… Još je ječalo zvono šomartske crkve, rano ljetno popodne nekako me je udaljavalo od groblja dok sam ga napuštao s Gabrijelom.
Vraćajući se s njom pješke iza svih koji su na pokop došli, dvojio sam hoću li poslušati brata i ispričati joj sve što ona još nije znala o svome djedu. Što smo više zaostajali, bio sam sve bliži odluci da to još ne činim. Prije nego što sam čvrsto zaključio da razgovor s njom ipak odgodim, upitao sam:
– Znaš li ti, Gabrijela, gdje ovdje nema mina?
– To ne zna ni’ko. Mogu biti i tamo gdje nema žutih traka.
– Onda, kako ćemo, Gabrijela? Svi će ubrzo nestati u autima, nas dvoje ćemo jedini ostati kao pješaci.
– Ovuda – rekla je i povela me cestom uraslom u grmove divljeg šipka s obje njezine strane.
Dok sam iza nje koračao bez riječi, ne okrećući mi svoje lice, njezina leđa su me pitala:
– Ma, o čemu ono fra Andrija? Ma, o čemu ono i baka Jelena? Toliko sam dugo ovdje s fra Andrijom, a on o nečemu tajnovitom, prvi put, i to na pokopu… Nikad mi na dosadašnjim putovanjima po Europi nije tako niti u šali… Kako to da on o mome djedu zna više od mene, i od koga je saznao? Samo sam načula da je bio u zatvoru, zašto je bio u zatvoru?
– Da – promrmljao sam zbunjen njezinim neočekivanim podsjećanjem na onaj kratki fra Andrijinin oproštajni govor od moga oca. – Da, od koga je saznao? Od mene nije.
– Mogao mi je nešto o tome reći i na tim dosadnim putovanjima, nisam uopće shvatila o čemu je govorio, što nam je on to htio reći na djedovom grobu?
– Razumio je to tek ponetko u skupu. Možda samo tvoj otac i ja…
– Ti, dakle, znaš?
Još nisam bio siguran hoću li svoju već donesenu odluku gurnuti u stranu i pristati na priču strogo čuvanu godinama. Ako baš sada prešutim istinu na kojoj se zaustavila Gabrijelina radoznalost, možda više nikad neće ni biti vremena da je sazna od mene. Jednoga dana saznat će je od nekoga drugoga, onda će biti ljuta i na mene i na svog oca, onda, dok je živa neće nam oprostiti što smo je od nje tako dugo krili. Otići ćemo i u grob kao glavni krivci.
– Ostani! Nije vrijeme, ali ostani!
– Ti, dakle, znaš? – ponovila je prethodno pitanje.
– Neka idu. Ostani! – zamolio sam bratićku. – Mnogo nas je, ne možemo svi u kuću. Dogovorio sam s tvojim ocem da on i fra Andrija prihvate goste. Da nas dvoje malo popričamo u miru. Da se tako malo udaljimo od svega.
– Kada sam one godine odavde odlazila, tek sam bila punoljetna. Do tada sam s tobom razmjenjivala tek pokoju u vrijeme vikenda, kad si dolazio da se poigraš s Krešimirom. Bila sam pomalo ljubomorna na obojicu, i zbog toga. U ratu smo bili razdvojeni, za ono nekoliko dana u našoj kući u Dubravi tek smo započeli svoje razgovore i izvan nje. U centru grada.
– Ni sada nije neka prigoda za njega, ali ostani!
Zastala je ispred mene kad sam to najmanje očekivao i okrenuvši mi prvi puta svoje lice upitala me :
– Ma, o čemu je ono fra Andrija? Ozbiljno? Baš me je zbunio. Mnogo je volio moje djedove, o njima mi je govorio na svim putovanjima, ali o onome što je danas natuknuo nad rakom, nikad ništa. Istina je, ponekad i popije, danas se baš napio, tako je i na sahrani djeda Ivana, mora da ga je smrt djeda Martina zbog nečeg dugo skrivanog baš dotukla.
– Sačekaj, kažem, neka svi odu.
Kroz krajolik destrukcije, kao kroz knjigu ispisanu mržnjom, išao sam s Gabrijelom polako, ostavljajući u njemu riječi kojima sam pokušavao razjasniti gotovo sve što je u našoj obitelji bilo otvoreno, a nikad objašnjeno do kraja. Gabrijela je bila jedina osoba u mome rodu koja je shvaćala duh umjetničkog govora, s njom sam mogao i o tome, ali i o svemu drugom iz naše svakodnevice i prošlosti.
– Ode tvoj djed – uzdahnuo sam, bježeći s uzdahom na posve drugu temu, potom sam dodao: – Ode moj stari, kažnjen kao pravi zločinac. Devedeset godina… Dug život, ali mučan.
– A jesi li vidio čika Sulju? Došao svom jaranu na sprovod sa sinom i oba unuka. Baš me je dirnuo i rastužio, kao i fra Andrija. Toliko je ostario. Ti si mi kao unuka, govorio mi je plačući na ramenu. Rat ga pojeo, sav se trese. Ni njega život, izgleda, nije milovao kao ni djeda Martina.
– Za njega je tvoj djed bio nevino osuđen. Oni su bili baš pravi jarani. Tolike je godine moj otac proživio u strahu, ne znam je li i Suljo… Ružan, ipak dug život imao je tvoj djed…
– Osuđen? – opet je za stala Gabrijela i okrenula mi lice. – Počeo i ti kao i fra Andrija nekim tajanstvenim jezikom. Nešto slično govorila mi je i baka Jelena dok smo se vozile prema Gradu da mu kupimo dar. Jest, za tri dana imao bi jadnik punih devedeset godina.
– Da, da. Za tri dana. Silno je obradovao i mene dolazak čika Sulje na njegov pokop.
– A jednom mi je i čika Suljo nešto slično započeo, kao i fra Andrija. Onda je prekinuo: Zaboravi, Gabrijela, bio je to naš momački grijeh. Samo. I sve sam zaboravila, a na to me danas, eto, podsjetio i fra Andrija.
– A baka Jelena? Što ti je ona rekla?
– Počela je jednom i preda mnom s nekom čudnom pričom o djedu, koju je pred smrt načeo i Krešimir, onda je stala… Jednom je nešto započela o njegovome zatvoru baš pred Krešimirom…
– Je li? I pred Krešimirom?
– U povratku iz Grada pokušala je nastaviti sličnu priču, onda je opet odustala. Možda zbog ujaka i ujne u autu. Kao da ih se zbog nečega stidjela.
– I jest se toga stidjela, a stidio se i tvoj djed – zamucao sam u saznanju da ipak o tome konačno vodimo razgovor. – A stidili smo se toga i tvoj tata i ja.
– A ti i moj tata znate tu priču? – bila je uporna Gabrijela u svojoj radoznalosti. – Cijelu?
Ušutio sam zaključivši da bi ipak bilo bolje da tu priču opet odgodimo.
– Ne znate? – čudila se moja bratićka.
– Ma, Gabrijela, za tu priču još nije pravo vrijeme.
– Ali, zašto? Započeli smo… I zašto je ja tek sada saznajem?
– Kad je trebalo da je znaš, tek si bila rođena, kad si porasla, kaznu tvoga djeda spominjali su samo rijetki. Bila je gotovo posve zaboravljena…
– A o kakvoj mi to kazni mog djeda sada govoriš? – upitala me je Gabrijela gotovo plačnim glasom. – Hajde, konačno, reci! O kakvoj?
I odlučio sam da ništa više ne odlažem. Poslušao sam Gabrijelina oca, svog brata, i ponovio joj priču naše majke, i to od riječi do riječi:
– Kad je bio mlađi, moj je otac volio kapljicu, ali toga je dana s prijateljem Suljom u piću otišao predaleko. Njemu je banuo noću, kod njega je zaspao tek pred zoru, probudio se popodne. U Gradu su već slavili slobodu gotovo svi, vrlo bučno, i na ulicama i u dvorištima, započeli su i njih dvojica skriveni u jednoj Suljinoj sobi. Opustio se tvoj djed sa svojim prijateljem i previše, nakon tri godine potucanja kojekuda bio je svega nekoliko kilometara od svoje kuće, i tu je svoju grešku, zajedno s njim, kasnije platio preskupo. Na jedvite jade, tek sam u ovome ratu došao do papira na kojemu je pisala i kazna za to opuštanje: osuđen je na dvanaest godina zatvora, a odležao je šest. Gotovo godinu dana trajala je moja prepiska s arhivskim uredima zatvora u Tuzli, Stocu, Jablanici, Zenici i Sarajevu. Do ovoga je rata sve bilo skrivano od građana, a moj je stari o svemu šutio kao zaliven i kad je bio u Dubravi i kad se odande vratio u Šomart. Ni preda mnom ni pred Bartolom nije govorio o svojoj robiji, sve što o njoj znamo saznali smo od naše majke, tvoje bake.
A kako se tvoj djed, uopće, nakon trogodišnjeg potucanja našao kod svog prijatelja Sulje? Prema priči tvoje bake, u dogovoru s njom, skrivao se u raznim mjestima i od ustaša i od partizana. Nije htio ničiju uniformu, iz Šomarta je pobjegao jer je Šomart, uglavnom, bio partizanski i komunistički. Čim je čuo da je rat završen, iz posljednjeg mjesta gdje se skrivao, krenuo je prema Gradu. Pješačio je više dana noću, noću je pokucao i na vrata svog prijatelja Sulje. Kad se popodne probudio, s njim je ispio dvije flaše šljive čuvane za slične prigode. Napili su se obojica i krenuli su prema Šomartu teturajući obojica. Bili su već na sredini puta prema Šomartu, iza leđa ih je, iznenada, obasjalo svjetlo kolone kamiona. Posljednji kamion se ispred njih zaustavio kad je već bio desetak metara udaljen. Jedan je muškarac iz njega izašao i upitao ih hoće li i njih dvojica s njima. Rekao im je da putuju i prema Šomartu, povjerovali su mu, ukrcali se i odmah zaspali.
Kad su se ujutro probudili, ugledali su oko sebe vojnike u ustaškim odorama, ali i starije civile, žene i djecu. Jedan im je rekao da putuju prema Zidanom mostu i Dravogradu u Sloveniji, drugi da će preko Celja u Maribor i da za putovanje imaju odobrenje partizana. Odstupaju prema Austriji, u kamionima su i civili koji su se odlučili za odstupanje s njima. Bili su predaleko i od Šomarta i od Grada, u blizini Slavonskog Broda, nikako nisu mogli nazad. Kolona kamiona je zaustavljena, opet je netko rekao da ide prema Dravogradu, i vojnicima i civilima iz kamiona naredio da izađu i da nastave put pješke. Nešto kasnije su saznali da će s vojnicima, među kojima nisu bili samo oni civili, jedna grupa nastaviti prema Mariboru i Zidanom Mostu.
Dok su tvoj djed i čika Suljo pješačili, sa strane postrojeni, promatrali su ih partizani. Dvojica su im prišli i izdvojili ih iz kolone. Jedan je bio iz Šomarta, prvi momak tvoje bake Jelene. Upitao je tvog djeda otkud on s ustašama i njihovim istomišljenicima u civilstvu. Odgovorio mu je da to ni on ne zna, onda ga je ovaj upitao gdje je bio sve vrijeme rata. Kojekuda. Gdje?Malo u Odžaku, malo u Prudu, najviše u njihovoj okolici, odgovorio je tvoj djed. Laže, bio je i tamo s ustašama, prije bijega, bio je u Šomartu ustaški tabornik. Vrati ga nazad, u Tuzlu, zapovjedio je onome drugom prvi momak tvoje bake. Tome se žestoko usprotivio prijatelj tvoga djeda, pa je i on završio s njime.
Na sudu je bivši momak tvoje bake potvrdio da je Martin Juristić samo nepunu prvu godinu rata kao ustaški tabornik proveo u svom rodnom mjestu, a gdje je bio njegov prijatelj neka utvrdi sud. Nije li možda i on u Gradu bio ono što je Martin Juristić bio u Šomartu? Posjećivao je njegovu suprugu i zimi, po snijegu, ne samo ljeti, za lijepa vremena, to mogu potvrditi i mnogi drugi antifašisti iz Šomarta, ne samo on. Sudac je prihvatio i ovu njegovu priču kao svjedoka: da je Poglavnik već 1941. razvlastio i logornike i tabornike i da su se oni nakon toga razbježali kojekuda kao krvoločne ustaške zvijeri. Dotle su u mjestima gdje su vladali činili što su htjeli: ubijali, progonili, pljačkali. Onda su to nastavili i u mjestima u koja su prebjegli! Potvrdio je da mu je tvoj djed pred Slavonskim Brodom u društvu pouzdanog svjedoka i sam izjavio da je sve ostale godine bio u Odžaku i u Prudu. U mjestima posljednjeg otpora antifašističkim snagama u Europi. Zna se dobro što se iz tih fašističkih centara naređivalo: bili su sabirna mjesta za progon Srba, Židova, Hrvata, Roma iz okolnih mjesta, pa i iz Šomarta, Grada i Abara, za logor u Jasenovcu. Za prijatelja tvoga djeda izjavio je da je u svemu tome imao i on svoju ulogu. Posjećivao je njegovu suprugu i zimi, po snijegu, ne samo ljeti, za lijepa vremena, to su potvrdili i mnogi Šomarćani, ne samo on. Sudac je odbio da sasluša one koji su na molbu tvoje bake bili spremni potvrditi da je on uvijek bio dobar prema svima u Šomartu, ali i u Abaru i Gradu. Jer djed nije imao svjedoke koji bi potvrdili i da u Odžaku i Prudu nije bio u hrvatskoj vojsci. Suljo je s njim odležao samo pola godine, jer je imao svjedoke da je sve vrijeme rata proveo u Gradu…
Gabrijela je duboko uzdahnula:
– Kao mina. Nakon toliko godina prešućivanja te priče, kao nekoliko mina. Nikako ne mogu da povjerujem u to – izgovorila je Gabrijela u jednom dahu čim sam završio priču o njezinome djedu i nastavila: – I dok si govorio, stalno sam u sebi ponavljala: Ne vjerujem, ne vjerujem. Zato sam i šutjela.
Smoren govorom, tada sam se u sebi umjesto nje zapitao čije to grijehe, s velikim zakašnjenjem, sada i ona ispašta sa mnom? Svoga djeda, svih naših predaka, sličnih njemu, grešnih koliko i on, koji počivaju ispod stećaka, križeva i krstova, i svih susjeda čije kosti trunu s tabutima ispod nišana?
U namjeri da se na iznenađenje privikne u samoći, naglo mi je ponovno okrenula leđa i pošla prema žutoj traci od koje je bila udaljena samo na korak-dva.
– Stani! – dreknuo sam i tako sam opet sebi vratio njezino lice. Bilo je modro, moje u grašcima znoja koji mi je s obrva curio i u oči. Dugo smo se promatrali bez riječi, onda je Gabrijela ponovila:
– Kao nekoliko mina… Odoh! Ne mogu to više ni slušati – zaplakala je. – Kao da sam cijeli život varana, tako se sada osjećam – izgovorila je u jecaju s kojim je krenula prema kući u kojoj nas je čekala moja majka s rođacima i s fra Andrijom.
– Vrati se! Ne možeš takva pred baku Jelenu i fra Andriju – počeo sam preklinjati Gabrijelu.
– Mogu. I hoću baš njima, i to pred svima, da kažem kako sam varana.
– Ma, vrati se, molim te! Ima i gorih priča od te priče o tvome djedu.
– Nema – izgovorila je zaustavivši se ponovno pored žute trake. – A zar ima gorih? – ponadavši se goroj, koja nije naša, upitala je okrenuvši ponovno uplakano lice prema meni.
– Ima – izgovorio sam uvjeren u to.
– Hajde, onda, da čujem i te gore priče. Neka me i one zgrome, ne samo ova.
– Znam jednu, mnogo, mnogo goru – otkrio sam svojoj bratićki. – Vjeruj, znam jednu mnogo goru od ove o tvome djedu.
– Samo me zavaravaš. Nemaš ti nikakvu drugu priču. Ne ide ti se okupljenim s cigaretama i čašicama oko bake Jelene. Bolestan si. Smeta ti dim, piće ne smiješ, žalosnih priča si sit. Nemaš ti nikakvu goru drugu priču.
– Imam. Ostani. I makni se od te trake!
Ne mogu ni opisati strah s kojim sam pratio svaki njezin korak plašeći se da ne natrči na neku skrivenu minu iza žute trake. Neko vrijeme, kao i ona, bio sam i ukočen i nijem. Kad sam joj se približio, prva je nastavila razgovor koji je naglo prekinula:
– A zašto mi otac do sada nije ništa rekao o tom zatvoru mog djeda Martina?
– Poštovao je, kao i ja, želju svoje majke.
– A ’ko je, onda, o djedovom zatvoru pričao fra Andriji?
– Ili baka ili djed. I sama znaš da im je stalno navraćao. Od mene i tvoga tate sigurno nije čuo tu priču.
Bujica njezinih novih pitanja umalo me nije nasmijala. Kao da su dolazila od djevojčice još zbunjene pričama o blaženim i svetim:
– Pa, zar su, onda, za života, na zemlji, i svi grešnici poput mog djeda blaženi? Kakvom je to glupošću, onda, fra Andrija, ono, trovao mog Krešimira? Je li to, onda, i moj grešni djed, i nakon toga zatvora, otišao gore kao blažen? Prvom prilikom sve ću mu to reći.
Uozbiljen, nisam joj odgovorio ni na jedno od tih pitanja, a ona mi je postavila i novo:
– A je li istina? Stopostotna istina? Da je bio ustaša? – nastavljala je Gabrijela ljuljati tu moju ozbiljnost.
– Istina je samo ono što nam je ispričala majka, a što je u njezinoj priči istina, to još ne zna nitko. Nije ti o tome pričao otac, nažalost, nisam te htio opterećivati tom pričom ni ja. Suđeno mu je po kratkom postupku. Osim ostavljenog maminog momka, svi njegovi svjedoci su joj bili nepoznati. Teretili su ga da je surađivao i s Nijemcima i s ustašama.
Zateturala je, a onda je čučnula uz žutu traku. Preplašen da bi se mogla srušiti iza nje, u minsko polje, ponovno mi je zaledila dah u grudima.
– Samo da malo predahnem… A je li surađivao? – uspravivši se, upitala me je Gabrijela kasnije.
Požurio sam da tu našu žalosnu prošlost odgurnem i od sebe i od nje čim prije. Nikada neću saznati kako sam tako brzo došao do nove snage s kojom sam to i učinio:
– Tvome ocu i meni tvoja je baka uvijek govorila da nikad, baš nikad, tvoj djed nije obukao ničiju uniformu, ni partizansku, ni hrvatske vojske. Ali nikada od njega nije ni saznala gdje je, u stvari, bio pune tri godine. Dok je robijao, međutim, navraćali su nam i oni koji su se tvojoj baki prijavljivali kao svjedoci njegove nevinosti. Bilo ih je i iz Abara i iz Grada. Tvrdili su da je upravo tvoj djed spasio mnoge od progona u Jasenovac. Kako, nisu nam nikada uvjerljivo i dokazali. Ona dvojica starijih muškaraca s vijencem u društvu momka s repićem, to su, siguran sam, članovi obitelji Srba iz Abara koji su ostali pri toj tvrdnji i danas. Izrazili su sućut i meni i tvom tati, a nisu nam rekli ni tko su…
… Tvoja je baka Jelena, inače, prava mučenica. Školovala je i mene i tvoga tatu, a nikakav svoj život nije imala s našim ocem kad se vratio iz zatvora. Odlazila mu je s paketima hrane u Tuzlu, Zenicu, Jablanicu i Foču, a kad je došao… nije to bila ni njegova ni naša sloboda. Sve do ovoga rata, on je za mnoge u Šomartu, iako su o njegovom zatvoru šutjeli, bio samo ustaša, to nam je govorila upravo ta njihova šutnja, a i tvoj otac i ja, naša majka, sav njegov rod, bili smo obilježeni tim njegovim zatvorom. O nama je taj biljeg putovao svugdje gdje smo bili, i on nas je nekako svugdje i umanjivao. Ako si u školi zavrijedio peticu, na primjer, dobivao si tricu, jer si nosio taj biljeg sramote. Samo je tvoj otac, nakon fakulteta, bio vješt s njima. Zaboravili su čiji je čim im se pridružio, čim ih je, kao pravnik i komunista, počeo poučavati kako da izigravaju zakone da bi se obogatili. Tako se, kao odvjetnik, počeo bogatiti i on s njima. Moram priznati da nas je tako i štitio od mnogo gorih stvari. Od naplaćenih usluga sagradio je dvije kuće: onu ovdje što je još u travurini i čađi, i onu u zagrebačkoj Dubravi. A ja sam svoj prvi stan u Sarajevu, neka i to znaš, dobio u radničkom naselju tek u četrdesetoj. Nikad im se nisam pokoravao, nikad s njima nisam sadio tikve, zapamti i to!
– O, moj Bože, o, moj dragi Bože! Hajde da ovdje predahnemo!
– A neka mi moj otac oprosti što ti o svemu ovome govorim baš sada, iako sam se i njemu i majci zakleo da neću nikome.
Šutnja kao vječnost. U njoj se priroda oglašava sa svim zvukovima svog vidljivog i nevidljivog svijeta, koje, potom, prvi, opet razbija moj glas:
– Ali, nešto ni danas nisam mogao sebi objasniti: kad se tvoj djed i moj otac vratio iz zatvora, ništa prema njemu nisam osjećao. Kad je, upotrijebivši onu gospodsku i učenu riječ dakle, rekao mojoj majci: Dakle, to je naš Zvonimir, odgovorila mu je: To je naš Zvonimir. Narastao je, odvratio joj je, jedva ga prepoznah. Na to njegovo htio sam mu već tada uzvratiti: Ne mogu ni ja tebe prepoznati. Niti govoriš kao prije, niti izgledaš kao prije. (Kasnije nam je objašnjavao da je i svoj govor usklađivao s onim što je u zatvoru naučio, a tamo je, uvijek je to isticao, naučio mnogo, mnogo, zbog čega je, valjda, i izgledao tako i izmučeno i staro.) Ali, nisam. A htio sam i da vrisnem: Ostavio si nas s majkom da se patimo, došao si kad smo odrasli i brat i ja. Ali, nisam ni to. Na drugoj strani, baš od toga vremena, stalno sebe uvjeravam da nije ni za što kriv. Ne prestajem mijenjati tu stranu obrane: biti protiv njega nikada nisam mogao. Čudno je to, ni na pokopu nisam o njemu razmišljao drukčije. Međutim, nisam za njim ispustio suzu ni na pokopu, a ostao sam na njegovoj strani, iako nesiguran je li ta strana i strana pravde.
I opet sam postupio slično majci: nisam Gabrijeli ispričao istinu pronađenu u jedinom sačuvanom službenom dokumentu o grijehu njezina djeda, već verziju njezine bake kojoj sam i dalje slijepo vjerovao, iako sam u toj vjeri i dalje patio, nesiguran je li u njoj puna istina o ocu… A u nju nije vjerovao ni njezin otac, moj brat Bartol, ni kad je tvrdio da drugu istinu, iako ju je, kao i ja, tražio, nije nikada nigdje ni pronašao… Primoran na bijeg od prikrivanja istine koliko i od zakletve majke da nikome ne povjeravamo ono što nam je ispričala, požurio sam u posve drugu priču, ali me je s njom na trenutak zaustavila Gabrijela:
– Uvijek sam vjerovala da smo uzorna obitelj – grcala je u suzama – a vidi! Ustaša!
Bio sam još više zbunjen: kako zaustaviti taj njezin novi plač? I tad sam, neočekivano, u jednoj svojoj sarajevskoj ratnoj priči, koju je zaobišao moj sarajevski ratni dnevnik, objavljen u Zagrebu, u istome trenu, prepoznao i onog Borgesovog, ali i onog svog Drugog. Prepoznao sam mogućnost da Gabrijeli kažem na što su se sve pojedinci u ratnom Sarajevu u minulom ratu odlučivali da bi sačuvali svoje ugroženo predratno zajedništvo. Nikada neću saznati zašto sam tu priču, kao posebnu varijantu onog Borgesovog drugog, i kao dodatak svome ratnom dnevniku, toga tužnog dana, povjerio baš njoj, i to u trenu u kojem je prvi puta snop svjetlosti zastao i na strogo čuvanoj velikoj tajni naše obitelji.
– Ma, ima i potresnijih priča za plakanje od te naše – izbacio sam iz sebe riječi koje su u meni dugo čekale svoj izlazak pred sugovornika, samo da bih njima odgurnuo razlog koji je Gabrijelu iznenada otjerao u jecaje.
– Nema – pokazavši mi ponovno svoje uplakano lice, Gabrijela je zaustavila na meni svoje oči koje su bile u kapima rose što su se lagano razlijevale po njezinim obrazima. Dok sam joj pričao o njezinom djedu i svom ocu, idući podivljalom cestom, tako je to činila često. Čas mi je okretala lice, čas leđa, a tako je bilo i sada. – Što ima potresnije od toga što si mi sad ispričao?
– Ono što nisam, što mi je upravo palo na pamet. I potresnije, možda i gore.
– I gore?
– I gore. Uvijek postoji gore od goreg, kao i bolje od boljeg. Kao i ova priča o nama, ali i kao priča o drugom.
– Upravo sam saznala to gore od goreg. Nekako, sva sam sada kao zatrovana. A sad i priča o drugom? Kakvom drugom?
– Jesi li ikad pročitala ono beogradsko izdanje Borgesove knjige koju sam ti u Šomartu darovao pred rat? „Usmeni Borhes“. U njoj je taj nepoznati drugi, a u neispričanoj goroj, nalazi se moj Drugi.
– Živiš s nekim godinama i godinama, zavoliš ga, poštuješ ga, misliš da ga znaš kao sama sebe, onda jednoga dana saznaš da to nije on, već ne’ko posve drugi. Takva priča o drugom nije u onoj Borgesovoj knjizi o drugom. Davno sam pročitala tu njegovu knjigu.
Njezinome saznanju odmah sam suprotstavio svoje:
– Ima i gora varijanta: Živiš s nekim godinama i godinama, poštuješ ga i voliš a znaš da to nije on, da je netko drugi dok ti njegovo pravo lice kriješ i pred sobom i pred drugim. Nije li ovo moje saznanje mnogo teže od tvoga?
– A zašto se to djedovo lice dosad od mene uopće tajilo, još mi nisi odgovorio na to! – uzvratila je mašući desnom rukom ispred mene.
– Da ne budeš predugo zatrovana onim što i jest i nije istina, kao što smo i tvoj otac i ja.
– I jest i nije? – začudila se Gabrijela.
– Onim što je možda tvoja baka samo uljepšala i onim što je iza uljepšanog još nedodirnuta istina.
– A gora priča od toga je koja?
– Ona gora. Ali, udalji se od te trake, sjedi sa mnom ovdje na ovu travu i prestani mahati s tom rukom! Moram i od tog mahanja i od ove ružne priče o našoj obitelji konačno predahnuti i ja. Sav i ja drhtim.
Sjela je kad i ja.
Ali, moje srce! Velika je nevolja sve jače i jače u njemu ljuljala moje oslabjelo srce. Pobojao sam se da ponovno ne napukne. U ulozi oca koji kćeri otkriva zlu prošlost njezina djeda suočio sam se s kajanjem koje mi je naređivalo hitan bijeg u nešto mnogo šokantnije. Naglo preseliti iz jednog šoka u neki novi i jači moglo mi je u tim momentima biti i ljekovito. Bilo kakav šok, samo nek’ je što žešći i što fatalniji! Zašto sam i pred Gabrijelom, kao što sam često i pred Krešimirom, opet glumio njihova oca, kad već nisam imao ni svoju kćer niti svoga sina, pitao sam se pritisnut tom mukom koja me je gušila sve jače.
I, za spas, kao što je i Šeherzada iz noći u noć svojim novim pričama darovanim princu Shahriaru odgađala vlastitu smrt, vratio sam se svojim sarajevskim ratnim danima, onome Drugom (da, Drugom, a ne dosadašnjem Borgesovom drugom!) čiju sam nevolju upoznao jedne noći na dežurstvu s lovačkom puškom u haustoru, dok su ratnici mirovali, a stanari našega nebodera ispred Nedžarića, gdje se nalazila neprijateljska vojska, koja nas je danonoćno zasipala granatama, i čiji su nas snajperisti stalno držali na nišanu, u nevjerici kunjali.
Poznavao sam ga od useljenja u tu betonsku spavaonicu, nikad po imenu i prezimenu, a prvi put mi je upravo te noći otvorio svoju dušu, od koje mi je dotad dolazilo samo uljudno dobro jutro, ako bih se i s njim slučajno sreo prije odlaska na posao. Nismo se pred rat posjećivali u stanovima, zbližila su nas ta ratna dežurstva i česti boravci u podrumima. Na dežurstva je uvijek određivan sa mnom i na njih je uvijek kasnio. Povjerenik Kriznog štaba uvijek me je na hodniku nalazio bez njega i uvijek me je pitao: A gdje ti je Drugi? Uvijek sam mu uskraćivao odgovor jer sam shvatio da mog Drugog (tako sam ga od prve provjere Povjerenika naše zgrade je li sa mnom počeo i zvati) nešto krupno muči i da će mi svoju muku jedne noći sigurno i opisati. I tako je i bilo. I ta noć je i došla, i bila je posve drukčija od svih drugih prije nje: mirna, bez ijednog pucnja, utopljena u proljetnu mjesečinu kao nevino djetešce u svoju mekanu odjeću ispod pokrivača, nekako sva stišana i pripremljena za ispovijedanje tajni, onih najintimnijih sadržaja ljudske duše. Remetili su je samo povremeni laveži izgladnjelih pasa lutalica.
U toj je noći i taj moj Drugi bio netko drugi: pričao mi je o sebi nešto u što ni sâm još nije sasvim vjerovao, valjda zato što je i sadržaj njegove priče bio uistinu nevjerojatan i jedinstven.
Godinama je sa svojom suprugom živio bez nevolje kakva je mene od Gabrijele potjerala u bijeg k njemu, javila mu se iznenada, na početku rata, nakon gledanja jednoga tv-dnevnika i jednoga potresnog priloga u njoj. U susjednom naselju neprijateljski snajperist je ubio djevojčicu dok se igrala ispred svoje zgrade, otac ju je mrtvu držao na rukama pred kamerom i govorio: Samo da mi je popiti kavu s njim i pogledati mu u oči… Nije to bilo prvo ubojstvo, snajperisti su od tada lovili pješake na svim prostorima grada, granate su ga zasipale sa svih položaja, a ubijene su sahranjivali gdje god se to moglo umjesto na grobljima, jer su i groblja bila neprijateljska meta. Uslijedio je izvještaj i o jednoj takvoj sahrani u blizini balkona neke zgrade u Dobrinji, nakon duge šutnje pred tv-ekranom, Drugi je upitao suprugu:
– A da ubiju mene, recimo, gdje bi me sahranila?
– Ispod našeg balkona – odgovorila je žurno kao da je takvo pitanje i očekivala od njega. – I rekla bih susjedima da i mene sahrane s tobom na istome mjestu, ako bi ubili i mene.
Moj Drugi se na to samo nasmiješio:
– Ti si pravoslavka po ocu, a ja katolik, kako ćemo u isti grob?
– Kao što smo i u brak. Tako smo se i dogovorili prije braka.
– Ti si Srpkinja, a ja Hrvat. Tvoj je otac kao partizan ubijen u Jasenovcu, a moj je kao ustaša bio njegov čuvar u tome logoru smrti. Moj je otac, nakon zatvorske kazne, živio sve do ovoga rata, a tvoj…
– Sve smo to znali prije vjenčanja – prekinula ga je supruga. – Oboje u isti grob, tako smo se dogovorili i prije vjenčanja.
Drugi je svoju suprugu nastavio da podsjeća i dalje, ali i sebe:
– Svog oca nisi ni zapamtila, časne sestre su te učile molitvama majke, Hrvatice. Dok je bila živa, i mene je majka, pravoslavka, Srpkinja, učila da se molim i kao ona, ali i kao što se molio i moj otac, Hrvat. Učila me i da vjerujem.
Iznenađena takvim upozorenjima, supruga je ispred njega poskočila:
– Ma, je li to ti odustaješ od onog našeg dogovora prije i nakon vjenčanja? Da ćemo i mrtvi u jedan grob. Čemu sada isticanje tih razlika koje nam nisu smetale da odemo pred matičara? Sve smo prije toga znali i o svojim vjerama i o svojim očevima.
Na tome je mjestu moj Drugi utihnuo, povukao se u sebe, dugo je promišljao hoće li supruzi kazati ono što još nije znala. Ipak je odlučio da pred njom ništa ne krije, kao što nije ni ona, nikad, ni prije vjenčanja:
– Pročitao sam neki dan u jednim novinama izjave jednog svećenika i jednog popa kako oni koji su različitih vjera ne mogu u isti grob. Nismo nijedno znali za to pravilo kad smo se zaklinjali… Šutio sam o tom pravilu sve do sada, da te ne uznemiravam.
– Ma, vidi, molim te, zar oni i tome u ovome ratu poučavaju jadni narod – rekla je mome Drugom njegova supruga i od toga je dana sve češće odlazila u grad bez njega sve dok nije dobila papir na kojem je pisalo da je svojom voljom ušla u Knjigu prelazaka kao katolkinja.
Kad je dokument pročitao, Drugi se od muke jedva osmjehnuo:
– To ti mene, ženo, već i sahranila. Požurila si, sačekaj! – Onda je od muke jedva dodao ovo svoje pitanje: – A što ako prva pogineš ti?
– Ista stvar. Ispod balkona, kao bivša pravoslavka, uz Hrvata, katolika. S tobom na istom mjestu. Sad smo s tim papirom, u ljubavi koja nas je vezala, u svakom pogledu ujednačeni. Mogu nas ubiti ovi divljaci, istovremeno, oboje. Spremni smo. Pa, neka nas ubiju. Sad smo potpuno spremni i za smrt. Sad smo, konačno, u svemu ujednačeni.
Takvom odlučnošću svoje supruge Drugi je i dalje bio i iznenađen i zbunjen:
– Ali, ovaj je tvoj papir važan samo onima koje sahranjuju na vjerski način. Možeš ti u moj grob i bez svećenika i bez popa, kao i ja s tobom. I bez ovakvog papira.
– Ali, neću. Jer sam vjernica. Kao i ti. Živjeli smo i u komunizmu kao vjernici, samo to nismo isticali. Bili smo to oduvijek u sebi, samo za sebe, i prije vjenčanja, ali ga nismo obavili u crkvi.
Moj Drugi je ponovno zašutio, tek kasnije joj je rekao ovo:
– Onda moramo i na novo vjenčanje. U crkvu. I na to nas ovaj tvoj papir obvezuje!
Supruga mu je i na to već imala pripremljen odgovor:
– Sve sam već dogovorila. Našla sam nam i kumove. Vjenčanje je večeras, u podrumu nebodera, u kojemu se održavaju ratne mise, onda ćemo sa župnikom kod nas. On će nam poslije vjenčanja donijeti paket hrane i pića. Prvi put ćemo se i dobro najesti. Toliko dana gladujemo.
– Nisi to smjela činiti – dreknuo je na svoju suprugu moj Drugi nakon nove duge, duge stanke. – Trebala si ostati ono što jesi, jer i ja ostajem ono što jesam. Nisi to smjela činiti bez dogovora sa mnom. Nikako.
– Da nije rat, ne bih ni učinila što sam učinila. Ali, učinila sam što sam učinila i zato da ne budem s četnicima koji nas nevine ubijaju danonoćno. Četnici su me i natjerali na ovo, neću da im pripadam ni u kojem smislu. Da, oni! Četnici. A nisu me na ovo natjerali ni svećenik ni pop.
Čim je u haustoru započeo svoju ispovijest moj Drugi, osjetio sam da neće biti obična i svakodnevna. Kako je tekla, tako je i na mene širila svoj nemir. On je u mome Drugom, međutim, stalno rastao, sitnim koracima, stalno je hodao ispred mene dok ga se oslobađao. Rekao sam mu, napokon:
– Nije ti ta ispovijest za ovu ratnu romantičnu noć, prijatelju. Nije samo neobična, već i potresna. A možda je i opasna.
Ta noć je, kažem, zaista bila neprirodno mirna. Ratna, a neprirodno mirna. Bez ijedne granate. Bez ijednog metka. Noć pasjeg laveža. Zvjezdana, a tužna.
On je zastao, sjeo kraj mene i duboko uzdahnuo:
– Iz svega me je isključila, sve je završila sama i kod popa i kod svećenika. Tek kad je sve bilo gotovo, rekla mi je da je svoj krsni list dobila od popa čije se sjedište nalazilo na Baščaršiji, a izvod iz Knjige prelazaka od župnika u našemu naselju, čije smo ratne mise slušali u podrumu jednoga nebodera. Ne mogu ti opisati kakav me strah poslije toga progonio danima, a progoni me i sada, dok ti sve ovo opisujem – gotovo plačnim glasom požalio mi se Drugi. – Možda će me progoniti i dok sam živ – nastavio je. – I stalno se pitam: Ako se sazna što je učinila, hoću li biti optužen da sam je na to nagovorio ja, i hoću li tada i ja biti proglašen ustašom, kao što je bio i moj otac, o čijim sam mogućim zlodjelima ozbiljnije počeo razmišljati tek u ratu. Što ako je baš on u Jasenovcu ubio oca moje žene, što ako u meni i dalje živi neprijatelj moga oca iz onoga rata, njezin ubijeni otac…
… I dok sam Gabrijeli opisivao paklene muke svog Drugog, opet sam se prisjećao Borgesa i onih njegovih riječi o besmrtnosti uz knjige „Usmeni Borhes“, darovane joj pred rat, davne 1990. godine, zaboravljajući tako i svoje ja i priču o svome ocu: „Naše ja je najmanje važno za nas. Što znači osećati se ja? Po čemu se može razlikovati to što se ja osećam Borhesom od toga što se vi osećate A, B ili C. Apsolutno, ni po čemu. To ja je ono što mi delimo, ono što je prisutno, u jednom ili drugom obliku, u svim stvorenjima.”
Ne znam to objasniti, ali u tim momentima prisjećao sam se i onog našeg Mehmed-bega i njegova prelaska na islam, onda i njegove smrti od bratova noža. U kakvoj je vezi mogao biti sa suprugom moga Drugog možda nikada neću niti dokučiti, međutim, istina je da je sve vrijeme bio u mojim mislima dok je trajala ta priča moga Drugog. Sve je, dakle, povezano, ništa nije bez svoga kraja i bez svoga početka, ništa nije posve samostalno…
… U tim momentima dijelio sam svoje ja sa svojim Drugim s kojim sam sve vrijeme rata, do prvoga izlaska iz Sarajeva kroz tunel, noću dežurao u haustoru. Dijelio sam, u stvari, njegovu paklenu muku s vlastitom, Gabrijeli tek opisanoj. Ona je bila naša zajednička besmrtnost, ona bol, ovakvog ili onakvog imena, svejedno, koja je prisutna u svim stvorenjima. Udružene, mogle su samo osnažiti, ili jedna drugu otjerati, privremeno ukloniti, u najsretnijem slučaju izbrisati. Potisnuo sam svoje ja i ustupio njegov prostor svome Drugom s kojim sam dijelio nešto šokantnije i fatalnije od onoga što je bilo u mome ja, alii u onome ja koje je njegovu suprugu otjeralo u Knjigu prelazaka.
„Važna je besmrtnost. Ta besmrtnost se postiže u delima, u sećanju koje netko ostavlja drugima.”
Ta besmrtnost se postiže i u nedjelima, koje netko ostavlja drugima, stalno sam to od tada ponavljao u sebi!
To sjećanje je bila gesta koju je u odsutnom trenutku morala učiniti supruga moga Drugog, po kojoj je ona besmrtna, gesta koja mi se učinila snažnijom od moje da Gabrijeli otkrijem tko je njezin djed. Moje ja tako se našlo u ulozi onoga koji je moga Drugog zauvijek ostavio u ulozi zaprepaštenog, malo je kazati i iznenađenog.
„… svaki put kada netko voli neprijatelja, pojavljuje se Kristova besmrtnost. Svaki put kada ponavljamo Danteov ili Šekspirov stih, mi smo, na neki način, onaj trenutak u kojemu su Šekspir ili Dante stvorili taj stih. Konačno, besmrtnost je u sećanju drugih, i u djelu koje ostavljamo.“
Jednako kako sam se ja tada prisjećao svoga Drugog i onoga koji ga je zauvijek ostavio u ulozi zaprepaštenog, pred Gabrijelom sam, dakle, i ja bio jedan od besmrtnika s djelom čiji je naslov glasio: On je Gabrijeli kazao istinu o njezinom djedu. On. Junak dana, posve neočekivano. A on se zvao: ja. Ja.
Međutim, i dalje sam se pitao mogu li s pričom Drugog udaljiti Gabrijelu od ružne priče o njezinome djedu, čiju sam istinitost ispitivao u ratu, ne otkrivši ništa novo u odnosu na ono što je meni i bratu ispričala naša majka, isto je pitanje važilo i za mene. Sumnja me je i dalje progonila, ali ništa s njom nisam značajno dodirnuo. Tragedija se u meni nije gasila, naprotiv, u ratu se njezina duboka voda nakon kratkog smiraja samo još jače ljuljala na opasnim valovima. Dok je moj Drugi razmišljao o tome je li njegov otac ubojica oca njegove žene, ja sam razmišljao je li možda i moj sudjelovao u istrjebljenju Židova, kojima je pripadala moja žena Klelija. Moj je Drugi, tada, bio ravnopravan patnik sa mnom, ja sam, tada, bio vlasnik njegove tragedije, ali i on moje. Rat je, kao i poraće, u obojici i otvarao i množio iste rane. Osjećao sam se kao i taj Drugi. U njegovim mukama i strahovima prepoznao sam i svoje muke i strahove. Živio sam s njima kad god sam nastojao saznati grijehove vlastitog oca. Sjećao sam se Drugog uvijek kad sam sebi postavljao pitanje je li i moj otac nekoga ubio…
Svi mi, dakle, živimo u nekome drugom, neki Drugi uvijek živi u nama. U zemlji koju nastanjuju takvi ljudi ni djeca njezinu povijest ne uče, već žive, s njom započinju svoj rast, a s njom odlaze i u smrt, nažalost. Takvu je zemlju Bosnu upoznao i Krešimir, napustivši je prerano kao žrtva njezine istine. A u toj smo zemlji međusobno isprepleteni, nitko na svom stablu nije bez roda i poroda nekog Drugog, svi smo s njim ili vjenčani ili u kumstvu ili bar u prijateljstvu…
– Eto što je potresnije od onoga što sam ti ispričao o tvom djedu Martinu – rekao sam napokon Gabrijeli završivši tu svoju ratnu sarajevsku priču.
– Pa, ta priča nije gora, to je mnogo lijepa priče, striče – progovorila je Gabrijela, obrisala rukom svoje uplakane oči i usmjerila ih krajoliku koji je još svjedočio rat. – I maknimo se odavde, striče, molim te! Možda su baš ovdje mine.
– Ograđene žutom trakom. Zabranjeno područje, ne prilazi! – promrmljao sam. – Kao prostor priče tvoje bake u kojem je čuvala nevinost tvoga djeda ustaše. I od mene i tvog oca, ne samo tebe. A je li stvarno bio ustaša, u to još nisam siguran. To je još uvijek naša zajednička rana.
– Pa, i jest – složila se sa mnom Gabrijela. – I tako je to i mene podsjetilo na onu priču o našemu Radomiru, hoću reći Muhamed-begu…
– U njoj je Radomirov glavni motiv koristoljublje, ovdje je motiv supruge moga Drugog nešto posve čistije… Ali, zar i u dvadeset prvom stoljeću kao i za turskog vakta?
– Odavno smo mi u tome vaktu… Gurnuo nas je u njega ovaj rat, daj Bože da se iz njega ikad vratimo u ovo stoljeće. Ma, maknimo se odavde, striče, molim te k’o rođenog oca!
Onaj Borgesov Drugi
(Iz neobjavljenog romana Dom blaženog djeteta)
… Još je ječalo zvono šomartske crkve, rano ljetno popodne nekako me je udaljavalo od groblja dok sam ga napuštao s Gabrijelom.
Vraćajući se s njom pješke iza svih koji su na pokop došli, dvojio sam hoću li poslušati brata i ispričati joj sve što ona još nije znala o svome djedu. Što smo više zaostajali, bio sam sve bliži odluci da to još ne činim. Prije nego što sam čvrsto zaključio da razgovor s njom ipak odgodim, upitao sam:
– Znaš li ti, Gabrijela, gdje ovdje nema mina?
– To ne zna ni’ko. Mogu biti i tamo gdje nema žutih traka.
– Onda, kako ćemo, Gabrijela? Svi će ubrzo nestati u autima, nas dvoje ćemo jedini ostati kao pješaci.
– Ovuda – rekla je i povela me cestom uraslom u grmove divljeg šipka s obje njezine strane.
Dok sam iza nje koračao bez riječi, ne okrećući mi svoje lice, njezina leđa su me pitala:
– Ma, o čemu ono fra Andrija? Ma, o čemu ono i baka Jelena? Toliko sam dugo ovdje s fra Andrijom, a on o nečemu tajnovitom, prvi put, i to na pokopu… Nikad mi na dosadašnjim putovanjima po Europi nije tako niti u šali… Kako to da on o mome djedu zna više od mene, i od koga je saznao? Samo sam načula da je bio u zatvoru, zašto je bio u zatvoru?
– Da – promrmljao sam zbunjen njezinim neočekivanim podsjećanjem na onaj kratki fra Andrijinin oproštajni govor od moga oca. – Da, od koga je saznao? Od mene nije.
– Mogao mi je nešto o tome reći i na tim dosadnim putovanjima, nisam uopće shvatila o čemu je govorio, što nam je on to htio reći na djedovom grobu?
– Razumio je to tek ponetko u skupu. Možda samo tvoj otac i ja…
– Ti, dakle, znaš?
Još nisam bio siguran hoću li svoju već donesenu odluku gurnuti u stranu i pristati na priču strogo čuvanu godinama. Ako baš sada prešutim istinu na kojoj se zaustavila Gabrijelina radoznalost, možda više nikad neće ni biti vremena da je sazna od mene. Jednoga dana saznat će je od nekoga drugoga, onda će biti ljuta i na mene i na svog oca, onda, dok je živa neće nam oprostiti što smo je od nje tako dugo krili. Otići ćemo i u grob kao glavni krivci.
– Ostani! Nije vrijeme, ali ostani!
– Ti, dakle, znaš? – ponovila je prethodno pitanje.
– Neka idu. Ostani! – zamolio sam bratićku. – Mnogo nas je, ne možemo svi u kuću. Dogovorio sam s tvojim ocem da on i fra Andrija prihvate goste. Da nas dvoje malo popričamo u miru. Da se tako malo udaljimo od svega.
– Kada sam one godine odavde odlazila, tek sam bila punoljetna. Do tada sam s tobom razmjenjivala tek pokoju u vrijeme vikenda, kad si dolazio da se poigraš s Krešimirom. Bila sam pomalo ljubomorna na obojicu, i zbog toga. U ratu smo bili razdvojeni, za ono nekoliko dana u našoj kući u Dubravi tek smo započeli svoje razgovore i izvan nje. U centru grada.
– Ni sada nije neka prigoda za njega, ali ostani!
Zastala je ispred mene kad sam to najmanje očekivao i okrenuvši mi prvi puta svoje lice upitala me :
– Ma, o čemu je ono fra Andrija? Ozbiljno? Baš me je zbunio. Mnogo je volio moje djedove, o njima mi je govorio na svim putovanjima, ali o onome što je danas natuknuo nad rakom, nikad ništa. Istina je, ponekad i popije, danas se baš napio, tako je i na sahrani djeda Ivana, mora da ga je smrt djeda Martina zbog nečeg dugo skrivanog baš dotukla.
– Sačekaj, kažem, neka svi odu.
Kroz krajolik destrukcije, kao kroz knjigu ispisanu mržnjom, išao sam s Gabrijelom polako, ostavljajući u njemu riječi kojima sam pokušavao razjasniti gotovo sve što je u našoj obitelji bilo otvoreno, a nikad objašnjeno do kraja. Gabrijela je bila jedina osoba u mome rodu koja je shvaćala duh umjetničkog govora, s njom sam mogao i o tome, ali i o svemu drugom iz naše svakodnevice i prošlosti.
– Ode tvoj djed – uzdahnuo sam, bježeći s uzdahom na posve drugu temu, potom sam dodao: – Ode moj stari, kažnjen kao pravi zločinac. Devedeset godina… Dug život, ali mučan.
– A jesi li vidio čika Sulju? Došao svom jaranu na sprovod sa sinom i oba unuka. Baš me je dirnuo i rastužio, kao i fra Andrija. Toliko je ostario. Ti si mi kao unuka, govorio mi je plačući na ramenu. Rat ga pojeo, sav se trese. Ni njega život, izgleda, nije milovao kao ni djeda Martina.
– Za njega je tvoj djed bio nevino osuđen. Oni su bili baš pravi jarani. Tolike je godine moj otac proživio u strahu, ne znam je li i Suljo… Ružan, ipak dug život imao je tvoj djed…
– Osuđen? – opet je za stala Gabrijela i okrenula mi lice. – Počeo i ti kao i fra Andrija nekim tajanstvenim jezikom. Nešto slično govorila mi je i baka Jelena dok smo se vozile prema Gradu da mu kupimo dar. Jest, za tri dana imao bi jadnik punih devedeset godina.
– Da, da. Za tri dana. Silno je obradovao i mene dolazak čika Sulje na njegov pokop.
– A jednom mi je i čika Suljo nešto slično započeo, kao i fra Andrija. Onda je prekinuo: Zaboravi, Gabrijela, bio je to naš momački grijeh. Samo. I sve sam zaboravila, a na to me danas, eto, podsjetio i fra Andrija.
– A baka Jelena? Što ti je ona rekla?
– Počela je jednom i preda mnom s nekom čudnom pričom o djedu, koju je pred smrt načeo i Krešimir, onda je stala… Jednom je nešto započela o njegovome zatvoru baš pred Krešimirom…
– Je li? I pred Krešimirom?
– U povratku iz Grada pokušala je nastaviti sličnu priču, onda je opet odustala. Možda zbog ujaka i ujne u autu. Kao da ih se zbog nečega stidjela.
– I jest se toga stidjela, a stidio se i tvoj djed – zamucao sam u saznanju da ipak o tome konačno vodimo razgovor. – A stidili smo se toga i tvoj tata i ja.
– A ti i moj tata znate tu priču? – bila je uporna Gabrijela u svojoj radoznalosti. – Cijelu?
Ušutio sam zaključivši da bi ipak bilo bolje da tu priču opet odgodimo.
– Ne znate? – čudila se moja bratićka.
– Ma, Gabrijela, za tu priču još nije pravo vrijeme.
– Ali, zašto? Započeli smo… I zašto je ja tek sada saznajem?
– Kad je trebalo da je znaš, tek si bila rođena, kad si porasla, kaznu tvoga djeda spominjali su samo rijetki. Bila je gotovo posve zaboravljena…
– A o kakvoj mi to kazni mog djeda sada govoriš? – upitala me je Gabrijela gotovo plačnim glasom. – Hajde, konačno, reci! O kakvoj?
I odlučio sam da ništa više ne odlažem. Poslušao sam Gabrijelina oca, svog brata, i ponovio joj priču naše majke, i to od riječi do riječi:
– Kad je bio mlađi, moj je otac volio kapljicu, ali toga je dana s prijateljem Suljom u piću otišao predaleko. Njemu je banuo noću, kod njega je zaspao tek pred zoru, probudio se popodne. U Gradu su već slavili slobodu gotovo svi, vrlo bučno, i na ulicama i u dvorištima, započeli su i njih dvojica skriveni u jednoj Suljinoj sobi. Opustio se tvoj djed sa svojim prijateljem i previše, nakon tri godine potucanja kojekuda bio je svega nekoliko kilometara od svoje kuće, i tu je svoju grešku, zajedno s njim, kasnije platio preskupo. Na jedvite jade, tek sam u ovome ratu došao do papira na kojemu je pisala i kazna za to opuštanje: osuđen je na dvanaest godina zatvora, a odležao je šest. Gotovo godinu dana trajala je moja prepiska s arhivskim uredima zatvora u Tuzli, Stocu, Jablanici, Zenici i Sarajevu. Do ovoga je rata sve bilo skrivano od građana, a moj je stari o svemu šutio kao zaliven i kad je bio u Dubravi i kad se odande vratio u Šomart. Ni preda mnom ni pred Bartolom nije govorio o svojoj robiji, sve što o njoj znamo saznali smo od naše majke, tvoje bake.
A kako se tvoj djed, uopće, nakon trogodišnjeg potucanja našao kod svog prijatelja Sulje? Prema priči tvoje bake, u dogovoru s njom, skrivao se u raznim mjestima i od ustaša i od partizana. Nije htio ničiju uniformu, iz Šomarta je pobjegao jer je Šomart, uglavnom, bio partizanski i komunistički. Čim je čuo da je rat završen, iz posljednjeg mjesta gdje se skrivao, krenuo je prema Gradu. Pješačio je više dana noću, noću je pokucao i na vrata svog prijatelja Sulje. Kad se popodne probudio, s njim je ispio dvije flaše šljive čuvane za slične prigode. Napili su se obojica i krenuli su prema Šomartu teturajući obojica. Bili su već na sredini puta prema Šomartu, iza leđa ih je, iznenada, obasjalo svjetlo kolone kamiona. Posljednji kamion se ispred njih zaustavio kad je već bio desetak metara udaljen. Jedan je muškarac iz njega izašao i upitao ih hoće li i njih dvojica s njima. Rekao im je da putuju i prema Šomartu, povjerovali su mu, ukrcali se i odmah zaspali.
Kad su se ujutro probudili, ugledali su oko sebe vojnike u ustaškim odorama, ali i starije civile, žene i djecu. Jedan im je rekao da putuju prema Zidanom mostu i Dravogradu u Sloveniji, drugi da će preko Celja u Maribor i da za putovanje imaju odobrenje partizana. Odstupaju prema Austriji, u kamionima su i civili koji su se odlučili za odstupanje s njima. Bili su predaleko i od Šomarta i od Grada, u blizini Slavonskog Broda, nikako nisu mogli nazad. Kolona kamiona je zaustavljena, opet je netko rekao da ide prema Dravogradu, i vojnicima i civilima iz kamiona naredio da izađu i da nastave put pješke. Nešto kasnije su saznali da će s vojnicima, među kojima nisu bili samo oni civili, jedna grupa nastaviti prema Mariboru i Zidanom Mostu.
Dok su tvoj djed i čika Suljo pješačili, sa strane postrojeni, promatrali su ih partizani. Dvojica su im prišli i izdvojili ih iz kolone. Jedan je bio iz Šomarta, prvi momak tvoje bake Jelene. Upitao je tvog djeda otkud on s ustašama i njihovim istomišljenicima u civilstvu. Odgovorio mu je da to ni on ne zna, onda ga je ovaj upitao gdje je bio sve vrijeme rata. Kojekuda. Gdje? Malo u Odžaku, malo u Prudu, najviše u njihovoj okolici, odgovorio je tvoj djed. Laže, bio je i tamo s ustašama, prije bijega, bio je u Šomartu ustaški tabornik. Vrati ga nazad, u Tuzlu, zapovjedio je onome drugom prvi momak tvoje bake. Tome se žestoko usprotivio prijatelj tvoga djeda, pa je i on završio s njime.
Na sudu je bivši momak tvoje bake potvrdio da je Martin Juristić samo nepunu prvu godinu rata kao ustaški tabornik proveo u svom rodnom mjestu, a gdje je bio njegov prijatelj neka utvrdi sud. Nije li možda i on u Gradu bio ono što je Martin Juristić bio u Šomartu? Posjećivao je njegovu suprugu i zimi, po snijegu, ne samo ljeti, za lijepa vremena, to mogu potvrditi i mnogi drugi antifašisti iz Šomarta, ne samo on. Sudac je prihvatio i ovu njegovu priču kao svjedoka: da je Poglavnik već 1941. razvlastio i logornike i tabornike i da su se oni nakon toga razbježali kojekuda kao krvoločne ustaške zvijeri. Dotle su u mjestima gdje su vladali činili što su htjeli: ubijali, progonili, pljačkali. Onda su to nastavili i u mjestima u koja su prebjegli! Potvrdio je da mu je tvoj djed pred Slavonskim Brodom u društvu pouzdanog svjedoka i sam izjavio da je sve ostale godine bio u Odžaku i u Prudu. U mjestima posljednjeg otpora antifašističkim snagama u Europi. Zna se dobro što se iz tih fašističkih centara naređivalo: bili su sabirna mjesta za progon Srba, Židova, Hrvata, Roma iz okolnih mjesta, pa i iz Šomarta, Grada i Abara, za logor u Jasenovcu. Za prijatelja tvoga djeda izjavio je da je u svemu tome imao i on svoju ulogu. Posjećivao je njegovu suprugu i zimi, po snijegu, ne samo ljeti, za lijepa vremena, to su potvrdili i mnogi Šomarćani, ne samo on. Sudac je odbio da sasluša one koji su na molbu tvoje bake bili spremni potvrditi da je on uvijek bio dobar prema svima u Šomartu, ali i u Abaru i Gradu. Jer djed nije imao svjedoke koji bi potvrdili i da u Odžaku i Prudu nije bio u hrvatskoj vojsci. Suljo je s njim odležao samo pola godine, jer je imao svjedoke da je sve vrijeme rata proveo u Gradu…
Gabrijela je duboko uzdahnula:
– Kao mina. Nakon toliko godina prešućivanja te priče, kao nekoliko mina. Nikako ne mogu da povjerujem u to – izgovorila je Gabrijela u jednom dahu čim sam završio priču o njezinome djedu i nastavila: – I dok si govorio, stalno sam u sebi ponavljala: Ne vjerujem, ne vjerujem. Zato sam i šutjela.
Smoren govorom, tada sam se u sebi umjesto nje zapitao čije to grijehe, s velikim zakašnjenjem, sada i ona ispašta sa mnom? Svoga djeda, svih naših predaka, sličnih njemu, grešnih koliko i on, koji počivaju ispod stećaka, križeva i krstova, i svih susjeda čije kosti trunu s tabutima ispod nišana?
U namjeri da se na iznenađenje privikne u samoći, naglo mi je ponovno okrenula leđa i pošla prema žutoj traci od koje je bila udaljena samo na korak-dva.
– Stani! – dreknuo sam i tako sam opet sebi vratio njezino lice. Bilo je modro, moje u grašcima znoja koji mi je s obrva curio i u oči. Dugo smo se promatrali bez riječi, onda je Gabrijela ponovila:
– Kao nekoliko mina… Odoh! Ne mogu to više ni slušati – zaplakala je. – Kao da sam cijeli život varana, tako se sada osjećam – izgovorila je u jecaju s kojim je krenula prema kući u kojoj nas je čekala moja majka s rođacima i s fra Andrijom.
– Vrati se! Ne možeš takva pred baku Jelenu i fra Andriju – počeo sam preklinjati Gabrijelu.
– Mogu. I hoću baš njima, i to pred svima, da kažem kako sam varana.
– Ma, vrati se, molim te! Ima i gorih priča od te priče o tvome djedu.
– Nema – izgovorila je zaustavivši se ponovno pored žute trake. – A zar ima gorih? – ponadavši se goroj, koja nije naša, upitala je okrenuvši ponovno uplakano lice prema meni.
– Ima – izgovorio sam uvjeren u to.
– Hajde, onda, da čujem i te gore priče. Neka me i one zgrome, ne samo ova.
– Znam jednu, mnogo, mnogo goru – otkrio sam svojoj bratićki. – Vjeruj, znam jednu mnogo goru od ove o tvome djedu.
– Samo me zavaravaš. Nemaš ti nikakvu drugu priču. Ne ide ti se okupljenim s cigaretama i čašicama oko bake Jelene. Bolestan si. Smeta ti dim, piće ne smiješ, žalosnih priča si sit. Nemaš ti nikakvu goru drugu priču.
– Imam. Ostani. I makni se od te trake!
Ne mogu ni opisati strah s kojim sam pratio svaki njezin korak plašeći se da ne natrči na neku skrivenu minu iza žute trake. Neko vrijeme, kao i ona, bio sam i ukočen i nijem. Kad sam joj se približio, prva je nastavila razgovor koji je naglo prekinula:
– A zašto mi otac do sada nije ništa rekao o tom zatvoru mog djeda Martina?
– Poštovao je, kao i ja, želju svoje majke.
– A ’ko je, onda, o djedovom zatvoru pričao fra Andriji?
– Ili baka ili djed. I sama znaš da im je stalno navraćao. Od mene i tvoga tate sigurno nije čuo tu priču.
Bujica njezinih novih pitanja umalo me nije nasmijala. Kao da su dolazila od djevojčice još zbunjene pričama o blaženim i svetim:
– Pa, zar su, onda, za života, na zemlji, i svi grešnici poput mog djeda blaženi? Kakvom je to glupošću, onda, fra Andrija, ono, trovao mog Krešimira? Je li to, onda, i moj grešni djed, i nakon toga zatvora, otišao gore kao blažen? Prvom prilikom sve ću mu to reći.
Uozbiljen, nisam joj odgovorio ni na jedno od tih pitanja, a ona mi je postavila i novo:
– A je li istina? Stopostotna istina? Da je bio ustaša? – nastavljala je Gabrijela ljuljati tu moju ozbiljnost.
– Istina je samo ono što nam je ispričala majka, a što je u njezinoj priči istina, to još ne zna nitko. Nije ti o tome pričao otac, nažalost, nisam te htio opterećivati tom pričom ni ja. Suđeno mu je po kratkom postupku. Osim ostavljenog maminog momka, svi njegovi svjedoci su joj bili nepoznati. Teretili su ga da je surađivao i s Nijemcima i s ustašama.
Zateturala je, a onda je čučnula uz žutu traku. Preplašen da bi se mogla srušiti iza nje, u minsko polje, ponovno mi je zaledila dah u grudima.
– Samo da malo predahnem… A je li surađivao? – uspravivši se, upitala me je Gabrijela kasnije.
Požurio sam da tu našu žalosnu prošlost odgurnem i od sebe i od nje čim prije. Nikada neću saznati kako sam tako brzo došao do nove snage s kojom sam to i učinio:
– Tvome ocu i meni tvoja je baka uvijek govorila da nikad, baš nikad, tvoj djed nije obukao ničiju uniformu, ni partizansku, ni hrvatske vojske. Ali nikada od njega nije ni saznala gdje je, u stvari, bio pune tri godine. Dok je robijao, međutim, navraćali su nam i oni koji su se tvojoj baki prijavljivali kao svjedoci njegove nevinosti. Bilo ih je i iz Abara i iz Grada. Tvrdili su da je upravo tvoj djed spasio mnoge od progona u Jasenovac. Kako, nisu nam nikada uvjerljivo i dokazali. Ona dvojica starijih muškaraca s vijencem u društvu momka s repićem, to su, siguran sam, članovi obitelji Srba iz Abara koji su ostali pri toj tvrdnji i danas. Izrazili su sućut i meni i tvom tati, a nisu nam rekli ni tko su…
… Tvoja je baka Jelena, inače, prava mučenica. Školovala je i mene i tvoga tatu, a nikakav svoj život nije imala s našim ocem kad se vratio iz zatvora. Odlazila mu je s paketima hrane u Tuzlu, Zenicu, Jablanicu i Foču, a kad je došao… nije to bila ni njegova ni naša sloboda. Sve do ovoga rata, on je za mnoge u Šomartu, iako su o njegovom zatvoru šutjeli, bio samo ustaša, to nam je govorila upravo ta njihova šutnja, a i tvoj otac i ja, naša majka, sav njegov rod, bili smo obilježeni tim njegovim zatvorom. O nama je taj biljeg putovao svugdje gdje smo bili, i on nas je nekako svugdje i umanjivao. Ako si u školi zavrijedio peticu, na primjer, dobivao si tricu, jer si nosio taj biljeg sramote. Samo je tvoj otac, nakon fakulteta, bio vješt s njima. Zaboravili su čiji je čim im se pridružio, čim ih je, kao pravnik i komunista, počeo poučavati kako da izigravaju zakone da bi se obogatili. Tako se, kao odvjetnik, počeo bogatiti i on s njima. Moram priznati da nas je tako i štitio od mnogo gorih stvari. Od naplaćenih usluga sagradio je dvije kuće: onu ovdje što je još u travurini i čađi, i onu u zagrebačkoj Dubravi. A ja sam svoj prvi stan u Sarajevu, neka i to znaš, dobio u radničkom naselju tek u četrdesetoj. Nikad im se nisam pokoravao, nikad s njima nisam sadio tikve, zapamti i to!
– O, moj Bože, o, moj dragi Bože! Hajde da ovdje predahnemo!
– A neka mi moj otac oprosti što ti o svemu ovome govorim baš sada, iako sam se i njemu i majci zakleo da neću nikome.
Šutnja kao vječnost. U njoj se priroda oglašava sa svim zvukovima svog vidljivog i nevidljivog svijeta, koje, potom, prvi, opet razbija moj glas:
– Ali, nešto ni danas nisam mogao sebi objasniti: kad se tvoj djed i moj otac vratio iz zatvora, ništa prema njemu nisam osjećao. Kad je, upotrijebivši onu gospodsku i učenu riječ dakle, rekao mojoj majci: Dakle, to je naš Zvonimir, odgovorila mu je: To je naš Zvonimir. Narastao je, odvratio joj je, jedva ga prepoznah. Na to njegovo htio sam mu već tada uzvratiti: Ne mogu ni ja tebe prepoznati. Niti govoriš kao prije, niti izgledaš kao prije. (Kasnije nam je objašnjavao da je i svoj govor usklađivao s onim što je u zatvoru naučio, a tamo je, uvijek je to isticao, naučio mnogo, mnogo, zbog čega je, valjda, i izgledao tako i izmučeno i staro.) Ali, nisam. A htio sam i da vrisnem: Ostavio si nas s majkom da se patimo, došao si kad smo odrasli i brat i ja. Ali, nisam ni to. Na drugoj strani, baš od toga vremena, stalno sebe uvjeravam da nije ni za što kriv. Ne prestajem mijenjati tu stranu obrane: biti protiv njega nikada nisam mogao. Čudno je to, ni na pokopu nisam o njemu razmišljao drukčije. Međutim, nisam za njim ispustio suzu ni na pokopu, a ostao sam na njegovoj strani, iako nesiguran je li ta strana i strana pravde.
I opet sam postupio slično majci: nisam Gabrijeli ispričao istinu pronađenu u jedinom sačuvanom službenom dokumentu o grijehu njezina djeda, već verziju njezine bake kojoj sam i dalje slijepo vjerovao, iako sam u toj vjeri i dalje patio, nesiguran je li u njoj puna istina o ocu… A u nju nije vjerovao ni njezin otac, moj brat Bartol, ni kad je tvrdio da drugu istinu, iako ju je, kao i ja, tražio, nije nikada nigdje ni pronašao… Primoran na bijeg od prikrivanja istine koliko i od zakletve majke da nikome ne povjeravamo ono što nam je ispričala, požurio sam u posve drugu priču, ali me je s njom na trenutak zaustavila Gabrijela:
– Uvijek sam vjerovala da smo uzorna obitelj – grcala je u suzama – a vidi! Ustaša!
Bio sam još više zbunjen: kako zaustaviti taj njezin novi plač? I tad sam, neočekivano, u jednoj svojoj sarajevskoj ratnoj priči, koju je zaobišao moj sarajevski ratni dnevnik, objavljen u Zagrebu, u istome trenu, prepoznao i onog Borgesovog, ali i onog svog Drugog. Prepoznao sam mogućnost da Gabrijeli kažem na što su se sve pojedinci u ratnom Sarajevu u minulom ratu odlučivali da bi sačuvali svoje ugroženo predratno zajedništvo. Nikada neću saznati zašto sam tu priču, kao posebnu varijantu onog Borgesovog drugog, i kao dodatak svome ratnom dnevniku, toga tužnog dana, povjerio baš njoj, i to u trenu u kojem je prvi puta snop svjetlosti zastao i na strogo čuvanoj velikoj tajni naše obitelji.
– Ma, ima i potresnijih priča za plakanje od te naše – izbacio sam iz sebe riječi koje su u meni dugo čekale svoj izlazak pred sugovornika, samo da bih njima odgurnuo razlog koji je Gabrijelu iznenada otjerao u jecaje.
– Nema – pokazavši mi ponovno svoje uplakano lice, Gabrijela je zaustavila na meni svoje oči koje su bile u kapima rose što su se lagano razlijevale po njezinim obrazima. Dok sam joj pričao o njezinom djedu i svom ocu, idući podivljalom cestom, tako je to činila često. Čas mi je okretala lice, čas leđa, a tako je bilo i sada. – Što ima potresnije od toga što si mi sad ispričao?
– Ono što nisam, što mi je upravo palo na pamet. I potresnije, možda i gore.
– I gore?
– I gore. Uvijek postoji gore od goreg, kao i bolje od boljeg. Kao i ova priča o nama, ali i kao priča o drugom.
– Upravo sam saznala to gore od goreg. Nekako, sva sam sada kao zatrovana. A sad i priča o drugom? Kakvom drugom?
– Jesi li ikad pročitala ono beogradsko izdanje Borgesove knjige koju sam ti u Šomartu darovao pred rat? „Usmeni Borhes“. U njoj je taj nepoznati drugi, a u neispričanoj goroj, nalazi se moj Drugi.
– Živiš s nekim godinama i godinama, zavoliš ga, poštuješ ga, misliš da ga znaš kao sama sebe, onda jednoga dana saznaš da to nije on, već ne’ko posve drugi. Takva priča o drugom nije u onoj Borgesovoj knjizi o drugom. Davno sam pročitala tu njegovu knjigu.
Njezinome saznanju odmah sam suprotstavio svoje:
– Ima i gora varijanta: Živiš s nekim godinama i godinama, poštuješ ga i voliš a znaš da to nije on, da je netko drugi dok ti njegovo pravo lice kriješ i pred sobom i pred drugim. Nije li ovo moje saznanje mnogo teže od tvoga?
– A zašto se to djedovo lice dosad od mene uopće tajilo, još mi nisi odgovorio na to! – uzvratila je mašući desnom rukom ispred mene.
– Da ne budeš predugo zatrovana onim što i jest i nije istina, kao što smo i tvoj otac i ja.
– I jest i nije? – začudila se Gabrijela.
– Onim što je možda tvoja baka samo uljepšala i onim što je iza uljepšanog još nedodirnuta istina.
– A gora priča od toga je koja?
– Ona gora. Ali, udalji se od te trake, sjedi sa mnom ovdje na ovu travu i prestani mahati s tom rukom! Moram i od tog mahanja i od ove ružne priče o našoj obitelji konačno predahnuti i ja. Sav i ja drhtim.
Sjela je kad i ja.
Ali, moje srce! Velika je nevolja sve jače i jače u njemu ljuljala moje oslabjelo srce. Pobojao sam se da ponovno ne napukne. U ulozi oca koji kćeri otkriva zlu prošlost njezina djeda suočio sam se s kajanjem koje mi je naređivalo hitan bijeg u nešto mnogo šokantnije. Naglo preseliti iz jednog šoka u neki novi i jači moglo mi je u tim momentima biti i ljekovito. Bilo kakav šok, samo nek’ je što žešći i što fatalniji! Zašto sam i pred Gabrijelom, kao što sam često i pred Krešimirom, opet glumio njihova oca, kad već nisam imao ni svoju kćer niti svoga sina, pitao sam se pritisnut tom mukom koja me je gušila sve jače.
I, za spas, kao što je i Šeherzada iz noći u noć svojim novim pričama darovanim princu Shahriaru odgađala vlastitu smrt, vratio sam se svojim sarajevskim ratnim danima, onome Drugom (da, Drugom, a ne dosadašnjem Borgesovom drugom!) čiju sam nevolju upoznao jedne noći na dežurstvu s lovačkom puškom u haustoru, dok su ratnici mirovali, a stanari našega nebodera ispred Nedžarića, gdje se nalazila neprijateljska vojska, koja nas je danonoćno zasipala granatama, i čiji su nas snajperisti stalno držali na nišanu, u nevjerici kunjali.
Poznavao sam ga od useljenja u tu betonsku spavaonicu, nikad po imenu i prezimenu, a prvi put mi je upravo te noći otvorio svoju dušu, od koje mi je dotad dolazilo samo uljudno dobro jutro, ako bih se i s njim slučajno sreo prije odlaska na posao. Nismo se pred rat posjećivali u stanovima, zbližila su nas ta ratna dežurstva i česti boravci u podrumima. Na dežurstva je uvijek određivan sa mnom i na njih je uvijek kasnio. Povjerenik Kriznog štaba uvijek me je na hodniku nalazio bez njega i uvijek me je pitao: A gdje ti je Drugi? Uvijek sam mu uskraćivao odgovor jer sam shvatio da mog Drugog (tako sam ga od prve provjere Povjerenika naše zgrade je li sa mnom počeo i zvati) nešto krupno muči i da će mi svoju muku jedne noći sigurno i opisati. I tako je i bilo. I ta noć je i došla, i bila je posve drukčija od svih drugih prije nje: mirna, bez ijednog pucnja, utopljena u proljetnu mjesečinu kao nevino djetešce u svoju mekanu odjeću ispod pokrivača, nekako sva stišana i pripremljena za ispovijedanje tajni, onih najintimnijih sadržaja ljudske duše. Remetili su je samo povremeni laveži izgladnjelih pasa lutalica.
U toj je noći i taj moj Drugi bio netko drugi: pričao mi je o sebi nešto u što ni sâm još nije sasvim vjerovao, valjda zato što je i sadržaj njegove priče bio uistinu nevjerojatan i jedinstven.
Godinama je sa svojom suprugom živio bez nevolje kakva je mene od Gabrijele potjerala u bijeg k njemu, javila mu se iznenada, na početku rata, nakon gledanja jednoga tv-dnevnika i jednoga potresnog priloga u njoj. U susjednom naselju neprijateljski snajperist je ubio djevojčicu dok se igrala ispred svoje zgrade, otac ju je mrtvu držao na rukama pred kamerom i govorio: Samo da mi je popiti kavu s njim i pogledati mu u oči… Nije to bilo prvo ubojstvo, snajperisti su od tada lovili pješake na svim prostorima grada, granate su ga zasipale sa svih položaja, a ubijene su sahranjivali gdje god se to moglo umjesto na grobljima, jer su i groblja bila neprijateljska meta. Uslijedio je izvještaj i o jednoj takvoj sahrani u blizini balkona neke zgrade u Dobrinji, nakon duge šutnje pred tv-ekranom, Drugi je upitao suprugu:
– A da ubiju mene, recimo, gdje bi me sahranila?
– Ispod našeg balkona – odgovorila je žurno kao da je takvo pitanje i očekivala od njega. – I rekla bih susjedima da i mene sahrane s tobom na istome mjestu, ako bi ubili i mene.
Moj Drugi se na to samo nasmiješio:
– Ti si pravoslavka po ocu, a ja katolik, kako ćemo u isti grob?
– Kao što smo i u brak. Tako smo se i dogovorili prije braka.
– Ti si Srpkinja, a ja Hrvat. Tvoj je otac kao partizan ubijen u Jasenovcu, a moj je kao ustaša bio njegov čuvar u tome logoru smrti. Moj je otac, nakon zatvorske kazne, živio sve do ovoga rata, a tvoj…
– Sve smo to znali prije vjenčanja – prekinula ga je supruga. – Oboje u isti grob, tako smo se dogovorili i prije vjenčanja.
Drugi je svoju suprugu nastavio da podsjeća i dalje, ali i sebe:
– Svog oca nisi ni zapamtila, časne sestre su te učile molitvama majke, Hrvatice. Dok je bila živa, i mene je majka, pravoslavka, Srpkinja, učila da se molim i kao ona, ali i kao što se molio i moj otac, Hrvat. Učila me i da vjerujem.
Iznenađena takvim upozorenjima, supruga je ispred njega poskočila:
– Ma, je li to ti odustaješ od onog našeg dogovora prije i nakon vjenčanja? Da ćemo i mrtvi u jedan grob. Čemu sada isticanje tih razlika koje nam nisu smetale da odemo pred matičara? Sve smo prije toga znali i o svojim vjerama i o svojim očevima.
Na tome je mjestu moj Drugi utihnuo, povukao se u sebe, dugo je promišljao hoće li supruzi kazati ono što još nije znala. Ipak je odlučio da pred njom ništa ne krije, kao što nije ni ona, nikad, ni prije vjenčanja:
– Pročitao sam neki dan u jednim novinama izjave jednog svećenika i jednog popa kako oni koji su različitih vjera ne mogu u isti grob. Nismo nijedno znali za to pravilo kad smo se zaklinjali… Šutio sam o tom pravilu sve do sada, da te ne uznemiravam.
– Ma, vidi, molim te, zar oni i tome u ovome ratu poučavaju jadni narod – rekla je mome Drugom njegova supruga i od toga je dana sve češće odlazila u grad bez njega sve dok nije dobila papir na kojem je pisalo da je svojom voljom ušla u Knjigu prelazaka kao katolkinja.
Kad je dokument pročitao, Drugi se od muke jedva osmjehnuo:
– To ti mene, ženo, već i sahranila. Požurila si, sačekaj! – Onda je od muke jedva dodao ovo svoje pitanje: – A što ako prva pogineš ti?
– Ista stvar. Ispod balkona, kao bivša pravoslavka, uz Hrvata, katolika. S tobom na istom mjestu. Sad smo s tim papirom, u ljubavi koja nas je vezala, u svakom pogledu ujednačeni. Mogu nas ubiti ovi divljaci, istovremeno, oboje. Spremni smo. Pa, neka nas ubiju. Sad smo potpuno spremni i za smrt. Sad smo, konačno, u svemu ujednačeni.
Takvom odlučnošću svoje supruge Drugi je i dalje bio i iznenađen i zbunjen:
– Ali, ovaj je tvoj papir važan samo onima koje sahranjuju na vjerski način. Možeš ti u moj grob i bez svećenika i bez popa, kao i ja s tobom. I bez ovakvog papira.
– Ali, neću. Jer sam vjernica. Kao i ti. Živjeli smo i u komunizmu kao vjernici, samo to nismo isticali. Bili smo to oduvijek u sebi, samo za sebe, i prije vjenčanja, ali ga nismo obavili u crkvi.
Moj Drugi je ponovno zašutio, tek kasnije joj je rekao ovo:
– Onda moramo i na novo vjenčanje. U crkvu. I na to nas ovaj tvoj papir obvezuje!
Supruga mu je i na to već imala pripremljen odgovor:
– Sve sam već dogovorila. Našla sam nam i kumove. Vjenčanje je večeras, u podrumu nebodera, u kojemu se održavaju ratne mise, onda ćemo sa župnikom kod nas. On će nam poslije vjenčanja donijeti paket hrane i pića. Prvi put ćemo se i dobro najesti. Toliko dana gladujemo.
– Nisi to smjela činiti – dreknuo je na svoju suprugu moj Drugi nakon nove duge, duge stanke. – Trebala si ostati ono što jesi, jer i ja ostajem ono što jesam. Nisi to smjela činiti bez dogovora sa mnom. Nikako.
– Da nije rat, ne bih ni učinila što sam učinila. Ali, učinila sam što sam učinila i zato da ne budem s četnicima koji nas nevine ubijaju danonoćno. Četnici su me i natjerali na ovo, neću da im pripadam ni u kojem smislu. Da, oni! Četnici. A nisu me na ovo natjerali ni svećenik ni pop.
Čim je u haustoru započeo svoju ispovijest moj Drugi, osjetio sam da neće biti obična i svakodnevna. Kako je tekla, tako je i na mene širila svoj nemir. On je u mome Drugom, međutim, stalno rastao, sitnim koracima, stalno je hodao ispred mene dok ga se oslobađao. Rekao sam mu, napokon:
– Nije ti ta ispovijest za ovu ratnu romantičnu noć, prijatelju. Nije samo neobična, već i potresna. A možda je i opasna.
Ta noć je, kažem, zaista bila neprirodno mirna. Ratna, a neprirodno mirna. Bez ijedne granate. Bez ijednog metka. Noć pasjeg laveža. Zvjezdana, a tužna.
On je zastao, sjeo kraj mene i duboko uzdahnuo:
– Iz svega me je isključila, sve je završila sama i kod popa i kod svećenika. Tek kad je sve bilo gotovo, rekla mi je da je svoj krsni list dobila od popa čije se sjedište nalazilo na Baščaršiji, a izvod iz Knjige prelazaka od župnika u našemu naselju, čije smo ratne mise slušali u podrumu jednoga nebodera. Ne mogu ti opisati kakav me strah poslije toga progonio danima, a progoni me i sada, dok ti sve ovo opisujem – gotovo plačnim glasom požalio mi se Drugi. – Možda će me progoniti i dok sam živ – nastavio je. – I stalno se pitam: Ako se sazna što je učinila, hoću li biti optužen da sam je na to nagovorio ja, i hoću li tada i ja biti proglašen ustašom, kao što je bio i moj otac, o čijim sam mogućim zlodjelima ozbiljnije počeo razmišljati tek u ratu. Što ako je baš on u Jasenovcu ubio oca moje žene, što ako u meni i dalje živi neprijatelj moga oca iz onoga rata, njezin ubijeni otac…
… I dok sam Gabrijeli opisivao paklene muke svog Drugog, opet sam se prisjećao Borgesa i onih njegovih riječi o besmrtnosti uz knjige „Usmeni Borhes“, darovane joj pred rat, davne 1990. godine, zaboravljajući tako i svoje ja i priču o svome ocu: „Naše ja je najmanje važno za nas. Što znači osećati se ja? Po čemu se može razlikovati to što se ja osećam Borhesom od toga što se vi osećate A, B ili C. Apsolutno, ni po čemu. To ja je ono što mi delimo, ono što je prisutno, u jednom ili drugom obliku, u svim stvorenjima.”
Ne znam to objasniti, ali u tim momentima prisjećao sam se i onog našeg Mehmed-bega i njegova prelaska na islam, onda i njegove smrti od bratova noža. U kakvoj je vezi mogao biti sa suprugom moga Drugog možda nikada neću niti dokučiti, međutim, istina je da je sve vrijeme bio u mojim mislima dok je trajala ta priča moga Drugog. Sve je, dakle, povezano, ništa nije bez svoga kraja i bez svoga početka, ništa nije posve samostalno…
… U tim momentima dijelio sam svoje ja sa svojim Drugim s kojim sam sve vrijeme rata, do prvoga izlaska iz Sarajeva kroz tunel, noću dežurao u haustoru. Dijelio sam, u stvari, njegovu paklenu muku s vlastitom, Gabrijeli tek opisanoj. Ona je bila naša zajednička besmrtnost, ona bol, ovakvog ili onakvog imena, svejedno, koja je prisutna u svim stvorenjima. Udružene, mogle su samo osnažiti, ili jedna drugu otjerati, privremeno ukloniti, u najsretnijem slučaju izbrisati. Potisnuo sam svoje ja i ustupio njegov prostor svome Drugom s kojim sam dijelio nešto šokantnije i fatalnije od onoga što je bilo u mome ja, ali i u onome ja koje je njegovu suprugu otjeralo u Knjigu prelazaka.
„Važna je besmrtnost. Ta besmrtnost se postiže u delima, u sećanju koje netko ostavlja drugima.”
Ta besmrtnost se postiže i u nedjelima, koje netko ostavlja drugima, stalno sam to od tada ponavljao u sebi!
To sjećanje je bila gesta koju je u odsutnom trenutku morala učiniti supruga moga Drugog, po kojoj je ona besmrtna, gesta koja mi se učinila snažnijom od moje da Gabrijeli otkrijem tko je njezin djed. Moje ja tako se našlo u ulozi onoga koji je moga Drugog zauvijek ostavio u ulozi zaprepaštenog, malo je kazati i iznenađenog.
„… svaki put kada netko voli neprijatelja, pojavljuje se Kristova besmrtnost. Svaki put kada ponavljamo Danteov ili Šekspirov stih, mi smo, na neki način, onaj trenutak u kojemu su Šekspir ili Dante stvorili taj stih. Konačno, besmrtnost je u sećanju drugih, i u djelu koje ostavljamo.“
Jednako kako sam se ja tada prisjećao svoga Drugog i onoga koji ga je zauvijek ostavio u ulozi zaprepaštenog, pred Gabrijelom sam, dakle, i ja bio jedan od besmrtnika s djelom čiji je naslov glasio: On je Gabrijeli kazao istinu o njezinom djedu. On. Junak dana, posve neočekivano. A on se zvao: ja. Ja.
Međutim, i dalje sam se pitao mogu li s pričom Drugog udaljiti Gabrijelu od ružne priče o njezinome djedu, čiju sam istinitost ispitivao u ratu, ne otkrivši ništa novo u odnosu na ono što je meni i bratu ispričala naša majka, isto je pitanje važilo i za mene. Sumnja me je i dalje progonila, ali ništa s njom nisam značajno dodirnuo. Tragedija se u meni nije gasila, naprotiv, u ratu se njezina duboka voda nakon kratkog smiraja samo još jače ljuljala na opasnim valovima. Dok je moj Drugi razmišljao o tome je li njegov otac ubojica oca njegove žene, ja sam razmišljao je li možda i moj sudjelovao u istrjebljenju Židova, kojima je pripadala moja žena Klelija. Moj je Drugi, tada, bio ravnopravan patnik sa mnom, ja sam, tada, bio vlasnik njegove tragedije, ali i on moje. Rat je, kao i poraće, u obojici i otvarao i množio iste rane. Osjećao sam se kao i taj Drugi. U njegovim mukama i strahovima prepoznao sam i svoje muke i strahove. Živio sam s njima kad god sam nastojao saznati grijehove vlastitog oca. Sjećao sam se Drugog uvijek kad sam sebi postavljao pitanje je li i moj otac nekoga ubio…
Svi mi, dakle, živimo u nekome drugom, neki Drugi uvijek živi u nama. U zemlji koju nastanjuju takvi ljudi ni djeca njezinu povijest ne uče, već žive, s njom započinju svoj rast, a s njom odlaze i u smrt, nažalost. Takvu je zemlju Bosnu upoznao i Krešimir, napustivši je prerano kao žrtva njezine istine. A u toj smo zemlji međusobno isprepleteni, nitko na svom stablu nije bez roda i poroda nekog Drugog, svi smo s njim ili vjenčani ili u kumstvu ili bar u prijateljstvu…
– Eto što je potresnije od onoga što sam ti ispričao o tvom djedu Martinu – rekao sam napokon Gabrijeli završivši tu svoju ratnu sarajevsku priču.
– Pa, ta priča nije gora, to je mnogo lijepa priče, striče – progovorila je Gabrijela, obrisala rukom svoje uplakane oči i usmjerila ih krajoliku koji je još svjedočio rat. – I maknimo se odavde, striče, molim te! Možda su baš ovdje mine.
– Ograđene žutom trakom. Zabranjeno područje, ne prilazi! – promrmljao sam. – Kao prostor priče tvoje bake u kojem je čuvala nevinost tvoga djeda ustaše. I od mene i tvog oca, ne samo tebe. A je li stvarno bio ustaša, u to još nisam siguran. To je još uvijek naša zajednička rana.
– Pa, i jest – složila se sa mnom Gabrijela. – I tako je to i mene podsjetilo na onu priču o našemu Radomiru, hoću reći Muhamed-begu…
– U njoj je Radomirov glavni motiv koristoljublje, ovdje je motiv supruge moga Drugog nešto posve čistije… Ali, zar i u dvadeset prvom stoljeću kao i za turskog vakta?
– Odavno smo mi u tome vaktu… Gurnuo nas je u njega ovaj rat, daj Bože da se iz njega ikad vratimo u ovo stoljeće. Ma, maknimo se odavde, striče, molim te k’o rođenog oca!