Svi se pjesnici dijele na pjesnike s razvojem i pjesnike bez razvoja. Pjesnike s historijom i pjesnike bez historije. Prvi otkrivaju sebe preko pojava koje susreću, sa svakim slijedećim korakom i predmetom i spoznaju se kroz svijet kojim prolaze bez osvrtanja svjesni da ne možeš istrošiti snagu i ne možeš nahodati se puta. Pjesnici s historijom rastu s horizontima koji se otkrivaju, u prostorima ranije zastrtim prevazilaze se jer im je tijesno u sebi pa njihovo ja postaje ja zemlje – naroda – datog kontinenta – planeta – stoljeća – tisućljeća. Kao da na sebi vrše sve dane stvaranja i eksperiment postanka, njihova je volja – izbor, oni streme cilju, sposobni da se rastanu sa samim sobom i kao junaci iz bajke odluče kamo – lijevo ili desno, ili ravno dalje. Nikad natrag.
Pjesnici bez historije ne streme cilju, nemaju teme osim sebe, nemaju za što da se uhvate niti znaju kamo idu. I dok pjesnici s historijom rastu i mijenjaju se, pjesnici bez historije izgrađeni su već u majčinoj utrobi. Oni ništa ne uče i neće saznati ništa što već nisu znali, oni su u svijetu da kažu što već znaju, da jave i da se odupru. Oni žive osjećanjima koja su nam data odjednom. Sva osjećanja moguća da se osjete od rođenja su utisnuta u naše grudi i nije im potreban povod jer su sama povod za sve. Osjećanju nije potrebno iskustvo jer zna, ono nema šta da traži po putevima jer zna da će na kraju doći sebi. Pjesniku s historijom, da bi upoznao sebe, trebao bi ne jedan život već stotinu dok je pjesniku bez da bi spoznao sebe potrebno samo da se rodi.
Semezdin je stranac u svim svjetovima, uvijek u bijegu, uvijek u pokretu, u raskoraku i sumnji, uvijek spreman na dželate iza ugla. A s druge strane očajnička borba da se očuva dom, da se spasi život, da se pripada i voli. I da pogled kroz prozor osjetiš kao svoj.
Valjda je to princip, tek kad si nigdje, nadomak si svemu.
Onaj Semezdin koji putuje autobusom za Sarajevo i onaj koji promatra samoubilačkog pauna, onaj koji je sobarica u Arizoni i onaj koji se vratio, nisu i ne mogu da budu isti, no svi žive u njemu, u ljudima koji ga poznaju, čitaju i vole i jasno pokazuju da smo samo ono što damo i da umjetnost ma koliko se činila pitanjem intelekta i talenta zapravo dolazi iz srca.
Semezdinove riječi nastaju upravo u trenju i nesporazumu između svih Semezdina koje je živio, koje je pisao i kojima je volio, svih onih koje je selio, kojima je šutio, kojima je osluškivao znajući da će ih jednom pozvati i upisati u reportažu iz vlastitog života. Ono što je odsutno u načinu na koji bilježi, artikulira i prebire po sebi upravo je bilo kakva napetost i sukob s prošlim sobom jer kao pjesnik bez historije Mehmedinović višestrukost i nestalnost nas samih u vremenu, u sjećanju, u riječima, slikama i fotografijama – vlastitim i tuđim, posebno tuđim – bilježi pažljivo i blago, bez kivnje, osude i pametovanja označava mjesto i detalj, gestu i trenutak koji su uvijek sada (i više nikad). Jer samo “ono što osjećamo, to je zauvijek.” To što osjeća jedini je putokaz, nit uz pomoć koje pjesnik pronalazi put od tada i tamo kroz sada i ovdje sve do nas u ovom vremenu kada ga čitamo, vremenu koje on u nama pretvara u zauvijek.
Ako čitatelj sagleda njegovo književno djelo u totalitetu, iz gornjeg rakursa, kronološki i geografski određeno, politički i poviješću fiksirano, čak i kvalitetom zraka, bojom neba i žamorom epohe usidreno, osjetit će da ništa osim samog Semezdina i njegovog osjećaja uistinu ne čini svijet koji je ionako od srca i ništavan.
Kad čitam Semezdina Mehmedinovića, osjećam da bi on to pisao i da stvarno nema nikoga da čita. I u tome je sva razlika. Ostali viču i nadaju se da će ih čuti. Semezdin šapće, a mi slušamo.
Ono što osjećamo, to je zauvijek
Svi se pjesnici dijele na pjesnike s razvojem i pjesnike bez razvoja. Pjesnike s historijom i pjesnike bez historije. Prvi otkrivaju sebe preko pojava koje susreću, sa svakim slijedećim korakom i predmetom i spoznaju se kroz svijet kojim prolaze bez osvrtanja svjesni da ne možeš istrošiti snagu i ne možeš nahodati se puta. Pjesnici s historijom rastu s horizontima koji se otkrivaju, u prostorima ranije zastrtim prevazilaze se jer im je tijesno u sebi pa njihovo ja postaje ja zemlje – naroda – datog kontinenta – planeta – stoljeća – tisućljeća. Kao da na sebi vrše sve dane stvaranja i eksperiment postanka, njihova je volja – izbor, oni streme cilju, sposobni da se rastanu sa samim sobom i kao junaci iz bajke odluče kamo – lijevo ili desno, ili ravno dalje. Nikad natrag.
Pjesnici bez historije ne streme cilju, nemaju teme osim sebe, nemaju za što da se uhvate niti znaju kamo idu. I dok pjesnici s historijom rastu i mijenjaju se, pjesnici bez historije izgrađeni su već u majčinoj utrobi. Oni ništa ne uče i neće saznati ništa što već nisu znali, oni su u svijetu da kažu što već znaju, da jave i da se odupru. Oni žive osjećanjima koja su nam data odjednom. Sva osjećanja moguća da se osjete od rođenja su utisnuta u naše grudi i nije im potreban povod jer su sama povod za sve. Osjećanju nije potrebno iskustvo jer zna, ono nema šta da traži po putevima jer zna da će na kraju doći sebi. Pjesniku s historijom, da bi upoznao sebe, trebao bi ne jedan život već stotinu dok je pjesniku bez da bi spoznao sebe potrebno samo da se rodi.
Semezdin je stranac u svim svjetovima, uvijek u bijegu, uvijek u pokretu, u raskoraku i sumnji, uvijek spreman na dželate iza ugla. A s druge strane očajnička borba da se očuva dom, da se spasi život, da se pripada i voli. I da pogled kroz prozor osjetiš kao svoj.
Valjda je to princip, tek kad si nigdje, nadomak si svemu.
Onaj Semezdin koji putuje autobusom za Sarajevo i onaj koji promatra samoubilačkog pauna, onaj koji je sobarica u Arizoni i onaj koji se vratio, nisu i ne mogu da budu isti, no svi žive u njemu, u ljudima koji ga poznaju, čitaju i vole i jasno pokazuju da smo samo ono što damo i da umjetnost ma koliko se činila pitanjem intelekta i talenta zapravo dolazi iz srca.
Semezdinove riječi nastaju upravo u trenju i nesporazumu između svih Semezdina koje je živio, koje je pisao i kojima je volio, svih onih koje je selio, kojima je šutio, kojima je osluškivao znajući da će ih jednom pozvati i upisati u reportažu iz vlastitog života. Ono što je odsutno u načinu na koji bilježi, artikulira i prebire po sebi upravo je bilo kakva napetost i sukob s prošlim sobom jer kao pjesnik bez historije Mehmedinović višestrukost i nestalnost nas samih u vremenu, u sjećanju, u riječima, slikama i fotografijama – vlastitim i tuđim, posebno tuđim – bilježi pažljivo i blago, bez kivnje, osude i pametovanja označava mjesto i detalj, gestu i trenutak koji su uvijek sada (i više nikad). Jer samo “ono što osjećamo, to je zauvijek.” To što osjeća jedini je putokaz, nit uz pomoć koje pjesnik pronalazi put od tada i tamo kroz sada i ovdje sve do nas u ovom vremenu kada ga čitamo, vremenu koje on u nama pretvara u zauvijek.
Ako čitatelj sagleda njegovo književno djelo u totalitetu, iz gornjeg rakursa, kronološki i geografski određeno, politički i poviješću fiksirano, čak i kvalitetom zraka, bojom neba i žamorom epohe usidreno, osjetit će da ništa osim samog Semezdina i njegovog osjećaja uistinu ne čini svijet koji je ionako od srca i ništavan.
Kad čitam Semezdina Mehmedinovića, osjećam da bi on to pisao i da stvarno nema nikoga da čita. I u tome je sva razlika. Ostali viču i nadaju se da će ih čuti. Semezdin šapće, a mi slušamo.