Ona

Imaginarni prijatelj/59

 

Dok sam odrastao u Drveniku, moja je Nona ulagala grdnu energiju, retoričku i leksičku vještinu i dar, da me odvikne od toga da za neku ženu, za majku ili za školsku drugaricu, izgovaram nevinu zamjenicu – ona. Ne zove se Ona, govorila je, ona ima svoje ime. I tako sam se, napoprijeko, navikavao da žensku čeljad nazivam po imenu, i da nikad, ni iz kakvih razloga, a najmanje iz razloga stila, za neku kažem Ona. U Dalmaciji tog vremena, ali i svih kasnijih vremena, svaka je ženska, međutim, bila Ona. Možda je i muško bilo On, ali to se ne bi tako i toliko čulo u govoru. U čemu se sastoji rugoba rječice Ona? Ne znam, ali pretpostavljam. U tome što je žena bez imena ustvari anamo-ona, kako se to u Bosni kaže, ili beznadnica, bludnica, kurva. Obezličen i tužan ženski stvor.

Veličina književnosti je u preokretanju značenja, u davanju novih značenja starim riječima. Tako se glavni ženski lik u svim autobiografskim prozama Miljenka Smoje zove Ona. Ama nigdje nema njezina imena. Ona je Smojina žena, čuvarica ognjišta, vlasnica najviše kućne mudrosti, ona koja ga štiti od svijeta, od zlih jezika, ogovaranja i progona. Ona je hirovita i svojeglava, njezina je uvijek zadnja i uvijek se bolje čuje od njegove. Iznad nje nema zakona, Ona na ravnoj nozi pregovara s Bogom i s ljudima, i dogovara pravila igre. Ona je tu kada se on vraća, tu je i kada odlazi.

Smojin je svijet načinjen u dvoje. Ali to je svijet izrazitog matrijarhata. Ona je dobra vladarica koja svemu nalazi razlog i smisao. Da nije nje, život, a ni proza, ne bi imali okosnicu. Sve bi se rasulo, razglobilo i raspalo. Ona Smojinu novinsku, televizijsku i knjišku prozu čini jedinstvenom. Teško bi to bilo izvedivo kad bi se zvala ikako drukčije nego Ona.

Kad bi Ona imala ime, njezina bi se sudbina našla u istoj ravni s njegovom, ali i sa sudbinama svih onih usputnika koji svakodnevno promiču Smojinom prozom. A cilj je i smisao da Ona bude negdje iznad. Do toga pisac stiže jednim jednostavnim trikom. Tako što ju zove Ona.

S jedne strane Smoje prkosi normama, počev od one na kojoj je insistirala moja Nona. Svjesno izriče omalovažavajuću riječ, pače omalovažavajuće ime, pa ga ponavlja do u beskraj, sve dok, zahvaljujući kontekstu, riječ i ime ne počnu mijenjati značenje i smisao, sve dok se iz uvrede ne preobraze u pohvalu.

Naravno, i dalje svaka Ona nije Smojina Ona. Pisac nije preokrenuo jedan stereotip, niti je jednu riječ pod ružnim jezicima učinio išta ljepšom, ali je pokazao nešto što je za jezik kao i za život važno: riječi su sve ono što od njih načinimo.

A Smojina Ona jedan je od najvećih ženskih likova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Nasuprot tipičnoj dalmatinskoj ženi, žrtvi kuće, muža i djece, vjernici, lajavici i nositeljici tradicionalnih vrijednosti, Ona je sačinjena od sve samih paradoksa i proturječja. Anarhistkinja koja drži do reda. Koliko se njezin lik poklapa s likom žene iz Smojine životne zbilje, čije ime znamo, ali ga iz razloga stilske dosljednosti nećemo spomenuti, zapravo se ne zna, i nije ni važno. Oboje su fikcija. Likovi iz priče koja je ispisala samu sebe.  

Miljenko Jergović 08. 03. 2018.