Nakon što se prošle, 2017. godine svijet uzbudio razmišljajući o Reformaciji i Revoluciji te je obilježavao na različite načine petstogodišnjicu protestantske reformacije i stogodišnjicu Oktobarske revolucije – što je bilo uzbuđenje neviđeno još od prijeloma stoljećâ i tisućljećâ 2000. godine, odnosno obilježavanja dvije tisuće godina kršćanstva i/ili nove ere; uzbuđenje mnogo veće od onog 2014. (stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata) i 2015. (sedamdesetogodišnjica svršetka Drugog svjetskog rata) – moglo se pomisliti da se svijet umorio od obljetnica i njihova obilježavanja te da će na tom planu naredna, 2018. godina biti mirnija. Ali ništa od toga, jer premda ove godine neće biti tako okruglih godišnjica tako velikih događaja, 2018. godina nadmašuje 2017. godinu po broju raznoraznih važnih obljetnica i savršena je za „obljetničarenje“.
Istina, ljudima ne treba mnogo, naprosto vole slaviti ili na druge načine obilježavati neke događaje, bilo kakve događaje. Sve i kad nema pravog povoda, ljudi ga izmisle. Kada se u birtiji, u sitni sat, iscrpe svi razlozi za slavlje i održe se sve zdravice, još uvijek se može popiti jednu „putnu“, u čast rastanka, i nakon toga još jednom nazdraviti u čast sljedećeg susreta „na brzu ruku skupljenog društvanca“ (I. Slamnig). Važno je da postoji „dobar razlog“.
Obljetnice, okruglice i krtice
No zašto nam uopće trebaju „dobri“ ili „posebni razlozi“ da bismo se nečega prisjetili ili da bismo nešto u slavljeničkom tonu istaknuli? Nisu li takozvane godišnjice ili obljetnice – u odnosu na neumitno i hladnokrvno protjecanje vremena – samo umišljaj, zavaravanje, konstrukt, natezanje, pretjerivanje? Po čemu je to 963. obljetnica velikog raskola zapadne i istočne crkve manje važna od 500. obljetnice raskola koji je označio početak Reformacije? Po čemu je to 228. obljetnica Francuske revolucije manje važna od 100. obljetnice one Oktobarske? Naravno da su te „velike obljetnice“, prilikom kojih čovječanstvo kolektivno drhti u orgazmičkom grču, samo konstrukti i pretjerivanja, ali je i cijela ljudska povijest, Povijest kao takva, konstrukt i pretjerivanje. Kad je već sve konstrukt i pretjerivanje, onda težimo boljim konstruktima i većim pretjerivanjima. Moguće je da bi za zdravlje pojedinca i za zdravlje ljudskoga roda bilo bolje kada bismo svemu pristupali ravnomjerno, ovisno o vlastitom karakteru i općem kontekstu: jednako predano, jednako rezignirano, jednako aktivno, jednako lijeno. Ali ravnomjernost, znamo, često vodi u ravnodušnost, a ravnodušnost često u malodušnost. To se tiče i povijesti i Povijesti, tako da ljudskoj potrebi za obljetnicama treba pristupati, u najmanju ruku, s razumijevanjem, a po mogućnosti je i poticati, jer obljetnice su događaji i same po sebi, premda su vezane uz nešto prošlo; to su događaji iz kojih može proizaći nešto novo ako se ne svedu na (o)tužno komemoriranje. Obljetnice su prilika da u „bijedi našeg svagdanjeg života“ (A. B. Šimić) postignemo emfatično raspoloženje i ekstatičnu egzistenciju, kao u onoj pjesmi grupe ST!llness u kojoj Yuri poručuje: „Budi nam svjedok i zaviri u naš kutak, nama je svaki dan povijesni trenutak“.
Obilježavanje obljetnica jednim je dijelom, zasigurno, kompenzacija za nezadovoljstvo sivim ili mučnim životom u sadašnjosti: „jednom davno bilo je nečeg boljeg“ ili čak „jednom je nečega bilo“. No ne radi se samo o tome. Obilježavanje obljetnica također je izraz nade da je moguće načas zaustaviti protjecanje vremena, tj. uokviriti vrijeme kalendarom, historijom, poviješću. Obljetnice izražavaju vjeru da povijest ima neku logiku koju mi možemo otkriti i da sve ima svoj razlog, neki eksplozivan početak, a možda i neki spektakularan kraj. Što je okruglija obljetnica, to je eksplozivniji i spektakularniji njezin učinak na našu povijesnu svijest. Ako je imamo, dakako. A to danas, pogotovo u generacijama rođenim i odraslim u globalnom digitalnom društvu nakon kraja (ili krajeva) povijesti, više nije samorazumljivo. Povijesna svijest, pa i prosta sposobnost snalaženja na vremenskoj lenti, polako nestaje, postaje zastarjelom, kao i učitelji koji na tome još uvijek inzistiraju. Sve dominantnija istoprostornost i istovremenost, gdje, nakon jednog klika, u recycle binu, u ropotarnici povijesti, na đubrištu historije, završava sve što se ikada dogodilo i što bi se ikad moglo dogoditi (prije tisuću godina ili jučer, sutra ili za tisuću godina, svejedno), implicira da je sve podjednako prisutno i važno tako da ništa više nije prisutno i važno. Zato su obljetnice „dobre“ ili „posebne prilike“ da se osvijesti prastara mudrost da se bez refleksivnog osvrtanja na prošlost čovjek ne može snaći u sadašnjosti, odnosno da bez povijesne svijesti nema ni budućnosne (tj. na budućnost usmjerene) svijesti, a time ni mogućnosti bolje budućnosti.
Što se, pak, tiče „okruglosti“ obljetnica, tu zaključak o „konstruiranosti“ i „pretjeranosti“, dakle, krajnjoj arbitrarnosti obljetnica također vrijedi, a možda se i potencira. Jer: zašto se unutar prvih sto godina nakon nekog događaja obilježava, osim prve, svaka deseta ili čak svaka peta godina, a nakon stote godine računaju se kao važne uglavnom „zaista okrugle“ godišnjice, stopedeseta, dvjestota, petstota, tisućita, i tako dalje? Preduboko bismo išli kada bismo ovdje dešifrirali mistiku i estetiku brojeva te njihovu ulogu u našoj (povijesnoj) svijesti. Dovoljno je ustvrditi ovo: (povijesna) svijest uvijek traži oslonac, koliko-toliko čvrstu točku s koje će moći sagledati i „odvaliti“ ono prošlo, kako bi se manje-više rasterećena mogla uputiti prema onom budućem. U protoku vremena vidljivije je i važnije ono što je bliže. Što smo od nekog događaja vremenski udaljeniji, to više nebitnih informacija otpada s njega i sve je je jasnija njegova suština, među ostalim i zato što se u međuvremenu uočava sve više bitnih implikacija nekog događaja. Ako ništa drugo, „okruglost“ obljetnica pojačava onaj efekt koji smo utvrdili vezano za obljetnice općenito. Ali u tome je, također, prisutna nada da je – nakon što temporalno-mistički prijeđemo temporalno-imaginarnu granicu od pet, deset, dvadeset i pet, pedeset, sto ili tisuću godina – moguća radikalna promjena i novi početak. Nešto smo, kao, zaključili, obilježili kao zaključeno, tako da sada možemo dalje, ne baš sasvim ispočetka, jer tragovi prošlosti su neizbrisivi, ali ipak drugačije – svježiji, bolji i pametniji negoli smo bili prije.
Dakako, nitko (ili barem nitko razuman) ne smatra da je protestantska reformacija bila važnija 2017. godine negoli 2016. ili 2018. godine. Isto tako, nitko (ili barem nitko razuman) ne smatra da je za misao Karla Marxa te dugu i krivudavu povijest marksizma bilo presudno to što se Marx rodio baš 1818., a ne 1817. ili 1819. godine. Ono što obilježavamo kad obilježavamo godišnjice nije samo ono što je prisutno u samim tim događajima nego i ono što mi današnji iščitavamo iz tih događaja i njihovih posljedica, odnosno povijesnog razvoja, dakle, ono što mi današnji u njih, na određeni način iščitane, učitavamo. Naime, ti „povijesni događaji“ koje smatramo „važnima“ i „prijelomnima“ nikad nisu locirani u jednoj vremensko-prostornoj točki. Obilježavani događaji zapravo i nisu događaji, nego su procesi ili dinamička polja; oni nisu mrtvi povijesni atomi, nego su živi dijelovi povijesnog organizma.
Obljetnice su kao krtičnjaci. Kada istražujemo egzistenciju krtica i njihov svijet, naša se pažnja prvenstveno usmjerava na krtičnjake, ali znamo da to nije sve, nego je to samo ono što je najvidljivije i od čega možemo istraživati dalje, ako smo uopće zainteresirani za krtice. Pomnije istraživanje krtičnjaka otkriva nam skrivene hodnike i legla, krtice i druga bića koja u njima prebivaju, potvrđuje nam traženo i dovodi nas do neočekivanih otkrića.
Samoskrivljena (ne)zrelost
Poseban slučaj „obljetničarenja“ je obilježavanje stjecanja punoljetnosti. Kako kod nas, tako i u većini svjetskih kultura i zemalja – usprkos općoj težnji za „okruglošću“ brojeva koje valja slavljenički obilježavati – radi se o „ćoškastoj“ osamnaestoj godini. Osamnaestu godinu nekog tinejdžera izuzetno važnom smatraju i slave ne samo dotična osoba i njezini roditelji, rodbina i prijatelji nego i društvo i država. Premda famozna „osamnaesta“ ima i sasvim konkretne posljedice za klince, jer se tada blagoslovom države stječu radna, biračka, konzumentska, seksualna i druga prava, ova sekularna bar micva nije samo administrativno-birokratska činjenica nego prožima i kolektivni imaginarij koji dubinski utječe na individualnu autopercepciju i percepciju individua od strane drugih. Smatra se da osobe tada zaista postaju „punoljetne“ u tom smislu da postaju „svoje“, dakle, zrele, nezavisne, samostalne, autonomne, slobodne. U srazu realnog i simboličkog, trebamo se zapitati: je li tome zaista tako i što „punoljetnost“ zaista znači? Ostavimo po strani one koji, zbog nesretnih životnih okolnosti, „prerano sazriju“ (primjerice, rumunjsku „djecu iz kanalizacije“ ili kongoansku djecu-ratnike) jer oni su globalno, bez obzira na velike brojeve i zastrašujuće individualne sudbine, još uvijek „statistički incident“. U našim je okolnostima „statistički značajniji“ fenomen naizgled samostalnih, a zapravo „nedozrelih“ samaca koji i u svojim tridesetima još žive s roditeljima, kao i starinski fenomen „proširenih obitelji“ u kojima se generacije rađaju, žive i umiru u „nezrelosti“ prouzročenoj gerontokratskim patrijarhatom ili matrijarhatom. U takvoj kulturi i takvom društvu, koji su uvijek podgrađeni odgovarajućim ekonomskim i političkim mehanizmima, činjenica da netko formalno-zakonski postaje punoljetan faktično-sadržajno ne znači još ništa. Sazrijevanje i punoljetnost nisu samo stvar „okolnosti“, „danosti“ i „sudbine“ nego i stvar izbora, upravo izraz i dokaz slobode. Ukratko, čovjek sâm bira hoće li biti „svoj“, punoljetan, zreo, nezavisan, samostalan, autonoman, slobodan.
Kratki, ali utjecajni spis „Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?“ (1784.) Immanuela Kanta može se čitati i kao dobar traktat o punoljetnosti i zrelosti, te s time povezanoj slobodi i izboru, jer Kantovi se zaključci tiču podjednako „punoljetnosti“ individua (osoba) i kolektiva (zajednica, društava, čovječanstva). Jeste li punoljetni, zreli? Pročitajte tu raspravu, izmjerite se prema Kantovim kriterijima, pa onda odgovorite na postavljeno pitanje.
Ovdje, ipak, nije namjera raspravljati o individualnoj punoljetnosti i zrelosti. Ono na što bi nas Kant mogao i trebao navesti jest sljedeće: naše mlado 21. stoljeće i naš mladi milenij ove godine navršavaju osamnaest godina, a s obzirom na psiho-emotivnu, kulturnu, socijalnu i političku važnost osamnaeste godine, uz malo metaforičkog truda, može se konstatirati da stoljeće i milenij time postaju punoljetni. No postaju li i zreli? Točnije rečeno: postajemo li mi zreli u tom stoljeću i mileniju, kao građani ove društvene zajednice u kojoj živimo, kao građani svijeta, kao ljudi, kao čovječanstvo? Jesmo li nešto naučili u proteklih osamnaest godina, nakon što smo se izlegli iz traumatične utrobe dvadesetog stoljeća i prohodali dugoočekivanom budućnošću: „dvadeset i prvim stoljećem“ o kojemu se, s toliko neobuzdane nade i strogih zahtjeva, govorilo i pisalo najmanje pedeset godina prije početka 21. stoljeća, znanstveno-fantastički, kulturološki, filozofski, teološki, sociološki, politički i na druge načine? Sudeći prema Kantu, ne samo da smo i dalje nepunoljetni nego smo još i sami krivi za to.
Kant se, naime, u ovom svom spisu posvećuje konceptu i projektu prosvjetiteljstva (koje je tada, krajem 18. stoljeća, bilo još „mlado i ludo“) te na samome početku teksta nudi – kasnije razmatranu i kritiziranu, ali do danas neosporenu – definiciju prosvjetiteljstva, razjašnjenje prosvjetiteljstva kao ideje, kao kulturnog, društvenog i političkog pokreta, te kao tradicije i paradigme:
„Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti. Nepunoljetnost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekoga drugog. Ta nepunoljetnost je samoskrivljena onda kad njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. – Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom! – to je, dakle, lozinka prosvjetiteljstva. Lijenost i kukavičluk su uzroci zbog kojih tako veliki dio ljudi, premda ih je priroda odavno oslobodila od tuđeg upravljanja (…), ipak dragovoljno do kraja života ostaje nepunoljetan i zbog kojih drugima biva sasvim lako nametnuti im se za njihove skrbnike. Vrlo je udobno biti nepunoljetan. Ako imam knjigu koja misli umjesto mene, dušebrižnika koji umjesto mene ima savjest, liječnika koji mi propisuje dijetu, itd., onda, zacijelo, nije potrebno da se sam trudim. Nema potrebe da mislim kad mogu samo platiti; netko drugi će već za mene poduzeti mrski posao. (…) Svakom pojedincu je, dakle, teško izvući se iz nepunoljetnosti koja je gotovo postala njegova priroda. On ju je čak zavolio i nije sada stvarno sposoban služiti se vlastitim razumom jer mu nikada nije bilo dozvoljeno učiniti taj pokušaj. Pravila i formule, ta mehanička oruđa umne upotrebe, ili štoviše zloupotrebe njegove prirodne obdarenosti, jesu okovi neprestane nepunoljetnosti.“
„Prosvjetiteljstvo“, koje bi, prema Kantu, trebalo nadvladati ovu „nepunoljetnost“, kao svoj cilj, ali – dijalektički gledano – i kao svoje počelo, ima slobodu, slobodu kao svijest o slobodi i slobodu kao proces oslobođenja, oboje sagledano u povijesnoj perspektivi, na napetoj žici između prošlog i budućeg. Kant kaže:
„Ovom prosvjetiteljstvu nije ništa potrebno doli sloboda, i to ona koja je najmanje štetna od svega onoga što se uopće može zvati slobodom, naime: da se od vlastitog uma u svim stvarima načini javna upotreba.“
„Javnu upotrebu uma“ možemo uzeti i kao projekciju krajnje svrhe znanstvenog istraživanja i obrazovanja, i kao opis uloge intelektualaca u društvu, i kao objašnjenje često nejasnog izraza „aktivno građanstvo“. „Javna upotreba uma“ je i individualno-etički i socijalno-politički imperativ. „Javna upotreba uma“, uz određenu odlučnost i hrabrost, podrazumijeva i elementarno kritičko mišljenje, ali ne kao praznu frazu i popularni ideologem neoliberalnog obrazovanja nego kao istinsku, radikalnu i kontinuiranu kritiku – „nepoštednu kritiku svega postojećeg“ (G. Petrović).
Prepreke kritičkom mišljenju i javnoj upotrebi uma, dakle, prepreke slobodi, postavljale su se jednako u Kantovo vrijeme kao i danas. Čitajući Kanta koji, potkraj 18. stoljeća, kaže: „A sada sa svih strana čujem poziv: Ne razmišljajte! Časnik kaže: Ne razmišljajte, već vježbajte! Poreznik: Ne razmišljajte, nego plaćajte! Svećenik kaže: Ne razmišljajte, nego vjerujte. (…) Posvuda ovdje postoji ograničenje slobode“, početkom 21. stoljeća možemo se samo deprimirati jer nije se mnogo toga promijenilo u dvjesto i kusur godina. Kantove „časnike“, „poreznike“ i „svećenike“ u istoj represivnoj ulozi nalazimo u današnjoj vojsci, policiji, politici, bankarstvu, biznisu, crkvi, obrazovanju i medijima. Ipak, određenu nadu ulijeva to što su 19. stoljeće i 20. stoljeće bili stoljeća intenzivne borbe za punoljetnost/zrelost čovječanstva, prvenstveno klasâ tlačenih po ovoj ili onoj osnovi. Novija povijest čovječanstva (pri čemu mislim na razdoblje od Francuske revolucije, 1789., do danas) obilovala je protestima protiv nezadovoljavajućeg stanja, vizijama drugačijeg i boljeg, te intelektualnim i socijalno-političkim borbama za to drugačije i bolje – manje ili više uspješnima. Ali kako stvari stoje danas, 2018. godine?
2018.: perspektive retrospektive
Jesmo li 2018. godine slobodniji ili neslobodniji, zreliji ili nezreliji, bolji ili lošiji od onih (ili onih nas) iz 1818., 1918., 1968. i 2008.? Time bismo se mogli i trebali pozabaviti 2018. godine, ako se nismo posve prepustili struji vremena u kojoj bi svaki dan bio za sebe, bez prošlosti i budućnosti, i u kojoj bi svaki čovjek bio za sebe, bez predakâ i nasljednikâ, tako da ni čovječanstvo kao zajednica, ni povijest kao njegova pozornica više ne bi postojali ili barem ne bi imali smisla.
A koji bi nas to događaji-krtičnjaci mogli ponukati na refleksivno, kritičko i budućnosno sagledavanje prošloga i sadašnjega, „onoga“ i „ovoga“, „njih“ i „nas“? Prije svega oni događaji koji tokom ove „obljetničke godine“ neće biti u prvom planu, na koje će možda tek rijetki „obljetničari“ skrenuti pažnju, jer ritam povijesti udaraju „veliki događaji“, ali se povijesna melodija i mogućnost improvizacije razvijaju tek uključivanjem manje poznatih ili nepoznatih događaja te slučajno zanemarenih ili namjerno potisnutih strana „velikih događaja“, kao i implikacija koje iz njih nisu izvedene. U svakom slučaju, datumi koji će isplivavati kad budemo unatrag, od 2018., brojili pet, deset, dvadeset i pet, pedeset, sto i više godina, trebaju biti pomnije istraženi.
Moj subjektivni kriterij, koji kandidiram i za objektivni kriterij, jest pitanje: koji su događaji – bez obzira na njihove učinke u „real-timeu“ i njihovo uvažavanje u historiografijsko-kulturologijskom „mainstreamu“ – s povijesne distance gledajući, sudjelovali u nastanku „velikih događaja“, doprinosili
velikim potresima, dalekosežnim pomacima, radikalnim promjenama ili revolucijama, kako u politici i društvu, tako i u umjetnosti i kulturi? Dodatni kriterij jest pitanje: koji su događaji mogli usmjeriti povijest u drugom pravcu, ali nisu ostvarili neposredan učinak te su u međuvremenu „pali u zastaru“? Naposljetku, imajući u vidu prethodna dva kriterija, može se postaviti i sljedeće pitanje o „događajnosti“ određenih događaja: koliko su oni i na koji način doprinijeli oblikovanju koncepata s kojima danas baratamo kao da nemaju svoju povijest te se, baš zbog toga, zaplićemo u nerazrješive povijesne čvorove?
Prilično kaotično, ali ipak u kronološkom redu, navodim neke obljetnice, od kojih bi svaka zasluživala poseban osvrt, a poneka i posebnu knjigu: 210. obljetnica ukidanja Dubrovačke republike; 200. obljetnica Hegelovog nastupnog predavanja u Berlinu i rođenja Karla Marxa; 170. obljetnica objavljivanja Manifesta Komunističke partije i revolucionarne „1848.“; 160. obljetnica objavljivanja spisa Muško zdravlje i vježbanje Walta Whitmana; 150. obljetnica osnivanja Međunarodne alijanse socijalne demokracije i govora Johna Stuarta Milla o smrtnoj kazni; 120. obljetnica rođenja Antuna Branka Šimića; 100. obljetnica antiboljševičke „Treće ruske revolucije“, svršetka Velikog rata, formiranja „Jugoslavije“, objavljivanja Dadaističkog manifesta, knjigâ Predloženi putovi k slobodi Bertranda Russella i Duh utopije Ernsta Blocha te rođenja Louisa Althussera; 90. obljetnica rođenja Karlheinza Stockhausena i Gustava Gutiérreza; 80. obljetnica „Kristalne noći“, smrti Edmunda Husserla te objavljivanja knjigâ Kataloniji u čast Georgea Orwella i Tri gvineje Virginije Woolf; 70. obljetnica „Titovog ne Staljinu“ i 65. obljetnica smrti Josifa Visarionoviča Staljina; 50. obljetnica revolucionarne „1968.“, objavljivanja knjige Pedagogija potlačenih Paula Freirea te tzv. Bijelog albuma The Beatles i filma Odiseja u svemiru 2001. Stanleyja Kubricka; 40. obljetnica objavljivanja albuma Die Mensch-Maschine Kraftwerka i singla Lepi in prazni Pankrta; 30. obljetnica performansa Ljubavnici Marine Abramović i Ulaya te objavljivanja knjige Bitak i događaj Alaina Badioua; 20. obljetnica smrti Carlosa Castanede, Akira Kurosawe i Franka Sinatre, izborne pobjede Huga Cháveza u Venezueli te diskusije o aktivizmu i civilnom društvu na stranicama Arkzina; 15. obljetnica početka rata u Iraku i globalnog pokreta protiv (tog) rata; 10. obljetnica studentskog pokreta u Hrvatskoj, koji je kulminirao u „Blokadi“ 2009. godine; te 5. obljetnica ulaska Europske unije u Hrvatsku. Tu su i događaji koje bi mogli obljetnički naglasiti oni kojima je stalo do Bosne i Hercegovine kao jedne od najzeznutijih zemalja u ovom dijelu svijeta i do bioetike kao jednog od najživahnijih polja u suvremenoj znanosti i obrazovanju. Za Bosnu i Hercegovinu: 5. obljetnica „JMBG-protestâ“ te 10. obljetnica objavljivanja albumâ Firma ilegal Dubioza kolektiva i Mrtvi su mrtvi Damira Avdića. Za bioetiku: 20. obljetnica prvog većeg i međunarodnog bioetičkog skupa u Hrvatskoj, Izazovi bioetike; 25. obljetnica smrti židovsko-njemačko-američkog filozofa i bioetičara Hansa Jonasa; 30. obljetnica objavljivanja knjige Globalna bioetika „oca bioetike“ Vana Rensselaera Pottera; 40. obljetnica objavljivanja Enciklopedije bioetike; te 80. obljetnica rođenja našeg pravnika i bioetičara Nikole Viskovića. Naravno, navedeni se popis može proširivati i sužavati u raznim smjerovima.
Meditiranje o povijesti kao imperativ
Ono na što sam ovdje želio upozoriti jest da – i ove 2018. godine i inače – treba s jednakom koncentracijom proučavati i „ovjerenu“ povijest koja se nudi u školskim udžbenicima, enciklopedijama i sličnim knjigama ili u „TV kalendaru“ Hrvatske televizije ili u drugim manje-više kontroliranim medijima poput Wikipedije, kao i „alternativnu povijest“. „Alternativna povijest“ nije, pak, sinonim za proskribirani „povijesni revizionizam“, tj. za puko prebacivanje pisane povijesti iz jednog u drugi ideološki ključ, nego nastojanje da se ispiše što potpunija povijest. S jedne strane, „alternativna povijest“ znači otkrivanje i uključivanje onoga što je pod pritiskom „službene povijesti“, odnosno „službenih interpretacija“ povijesti, bilo zanemareno, potisnuto i skriveno, a s druge strane znači spekuliranje na tragu pitanja „što bi bilo da je bilo“: na temelju vjerodostojnih dokumenata imaginiranu povijest raznih promašaja i neiskorištenih šansi. Ni ovo potonje nije nevažno i bezvrijedno. To također doprinosi gimnastici povijesne svijesti.
Spomenuti Immanuel Kant, u svom spisu „Nagađanja o početku povijesti čovječanstva“ (1786.), kaže: „Upletati nagađanje u tijek povijesti kako bi se popunile praznine u vijestima svakako je dopušteno jer ono što je prethodilo – kao daleki uzrok, i ono što je slijedilo – kao posljedica, pruža dosta siguran putokaz za otkrivanje srednjih uzroka i za objašnjenje prijelaza.“ No u tome, kako Kant sugerira, treba biti oprezan jer „povijest koja bi bila izgrađena jedino na nagađanjima ne bi se mogla uzeti kao nešto mnogo bolje od nacrta za roman. Pa tako se ne bi mogla nazvati povijesnim nagađanjem, već izmišljotinom.“ S obzirom na to, alternativnopovijesna nagađanja koja ja sugeriram nisu, Kantovim riječima, samo „šetnja koju je mašta u pratnji uma dopustila sebi za razonodu i okrepljenje duše“, nego doprinose i „onoj povijesti koja se o istim događanjima izlaže kao prava, vjerodostojna vijest“.
Kako god bilo, s obzirom na kvantitetu i kvalitetu neskrivenih i skrivenih „povijesnih događaja“ koje se, u njihovoj „historijskoj okruglosti“, može obilježavati ove godine, 2018. je dobra godina za meditiranje o povijesti. Kao u duhovnim meditacijama, i ovo meditiranje o povijesti ovisi o mnoštvu faktora (okolina, položaj, svjetonazorski horizont, preduvjerenja, znanje, koncentracija, raspoloženje, svrha, cilj), a ishod mu je neizvjestan. Ali tko ima povijesnu svijest i tko se osjeća, kantovski, dužnim da je koristi – ne pita za uspjeh. Meditacije o povijesti naša su dužnost, jednako kao i budućnosne projekcije, a ako nam treba poticajâ za to, u ovoj, 2018. godini poticaja ima i više nego što jedna prosječna povijesno-budućnosna svijest može bez znatnijih posljedica podnijeti. Tim više što preliminarni zaključak takvih refleksija ne ispunjava optimizmom: u punoljetnom stoljeću i mileniju manje smo zreli nego prije pedeset, sto ili dvjesto godina. I sami smo krivi za to.
Osamnaesta – godina samoskrivljene nepunoljetnosti
Nakon što se prošle, 2017. godine svijet uzbudio razmišljajući o Reformaciji i Revoluciji te je obilježavao na različite načine petstogodišnjicu protestantske reformacije i stogodišnjicu Oktobarske revolucije – što je bilo uzbuđenje neviđeno još od prijeloma stoljećâ i tisućljećâ 2000. godine, odnosno obilježavanja dvije tisuće godina kršćanstva i/ili nove ere; uzbuđenje mnogo veće od onog 2014. (stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata) i 2015. (sedamdesetogodišnjica svršetka Drugog svjetskog rata) – moglo se pomisliti da se svijet umorio od obljetnica i njihova obilježavanja te da će na tom planu naredna, 2018. godina biti mirnija. Ali ništa od toga, jer premda ove godine neće biti tako okruglih godišnjica tako velikih događaja, 2018. godina nadmašuje 2017. godinu po broju raznoraznih važnih obljetnica i savršena je za „obljetničarenje“.
Istina, ljudima ne treba mnogo, naprosto vole slaviti ili na druge načine obilježavati neke događaje, bilo kakve događaje. Sve i kad nema pravog povoda, ljudi ga izmisle. Kada se u birtiji, u sitni sat, iscrpe svi razlozi za slavlje i održe se sve zdravice, još uvijek se može popiti jednu „putnu“, u čast rastanka, i nakon toga još jednom nazdraviti u čast sljedećeg susreta „na brzu ruku skupljenog društvanca“ (I. Slamnig). Važno je da postoji „dobar razlog“.
Obljetnice, okruglice i krtice
No zašto nam uopće trebaju „dobri“ ili „posebni razlozi“ da bismo se nečega prisjetili ili da bismo nešto u slavljeničkom tonu istaknuli? Nisu li takozvane godišnjice ili obljetnice – u odnosu na neumitno i hladnokrvno protjecanje vremena – samo umišljaj, zavaravanje, konstrukt, natezanje, pretjerivanje? Po čemu je to 963. obljetnica velikog raskola zapadne i istočne crkve manje važna od 500. obljetnice raskola koji je označio početak Reformacije? Po čemu je to 228. obljetnica Francuske revolucije manje važna od 100. obljetnice one Oktobarske? Naravno da su te „velike obljetnice“, prilikom kojih čovječanstvo kolektivno drhti u orgazmičkom grču, samo konstrukti i pretjerivanja, ali je i cijela ljudska povijest, Povijest kao takva, konstrukt i pretjerivanje. Kad je već sve konstrukt i pretjerivanje, onda težimo boljim konstruktima i većim pretjerivanjima. Moguće je da bi za zdravlje pojedinca i za zdravlje ljudskoga roda bilo bolje kada bismo svemu pristupali ravnomjerno, ovisno o vlastitom karakteru i općem kontekstu: jednako predano, jednako rezignirano, jednako aktivno, jednako lijeno. Ali ravnomjernost, znamo, često vodi u ravnodušnost, a ravnodušnost često u malodušnost. To se tiče i povijesti i Povijesti, tako da ljudskoj potrebi za obljetnicama treba pristupati, u najmanju ruku, s razumijevanjem, a po mogućnosti je i poticati, jer obljetnice su događaji i same po sebi, premda su vezane uz nešto prošlo; to su događaji iz kojih može proizaći nešto novo ako se ne svedu na (o)tužno komemoriranje. Obljetnice su prilika da u „bijedi našeg svagdanjeg života“ (A. B. Šimić) postignemo emfatično raspoloženje i ekstatičnu egzistenciju, kao u onoj pjesmi grupe ST!llness u kojoj Yuri poručuje: „Budi nam svjedok i zaviri u naš kutak, nama je svaki dan povijesni trenutak“.
Obilježavanje obljetnica jednim je dijelom, zasigurno, kompenzacija za nezadovoljstvo sivim ili mučnim životom u sadašnjosti: „jednom davno bilo je nečeg boljeg“ ili čak „jednom je nečega bilo“. No ne radi se samo o tome. Obilježavanje obljetnica također je izraz nade da je moguće načas zaustaviti protjecanje vremena, tj. uokviriti vrijeme kalendarom, historijom, poviješću. Obljetnice izražavaju vjeru da povijest ima neku logiku koju mi možemo otkriti i da sve ima svoj razlog, neki eksplozivan početak, a možda i neki spektakularan kraj. Što je okruglija obljetnica, to je eksplozivniji i spektakularniji njezin učinak na našu povijesnu svijest. Ako je imamo, dakako. A to danas, pogotovo u generacijama rođenim i odraslim u globalnom digitalnom društvu nakon kraja (ili krajeva) povijesti, više nije samorazumljivo. Povijesna svijest, pa i prosta sposobnost snalaženja na vremenskoj lenti, polako nestaje, postaje zastarjelom, kao i učitelji koji na tome još uvijek inzistiraju. Sve dominantnija istoprostornost i istovremenost, gdje, nakon jednog klika, u recycle binu, u ropotarnici povijesti, na đubrištu historije, završava sve što se ikada dogodilo i što bi se ikad moglo dogoditi (prije tisuću godina ili jučer, sutra ili za tisuću godina, svejedno), implicira da je sve podjednako prisutno i važno tako da ništa više nije prisutno i važno. Zato su obljetnice „dobre“ ili „posebne prilike“ da se osvijesti prastara mudrost da se bez refleksivnog osvrtanja na prošlost čovjek ne može snaći u sadašnjosti, odnosno da bez povijesne svijesti nema ni budućnosne (tj. na budućnost usmjerene) svijesti, a time ni mogućnosti bolje budućnosti.
Što se, pak, tiče „okruglosti“ obljetnica, tu zaključak o „konstruiranosti“ i „pretjeranosti“, dakle, krajnjoj arbitrarnosti obljetnica također vrijedi, a možda se i potencira. Jer: zašto se unutar prvih sto godina nakon nekog događaja obilježava, osim prve, svaka deseta ili čak svaka peta godina, a nakon stote godine računaju se kao važne uglavnom „zaista okrugle“ godišnjice, stopedeseta, dvjestota, petstota, tisućita, i tako dalje? Preduboko bismo išli kada bismo ovdje dešifrirali mistiku i estetiku brojeva te njihovu ulogu u našoj (povijesnoj) svijesti. Dovoljno je ustvrditi ovo: (povijesna) svijest uvijek traži oslonac, koliko-toliko čvrstu točku s koje će moći sagledati i „odvaliti“ ono prošlo, kako bi se manje-više rasterećena mogla uputiti prema onom budućem. U protoku vremena vidljivije je i važnije ono što je bliže. Što smo od nekog događaja vremenski udaljeniji, to više nebitnih informacija otpada s njega i sve je je jasnija njegova suština, među ostalim i zato što se u međuvremenu uočava sve više bitnih implikacija nekog događaja. Ako ništa drugo, „okruglost“ obljetnica pojačava onaj efekt koji smo utvrdili vezano za obljetnice općenito. Ali u tome je, također, prisutna nada da je – nakon što temporalno-mistički prijeđemo temporalno-imaginarnu granicu od pet, deset, dvadeset i pet, pedeset, sto ili tisuću godina – moguća radikalna promjena i novi početak. Nešto smo, kao, zaključili, obilježili kao zaključeno, tako da sada možemo dalje, ne baš sasvim ispočetka, jer tragovi prošlosti su neizbrisivi, ali ipak drugačije – svježiji, bolji i pametniji negoli smo bili prije.
Dakako, nitko (ili barem nitko razuman) ne smatra da je protestantska reformacija bila važnija 2017. godine negoli 2016. ili 2018. godine. Isto tako, nitko (ili barem nitko razuman) ne smatra da je za misao Karla Marxa te dugu i krivudavu povijest marksizma bilo presudno to što se Marx rodio baš 1818., a ne 1817. ili 1819. godine. Ono što obilježavamo kad obilježavamo godišnjice nije samo ono što je prisutno u samim tim događajima nego i ono što mi današnji iščitavamo iz tih događaja i njihovih posljedica, odnosno povijesnog razvoja, dakle, ono što mi današnji u njih, na određeni način iščitane, učitavamo. Naime, ti „povijesni događaji“ koje smatramo „važnima“ i „prijelomnima“ nikad nisu locirani u jednoj vremensko-prostornoj točki. Obilježavani događaji zapravo i nisu događaji, nego su procesi ili dinamička polja; oni nisu mrtvi povijesni atomi, nego su živi dijelovi povijesnog organizma.
Obljetnice su kao krtičnjaci. Kada istražujemo egzistenciju krtica i njihov svijet, naša se pažnja prvenstveno usmjerava na krtičnjake, ali znamo da to nije sve, nego je to samo ono što je najvidljivije i od čega možemo istraživati dalje, ako smo uopće zainteresirani za krtice. Pomnije istraživanje krtičnjaka otkriva nam skrivene hodnike i legla, krtice i druga bića koja u njima prebivaju, potvrđuje nam traženo i dovodi nas do neočekivanih otkrića.
Samoskrivljena (ne)zrelost
Poseban slučaj „obljetničarenja“ je obilježavanje stjecanja punoljetnosti. Kako kod nas, tako i u većini svjetskih kultura i zemalja – usprkos općoj težnji za „okruglošću“ brojeva koje valja slavljenički obilježavati – radi se o „ćoškastoj“ osamnaestoj godini. Osamnaestu godinu nekog tinejdžera izuzetno važnom smatraju i slave ne samo dotična osoba i njezini roditelji, rodbina i prijatelji nego i društvo i država. Premda famozna „osamnaesta“ ima i sasvim konkretne posljedice za klince, jer se tada blagoslovom države stječu radna, biračka, konzumentska, seksualna i druga prava, ova sekularna bar micva nije samo administrativno-birokratska činjenica nego prožima i kolektivni imaginarij koji dubinski utječe na individualnu autopercepciju i percepciju individua od strane drugih. Smatra se da osobe tada zaista postaju „punoljetne“ u tom smislu da postaju „svoje“, dakle, zrele, nezavisne, samostalne, autonomne, slobodne. U srazu realnog i simboličkog, trebamo se zapitati: je li tome zaista tako i što „punoljetnost“ zaista znači? Ostavimo po strani one koji, zbog nesretnih životnih okolnosti, „prerano sazriju“ (primjerice, rumunjsku „djecu iz kanalizacije“ ili kongoansku djecu-ratnike) jer oni su globalno, bez obzira na velike brojeve i zastrašujuće individualne sudbine, još uvijek „statistički incident“. U našim je okolnostima „statistički značajniji“ fenomen naizgled samostalnih, a zapravo „nedozrelih“ samaca koji i u svojim tridesetima još žive s roditeljima, kao i starinski fenomen „proširenih obitelji“ u kojima se generacije rađaju, žive i umiru u „nezrelosti“ prouzročenoj gerontokratskim patrijarhatom ili matrijarhatom. U takvoj kulturi i takvom društvu, koji su uvijek podgrađeni odgovarajućim ekonomskim i političkim mehanizmima, činjenica da netko formalno-zakonski postaje punoljetan faktično-sadržajno ne znači još ništa. Sazrijevanje i punoljetnost nisu samo stvar „okolnosti“, „danosti“ i „sudbine“ nego i stvar izbora, upravo izraz i dokaz slobode. Ukratko, čovjek sâm bira hoće li biti „svoj“, punoljetan, zreo, nezavisan, samostalan, autonoman, slobodan.
Kratki, ali utjecajni spis „Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?“ (1784.) Immanuela Kanta može se čitati i kao dobar traktat o punoljetnosti i zrelosti, te s time povezanoj slobodi i izboru, jer Kantovi se zaključci tiču podjednako „punoljetnosti“ individua (osoba) i kolektiva (zajednica, društava, čovječanstva). Jeste li punoljetni, zreli? Pročitajte tu raspravu, izmjerite se prema Kantovim kriterijima, pa onda odgovorite na postavljeno pitanje.
Ovdje, ipak, nije namjera raspravljati o individualnoj punoljetnosti i zrelosti. Ono na što bi nas Kant mogao i trebao navesti jest sljedeće: naše mlado 21. stoljeće i naš mladi milenij ove godine navršavaju osamnaest godina, a s obzirom na psiho-emotivnu, kulturnu, socijalnu i političku važnost osamnaeste godine, uz malo metaforičkog truda, može se konstatirati da stoljeće i milenij time postaju punoljetni. No postaju li i zreli? Točnije rečeno: postajemo li mi zreli u tom stoljeću i mileniju, kao građani ove društvene zajednice u kojoj živimo, kao građani svijeta, kao ljudi, kao čovječanstvo? Jesmo li nešto naučili u proteklih osamnaest godina, nakon što smo se izlegli iz traumatične utrobe dvadesetog stoljeća i prohodali dugoočekivanom budućnošću: „dvadeset i prvim stoljećem“ o kojemu se, s toliko neobuzdane nade i strogih zahtjeva, govorilo i pisalo najmanje pedeset godina prije početka 21. stoljeća, znanstveno-fantastički, kulturološki, filozofski, teološki, sociološki, politički i na druge načine? Sudeći prema Kantu, ne samo da smo i dalje nepunoljetni nego smo još i sami krivi za to.
Kant se, naime, u ovom svom spisu posvećuje konceptu i projektu prosvjetiteljstva (koje je tada, krajem 18. stoljeća, bilo još „mlado i ludo“) te na samome početku teksta nudi – kasnije razmatranu i kritiziranu, ali do danas neosporenu – definiciju prosvjetiteljstva, razjašnjenje prosvjetiteljstva kao ideje, kao kulturnog, društvenog i političkog pokreta, te kao tradicije i paradigme:
„Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti. Nepunoljetnost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekoga drugog. Ta nepunoljetnost je samoskrivljena onda kad njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. – Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom! – to je, dakle, lozinka prosvjetiteljstva. Lijenost i kukavičluk su uzroci zbog kojih tako veliki dio ljudi, premda ih je priroda odavno oslobodila od tuđeg upravljanja (…), ipak dragovoljno do kraja života ostaje nepunoljetan i zbog kojih drugima biva sasvim lako nametnuti im se za njihove skrbnike. Vrlo je udobno biti nepunoljetan. Ako imam knjigu koja misli umjesto mene, dušebrižnika koji umjesto mene ima savjest, liječnika koji mi propisuje dijetu, itd., onda, zacijelo, nije potrebno da se sam trudim. Nema potrebe da mislim kad mogu samo platiti; netko drugi će već za mene poduzeti mrski posao. (…) Svakom pojedincu je, dakle, teško izvući se iz nepunoljetnosti koja je gotovo postala njegova priroda. On ju je čak zavolio i nije sada stvarno sposoban služiti se vlastitim razumom jer mu nikada nije bilo dozvoljeno učiniti taj pokušaj. Pravila i formule, ta mehanička oruđa umne upotrebe, ili štoviše zloupotrebe njegove prirodne obdarenosti, jesu okovi neprestane nepunoljetnosti.“
„Prosvjetiteljstvo“, koje bi, prema Kantu, trebalo nadvladati ovu „nepunoljetnost“, kao svoj cilj, ali – dijalektički gledano – i kao svoje počelo, ima slobodu, slobodu kao svijest o slobodi i slobodu kao proces oslobođenja, oboje sagledano u povijesnoj perspektivi, na napetoj žici između prošlog i budućeg. Kant kaže:
„Ovom prosvjetiteljstvu nije ništa potrebno doli sloboda, i to ona koja je najmanje štetna od svega onoga što se uopće može zvati slobodom, naime: da se od vlastitog uma u svim stvarima načini javna upotreba.“
„Javnu upotrebu uma“ možemo uzeti i kao projekciju krajnje svrhe znanstvenog istraživanja i obrazovanja, i kao opis uloge intelektualaca u društvu, i kao objašnjenje često nejasnog izraza „aktivno građanstvo“. „Javna upotreba uma“ je i individualno-etički i socijalno-politički imperativ. „Javna upotreba uma“, uz određenu odlučnost i hrabrost, podrazumijeva i elementarno kritičko mišljenje, ali ne kao praznu frazu i popularni ideologem neoliberalnog obrazovanja nego kao istinsku, radikalnu i kontinuiranu kritiku – „nepoštednu kritiku svega postojećeg“ (G. Petrović).
Prepreke kritičkom mišljenju i javnoj upotrebi uma, dakle, prepreke slobodi, postavljale su se jednako u Kantovo vrijeme kao i danas. Čitajući Kanta koji, potkraj 18. stoljeća, kaže: „A sada sa svih strana čujem poziv: Ne razmišljajte! Časnik kaže: Ne razmišljajte, već vježbajte! Poreznik: Ne razmišljajte, nego plaćajte! Svećenik kaže: Ne razmišljajte, nego vjerujte. (…) Posvuda ovdje postoji ograničenje slobode“, početkom 21. stoljeća možemo se samo deprimirati jer nije se mnogo toga promijenilo u dvjesto i kusur godina. Kantove „časnike“, „poreznike“ i „svećenike“ u istoj represivnoj ulozi nalazimo u današnjoj vojsci, policiji, politici, bankarstvu, biznisu, crkvi, obrazovanju i medijima. Ipak, određenu nadu ulijeva to što su 19. stoljeće i 20. stoljeće bili stoljeća intenzivne borbe za punoljetnost/zrelost čovječanstva, prvenstveno klasâ tlačenih po ovoj ili onoj osnovi. Novija povijest čovječanstva (pri čemu mislim na razdoblje od Francuske revolucije, 1789., do danas) obilovala je protestima protiv nezadovoljavajućeg stanja, vizijama drugačijeg i boljeg, te intelektualnim i socijalno-političkim borbama za to drugačije i bolje – manje ili više uspješnima. Ali kako stvari stoje danas, 2018. godine?
2018.: perspektive retrospektive
Jesmo li 2018. godine slobodniji ili neslobodniji, zreliji ili nezreliji, bolji ili lošiji od onih (ili onih nas) iz 1818., 1918., 1968. i 2008.? Time bismo se mogli i trebali pozabaviti 2018. godine, ako se nismo posve prepustili struji vremena u kojoj bi svaki dan bio za sebe, bez prošlosti i budućnosti, i u kojoj bi svaki čovjek bio za sebe, bez predakâ i nasljednikâ, tako da ni čovječanstvo kao zajednica, ni povijest kao njegova pozornica više ne bi postojali ili barem ne bi imali smisla.
A koji bi nas to događaji-krtičnjaci mogli ponukati na refleksivno, kritičko i budućnosno sagledavanje prošloga i sadašnjega, „onoga“ i „ovoga“, „njih“ i „nas“? Prije svega oni događaji koji tokom ove „obljetničke godine“ neće biti u prvom planu, na koje će možda tek rijetki „obljetničari“ skrenuti pažnju, jer ritam povijesti udaraju „veliki događaji“, ali se povijesna melodija i mogućnost improvizacije razvijaju tek uključivanjem manje poznatih ili nepoznatih događaja te slučajno zanemarenih ili namjerno potisnutih strana „velikih događaja“, kao i implikacija koje iz njih nisu izvedene. U svakom slučaju, datumi koji će isplivavati kad budemo unatrag, od 2018., brojili pet, deset, dvadeset i pet, pedeset, sto i više godina, trebaju biti pomnije istraženi.
Moj subjektivni kriterij, koji kandidiram i za objektivni kriterij, jest pitanje: koji su događaji – bez obzira na njihove učinke u „real-timeu“ i njihovo uvažavanje u historiografijsko-kulturologijskom „mainstreamu“ – s povijesne distance gledajući, sudjelovali u nastanku „velikih događaja“, doprinosili
velikim potresima, dalekosežnim pomacima, radikalnim promjenama ili revolucijama, kako u politici i društvu, tako i u umjetnosti i kulturi? Dodatni kriterij jest pitanje: koji su događaji mogli usmjeriti povijest u drugom pravcu, ali nisu ostvarili neposredan učinak te su u međuvremenu „pali u zastaru“? Naposljetku, imajući u vidu prethodna dva kriterija, može se postaviti i sljedeće pitanje o „događajnosti“ određenih događaja: koliko su oni i na koji način doprinijeli oblikovanju koncepata s kojima danas baratamo kao da nemaju svoju povijest te se, baš zbog toga, zaplićemo u nerazrješive povijesne čvorove?
Prilično kaotično, ali ipak u kronološkom redu, navodim neke obljetnice, od kojih bi svaka zasluživala poseban osvrt, a poneka i posebnu knjigu: 210. obljetnica ukidanja Dubrovačke republike; 200. obljetnica Hegelovog nastupnog predavanja u Berlinu i rođenja Karla Marxa; 170. obljetnica objavljivanja Manifesta Komunističke partije i revolucionarne „1848.“; 160. obljetnica objavljivanja spisa Muško zdravlje i vježbanje Walta Whitmana; 150. obljetnica osnivanja Međunarodne alijanse socijalne demokracije i govora Johna Stuarta Milla o smrtnoj kazni; 120. obljetnica rođenja Antuna Branka Šimića; 100. obljetnica antiboljševičke „Treće ruske revolucije“, svršetka Velikog rata, formiranja „Jugoslavije“, objavljivanja Dadaističkog manifesta, knjigâ Predloženi putovi k slobodi Bertranda Russella i Duh utopije Ernsta Blocha te rođenja Louisa Althussera; 90. obljetnica rođenja Karlheinza Stockhausena i Gustava Gutiérreza; 80. obljetnica „Kristalne noći“, smrti Edmunda Husserla te objavljivanja knjigâ Kataloniji u čast Georgea Orwella i Tri gvineje Virginije Woolf; 70. obljetnica „Titovog ne Staljinu“ i 65. obljetnica smrti Josifa Visarionoviča Staljina; 50. obljetnica revolucionarne „1968.“, objavljivanja knjige Pedagogija potlačenih Paula Freirea te tzv. Bijelog albuma The Beatles i filma Odiseja u svemiru 2001. Stanleyja Kubricka; 40. obljetnica objavljivanja albuma Die Mensch-Maschine Kraftwerka i singla Lepi in prazni Pankrta; 30. obljetnica performansa Ljubavnici Marine Abramović i Ulaya te objavljivanja knjige Bitak i događaj Alaina Badioua; 20. obljetnica smrti Carlosa Castanede, Akira Kurosawe i Franka Sinatre, izborne pobjede Huga Cháveza u Venezueli te diskusije o aktivizmu i civilnom društvu na stranicama Arkzina; 15. obljetnica početka rata u Iraku i globalnog pokreta protiv (tog) rata; 10. obljetnica studentskog pokreta u Hrvatskoj, koji je kulminirao u „Blokadi“ 2009. godine; te 5. obljetnica ulaska Europske unije u Hrvatsku. Tu su i događaji koje bi mogli obljetnički naglasiti oni kojima je stalo do Bosne i Hercegovine kao jedne od najzeznutijih zemalja u ovom dijelu svijeta i do bioetike kao jednog od najživahnijih polja u suvremenoj znanosti i obrazovanju. Za Bosnu i Hercegovinu: 5. obljetnica „JMBG-protestâ“ te 10. obljetnica objavljivanja albumâ Firma ilegal Dubioza kolektiva i Mrtvi su mrtvi Damira Avdića. Za bioetiku: 20. obljetnica prvog većeg i međunarodnog bioetičkog skupa u Hrvatskoj, Izazovi bioetike; 25. obljetnica smrti židovsko-njemačko-američkog filozofa i bioetičara Hansa Jonasa; 30. obljetnica objavljivanja knjige Globalna bioetika „oca bioetike“ Vana Rensselaera Pottera; 40. obljetnica objavljivanja Enciklopedije bioetike; te 80. obljetnica rođenja našeg pravnika i bioetičara Nikole Viskovića. Naravno, navedeni se popis može proširivati i sužavati u raznim smjerovima.
Meditiranje o povijesti kao imperativ
Ono na što sam ovdje želio upozoriti jest da – i ove 2018. godine i inače – treba s jednakom koncentracijom proučavati i „ovjerenu“ povijest koja se nudi u školskim udžbenicima, enciklopedijama i sličnim knjigama ili u „TV kalendaru“ Hrvatske televizije ili u drugim manje-više kontroliranim medijima poput Wikipedije, kao i „alternativnu povijest“. „Alternativna povijest“ nije, pak, sinonim za proskribirani „povijesni revizionizam“, tj. za puko prebacivanje pisane povijesti iz jednog u drugi ideološki ključ, nego nastojanje da se ispiše što potpunija povijest. S jedne strane, „alternativna povijest“ znači otkrivanje i uključivanje onoga što je pod pritiskom „službene povijesti“, odnosno „službenih interpretacija“ povijesti, bilo zanemareno, potisnuto i skriveno, a s druge strane znači spekuliranje na tragu pitanja „što bi bilo da je bilo“: na temelju vjerodostojnih dokumenata imaginiranu povijest raznih promašaja i neiskorištenih šansi. Ni ovo potonje nije nevažno i bezvrijedno. To također doprinosi gimnastici povijesne svijesti.
Spomenuti Immanuel Kant, u svom spisu „Nagađanja o početku povijesti čovječanstva“ (1786.), kaže: „Upletati nagađanje u tijek povijesti kako bi se popunile praznine u vijestima svakako je dopušteno jer ono što je prethodilo – kao daleki uzrok, i ono što je slijedilo – kao posljedica, pruža dosta siguran putokaz za otkrivanje srednjih uzroka i za objašnjenje prijelaza.“ No u tome, kako Kant sugerira, treba biti oprezan jer „povijest koja bi bila izgrađena jedino na nagađanjima ne bi se mogla uzeti kao nešto mnogo bolje od nacrta za roman. Pa tako se ne bi mogla nazvati povijesnim nagađanjem, već izmišljotinom.“ S obzirom na to, alternativnopovijesna nagađanja koja ja sugeriram nisu, Kantovim riječima, samo „šetnja koju je mašta u pratnji uma dopustila sebi za razonodu i okrepljenje duše“, nego doprinose i „onoj povijesti koja se o istim događanjima izlaže kao prava, vjerodostojna vijest“.
Kako god bilo, s obzirom na kvantitetu i kvalitetu neskrivenih i skrivenih „povijesnih događaja“ koje se, u njihovoj „historijskoj okruglosti“, može obilježavati ove godine, 2018. je dobra godina za meditiranje o povijesti. Kao u duhovnim meditacijama, i ovo meditiranje o povijesti ovisi o mnoštvu faktora (okolina, položaj, svjetonazorski horizont, preduvjerenja, znanje, koncentracija, raspoloženje, svrha, cilj), a ishod mu je neizvjestan. Ali tko ima povijesnu svijest i tko se osjeća, kantovski, dužnim da je koristi – ne pita za uspjeh. Meditacije o povijesti naša su dužnost, jednako kao i budućnosne projekcije, a ako nam treba poticajâ za to, u ovoj, 2018. godini poticaja ima i više nego što jedna prosječna povijesno-budućnosna svijest može bez znatnijih posljedica podnijeti. Tim više što preliminarni zaključak takvih refleksija ne ispunjava optimizmom: u punoljetnom stoljeću i mileniju manje smo zreli nego prije pedeset, sto ili dvjesto godina. I sami smo krivi za to.