Prošle godine u studenom navršilo se trideset godina otkako je preminuo Leonardo Sciascia (1921. – 1989.), pisac čije je djelo nezaobilazno, a meni opet drag i zbog toga što je – doduše u boljim vremenima – dolazio u Zagreb, posjećujući pritom i Otona Glihu (1914. – 1999.), čije je gromače – halalite mi neskromnost – baš kao i ja silno volio. Nije mi se ostvarila želja da ga sretnem i upoznam, ali sam ga u razgovorima s Glihom, u atelijeru u Križanićevoj, često spominjao. Ponešto sam i preveo, u dva navrata u Forumu: mladenačku zbirku pjesama i esej o pučkim svečanostima na Siciliji… Zatim i dvadesetak pisma Glihi za Dnevnike i pisma, dok je tu emisiju uređivao Danijel Dragojević…
La Repubblica, uz Corriere della sera vjerojatno najutjecajnije dnevne novine u Italiji – s pravom možete reći: nekad bilo! – objavila je tom prigodom otvoreno pismo jednoga od Šašinih unuka. Poželio sam ga odmah prevesti za Ajfela.
Taj unuk se zove Fabrizio Catalano i velikodušno mi je poslao izvorni tekst pisma, nešto duži od onog objavljenog u tiskanom izdanju novina (20. XI. 2019.).
Fabrizio Catalano (1975.) – filmski, kazališni i televizijski režiser, prozaik i prevoditelj; za kazalište je režirao neke od važnijih romana svoga djeda: La scomparsa di Majorana (2019. – 2020.), A ciascuno il suo (2013. – 2014.), Todo modo (2008. – 2009.), Il giorno della civetta (2004. – 2007.); erotski roman Profanacija stida objavio je 2017., a Kap ambre na snijegu 2015.; autor je i pjesničke antologije belgijskih frankofonih autora: Georgesa Rodenbacha, Émilea Verhaerena i Charlesa Van Lerberghea.
Dragi djede,
tumaram po prostoriji u kojoj si ti preminuo, a ja odrastao, i sve me vraća u djetinjstvo drukčije od drugih. Vrijeme u ovoj kući kao da je stalo; baš kao što ga ponekad – dapače često –nastojim ja zaustaviti u svojoj glavi, čitajući neku knjigu, promatrajući neku sliku, prepuštajući se maštariji ili paru očiju začuđena pogleda. Takvom da u njemu samom vječnost ga mijenja: ovi Mallarméovi stihovi, uklesani u imaginarni Poeov grob i u povijest pjesništva, opisuju najbolje što se može čuvstva koja ćutim dok šetam po ovim prostorijama, sjedajući u jedan od ovih naslonjača, dodirujući jedan od pečata koji smo zajedno doticali, u doba nesvjesnosti i snovā, koje si mi podario a još su tu, mirni svjedoci svijeta što ga samo sjećanje održava na životu. Vanjski svijet, međutim, možda još i više nego onaj od jučer, sazdan je od zloporaba i nepravdi; svijet je to ispražnjen – od ideja, od duha neovisnosti, od odvažnosti – svijet kojemu je danas više nego prije trideset godina, moć uvijek negdje drugdje. Zemlja je surova, tu naokolo, a Italija je sve nesretnija, kao što si ti to predvidio. Tako nesretna da za zla od kojih pati ovaj narod toliko drukčiji – jedinstven i turoban – kao da više i nema rješenja.
Tako bih volio da si tu, da te zamolim za savjet. Već sam prekoračio granicu četrdesetih pa i ja, kao Goethe, osjećam da više nemam vremena za išta drugo do istine. Što bih, dakle, trebao činiti? Što bi trebali učiniti oni iz moje generacije, pa i oni mlađi, za ovaj narod, od ovog naroda? Poučio si me da se treba boriti za slobodu, za pravdu, za razum; ali ni Don Kihot se ne bi usudio jahati beskrajnom pustopoljinom vjetrenjačā, u što su se pretvorili Otok i Država, koje si volio i koji su, prije tebe, voljele osobe u stanju protratiti živote i mozgove da ih obrane.
Dođe se u napast odgovoriti da je istina u knjigama, u književnosti. Je li to uzaludna nada? Tvrdoglavim se u vjerovanju da nije, ali sve manje sam uvjeren u to; a tako bih rado da mi ti to potvrdiš. No, to se više ne može dogoditi – barem ne u ovoj dimenziji – pa se tješim zamišljanjem, tumarajući ovim stanom u kojem sam učinio prve korake. Miris je onaj oduvijek: drvo i papir. Pisaći stol onakav kakvog si ga ti ostavio, takvim ga je baka tolike godine sačuvala: fotografije Pirandella – oca kojeg si u stanovitom smislu, sâm odabrao – pisaća mašina, perorez, sovice… Datum: 19. studeni – dan uoči tvoga preminuća. Za leđima tvoga naslonjača portreti ostalih tebi dragih pisaca – malobrojni preostali koji nisu preneseni u Fondaciju Sciascia: Voltaire, Stendhal, Vicotr Hugo… Rekao si u jednom davnom intervjuu, da se ono malo kršćanstva koje preživljava u Europi duguje više Victoru Hugou nego Crkvi.
Dragi djede, vjerujem da je ono dobra što se mi svjetovnjaci upinjemo vidjeti u kršćanstvu – ljubi bližnjega svoga kao sebe sama – na izdisaju. Nitko nije(po)slušao strogu opomenu koju je uputio Victor Hugo u Melankoliji: ljudska bića izgledaju kao da su vlastitu dušu prepustili više-manje korisnim strojevima, više-manje beskorisnima, o kojima ovise. Malobrojni bi se ganuli pred stihovima Charlesa Van Lerberghea u Božiću zvjeradi – autora koga često čitam, ima tome godinā – prema kojem osjećam skrovitu empatiju i o kojem bih tako rado s tobom razgovarao – baš kao što se malobrojni ganu pred rastuženim i bolnim krikom iskorištavanih na ovoj planeti.
Nisam u stanju željeti nesavjesnost, ali se – ponekad – zateknem kako očijukam s mogućnosti trganja ogradā prostora i vremena. Pa se vratim u svoje drukčije djetinjstvo, u prva sjećanja na ovu kuću. Ja i baka, sami, u ovoj spavaćoj sobi. Svjetiljka upaljena, na komodi, a svud uokolo polusjena. S tim pak u svezi: sjećaš li se naših šetnji, u parku Vile Sperlinga, tu u blizini? Jedne večeri – bile su mi tri godine, valjda – držeći me za ruku, predložio si mi da se vratimo. – Pričekajmo da se spuste prve večernje sjene – odgovorio sam ti. Zadovoljan i ponosan, svima si pričao tu dogodovštinu. A koju godinu kasnije, sviđalo ti se – sviđalo nam se – da recitiram, pred publikom, I. pjevanje iz Božanstvene komedije, koje sam znao naizust. Savršeno. I traktat etnologije, koji sam uvijek nosio uza se, a koji sam zvao „Knjiga odvratnih misli“. A one okaste ljubičice u litografiji Giuseppea Vivianija, koje su piljile u mene dok sam jeo? Pa ono kad jednog jutra nisam otišao u školu, nekoliko dana prije nego ćeš umrijeti, a rekao sam ti da bih želio biti režiser? Netom sam gledao film Za dolar više Sregia Leonea; opčinio me Lee Van Cleef… Otišao si tražiti knjige o filmu za koje si se sjećao da ih imaš, utonule u tisuće svezaka u ovoj kući. Nismo našli bog zna što; te knjige pripadale su nekom drugom vremenu, a ti si bio vezan za drugu neku kinematografiju. No, u životu – naučio sam to kasnije – ne računa se što voliš, već kako to voliš.
I naše se selo itekako promijenilo: više ga ne nastavaju čudovišta, kao u Nero su nero, već je skoro posve raseljeno, napušteno, jezovito. Dolasci i odlasci posjetitelja – dragih i onih drugih – otprije toliko godina nije drugo do daleka reminiscencija. A uokolo, zemlja je spržena od sunca, biljke i stabla rastapaju se, više se ne čuju ljudski glasovi, niti topot kopita mule ili automobilskih motora: da nije ovih brežuljaka i neurednih fasada mnogobrojnih kuća, moglo bi se činiti idealnim okolišem za roman strave. Valja plakati za tim zdravim okolišem, gdje se moglo izolirati od ostatka ljudskoga roda, ali u kojem se – na momente – ljudski rod sastajao: još neasfaltirana cesta, vrt, sumporasta voda, duge šetnje, posjete susjedima – bez najave – a onda telefon, jedini u cijelom naselju, postavljen u staji, zahvaljujući kojem bilo se u dodiru s cijelim svijetom.
Već neko vrijeme, otprije koju godinu, opet tamo odlazim, u Racalmuto i susjedna mjesta. U Racalmutu sam bio ravnatelj kazališta koje si ti volio pa si za života postigao da bude obnovljeno. Bilo je veličanstveno iskustvo, kako za mene tako i za sve koji su sa mnom radili; okončano, kao što se često događa u ovoj zemlji, zbog zavisti i gluposti. U ljetnim jutrima, sjedeći na maloj terasi, pred kućnim vratima, doručkujući: sanjao sam, razmišljao, gubio se i pronalazio mjeru prošlosti, pokušavao sam programirati budućnost pa se nadao – ne uvijek zaludu – da ću ugledati kako prolijeće pupavac ili šojka kreštalica.
Presudan dio moga djetinjstva i moje mladosti odvijao se oko ove kuće. To što nikada nisam stvarno pušio, to možda dugujem onim jutrima kada sam se budio uz neuredne tonove tvoga kašlja. U malo vremena, moj brat i ja silazili smo igrati se, a ti bi se penjao u svoj studio pisati, s prozorom okrenutim na zapad, pred golemim borom, koji se činio kao barjak u tom kraju, ne osvrćući se na buku u kući, od igre, galame: dva kažipšrsta, u ritmu ne odveć nestalnom, na tvojoj olivetici Lettera 22.
Ali časovi kojih se točnije sjećam – zacijelo najljepši, a u svakom slučaju koji su me najviše obilježili – još jednom – imaju veze s večernjim sjenama. Sjedili smo pred kućom; blijedo svjetlo svjetiljke nad vratima nije bilo do podrugljivi protivnik sjenama koje su nas okruživale. Na zidu stare kuće koju je sagradio tvoj otac, nasuprot nama, svjetlucali su majušni grumenčići soli. Osim tog zida, svaki nedužni prirodni zvuk postajao je, u dječijoj mašti, prijeteća opasnost, čudovište, tajna. Ponekad,ograničavao sam se slušati razgovore odraslih; drugi put, zabavljao si se čitati Trilussine pjesme ili pripovijedati pokoju anegdotu iz svoje mladosti; ili još: ja sam bio taj koji ti je postavljao pitanja. Zašto živimo? Ima li života poslije smrti?
Otkako sam postao svjestan svoga postojanja, ta me zapitanost uporno opsijedala. I jako dobro se sjećam da si mi, baš jedne od tih ljetnih večeri, pred kućom u Noce, na ovo drugo pitanje, da je pred tom velikom dilemom smislena jedino – dvojba.
I evo, previše sam okolišao u vezi s tim, to je stvarno veliko pitanje koje bih ti rado postavio: što je to onkraj? Postoji li zaista? Da samo znaš s koliko zebnje nastojim shvatiti! Hvatam se za knjige mojih omiljenih pisaca, ali sve što u njima čitam smislili su – živi ljudi. Što je poslije smrti? Znat ću to za koji čas, a u istom času neću više znati da to znam, tjeskobno je napisao Bufalino. I opet Van Lerbeghe: Sve je još bilo u njemu, ali sve ne bijaše zauvijek. Ti, pak, u završnici romana Vitez i smrt: Ali već bijaše, vječna i neprispodobiva, misao uma u kojoj se njegov rastapao. Što se krije iza tih rečenica? Postoji li stvarno tajna koju treba gonetati, ili je ovo pismo uzaludna vježba koja će mi, tim više, poslužiti da u pamćenju podsjetim na neke lijepe uspomene? Živjeti u strahu da će se morati umrijeti, strašno je. A umjeti živjeti izgleda nemoguće. Ili je prejednostavno, a ja toga nisam svjestan…
Ma koliko me ova pitanja tištila, držim da ti i zbog toga moram zahvaliti. Ne bih izdržao živjeti bez dvojbi. Ne bih podnosio živjeti a da ne moram za nečim tragati. Ne težeći ničemu. Hvala ti, dakle, djede što si dao presudni doprinos u stvaranju mene neprilagodiljivim. Moram zahvaliti i tebi, ako ponekad nađem snage odovjiti se od praznine koja me okružuje. Moram zahvaliti i tebi –i ovom majušnom, intimnom svemiru koji si stvorio a koji se oronuo čuva u ovim dvjema kućama – što sam u stanju raznježiti se pred pričom ili pjesmom, ili što se prepuštam zanosu pred nekom slikom. Desetljićama sam tu različitost ćutio kao beteg. Sada tu različitost ističem s ponosom. Ne znam hoće li me sve ovo dovesti dotle da budem sretan; ali sigurno je da ću biti u miru sa samim sobom.
Dragi moj djede, tko zna je li u redu nadati se da odgovoriš na ovo pomalo smušeno pismo. Ja se želim tome nadati. Htio bih biti spreman prihvatiti svaki znak, svako znamenje. Večer uoči tvog odlaska, ispružen na svom krevetu – slabim i umornim glasom te uz nježan osmijeh – pozdravio si me jednim „doviđenja“. Tko zna ne može li se to obećanje ostvariti.
Fabrizio Catalano: Ono malo kršćanstva u Europi više duguje Victoru Hugou nego Crkvi
Prošle godine u studenom navršilo se trideset godina otkako je preminuo Leonardo Sciascia (1921. – 1989.), pisac čije je djelo nezaobilazno, a meni opet drag i zbog toga što je – doduše u boljim vremenima – dolazio u Zagreb, posjećujući pritom i Otona Glihu (1914. – 1999.), čije je gromače – halalite mi neskromnost – baš kao i ja silno volio. Nije mi se ostvarila želja da ga sretnem i upoznam, ali sam ga u razgovorima s Glihom, u atelijeru u Križanićevoj, često spominjao. Ponešto sam i preveo, u dva navrata u Forumu: mladenačku zbirku pjesama i esej o pučkim svečanostima na Siciliji… Zatim i dvadesetak pisma Glihi za Dnevnike i pisma, dok je tu emisiju uređivao Danijel Dragojević…
La Repubblica, uz Corriere della sera vjerojatno najutjecajnije dnevne novine u Italiji – s pravom možete reći: nekad bilo! – objavila je tom prigodom otvoreno pismo jednoga od Šašinih unuka. Poželio sam ga odmah prevesti za Ajfela.
Taj unuk se zove Fabrizio Catalano i velikodušno mi je poslao izvorni tekst pisma, nešto duži od onog objavljenog u tiskanom izdanju novina (20. XI. 2019.).
Fabrizio Catalano (1975.) – filmski, kazališni i televizijski režiser, prozaik i prevoditelj; za kazalište je režirao neke od važnijih romana svoga djeda: La scomparsa di Majorana (2019. – 2020.), A ciascuno il suo (2013. – 2014.), Todo modo (2008. – 2009.), Il giorno della civetta (2004. – 2007.); erotski roman Profanacija stida objavio je 2017., a Kap ambre na snijegu 2015.; autor je i pjesničke antologije belgijskih frankofonih autora: Georgesa Rodenbacha, Émilea Verhaerena i Charlesa Van Lerberghea.
Dragi djede,
tumaram po prostoriji u kojoj si ti preminuo, a ja odrastao, i sve me vraća u djetinjstvo drukčije od drugih. Vrijeme u ovoj kući kao da je stalo; baš kao što ga ponekad – dapače često –nastojim ja zaustaviti u svojoj glavi, čitajući neku knjigu, promatrajući neku sliku, prepuštajući se maštariji ili paru očiju začuđena pogleda. Takvom da u njemu samom vječnost ga mijenja: ovi Mallarméovi stihovi, uklesani u imaginarni Poeov grob i u povijest pjesništva, opisuju najbolje što se može čuvstva koja ćutim dok šetam po ovim prostorijama, sjedajući u jedan od ovih naslonjača, dodirujući jedan od pečata koji smo zajedno doticali, u doba nesvjesnosti i snovā, koje si mi podario a još su tu, mirni svjedoci svijeta što ga samo sjećanje održava na životu. Vanjski svijet, međutim, možda još i više nego onaj od jučer, sazdan je od zloporaba i nepravdi; svijet je to ispražnjen – od ideja, od duha neovisnosti, od odvažnosti – svijet kojemu je danas više nego prije trideset godina, moć uvijek negdje drugdje. Zemlja je surova, tu naokolo, a Italija je sve nesretnija, kao što si ti to predvidio. Tako nesretna da za zla od kojih pati ovaj narod toliko drukčiji – jedinstven i turoban – kao da više i nema rješenja.
Tako bih volio da si tu, da te zamolim za savjet. Već sam prekoračio granicu četrdesetih pa i ja, kao Goethe, osjećam da više nemam vremena za išta drugo do istine. Što bih, dakle, trebao činiti? Što bi trebali učiniti oni iz moje generacije, pa i oni mlađi, za ovaj narod, od ovog naroda? Poučio si me da se treba boriti za slobodu, za pravdu, za razum; ali ni Don Kihot se ne bi usudio jahati beskrajnom pustopoljinom vjetrenjačā, u što su se pretvorili Otok i Država, koje si volio i koji su, prije tebe, voljele osobe u stanju protratiti živote i mozgove da ih obrane.
Dođe se u napast odgovoriti da je istina u knjigama, u književnosti. Je li to uzaludna nada? Tvrdoglavim se u vjerovanju da nije, ali sve manje sam uvjeren u to; a tako bih rado da mi ti to potvrdiš. No, to se više ne može dogoditi – barem ne u ovoj dimenziji – pa se tješim zamišljanjem, tumarajući ovim stanom u kojem sam učinio prve korake. Miris je onaj oduvijek: drvo i papir. Pisaći stol onakav kakvog si ga ti ostavio, takvim ga je baka tolike godine sačuvala: fotografije Pirandella – oca kojeg si u stanovitom smislu, sâm odabrao – pisaća mašina, perorez, sovice… Datum: 19. studeni – dan uoči tvoga preminuća. Za leđima tvoga naslonjača portreti ostalih tebi dragih pisaca – malobrojni preostali koji nisu preneseni u Fondaciju Sciascia: Voltaire, Stendhal, Vicotr Hugo… Rekao si u jednom davnom intervjuu, da se ono malo kršćanstva koje preživljava u Europi duguje više Victoru Hugou nego Crkvi.
Dragi djede, vjerujem da je ono dobra što se mi svjetovnjaci upinjemo vidjeti u kršćanstvu – ljubi bližnjega svoga kao sebe sama – na izdisaju. Nitko nije (po)slušao strogu opomenu koju je uputio Victor Hugo u Melankoliji: ljudska bića izgledaju kao da su vlastitu dušu prepustili više-manje korisnim strojevima, više-manje beskorisnima, o kojima ovise. Malobrojni bi se ganuli pred stihovima Charlesa Van Lerberghea u Božiću zvjeradi – autora koga često čitam, ima tome godinā – prema kojem osjećam skrovitu empatiju i o kojem bih tako rado s tobom razgovarao – baš kao što se malobrojni ganu pred rastuženim i bolnim krikom iskorištavanih na ovoj planeti.
Nisam u stanju željeti nesavjesnost, ali se – ponekad – zateknem kako očijukam s mogućnosti trganja ogradā prostora i vremena. Pa se vratim u svoje drukčije djetinjstvo, u prva sjećanja na ovu kuću. Ja i baka, sami, u ovoj spavaćoj sobi. Svjetiljka upaljena, na komodi, a svud uokolo polusjena. S tim pak u svezi: sjećaš li se naših šetnji, u parku Vile Sperlinga, tu u blizini? Jedne večeri – bile su mi tri godine, valjda – držeći me za ruku, predložio si mi da se vratimo. – Pričekajmo da se spuste prve večernje sjene – odgovorio sam ti. Zadovoljan i ponosan, svima si pričao tu dogodovštinu. A koju godinu kasnije, sviđalo ti se – sviđalo nam se – da recitiram, pred publikom, I. pjevanje iz Božanstvene komedije, koje sam znao naizust. Savršeno. I traktat etnologije, koji sam uvijek nosio uza se, a koji sam zvao „Knjiga odvratnih misli“. A one okaste ljubičice u litografiji Giuseppea Vivianija, koje su piljile u mene dok sam jeo? Pa ono kad jednog jutra nisam otišao u školu, nekoliko dana prije nego ćeš umrijeti, a rekao sam ti da bih želio biti režiser? Netom sam gledao film Za dolar više Sregia Leonea; opčinio me Lee Van Cleef… Otišao si tražiti knjige o filmu za koje si se sjećao da ih imaš, utonule u tisuće svezaka u ovoj kući. Nismo našli bog zna što; te knjige pripadale su nekom drugom vremenu, a ti si bio vezan za drugu neku kinematografiju. No, u životu – naučio sam to kasnije – ne računa se što voliš, već kako to voliš.
I naše se selo itekako promijenilo: više ga ne nastavaju čudovišta, kao u Nero su nero, već je skoro posve raseljeno, napušteno, jezovito. Dolasci i odlasci posjetitelja – dragih i onih drugih – otprije toliko godina nije drugo do daleka reminiscencija. A uokolo, zemlja je spržena od sunca, biljke i stabla rastapaju se, više se ne čuju ljudski glasovi, niti topot kopita mule ili automobilskih motora: da nije ovih brežuljaka i neurednih fasada mnogobrojnih kuća, moglo bi se činiti idealnim okolišem za roman strave. Valja plakati za tim zdravim okolišem, gdje se moglo izolirati od ostatka ljudskoga roda, ali u kojem se – na momente – ljudski rod sastajao: još neasfaltirana cesta, vrt, sumporasta voda, duge šetnje, posjete susjedima – bez najave – a onda telefon, jedini u cijelom naselju, postavljen u staji, zahvaljujući kojem bilo se u dodiru s cijelim svijetom.
Već neko vrijeme, otprije koju godinu, opet tamo odlazim, u Racalmuto i susjedna mjesta. U Racalmutu sam bio ravnatelj kazališta koje si ti volio pa si za života postigao da bude obnovljeno. Bilo je veličanstveno iskustvo, kako za mene tako i za sve koji su sa mnom radili; okončano, kao što se često događa u ovoj zemlji, zbog zavisti i gluposti. U ljetnim jutrima, sjedeći na maloj terasi, pred kućnim vratima, doručkujući: sanjao sam, razmišljao, gubio se i pronalazio mjeru prošlosti, pokušavao sam programirati budućnost pa se nadao – ne uvijek zaludu – da ću ugledati kako prolijeće pupavac ili šojka kreštalica.
Presudan dio moga djetinjstva i moje mladosti odvijao se oko ove kuće. To što nikada nisam stvarno pušio, to možda dugujem onim jutrima kada sam se budio uz neuredne tonove tvoga kašlja. U malo vremena, moj brat i ja silazili smo igrati se, a ti bi se penjao u svoj studio pisati, s prozorom okrenutim na zapad, pred golemim borom, koji se činio kao barjak u tom kraju, ne osvrćući se na buku u kući, od igre, galame: dva kažipšrsta, u ritmu ne odveć nestalnom, na tvojoj olivetici Lettera 22.
Ali časovi kojih se točnije sjećam – zacijelo najljepši, a u svakom slučaju koji su me najviše obilježili – još jednom – imaju veze s večernjim sjenama. Sjedili smo pred kućom; blijedo svjetlo svjetiljke nad vratima nije bilo do podrugljivi protivnik sjenama koje su nas okruživale. Na zidu stare kuće koju je sagradio tvoj otac, nasuprot nama, svjetlucali su majušni grumenčići soli. Osim tog zida, svaki nedužni prirodni zvuk postajao je, u dječijoj mašti, prijeteća opasnost, čudovište, tajna. Ponekad, ograničavao sam se slušati razgovore odraslih; drugi put, zabavljao si se čitati Trilussine pjesme ili pripovijedati pokoju anegdotu iz svoje mladosti; ili još: ja sam bio taj koji ti je postavljao pitanja. Zašto živimo? Ima li života poslije smrti?
Otkako sam postao svjestan svoga postojanja, ta me zapitanost uporno opsijedala. I jako dobro se sjećam da si mi, baš jedne od tih ljetnih večeri, pred kućom u Noce, na ovo drugo pitanje, da je pred tom velikom dilemom smislena jedino – dvojba.
I evo, previše sam okolišao u vezi s tim, to je stvarno veliko pitanje koje bih ti rado postavio: što je to onkraj? Postoji li zaista? Da samo znaš s koliko zebnje nastojim shvatiti! Hvatam se za knjige mojih omiljenih pisaca, ali sve što u njima čitam smislili su – živi ljudi. Što je poslije smrti? Znat ću to za koji čas, a u istom času neću više znati da to znam, tjeskobno je napisao Bufalino. I opet Van Lerbeghe: Sve je još bilo u njemu, ali sve ne bijaše zauvijek. Ti, pak, u završnici romana Vitez i smrt: Ali već bijaše, vječna i neprispodobiva, misao uma u kojoj se njegov rastapao. Što se krije iza tih rečenica? Postoji li stvarno tajna koju treba gonetati, ili je ovo pismo uzaludna vježba koja će mi, tim više, poslužiti da u pamćenju podsjetim na neke lijepe uspomene? Živjeti u strahu da će se morati umrijeti, strašno je. A umjeti živjeti izgleda nemoguće. Ili je prejednostavno, a ja toga nisam svjestan…
Ma koliko me ova pitanja tištila, držim da ti i zbog toga moram zahvaliti. Ne bih izdržao živjeti bez dvojbi. Ne bih podnosio živjeti a da ne moram za nečim tragati. Ne težeći ničemu. Hvala ti, dakle, djede što si dao presudni doprinos u stvaranju mene neprilagodiljivim. Moram zahvaliti i tebi, ako ponekad nađem snage odovjiti se od praznine koja me okružuje. Moram zahvaliti i tebi – i ovom majušnom, intimnom svemiru koji si stvorio a koji se oronuo čuva u ovim dvjema kućama – što sam u stanju raznježiti se pred pričom ili pjesmom, ili što se prepuštam zanosu pred nekom slikom. Desetljićama sam tu različitost ćutio kao beteg. Sada tu različitost ističem s ponosom. Ne znam hoće li me sve ovo dovesti dotle da budem sretan; ali sigurno je da ću biti u miru sa samim sobom.
Dragi moj djede, tko zna je li u redu nadati se da odgovoriš na ovo pomalo smušeno pismo. Ja se želim tome nadati. Htio bih biti spreman prihvatiti svaki znak, svako znamenje. Večer uoči tvog odlaska, ispružen na svom krevetu – slabim i umornim glasom te uz nježan osmijeh – pozdravio si me jednim „doviđenja“. Tko zna ne može li se to obećanje ostvariti.
Fabrizio