njegova supruga, nego i njihova djeca – sin Fuad i kćerka Azra. Posljednja želja Softića bila je da budu sahranjeni na sarajevskom groblju Bare, pa danas tamo i počivaju, ističe Luca.
Mnogi će se vjerovatno pitati: otkuda bivši sarajevski gradonačelnik Mustafa Softić u Kiseljaku?
I ja sam se to pitao, te sam znatiželjno prelistavo historijsku literaturu i guglao po Internetu, a uz pomoć prijatelja i poznanika, prikupio nekoliko dokumenata koji otkrivaju tajnu i daju odgovor.
Mustafa Softić potiče iz ugledne sarajevske porodice u kojoj je rođen 1898. godine. Nakon što je završio Šerijatsku gimnaziju, neko vrijeme radio je kao činovnik u sarajevskom Vakufu, a poslije prelazi u Gradsku štedionicu u Sarajevu. Baveći se pomalo i politikom te družeći s tadašnjim istaknutim muslimanskim intelektualcima, 1941. godine – osnivanjem Nezavisne države Hrvatske, kada BiH ulazi u njen sastav – Mustafa se pod prijetnjom odvođenja u logor Jasenovac, ako odbije ponuđenu funkciju gradonačelnika Sarajeva, nerado prihvatio te dužnosti. Na ovom položaju on će – istina čestim ucjenama vlasti i podnošenjem ostavke – ostati do 1945. godine. Nakon oslobođenja Jugoslavije, partizanski Vojni sud Komande grada Sarajeva proglasio ga je „narodnim neprijateljem“ te krivim i osudio na pet godina prisilnog rada i oduzimanje imovine. Poslije sedam i pol mjeseci provedenih na izdržavanju kazne u Zenici, pušten je na slobodu i vraća se u Kiseljak, gdje se do kraja života bavio poljoprivredom.
Ovako u najkraćem glasi njegova biografija, koja se (u skraćenoj verziji) može naći i na nekoliko internetskih sajtova. No, život Mustafe Softića je veoma sadržajniji i za širu javnost zanimljiviji od ovih nekoliko biografski fakata. Pečat cjelokupnom njegovom radnom vijeku dali su događaji iz Drugog svjetskog rata. Možda bi u arhivama grada Sarajeva malo toga ostalo zabilježeno da se 1976. godine Mustafa nije odlučio na 45 kartica teksta, poput neke vrste memoara, opisati taj svoj glavni period rada i življenja, maratonski ga naslovivši Potsjetnik i pouka članovima moje uže porodice, kao i drugim čestitim građanima do kojih dopru ovi moji retci, kako se ne bi, u trci za nepravičnim i nepoštenim ličnim bogaćenjem, ogriješili o Božje zakone i standarde časnog i poštenog ljudskog ponašanja.
Mada Potsjetnik mnogo šire opisuje ovu ličnost od onih sadržanih u samom naslovu, stiče se dojam da je više razloga bilo njegovom nastanku, od političkih progona, preko njegovog osjećaja ugroženosti i progonu muslimana u obje Jugoslavije i Nezavisnoj državi Hrvatskoj, pa do isticanja ličnih porodičnih, bolje rečeno bračnih obračuna. Ipak, preovladava dojam da je Mustafa Softić sve ovo napisao kao objašnjenje i vlastitu ispovijed o svom životu nakon što ga je u jednoj svađi supruga nazvala Luburićem, pa čak da je „i gori od Luburića“.
Sve ove svoje percepcije o vlastitom životu, pa političkom progonu u raznim režimima i ugroženosti kao pripadnika određene nacije i vjere, autor je Potsjetnik, više puta u različitim vremenima, slao najvišim republičkim, saveznim pa i međunarodnim institucijama, želeći ukazati na nepravdu koja je činjena, prvo njemu kao ličnosti, a onda muslimanskom narodu kome je pripadao.
Svoju ispovijest započinje od aprila 1941. godine kada je, slušajući Radio Zagreb, saznao da je proglašena Nezavisna država Hrvataska (NDH) kojoj je – bez pitanja njenih naroda – pripojena i Bosna i Hercegovina. Kao i većina službenika u tadašnjoj državi, i Mustafa Softić se odazvao pozivu i proglasu dr. Vlatka Mačeka, predsjednik Hrvatske seljačke stranke i potpredsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije te pristao da se pokori novoj ndh-zijskoj vlasti sarađujući s njom. Ipak, uvijek oprezan u svojim postupcima, pribojavao se ustaškog totalitarizma, posebno kao potencijalne opasnosti za „mir i sigurnost većine naroda u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini“. Zato se u tajnosti u Gradskoj štedionici, u kojoj je radio kao službenik, pridružio sastanku ondašnjih muslimanskih i srpskih uglednika, na kome je donosena rezolucija o nepriznavanju većine naroda priključenju BiH Nezavisnoj državi Hrvatskoj, te da će „Srbi, muslimani i Hrvati sporazumno uspostaviti privremenu vlast, koja će, dok se rat ne završi, upravljati ovim krajevima“. No, donosioci rezolucije ovu svoju odluku nisu realizovali jer je neko od učesnika sastanka o toj njihovoj namjeri obavijestio Pavelićevog opunomoćenika u Sarajevu. Odmah su neki od učesnika sastanka pogubljeni a drugi otpušteni iz državne službe, tvrdi u svom Potsjetniku Mustafa Softić, podastirući kao dokaz te tvrdnje dokument iz Arhiva Gradske štedionice (kasnije će se ta institucija zvati Privredna banka Sarajevo).
U svojim kazivanjima autor Potsjetnika navodi kako je te, 1941. godine počelo „nacionalno divljanje velikohrvata – ustaša protiv Jevreja, Srba pa i muslimana“, a uskoro i divljanje Srba – četnika nad muslimanima, a u oba slučaja kulminiralo zvjerskim ubistvima.
Kao reakcije na ta ustaška zlodjela muslimani Sarajeva su 12. oktobra 1941. godine ustaškim vlastima uputili Rezoluciju o osudi ovih zločina, jer je „sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti prestala da važi za veliki dio naroda ovih krajeva.“
Kako se među otpuštenim službenicima Gradske štedionice 1941. našao i Mustafa Softić, ustvrdio je da vlast prema njemu učinila nepravdu. (Kasnije će ga Upravni odbor Štedionice – prema aktu broj 384/43. od 29. novembra 1943. a na osnovu pravnog mišljenja apelacionog sudije Vida Krešića, zbog nezakonitih ranijih radnji – vratiti na posao uz repariranje oduzete mu penzije.) On se nakon otkaza povlači u Kiseljak na imanje koje je od svog oca naslijedila njegova supruga Aiša Hadžihasanović, gdje se – da bi preživio – na površini od oko hetar zemljišta bavio zemljoradnjom. Kako mu to nije dovoljno za život, počinje prodavati i pokućstvo.
Vlasti NDH ga ne ostavljaju na miru ni nakon toga. Već 17. jula 1942. godine, pod prijetnjom deportacije u koncentracioni logor Jasenovac, glavar Građanske uprave inženjer Ivica Perković primorao je Mustafu Softića da preuzme dužnost gradonačelnika Sarajeva. Smatrajući da će vlast pod njegovim teškim političkim zahtjevima ustuknuti i odustati od njegovog postavljenja za gradonačelnika, Mustafa joj postavlja dva uslova: da u oblasti ishrane Grada ima odriješene ruke i, drugo, da u Predsjedništvo Opštine, kao i u Gradsko vijeće, imenuje i Srbe u broju srazmjerno njihovoj brojnosti u gradu. Vlast je te uslove formalno prihvatila, ali u praksi ih je izigrala, pa je Mustafa već peti dan nakon stupanja na dužnost gradonačelnika podnio ostavku i demonstrativno napustio Sarajevo odlazeći u Kiseljak.
Odjek ove njegove ostavke je bio velik, u tolikoj mjeri da ga je 13. augusta na razgovor u Zagreb pozvao ministar unutrašnjih poslova dr. Andrija Artuković. No, umjesto Artukovića primio ga je potpredsjednik Vlade dr. Džafer Kulenović, upozoravajući ga na eventualne posljednice ostavke i mogućnosti da tada završi u logoru Jasenovac. Mustafa Softić se vraća u Sarajevo i ponovo sjeda u fotelju gradonačelnika, ali se istovremeno uspio izboriti da u vlast u Sarajevu ravnopravno uđu građani sve tri vjere: da ranije penzionisani predsjednik vrhovnog suda BiH dr. Milivoje Simić bude imenovan za potpredsjednika opštine Grada, Vid Krešić za apelacionog sudiju, te da određeni broj gradskih vijećnika bude iz sve tri vjere, kao i u Upravnom odboru Gradske štedionice. Odmah su proradile i ostale gradske institucije s ravnopravnom nacionalnom zastupljenošću uposlenika: Gradska opština, Gradska štedionica, Elektrana, Vodovod, Tramvaji, Plinara, Gradska špedicija i dr.
Uskoro, međutim, gradska ustaška vlast Mustafu Softića optužuje kao krivca prekomjerne zastupljenosti Srba u tim institucijama, te Velika župa traži smjenu nekih Srba namještenika u njima. Zbog toga, a i prijava i tužbi Ustaškog stožera, Mustafa Softić 24. jula 1943. godine podnosi drugu ostavku na dužnost gradonačelnika, a u znak solidarnosti to čine i oba njegova potpredsjednika. Ministarstvo unutrašnjih poslova, međutim, ne prihvata ove ostavke i gradonačelnik 7. augusta 1943. godine upućuje dr. Artukoviću u Zagreb akt objašnjavajući šire svoju ostavku. No, ni tada ostavka nije prihvaćena.
Pošto vlast nije prihvatila ni četvrtu Softićeve ostavke na dužnost gradonačelnika – uglavnom podnijete zbog sukoba sa ustaškom vlasti – on je tri dana prethodno o svojoj posljednjoj ostavci obavijestio Veliku župu kao prvopretpostavljenu vlast, a 27. marta 1944. godine „formalno predaje agende najstarijem činovniku Gradskog poglavarstva direktoru Magistrata Hinku Feriću, što su istovremeno učinili i Vid Krešić i dr. Milivoj Simić.
Na scenu tada stupa Okružni sud u Sarajevu koji pribavlja iskaze brojnih važnih osoba o njihovom mišljenju o radu gradonačelnika. Tako je inženjer arhitekture Emanuel Šamanak izjavio da je Mustafa Softić mnoge Srbe, otpuštene iz opštinske službe, vratio na posao, a da je istovremeno uskratio pomoć porodicama onih ljudi koji su se javili u SS-trupe, a familije otjerane u logore svesrdno pomagao. Osim gradonačelnika, i mnogi muslimani Sarajeva su se u tom periodu vladavine NDH pokazali kao hrabri štiteći srpski narod od ustaških progona.
Prema zapisima Musfate Softića, najteže razdoblje okupacije Sarajeva u NDH nastupilo je dolaskom u grad Maksa Luburića, koljača i krvnika, kada je u Sarajevo bilo, “sa svih strana opasano bodljikavom žicom, šančevima i bunkerima“, a vrhunac ustaških zločina desio se vješanjem na Marijin dvoru 55 nevinih rodoljuba, dok je Luburić najavio još krvavije zločine. Tada se gradonačelnik sastao sa stotinjak najuglednijih sarajevskih muslimana koji nastavljaju saradnju sa Narodnooslobodilačkim pokretom, objelodanivši istovremeno listu s imenima 240 osoba koje je Luburuć osudio na smrt vješanjem. Na tom popisu našlo se i ime sarajevskog gradonačelnika, kojeg je Vladimir Perić Valter – preko Ferida Kulenovića – upozorio da se odmah s porodicom skloni na sigurno mjesto budući da bi već naredne noći Mustafa Softić mogao biti likvidiran. O vjerodostojnosti ovih događaja gradonačelnik se poziva na iskaz dr. Zaima Šarca i Ferida Kulenovića i na sudski akt broj 150/45.
O sličnim upozorenjima u pomenutom dokumentu Mustafa Softić navodi i zavjeru četnika i njihovog Ravnogorskog pokreta o pokolju muslimana u istočnoj Bosni, što je gradonačelnika, u cilju prevencije, iniciralo da uspostavi saradnju sa NOP-om. O tome u dokumentu i nije nešto više napisano.
I nakon završetka Drugog svjetskog rata Mustafa Softić, kao vjernik privržen islamu, nastavlja političku aktivnost fokusirajući se na nešto drugačije teme. Ovaj put iz Kiseljaka promatra i analizira društvene prilike s aspekta položaja muslimana u Jugoslaviji, pa i u svijetu, prioritetno prateći stanje na Bliskom istoku i sukob tamošnjih muslimana sa Izraelom. Svoje analize i predstavke šalje najvišim republičkim i saveznim organima. Tako je 5. aprila 1956. godine predstavku uputio tadašnjem predsjedniku Narodne skupštine BiH Đuri Pucaru objašnjavajući mu svoju poziciju u vrijeme Drugog svjetskog rata i svoje imenovanje za gradonačelnika Sarajeva u vlasti NDH pod prijetnjom deportacije u logor Jasenovac ako odbije tu funkciju.
Predstavke šalje i visokim vjerskim službenicima, a 20. jula 1970. Huseinu ef. Đozi i Vrhovnom starješinstvu Islamske zajednice u Jugoslaviji o izvršenoj izraelsko-američkoj agresiji na islamski narod na Bliskom istoku, tražeći od Vrhovnog starješinstva, kao najvišeg organa Islamske zajednice, da u ime tri miliona muslimana u Jugoslaviji od Svemuslimanskog kongresa zatraži da hitno sazove vanredni kongres i osudi izraelsko-američku agresiju, te da Generalna skupština Ujedinjenih naroda Izrael i SAD proglasi agresorom, a da muslimanski narodi u svijetu provede kulturni i ekonomski bojkot SAD i izraela. Pošto su se i republički organi a i Islamska zajednica oglušili o njegov zahtjev, novim dopisom i sličnim prijedlogom 24. februara 1973. godine obratio se i predsjedniku Islamske republike Libije Moameru Gadafiju. Pošto ni od njega nije dobio odgovor, odlučio se da te godine sličnu predstavku uputi i predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu.
U toj predstavci Mustafa Softić ukazuje na činjenicu da su sarajevski muslimani od prvog dana okupacije Grada vodili borbu protiv okupatora i ustaša kako bi zaštitili progonjeni i obespravljeni i nezaštićeni narod. Potom iznosi svoj slučaj i položaj nakon izlaska sa robije kad je bio izložen neljudskim pogonima, poniženjima i diskrimininaciji, a da ni nakon njegovih upozorenja najviši republički organi ništa nisu poduzeli kako bi ga zaštitili. Od Tita je očekivao da posveti „očinsku brigu teško ugroženim muslimanima i njihovom integritetu u Jugoslaviji“. Ovo prije svega jer je – kako piše – u poslijeratnom periodu muslimanski narod „raznim preduzetim zakonskim radnjama veoma teško napadnut, uprkos međunarodnoj pravnoj obavezi Jugoslavije da zaštiti muslimansku vjersku manjinu“. Potom podsjeća kako su sarajevski muslimani u vrijeme okupacije u Gradu štitili Srbe od progona.
U Potsjetniku on ne piše o konačnoj sudbini ovog i drugih zahtjeva, ali se može pretpostaviti da ni ovaj put nije bilo reakcije na ovu njegovu predstavku, pa umjesto toga opisuje porodični „prljavi veš“ i sukob sa suprugom Aišom oko svoje ušteđevine.
Kako je sve to završilo, nejasno je iz Potsjetnika, ali je činjenica da – i pored upornosti Mustafe Softića, i u političkom i privatnom životu – nije imao nekog uspjeha. Bila je to, čini se, jedna bezuspješna avantura bivšeg gradonačelnika Sarajeva, koji je ovaj svijet napustio 1992. godine, vječno počivajući, uz svoju suprugu i djecu, na sarajevskim Barama-