Svaki put kad dođem u Beograd, barem jednom dnevno prolazim Carigradskom ulicom. I pomislim da se ta ulica nekad zvala imenom Đure Strugara. Tu su, u zgadi koja danas više ne postoji, stanovali Nikolići, Momčilo i Mirjana, naši beogradski prijatelji. Adresa je zauvijek upamćena jer je to bilo vrijeme pošte i pisama. Mi telefon nismo imali, ni u Sarajevu, ni u Drveniku, a svi su u našoj kući voljeli pisati pisma, tako da se komunikacija s prijateljima, rodbinom i poznanicima u drugim gradovima i zemljama obavljala uglavnom na ovaj način. Postojao je, istina, i način za nedajbože, koji se primjenjivao uglavnom onda kada bi trebalo izvijestiti o nečijoj smrti. Jednom je Nono Nikolićima u Beograd slao telegram u kojem im javlja da ćemo mi u Drveniku biti od prvog septembra, pa da oni s tim, ako je kako moguće, usklade kalendare svojih dolazaka i odlazaka. Mirjana umalo što nije u nesvijest pala od straha kad joj je poštar s telegramom došao na vrata. Eto, kakvi smo postali ljudi, samo nam je nesreća na pameti! Nakon toga jedni drugima nismo više slali telegrame.
Momčilo je rodom bio iz Brčkog. Rano penzionisani oficir, koji nikada nije govorio o razlozima svoga penzionisanja. Oni su se morali ticati politike, a iz mnogih razloga nikad mi nismo razgovarali o politici. Jak, crnomanjast čovjek, tankih klerkgebelovskih brčića, vozio je sivo-zeleni volkswagen 1600. Mirjana bila je Beograđanka, vrlo blaga, dobra i draga žena. Njih dvoje bili su socijalistička gospoda, kakvu danas nije lako opisivati. U Drveniku sagradili su, uz našu kuću, tojest kuću mog ujaka Dragana, relativno skladnu armirano-betonsku i ciglenu katnicu. Naša kuća bila je stara kamena ribarska kuća, a njihova je bila nova siva građevina, sasvim u duhu skromnog obilja jugoslavenskih šezdesetih, ali meni su, u mojoj mašti i mom pogledu na svijet, te dvije kuće činile savršeno skladnu cjelinu. Između njih sam, tu na dvoru, kako smo zvali betonirano dvorište, oko kojeg su rasli oleandri, bugenvilije i još neko grmlje kojem naziv više ne pamtim, naučio hodati. Prve korake sam, i to se pamti, učinio u proljeće 1967, prije navršene prve godine, držeći se za ruke tete Mirjane, a ne None, Noneta ili moje mame, koja je svakog drugog vikenda navraćala iz Sarajeva.
Nikolićima, teti Mirjani i barbi Momčilu, te njihovom unuku Momiru, posvećene su brojne stranice u knjizi Mama Leone. Tu knjigu priča premijerno sam objavio u Zagrebu 1999. Nekoliko godina kasnije izašla je i u Beogradu. U to sam se vrijeme potajno nadao da su teta Mirjana i barba Momčilo živi, i da će se javiti. Danas već sigurno nisu živi, jer bi oboje bili stogodišnjaci. Kada čovjek zađe u pedesete, mnogi s kojima je odrastao i koji su još do maloprije bili tu, a onda su negdje pošli i više ih nije bilo u blizini, pretvaraju se u stogodišnjake, ili u još davnije ljude, koji su se rađali još u pretprošlom stoljeću.
Osim što sam uz nju načinio prve korake, teta Mirjana je zaslužna za neka moja lingvistička, filološka, semantička shvaćanja. Od najmanjih nogu bio sam probirljiv u hrani, ali oblaporan i ješan, bio sam poguzija i bonkulović, volio sam dobro jesti. Užitak u jelu i danas mi je bliži i važniji od mnogih razvikanijih i proslavljenijih ljudskih užitaka. Teta Mirjana kuhala je skroz drukčije od None, druga jela iz drugog svijeta, a kuhala je, kao i Nona, genijalno. Već dugih pola stoljeća tragam za pasuljem, koji bi me makar podsjetio na njezin pasulj, i za prebrancem, koji bi barem bio sluga Mirjaninom prebrancu, jer ravan njemu sigurno ne može biti. I svaki put se razočaram kad negdje u nekoj beogradskoj kafani greškom naručim čorbast pasulj, u nadi da će opet biti ono čega više nema. Po čemu su se, makar u sjećanju, jer samo o sjećaju je ovdje i riječ, pasulj i prebranac tete Mirjane razlikovali od istoimenih jela u današnjoj Srbiji i u Beogradu, to bi bilo za još jednu priču. Onu u kojoj bi bilo riječi o jednoj privatnoj povijesti okusa, ali i o uzaludnosti čovjekovih potraga za davno izgubljenim okusima. No, ovo ću još reći: zahvaljujući Nikolićima naučio sam što je ljuto, i u ljutome uživam do dana današnjeg. U našoj kući do mene se nije voljelo ljuto. Feferoni iz Mirjaninog prebranca prvi su mi u životu. Nona i Nono sa strahom su gledali svoga trogodišnjeg unuka kako, nakon ručka, zagriza u živi feferon, koji mu je barba Momčilo iz šale ponudio. Samrtni znoj me je tad oblijevao, zajapurio sam se ko paradajz, ali sam uživao. Kažu da se djeca plaše ljutog. Moji strahovi bili su drugi.
Ali o okusima ću, rekao sam već, u privatnoj povijesti okusa. Ovdje govorimo o riječima. O pasulju, o prebrancu, i o tome da je teta Mirjana svakoga drugog dana mijesila i pekla lebac. Kada bi preko prozora zamirisao taj njen svježe ispečen lebac, upravo izvađen iz rerne, ja bih istrčao na dvor, i trčao na čast. Naše prijateljstvo s Nikolićima bilo je takve vrste da se nismo jedni pred drugima sramili i snebivali. I nikoga nije uznemiravalo što dječačić trči u komšiluk da jede. Nona i Nono nisu inače bili oslobođeni tog oblika socijalne delikatnosti i zazora od prelijevanja intimnosti. Štoviše, moglo bi se reći da su bili trostruko blindirani sramom i obzirom: bili su starinska građanska čeljad, po prirodi posramljena, živjeli su po Bosni, u kojoj se tada vodilo računa o sramu pred drugima, i bili su na neki način ovisni o vlastitoj kuhinji, jer ni jedno ni drugo nisu bili kafanski ni restoranski ljudi. Ali s Nikolićima su stvari, eto, drukčije funkcionirale. Dijelom iz privatnih razloga – ipak su nam bili prijatelji, u do kraja ispunjenom značenju te riječi – a dijelom i iz mentalitetnih razloga. Bili su nam Beograđani, a pomalo su nam bili i Srbijanci – koliko god rodom bio Brčak, Momčilo nije bio Bosanac – pa su na neke svoje načine otvarali našu zatvorenost. Naravno, i mi smo nekako djelovali na njih, činili ih drukčijima, preobražavali ih, ali kao što Nikolići nisu bili svjesni toga da nas otvaraju – nisu oni imali pojma da je nezamislivo da naša djeca tako naokolo idu, ulaze komšijama i prijateljima u kuhinju, i tamo traže da jedu! – tako ni mi nikad nećemo saznati kako smo i čime smo utjecali na Nikoliće.
U mom dječjem idiolektu, u ličnom rječniku, koji je rastao i nastajao kao i u svakog drugog djeteta, riječ grah značila je jedno, a riječ pasulj nešto sasvim drugo. Prebranac je, razumije se, značio nešto treće. Netko mi je vjerojatno već tada objasnio da su grah i pasulj ustvari isto, samo što se ovamo govori jedno, dok se onamo govori drugo. Ali i jedni i drugi razumijemo obje riječi, samo što jednu riječ razumijemo tako što je izgovorimo, a drugu tako što je čujemo. Mnogo kasnije, u školi, naučio sam što su sinonimi. To su različite riječi koje znače isto. Naš jezik teško podnosi ponavljanje iste riječi, tako da su u našem jeziku sinonimi naročito dragocjeni.
Ali kako dvije riječi mogu biti sinonimi ako ne znače isto? Grah i pasulj jednome trogodišnjaku nisu bili isto. Jezik se ne uči iz rječnika, pravopisa i gramatika. Naročito se tako ne uči materinji ili maternji jezik. Njega dok smo učili, a učili smo ga svatko u svoje vrijeme, živeći jedni među drugima, nismo naučili samo riječi i to kako se riječi slažu u rečenicu, nego smo naučili svijet iza riječi i rečenica. Usvajanje tog prvog jezika je vrijeme prvih sjećanja i saznanja. Moja su sjećanja vrlo davna. Pamtim događaje iz vremena kada sam imao nepune dvije godine. I dobro pamtim to vrijeme kada su stvari bivale riječima. To što u službenim rječnicima naših jezika, ili našeg jezika, nigdje ne piše da su grah i pasulj riječi koje označavaju dva različita pojma, ne samo da nije razlog da u mom sačuvanom privatnom jeziku, koji više nije samo jezik jednog trogodišnjaka, nego je i jezik jedne književnosti, ne bude drukčije. U svijetu u kojem ne postoje sinonimi, nego svaka riječ označava nešto drugo, postoji više unutrašnjih razlika, nijansi, detalja i pojedinosti, nego u svijetu sinonima.
Mirjana i Momčilo imali su sina jedinca, Bobana. Svi smo ga zvali Boban, ali pretpostavljam da je bio Slobodan. Boban je bio debeo, vrlo rano se oženio, dobio je sina, i umro. Imao je dvadeset i koju. Sinu je dao ime Momir, po djedu. Tako su teta Mirjana i barba Momčilo dobili unuka, a ja sam prvi, te na neki način i posljednji put u životu osjetio svu žalost i tugu duboke ljubomore. I o toj sam ljubomori pisao u knjizi Mama Leone. Teta Mirjana je, međutim, bila toliko plemenita i pametna žena, pa je, bez obzira na gubitak sina, i bez obzira na svu brigu i ljubav prema unuku koji joj je za sinom ostao, činila sve da nekako utješi moju veliku žalost i da potkupi moju strašnu ljubomoru. Samo za mene pekla je lebac i pripremala prebranac. Poslije je Momir, čim je progovorio i prohodao, postao najbolji moj drvenički prijatelj. Bio je to vrlo zanimljiv osjećaj, kojeg i danas imam živog u sebi: dječak koji mi je samim svojim postojanjem nanio grdan jad, i koji mi je bio kriv za prvi veliki životni gubitak – gubitak jedinstvenosti u tom svijetu dviju kuća, koji je meni bio širok kao svemir, taj dječak postao mi je prijatelj, kojeg sam učio svemu onom čemu sam ga mogao naučiti. A mnogo je toga što malo veći dječak naučiti može malog dječaka.
Iskustvo Momirova rođenja i gubitka povlaštene i bezgranične ljubavi, za koju nisam imao pojma da se, eto, može i izgubiti, osim što će mi biti važna književna tema, koju povremeno variram, čini se da je bilo vrlo korisno u životu. Kada bih se razilazio sa ženama s kojima sam prethodno živio, i za koje sam prethodno vjerovao da ću s njima ostati cijeloga života, u sebi bih, negdje u dnu duše, prepoznavao onaj stari osjećaj iz vremena kada je na svijet došla beba Momir. I bilo bi mi lakše. Ne bih činio nikakve ludosti, ništa zbog čega će mi kasnije biti žao. Mnogo je lakše s osjećajima koje poznajemo, svejedno odakle ih poznajemo. I ako sam poslije, u životu, znao biti ljubomoran, ta bi se ljubomora svaki put gasila, a da se nije pošteno ni rasplamsala, pri prvom unutarnjem dodiru i prvoj usporedbi s velikom ljubomorom i tugom one ljubomore iz ranog djetinjstva.
A onda su, sredinom sedamdesetih, naši životi naglo ubrzali, pa se pokrenuli u sto suprotnih smjerova, da nas rastave i odvedu jedne od drugih. Nono je umro, pa mi više nismo onoliko dolazili u Drvenik, a Nikoliće su njihovi beogradski životi i brige vodili tko zna gdje i kamo. U međuvremenu smo u Sarajevu dobili telefon, pa bi se Nona i moja mati povremeno čule s Mirjanom, ali to je čuvenje, za čudo, bilo mnogo pliće i nesupstancijalnije od Nonetovih pisama. Tanjegova pisma činila su našu čvrstu vezu s Nikolićima, vezala su nas za njih nekim intimnim i emocionalnim ugovorom dubljim i snažnijim od svih drugih ugovora koji postoje među ljudima. Momčilo je na Nonetova pisma odgovarao s jednakim unutarnjim angažmanom. Pamtim, premda maglovito, ta njegova pisma, i ne mogu prežaliti što su se negdje zagubila. Dok sam obavljao selidbu, opisanu u knjizi Selidba, seleći majku u grob, a cijelu porodičnu povijest u desetak kartonskih kutija, nadao sam se da bi se Momčilova pisma odnekud mogla pojaviti. Nije ih bilo.
Malo zatim, iznenadila nas je vijest da prodaju kuću u Drveniku. Da su postojala pisma, i da je Nono bio živ, Momčilo bi nam u pismu objasnio razloge prodaje. Da je znao koliko je sve to važno, i u što se, u kakvog arhivarskog monstruma pretvara ovaj dječak koji tvrdoglavo ustrajava u razlici između graha i pasulja, napisao bi on meni, u budućnost, pismo s objašnjenjem. Ali ovako, iz onih površnih i plitkih telefonskih razgovora, vođenih u doba kada su se međugradski razgovori skuplje naplaćivali, saznali smo da su Nikolići, eto, samo odlučili da prodaju Drvenik. Kako?, zašto?, čemu?, o tome nismo imali pojma.
Kuća je prodana preduzeću Metalorad, iz Turbeta, u centralnoj Bosni. Tu će, u kuću Nikolića, radnička klasa godinama dolaziti na odmor. Neki zabrinuti i umorni ljudi, kojima baš nimalo nije bilo do mora, i njihovi žene i djeca, koji bi prvoga dana izgorjeli na suncu, a onda bi do kraja ljetovanja liječili opekotine.
Naše prijateljstvo s Nikolićima je, kao i svako drugo prijateljstvo, ipak bilo uslovljeno vremenom i mjestom. Te dvije kuće u Drveniku, jedna uz drugu, bile su potrebne da budemo prijatelji. Za sve su drugo potrebni bili veliki trud i briga, za koje više nije bilo vremena ni načina. Nona je starila, majka je bivala sve luđa i sve upućenija na sebe i svoje demone, dok sam ja još uvijek bio dječak. Osim toga, oni koji me poznaju mogu potvrditi koliko sam slab u održavanju prijateljstava na daljinu. Da, održavam ih u svojoj glavi, ali ne telefoniram, ne pišem, ne komuniciram.
Mirjana bi ponekad nazvala, moja teta Mirjana… Momčilo je redovno ispisivao novogodišnje čestitke. Ali malo-pomalo gasili smo se jedni za druge. Kada je posljednji put nazvala? Iz koje godine je posljednja čestitka? Eto, ne znam ni to.
I tako dok prolazim Ulicom Đure Strugara, tog Crnogorca u Beogradu, komunista i revolucionara, koji svojim gestapovskim mučiteljima 1941. nije rekao ništa, pa ni svoje ime, ulicom koja je za većinu drugih ljudi odavno već Carigradska, zagledam u drvored, pa u rijetke preostale starije fasade, i zamišljam kako su ista ova stabla i fasade svojim očima gledali Nikolići. Njihove zgrade tu više nema. U stanu u toj zgradi od sviju nas bila je samo moja majka. Dvaput je dolazila. Prvi put, kada se razvodila od mog oca, išla je u Beograd u bračno savjetovalište. Stotinu puta mi je ponovila što su joj tamo rekli, ali nije mi nikad ispričala kakva je bila postelja kod Nikolića, čime su je pogostili, kako je mirisao haustor u njihovoj kući. Drugi put, sredinom sedamdesetih, u Ulici Đure Strugara noćivala je opet po nekoj administrativnoj obavezi. Puno su te, puno, puno, pozdravili teta Mirjana i barba Momčilo, rekla mi je, dok je iz putne torbe vadila, u kuhinjsku krpu zamotan, jučer ispečeni lebac. Silno sam se mu se bio obradovao. I to je, zapravo, bio kraj.
Nikad se u toj ulici nisam zaustavio, nikad prespavao, ali jedan dobar komad ovog mene iz ulice je Đure Strugara u Beogradu.
Onaj dio mene, iz Ulice Đure Strugara u Beogradu
Karakter/12/2021/Beograd
Svaki put kad dođem u Beograd, barem jednom dnevno prolazim Carigradskom ulicom. I pomislim da se ta ulica nekad zvala imenom Đure Strugara. Tu su, u zgadi koja danas više ne postoji, stanovali Nikolići, Momčilo i Mirjana, naši beogradski prijatelji. Adresa je zauvijek upamćena jer je to bilo vrijeme pošte i pisama. Mi telefon nismo imali, ni u Sarajevu, ni u Drveniku, a svi su u našoj kući voljeli pisati pisma, tako da se komunikacija s prijateljima, rodbinom i poznanicima u drugim gradovima i zemljama obavljala uglavnom na ovaj način. Postojao je, istina, i način za nedajbože, koji se primjenjivao uglavnom onda kada bi trebalo izvijestiti o nečijoj smrti. Jednom je Nono Nikolićima u Beograd slao telegram u kojem im javlja da ćemo mi u Drveniku biti od prvog septembra, pa da oni s tim, ako je kako moguće, usklade kalendare svojih dolazaka i odlazaka. Mirjana umalo što nije u nesvijest pala od straha kad joj je poštar s telegramom došao na vrata. Eto, kakvi smo postali ljudi, samo nam je nesreća na pameti! Nakon toga jedni drugima nismo više slali telegrame.
Momčilo je rodom bio iz Brčkog. Rano penzionisani oficir, koji nikada nije govorio o razlozima svoga penzionisanja. Oni su se morali ticati politike, a iz mnogih razloga nikad mi nismo razgovarali o politici. Jak, crnomanjast čovjek, tankih klerkgebelovskih brčića, vozio je sivo-zeleni volkswagen 1600. Mirjana bila je Beograđanka, vrlo blaga, dobra i draga žena. Njih dvoje bili su socijalistička gospoda, kakvu danas nije lako opisivati. U Drveniku sagradili su, uz našu kuću, tojest kuću mog ujaka Dragana, relativno skladnu armirano-betonsku i ciglenu katnicu. Naša kuća bila je stara kamena ribarska kuća, a njihova je bila nova siva građevina, sasvim u duhu skromnog obilja jugoslavenskih šezdesetih, ali meni su, u mojoj mašti i mom pogledu na svijet, te dvije kuće činile savršeno skladnu cjelinu. Između njih sam, tu na dvoru, kako smo zvali betonirano dvorište, oko kojeg su rasli oleandri, bugenvilije i još neko grmlje kojem naziv više ne pamtim, naučio hodati. Prve korake sam, i to se pamti, učinio u proljeće 1967, prije navršene prve godine, držeći se za ruke tete Mirjane, a ne None, Noneta ili moje mame, koja je svakog drugog vikenda navraćala iz Sarajeva.
Nikolićima, teti Mirjani i barbi Momčilu, te njihovom unuku Momiru, posvećene su brojne stranice u knjizi Mama Leone. Tu knjigu priča premijerno sam objavio u Zagrebu 1999. Nekoliko godina kasnije izašla je i u Beogradu. U to sam se vrijeme potajno nadao da su teta Mirjana i barba Momčilo živi, i da će se javiti. Danas već sigurno nisu živi, jer bi oboje bili stogodišnjaci. Kada čovjek zađe u pedesete, mnogi s kojima je odrastao i koji su još do maloprije bili tu, a onda su negdje pošli i više ih nije bilo u blizini, pretvaraju se u stogodišnjake, ili u još davnije ljude, koji su se rađali još u pretprošlom stoljeću.
Osim što sam uz nju načinio prve korake, teta Mirjana je zaslužna za neka moja lingvistička, filološka, semantička shvaćanja. Od najmanjih nogu bio sam probirljiv u hrani, ali oblaporan i ješan, bio sam poguzija i bonkulović, volio sam dobro jesti. Užitak u jelu i danas mi je bliži i važniji od mnogih razvikanijih i proslavljenijih ljudskih užitaka. Teta Mirjana kuhala je skroz drukčije od None, druga jela iz drugog svijeta, a kuhala je, kao i Nona, genijalno. Već dugih pola stoljeća tragam za pasuljem, koji bi me makar podsjetio na njezin pasulj, i za prebrancem, koji bi barem bio sluga Mirjaninom prebrancu, jer ravan njemu sigurno ne može biti. I svaki put se razočaram kad negdje u nekoj beogradskoj kafani greškom naručim čorbast pasulj, u nadi da će opet biti ono čega više nema. Po čemu su se, makar u sjećanju, jer samo o sjećaju je ovdje i riječ, pasulj i prebranac tete Mirjane razlikovali od istoimenih jela u današnjoj Srbiji i u Beogradu, to bi bilo za još jednu priču. Onu u kojoj bi bilo riječi o jednoj privatnoj povijesti okusa, ali i o uzaludnosti čovjekovih potraga za davno izgubljenim okusima. No, ovo ću još reći: zahvaljujući Nikolićima naučio sam što je ljuto, i u ljutome uživam do dana današnjeg. U našoj kući do mene se nije voljelo ljuto. Feferoni iz Mirjaninog prebranca prvi su mi u životu. Nona i Nono sa strahom su gledali svoga trogodišnjeg unuka kako, nakon ručka, zagriza u živi feferon, koji mu je barba Momčilo iz šale ponudio. Samrtni znoj me je tad oblijevao, zajapurio sam se ko paradajz, ali sam uživao. Kažu da se djeca plaše ljutog. Moji strahovi bili su drugi.
Ali o okusima ću, rekao sam već, u privatnoj povijesti okusa. Ovdje govorimo o riječima. O pasulju, o prebrancu, i o tome da je teta Mirjana svakoga drugog dana mijesila i pekla lebac. Kada bi preko prozora zamirisao taj njen svježe ispečen lebac, upravo izvađen iz rerne, ja bih istrčao na dvor, i trčao na čast. Naše prijateljstvo s Nikolićima bilo je takve vrste da se nismo jedni pred drugima sramili i snebivali. I nikoga nije uznemiravalo što dječačić trči u komšiluk da jede. Nona i Nono nisu inače bili oslobođeni tog oblika socijalne delikatnosti i zazora od prelijevanja intimnosti. Štoviše, moglo bi se reći da su bili trostruko blindirani sramom i obzirom: bili su starinska građanska čeljad, po prirodi posramljena, živjeli su po Bosni, u kojoj se tada vodilo računa o sramu pred drugima, i bili su na neki način ovisni o vlastitoj kuhinji, jer ni jedno ni drugo nisu bili kafanski ni restoranski ljudi. Ali s Nikolićima su stvari, eto, drukčije funkcionirale. Dijelom iz privatnih razloga – ipak su nam bili prijatelji, u do kraja ispunjenom značenju te riječi – a dijelom i iz mentalitetnih razloga. Bili su nam Beograđani, a pomalo su nam bili i Srbijanci – koliko god rodom bio Brčak, Momčilo nije bio Bosanac – pa su na neke svoje načine otvarali našu zatvorenost. Naravno, i mi smo nekako djelovali na njih, činili ih drukčijima, preobražavali ih, ali kao što Nikolići nisu bili svjesni toga da nas otvaraju – nisu oni imali pojma da je nezamislivo da naša djeca tako naokolo idu, ulaze komšijama i prijateljima u kuhinju, i tamo traže da jedu! – tako ni mi nikad nećemo saznati kako smo i čime smo utjecali na Nikoliće.
U mom dječjem idiolektu, u ličnom rječniku, koji je rastao i nastajao kao i u svakog drugog djeteta, riječ grah značila je jedno, a riječ pasulj nešto sasvim drugo. Prebranac je, razumije se, značio nešto treće. Netko mi je vjerojatno već tada objasnio da su grah i pasulj ustvari isto, samo što se ovamo govori jedno, dok se onamo govori drugo. Ali i jedni i drugi razumijemo obje riječi, samo što jednu riječ razumijemo tako što je izgovorimo, a drugu tako što je čujemo. Mnogo kasnije, u školi, naučio sam što su sinonimi. To su različite riječi koje znače isto. Naš jezik teško podnosi ponavljanje iste riječi, tako da su u našem jeziku sinonimi naročito dragocjeni.
Ali kako dvije riječi mogu biti sinonimi ako ne znače isto? Grah i pasulj jednome trogodišnjaku nisu bili isto. Jezik se ne uči iz rječnika, pravopisa i gramatika. Naročito se tako ne uči materinji ili maternji jezik. Njega dok smo učili, a učili smo ga svatko u svoje vrijeme, živeći jedni među drugima, nismo naučili samo riječi i to kako se riječi slažu u rečenicu, nego smo naučili svijet iza riječi i rečenica. Usvajanje tog prvog jezika je vrijeme prvih sjećanja i saznanja. Moja su sjećanja vrlo davna. Pamtim događaje iz vremena kada sam imao nepune dvije godine. I dobro pamtim to vrijeme kada su stvari bivale riječima. To što u službenim rječnicima naših jezika, ili našeg jezika, nigdje ne piše da su grah i pasulj riječi koje označavaju dva različita pojma, ne samo da nije razlog da u mom sačuvanom privatnom jeziku, koji više nije samo jezik jednog trogodišnjaka, nego je i jezik jedne književnosti, ne bude drukčije. U svijetu u kojem ne postoje sinonimi, nego svaka riječ označava nešto drugo, postoji više unutrašnjih razlika, nijansi, detalja i pojedinosti, nego u svijetu sinonima.
Mirjana i Momčilo imali su sina jedinca, Bobana. Svi smo ga zvali Boban, ali pretpostavljam da je bio Slobodan. Boban je bio debeo, vrlo rano se oženio, dobio je sina, i umro. Imao je dvadeset i koju. Sinu je dao ime Momir, po djedu. Tako su teta Mirjana i barba Momčilo dobili unuka, a ja sam prvi, te na neki način i posljednji put u životu osjetio svu žalost i tugu duboke ljubomore. I o toj sam ljubomori pisao u knjizi Mama Leone. Teta Mirjana je, međutim, bila toliko plemenita i pametna žena, pa je, bez obzira na gubitak sina, i bez obzira na svu brigu i ljubav prema unuku koji joj je za sinom ostao, činila sve da nekako utješi moju veliku žalost i da potkupi moju strašnu ljubomoru. Samo za mene pekla je lebac i pripremala prebranac. Poslije je Momir, čim je progovorio i prohodao, postao najbolji moj drvenički prijatelj. Bio je to vrlo zanimljiv osjećaj, kojeg i danas imam živog u sebi: dječak koji mi je samim svojim postojanjem nanio grdan jad, i koji mi je bio kriv za prvi veliki životni gubitak – gubitak jedinstvenosti u tom svijetu dviju kuća, koji je meni bio širok kao svemir, taj dječak postao mi je prijatelj, kojeg sam učio svemu onom čemu sam ga mogao naučiti. A mnogo je toga što malo veći dječak naučiti može malog dječaka.
Iskustvo Momirova rođenja i gubitka povlaštene i bezgranične ljubavi, za koju nisam imao pojma da se, eto, može i izgubiti, osim što će mi biti važna književna tema, koju povremeno variram, čini se da je bilo vrlo korisno u životu. Kada bih se razilazio sa ženama s kojima sam prethodno živio, i za koje sam prethodno vjerovao da ću s njima ostati cijeloga života, u sebi bih, negdje u dnu duše, prepoznavao onaj stari osjećaj iz vremena kada je na svijet došla beba Momir. I bilo bi mi lakše. Ne bih činio nikakve ludosti, ništa zbog čega će mi kasnije biti žao. Mnogo je lakše s osjećajima koje poznajemo, svejedno odakle ih poznajemo. I ako sam poslije, u životu, znao biti ljubomoran, ta bi se ljubomora svaki put gasila, a da se nije pošteno ni rasplamsala, pri prvom unutarnjem dodiru i prvoj usporedbi s velikom ljubomorom i tugom one ljubomore iz ranog djetinjstva.
A onda su, sredinom sedamdesetih, naši životi naglo ubrzali, pa se pokrenuli u sto suprotnih smjerova, da nas rastave i odvedu jedne od drugih. Nono je umro, pa mi više nismo onoliko dolazili u Drvenik, a Nikoliće su njihovi beogradski životi i brige vodili tko zna gdje i kamo. U međuvremenu smo u Sarajevu dobili telefon, pa bi se Nona i moja mati povremeno čule s Mirjanom, ali to je čuvenje, za čudo, bilo mnogo pliće i nesupstancijalnije od Nonetovih pisama. Ta njegova pisma činila su našu čvrstu vezu s Nikolićima, vezala su nas za njih nekim intimnim i emocionalnim ugovorom dubljim i snažnijim od svih drugih ugovora koji postoje među ljudima. Momčilo je na Nonetova pisma odgovarao s jednakim unutarnjim angažmanom. Pamtim, premda maglovito, ta njegova pisma, i ne mogu prežaliti što su se negdje zagubila. Dok sam obavljao selidbu, opisanu u knjizi Selidba, seleći majku u grob, a cijelu porodičnu povijest u desetak kartonskih kutija, nadao sam se da bi se Momčilova pisma odnekud mogla pojaviti. Nije ih bilo.
Malo zatim, iznenadila nas je vijest da prodaju kuću u Drveniku. Da su postojala pisma, i da je Nono bio živ, Momčilo bi nam u pismu objasnio razloge prodaje. Da je znao koliko je sve to važno, i u što se, u kakvog arhivarskog monstruma pretvara ovaj dječak koji tvrdoglavo ustrajava u razlici između graha i pasulja, napisao bi on meni, u budućnost, pismo s objašnjenjem. Ali ovako, iz onih površnih i plitkih telefonskih razgovora, vođenih u doba kada su se međugradski razgovori skuplje naplaćivali, saznali smo da su Nikolići, eto, samo odlučili da prodaju Drvenik. Kako?, zašto?, čemu?, o tome nismo imali pojma.
Kuća je prodana preduzeću Metalorad, iz Turbeta, u centralnoj Bosni. Tu će, u kuću Nikolića, radnička klasa godinama dolaziti na odmor. Neki zabrinuti i umorni ljudi, kojima baš nimalo nije bilo do mora, i njihovi žene i djeca, koji bi prvoga dana izgorjeli na suncu, a onda bi do kraja ljetovanja liječili opekotine.
Naše prijateljstvo s Nikolićima je, kao i svako drugo prijateljstvo, ipak bilo uslovljeno vremenom i mjestom. Te dvije kuće u Drveniku, jedna uz drugu, bile su potrebne da budemo prijatelji. Za sve su drugo potrebni bili veliki trud i briga, za koje više nije bilo vremena ni načina. Nona je starila, majka je bivala sve luđa i sve upućenija na sebe i svoje demone, dok sam ja još uvijek bio dječak. Osim toga, oni koji me poznaju mogu potvrditi koliko sam slab u održavanju prijateljstava na daljinu. Da, održavam ih u svojoj glavi, ali ne telefoniram, ne pišem, ne komuniciram.
Mirjana bi ponekad nazvala, moja teta Mirjana… Momčilo je redovno ispisivao novogodišnje čestitke. Ali malo-pomalo gasili smo se jedni za druge. Kada je posljednji put nazvala? Iz koje godine je posljednja čestitka? Eto, ne znam ni to.
I tako dok prolazim Ulicom Đure Strugara, tog Crnogorca u Beogradu, komunista i revolucionara, koji svojim gestapovskim mučiteljima 1941. nije rekao ništa, pa ni svoje ime, ulicom koja je za većinu drugih ljudi odavno već Carigradska, zagledam u drvored, pa u rijetke preostale starije fasade, i zamišljam kako su ista ova stabla i fasade svojim očima gledali Nikolići. Njihove zgrade tu više nema. U stanu u toj zgradi od sviju nas bila je samo moja majka. Dvaput je dolazila. Prvi put, kada se razvodila od mog oca, išla je u Beograd u bračno savjetovalište. Stotinu puta mi je ponovila što su joj tamo rekli, ali nije mi nikad ispričala kakva je bila postelja kod Nikolića, čime su je pogostili, kako je mirisao haustor u njihovoj kući. Drugi put, sredinom sedamdesetih, u Ulici Đure Strugara noćivala je opet po nekoj administrativnoj obavezi. Puno su te, puno, puno, pozdravili teta Mirjana i barba Momčilo, rekla mi je, dok je iz putne torbe vadila, u kuhinjsku krpu zamotan, jučer ispečeni lebac. Silno sam se mu se bio obradovao. I to je, zapravo, bio kraj.
Nikad se u toj ulici nisam zaustavio, nikad prespavao, ali jedan dobar komad ovog mene iz ulice je Đure Strugara u Beogradu.