Čujte smrtno ozbiljnu ispovijest jednoga od nas, koga ste možda danas ili jučer vidjeli, s kojim ste možda popričali, koji je možda netko od vaših bližnjih, koji ste možda i vi sami, samo to još ne znate!
“Zaljubljen sam u svoj stari ormar. On ispunjava moj život svime što čuva u sebi, svom svojom unutarnjošću iz koje za moj osjetljivi njuh izviru nježni, topli mirisi; on mi daruje strast od koje drhtim dok otvaram njegova škriputava vrata i tonem u njegovu tamnu dubinu, ili u njegov široki pretinac u kojemu, preturajući po tolikim odavno neuporabljenim stvarima, mogu da putujem svojim životom, jer svaki od predmeta koje tu nalazim obnavlja moju prošlost pretvarajući je na taj način u moju jedinu pravu, jedinu živu sadašnjost. Žena ili kći zateknu me kako vadim i milujem ovo pohabano odijelo koje sam toliko puta imao na sebi, a kad me upitaju: ‘Šta će ti taj dronjak od odijela? Što ga čuvaš?’, odgovaram: ‘Čuvam ga jer mi se hoće’, a mislim: ‘Čuvam ga jer pamtim neke sretne trenutke u kojima sam ga nosio’. Ovo izguljeno koferče s kojeg je otpala brava budi u meni monotone ritmove kojima su me jednog nezaboravnog ljeta uspavljivali kotači vlaka na putovanju u dvotjednu sreću. Ovaj skoro raspadnuti kišobran na rasklapanje predočava mi onu osobu o kojoj sam i budan sanjao, a s kojom sam se pod njim nakratko bio sklonio od pljuska; a tek oni albumi, one fotografije, iako izblijedjele, ona pisma, iako požutjela, sve to još uvijek živi, za mene i samo za mene; zato ja osjećam taj ormar kao neko biće, meni blisko, bliže od bilo kog drugog; on je moj brat, on i ja smo isto, on – to sam ja!
I sad bi neki htjeli da taj moj dragi ormar izbace iz kuće, na otpad, na smetlište, jer je navodno crvotočan, jer mu se vrata loše zatvaraju, napukla su, i – zamislite! – jer moj ormar škripi! Ali ta škripa za mene je glazba! Ona mi priča… Ona me prenosi… Kad je začujem, slušam Vrijeme što svoje nemilosrdne kazaljke počinje okretati unatrag!
A ti neki, to je moja kći što nema pojma o takvom preokrenutom hodu Vremena, već luduje za svim što je novo i moderno; to je moja sestra oštrokondža koja me naziva staretinarom; a najviše, to je moja žena! Moja žena koja je, za razliku od mog ormara, izgubila sve ono što je u njoj još moglo da bude uspomena i pretvorila se u suštu, suhoparnu sadašnjost!
Ali ne, mili moj ormare, ne dam te ja, jer htio bih da budem stalno s tobom, uz tebe, pa i u tebi, da uđem u ono što je danas moj jedini život, da ja i ti budemo do te mjere jedno da nas nitko ne može rastaviti.
Ali… zar mi se učinilo, ili se ti smanjuješ? Ne, ne, učinilo mi se. A možda se stvarno smanjuješ – pa i tebe je pritisnulo vrijeme, star si, oronuo, povijaš se, kao i ja, ka tlu. Ili mi se to tvoje smanjivanje priviđa jer ti možda hoćeš da mi daš znak, da me navedeš na pomisao…
Ah, zaista! Kako se dosad nisam sjetio? Nije važno da li mi se to tvoje smanjivanje pričinjava ili ne, ja ga vidim, i ono mi poručuje: promijeni me, umanji me, napravi od mene lijes, tvoj lijes, da bismo mogli drugovati u vječnosti i da bih zauvijek mogao biti tvoja prošlost!”
Je li vam sve ovo odnekud poznato, dragi moj čitatelju, draga moja čitateljko? Jeste li sretali ljude koji neke mrtve stvari, pogotovo one vrednije, skupocjenije od jednog starog ormara, vole ljubavlju kakvom nisu u stanju voljeti nijedno živo ljudsko biće? Jeste li možda i sami netko od njih?
Ormar
Čujte smrtno ozbiljnu ispovijest jednoga od nas, koga ste možda danas ili jučer vidjeli, s kojim ste možda popričali, koji je možda netko od vaših bližnjih, koji ste možda i vi sami, samo to još ne znate!
“Zaljubljen sam u svoj stari ormar. On ispunjava moj život svime što čuva u sebi, svom svojom unutarnjošću iz koje za moj osjetljivi njuh izviru nježni, topli mirisi; on mi daruje strast od koje drhtim dok otvaram njegova škriputava vrata i tonem u njegovu tamnu dubinu, ili u njegov široki pretinac u kojemu, preturajući po tolikim odavno neuporabljenim stvarima, mogu da putujem svojim životom, jer svaki od predmeta koje tu nalazim obnavlja moju prošlost pretvarajući je na taj način u moju jedinu pravu, jedinu živu sadašnjost. Žena ili kći zateknu me kako vadim i milujem ovo pohabano odijelo koje sam toliko puta imao na sebi, a kad me upitaju: ‘Šta će ti taj dronjak od odijela? Što ga čuvaš?’, odgovaram: ‘Čuvam ga jer mi se hoće’, a mislim: ‘Čuvam ga jer pamtim neke sretne trenutke u kojima sam ga nosio’. Ovo izguljeno koferče s kojeg je otpala brava budi u meni monotone ritmove kojima su me jednog nezaboravnog ljeta uspavljivali kotači vlaka na putovanju u dvotjednu sreću. Ovaj skoro raspadnuti kišobran na rasklapanje predočava mi onu osobu o kojoj sam i budan sanjao, a s kojom sam se pod njim nakratko bio sklonio od pljuska; a tek oni albumi, one fotografije, iako izblijedjele, ona pisma, iako požutjela, sve to još uvijek živi, za mene i samo za mene; zato ja osjećam taj ormar kao neko biće, meni blisko, bliže od bilo kog drugog; on je moj brat, on i ja smo isto, on – to sam ja!
I sad bi neki htjeli da taj moj dragi ormar izbace iz kuće, na otpad, na smetlište, jer je navodno crvotočan, jer mu se vrata loše zatvaraju, napukla su, i – zamislite! – jer moj ormar škripi! Ali ta škripa za mene je glazba! Ona mi priča… Ona me prenosi… Kad je začujem, slušam Vrijeme što svoje nemilosrdne kazaljke počinje okretati unatrag!
A ti neki, to je moja kći što nema pojma o takvom preokrenutom hodu Vremena, već luduje za svim što je novo i moderno; to je moja sestra oštrokondža koja me naziva staretinarom; a najviše, to je moja žena! Moja žena koja je, za razliku od mog ormara, izgubila sve ono što je u njoj još moglo da bude uspomena i pretvorila se u suštu, suhoparnu sadašnjost!
Ali ne, mili moj ormare, ne dam te ja, jer htio bih da budem stalno s tobom, uz tebe, pa i u tebi, da uđem u ono što je danas moj jedini život, da ja i ti budemo do te mjere jedno da nas nitko ne može rastaviti.
Ali… zar mi se učinilo, ili se ti smanjuješ? Ne, ne, učinilo mi se. A možda se stvarno smanjuješ – pa i tebe je pritisnulo vrijeme, star si, oronuo, povijaš se, kao i ja, ka tlu. Ili mi se to tvoje smanjivanje priviđa jer ti možda hoćeš da mi daš znak, da me navedeš na pomisao…
Ah, zaista! Kako se dosad nisam sjetio? Nije važno da li mi se to tvoje smanjivanje pričinjava ili ne, ja ga vidim, i ono mi poručuje: promijeni me, umanji me, napravi od mene lijes, tvoj lijes, da bismo mogli drugovati u vječnosti i da bih zauvijek mogao biti tvoja prošlost!”
Je li vam sve ovo odnekud poznato, dragi moj čitatelju, draga moja čitateljko? Jeste li sretali ljude koji neke mrtve stvari, pogotovo one vrednije, skupocjenije od jednog starog ormara, vole ljubavlju kakvom nisu u stanju voljeti nijedno živo ljudsko biće? Jeste li možda i sami netko od njih?