Svi rođeni tokom Drugog svjetskog ili odmah nakon njega, svake večeri vise na ogradi plesne terase hotela. Očeve pantalone zategnute kaišem, košulja tri broja veća svezana oko pasa, nauljena kosa, bosi. Guste crne malje iznad gornje usne, a usta otvorena i suva. Od žeđi i prizora: žene, prave, žive, ne one sa filmskog platna, plešu, tu, odmah ispred njih. Okrenu se, mazno zabace kosu, zašušti suknja, zabijele se butine. Mogu ih dotaći, samo kad bi smjeli…
Rane su, najranije, šezdesete i orkestar u muzičkoj kapeli svira njima nepoznatu muziku, malobrojni stranci plešu, lokalni šmekeri povlače duvanski dim a la Bogart, konobari raznose piće. Oni gledaju – svi da izvrnu džepove jednu čašu ne bi mogli platiti. No, potpuno nenadano, konobar prilazi i ne tjera ih s ograde, kao obično, već im donosi punu tacnu pića. Pivo i kokta. – — Časti vas gospodin, đavo ga odnio, zajedno sa svima vama – blagosilja konobar, pokazujući na uglađenog, naočitog srednjovječnog muškarca u uštikanoj bijeloj košulji. On gleda u njih, blagonaklono se smiješi i nazdravlja.
– O, gut frojnd, dankešen, bitešen… – otpozdravljaju oduševljeni i laganim gutljajima kvase suva grla hladnim nektarom. O, bože, kako je to dobro…
Sljedeće večeri isto: osmjesi, nazdravljanje, ‘’dankešen majn gut frojd’’, uz podsmijeh što se nađe neka budala da baca pare čašćavajući ih.
Konobar ih treće večeri, donoseći im piće, podrugljivo pita koji će prvi da ode u sobu kod gospodina? ‘’Kakvu sobu, što će tamo, zašto?’’
– Ćukovi mali, zar ne znate zašto pijete džabe? Vi ne vidite kako vas gleda i mami i ne znate sa kim imate posla? Joj, joj, joj, tuljani glupi.
Čuli su oni, stvarno, da ima takvih nekih muškaraca, ponekad su se međusobno baš tako pogrdno i nazivali, ali nisu ni pomislili da njih zaista ima. I da neko takav može biti njima tako blizu… ‘’Ubićemo ga, slomiti, što misli on, pederčina…’’ – odjekivalo je sokakom u kasnu noć, dok su se razilazili kućama.
Nijemac je, dva dana kasnije, odlazeći s plaže, ispod obrva pogledao u njih narogušene, nasmiješio se i iz torbe izvadio i otvorio novčanik, kao da provjerava koliko je novca u njemu. ‘’Sad nudi i pare, majku mu pokvarenu…’’ – krenula su bijesno dvojica put njega. Sjutradan ih je na plaži bilo petoro, nigdje najmlađeg, šestog. Traže ga, pitaju i niko ne zna gdje je, a najmanje njegov vazda pijani otac i maćeha koja doji svoje već četvrto dijete.
Dogegao se mali do plaže poslije skoro cijele sedmice, ćutljiv i nekoliko godina stariji, i prvom koji je pitao gdje je sve te dane bio, razbio nos.
Već u septembru, s jedva šesnaest , izgubio se iz mjesta i niko ništa nije znao gdje je i kako. Neki su se malo raspitivali, brinuli, sjećali ga se i prestali. Prošle su, sigurno, dvije decenije kada ga je jedan mještanin slučajno sreo i jedva prepoznao, negdje na sjeveru Evrope. Bio je oženjen, imao dvoje lijepe djece i dobar posao – tako je kazao. Nije se raspitivao o starom kraju.
Tek zašao u šestu deceniju, po sopstvenoj želji, sahranjen je na mjesnom groblju, jer nema lakše zemlje od svoje. Tako je prošaputao – pričala je njegova žena – iz bolničke postelje. Ona je sama dopratila njegovo tijelo u sanduku, a djeca nisu došla jer ih je očeva smrt zatekla na ljetovanju u Španiji. Tako je trefilo.
Original soundtrack bijednih godina
Svi rođeni tokom Drugog svjetskog ili odmah nakon njega, svake večeri vise na ogradi plesne terase hotela. Očeve pantalone zategnute kaišem, košulja tri broja veća svezana oko pasa, nauljena kosa, bosi. Guste crne malje iznad gornje usne, a usta otvorena i suva. Od žeđi i prizora: žene, prave, žive, ne one sa filmskog platna, plešu, tu, odmah ispred njih. Okrenu se, mazno zabace kosu, zašušti suknja, zabijele se butine. Mogu ih dotaći, samo kad bi smjeli…
Rane su, najranije, šezdesete i orkestar u muzičkoj kapeli svira njima nepoznatu muziku, malobrojni stranci plešu, lokalni šmekeri povlače duvanski dim a la Bogart, konobari raznose piće. Oni gledaju – svi da izvrnu džepove jednu čašu ne bi mogli platiti. No, potpuno nenadano, konobar prilazi i ne tjera ih s ograde, kao obično, već im donosi punu tacnu pića. Pivo i kokta. – — Časti vas gospodin, đavo ga odnio, zajedno sa svima vama – blagosilja konobar, pokazujući na uglađenog, naočitog srednjovječnog muškarca u uštikanoj bijeloj košulji. On gleda u njih, blagonaklono se smiješi i nazdravlja.
– O, gut frojnd, dankešen, bitešen… – otpozdravljaju oduševljeni i laganim gutljajima kvase suva grla hladnim nektarom. O, bože, kako je to dobro…
Sljedeće večeri isto: osmjesi, nazdravljanje, ‘’dankešen majn gut frojd’’, uz podsmijeh što se nađe neka budala da baca pare čašćavajući ih.
Konobar ih treće večeri, donoseći im piće, podrugljivo pita koji će prvi da ode u sobu kod gospodina? ‘’Kakvu sobu, što će tamo, zašto?’’
– Ćukovi mali, zar ne znate zašto pijete džabe? Vi ne vidite kako vas gleda i mami i ne znate sa kim imate posla? Joj, joj, joj, tuljani glupi.
Čuli su oni, stvarno, da ima takvih nekih muškaraca, ponekad su se međusobno baš tako pogrdno i nazivali, ali nisu ni pomislili da njih zaista ima. I da neko takav može biti njima tako blizu… ‘’Ubićemo ga, slomiti, što misli on, pederčina…’’ – odjekivalo je sokakom u kasnu noć, dok su se razilazili kućama.
Nijemac je, dva dana kasnije, odlazeći s plaže, ispod obrva pogledao u njih narogušene, nasmiješio se i iz torbe izvadio i otvorio novčanik, kao da provjerava koliko je novca u njemu. ‘’Sad nudi i pare, majku mu pokvarenu…’’ – krenula su bijesno dvojica put njega.
Sjutradan ih je na plaži bilo petoro, nigdje najmlađeg, šestog. Traže ga, pitaju i niko ne zna gdje je, a najmanje njegov vazda pijani otac i maćeha koja doji svoje već četvrto dijete.
Dogegao se mali do plaže poslije skoro cijele sedmice, ćutljiv i nekoliko godina stariji, i prvom koji je pitao gdje je sve te dane bio, razbio nos.
Već u septembru, s jedva šesnaest , izgubio se iz mjesta i niko ništa nije znao gdje je i kako. Neki su se malo raspitivali, brinuli, sjećali ga se i prestali. Prošle su, sigurno, dvije decenije kada ga je jedan mještanin slučajno sreo i jedva prepoznao, negdje na sjeveru Evrope. Bio je oženjen, imao dvoje lijepe djece i dobar posao – tako je kazao. Nije se raspitivao o starom kraju.
Tek zašao u šestu deceniju, po sopstvenoj želji, sahranjen je na mjesnom groblju, jer nema lakše zemlje od svoje. Tako je prošaputao – pričala je njegova žena – iz bolničke postelje. Ona je sama dopratila njegovo tijelo u sanduku, a djeca nisu došla jer ih je očeva smrt zatekla na ljetovanju u Španiji. Tako je trefilo.