(Zapis o knjizi objavljenoj prije gotovo šest i po decenija) Prašina, paučina, tragovi prisustva nezajažljivih moljaca.
Već treći dan po policama u dvije sobe premećem knjige iz svoje kućne biblioteke, po dekadnom bibliotečkom sistemu poredane u dva reda. Nikada nisam prebrojao koliko ih je. A i zašto bih? Dovoljno je to što znam da ih stotinu, možda dvije stotine češće uzimam, makar jednom godišnje, postale su na neki način dio mene, a mnoge samuju decenijama.
Odvajam one koje ću darivati Tesliću, gradu u kome sam kao osnovac zavolio knjigu i pročitao mnoge koje su se mogle naći u tadašnjoj biblioteci “Edo Blažek”. Dodaću ponešto i biblioteci u Čelincu čiji sam knjižni fond već u nekoliko navrata bogatio. Čekam da konačno korona skine krunu sa glave, pa da se može slobodno putovati, jer je Viktor Lazić iz beogradskog Muzeja savremene književnosti obećao da će i on doći po nešto knjiga.
Odvajam, dakle, knjige radostan što ću moći da ih darujem, a žao mi se sa svakom od njih rastati, mada znam da će im biti bolje tamo kuda odlaze nego da samuju u mojoj biblioteci.
Odjednom, zbog moje nespretnosti, na pod s police pade knjiga koju sam mnogo puta prelistavao i čitao, ali nikako u posljednjih desetak, možda petnaestak godina, jer sam je bio negdje zaturio, pa je nisam mogao naći.
Naslov jednostavan: 65 (i slovima, što ja dodajem: šezdeset pet).
Ispod toga, kao podnaslov: Antologija savremene jugoslovenske poezije.
Na samom dnu prednje strane korica ime autora/antologičara: Dragoslav Adamović.
Tek na trećoj stranici knjižnog bloka kompletan naslov – “65 pjesnika odgovara: KOJU OD SVOJIH PJESAMA NAJVIŠE VOLIM I ZAŠTO?” Tu saznajemo da je knjiga objavljena 1958. godine u Sarajevu, a na prethodnoj, drugoj stanici, da je izdavač “Narodna prosvjeta” i da je “naslovnu stranu (čitaj: prednju stranu korica) izradio” Željko Marjanović, čije ime se susreće u stotinama knjiga. U to vrijeme nisu potpisivani urednici i recenzenti, ali čitalac saznaje ko je korektor, ko tehnički urednik, a ko je odgovoran za izdavača, ko za štampariju (Fata Mlaćo, Hilmo Hadžić, Mustafa Zivić, Pero Grinfelder).
Neko će pomisliti da je navođenje ovih podataka sitničarenje, ali meni se čini da ponešto govore o vremenu u kome su se knjige štampale u velikim tiražima, za široko, jugoslovensko tržište, i da bi se o svakoj od njih mogla napisati posebna priča.
Vratimo se knjizi koju je priredio ugledni novinar NIN-a Dragoslav Zira Adamović, koji je nešto duže od godinu od tada najuglednijih jugoslovenskih pjesnika tražio da za jedan od najuglednijih nedjeljnika tog vremena izaberu svoju najdražu pjesmu i ukratko napišu zašto im je baš ona prirasla srcu.
Kad danas, gotovo šest i po decenija poslije njenog objavljivanja, listamo ovu antologiju, onda nam se čini da je možda zanimljivija i značajnija nego u ono vrijeme kada je još mirisala na svježu štamparsku boju.
Na primjer, interesantno je vidjeti ko su tada bili najugledniji, da ne kažem najprestižniji pjesnici u toj zajedničkoj nam državi. Bilo bi zamorno da se ovdje navode njihova imena, jer poduži je to spisak, ali se može reći da su neki već tada bili, a da će neki tek postati klasici, dok su mnogi gotovo sasvim zaboravljeni (“samo na rijetka spominjanja sveden”, kako u jednoj pjesmi kaže Duško Trifunović), jer je njihovo djelo imalo obilježja prigodnosti i nije izdržalo provjeru vremena. Većina ih je rođena u prve dvije decenije dvadesetog vijeka, manje ih je iz treće decenije, a tek poneki je “zagazio” u posljednje decenije devetanestog vijeka.
Mira Alečković, Dobriša Cesarić, Oskar Davičo, Milan Dedinac, Vladan Desnica, Mak Dizdar, Hamza Humo, Jure Kaštelan, Blaže Koneski, Skender Kulenović, Gustav Krklec, Desanka Maksimović, Dušan Matić, Tanasije Mladenović, Sima Pandurović, M. Panć Surep, Vesna Parun, Miodrag Pavlović, Boško Petrović, Vasko Popa, Stevan Raičković, Marko Ristić, Risto Ratković, Augustin Stipčević, Dragutin Tadijanović, Gvido Tartalja, Tin Ujević, Grigor Vitez, Aleksandar Vučo, Drago Žerve, Velimir Živojinović Massuca (da ovdje nabrojim samo neke po abecednom redu) već su bili klasici. Matej Bor, Jure Franičević Pločar, Zvonimir Golob, Slavko Janevski, Jure Kaštelan, Dušan Kostić, Slobodan Novak, Tone Pavček, Aco Šopov, Irena Vrkljan, Ciril Zlobec i drugi krupnim koracima “grabili su” da im se pridruže. Bilo je i mlađih. Izet Sareajlić, na primjer, bio je tada student, ali je već imao objavljenu zbirku “Sivi vikend”, koju mnogi smatraju njegovom najznačajnijom, a ne samo ulaznicom u svijet popularne lirike.
Neki pjesnici su izabrali pjesme za koje bi se sigurno odlučili i čitaoci, dok su drugi zanemarivali popularnost koju su njihovi stihovi uživali kod čitalačke publike nego su primjenjivali neka druga mjerila. To su pravdali i vrlo zanimljivim tumačenjima. Ističući da “svi mi čekamo nešto što neće doći”, osjetivši “još jednom lepotu življenja pod mostom Apolinerove ljubavi u gradu na Seni”, M. Alečković je odabrala pjesmu “Pod mostom Miraboa”, dok je njena negdašnja profesorica i potonja stalna družbenica Desanka Maksimović izdvojila “Pokošenu livadu” napisavši: “Možda je slabost prema ovoj naivnoj pesmi ustvari ljubav za rodni kraj, povezanost za njegove lepote, za večernju setnu svirku zrikasvaca uz koju sam rasla.” Dobriša Cesarić je izdvojio pjesmu “Povratak” … Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna./ Krhko je znanje!)… napisanu prije gotovo četvrt stoljeća, jer “čini mi se da sam u njoj uspio dati adekvatan izraz svome osjećanju, naročito u pogledu ritma i muzike stiha”. Prisjećajući se ratnih godina B. Ćopić čitaocu nudi pjesmi “Kolijevka” koja počinje slikovitim stihovima: Aj, dani su ptice, putnice nemirne,/ u dalji sanjive, u magle jesenje…
Oskar Davičo, ako mu je, često osionom, vjerovati, nije mogao odlučiti koju bi svoju pjesmu odabrao, dok je Mak Dizdar, kako se moglo i očekivati, izdvojio “Gorčina” (Volju/ a djevu mi ugrabiše/ u robje.) Jure Kaštelan, koji je “tvrđava sa jedinom zastavom srca”, nudi pjesmu “Tvrđava koja se ne predaje”. G. Krklec je tražio pjesmu na koju još nije bila pala patina vremena, pa mu se nekako sama od sebe oglasila “Lastavica nad gradom”, “jer mi je jedan njen izgubljeni cvrkut nad bučnim gradom dao više emocije nego najburniji doživljaj”. Zanimljivo je da je S. Kulenović, autor tada mnogo poznate i na mnogim svečanostima recitovane “Stojanke majke Knežopoljke” izabrao prvi i četvrti sonet iz ciklusa “Ocvale primula”, napisanog i prvi put na šapirografu odštampanog u gimnazijskom listu, kao što ni S. Vukosavljević nije izabrao “Kadinjaču” nego lirsku pjesmu “Mladost” (A ljubio sam, rano, bledilo vrele strasti…)
Dok su neki pjesnici u tri, četiri ili pet redaka objasnili zašto su baš tu svoju pjesmu izabrali, Dušan Matić je, ponudivši pjesmu “Mutan lov u bistroj vodi”, napisao pravi esej na pet stranica, završivši ga ovom mišlju: “Jer poezija je Razgovor čoveka-prirode sa prirodom-svetom. Ili nije ništa.” Slobodanu Novaku samo se, kako piše, čini da mu je najdraža pjesma “Epitaf mladiću koji još živi”, a Vesna Parun, kao da je osluškivala horski glas svojih mnogobrojnih čitalaca, bira ranu pjesmu “Bila sam dječak”, “kojom, oprezno veslajući, pristadoh uz kamenite obale poezije”. M. Pavlović izdvojio je pjesmu “More” čiji završni stihovi na posredan način odgovaraju i na Adamovićevo pitanje: Eto vidite/ pitanje izbora više se i ne postavlja. V. Popa opredijelio se za “Kalenić” gdje Boje sviću/ Na ivici zaborava, a njegov šest godina mlađi pjesnički sabrat Stevan Raičković izdvojio je “Zlatiborsku pesmu”, ili se možda ona sam izabrala “u kratkoj tišini sećanja”. I. Sarajlić nije, kako bi se moglo očekivati, izabrao “Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge”, nego “Između tebe i mene, između nas, između sviju nas”, jer je voli i “jer bi tako bilo i da je nisam napisao ja, već neko drugi”. Čitaoce NIN-a, a kasnije i ove knjige, obasjala je “Mjesečina” Dragutina Tadijanovića (Mjesec se pomalja/ Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini), G. Tartalja je izabrao pjesmu “Otac”, a Tin Ujević “Svakidašnju jadikovku”, “zato što me ta pjesma već decenijama prati kao sjenka”,
I tako dalje.
Pjesme u knjizi pisane van tadašnjeg srpskohrvsatskog odnosno hrvatskosrpskog jezika nisu prevođene nego su objavljene na jezicima na kojima su nastale, na slovenačkom i makedonskom, na primjer.
Meni je bilo zanimljivo da skinem paučinu sa ove knjige. Vjerovatno je ima u bibliotekama, pa će možda još nekome biti zanimljivo da je prelista i susretne se s pjesmama koje je bezbroj puta pročitao, čuo, recitovao, ali i sa pjesnicima čija imena godinama ili decenijama nije čuo.
Oni, iz devetsto i neke
(Zapis o knjizi objavljenoj prije gotovo šest i po decenija)
Prašina, paučina, tragovi prisustva nezajažljivih moljaca.
Već treći dan po policama u dvije sobe premećem knjige iz svoje kućne biblioteke, po dekadnom bibliotečkom sistemu poredane u dva reda. Nikada nisam prebrojao koliko ih je. A i zašto bih? Dovoljno je to što znam da ih stotinu, možda dvije stotine češće uzimam, makar jednom godišnje, postale su na neki način dio mene, a mnoge samuju decenijama.
Odvajam one koje ću darivati Tesliću, gradu u kome sam kao osnovac zavolio knjigu i pročitao mnoge koje su se mogle naći u tadašnjoj biblioteci “Edo Blažek”. Dodaću ponešto i biblioteci u Čelincu čiji sam knjižni fond već u nekoliko navrata bogatio. Čekam da konačno korona skine krunu sa glave, pa da se može slobodno putovati, jer je Viktor Lazić iz beogradskog Muzeja savremene književnosti obećao da će i on doći po nešto knjiga.
Odvajam, dakle, knjige radostan što ću moći da ih darujem, a žao mi se sa svakom od njih rastati, mada znam da će im biti bolje tamo kuda odlaze nego da samuju u mojoj biblioteci.
Odjednom, zbog moje nespretnosti, na pod s police pade knjiga koju sam mnogo puta prelistavao i čitao, ali nikako u posljednjih desetak, možda petnaestak godina, jer sam je bio negdje zaturio, pa je nisam mogao naći.
Naslov jednostavan: 65 (i slovima, što ja dodajem: šezdeset pet).
Ispod toga, kao podnaslov: Antologija savremene jugoslovenske poezije.
Na samom dnu prednje strane korica ime autora/antologičara: Dragoslav Adamović.
Tek na trećoj stranici knjižnog bloka kompletan naslov – “65 pjesnika odgovara: KOJU OD SVOJIH PJESAMA NAJVIŠE VOLIM I ZAŠTO?” Tu saznajemo da je knjiga objavljena 1958. godine u Sarajevu, a na prethodnoj, drugoj stanici, da je izdavač “Narodna prosvjeta” i da je “naslovnu stranu (čitaj: prednju stranu korica) izradio” Željko Marjanović, čije ime se susreće u stotinama knjiga. U to vrijeme nisu potpisivani urednici i recenzenti, ali čitalac saznaje ko je korektor, ko tehnički urednik, a ko je odgovoran za izdavača, ko za štampariju (Fata Mlaćo, Hilmo Hadžić, Mustafa Zivić, Pero Grinfelder).
Neko će pomisliti da je navođenje ovih podataka sitničarenje, ali meni se čini da ponešto govore o vremenu u kome su se knjige štampale u velikim tiražima, za široko, jugoslovensko tržište, i da bi se o svakoj od njih mogla napisati posebna priča.
Vratimo se knjizi koju je priredio ugledni novinar NIN-a Dragoslav Zira Adamović, koji je nešto duže od godinu od tada najuglednijih jugoslovenskih pjesnika tražio da za jedan od najuglednijih nedjeljnika tog vremena izaberu svoju najdražu pjesmu i ukratko napišu zašto im je baš ona prirasla srcu.
Kad danas, gotovo šest i po decenija poslije njenog objavljivanja, listamo ovu antologiju, onda nam se čini da je možda zanimljivija i značajnija nego u ono vrijeme kada je još mirisala na svježu štamparsku boju.
Na primjer, interesantno je vidjeti ko su tada bili najugledniji, da ne kažem najprestižniji pjesnici u toj zajedničkoj nam državi. Bilo bi zamorno da se ovdje navode njihova imena, jer poduži je to spisak, ali se može reći da su neki već tada bili, a da će neki tek postati klasici, dok su mnogi gotovo sasvim zaboravljeni (“samo na rijetka spominjanja sveden”, kako u jednoj pjesmi kaže Duško Trifunović), jer je njihovo djelo imalo obilježja prigodnosti i nije izdržalo provjeru vremena. Većina ih je rođena u prve dvije decenije dvadesetog vijeka, manje ih je iz treće decenije, a tek poneki je “zagazio” u posljednje decenije devetanestog vijeka.
Mira Alečković, Dobriša Cesarić, Oskar Davičo, Milan Dedinac, Vladan Desnica, Mak Dizdar, Hamza Humo, Jure Kaštelan, Blaže Koneski, Skender Kulenović, Gustav Krklec, Desanka Maksimović, Dušan Matić, Tanasije Mladenović, Sima Pandurović, M. Panć Surep, Vesna Parun, Miodrag Pavlović, Boško Petrović, Vasko Popa, Stevan Raičković, Marko Ristić, Risto Ratković, Augustin Stipčević, Dragutin Tadijanović, Gvido Tartalja, Tin Ujević, Grigor Vitez, Aleksandar Vučo, Drago Žerve, Velimir Živojinović Massuca (da ovdje nabrojim samo neke po abecednom redu) već su bili klasici. Matej Bor, Jure Franičević Pločar, Zvonimir Golob, Slavko Janevski, Jure Kaštelan, Dušan Kostić, Slobodan Novak, Tone Pavček, Aco Šopov, Irena Vrkljan, Ciril Zlobec i drugi krupnim koracima “grabili su” da im se pridruže. Bilo je i mlađih. Izet Sareajlić, na primjer, bio je tada student, ali je već imao objavljenu zbirku “Sivi vikend”, koju mnogi smatraju njegovom najznačajnijom, a ne samo ulaznicom u svijet popularne lirike.
Neki pjesnici su izabrali pjesme za koje bi se sigurno odlučili i čitaoci, dok su drugi zanemarivali popularnost koju su njihovi stihovi uživali kod čitalačke publike nego su primjenjivali neka druga mjerila. To su pravdali i vrlo zanimljivim tumačenjima. Ističući da “svi mi čekamo nešto što neće doći”, osjetivši “još jednom lepotu življenja pod mostom Apolinerove ljubavi u gradu na Seni”, M. Alečković je odabrala pjesmu “Pod mostom Miraboa”, dok je njena negdašnja profesorica i potonja stalna družbenica Desanka Maksimović izdvojila “Pokošenu livadu” napisavši: “Možda je slabost prema ovoj naivnoj pesmi ustvari ljubav za rodni kraj, povezanost za njegove lepote, za večernju setnu svirku zrikasvaca uz koju sam rasla.” Dobriša Cesarić je izdvojio pjesmu “Povratak” … Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna./ Krhko je znanje!)… napisanu prije gotovo četvrt stoljeća, jer “čini mi se da sam u njoj uspio dati adekvatan izraz svome osjećanju, naročito u pogledu ritma i muzike stiha”. Prisjećajući se ratnih godina B. Ćopić čitaocu nudi pjesmi “Kolijevka” koja počinje slikovitim stihovima: Aj, dani su ptice, putnice nemirne,/ u dalji sanjive, u magle jesenje…
Oskar Davičo, ako mu je, često osionom, vjerovati, nije mogao odlučiti koju bi svoju pjesmu odabrao, dok je Mak Dizdar, kako se moglo i očekivati, izdvojio “Gorčina” (Volju/ a djevu mi ugrabiše/ u robje.) Jure Kaštelan, koji je “tvrđava sa jedinom zastavom srca”, nudi pjesmu “Tvrđava koja se ne predaje”. G. Krklec je tražio pjesmu na koju još nije bila pala patina vremena, pa mu se nekako sama od sebe oglasila “Lastavica nad gradom”, “jer mi je jedan njen izgubljeni cvrkut nad bučnim gradom dao više emocije nego najburniji doživljaj”. Zanimljivo je da je S. Kulenović, autor tada mnogo poznate i na mnogim svečanostima recitovane “Stojanke majke Knežopoljke” izabrao prvi i četvrti sonet iz ciklusa “Ocvale primula”, napisanog i prvi put na šapirografu odštampanog u gimnazijskom listu, kao što ni S. Vukosavljević nije izabrao “Kadinjaču” nego lirsku pjesmu “Mladost” (A ljubio sam, rano, bledilo vrele strasti…)
Dok su neki pjesnici u tri, četiri ili pet redaka objasnili zašto su baš tu svoju pjesmu izabrali, Dušan Matić je, ponudivši pjesmu “Mutan lov u bistroj vodi”, napisao pravi esej na pet stranica, završivši ga ovom mišlju: “Jer poezija je Razgovor čoveka-prirode sa prirodom-svetom. Ili nije ništa.” Slobodanu Novaku samo se, kako piše, čini da mu je najdraža pjesma “Epitaf mladiću koji još živi”, a Vesna Parun, kao da je osluškivala horski glas svojih mnogobrojnih čitalaca, bira ranu pjesmu “Bila sam dječak”, “kojom, oprezno veslajući, pristadoh uz kamenite obale poezije”. M. Pavlović izdvojio je pjesmu “More” čiji završni stihovi na posredan način odgovaraju i na Adamovićevo pitanje: Eto vidite/ pitanje izbora više se i ne postavlja. V. Popa opredijelio se za “Kalenić” gdje Boje sviću/ Na ivici zaborava, a njegov šest godina mlađi pjesnički sabrat Stevan Raičković izdvojio je “Zlatiborsku pesmu”, ili se možda ona sam izabrala “u kratkoj tišini sećanja”. I. Sarajlić nije, kako bi se moglo očekivati, izabrao “Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge”, nego “Između tebe i mene, između nas, između sviju nas”, jer je voli i “jer bi tako bilo i da je nisam napisao ja, već neko drugi”. Čitaoce NIN-a, a kasnije i ove knjige, obasjala je “Mjesečina” Dragutina Tadijanovića (Mjesec se pomalja/ Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini), G. Tartalja je izabrao pjesmu “Otac”, a Tin Ujević “Svakidašnju jadikovku”, “zato što me ta pjesma već decenijama prati kao sjenka”,
I tako dalje.
Pjesme u knjizi pisane van tadašnjeg srpskohrvsatskog odnosno hrvatskosrpskog jezika nisu prevođene nego su objavljene na jezicima na kojima su nastale, na slovenačkom i makedonskom, na primjer.
Meni je bilo zanimljivo da skinem paučinu sa ove knjige. Vjerovatno je ima u bibliotekama, pa će možda još nekome biti zanimljivo da je prelista i susretne se s pjesmama koje je bezbroj puta pročitao, čuo, recitovao, ali i sa pjesnicima čija imena godinama ili decenijama nije čuo.