Umoran od čitanja, već promukao, položio sam posljednju isprintanu stranicu papira na već pročitane koje su na staklenom stoliću bile pored moje stolice. Nepomičan, zurio sam u prazan prostor ispred sebe, nisam se usuđivao okrenuti pogled Mariji Magdaleni jer sam predosjećao da je pod sadržajem pročitanog teksta kao ispod tereta teškoga kamena.
Kao da sam pješačio velikim prostorima različite konfiguracije, čitanje izjave Adne Batićdoživio sam i ja tako. Ravnice nadojene vodom, u koju mala nepažnja odvodi na dno. Brežuljci obrasli listopadnim i zimzelenim drvećem kao spasenja od takvog potonuća. Visoka i opasna gorja na kojima i razrijeđeni zrak održava ugroženi život. Krivudave rijeke i nepregledna mora kao nova opasnost nakon silaska s visina. Na svim mjestima opasna zvjerad. Na visinama orlovi, na nizinama razni pregladnjeli krvoloci oštrih zuba. Zmije otrovnice. Na svakom koraku britke stijene. I u trenucima odmora predah bez edenskog vrta, ptica pjevica, skakutavih i nemirnih vrapčića. Štošta još kao na početku stvaranja svijeta.
Čitajući, prolazio sam kroz svjedočenje Adne Batić kao njezin najbliži rod, s pitanjem zašto je sa svojim mužem tih dana u Sarajevu bila tako sama, s nadom da će ipak pobijediti sve svoje protivnike: opaku bolest, bezdušnu birokraciju…
A Marija Magdalena je šmrcala:
– Jadna Adna, kakvu je bitku izgubila. Bez kakvog je muža ostala. Sama s četvero maloljetne djece… Kao da mi je sve što si sad pročitao rođena sestra svojim glasom izgovorila… Kao da smo u toj priči i nas dvoje stradali. Moglo bi se i nama nešto slično jednog dana desiti ako se uskoro ne pronađe vakcina protiv ove bolesti.
– Moglo bi.
– A što si stalno odgađao da mi ovo pročitaš?
Predugo nisam bio spreman za stalno odgađano obrazloženje, a sad je bio trenutak i za njega. Razmišljao sam odakle početi, gdje se zaustaviti. Nisam mogao utvrditi što je u obrazloženju glavno, a što sporedno. Krenuo sam od onoga što mi je prvo bilo na jeziku:
– Doživio sam tu Adninu izjavu za tisak kao priču o Adamu i Evi, Havi i Ademu. Prognanim iz Rajskog vrta u Edenu, i prokletim. Onaj tko ih je prognao i prokleo do dana današnjeg nam je nevidljiv, iako ima ime. I Adna i njezin Bakir vjerojatno su prije njegove smrti imali svoj privatni Rajski vrt, onaj tko ih je iz njega rastavio, nevidljiv je, ali moćan, ubija. Taj prokleti virus.
– Nevidljivi ubojica iz Wuhana…
– Ponajviše. Vratila me je ta Adnina izjava i Bibliji, Kur᾽anu, Tori… Prosanjao sam neke stranice tih svetih knjiga i na taj način. U onom snu koji sam ti davno opisao do detalja…
– Kad sam ti, premorena, okrenula leđa…
– Da. Htio – ne htio, i vjernik i nevjernik, u ovakvim situacijama mora pomišljati i na te knjige. One su najčitanije knjige na Zemlji. S njihovim sadržajima čovjek živi otkad je ispod neba. Ja od dječačkih nogu, od vremena ministriranja u crkvi svoje Tramošnice…
Marija Magdalena me je naglo prekinula:
– Bože, što si mi oduzeo vid, da ih danas i sama ne mogu pročitati. Kurʼan i Toru, nažalost, nisam čitala. Bibliji sam se često vraćala. Puno je u njoj priča o svakom živom stvoru.
– Dabome. I sve su čarobne. Višeznačne. U njima su i bajke i okrutna zbilja. Strah da nas moćna i nevidljiva bolest, koja hara svijetom, ne ubije oboje, otjerala me je i Bibliji i Kurʼanu i Tori… Najgore bi bilo ako bi ubila samo jedno od nas dvoje.
– Ne volim o tome ni razmišljati. Nemoj o tome dalje, molim te.
– Ne mogu to zaobići.
– Preskoči!
Opet sam se zaustavio, nisam znao kako nastaviti. Od čega? Prebirao sam u glavi sve razloge koji su odgađali čitanje Adnine potresne izjave. Govorio sam dalje:
– Ima još nešto bitno… zašto sam ti odgađao čitanje Adnine izjave naglas…
– Zašto?
– I zato da izbjegnem optužbu protiv ljudi koji su u zdravstvu za ovu njezinu tragediju itekako odgovorni. Liječnici, medicinske sestre, sve osoblje u toj prevažnoj djelatnosti… Od njih ovisi hoće li i dalje živjeti taj naš nevidljivi neprijatelj ili mi. Ti i ja, cijelo čovječanstvo. Bez pomoći zdravstvenih radnika nema ovog rješenja. Pamtim kakvi su heroji bili u minulom ratu, bit će to opet, htjeli ne htjeli, s greškama ili bez grešaka.
– Kao da za ovog ubojicu danas i nisu baš bili spremni…
– A tko to danas u svijetu jest? Nitko. Nevidljivi neprijatelj napao je cijeli svijet… Nemilosrdan je prema svima. Eto, među prvim je stradao onaj koji je za njega bio pismen, dr. Batić. Kako ga je ubojica izabrao kao svoju žrtvu, to se još ne zna.
– U pravu si.
Ponovno mi je bio potreban predah. Jesam li već kazao sve što sam dugo u sebi od Marije Magdalene tajio, što je još ostalo?
– U ratu su ljudi u zdravstvu, u bolnicama i ambulantama, imali samo jednu prednost u odnosu na današnje: poznavali su svog neprijatelja, poznavali su i rane koje je neprijatelj pacijentima nanosio. Zajedno s onima koje su spašavali i liječili mogli su poginuti i bez maske. I bez skafandera. Danas ljudi u zdravstvu ne poznaju dobro neprijatelja koji napada njihove pacijente. Mogu biti zaraženi kao i njihovi pacijenti, mogu izgubiti živote i s maskama, i sa skafanderima. U odjeći iz koje ne izlaze 24 sata dnevno, i u kojoj se jedva diše…
– Tako si to lijepo kazao, tako mi je žao i njih i te žene i njezina muža, dirnula me drama i jednih i drugih i trećih…
–Živim s njom danima. Ali, s velikim dvojbama.
– Zašto i s dvojbama?
– Objasnit ću ti i to, kasnije… Ne poričem, naše je zdravstvo danas u velikom kolapsu. Istina je da i liječnici danas čine velike greške. Zar se u to nismo uvjerili i nas dvoje jučer? Cijeli dan smo zvali našu obiteljsku ambulantu samo da bismo produžili tvoju tromjesečnu terapiju.
– To sam posve smetnula s uma. Bila sam tako bijesna što uzaludno okrećeš broj…
– Netko je jučer ipak digao slušalicu… tek u zadnjim minutama popodnevnog radnog vremena. Taj glas mi je ljutito izgovorio da zovem sutra ujutro od osam, i spustio slušalicu.
– Zvao si i jutros…
– Zvao i zvao, nitko ni da se udostoji podići slušalicu. Kako produžiti tvoju terapiju, pod zabranom nam je još uvijek izlazak iz stana? Prokleti lockdown. Sad ću opet sve ponoviti, daj Bože da se netko odluči podići slušalicu.
– Ako ne podigne, morat ćemo zvati Seju. Našeg anđela. Opet. Da ode do ambulante, i stane u red umjesto tebe… A tako mi je neugodno što smo oboje ovisni od njegove pomoći.
– I meni je od toga muka u želudcu. Zato sve češće zovem i Pipu umjesto njega.
Sijevnuloje opet ono što je ponovno moglo ostati na čekanju. Umor od čitanja po meni je već bio nabacio debeo pokrivač, zainatio sam se: nećeš to opet spremiti u svoj duboki zamrzivač.
– A zašto s dramom dr. Batića živim otkad sam pročitao Adninu izjavu? Zašto sam do danas odugovlačio da ti pročitam naglas tekst o njegovom i njezinom stradanju? Prvo zato da te time ne uznemiravam, previše sam ti to činio drugim sličnim tekstovima iz novina i s portala. Drugo, možda i najvažnije. Nitko tu njegovu dramu ne bi bolje opisao od njegove Adne. Njezina je izjava dokument, javno objavljen i komentiran. Ona je križ ispred kojeg treba kleknuti, stradalnika i sve njegove bližnje oplakati. Nakon što sam tu Adninu izjavu prvi put pročitao, počeo sam živjeti s idejom da njihovu dramu ugradim i u svoj tekst o koroni. U svoj budući kratki roman.
– Zato ti malo-malo pa bježiš od mene u svoju radnu sobu, svom računalu.
– I zato. Razmišljao sam i da nazovem gospođu Adnu, da mi odobri uvrštavanje svoje izjave u moj tekst o koroni, bez ikakvih prerada. Odustao sam.
– Bože, ti si tu dramu obitelji Batić, izgleda, doživio mnogo bolnije od mene.
– Strah. Nešto slično moglo bi se dogoditi i nama. Mi smo u ovom gradu sami…
– Iako si o ovom gradu napisao i roman i dobio za njega onu njegovu najveću nagradu…
– U ratu se toga nitko nije ni sjetio. Ni kap vode, ni mrvicu kruha nam nije poslao…
U tom trenu, iz očiju moje Marije Magdalene suze su se, iznenada, prelile iz prostora bjeloočnica. U njima su, neočekivano, brzo prerasle u bujicu, morale su žurno na veći prostor lica. Nagli val krupnih bisera razlio se po njezinim obrazima i pojurio i prema usnama. Zajecala je.
– Bože, i ovaj nas je lockdown nagradio zaboravom kao i bivši rat. U stanu kao u zatvoru. Osim Seje i Pipe, nitko da nam pokuca na vrata, da navrati, da nas nazove…
Zagrlio sam je i rekao:
– Hajde, smiri se. Ti imaš mene, ja imam tebe. To nam je sasvim dovoljno. Zajedno smo jedini sigurni bedem i protiv tog prokletog virusa.
Šmrcala je i brisala suze razlivene po obrazima.
– Hoću. Dabome, smirit ću se, ali ne odmah…
Eto, takva je moja Marija Magdalena. Cijeli život kroz svijet je prolazila mokrih očiju, isplakala je mnoge njegove nepravde, sada je poluslijepa. Oglušila je na razne njegove grubosti, sada je polugluha i sa slušnim aparatićem u jednom uhu. Protekli troipolgodišnji rat bio je nemilosrdan, svakodnevno su odjekivale granate u blizini naših nebodera. Često mi je govorila da će od njih oglušiti, od silaska u podrum oslijepiti.
I, zbilja, vratio se osmijeh na lice Marije Magdalene, škrt, ali ohrabrujući.
– A hoće li netko za tragediju te obitelji jednoga dana ipak odgovarati? Jesi li pratio i to?
– Možda. Zapravo, sumnjam.
– Bože, u kakvom ovo svijetu živimo. Hoće li ti netko bar danas podići slušalicu u našoj ambulanti?
– Ne znam. Živi su postali tako okrutni. Oni su odavno u samrtnom hropcu, u ovom su lockdownu samo prividno živi. Kako ih osloboditi tog hropca? Kako da živi bez njega konačno uskrsnu, da bez njega u svojoj slobodi dočekaju uskrsnuće mrtvih?
– Za mene će uskrsnuće živih biti kad ukinu ovaj prokleti lockdown. Samo što nisu…
– I za mene… Odavno nastaje neki novi svijet, to je zasad jedino sigurno. Stari se kad-tad mora raspasti ili preoblikovati. Istrošen je, ostala nam je od njega samo okrutnost, istrošila se njegova ljudskost… Nešto slično je zapisano i u Bibliji i u Kurʼanu i u Tori, koju povremeno čitam u svom računalu jer jedino tu knjigu nemamo u svojoj biblioteci. Od početka korone stalno se vraćam tim svetim knjigama. Vraćam se njihovim stranicama kad god za njih pronađem vremena. U računalu čitam povremeno i Uskrsnuće. U njemu neće biti ni bolesti, ni nepravde koju čovjek širi otkad je stvoren.
– Za pet dana izlazimo iz locdowna, u ograničenu slobodu, zajedno s omladinom. Radujem se tome kao malo dijete.
– I ja.
– Odahnut će od nas i susjed Sejo, naš anđeo. I Pipo… Sami ćemo u nabavku u određene sate…
– Ali i u ograničenoj slobodi iza nas će se šunjati one tri kradljivice. U ograničenoj slobodi će se i one sigurno umnožiti i okuražiti. Bit će njezin novi proizvod. Korona je u našem naselju već umnožila i narkomane. Naš stvarni svijet se i dalje ruši i obezljuđuje. S Pipinog auta neki dan jedan je narkoman, iz susjednog nebodera, on ga dobro poznaje, ukrao kotač, bezbeli, odmah ga je i prodao.
– A te kradljivice… i one su me neki dan baš pošteno prodrmale. Tebi, eto, od onoga što su nam namjeravale uraditi još uvijek drhte ruke. I danas, čim šalicu kave prineseš ustima.
– U Uskrsnuću piše da u novom svijetu neće biti ni lopova…
Marija Magdalena je već bila u sasvim drugom vremenu. Prisjetila se naše slobode prije lockdowna:
– Nekoliko dana prije lockdowna na Trgu si mi stalno ponavljao jednu te istu rečenicu: Evo ih i ovdje.
– Migranti. Na nekoliko mjesta nailazili smo na njih s ispruženom rukom. Seobe naroda potaknula je i korona. Afganistanci, Iračani… Iz Maroka, Sirije, Pakistana, Tunisa, Irana, Alžira, Afrike, Indije… Stigli i u naš grad u najgore vrijeme… Priča se i piše da među njima ima i terorista, kradljivaca, ubojica, zadrtih vjernika, sirotinje bez posla… I bjegunaca iz ratnih područja… Oboljelih od pandemije… Upadaju i u stanove, tuku se, međusobno se obračunavaju noževima… Jesu li se na istim mjestima zadržali i u vrijeme našeg lockdowna? Bilo ih je najviše u centru grada…
– I Isus je bio migrant.
– Bio je.
Sve do dvadeset sati zvao sam ambulantu u befazi Alipašina polja, uzalud, nitko nije dizao slušalicu. Na spavanje smo otišli kasnije nego obično, ispred tv ekrana pratili smo iz kreveta dramatične izvještaje o pandemiji iz svih glavnih gradova naše zemlje, Europe i svijeta.
Strah da bi se ta bolest mogla tako neočekivano uvući i u naša tijela, nagrađena s više kroničnih oboljenja stečenih u ratu i poraću, ojačanih brojem naših godina, nije me odvajao ni u snu od onoga što je u meni još uvijek živjelo kao odjek drame obitelji Batić. Detalje smrti njezina najstarijeg člana, sačuvane u izjavi svjedokinje Adne, nikako nisam mogao sakriti od Marije Magdalene, a imao sam tu želju i vjeru. Smrt je za mene uvijek bila velika tema, jednako kao i tema života o kojemu sam imao samo iluziju da ga već znam, o njoj baš ništa. Možda se smrt i nije zvala tako, možda je njezino pravo ime bilo neki posve novi život. Je li ona bila kraj svega ili početak svega, nisam mogao odrediti. Stvarno, što je to smrt? Ono što je opisano i u prvom i u drugom Uskrsnuću, možda, ili i ono što je opisano i u Adninoj izjavi? Tek pročitanoj i tek oplakanoj i suzom moje Marije Magdalene.
– Bože, dragi, kad će uskrsnuti mrtvi? Kad će se ponovno povezati sa živim – neočekivano me je u krevetu upitala Marija Magdalena prije potonuća u san. – Sve sam zaboravila što je o tome zapisano u Bibliji. Ne sjećam se nijednog naslova niti jednog Uskrsnuća.
Zbunjen, šutio sam. U šutnji sam provjeravao što o temi Uskrsnuća još uvijek pamtim.
– Još pamtim naslove i prvog i drugog Uskrsnuća – rekao sam Mariji Magdaleni. – U prvom Uskrsnuću bili su Vrijeme Velike Nevolje, Harmagedon, Kraj Sadašnjeg Doba, Milenijsko Doba i Vezivanje Sotone, Vraćanje Zemlje u Edensko Stanje. U drugom Uskrsnuću i „Krisisu“ bili su Sudnji Dan i Kraljevstvo Nebesko.
Ponešto sam joj, potom, govorio i o Vremenu ponovnog okupljanja, o širom raširenom spasenju po Gospodinu, brzoj i odlučnoj pravdi, pravednosti i neiskorištavanju, zloupotrebi, ropstvu, o Sudskom procesu.
– S Uskrsnućem, Marija Magdalena, prestaju i prirodne katastrofe, glad, siromaštvo, bolesti, sve invalidnosti. Uskrsnuće znači trajni svjetski mir, uspostavu apsolutne vlasti. „Sve nacije i zemlje će biti pod apsolutnom vlašću Kristovog Kraljevstva“, i to piše u Uskrsnuću.
– Stalno spominješ Toru. Što je Tora? – sanjivim glasom upitala me je Marija Magdalena.
– „Za židovskoga vjernika Tora je središte i temelj svemira, jer drži se da je ona Božji nacrt prema kojemu je stvoren svijet. Ona je temeljni spis židovske religije, koji, uz stvaranje svijeta, opisuje i nastanak i ranu povijest židovskoga naroda. Knjige Tore se na hebrejskome nazivaju i Hamiša humše Tora (pet knjiga Tore) ili skraćeno Humaš, te Mikra (čitanje) i Kitve kodeš (svete knjige).“ One su „nešto drukčije raspoređene nego u kršćanskim Biblijama (katoličkim, protestantskim, pravoslavnim“).Među tih pet knjiga je i Talmud, koji imamo i koji si i ti čitala, dok si imala oštar vid. Talmud na hebrejskom znači studij, učenje, proučavanje –rekao sam Mariji Magdaleni. – „Tako je, uz Toru i Tanah, Talmud postao temeljnom knjigom židovske religije. Neusporedivo je opširniji od Tore (sadrži oko dva i pol milijuna riječi).“
– Ni Kurʼan nisam čitala,a ti se, eto, ne odvajaš ni od njega. Reci mi nešto višei o njemu.
– Iznenađuje me u njemu frapantna sličnost između Adama i Eve i Adema i Have. I Adem i Hava prošli su put stradanja i progona sličan putu Adama i Eve…
Htio sam Mariju Magdalenu podsjetiti i na još neke sadržaje Kurʼana, ali ona je nakon što je popila svoj Lorsilan tijekom moje priče o Tori već bila u snu.
Nešto kasnije ugasio sam televizor i potonuo u san i ja. Sanjao sam sažetke priča o prvim ljudima na Zemlji, protjeranim iz rajskih prostora i osuđenih na patnju, bolesti, glad, ratove… U njima smo se i Marija Magdalena i ja sastali sa svim svojim umrlim, očevima, majkama, sestrama, braćom…Svi smo u radosti bili euforični, grlili smo se i ljubili. Uskoro ćemo vam se pridružiti, govorili su nam naši roditelji, i svi drugi naši na oproštaju. Kad će to biti? Uskoro. U Uskrsnuću mrtvih. A tko će vas nama dovesti na Zemlju? Zna se, odgovarali su nam svi naši uplakanim glasovima što se privremeno rastajemo. Bit ćemo zajedno u Kraljevstvu našega Spasitelja.
Kao da sam pješačio velikim prostorima različite konfiguracije, tako sam se osjećao prije potonuća u svoj san. Ravnice nadojene vodom, u koju mala nepažnja odvodi na dno nalazio sam i u njemu. Brežuljci obrasli listopadnim i zimzelenim drvećem kao spasenja od takvog potonuća. Visoka i opasna gorja na kojima i razrijeđeni zrak održava ugroženi život. Krivudave rijeke i nepregledna mora kao nova opasnost nakon silaska s visina. Na svim mjestima opasna zvjerad. Na visinama orlovi, na nizinama razni pregladnjeli krvoloci oštrih zuba. Zmije otrovnice. Na svakom koraku britke stijene. I u trenucima odmora predah bez edenskog vrta, ptica pjevica, skakutavih i nemirnih vrapčića. Na svakom mjestu sukob s virusom iz Wuhana. I štošta još kao na početku stvaranja svijeta.
(Trinaesto poglavlje romana u nastajanju Uskrsnuće živih)
Oplakivanje
Umoran od čitanja, već promukao, položio sam posljednju isprintanu stranicu papira na već pročitane koje su na staklenom stoliću bile pored moje stolice. Nepomičan, zurio sam u prazan prostor ispred sebe, nisam se usuđivao okrenuti pogled Mariji Magdaleni jer sam predosjećao da je pod sadržajem pročitanog teksta kao ispod tereta teškoga kamena.
Kao da sam pješačio velikim prostorima različite konfiguracije, čitanje izjave Adne Batić doživio sam i ja tako. Ravnice nadojene vodom, u koju mala nepažnja odvodi na dno. Brežuljci obrasli listopadnim i zimzelenim drvećem kao spasenja od takvog potonuća. Visoka i opasna gorja na kojima i razrijeđeni zrak održava ugroženi život. Krivudave rijeke i nepregledna mora kao nova opasnost nakon silaska s visina. Na svim mjestima opasna zvjerad. Na visinama orlovi, na nizinama razni pregladnjeli krvoloci oštrih zuba. Zmije otrovnice. Na svakom koraku britke stijene. I u trenucima odmora predah bez edenskog vrta, ptica pjevica, skakutavih i nemirnih vrapčića. Štošta još kao na početku stvaranja svijeta.
Čitajući, prolazio sam kroz svjedočenje Adne Batić kao njezin najbliži rod, s pitanjem zašto je sa svojim mužem tih dana u Sarajevu bila tako sama, s nadom da će ipak pobijediti sve svoje protivnike: opaku bolest, bezdušnu birokraciju…
A Marija Magdalena je šmrcala:
– Jadna Adna, kakvu je bitku izgubila. Bez kakvog je muža ostala. Sama s četvero maloljetne djece… Kao da mi je sve što si sad pročitao rođena sestra svojim glasom izgovorila… Kao da smo u toj priči i nas dvoje stradali. Moglo bi se i nama nešto slično jednog dana desiti ako se uskoro ne pronađe vakcina protiv ove bolesti.
– Moglo bi.
– A što si stalno odgađao da mi ovo pročitaš?
Predugo nisam bio spreman za stalno odgađano obrazloženje, a sad je bio trenutak i za njega. Razmišljao sam odakle početi, gdje se zaustaviti. Nisam mogao utvrditi što je u obrazloženju glavno, a što sporedno. Krenuo sam od onoga što mi je prvo bilo na jeziku:
– Doživio sam tu Adninu izjavu za tisak kao priču o Adamu i Evi, Havi i Ademu. Prognanim iz Rajskog vrta u Edenu, i prokletim. Onaj tko ih je prognao i prokleo do dana današnjeg nam je nevidljiv, iako ima ime. I Adna i njezin Bakir vjerojatno su prije njegove smrti imali svoj privatni Rajski vrt, onaj tko ih je iz njega rastavio, nevidljiv je, ali moćan, ubija. Taj prokleti virus.
– Nevidljivi ubojica iz Wuhana…
– Ponajviše. Vratila me je ta Adnina izjava i Bibliji, Kur᾽anu, Tori… Prosanjao sam neke stranice tih svetih knjiga i na taj način. U onom snu koji sam ti davno opisao do detalja…
– Kad sam ti, premorena, okrenula leđa…
– Da. Htio – ne htio, i vjernik i nevjernik, u ovakvim situacijama mora pomišljati i na te knjige. One su najčitanije knjige na Zemlji. S njihovim sadržajima čovjek živi otkad je ispod neba. Ja od dječačkih nogu, od vremena ministriranja u crkvi svoje Tramošnice…
Marija Magdalena me je naglo prekinula:
– Bože, što si mi oduzeo vid, da ih danas i sama ne mogu pročitati. Kurʼan i Toru, nažalost, nisam čitala. Bibliji sam se često vraćala. Puno je u njoj priča o svakom živom stvoru.
– Dabome. I sve su čarobne. Višeznačne. U njima su i bajke i okrutna zbilja. Strah da nas moćna i nevidljiva bolest, koja hara svijetom, ne ubije oboje, otjerala me je i Bibliji i Kurʼanu i Tori… Najgore bi bilo ako bi ubila samo jedno od nas dvoje.
– Ne volim o tome ni razmišljati. Nemoj o tome dalje, molim te.
– Ne mogu to zaobići.
– Preskoči!
Opet sam se zaustavio, nisam znao kako nastaviti. Od čega? Prebirao sam u glavi sve razloge koji su odgađali čitanje Adnine potresne izjave. Govorio sam dalje:
– Ima još nešto bitno… zašto sam ti odgađao čitanje Adnine izjave naglas…
– Zašto?
– I zato da izbjegnem optužbu protiv ljudi koji su u zdravstvu za ovu njezinu tragediju itekako odgovorni. Liječnici, medicinske sestre, sve osoblje u toj prevažnoj djelatnosti… Od njih ovisi hoće li i dalje živjeti taj naš nevidljivi neprijatelj ili mi. Ti i ja, cijelo čovječanstvo. Bez pomoći zdravstvenih radnika nema ovog rješenja. Pamtim kakvi su heroji bili u minulom ratu, bit će to opet, htjeli ne htjeli, s greškama ili bez grešaka.
– Kao da za ovog ubojicu danas i nisu baš bili spremni…
– A tko to danas u svijetu jest? Nitko. Nevidljivi neprijatelj napao je cijeli svijet… Nemilosrdan je prema svima. Eto, među prvim je stradao onaj koji je za njega bio pismen, dr. Batić. Kako ga je ubojica izabrao kao svoju žrtvu, to se još ne zna.
– U pravu si.
Ponovno mi je bio potreban predah. Jesam li već kazao sve što sam dugo u sebi od Marije Magdalene tajio, što je još ostalo?
– U ratu su ljudi u zdravstvu, u bolnicama i ambulantama, imali samo jednu prednost u odnosu na današnje: poznavali su svog neprijatelja, poznavali su i rane koje je neprijatelj pacijentima nanosio. Zajedno s onima koje su spašavali i liječili mogli su poginuti i bez maske. I bez skafandera. Danas ljudi u zdravstvu ne poznaju dobro neprijatelja koji napada njihove pacijente. Mogu biti zaraženi kao i njihovi pacijenti, mogu izgubiti živote i s maskama, i sa skafanderima. U odjeći iz koje ne izlaze 24 sata dnevno, i u kojoj se jedva diše…
– Tako si to lijepo kazao, tako mi je žao i njih i te žene i njezina muža, dirnula me drama i jednih i drugih i trećih…
– Živim s njom danima. Ali, s velikim dvojbama.
– Zašto i s dvojbama?
– Objasnit ću ti i to, kasnije… Ne poričem, naše je zdravstvo danas u velikom kolapsu. Istina je da i liječnici danas čine velike greške. Zar se u to nismo uvjerili i nas dvoje jučer? Cijeli dan smo zvali našu obiteljsku ambulantu samo da bismo produžili tvoju tromjesečnu terapiju.
– To sam posve smetnula s uma. Bila sam tako bijesna što uzaludno okrećeš broj…
– Netko je jučer ipak digao slušalicu… tek u zadnjim minutama popodnevnog radnog vremena. Taj glas mi je ljutito izgovorio da zovem sutra ujutro od osam, i spustio slušalicu.
– Zvao si i jutros…
– Zvao i zvao, nitko ni da se udostoji podići slušalicu. Kako produžiti tvoju terapiju, pod zabranom nam je još uvijek izlazak iz stana? Prokleti lockdown. Sad ću opet sve ponoviti, daj Bože da se netko odluči podići slušalicu.
– Ako ne podigne, morat ćemo zvati Seju. Našeg anđela. Opet. Da ode do ambulante, i stane u red umjesto tebe… A tako mi je neugodno što smo oboje ovisni od njegove pomoći.
– I meni je od toga muka u želudcu. Zato sve češće zovem i Pipu umjesto njega.
Sijevnulo je opet ono što je ponovno moglo ostati na čekanju. Umor od čitanja po meni je već bio nabacio debeo pokrivač, zainatio sam se: nećeš to opet spremiti u svoj duboki zamrzivač.
– A zašto s dramom dr. Batića živim otkad sam pročitao Adninu izjavu? Zašto sam do danas odugovlačio da ti pročitam naglas tekst o njegovom i njezinom stradanju? Prvo zato da te time ne uznemiravam, previše sam ti to činio drugim sličnim tekstovima iz novina i s portala. Drugo, možda i najvažnije. Nitko tu njegovu dramu ne bi bolje opisao od njegove Adne. Njezina je izjava dokument, javno objavljen i komentiran. Ona je križ ispred kojeg treba kleknuti, stradalnika i sve njegove bližnje oplakati. Nakon što sam tu Adninu izjavu prvi put pročitao, počeo sam živjeti s idejom da njihovu dramu ugradim i u svoj tekst o koroni. U svoj budući kratki roman.
– Zato ti malo-malo pa bježiš od mene u svoju radnu sobu, svom računalu.
– I zato. Razmišljao sam i da nazovem gospođu Adnu, da mi odobri uvrštavanje svoje izjave u moj tekst o koroni, bez ikakvih prerada. Odustao sam.
– Bože, ti si tu dramu obitelji Batić, izgleda, doživio mnogo bolnije od mene.
– Strah. Nešto slično moglo bi se dogoditi i nama. Mi smo u ovom gradu sami…
– Iako si o ovom gradu napisao i roman i dobio za njega onu njegovu najveću nagradu…
– U ratu se toga nitko nije ni sjetio. Ni kap vode, ni mrvicu kruha nam nije poslao…
U tom trenu, iz očiju moje Marije Magdalene suze su se, iznenada, prelile iz prostora bjeloočnica. U njima su, neočekivano, brzo prerasle u bujicu, morale su žurno na veći prostor lica. Nagli val krupnih bisera razlio se po njezinim obrazima i pojurio i prema usnama. Zajecala je.
– Bože, i ovaj nas je lockdown nagradio zaboravom kao i bivši rat. U stanu kao u zatvoru. Osim Seje i Pipe, nitko da nam pokuca na vrata, da navrati, da nas nazove…
Zagrlio sam je i rekao:
– Hajde, smiri se. Ti imaš mene, ja imam tebe. To nam je sasvim dovoljno. Zajedno smo jedini sigurni bedem i protiv tog prokletog virusa.
Šmrcala je i brisala suze razlivene po obrazima.
– Hoću. Dabome, smirit ću se, ali ne odmah…
Eto, takva je moja Marija Magdalena. Cijeli život kroz svijet je prolazila mokrih očiju, isplakala je mnoge njegove nepravde, sada je poluslijepa. Oglušila je na razne njegove grubosti, sada je polugluha i sa slušnim aparatićem u jednom uhu. Protekli troipolgodišnji rat bio je nemilosrdan, svakodnevno su odjekivale granate u blizini naših nebodera. Često mi je govorila da će od njih oglušiti, od silaska u podrum oslijepiti.
I, zbilja, vratio se osmijeh na lice Marije Magdalene, škrt, ali ohrabrujući.
– A hoće li netko za tragediju te obitelji jednoga dana ipak odgovarati? Jesi li pratio i to?
– Možda. Zapravo, sumnjam.
– Bože, u kakvom ovo svijetu živimo. Hoće li ti netko bar danas podići slušalicu u našoj ambulanti?
– Ne znam. Živi su postali tako okrutni. Oni su odavno u samrtnom hropcu, u ovom su lockdownu samo prividno živi. Kako ih osloboditi tog hropca? Kako da živi bez njega konačno uskrsnu, da bez njega u svojoj slobodi dočekaju uskrsnuće mrtvih?
– Za mene će uskrsnuće živih biti kad ukinu ovaj prokleti lockdown. Samo što nisu…
– I za mene… Odavno nastaje neki novi svijet, to je zasad jedino sigurno. Stari se kad-tad mora raspasti ili preoblikovati. Istrošen je, ostala nam je od njega samo okrutnost, istrošila se njegova ljudskost… Nešto slično je zapisano i u Bibliji i u Kurʼanu i u Tori, koju povremeno čitam u svom računalu jer jedino tu knjigu nemamo u svojoj biblioteci. Od početka korone stalno se vraćam tim svetim knjigama. Vraćam se njihovim stranicama kad god za njih pronađem vremena. U računalu čitam povremeno i Uskrsnuće. U njemu neće biti ni bolesti, ni nepravde koju čovjek širi otkad je stvoren.
– Za pet dana izlazimo iz locdowna, u ograničenu slobodu, zajedno s omladinom. Radujem se tome kao malo dijete.
– I ja.
– Odahnut će od nas i susjed Sejo, naš anđeo. I Pipo… Sami ćemo u nabavku u određene sate…
– Ali i u ograničenoj slobodi iza nas će se šunjati one tri kradljivice. U ograničenoj slobodi će se i one sigurno umnožiti i okuražiti. Bit će njezin novi proizvod. Korona je u našem naselju već umnožila i narkomane. Naš stvarni svijet se i dalje ruši i obezljuđuje. S Pipinog auta neki dan jedan je narkoman, iz susjednog nebodera, on ga dobro poznaje, ukrao kotač, bezbeli, odmah ga je i prodao.
– A te kradljivice… i one su me neki dan baš pošteno prodrmale. Tebi, eto, od onoga što su nam namjeravale uraditi još uvijek drhte ruke. I danas, čim šalicu kave prineseš ustima.
– U Uskrsnuću piše da u novom svijetu neće biti ni lopova…
Marija Magdalena je već bila u sasvim drugom vremenu. Prisjetila se naše slobode prije lockdowna:
– Nekoliko dana prije lockdowna na Trgu si mi stalno ponavljao jednu te istu rečenicu: Evo ih i ovdje.
– Migranti. Na nekoliko mjesta nailazili smo na njih s ispruženom rukom. Seobe naroda potaknula je i korona. Afganistanci, Iračani… Iz Maroka, Sirije, Pakistana, Tunisa, Irana, Alžira, Afrike, Indije… Stigli i u naš grad u najgore vrijeme… Priča se i piše da među njima ima i terorista, kradljivaca, ubojica, zadrtih vjernika, sirotinje bez posla… I bjegunaca iz ratnih područja… Oboljelih od pandemije… Upadaju i u stanove, tuku se, međusobno se obračunavaju noževima… Jesu li se na istim mjestima zadržali i u vrijeme našeg lockdowna? Bilo ih je najviše u centru grada…
– I Isus je bio migrant.
– Bio je.
Sve do dvadeset sati zvao sam ambulantu u befazi Alipašina polja, uzalud, nitko nije dizao slušalicu. Na spavanje smo otišli kasnije nego obično, ispred tv ekrana pratili smo iz kreveta dramatične izvještaje o pandemiji iz svih glavnih gradova naše zemlje, Europe i svijeta.
Strah da bi se ta bolest mogla tako neočekivano uvući i u naša tijela, nagrađena s više kroničnih oboljenja stečenih u ratu i poraću, ojačanih brojem naših godina, nije me odvajao ni u snu od onoga što je u meni još uvijek živjelo kao odjek drame obitelji Batić. Detalje smrti njezina najstarijeg člana, sačuvane u izjavi svjedokinje Adne, nikako nisam mogao sakriti od Marije Magdalene, a imao sam tu želju i vjeru. Smrt je za mene uvijek bila velika tema, jednako kao i tema života o kojemu sam imao samo iluziju da ga već znam, o njoj baš ništa. Možda se smrt i nije zvala tako, možda je njezino pravo ime bilo neki posve novi život. Je li ona bila kraj svega ili početak svega, nisam mogao odrediti. Stvarno, što je to smrt? Ono što je opisano i u prvom i u drugom Uskrsnuću, možda, ili i ono što je opisano i u Adninoj izjavi? Tek pročitanoj i tek oplakanoj i suzom moje Marije Magdalene.
– Bože, dragi, kad će uskrsnuti mrtvi? Kad će se ponovno povezati sa živim – neočekivano me je u krevetu upitala Marija Magdalena prije potonuća u san. – Sve sam zaboravila što je o tome zapisano u Bibliji. Ne sjećam se nijednog naslova niti jednog Uskrsnuća.
Zbunjen, šutio sam. U šutnji sam provjeravao što o temi Uskrsnuća još uvijek pamtim.
– Još pamtim naslove i prvog i drugog Uskrsnuća – rekao sam Mariji Magdaleni. – U prvom Uskrsnuću bili su Vrijeme Velike Nevolje, Harmagedon, Kraj Sadašnjeg Doba, Milenijsko Doba i Vezivanje Sotone, Vraćanje Zemlje u Edensko Stanje. U drugom Uskrsnuću i „Krisisu“ bili su Sudnji Dan i Kraljevstvo Nebesko.
Ponešto sam joj, potom, govorio i o Vremenu ponovnog okupljanja, o širom raširenom spasenju po Gospodinu, brzoj i odlučnoj pravdi, pravednosti i neiskorištavanju, zloupotrebi, ropstvu, o Sudskom procesu.
– S Uskrsnućem, Marija Magdalena, prestaju i prirodne katastrofe, glad, siromaštvo, bolesti, sve invalidnosti. Uskrsnuće znači trajni svjetski mir, uspostavu apsolutne vlasti. „Sve nacije i zemlje će biti pod apsolutnom vlašću Kristovog Kraljevstva“, i to piše u Uskrsnuću.
– Stalno spominješ Toru. Što je Tora? – sanjivim glasom upitala me je Marija Magdalena.
– „Za židovskoga vjernika Tora je središte i temelj svemira, jer drži se da je ona Božji nacrt prema kojemu je stvoren svijet. Ona je temeljni spis židovske religije, koji, uz stvaranje svijeta, opisuje i nastanak i ranu povijest židovskoga naroda. Knjige Tore se na hebrejskome nazivaju i Hamiša humše Tora (pet knjiga Tore) ili skraćeno Humaš, te Mikra (čitanje) i Kitve kodeš (svete knjige).“ One su „nešto drukčije raspoređene nego u kršćanskim Biblijama (katoličkim, protestantskim, pravoslavnim“). Među tih pet knjiga je i Talmud, koji imamo i koji si i ti čitala, dok si imala oštar vid. Talmud na hebrejskom znači studij, učenje, proučavanje – rekao sam Mariji Magdaleni. – „Tako je, uz Toru i Tanah, Talmud postao temeljnom knjigom židovske religije. Neusporedivo je opširniji od Tore (sadrži oko dva i pol milijuna riječi).“
– Ni Kurʼan nisam čitala, a ti se, eto, ne odvajaš ni od njega. Reci mi nešto više i o njemu.
– Iznenađuje me u njemu frapantna sličnost između Adama i Eve i Adema i Have. I Adem i Hava prošli su put stradanja i progona sličan putu Adama i Eve…
Htio sam Mariju Magdalenu podsjetiti i na još neke sadržaje Kurʼana, ali ona je nakon što je popila svoj Lorsilan tijekom moje priče o Tori već bila u snu.
Nešto kasnije ugasio sam televizor i potonuo u san i ja. Sanjao sam sažetke priča o prvim ljudima na Zemlji, protjeranim iz rajskih prostora i osuđenih na patnju, bolesti, glad, ratove… U njima smo se i Marija Magdalena i ja sastali sa svim svojim umrlim, očevima, majkama, sestrama, braćom… Svi smo u radosti bili euforični, grlili smo se i ljubili. Uskoro ćemo vam se pridružiti, govorili su nam naši roditelji, i svi drugi naši na oproštaju. Kad će to biti? Uskoro. U Uskrsnuću mrtvih. A tko će vas nama dovesti na Zemlju? Zna se, odgovarali su nam svi naši uplakanim glasovima što se privremeno rastajemo. Bit ćemo zajedno u Kraljevstvu našega Spasitelja.
Kao da sam pješačio velikim prostorima različite konfiguracije, tako sam se osjećao prije potonuća u svoj san. Ravnice nadojene vodom, u koju mala nepažnja odvodi na dno nalazio sam i u njemu. Brežuljci obrasli listopadnim i zimzelenim drvećem kao spasenja od takvog potonuća. Visoka i opasna gorja na kojima i razrijeđeni zrak održava ugroženi život. Krivudave rijeke i nepregledna mora kao nova opasnost nakon silaska s visina. Na svim mjestima opasna zvjerad. Na visinama orlovi, na nizinama razni pregladnjeli krvoloci oštrih zuba. Zmije otrovnice. Na svakom koraku britke stijene. I u trenucima odmora predah bez edenskog vrta, ptica pjevica, skakutavih i nemirnih vrapčića. Na svakom mjestu sukob s virusom iz Wuhana. I štošta još kao na početku stvaranja svijeta.
(Trinaesto poglavlje romana u nastajanju Uskrsnuće živih)